Marta
Prekpalaj
DA
SAM NASTAVILA ŠKOLOVANJE
Prevela Igbala Rogova
Kao i obično, autobus je stigao u selo
Kusnin u 15 h i gomila ljudi je čekala na stanici.
"Uh i danas je gužva, svadba je u
selu Đonaj. Tolike svadbe su bile ove godine", – rekla je jedna starija
žena dok se jedva pela u autobus. Posle nje ušla sam i ja, kad ono neko me vuče
natrag i kaže: "Učiteljice Marta, sedi čuvala sam ti mesto." Bila je
to jedna žena koja me je prepoznala sa ženskog sastanka koji smo imale u njenom
selu, i nastavlja: "Tako sam srećna što te vidim jer mnogo nam
nedostajete. Kako su drugarice iz Prištine? Kad ćete nam opet doći u naše selo?
Joj, tako smo se lepo provele prošle godine na ženskim sastancima." Tako
smo počele razgovor i ja je upitah kako su joj kćerke. Na ovo pitanje ona
duboko udahne: "Ah, kćerke. Bolje da me ne pitaš!"
Ja sam se čudila takvom odgovoru, a zatim
mi se ona približila i tišim glasom nastavila razgovor: "Zar ti nisi čula
šta se dogodilo? Znaš moju drugu kćerku, onu koju je njen otac verio kada je
imala deset godina.On nije ni znao kome daje kćerku, znaš kako je ovde kod nas
u Hasu. Njen verenik je bio godinama u Bosni i nije mogao da se vrati zbog
rata. Krajem prošle godine on se napokon vratio, i ja sam spremala kćerku za
udaju pošto su oni odredili dan svadbe. Bila je velika svadba. Čak su i video
kamerom snimali..." Na trenutak prestane sa pričom, opet duboko udahne i
počne da plače. Kada se malo smirila, nastavlja priču: "Nedelju dana posle
svadbe, poslali su nekog da nam kaže da idemo i uzmemo našu kćerku natrag.
Rekao je da je kćerkin muž već bio oženjen u Bosni i da ima i decu ali njegov
otac ga je ubedio da se oženi našom kćerkom zbog obraza. Nije hteo da se
obruka. Ali on je rekao i mojoj kćerki da je oženjen i da ima decu a ona mu je
uzvratila: "Zašto me onda nisi oslobodio na vreme? Jer si muškarac i možeš
sa mnom raditi šta ti je volja! Tebe puno ni ne krivim, kriv je moj otac što mi
nije dao da nastavim školovanje!" Isto je i meni rekla: "E moja
majko, da sam nastavila školovanje, ne bi do ovoga došlo, da se igraju sa mnom
kako žele."
Ja sam ostala bez reči. Pomislila sam na
patnje njene kćerke te nedelje dok je bila u kući svog već oženjenog muža, i
patnje koje sada ima u kući svojih roditelja.
ŽŽena nastavlja priču: "Da vidiš
moju kćerku koliko je oslabila. Nema ni drugarica da bude sa njima jer su se
sve njene drugarice udale. A ona jadna se udala za kretena koji joj je život
uništio. Da smo je ostavili da nastavi školovanje, drugačije bi joj danas bilo,
ona bi radila i ne bi bila zavisna ni od koga. Eh, kako je učila u osnovnoj,
sve je petice imala. I njen otac se pokajao ali sad je kasno. Tako da sam sada
obećala da ću najmlađu kćerku, koja je sada u sedmom razredu, sama upisati u
srednju školu i ako ona hoće i fakultet će da nastavi. Ali, dođite nam opet što
pre, jer kada imamo ženske sastanke, nekako smo jače, i pomažemo jedna
drugoj."
Autobus je stigao u selo gde sam ja išla.
Na rastanku sam joj stisla ruku i zagrlila je u znak podrške. Obećala sam joj
da ću ih posetiti uskoro jer sam htela da postanem drugarica njoj i njenoj
kćerki.
PRIŠTINA
Kada
sam posle pet dana u Prištini ulazila u Beograd, mislila sam, po ko zna koji
put, koliko ljudi ovde živi kojih se nikada nije ticao ni apartheid na Kosovu,
ni rat u Bosni, ni pet miliona izbeglih ljudi. Ulazim u tramvaj i gledam ljude
koji ne znaju ono sto ja znam, kao i prošle godine kada sma dolazila iz
Sarajeva, ljudi puni svojih problema i nije ih briga za druge, a ja bih da
vrištim jer postoji zločin ne znati za zločine koji se oko tebe događaju.
Pre
svega ponoviću činjenice poznate vec 6 godina. Prepričane običnim rečima one
glase ovako (ako neka ima preciznije reči neka dopuni):
-
28. marta 89, menja se državni ustav tako da Vojvodina i Kosovo više nemaju
autonomiju u ustavu, nemaju pravo veta.
-
28. juna 89, poznati govor Miloševića na Gazimesatanu, gde je vođena Kosovska
bitka lokalnog stanovništva (Srba i Albanaca, pa je i Hasan Priština tu bio, po
kome je grad dobio ime) protiv Turaka. Tada je S.M. najavio da ‘će se boriti
institucionalnim i neinstitucionalnim sredstvima...’
-
vlada Srbije, pošto nije mogla da sprovede novi ustav od 28. marta, jer se
postojeći mešani parlament Kosova nije slagao sa novim promenama - 26. juna 90.
objavljuje ukaz o prestanku rada postojećeg legitimnog parlamenta na Kosovu.
-
2. jula 90. novi nelegitimni parlament Kosova sastavljen od Albanaca, Turaka,
Hrvata a bez Srba i Crnogoraca objavljuje ‘deklaraciju o nastanku Republike
Kosova’ unutar Jugoslavije. Pošto im vlada ne dozvoljava da deklaraciju čitaju
u zgradi patrlamenta tekst deklaracije se čita ispred zgrade, pa je tako nazvan
i ulični ustav’.
-
5. jula 90. u Prištinu ulaze tenkovi, vojska, milicija prvo u zgradu TV, onda u
štampu i radio.
-
28. jula 90. parlament Srbije je izglasao zakon o prinudnoj upravi na Kosovu.
To je značilo da su u svim državnim institucijama menjana rukovodstva, koje su
mogli da sačinjavaju ‘Srbi, Crnogorci i pošteni Albanci’. Svaka zaposlena osoba
morala je da potpiše papir na kojem je pisalo da priznaju srpski parlament a ne
novoizglasani kosovski parlament.
Za
sledećih nekoliko meseci 70% zaposlenog albanskog stanovništva koje nije
potpisalo ovaj papir izbačeno je sa posla.
Tada
je uginuo i prištinski korzo glavnom ulicom.
A
lideri, Srbiji nelegitimnog, kosovskog parlamenta nastavili su da hrabre narod
fascinirajućom politikom mirovnog otpora. Tako je život albanskih žena i
muškaraca na Kosovu postao važniji od politike.
Ovo
je zapis o trenutnom stanju.
Na
Kosovu, znači, postoje dva sveta, jedan koji je legitiman srpski, i drugi koji
je ugrožen od vlasti, albanski, i koji onoliko koliko ima prostora reguliše
kosovski parlament. To otprilike znači da srpska policija zlostavlja građanke i
građane kako bi zavela strah, i kako bi kontrolisala, neprekidno i konstatno 2
miliona ljudi. Ako si Albanka na Kosovu, pre svega te si tiče srpski režim koji
postavlja zakon i ograničava ti aktivnosti, mogućnosti, kretanje, telo,
zdravlje, snove, mišljenje, obrazovanje, slobodu govora.... skoro sve. Onda
imaš albanski zakon koji te se tiče i koji postavlja svoje direktive i, kao
žena, kao svuda na svetu imaš i treći zakon koji te bije po glavi, zakon
patrijarhata, vladavinu očeva. Zbog ova tri zakona, i zbog mogućnosti da osobe
koje pominjem dođu u situacije neprijatnosti, u ovom izveštaju neću spominjati
nijedno ime.
slika
1 ‘hotel Grand’
To
je, kao i sve druge javne institucije, srpsko tlo. U hotel bolje da ne ulaze
osobe albanskih imena. Osoba albanskog imena, znači, čeka me napolju, iza
ćoška, ja ulazim u hol i imam utisak da sam ušla pravo u priče Nadin Gordimer
iz doba apratheida Južne Afrike. Face muškaraca po hodnicima ovog luksuznog
hotela sa tri zvezdice, su preplanuli
muški likovi radnika, ratnika, ubica, švercera, silovatelja. Retki ženski
likovi su našminkani, i najverovatnije daju telesne usluge za novac.
U suvenir radnji hotela se između ostalog
prodaje izgravirani natpis: ‘žena je raj za oči, pakao za kuću, a gubilište za
džep’.
slika
2
Drugarice
albanskih imena su se skupile u jednoj piceriji u gradu. Igramo na albansku
muziku i veselo je. U jedanaest sve se prekida sa obrazloženjem da policija
posle toga kažnjava vlasnike za buku. Žene izlaze napolje, ja ih pitam da
pevaju svoje pesme, one me gledaju nasmešeno, vidi se da sam nova. U gradu na
ulici ne smeju da pevaju albanske pesme, doći će policija da ih pita zašto.
slika
3
Jedna
poslovna žena kaže: ”Ja upalim kola, hoću da idem negde i nikad ne znam šta će
mi se dogoditi, ja o tome više svesno ne razmišljam, ali podsvesno očekujem.’
Ovu
poslovnu ženu su policajci u poslednjih šest godina vožnje kolima zaustavljali
sigurno jednom nedeljno. Na aerodromu u Beogradu su je ne samo ponižavali
verbalno, nego su joj poslednji put u avgustu ‘96. naredili: ‘skini
brushalter’! A jednu drugu ženu sa albanskim imenom su na tom istom aerodromu
jednostavno odveli kod inspektorke koja ju je celu skinula golu. Obrazloženje
je bilo da traže novac, ali mi znamo da ne traže novac.
slika
4
NGO
na Kosovu ne može da se registruje ukoliko su deset imena osnivačica albanska
imena.
slika
5
Čemu
služe televizori na Kosovu? Dva miliona ljudi već godinama kada upali televizor
čuje jezik koji nije njihov. Znači ništa od televizije ne može da se upotrebi.
Dva puta dnevno dobiju se srpske vesti prevedene na albanski, verovatno i sa
prevedenim vodostanjem. Ali, sva sreća da postoji video tehnika. Tako da od
svih krajeva bivše Jugoslavije, pretpostavljam da se video najviše koristi na
Kosovu: kasete filmova, albanskih šou programa, zabavnih emisija... iznajmljuju
se u video radnjama. Seoska populacija, oko 70% albanskog stanovništva,
nedeljom obično gleda video snimke lokalnih trodnevnih svadbi. (Makar u tome su
slični sa srpskom populacijom!)
Oni
koji imaju novac kupuju satelitske antene i tako mogu da gledaju albansku
televiziju, i albanske privatne stanice iz Makedonije.
slika
6
Mesta
na Kosovu su podeljena, između ostalog, na čista’ (znači albanska) i ‘mešana’
(sprsko i albansko stanovništvo). ‘Mešana’ mesta lakše dobijaju telefonske
linije, imaju neprekidno struju i vodu, imaju izgrađene puteve, kanalizaciju,
industriju. ‘Čista’ mesta najčešće imaju isključenja struje, ili/i vode s
vremena na vreme, bez nekog sistematskog upozorenja, razloga ili logike. Neka
‘mešana’ mesta su tokom poslednjih godina počela da dobijaju sve veću albansku
populaciju, jer je od teškog života narod krenuo tamo gde im je lakše da živi i
da nađe posao.
Zaključak:
u mešanim mestima se lakše živi.
slika
7
SPORT.
stadioni i sportske hale nisu dostupne albanskim sportistkinjama.
slika
8
Traženje
oružja od strane s. policije se tokom 6 godina razradilo u sistematsko
ponižavanje, fizičko i psihičko zlostalvjanje albanskog stanovništva. Izveštaji
o tome postoje u Savetu za ljudska prava u Prištini, ili Fondu za humanitarno
pravo u Beogradu. Jedna slika je sledeća:
Policajci
ovih dana odrede jedno selo koje će da pretresaju. Opkole selo sa svih strana
kolima, i niko ne sme da uđe ili izađe iz sela. Kada četiri pet policajaca uđu
u jednu kuću narede da svi muškarci izađu na jednu stranu dvorišta, a žene na
drugu stranu dvorišta. Najčešće muškarcima vežu ruke i/ili noge. Onda ulaze u
kuću i kreću da traže, lome, bacaju ... U jednom trenutku pozovu jednu ili dve
mlade žene iz dvorišta da uđu u kuću i naprave im kafu i donesu im ono što oni
žele. Po rečima par žena koje su to preživele, onda im traže da pevaju srpske
folk pesme dok drže poslužavnik i nose kafu.
Ukoliko ne nađu oružje, onda povedu sa sobom u policijsku stanicu ženu i
narede muškarcu, glavi kuće, da kako zna i ume pronađe to oružje i donese u
stanicu milicije. Muškarac tada mora da ode kod nekog od komšija Srba i moli ga
da od njega kupi oružje, plaća od 1.000 do 3.000 DM, kupuje oružje i odlazi u
policijsku stanicu. Često u ovim policijskim napadima muškarci budu fizički
zlostavljani, manje ili više. S druge strane, mi ne znamo uvek šta policija u
međuvremenu radi sa ženama, jer je ženama teško da priznaju da li su seksualno
zlostavljene, zbog društvene stigme koja nakon toga nastupa.
Ovo
se najverovatnije u nekom drugom selu događa i u ovom trenutku.
slika
9
Po
nekim starim običajima jedan deo albanske ženske populacije se prodaje za
udaju. Ovaj običaj je deo patrijarhalnog zakona koji ponižava žene i o njemu je
teško pričati u situaciji u kojoj jedna nacija živi totalnu represiju i
ugnjetavanje. Tada patrijarsi vode politiku oslobađanja nacije, analize
patrijarhalnih mehanizama koji ugnjetavaju žene u tim trenucima najčešće se
shvataju kao anti-nacionalne, a ne ono što jesu, pro-ženske. U svim nacijama
koje se grade ili koje se bore za nezavisnost, kao što je Palestina na primer,
aktivistkinjama nije lako da imenuju muško nasilje nad ženama. Tada i muškarci
i žene imaju potrebu da odbrane svoje muškarce političkom situacijom (muškarci
zlostavljaju žene jer trpe policijsku represiju; zato što su se godinama borili
na frontu; zato što su bili u zatvoru). Feministkinje znaju da muško nasilje
nad ženama postoji svuda i uvek i pod svim političkim uslovima, slobode i
neslobode.
slika
10
Od
svih ženskih organizacija na Kosovu, samo ‘Centar za zaštitu majke i dece’ ima
svoj autonomni prostor. Centar radi na pitanju zdravlja, savetovanja,
psihološke podrške i nasilja. Pored toga, postoji grupa ‘Veteranki prosvete i
kulture’ koja promoviše žensku albansku umetnost i književnost. ‘Medija
projekat’ okuplja mlade aktivistkinje koje uče činjenice svoga pola preko
obučavanju o medijima. ‘Oreola’ je grupa za edukaciju ruralne ženske populacije
u regionu Obilića. ”Motrat Qiriazi’ isto tako, radi na podsticanju ženske
svesti i organizovanju potreba žena sa sela. ‘Liga albanskih žena’ ima mrežu
grupa na Kosovu, u Makedoniji, Sandžaku i Južnoj Srbiji. Pored ovih autnomnih
ženskih grupa postoje i dve partijske ženske mreže: ‘Demokratski ženski forum’,
koji ima svoje predstavnice u svim gradovima i selima, i ‘Ženska demohrišćanska
organizacija’. Više o pojedinačnim organizacijama neki sledeći put.
slika
11
Za
e-mail fanatičarke: postoje činjenice koje pokazuju da se nedeljeom uveče
pojave svetla u sobama u kojima stoji centralni kompjuter za mrežu ZANA
e-maila. Pretpostavka je da srpski policajci redovno dolaze u te prostorije i
čitaju poruke koje hoće. U svakom slučaju korisnice e-maila iz Kosova imaju ovu
činjenicu u vidu. Pazite šta im pišete i šta o njima pišete, tako ćete zaštiti
njih.
slika
12
Leto
96. je između ostalog, prošlo u kampanji ‘opasnih zaraznih bolesti slinavke i
šapa koja je obuhvatila teritoriju Kosmeta i Metohije’ po zvaničnim srpskim
izvorima. Šta je to je značilo: da je čista srpska stručna ekipa
dijagnosticirala ove bolesti, da je čista srpska vlast proglasila posebne mere
bezbednosti, i u ime te mere čiste komisije su krenule da ubijaju krave po
selima ‘čiste albanske populacije’.
Ovo
je dvanaest slika od hiljadu načina ponižavanja i ugnjetavanja albanskog
stanovništva na Kosovu. Ako se neka interesuje još šta je bilo sa školstvom jer
su S.M. i I.R. krajem avgusta potpisali (preko faksa, nisu bili u istom
prostoru) prvi dokument ‘o bezuslovnom vraćanju učenika i profesora u školske
objekte u kojima su ranije bili’ - ništa se još nije dogodilo. Srpske vlasti
nisu obezbedile nikakve uslove za povratak Albanaca, dok isti preko svojih RTS
vesti kažu da ‘sprovođenje dogovora napreduje’. Ovaj dogovor je tražio da se
vrate đaci, nastavnici i knjige u škole, a da nastavnici nastave da predaju na
albanskom po svom albanskom programu po kome predaju u svom paralelnom školstvu
već više godina. Inače paralelno školstvo znači da su nastavnici plaćeni od
sakupljenog novca od porodica čija deca idu u školu, da nastavnici nemaju
zdravstveno osiguranje, penzijski staž, a deci u većem broju zemalja ova
diploma ne važi (razmislite o motivaciji dece da idu u školu).
***
Kada
smo krenule iz albanskog restorana, ona s albanskim imenom i ja sa srpskim, i
pošto smo na srpskom jeziku razgovarale celo veče, gazda, Albanac, ljubazno se
smeškao i nije hteo da nam naplati račun. Nas dve smo insistirale, ali nije
bilo vajde. Ovakvi momenti nade i solidarnosti važni su nam da preživimo.
****
U
Prištini sam upoznala divne žene, koje pod kišom policajaca na svakom ćošku,
koje bez građanskih prava, bez ženskih ljudskih prava, sa hiljade primera
zlostavljanja i nasilja oko njih, neke bez pasoša, bez javnih prostora za
okupljanja, bez bilo kakve feminističke literature na svom jeziku, rade iz dana
u dan i organizuju žene, sa hrabrošću i dirljivošću koja me obavezuje da im
budem podrška i oslonac kakav im je potreban ... i da beležim njihove hrabrosti
o kojima danas nisam pisala, ali sanjam kako ćemo jednog dana objaviti sve, i
ono što mi nisu rekle i što sam ja prećutala, u brojnim biografijama o feministkinjama
na Kosovu, onih koje su krčile put drugim ženama. Sa ljubavlju i posvećenošću.
Beograd,
1996