Horoskop
U zoru.
Zaista je zora kao sumrak, ljubičasta, mauve,
trula višnja, kao jesen. Ali zora ima drugu vrednost, drugi sjaj, drugu
specifičnu težinu, plavetnilo kao plavetnilo ogledajućeg stakla,
modrinu kao jasnoću posle kiše, sivilo kao sivilo srebra a ne
pločnika posle kiše. U zoru je teže okončati bilo šta, sklopiti
oči i reći tačka. U zoru najnormalnije što se radi jeste: da
probamo još jedan krug. I mrtav čovek se ne sahranjuje u zoru kad
počinje u svetlosti još jedan krug, makar bio konačan. A ona je ipak
kao voda u vodi kao život u životu svoj dah napunila vodom, u zoru.
Svuda,
svuda je svetlucao onaj sitan sjaj koji kao da pecka pogled, od kojeg oko
žmirka. Stene na obali su bile modre a taj sjaj je padao odozgo kao krljušt.
Njene oči su žmirkale, njene modre oči su žmirkale i navikavale se na
svetlost, gotovo bez potrebe, jer im više svetlost koja pecka neće biti
potrebna: njene oči će igrati i pevati narednih trista godina u jednoj
drugoj svetlosti u kojoj nema surovih početaka niti krajeva, u kojoj nema
ljudske duše koja se rađa, i koja je besmrtna, tim pre kad biva
povređena. Prekoputa stena videlo se ostrvo, sve bliže i bliže, sve što je
zora bila dalja i dalja. Iako je taj trenutak trajao jako dugo, ona je na tren
pogledala ka ostrvu i to je bio njen poslednji pogled koji se urezao u
mrežnjaču. Njena zenica bila je ogromna i tamna a dužica modra kao to isto
more u zoru: opasna i opasno, sa dubokim dnom i drugim životom koji ne
garantuje pravila koja poznajemo na ovom. Ko tu kome treba da zavidi, nadmorci
podmorcima ili podmorci nadmorcima, ili niko nikome. Njen poslednji pogled bio
je samo smer i praznina, prazan prostor a njen prostor, bio je to pogled koji
je do tog trena bio deo pogleda i perspektive i pejzaža i priče, a onda
postao Pogled. I odrednica.
Imala je
dugu zelenu suknju, providnu i tanku bez obzira na hladnoću zore i mesec
oktobar. Imala je dugu zlatkastu talasastu kosu i nešto u njoj. Bila je bosa, a
voda je kod stenja odmah bila duboka. Svetlost je bila pesak tako da se kretala
mekano i svuda kao da je pesak bio svetlost. Poneka barka se negde kretala ali
zaista u daljini, niko nije mogao da sluti niti da učestvuje na bilo koji
drugi način u nečemu od čijih se niti pišu bajke. Ostalo je dekor
tamo gde život postaje ili nestaje, tamo gde priča nastaje. Zaista je
krenula sa glavom na dole, kao neka riba, ali je onda potonula kao neka
školjka, i tek kad je s licem nagore isplovila, širom otvorenih čiju, bila
je kao cvet na vodi, kao trava u vodi, kao trska niz struju kao voda u vodi.
Njene noge su bile uvijene u zelenu providnu dugu suknju tako da su se suzile u
rep, tako da se nije njima kao žaba kretala već kao riba plovila. Sirena
postaje žena kad joj mačem raspoloviš riblji rep, i šikne krv između
nogu, i na svaki plesački sitan korak i dalje iz stopala teče, kad
joj veštica odseče jezik, kad izgubi glas, kad dobije telo u koje muškarac
neće udahnuti dušu. A postaješ od žene sirena kad sve to u zoru napustiš,
onda kad i smrt staje, i kad kao voda u vodi zaploviš nizvodno tamo gde te voda
nosi.
Evo
ispričaću Vam jednu istinitu priču, drage moje čitateljke
koje ste dovde došle, i želite i same da postanete sirene. Ispričaću
Vam moju priču, o krugovima mora pod morem, kako se tamo živi i razmišlja,
jer ja sam tamo bila: bila sam prvi put još kad sam bila jako mala, kad me je
tata ispustio iz čamca u duboko more, bila sam opet drugi put kao devojka,
kad me je tata povredio i naterao da odem kao voda u vodi, i poslednji put kao
stara baka koju su pozvale njene unuke da im napiše svoju priču pre no što
poleti i tako zaradi svoju besmrtnu dušu.
U zemlji
sirena postoji dvanaest krugova života: postoje muške sirene, ženske sirene i
deca sirene, kao i u nadmorskim predelima. Dvanaest krugova su kao u spirali
povezani ali međusobno različiti i nezavisni. U njih se ulazi
slučajno jer nema veće namernosti od slučaja, a izlazi namerno,
jer nema većeg slučaja od namernosti. Niko ne vlada gradovima sirena
niti morima. Samo more je vladalac mora a sirene sirena. Poredak postoji od kad
postoji i sve ostalo što postoji a sve to niko ne ume da objasni sem u svoju
korist, što je upravo ono što se radi. Dvanaest krugova, dvanaest jezika,
dvanaest slučaja, dvanaest konstelacija, dvanaest polova, dvanaest svega
fiksnog i na to milioni i milioni fluidnih, neuhvatljivih, nedodirljivih
nevidljivih bića koji će jednoga dana, kroz trista godina sebi da
zarade dušu. Ili ne. Nema vladara, nema kažnjenih, nema prognanih, nema
voljenih, odabranih, žrtve, nema zlotvora, nema grešnika, nema boga. Da, nema
boga a još manje Onoga Drugog koji obično u podvodama i podzemljima u
pričama živi. Ovde su svi, jedan po jedan sve to ili jednostavno ništa od
toga, nešto drugo, treće ili ništa. Ovde je sve vazduh koji struji, ovde
je sve i samo Priča. O dvanaest krugova sirena, ispričaću Vam
zato dvanaest krugova priča i to će biti ta spirala priča i
sirena koja titra onoliko dugo koliko titra sve ostalo od čega je
napravljena i čiji odbljesak slučajno može da se ulovi u ogledalcu
koje držimo u ruci na pramcu dok plovimo morem nizvodno.
Prva priča iz poslednjeg kruga
Poslednji
krug je prva priča, spirala je ovde najuža, priča najsažetija ali
zato ne i najkraća. Priča je o Sireni zvanoj Mama koja je mislila da
se majke kao i deca rađaju a ne kao i sve ostalo na ovom i onom svetu,
prave.
U Dvanaestom krugu
U znaku riba: Anastazija
bi danas
imala šest godina, svetlosmeđu kosu, zelene oči kao moje i Njegovu
isturenu donju usnu. Rodila se 13. marta na kopnu, u gradu zvanom Rim, u jednom
velikom dvorcu, bivšoj zgradi policije koju
su okupirale feministkinje da bi otvorile grad za majke i decu. Dok je
Anastazija bila u stomaku nisam znala čija je, niti sam razmišljala o
očinstvu: priklonila sam se svom materinstvu: rešila sam da rodim Anastaziju,
žensku, kao što sam nekad ja bila sirena i živela u okolini Mljeta u jatu
Kirke. Te dve stvari su se spojile u trenutku kad se Anastazija, nervozna,
plačna beba, sanjivog vodenog pogleda rodila: nisam prvih godinu dana
uopšte znala da je Njegova. Čuvala sam je u Rimu, po hodnicima bivše
prefekture gde je sunce izlazilo na istočnom delu zgrade a zalazilo na
zapadom. Svakodnevno su žene dolazile rađale i odlazile sa već
odraslom decom za ruku. Anastazija nije volela prisustvo druge dece, bila je
kao princeza koja oseća zrno graška kroz sedam dušeka.
Onda sam
jednog dana shvatila da nije princeza od vode, već da je Njegova, da ima
oca od krvi i mesa: to mi je postalo jasno u istom trenutku u kome sam još
jednu stvar shvatila, da deca uvek imaju biološkog oca i da je moja Anastazija
zlobna. Niko nije lep i dobar, ružan i zao uvek i za sve, već samo za neke
ponekad. Moja Anastazija, to lepo plavo osetljivo dete, s talentima kao zrncima
graška, nije bila dete vode: bila je rođena meni iz osvete. Napravljena
silom, začeta u trenutku moje najveće slabosti, rođena da bi
iznenada iskrivila usne u onaj meni tako poznat osmeh koji me je u dvanaesti
krug, putem vode u vodi, doveo. Zbog Njega sam kao voda u vodu ušla, oči
otvorila i nestala: nisam znala tada ko me tamo zove, vuče i čeka.
Iza masivnog svoda smešila mi se sa donjom usnom kao on, dok sam je
panično tražila, s porukom, tu sam, samo zbog tebe sam tu, zbog tebe
ću otići tamo gde ćeš i ti jednoga dana za mnom doći. I gle,
sedam dana kasnije, napunila je tri godine, dobila je beleg na vratu:
ljubičasti, pa plavi, pa zeleni. Beleg u obliku konjića, izvajana
figurica krilate životinje koju su deca i žene s divljenjem gledali.
Konjić je rastao i rastao, prekrivao njen beli tanan vrat, sišao je na
prsa, do stomaka, dok je ona sve više dobijala i u očima, i po dlanovima i
tabanima njegovu prvobitnu promenljivu boju. Jednoga dana je jednostavno
odjezdila, na njemu, s njim, i mene nije povela. Još pre, još mnogo pre no što
je konjića otkrila, još pre kad sam onaj osmeh ulovila, slutila sam ovaj
naš rastanak. Ostavila me je kao krpu kojom ni čelo nije htela da obriše.
Nije zvala mamu, nije zvala nikoga jer nikoga drugog nije imala. Rekla sam
već, nije bila komunikativno dete. Kada je nestala, oko mene je zavladala
tišina: čak i ako je neko nešto govorio, ja to nisam čula. Kao neka
sluta, ronila sam u predmete oko sebe, šetala ulicama Rima, slušala bilo šta
što bi moglo da mi da neki odgovor. Zar su deca nasilja manje vredna, zar
kraće traju, zar jednom kad nasilje uđe u tvoj život, sve izađe?
Silovana, da ja sam bila silovana: moj otac je mene silovao i rodila se moja
ćerka, i moja ćerka je meni u istom momentu, u svakom i istom
momentu, imala lice koje najviše mrzim Njegovo, i lice koje najviše volim, Njeno.
Bila mi je i sestra i ćerka, u istom trenutku, u svakom trenutku. Onda sam
se ja pocepala, a ona je umrla od opake neizlečive dečije bolesti u
Prefekturi Rima, u ženskoj komuni, a ja sam za njom, kao voda u vodi otišla. I
ja u zoru, i ja otvorenih očiju, kroz more, u šreh, na talasima, ispod
talasa, došla sam do dvanaestog kruga, do dna, gde majke koje su to bile i nisu
jer su bile i ćerke i maćehe dok su bile majke, pričaju svoju
svakako ne bolnu, već poučnu Priču. Pričaju je svakog dana,
u svakom trenutku svima koji hoće, moraju ili mogu da je čuju.
Vazdušasta, izrezbarena, maglovita i vodena, fluidna, istinita pre Istine, u
znaku riba, dvanaesta i poslednja Priča.
U Jedanaestom krugu
U znaku vage, Hana
rođena
je 1906. u Nemačkoj. U znaku vatrenog konja, kao i sva deca te godine,
kada su Kinezu svoju decu usmrćivali jer su deca rođena u znaku
vatrenog konja nosila nesreću i smrt oko sebe. Sejali je i žnjeli i
kretali se dalje. Naročito ženska. Postoji još jedna Hana, rođena 1966,
operska pevačica, koja je takođe rođena u znaku vatrenog konja.
Prva je ponela odgovornost zločina Jevreja nad Jevrejima u Drugom svetskom
ratu iako je bila Jevrejka, a druga je ponela odgovornost zločina Srba nad
Srbima u ratu na terioriji bivše Jugoslavije 1991-1995, s obzirom da je bila
Srpkinja. U Jedanaestom krugu pod morem, u znaku vage, balansiraju te dobre
volje koje nose krst nepomirljivosti kao pomirenja. Prva Hana je pisala, druga
je pevala, prva nije imala dece, druga je neprekidno imala decu, prva je imala
dva muža i jednu ljubav, druga je imala samo jednog muža i nije tražila ljubav
za sebe već očeve za svoju decu. U jedanaestom krugu one zajedno
obrću u krug jedan točak koji proizvodi sumnju, sumnju koja
obrće sve sigurnosti da bi ove proizvele energiju koja će da napravi
točak? Slika točka je uvek samo slika, slika koju kad dete shvati,
shvatilo je ceo svet. Slika deteta je slika čovečanstva, slika
točka je domet čovečanstva. Dve Hane rade na točku u znaku
vage, svaka na svojoj strani čovečanstva dvadesetog veka. Prva nije
sve pisala što je znala, da bi imala priče i za svoje prijatelje koji
će doći kod nje da ih čuju. Ko zna koliko priča je ostalo u
točku. Druga je pevala samo za svoju decu zbog koje je počela da peva
da bi zbog njih pevanje i ostavila, ko zna koliko pesama je ostalo pod
točkom. Da su im roditelji bili Kinezi, ubili bi ih odmah, ovako su one
preživele dva ženska života u belom svetu u znaku vatrenog konja. Prva je
živela shvatajući svakoga dana kako je svet jednostavan i kako je još
jednostavnija banalnost zla i uma koji ga tumači. Da li je to bila ženska
muka? Čim je u jedanaestom krugu pod vodom, bila je. Druga je,
rađajući decu, svakog dana gubila po neki deo rođenog tela, a
njeno telo bilo je telo svih tela, od majke do majke. Nikad nije pomislila da
gubi telo, mislila je da gubi glas. Njen glas zvao se Anonimnost. Belci takvu
decu ne ubijaju, puštaju ih da skupljaju u reči i zvuke banalnost i
anonimnost svetskog zla. Da ih za života imenuju, da im daju telo, a da posthumno
kao voda u vodi, okreću neki točak koji je takođe Voda, koji je
takođe Priča, ali ona neispričana. Svakako ne do kraja. A ovu
ću Vam dovršiti ja, Treća Hana, još nerođena u znaku vage, u
znaku vatrenog konja, jednoga dana, u Jedanaestom krugu u kome se dovršavaju
ženske neispričane priče. One jesu uglavnom takve, izvan muških, zato
i postoji točak na kome one neprekidno melju svoj jezik i svoju volju,
jednom kad same, jednom kad svoje.
U Desetom krugu,
U znaku jarca,
da,
nepopularan znak i krug: prilično ih je malo što žena što sirena, pod
uslovom da žene dok ne postanu sirene i obrnuto mogu svoj krug i znak da
izaberu. Neke tvrde da mogu, neke tvde da nisu uspele, u svakom slučaju to
je pitanje veliko kao i rađanje. Ko zna da li su nerođena deca mogla da
budu rođena a ona rođena preskočena? U Desetom krugu su
nerođena deca i njihove nesuđene majke i njihovi životi kao
priče na platnu, kao priče od perja, kao priče bez reči. U
Desetom krugu vlada jedno bespolno dete, koje vazdan besni. To dete niko ne može
da smiri dok pokušava svim silama da probije opne neživota i proživi makar
jedan dan kao žena ili sirena, pod morem ili nad morem. To dete se zove Ženska
Sloboda. Ženska Sloboda koja pripada i muškarcima ako im Muška postane tesna.
Neko je nekad rekao, šta će mi previše slobode, potrebno mi je onoliko
koliko mogu da podnesem. Čovek nije stvoren za apsolutnu slobodu jer onda
ne može da shvati svoje granice, granice svojih potreba. To i ja kažem tom
detetu. Ali ono mi nervozno odgovara: žena koja nikad nije bila slobodna da se
rodi, koja nikad nije imala apsolutnu slobodu da sebi oduzme dat život, kako
može da zna šta je to žena, kako da odredi svoje granice i postane žena. Dete
je u pravu, zato u Desetom krugu sede večno trudne žene i muškarci koji nisu
želeli žensku decu. I jedni i drugi imaju stomak koji neprekidno raste, zato se
više ni ne vidi da su suprotnih polova: postali su jedno, spojili su se svojim
velikim strahom da ne rode žensku decu. Od njih veće breme nose samo oni
koji su rodili žensku decu koju nisu hteli i potom ih odmah ili polako uništili
tretirajući ih kao muškarce. Njihovi stomaci su sad jedno veliko testo u
kome se valjaju, upetljanih udova, lepljivih pokreta i misli, bez granica, bez
značenja. Njihovo značenje je uvek jedno i isto, kao što je i njihova
želja bila da svet ostane jednopolan. U tom krugu je i jedna moja baba koja
nije računala da sam se ja rodila zato što sam bila žensko. Vidim je,
slepu od testa i velikog stomaka koji joj prekriva vidik kako viče uporno:
moj sin nema dece, moj sin nema dece... Odmah pored nje je i moja nerođena
sestra, jako mala i lepa koja mi je mnogo nedostajala na kopnu i u vodi, koja
nije rođena zato što je bila žensko a moja baba sprečila zbog oblika
stomaka moje majke. Ta sestra skače po babinom stomaku (kao što je baba
skočila na mamin) i s vremena na vreme joj odškirne oko da bi ova videla
koliko je moja sestrica zvana Ženska Sloboda lepa, koliko je pametna, koliko je
draga. Ali, nema tu spasa, u Desetom krugu u znaku jarca, nema spasa uvida.
Jedini uvid, jedini spas njihov je Deseti krug. I nezapočeta priča.