Na drugoj sednici Saveta za suzbijanje nasilja u porodici razmatrani su rezultati jednogodišnje primene Zakona o sprečavanju nasilja u porodici. Ministarka pravde, Nela Kuburović, iznela je brojčane pokazatelje o primeni Zakona, navodeći da povećanje broja prijava nasilja potvrđuje da su žrtve ohrabrene da zatraže institucionalnu zaštitu i podršku, ali da ima potrebe za daljim unapređenjem postupanja, posebno u vezi sa slučajevima ubistava žena i drugih članova porodice.
Predstavnici nadležnih ministarstava i organa su izvestili o primeni Zakona iz svoje perspektive. Većina je istakla potrebu dalje obuke, uključujući i povećanje broja izvršilaca.
Autonomni ženski centar je na sednici Saveta učestvovao u svojstvu posmatrača, sa prilikom da izloži svoja iskustva. Tanja Ignjatović je izvestila da AŽC prati primenu Zakona, da su izveštaji redovno dostavljani Savetu, da brojevi ohrabruju, ali da u narednoj fazi pažnju treba usmeriti na kvalitativne podatke. Istakla je potrebu da se razmotri kome se izriču hitne mere (da li ima i koliko “obostranih” mera, izrečenih i učiniocu i žrtvi, za šta nema opravdanja), da li su preventivnom zaštitom obuhvaćena i deca, da li su mere odgovarajuće za žrtve iz marginalizovanih i izolovanih društvenih grupa (Romkinje, žene sa invaliditetom, seoske žene, žene sa psihijatriskim problemima i druge).
Takođe, ukazano je da se iz brojeva ne može zaključiti o kvalitetu procene rizika, posebno o razlikovanju nasilja koje je opasno po život, da izostaje dugoročna preventivna zaštita po službenoj dužnosti (mere zaštite iz Porodičnog zakona), da zbog prirode podataka koji se prikupljaju nema informacija o krivičnopravnoj zaštiti. Takođe, brojevi ukazuju da se individualni planovi ne izrađuju za svaki slučaj nasilja, ali nema ni informacija o sadržaju planova, odnosno da li planirane i preduzete mere ostvaruju efekte koji su predviđeni Zakonom.
Posebno je naglašeno da žrtve nisu pozivane na sastanke na kojima se planira njihova zaštita i podrška (ne više od 1-1,5% slučajeva), a da su nekada odbijani njihovi predlozi za učešće, što je suprotno zakonskoj normi. Takođe je ukazano da specijalizovane ženske organizacije nisu pozivane na sastanke, a nekada su njihovi predlozi za učešće odbijani, iako to nije u interesu žrtve.
Konačno, Tanja Ignjatović je istakla da u svakom sistemu koji je zadužen za postupanje treba da postoji unutrašnji operativni mehanizam za praćenje primene Zakona, odnosno da nije dovoljna samo “spoljna” kontrola (navela je iskustva AŽC). Ona je potvrdila da sistem treba da obezbedi kontinuiranu i konkretnu stručnu podršku za neposredne izvršioce, jer one/i učestvuju u procenama i odlučivanju o složenim pojavama, u kratkim rokovima, što zahteva visoku stručnost i profesionalnu odgovornost, uzrokujući i visok profesionalni stres.
Sastanak je zaključen prihvatanjem usmenih izveštaja i predloga da se u narednom periodu obezbede potpuniji podaci o žrtvama. Savet će u narednom period podneti Vladi pisani izveštaj o jednogodišnjoj primeni Zakona o sprečavanju nasilja u porodici.