Povodom Međunarodnog dana žena, 8.3.2019. godine, predstavnica Autonomnog ženskog centra, učestvovala je na konferenciji o seksualnom nasilju u konfliktima na Kosovu, u Prištini, organizovanoj od strane Fondacije Jahjaga i ambasade Nemačke.
„Svesna sam da dolazim iz grada koji je odgovoran za zločine počinjene prema albanskom narodu na Kosovu, pa samim tim i za zločine nad ženama Kosova. U svoje ime i ime svojih koleginica iz Autonomnog ženskog centra i feminističke zajednice, želim da kažem da mi je žao zbog toga“, rekla je u svom izlaganju predstavnica Autonomnog ženskog centra, Sanja Pavlović.
Ona je takođe podsetila da je Srbija jedina država u regionu koja svojim zakonima, niti na bilo koji drugi nacin, ne prepoznaje žene sa iskustvom seksualnog nasilja u ratu kao civilne žrtve rata, te da Zakon o pravima civilnih invalida rata datira iz 1996. godine i do danas nije postojala politička i društvena odluka da se promeni, iako je svima jasno da je to jedan od najdiskriminatornijih zakona u Srbiji.
Pored nje, na panelu pod nazivom „Čuj moj glas: Perspektive preživelih sa Kosova i iz regiona“, govorile su i Mirlinda Sada, izvršna direktorka organizacije Medika iz Đakovice, Besnik Leka, koordinator programa CARE International Balkan, Marijana Senjak, bivša predsednica Hrvatske komisije za žrtve seksualnog nasilja tokom rata i Sabiha Husić, izvršna direktorka organizacije Medika Zenica iz BIH. Na drugom panelu, posvećenom političkoj perspektivi problema seksualnog nasilja u ratu, iz Srbije je govorila Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.
Podsećamo da je Kosovo 2014. godine usvojilo zakon kojim se obezbeđuje mesečna penzija za žrtve seksualnog nasilja u ratu, koji je počeo da se primenjuje početkom 2018. godine. Komisija koja odlučuje o dodeli statusa žrtve seksualnog nasilja u ratu od tada je primila više od 960 prijava, a do sada je status dodeljen za 228 preživelih. Ženske organizacije sa Kosova su tokom konferencije iznele bojazni u vezi sa radom Komisije, pre svega u odnosu na dužinu postupanja po prijavi i preispitivanju dokaza. Sa druge strane, ambasadori Nemačke, SAD i Velike Britanije istakli su važnost uvođenja ovog zakona, ali i njegove promene, pre svega da bi se njime mogao obuhvatiti i period nakon 20.6.2000. godine, kada su zločini seksualnog nasilja činjeni i od strane albanskih muškaraca prema ženama koje su srpske nacionalnosti, odnosno da bi i te žene mogle imati pristup pravdi.