Džulijet Mičel
Prevela Aleksandra Vesić
Prošla je dvadeset jedna godina od
objavljivanja Misterija žene Beti
Friden. Izgleda da je dobar trenutak da se osvrnemo unazad – sa nešto
nostalgije ali i, što je važnije, sa kritičkim osvrtom na istoriju feminizma
našeg vremena. Ženski pokret za oslobođenje je počeo sredinom šezdesetih;
inicijalna literatura mu je prethodila za oko godinu dana. Gledajući iz
osamdesetih Umberto Eko (Umberto Eco) je prilikom predstavljanja knjige Ime ruže pisao o kasnim šezdesetim kada
je otkrio svoj izmišljeni rukopis: "U godinama kada sam otkrio zapis Opata
Valeta bilo je opšte ubeđenje da čovek treba da se posveti pisanju o
sadašnjosti, da bi promenio svet. Sada posle više od deset godina čovek koji
piše... može srećno da se posveti pisanju iz čiste ljubavi prema njemu... priče
koja savršeno nije relevantna za sadašnjost, bezvremeno strana našim nadama i
našim uverenjima."
Opojni dani radikalnog protesta
šezdesetih – crnaca, studenata, žena – su završeni. Verujem da prelaz ka
relativnoj neaktivnosti osamdesetih ne ukazuje samo na činjenicu da je pokret
ostario – mada je to istina – već da one od nas koje su bile aktivne na početku
sada posmatraju stvari iz prividne smirenosti srednjih godina. Ako nam je
potreban mir da se obnovimo, možda treba da pokušamo da razumemo zašto je to
tako. Feminizam kao mišljenje i kao politički pokret se nastavlja, ali da li se
zaista razvijao? Ono na šta Eko ukazuje kao generalnu pojavu, pokazuje da se
nešto uznemiravajuće dešava sa feminizmom. U nameri da razmislim o značenju
koje ta tranzicija duha ima za feminizam, fokusiraću se na dva pitanja: Koje su
se velike promene desile u poziciji žena u poslednje dve decenije? I kakav je
odnos feminizma prema tim promenama?
Kao neku vrstu izvinjenja za nedorađenost
prilikom korišćenja istorije i ekonomije u ovom eseju, naglasiću da ja nisam ni
istoričarka ni ekonomistkinja. Sa tačke gledišta tih disciplina, moje uplitanje
je u velikoj meri radoznalost strankinje. Moja pitanja dolaze iz pokušaja da
razumem poziciju žena, kao feministkinja i psihoanalitičarka.
Koristiću Englesku kao izvor materijala
iz očitih razloga – to je zemlja koju najbolje poznajem. Ali, isto tako i jer
je u prošlosti njen razvoj na neki način predstavljao uzor i zato može biti
upotrebljen ne radi svojih specifičnosti već zbog onog što je opšte. Na taj
način, ono na šta ciljam nije istorija, već istorija jednog slučaja – primer
koji može poslužiti i drugima.
Feminizam u Engleskoj i Severnoj Americi
je veoma interaktivan, što je odraz generalnih i političkih veza ovih dveju
zemalja. Ali ja ću iskoristiti ono malo što znam o SAD jedino da bih postavila
neka pitanja o Engleskoj; ne da bih ispitivala proces u Americi, već da bih
upotrebila američke rezultate da ispitam naše iskustvo. Često se dešava da je
Amerika deset ili čak dvadeset godina ispred nas. Da li američko društvo
predočava generalnu istorijsku promenu? Možda Engleska jednostavno zaostaje za
promenama? Možemo li upotrebiti Englesku i Ameriku jednu naspram druge da bismo
pokazale široko rasprostranjene promene u zapadnom kapitalizmu?
Najdramatičnija promena koja utiče na
žene u Engleskoj – zapravo u Evropi – je korak napred u nezaposlenosti. U toku
rastuće nezaposlenosti, najznačajniji faktor za feminizam je da žene obrazuju
jedini sektor društva koji napreduje u zaposlenosti. Žene, obično ranih
srednjih godina, dobijaju poslove. Kao što je poznati britanski ekonomista
rekao grupi diplomaca: "Niste vi ti koji će dobiti posao, već vaše
majke." Naravno, iako je ovakva rasprava tačna, ona je takođe i pogrešna.
Situacija nije kao ratna, kada su žene
bukvalno preuzele poslove koje su, i koje će kasnije, opet obavljati muškarci.
Danas žene obavljaju tip poslova koji se bave uslugama, a koje muškarci nikada
nisu radili, a mladi ljudi, započinjući život odraslih, verovatno ne bi ni
pomišljali da rade.
U dvadeset neobičnih godina feminizma u
Britaniji, žene su povećale procenat radne snage sa 33 na 40% (cifra koja je u
SAD dostignuta pre dvadeset godina). Sve u svemu, u odnosu na muškarce, ženski
rad se povećava, pa se predviđa da će do 1990. žene preuzeti dve trećine novih
radnih mesta. Čemu smo zapravo svedoci u ovom povećanom zapošljavanju žena?
To da žene dolaze do posla u vreme
povećanja muške nezaposlenosti se već ranije dešavalo. Nije to jedinstveni
fenomen – postojali su još neki trenuci u istoriji kada je sličan prekidač
ekonomske distribucije polova bio pritisnut. Da li ovi periodi imaju nešto
zajedničko, da li ove pojave koje se ponavljaju ukazuju da žene imaju određenu ulogu
u izvesnim istorijskim trenucima?
Danas u Evropi, da li imamo krizu, period
produžene tranzicije, neku vrstu adaptacije na novi oblik kapitalizma, ili su
naše apokaliptičke noćne more o nuklearnom uništenju ideološki odraz činjenice
da smo u poslednjem stadijumu odbacivanja i propasti načina života, glavnog
oblika proizvodnje?
Želim da postavim probnu hipotezu da ako
duboko i složeno analiziramo poziciju žena u različitim istorijskim
konjunkturama, možda možemo dobiti neku vrstu uvida u tip procesa u koji smo
trenutno uhvaćene. Nekoliko političkih mislilaca je na različite načine
ukazivalo na to da položaj žene u društvu pokazuje generalni nivo društvenog
napretka; pitam se ne možemo li napraviti specifičniju analizu koja bi nam
pomogla da sagledamo svoj položaj.
Naša situacija kao žena u datom vremenu
može biti ne samo generalni indeks društvenog napretka ka humanom i
ravnopravnom društvu, već i osetljivija (i problematičnija) indikacija stanja
procesa društvene promene. Mada se ne slažem potpuno sa Furijeom i Marksom, da
pozicija žena pokazuje stepen civilizacije, odnosno da naša bolja pozicija
implicira veće vrednosti društva. Istorija ženskog statusa je pre stvar korak
napred-korak nazad – odraz ne samo, ili ne tako mnogo, generalnih društvenih
poboljšanja već nejednakosti društvenih promena.
Moja radna hipoteza je da su žene
upotrebljene u ekonomiji kao privremeni vodič ili, možda kao prst u vodi
nepoznatog mora. Ono što kažem je da su žene prvi privremeni stanovnici
budućnosti. To, nasuprot mitu u istoriji, može značiti da su žene prve a da su
muškarci stvoreni prema ženskoj predstavi. Ako je zaista tako, to može biti
tačno samo za kapitalističke ili industrijske zemlje. Može biti tačno i šire;
ne znam.
Izdvojiću jedan upečatljiv primer iz
prošlosti kada je ženska zaposlenost rasla nasuprot muškoj nezaposlenosti –
primer čija je dokumentacija koju je sakupio Fridrih Engels postala deo
strukture savremene feminističke misli.
Engelsovi Položaj radničke klase u Engleskoj 1844 je odličan rad o društvenoj
istoriji u tradiciji Mejhjua i drugih klasičnih mislilaca devetnaestog veka.
Promena od malih manufaktura ka ogromnim industrijskim fabrikama – mašinerija
koja može zameniti ljudski rad je izbacila muškarce iz posla. Ali žene i deca
su bili ti koji su prvi ušli u novi posao vođenja i opsluživanja mašina. Bližim
ispitivanjem uslova u glavnim industrijskim centrima, pogotovo Mančestera,
Engels slama generalnu pretpostavku da je uvođenje novih mašina odgovorno za
raširenu nezaposlenost:
Hajde
da pobliže ispitamo činjenicu da mašine sve više zamenjuju rad muškaraca.
Ljudski rad, koji je uključen u predenje i tkanje sastoji se uglavnom iz
nastavljanja prekinutog konca, dok mašine rade sve ostalo. Ovaj rad ne zahteva
snagu mišića, već jedino fleksibilnost prstiju. Muškarci, zato, nisu potrebni,
iz razloga što veća mišićna razvijenost šake nije njihova osobina, već žena i
dece, i naravno njima su i zamenjeni. Stoga, što se više upotreba ruku, snage,
zamenjuje parom ili vodom, manje mušakaraca je potrebno i pošto žene i deca
rade jeftinije, a u ovim granama i bolje od muškaraca, to oni zauzimaju njihova
mesta. U predionicama žene i devojke skoro isključive rade na čunkovima; među
mašinama za predenje je jedan odrasli muškarac predilac i nekoliko njih koji
povezuju konce, obično žene i deca, ponekad mladi muškarac od osamnaest do
dvadeset godina, gdegde stari predilac izbačen sa drugog posla. U mehaničkim
tkačnicama su zaposlene uglavnom žene od petnaest do dvadeset godina i nekoliko
muškaraca; ali oni vrlo retko ostaju u ovoj grani posle dvadeset prve godine.
Među pripremnim mašinama takođe nalaze se samo žene, sa ponekim muškarcem koji
im čisti i oštri grebenarske ramove...
jednostavno u predionicama rad obavljaju
žene i deca.
Ono što Engels naravno nije predvideo 1844.
je da će, kada čin tranzicije bude gotov, muškarci preuzeti glavni industrijski
rad.
Postoje li ikakve bitne sličnosti sa
našom epohom? Na prvi pogled će izgledati da je jedina globalna sličnost u
rastućoj generalnoj nezaposlenosti, i unutar toga, relativan porast
zaposlenosti žena. Poređenje naših gradova sa dečijim siromaštvom i
zlostavljanjem dikensovske Engleske izgleda na prvi pogled suludo i vulgarno
polemički. Postoje naravno vrlo važne razlike – ali mislim da postoje i bitne
sličnosti.
Koji su bili društveni efekti ženske
prethodnice prilikom ulaska u industrijsku proizvodnju? Engels je komentarisao
ranu seksualnu zrelost devojaka iz predionica (za koju je mislio da je rezultat
preterane temperature kao u tropima), promiskuitet, vanbračnost, stopu
abortusa, izostanak menstruacije i sterilitet. Nove i zaraznije seksualne
bolesti su se pojavile. Primetio je da su adolescenti počeli da tretiraju svoje
domove kao svratišta u kojima se prespava i doručkuje; često su oni koji donose
hleb porodici počeli da se ponašaju kao odrasli prema svojim nezaposlenim i
stoga infantilizovanim očevima. Kao ilustarciju tih efekata na prethodno
ustanovljenu polnu podelu rada, Engels je naveo razgovor između svog prijatelja
radnika Džoa-a i njegovog druga Džeka:
"Moja sirota gospoja je u fabrici;
mora da ustaje u pola pet i radi do osam uveče u noći, a onda je smlavljena i
ne može baš ništa da uradi kad dođe kući, pa moram da radim mesto nje šta mogu,
jer ja nemam pos'o, a nisam ni imao za tri godine, i nikad više neću ni da imam
dok god sam živ; a onda je pustio suzu. Ima dosta posla za ženske i decu ovde,
ali nema za muške; pre ćeš nać' sto funti na putu nego pos'o za muškarca – ali
nisam verov'o bogami da ćeš ti ili bilo ko drugi videt mene da krpam čarape
svojoj ženi, jer to ne valja. Ali ona jedva stoji na noge; plašim se će crći a
onda bog zna šta će biti sa nama, jer već dugo je ona muško u kući a ja žena;
to ne valja Džo, a onda je gorko kriknuo: Nije uvek tako bilo... ti znaš
kad sam se oženio mnogo sam radio... i imali smo dobro nameštenu kuću i Meri
nije trebala da radi. Mog'o sam da radim za nas; ali svet se okrenuo naopačke.
Meri mora da radi a ja ostajem kući i mislim za decu, čistim i perem, pečem i
krpim; i kad sirota dođe noću mrtva je umorna. Ti znaš Džo teško bude kad si
navik'o na drugo.
U svom komentaru Engels nas pošteno
podseća da ove porodice okrenute naopačke mogu poslužiti kao dokaz čiste
nehumanosti muške vladavine u porodici koja je "u redu". Restauracija
tradicionalne patrijarhalne strukture nije rešenje za ovo "ludačko stanje
stvari".
Danas ne prolazimo kroz tranziciju od
malih kućnih radionica ili zajedničkog rada ka industrijskoj manufakturi sa
njenim masovnim institucijama fabrika i škola, niti direktno prelazimo iz tako
industrijalizovanog, urbanog sveta u nešto drugo. Mnoge promene su se desile
između 1844. i 1984. Moja poenta je jednostavno poređenje dva trenutka
tranzicije u istoj zemlji u svetu koji je napredovao.
Možda postoje istorijski trenuci kada su
normalni procesi promene ubrzani. Velika ekonomska promena, u određenim
vremenima, može zahtevati društvenu promenu što izaziva traumu. Stare linije
klasnih suprotnosti su pređene, značenje muževnosti i ženstvenosti izguruju
jedna drugu i zauzimaju novo mesto. Engelsovim rečima, na tački tranzicije,
kriza "briše polove i uzima od žene svu ženstvenost, bez mogućnosti da
dodeli muškarcima žensku liniju a ženama mušku..." Danas su možda nova
dominantna klasna suprotnost i novi sadržaj definicije seksualne razlike u
porođajnim mukama. Možda su na tu promenu uticale zaposlena žene i nezaposleni
muškarci.
Seksualna revolucija šezdesetih je imala
svoj revolucionarni momenat pritisnut i praćen drogama, bolešću i očajnim
zločinom i nasiljem gradskih obezvlašćenih. U Engleskoj sada imamo smanjivanje
društvene socijalne pomoći, obrazovanja, zdravstvene zaštite – vraćanje u
lokalnu zajednicu kao u 19. veku, iznova obeleženih i omraženih
"neupotrebljivih za posao". A u kući – za radničku klasu – porodica
se još jednom okrenula naopako. Dok se ta kriza i haos nastavljaju, možemo li
osvetliti aspekte društvene promene koju ona pokazuje?
Koristeći SAD za našu retrospektivnu
prognozu, možemo videti da je ono što je postignuto u ovoj oblasti, zapravo
prihvatanje prilično visoke pune nezaposlenosti, niskih socijalnih usluga i
vrlo pokretne i fleksibilne radne snage.
Promena koja se dešava u Engleskoj ka
sličnom nivou nezaposlenosti prikazana je ideologijom lenjog društva,
pomeranjem od punog radnog vremena ka skraćenom i od manufakture ka
industrijskim uslugama. Same te reči – skraćeno radno vreme, slobodno vreme,
usluga – sumiraju naš imidž kao žena. Ali isto tako i ostale osobine, kao na
primer vešti prsti, karakterišu žene za vlasnike fabrika i njihove kritičare
slično kao i pre 140 godina. Naš idiom, kao i na drugim poljima, se promenio od
fiziološke psihologije devetnaestog veka ka sociološkoj psihologiji dvadesetog.
U današnjoj Engleskoj imamo situaciju u
kojoj su muški radnici iz industrije izbačeni sa posla zbog zatvaranja ili
skore kompjuterizacije teške industrije – čelika, uglja, brodogradnje, a žene
srednjih godina koje se zapošljavaju u industriji usluga imaju skraćeno radno
vreme. Sve u svemu jedini porast zaposlenja je među muškarcima koji sami vode
posao i ženama koje su zaposlene skraćeno radno vreme. Muškarci koji imaju svoj
posao su delimični preduzetnici, često inicijalno ohrabreni vladinim
dotacijama, a žene delimično zaposlene rade na čišćenju, gotovim jelima,
friziranju i drugim ličnim uslugama, ako su iz radničke klase ili
profesionalnim i naučnim uslugama ako su iz srednje klase. Najveće kategorije
nezaposlenih su stari i mladi, što na jednoj strani stvara sektor kome su
potrebne usluge, a na drugoj znatan stepen demoralizacije koja se manifestuje
ne u radikalnoj politici, već u urbanom raspadanju, vandalizmu i pobuni.
Kada napuste školu u šesnaestoj i u
sledećih nekoliko godina, razlika između mladića i devojaka je očigledno
izbrisana; oni dele istu sudbinu: nezaposlenost. Oni ne mogu postati rudari ili
rudarske žene. Ne možemo znati šta će od njih postati. Možda ćemo morati da
sačekamo generaciju ili dve da vidimo da li će se zadržati nedostatak polne
diferencijacije po pitanju zapošljavanja. Nekako, ja u to sumnjam uprkos
tendenciji koja vlada u ovom trenutku. Već osamdesetih u Americi se javila
pojačana segregacija na polnoj osnovi po pitanju posla, uprkos ranijim utiscima
koji su ukazivali na suprotno. Čak i u periodu promene i krize koji označava
zapošljavanje žena, pogled na obrazovanje i obučavanje ukazuje da se buduća
polna diferencijacija možda vreba u pregrupisavanju u periodu stabilizacije.
Decu oba pola koja napuštaju školu
karakteriše nezaposlenost; razlikuju se samo u tome da je dečacima daleko gore.
Ima više nezaposlenih mladića. U osamnaestoj nezaposleno je 23% mladića i 18%
devojaka. Ali postoji dalja diferencijacija među onima koji nisu plaćeni ali
nešto rade: ima više dečaka koji su na nekoj vrsti obuke a više devojčica u
nekoj vrsti obrazovanja iznad godišta u kojima je to obavezno. (Kod devojaka
koje su na obučavanju veliki deo je onih koje obučavaju poslodavci po običaju
koji je donekle analogan onom koji su imali dobroćudni vlasnici fabrika u 19.
veku.) Verujem da, čim jednom muškarci i žene postanu identični kao nova
društvena klasa ili zauzmu nove pozicije unutar iste redefinisane društvene
klase, polna podela će delovati iznutra – napravljena sa novim, izmenjenim
konotacijama.
Kada su deca odlazila u fabriku pre 150 i
više godina činila su to bez obzira na pol – ali unutar opštih sličnosti
postojale su specifične razlike u zanimanjima. Nekoliko decenija kasnije bilo
je ustanovljeno obavezno obrazovanje da bi se "dečak bez roditelja naučio
da čita" zbog nove tehnologije, a "devojčica bez roditelja naučila da
šije" zbog pružanja usluga. Ako se danas dečaci više obučavaju, a devojčice
više obrazuju, da li to znači da će dečak bez roditelja iz tradicionalne
radničke klase biti sposoban da upravlja kompjuterima a devojčica bez
roditelja, sa svojim obrazovanjem da brine za stare, bolesne i za potrebe onih
koji ne rade, dece i onih koji se ne mogu zaposliti? Verovatno je to ipak
previše jednostavna podela. Ali, u najmanju ruku, dok čekamo da vidimo na koje
načine ili da li je sadašnja distinkcija u današnjoj nezaposlenoj omladini
značajna, možemo primetiti da obučavanje jeste neposredna veza za buduće
zaposlenje (kao što je čitanje bilo u 19. veku) dok, isto kao i šivenje, opšte
obrazovanje u vreme kada je u Engleskoj obrazovanje dostupno svima, to nije.
Treba zabeležiti, takođe, što je sigurno značajna činjenica, da su devojke napravile
pomak od svojih skoro isključivih zanimanja kao što su jezici i umetnost, ka
nauci ali uglavnom ka neprimenjenim naukama, pre svega biološkim. Jedna od
nauka u kojoj se broj ukljuèčenih devojaka nije povećao je informatika
(zapravo je broj devojaka koje se time bave u blagom opadanju).
U ovom periodu intenzivirane promene
izgleda da postoji opšta tendencija da starije žene preuzimaju nove poslove.
Žene iz srednje i radničke klase preuzimaju nove poslove koji će, verujem, biti
poslovi buduće radničke klase – i muške i ženske. Muškarci su na ovoj tački
nezaposleni. U svakom slučaju iz statusa nezaposlenih muškaraca i moguće iz
novozaposlenih žena srednje klase, javlja se nova grupa privatnika i
preduzetnika. Da li su onda privatnici ti koji proizvode potrebnu dominirajuću
ideologiju "besklasnog" statusa za bilo koje tranzicije. To se već
desilo ranije. Kakav je bio odnos feminizma prema procesima društvene promene,
onim procesima koji su se tako sumnjivo fokusirali na napredovanje žena u radnoj
snazi?
Ako su žene stavljene u privremenu
čuvarsku poziciju povezanu sa ekonomskim i društvenim promenama, to ne može
biti rezultat usmerenja koje se pojavilo preko noći. Nešto je moralo olakšati
taj pomak. U posmatranju tog pitanja uloge ideologija u odnosu na promene u
proizvodnji važno je imati na umu razlike u društvenoj klasi. U ovom kontekstu,
koja je bila svesna i nesvesna funkcija ženskog pokreta i njegovih glavnih
koncepata u poslednje dve decenije? Verujem da su naši feministički napadi na
sistem, uprkos našim namerama, imali velikog udela u nastalim promenama. To ne
znači da nas osuđujem (iako naravno uključujem samokritiku), već pre da
demonstriram da radikalna politika, zapravo bilo kakva radikalna misao, mora
nositi znake svog porekla koji ponekad nisu pravilno shvaćeni dok ne bude
kasno.
Gledajući unazad, za dobro organizacije
možemo podeliti skorašnju feminističku istoriju na dva perioda. Da bih
okarakterisala ta dva perioda invertovaću naslov prethodne zbirke eseja koju
sam izdala sa En Okli 1976. Zvala se "Prava i greške žena" što je
naslov uticajnog eseja Margaret Volters između ostalog i o Meri Volstonkraft
koja je osim "Odbrane prava žena", napisala i roman "Marija ili
greške jedne žene".
Prva faza u našem pokretu bila je
usmerena na ispravljanje ženskih zabluda, druga na naglašavanje vrednosti,
važnosti kvaliteta ženskog i ženstvenosti – mira, brige, odgajanja. (Treba
zabeležiti sledeći ciklus u pravima žena – opet predvidivo otkriće u skorašnjoj
feminističkoj literaturi da posle svega ipak nismo bile u pravu (na drugi
način). Sada smo pune mazohizma, želje da budemo zlostavljane ili silovane,
naših sopstvenih najgorih neprijatelja – pomažemo pripremanje odstupnice za
žene kako se približava vreme kada ćemo iz prvih redova odstupiti ka
marginalnosti. Ali na ovoj tački mislim da gledamo poslednje trzaje onog što
možemo nazvati našim talasom feminizma – izraz feminizam gubi sva značenja na
ovom stepenu samoponižavanja.) Takva šema je isuviše jednostavna ali će
poslužiti za cilj organizovanja naše skorašnje istorije.
Prvo greške. U Engleskoj naši zahtevi su
bili dvojaki: na jednoj strani zahtevi za jednake plate i šanse za zaposlenje,
a na drugoj za promenu polnog imidža i statusa žene. Oba su nam bila strašno
potrebna.
Ako kritički ispitamo našu borbu za
jednake plate i prilike za zapošljavanje (ponovo, uzevši u obzir etiku u našem
društvu, sasvim dobri ciljevi sami po sebi), nominalna dostignuća su olakšana
muška nezaposlenost i pogoršanje – privremeno – uslova za radnike uopšte. Da se
vratimo još jednom u 1844, Engels je komentarisao ulogu jeftine radne snage
žena i dece. Njen zadatak je bio da uvede niži standard života i niže nadnice
za muškarce. Sledio je period sindikalnih pokreta za zaštitu prava radnika i
shvatilo se da postoji pretnja nadnicama muških radnika zbog ženskog jeftinijeg
rada. Kada su kasnih šezdesetih žene dobile pravo na jednake plate (zapravo tek
danas dostignuto u Britaniji, skoro osamnaest godina kasnije, među policajcima
i mesarima), više nije moglo postojati sindikalno suprotstavljanje njihovom
zapošljavanju. Bez obzira na to, stvarna plata žena je uvek niža i žene
uglavnom rade skraćeno radno vreme te su stoga većinom nezaštićene. Žene su
vrlo slabo sindikalizovane u vreme kada je snaga sindikata napadnuta sa svih
strana; s obzirom da im nedostaje sigurnost što se tiče posla, zdravstvene
zaštite i penzije žene nemaju razloga da ne menjaju posao ili da odlaze s
poslova ako ustreba. Naš cilj su bile jednake plate; tragičan efekat našeg
dostignuća bio je da se plata postavi kao prepreka i zatim ugroze uslovi
zapošljavanja, da se snizi očekivanje od socijalnog osiguranja, državnih
beneficija, podrške sindikata... radničke solidarnosti... da se utre put
mobilnom fleksibilnom radniku i privatniku. To nikako nije bila naša namera u
borbi za jednake plate ali je donošenje zakona olakšalo promenu.
Svesno, napadale smo potrošačko društvo i
mesto koje je u njemu dodeljeno ženama. Oblepile smo podzemnu železnicu
nalepnicama – "ova reklama vređa žene", napale takmičenje za mis
sveta i sukobile se sa tretiranjem žena kao seksualnih objekata. U Americi je
manifestacija bila spaljivanje grudnjaka u Vašingtonu. Dvadeset godina ranije u
Evropi žene su upotrebljavane kao seksualni objekti u reklami i u medijima na
mnogo vulgarniji način nego što je to bilo u Americi. Sećam se kako su se
američke feministkinje zaprepastile nad našim oglasnim tablama. Nisam pravila
nikakvo statističko istraživanje, ali čisto kao posmatračica verujem da danas
ima mnogo manje reklama koje koriste žene kao mamac za prodaju u Britaniji;
mesto toga proporcionalno se pojačava pojava manjinskih grupa kao što su crnci
i pre svega deca (još jednom je Amerika bila daleko ispred nas). Dete, a ne
domaćica je današnji potrošač. Da li ovo sklanjanje žena iz reklama može biti
zabeleženo kao uspeh feminističkih kampanja ili se dešava nešto mnogo složenije
nad čim nemamo nikakvu kontrolu?
Pitam se, mada to ne umanjuje značaj
protesta, da nismo mi zapravo napadale nešto što je već nestajalo. Da li smo
samo ubrzale odlazak ideologije koja je bila neodgovarajuća. Kasnih šezdesetih
i ranih sedamdesetih napadale smo upotrebljavanje žena kao objekata potrošačkih
kampanja u vreme kada su žene želele da ponovo postanu radna snaga. To su bile
one domaćice koje su se samo deceniju ranije nadmetale za "najbelje
pranje" a koje su sada tražile poslove sa skraćenim radnim vremenom a
svojoj deci to nadoknađivale sa sve više i više igračaka. Žene nisu htele da
budu seksualni objekti već uslužni radnici. U napadanju statusa žene u
potrošačkom društvu i istovremenom promovisanju zapošljavanja žena možda smo
nehotice pomogle promeni koja je već započela.
U drugoj fazi našeg pokreta napadale smo
idealizaciju žena od strane muškaraca na teritorijama koje su bile isključivo
ženske: dom, reprodukcija i briga za druge. U ovom tretiranju "kao na
pijedestalu", kao i u svim idealizacijama bile su dobro uočene sve
negativne, tamne strane.
Interesantno je da smo posle napada na
tretman pijedestala na kome su žene bile prikazane kao majke, posle toliko
borbe da pokažemo da možemo da radimo ono što muškarci rade, otkrile da je za
našu viziju ravnopravnosti potrebno da oni rade ono što mi radimo. Materinstvo
i domaćinstvo su bili potcenjeni, mi smo im ponovno vratile vrednost. I tako je
sa greškama koje su nominalno ispravljene bio otvoren put za ponovno otkrivanje
pozitivnih aspekata ženske prirode. U otkrivanju naših vrednosti, shvatile smo
da su društvene i psihološke oblasti, kojima su se tradicionalno bavile žene,
spremne da ih zauzmu muškaraci – dom je bio mesto koje treba nastaniti
muškarcima dok žene izlaze u svet rada – za sada. Olakšale smo društveni pomak:
ako žene treba da postanu sličnije muškarcima, muškarci takođe moraju postati
sličniji ženama: "muškarci i žene ne mogu biti ravnopravni partneri van
kuće, ako nisu ravnopravni partneri u njoj", pisala je En Okli. Za srednju
klasu ovo je bilo, i još uvek je, vrlo prihvatljivo. Četvorodnevna radna
nedelja za muškarce koji su očevi i zadovoljstvo udobnosti bez brige o deci; za
ženu skraćeno radno vreme u kome nedostatak sigurnosti ne predstavlja rizik. Za
par iz radničke klase je drugačija priča: nezaposleni rudar i njegova žena koja
donosi zaradu od čišćenja ili službeničkog posla. U teoriji, žene, izjednačene
kao grupa, mogu raditi slične poslove bez obzira na klasu, ali sa veoma
različitim efektima.
U svakom slučaju, izgleda da se odigrava
nešto mnogo bitnije od prihvatanja sposobnosti žena kao radne snage i odbijanja
staromodne potrošački orijentisane ženstvenosti.
Prozivajući nepravde nanete ženama – na
poslu, kao seksualni objekt, u obrazovanju – poredile smo sebe sa muškarcima.
Tako smo potvrdile našu odvojenost i nezavisnost. Da bismo to postigle stvorile
smo, ili bolje reći obnovile novu zajednicu: žene. Zapetljanim raspravama na
samom početku tražile smo adekvatan naziv: klasa, kasta, socijalna grupa i tako
dalje. Suština je, da smo se nazivajući se "sestrama" još jednom
potvrdile kao kategorija.
Kada sam 1962. započela rad na temu žena,
bilo je praktično nemoguće dobiti različite informacije o polovima – sećam se
kako je to naročito teško bilo na polju obrazovanja. Sve je bilo rascepkano u
socijalno—ekonomske grupe. Danas nailazim na obrnutu situaciju: lako je dobiti
informacije o muško—-ženskim razlikama ali ne sa klasno-socijalne osnove.
Napredovanjem koncepcije o ženama kao
zajednici, doprinele smo prilikama u kojima bi se stari klasni antagonizmi
menjali kroz period haosa do nečeg sasvim novog. Prepoznavanjem klasnih i
rasnih razlika žena na papiru, ali nesposobne, po definiciji, da ih učinimo
centralnim probojem našeg pokreta, doprinele smo ideologiji koja je privremeno
homogenizovala socijalne klase i stvorile polaritet koji je prikrio ostale
razlike sveobuhvatnim muško-ženskim suprotnostima.
Postavile smo sebi za cilj, i zaista
delom uspele da podrijemo razlike između muškaraca i žena, istovremeno smo
doprinele nastajanju velikog jaza između polova. Paradoks je samo površinski.
Postavljajući suprotnosti polova u prvi
plan, pomogle smo nastanak ideologije "besklasnog" društva pod čim
se, u ovom slučaju, se može smatrati društvo u kome prelaz u nove klasne nivoe
ili klasne kompozicije još nije očvrsnuo.
Vraćam se na dva pitanja sa kojima sam i
počela. Kakav je značaj promenjenog položaja žena u poslednje dve decenije? I
kakva je veza feminizma i ovih promena?
Ako je tačno, kao što statistika tvrdi,
da je zaposlenost žena porasla na račun nezaposlenosti muškaraca, šta je uzrok
ovome i kakve su posledice? Na prvi pogled, izgledalo bi da žene na poslu rade
u cilju snižavanja standarda življenja, da stvaraju novi sloj siromašnih iz
uslova porodice industrijske radničke klase. Uprkos "jednakosti"
plata, žene su izložene nižim platama, lošijim uslovima rada i nižim
očekivanjima; kada muškarac, u budućnosti, bude preuzeo nove poslove od žena,
puž napretka će skliznuti korak nazad po zidu. Sa muškom budućom, čvrsto
zasnovanom ponovnom zaposlenošću, puž će se ponovo boriti do sledeće krize. Ali
dešava li se nešto manje ciklično? Postoji li put pravolinijskog progresa sa
manje koraka koji unazađuju? Može li čovečanstvo kao društveno biće
vođeno ženskom marginalnošću i stoga našom fleksibilnošću zauvek ići napred? Da
li žene stavljaju budućnost na ispit? Jedna mogućnost ne isključuje drugu.
I prethodno predviđanje i saučesnički
aspekti feminizma izgleda da imaju odjeke u ovim dvema mogućnostima. Ali prvo
statistike promena moraju biti pažljivije analizirane. Istoričarke feminizma
počinju da preispituju Engelsovo predstavljanje porasta zapošljavanja žena iz
1844, a čak i danas, kada u ovom eseju pokušam da konstruišem sliku, njene
najvažnije boje se ne uklapaju. Prave statistike o ženskom ulasku u proizvodnju
su predmet i klasnih i polnih predrasuda.
Postoji ogromna radna snaga žena iz
radničke klase i žena emigrantkinja koje rade na crno – ja ovde ne ciljam na
sporno pitanje neplaćenog rada kao što su čuvanje dece i rada u domaćinstvu –
već na plaćen, neprijavljen "povremen" rad i na kućnu proizvodnju u
bezbroj varijanti ispomoći. Većina žena u Engleskoj radi za neku vrstu nadnice.
Da li je proklamovani porast ženskog učešća u proizvodnji uglavnom fenomen
srednje klase koji prikriva nevidljivost ostalih žena svojim pokroviteljskim
plaštom? Da li je jedan od nesvesnih zadataka feminizma u izvlačenju žena iz
zapećka istorije bio i to da se pretvore, za sada, u legitimnog izdržavaoca
porodice, sa nezaposlenim muškarcem. Da li stvaranje zaštitničke kategorije,
"žena", lažno sugeriše da ulazak i izlazak srednje klase iz
proizvodnje, koji je sporadičan, važi za sve klase? Da li je moje sopstveno
izlaganje u ovom eseju uhvaćeno u zamku klasnih podela i seksističkih
predrasuda koje upravo pokušava da analizira?
U jednoj ženskoj grupi za oslobođenje, u
čijem sam radu učestvovala negde oko 1970, postavile smo sebi zadatak da
kartografišemo količinu i prirodu rada i uslove žena "za ispomoć" u
delu Londona u kojem smo živele. Rezultat naše istrage je bilo otkrivanje
ogromne mreže čiji su delovi tek ponegde ulazili u oblast zakonitog, a samim
tim, i u statistike. Danas postoji nacionalna statistika za pomoćne
radnice(ke). Kao još jedan ironični obrt u istraživanjima našeg tipa, porodica
je manje kvalifikovana za državne beneficije kada se zna da žena radi.
Ono što verovatno možemo reći sa izvesnom
sigurnošću je da, sve u svemu, postoji veliko povećanje broja žena koje rade
bilo u apsolutnim uslovima, bilo u odnosu na muškarce. Mislim takođe, da su se
po svoj prilici žene koje rade nevidljive poslove pomerile za sada na vidljive
poslove; možda povrh toga njihov prethodni rad postaje prepoznatljiv. U svakom
slučaju, izgleda da zaista postoji povećanje broja žena iz srednje klase,
srednjih godina koje rade prvi put od vremena materinstva.
Ako pogledamo unazad na istoriju
feminizma, na njegove nalete i početke, nejednak razvoj tokom poslednjih 300
godina, pitamo se da li se njegovi periodi procvata poklapaju sa posebnim
tipovima društvenih i ekonomskih promena koje privremeno dovode žene u liderske
pozicije, bilo kroz njihov novi ulazak u proizvodnju i onaj koji je naknadno
tek nedavno primećen. Ta mogućnost ima smisla. Elizabet Kedi Stenton je bila
istaknuta feministkinja koja je ohrabrila napredak žena, ne u proizvodnji već u
novim odnosima prema cirkulaciji, potrošnji, ovim rečima, imaginarnoj supruzi
kongresmena:
Idite
i kupite novu peć! Kupite ono što vam je potrebno! Kupite dok je on u Vašingtonu!
Kada se vrati i pobesni, sedite u ugao i plačite. To će ga smekšati. Onda kad
proba hranu iz nove pećnice, shvatiće da ste uradili pravu stvar. Kada vas vidi
osveženu, srećniju u vašoj novoj kuhinji, biće oduševljen i računi će biti
plaćeni. Ponavljam – IZAĐITE I KUPUJTE.
Feminizam je potekao iz buržoaske ili
sitnoburžoaske klase, klase koja, u kapitalističkom društvu, gde je dominantna,
daje svoje vrednosti društvu kao celini. On predstavlja svoje posebne kao
univerzalne interese, svoje žene kao "žena". Treba da shvatimo
da to nije okretanje od feminizma, već da primetimo da još uvek nije prevazišao
ograničenja svog porekla. Bilo koji radikalni pokret ili mišljenje treba uzeti
kao sistem upozorenja koji nas čini svesnim da su promene već u toku.
Kada smo se kao feministkinje zalagale za
prestanak seksualne podele rada, društvenu biseksualnost, da li smo promovisale
tekući proces kapitalizma, proces čiji trijumf se može uživati jedino u
socijalizmu.
Mnoge su smatrale da će proces
kapitalizma (vođene doduše komunističkim predviđanjima Marksa i Engelsa)
smanjiti razliku među polovima do tačke nestajanja. Liotar, na primer, sugeriše
da je stvaranje društveno-psiholoških androgina (opet ideološki doprinos,
između ostalih, i ženskog pokreta) krajnji cilj ekonomije, koja je vođena ka
završnoj tački koja je organizovana jedino oko cirkulacija predmeta razmene.
Svakako, suština težnji našeg pokreta
bila je da prevaziđemo suprotnosti koje smo istakle i kojih smo postali svesne
– da muškarce i žene učinimo sličnijima. Kakvi god bili naši stavovi bilo kao
socijalfeministkinja sa primesama marksističke tradicije (tipično za Englesku)
ili kao radikalnih feministkinja (tipičnije za Ameriku) naše vizije budućnosti
su potkopale podelu rada unutar porodice, rušile su generacijske podele i
raspršivale su dužnosti razmnožavanja i hraniteljstva porodice u bezbroj
mogućnosti.
Svejedno, ne mislim da jednostavno
učestvujemo u pravolinijskom i neizbežnom progresu ka konačnom androginizovanom
društvu. Ako su žene prethodnica koja najavljuje promenu, to nije u
potpunosti posledica toga što celo društvo postaje feminizirano ili
biseksualno. To je takođe i posledica toga što mi, kao žene, zauzimamo
socijalno marginalni i stoga promenljiv položaj.
U svakoj krizi promene, verujem, mi
zamišljamo ovu androginost i ovu beskonačnu cirkularnost i slobodnu igru
bezbrojnih razlika; u svakom periodu stabilizacije nešto mora da zauzme novu
poziciju protivljenja. U periodima intenziviranih društvenih promena, muškarci
i žene, muževnost i ženstvenost, se približavaju jedno drugom; stvorena je nova
zajednica i novi čovek, i nešto različito mu se mora suprotstaviti. U
međuvremenu, treba da primetimo da se ta nova razlika, u kontekstu polova,
naziva "žena".
Rekla bih da je feminizam, onda,
ideološko nasleđe izvesnih ekonomskih i društvenih uslova. Njegov radikalizam
se odražava u činjenici da dolazi do izražaja u vreme kritičnih promena. On
istovremeno podržava te promene i čini ih uočljivijim svojom vizijom koja
daleko nadmašuje razmere same promene.
Naše vizije su bile u redu, bile su
jednostavno odraz pomeranja koje se već dešavalo – što je i prirodno; trebalo
je da toga budemo svesne, ali nismo (razlog za samokritiku). Ponovo se možemo
vratiti 1884-toj. Poput mašinerije koja je zamenila naporan rad, dokolica koja
bi mogla zameniti dugu radnu nedelju, nova tehnologija i jednakost polova
oslobođena stega klasnog društva bi u potpunosti bile pozitivne promene. To je
bila naša vizija. Kao feministkinje stvorile smo jučerašnju budućnost.
(Iz: What
is Feminism, a re-examination, edited by Juliet Mitchell and Ann Oakley,
Pantheon, New York 1986)