Back                            Home                                     Next

 

Horoskop

 

 

U zoru. Zaista je zora kao sumrak, ljubičasta, mauve, trula višnja, kao jesen. Ali zora ima drugu vrednost, drugi sjaj, drugu specifičnu težinu, plavetnilo kao plavetnilo ogledajućeg stakla, modrinu kao jasnoću posle kiše, sivilo kao sivilo srebra a ne pločnika posle kiše. U zoru je teže okončati bilo šta, sklopiti oči i reći tačka. U zoru najnormalnije što se radi jeste: da probamo još jedan krug. I mrtav čovek se ne sahranjuje u zoru kad počinje u svetlosti još jedan krug, makar bio konačan. A ona je ipak kao voda u vodi kao život u životu svoj dah napunila vodom, u zoru.

Svuda, svuda je svetlucao onaj sitan sjaj koji kao da pecka pogled, od kojeg oko žmirka. Stene na obali su bile modre a taj sjaj je padao odozgo kao krljušt. Njene oči su žmirkale, njene modre oči su žmirkale i navikavale se na svetlost, gotovo bez potrebe, jer im više svetlost koja pecka neće biti potrebna: njene oči će igrati i pevati narednih trista godina u jednoj drugoj svetlosti u kojoj nema surovih početaka niti krajeva, u kojoj nema ljudske duše koja se rađa, i koja je besmrtna, tim pre kad biva povređena. Prekoputa stena videlo se ostrvo, sve bliže i bliže, sve što je zora bila dalja i dalja. Iako je taj trenutak trajao jako dugo, ona je na tren pogledala ka ostrvu i to je bio njen poslednji pogled koji se urezao u mrežnjaču. Njena zenica bila je ogromna i tamna a dužica modra kao to isto more u zoru: opasna i opasno, sa dubokim dnom i drugim životom koji ne garantuje pravila koja poznajemo na ovom. Ko tu kome treba da zavidi, nadmorci podmorcima ili podmorci nadmorcima, ili niko nikome. Njen poslednji pogled bio je samo smer i praznina, prazan prostor a njen prostor, bio je to pogled koji je do tog trena bio deo pogleda i perspektive i pejzaža i priče, a onda postao Pogled. I odrednica.

Imala je dugu zelenu suknju, providnu i tanku bez obzira na hladnoću zore i mesec oktobar. Imala je dugu zlatkastu talasastu kosu i nešto u njoj. Bila je bosa, a voda je kod stenja odmah bila duboka. Svetlost je bila pesak tako da se kretala mekano i svuda kao da je pesak bio svetlost. Poneka barka se negde kretala ali zaista u daljini, niko nije mogao da sluti niti da učestvuje na bilo koji drugi način u nečemu od čijih se niti pišu bajke. Ostalo je dekor tamo gde život postaje ili nestaje, tamo gde priča nastaje. Zaista je krenula sa glavom na dole, kao neka riba, ali je onda potonula kao neka školjka, i tek kad je s licem nagore isplovila, širom otvorenih čiju, bila je kao cvet na vodi, kao trava u vodi, kao trska niz struju kao voda u vodi. Njene noge su bile uvijene u zelenu providnu dugu suknju tako da su se suzile u rep, tako da se nije njima kao žaba kretala već kao riba plovila. Sirena postaje žena kad joj mačem raspoloviš riblji rep, i šikne krv između nogu, i na svaki plesački sitan korak i dalje iz stopala teče, kad joj veštica odseče jezik, kad izgubi glas, kad dobije telo u koje muškarac neće udahnuti dušu. A postaješ od žene sirena kad sve to u zoru napustiš, onda kad i smrt staje, i kad kao voda u vodi zaploviš nizvodno tamo gde te voda nosi.

 

 

Evo ispričaću Vam jednu istinitu priču, drage moje čitateljke koje ste dovde došle, i želite i same da postanete sirene. Ispričaću Vam moju priču, o krugovima mora pod morem, kako se tamo živi i razmišlja, jer ja sam tamo bila: bila sam prvi put još kad sam bila jako mala, kad me je tata ispustio iz čamca u duboko more, bila sam opet drugi put kao devojka, kad me je tata povredio i naterao da odem kao voda u vodi, i poslednji put kao stara baka koju su pozvale njene unuke da im napiše svoju priču pre no što poleti i tako zaradi svoju besmrtnu dušu.

U zemlji sirena postoji dvanaest krugova života: postoje muške sirene, ženske sirene i deca sirene, kao i u nadmorskim predelima. Dvanaest krugova su kao u spirali povezani ali međusobno različiti i nezavisni. U njih se ulazi slučajno jer nema veće namernosti od slučaja, a izlazi namerno, jer nema većeg slučaja od namernosti. Niko ne vlada gradovima sirena niti morima. Samo more je vladalac mora a sirene sirena. Poredak postoji od kad postoji i sve ostalo što postoji a sve to niko ne ume da objasni sem u svoju korist, što je upravo ono što se radi. Dvanaest krugova, dvanaest jezika, dvanaest slučaja, dvanaest konstelacija, dvanaest polova, dvanaest svega fiksnog i na to milioni i milioni fluidnih, neuhvatljivih, nedodirljivih nevidljivih bića koji će jednoga dana, kroz trista godina sebi da zarade dušu. Ili ne. Nema vladara, nema kažnjenih, nema prognanih, nema voljenih, odabranih, žrtve, nema zlotvora, nema grešnika, nema boga. Da, nema boga a još manje Onoga Drugog koji obično u podvodama i podzemljima u pričama živi. Ovde su svi, jedan po jedan sve to ili jednostavno ništa od toga, nešto drugo, treće ili ništa. Ovde je sve vazduh koji struji, ovde je sve i samo Priča. O dvanaest krugova sirena, ispričaću Vam zato dvanaest krugova priča i to će biti ta spirala priča i sirena koja titra onoliko dugo koliko titra sve ostalo od čega je napravljena i čiji odbljesak slučajno može da se ulovi u ogledalcu koje držimo u ruci na pramcu dok plovimo morem nizvodno.

 

 

Prva priča iz poslednjeg kruga

 

Poslednji krug je prva priča, spirala je ovde najuža, priča najsažetija ali zato ne i najkraća. Priča je o Sireni zvanoj Mama koja je mislila da se majke kao i deca rađaju a ne kao i sve ostalo na ovom i onom svetu, prave.

 

U Dvanaestom krugu

U znaku riba: Anastazija

bi danas imala šest godina, svetlosmeđu kosu, zelene oči kao moje i Njegovu isturenu donju usnu. Rodila se 13. marta na kopnu, u gradu zvanom Rim, u jednom velikom dvorcu, bivšoj zgradi policije koju su okupirale feministkinje da bi otvorile grad za majke i decu. Dok je Anastazija bila u stomaku nisam znala čija je, niti sam razmišljala o očinstvu: priklonila sam se svom materinstvu: rešila sam da rodim Anastaziju, žensku, kao što sam nekad ja bila sirena i živela u okolini Mljeta u jatu Kirke. Te dve stvari su se spojile u trenutku kad se Anastazija, nervozna, plačna beba, sanjivog vodenog pogleda rodila: nisam prvih godinu dana uopšte znala da je Njegova. Čuvala sam je u Rimu, po hodnicima bivše prefekture gde je sunce izlazilo na istočnom delu zgrade a zalazilo na zapadom. Svakodnevno su žene dolazile rađale i odlazile sa već odraslom decom za ruku. Anastazija nije volela prisustvo druge dece, bila je kao princeza koja oseća zrno graška kroz sedam dušeka.

Onda sam jednog dana shvatila da nije princeza od vode, već da je Njegova, da ima oca od krvi i mesa: to mi je postalo jasno u istom trenutku u kome sam još jednu stvar shvatila, da deca uvek imaju biološkog oca i da je moja Anastazija zlobna. Niko nije lep i dobar, ružan i zao uvek i za sve, već samo za neke ponekad. Moja Anastazija, to lepo plavo osetljivo dete, s talentima kao zrncima graška, nije bila dete vode: bila je rođena meni iz osvete. Napravljena silom, začeta u trenutku moje najveće slabosti, rođena da bi iznenada iskrivila usne u onaj meni tako poznat osmeh koji me je u dvanaesti krug, putem vode u vodi, doveo. Zbog Njega sam kao voda u vodu ušla, oči otvorila i nestala: nisam znala tada ko me tamo zove, vuče i čeka. Iza masivnog svoda smešila mi se sa donjom usnom kao on, dok sam je panično tražila, s porukom, tu sam, samo zbog tebe sam tu, zbog tebe ću otići tamo gde ćeš i ti jednoga dana za mnom doći. I gle, sedam dana kasnije, napunila je tri godine, dobila je beleg na vratu: ljubičasti, pa plavi, pa zeleni. Beleg u obliku konjića, izvajana figurica krilate životinje koju su deca i žene s divljenjem gledali. Konjić je rastao i rastao, prekrivao njen beli tanan vrat, sišao je na prsa, do stomaka, dok je ona sve više dobijala i u očima, i po dlanovima i tabanima njegovu prvobitnu promenljivu boju. Jednoga dana je jednostavno odjezdila, na njemu, s njim, i mene nije povela. Još pre, još mnogo pre no što je konjića otkrila, još pre kad sam onaj osmeh ulovila, slutila sam ovaj naš rastanak. Ostavila me je kao krpu kojom ni čelo nije htela da obriše. Nije zvala mamu, nije zvala nikoga jer nikoga drugog nije imala. Rekla sam već, nije bila komunikativno dete. Kada je nestala, oko mene je zavladala tišina: čak i ako je neko nešto govorio, ja to nisam čula. Kao neka sluta, ronila sam u predmete oko sebe, šetala ulicama Rima, slušala bilo šta što bi moglo da mi da neki odgovor. Zar su deca nasilja manje vredna, zar kraće traju, zar jednom kad nasilje uđe u tvoj život, sve izađe? Silovana, da ja sam bila silovana: moj otac je mene silovao i rodila se moja ćerka, i moja ćerka je meni u istom momentu, u svakom i istom momentu, imala lice koje najviše mrzim Njegovo, i lice koje najviše volim, Njeno. Bila mi je i sestra i ćerka, u istom trenutku, u svakom trenutku. Onda sam se ja pocepala, a ona je umrla od opake neizlečive dečije bolesti u Prefekturi Rima, u ženskoj komuni, a ja sam za njom, kao voda u vodi otišla. I ja u zoru, i ja otvorenih očiju, kroz more, u šreh, na talasima, ispod talasa, došla sam do dvanaestog kruga, do dna, gde majke koje su to bile i nisu jer su bile i ćerke i maćehe dok su bile majke, pričaju svoju svakako ne bolnu, već poučnu Priču. Pričaju je svakog dana, u svakom trenutku svima koji hoće, moraju ili mogu da je čuju. Vazdušasta, izrezbarena, maglovita i vodena, fluidna, istinita pre Istine, u znaku riba, dvanaesta i poslednja Priča.

 

U Jedanaestom krugu

U znaku vage, Hana

rođena je 1906. u Nemačkoj. U znaku vatrenog konja, kao i sva deca te godine, kada su Kinezu svoju decu usmrćivali jer su deca rođena u znaku vatrenog konja nosila nesreću i smrt oko sebe. Sejali je i žnjeli i kretali se dalje. Naročito ženska. Postoji još jedna Hana, rođena 1966, operska pevačica, koja je takođe rođena u znaku vatrenog konja. Prva je ponela odgovornost zločina Jevreja nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu iako je bila Jevrejka, a druga je ponela odgovornost zločina Srba nad Srbima u ratu na terioriji bivše Jugoslavije 1991-1995, s obzirom da je bila Srpkinja. U Jedanaestom krugu pod morem, u znaku vage, balansiraju te dobre volje koje nose krst nepomirljivosti kao pomirenja. Prva Hana je pisala, druga je pevala, prva nije imala dece, druga je neprekidno imala decu, prva je imala dva muža i jednu ljubav, druga je imala samo jednog muža i nije tražila ljubav za sebe već očeve za svoju decu. U jedanaestom krugu one zajedno obrću u krug jedan točak koji proizvodi sumnju, sumnju koja obrće sve sigurnosti da bi ove proizvele energiju koja će da napravi točak? Slika točka je uvek samo slika, slika koju kad dete shvati, shvatilo je ceo svet. Slika deteta je slika čovečanstva, slika točka je domet čovečanstva. Dve Hane rade na točku u znaku vage, svaka na svojoj strani čovečanstva dvadesetog veka. Prva nije sve pisala što je znala, da bi imala priče i za svoje prijatelje koji će doći kod nje da ih čuju. Ko zna koliko priča je ostalo u točku. Druga je pevala samo za svoju decu zbog koje je počela da peva da bi zbog njih pevanje i ostavila, ko zna koliko pesama je ostalo pod točkom. Da su im roditelji bili Kinezi, ubili bi ih odmah, ovako su one preživele dva ženska života u belom svetu u znaku vatrenog konja. Prva je živela shvatajući svakoga dana kako je svet jednostavan i kako je još jednostavnija banalnost zla i uma koji ga tumači. Da li je to bila ženska muka? Čim je u jedanaestom krugu pod vodom, bila je. Druga je, rađajući decu, svakog dana gubila po neki deo rođenog tela, a njeno telo bilo je telo svih tela, od majke do majke. Nikad nije pomislila da gubi telo, mislila je da gubi glas. Njen glas zvao se Anonimnost. Belci takvu decu ne ubijaju, puštaju ih da skupljaju u reči i zvuke banalnost i anonimnost svetskog zla. Da ih za života imenuju, da im daju telo, a da posthumno kao voda u vodi, okreću neki točak koji je takođe Voda, koji je takođe Priča, ali ona neispričana. Svakako ne do kraja. A ovu ću Vam dovršiti ja, Treća Hana, još nerođena u znaku vage, u znaku vatrenog konja, jednoga dana, u Jedanaestom krugu u kome se dovršavaju ženske neispričane priče. One jesu uglavnom takve, izvan muških, zato i postoji točak na kome one neprekidno melju svoj jezik i svoju volju, jednom kad same, jednom kad svoje.

 

 

U Desetom krugu,

U znaku jarca,

da, nepopularan znak i krug: prilično ih je malo što žena što sirena, pod uslovom da žene dok ne postanu sirene i obrnuto mogu svoj krug i znak da izaberu. Neke tvrde da mogu, neke tvde da nisu uspele, u svakom slučaju to je pitanje veliko kao i rađanje. Ko zna da li su nerođena deca mogla da budu rođena a ona rođena preskočena? U Desetom krugu su nerođena deca i njihove nesuđene majke i njihovi životi kao priče na platnu, kao priče od perja, kao priče bez reči. U Desetom krugu vlada jedno bespolno dete, koje vazdan besni. To dete niko ne može da smiri dok pokušava svim silama da probije opne neživota i proživi makar jedan dan kao žena ili sirena, pod morem ili nad morem. To dete se zove Ženska Sloboda. Ženska Sloboda koja pripada i muškarcima ako im Muška postane tesna. Neko je nekad rekao, šta će mi previše slobode, potrebno mi je onoliko koliko mogu da podnesem. Čovek nije stvoren za apsolutnu slobodu jer onda ne može da shvati svoje granice, granice svojih potreba. To i ja kažem tom detetu. Ali ono mi nervozno odgovara: žena koja nikad nije bila slobodna da se rodi, koja nikad nije imala apsolutnu slobodu da sebi oduzme dat život, kako može da zna šta je to žena, kako da odredi svoje granice i postane žena. Dete je u pravu, zato u Desetom krugu sede večno trudne žene i muškarci koji nisu želeli žensku decu. I jedni i drugi imaju stomak koji neprekidno raste, zato se više ni ne vidi da su suprotnih polova: postali su jedno, spojili su se svojim velikim strahom da ne rode žensku decu. Od njih veće breme nose samo oni koji su rodili žensku decu koju nisu hteli i potom ih odmah ili polako uništili tretirajući ih kao muškarce. Njihovi stomaci su sad jedno veliko testo u kome se valjaju, upetljanih udova, lepljivih pokreta i misli, bez granica, bez značenja. Njihovo značenje je uvek jedno i isto, kao što je i njihova želja bila da svet ostane jednopolan. U tom krugu je i jedna moja baba koja nije računala da sam se ja rodila zato što sam bila žensko. Vidim je, slepu od testa i velikog stomaka koji joj prekriva vidik kako viče uporno: moj sin nema dece, moj sin nema dece... Odmah pored nje je i moja nerođena sestra, jako mala i lepa koja mi je mnogo nedostajala na kopnu i u vodi, koja nije rođena zato što je bila žensko a moja baba sprečila zbog oblika stomaka moje majke. Ta sestra skače po babinom stomaku (kao što je baba skočila na mamin) i s vremena na vreme joj odškirne oko da bi ova videla koliko je moja sestrica zvana Ženska Sloboda lepa, koliko je pametna, koliko je draga. Ali, nema tu spasa, u Desetom krugu u znaku jarca, nema spasa uvida. Jedini uvid, jedini spas njihov je Deseti krug. I nezapočeta priča.