Flood, M. (2010). Fathers’ Rights and the Defense of Paternal Authority in Australia. Violence Against Women. 16(3). 328–347. DOI: 10.1177/1077801209360918
Dostignuća feminizma u vezi sa nasiljem nad ženama ključna su meta pokreta za „prava očeva”. Ovaj članak daje pregled uticaja pokreta za „prava očeva” na nasilje muškaraca nad ženama, na pokušaj da se diskredituju žene žrtve nasilja, umanji pravna zaštita i da se potkopaju usluge za žene. Dokumentuju se načini na koje su grupe za „prava očeva” u Australiji uticale na promene u porodičnom zakonu (iz 1995. godine), tako da je data prednost roditeljskom kontaktu u odnosu na bezbednost deteta i roditelja, posebno kroz pretpostavku zajedničkog/deljenog roditeljstva (shared parenting) i zajedničkog boravka dece (children’s joint residence). To je povećalo broj sudskih naloga za zajednički boravak dece u kontekstu nepoverenja, neprijateljstva i nasilja među bivšim partnerima, podiglo očekivanja mnogih muškaraca da imaju automatsko „pravo“ na zajedničko roditeljstvo, i time otvorilo prostor za postseparacijsko uznemiravanje i nasilje.
Iako zakonodavstvo jasno kaže da „pravo“ dece na kontakt sa oba roditelja funkcioniše samo u meri u kojoj se utvrdi da je takav kontakt u najboljem interesu deteta, pokazalo se da je među pravnim praktičarima široko rasprostranjena „pretpostavka“ u korist kontakta sa nerezidentnim roditeljem. Autor navodi tri australijske studije koje dokumentuju štetu koju su ove zakonske promene nanele ženama i deci. Nakon reformi zakona (2006. godine) došlo je do izvesnih poboljšanja u vezi sa zaštitom dece od zlostavljanja i brzim reagovanjem nakon saznanja o nasilju i zlostavljanju. Ipak, zadržana je obaveza roditelja da koriste usluge za rešavanje sukoba, da se međusobno konsultuju u donošenju ključnih odluka o detetu, i da ako se ne slažu učestvuju u posredovanju. Autor smatra da su se zakonodavci rukovodili dvema centralnim i pogrešnim pretpostavkama: da sva deca smatraju da je kontakt sa oba roditelja u svakom slučaju u njihovom najboljem interesu, i da je nasilni otac bolji nego da oca nema. Takve su pretpostavke pogodovale favorizovanju kulture kontakta.
Uporedo s njima, javljale su se optužbe žena za lažno prijavljivanje nasilja u porodici i zlostavljanja dece. To je vodilo izostajanju mera zaštite od nasilja u porodici, ali i smanjenju prijavljivanja nasilja iz straha od optužbi za lažno prijavljivanje, kao i restrikciji usluga (i finansija) za podršku ženama i deci sa iskustvom nasilja. Autor zaključuje da će pokret za „prava očeva” nastaviti da traži jednakost koja se tiče „prava“ i statusa očeva, a ne stvarne brige o deci, kao i da ignoriše stvarne prepreke zajedničkog roditeljstva. Zbog toga je važno suočiti se sa programima tih pokreta i širiti kritiku njihovih lažnih optužbi.
