Linda Gordon

FEMINIZAM I DRUŠTVENA KONTROLA: SLUČAJ ZLOSTAVLJANJA I
ZAPOSTAVLJANJA DECE

Prevela Aleksandra Vesić

 

 

Za poslednjih sto godina feministkinje su bile važne zagovornice modernih oblika društvene kontrole. Ipak sadašnje feminističke teoretičarke i naučnice su skoro isključivo izražavale neodobravanje društvene kontrole. Ne samo da postoji ovo neslaganje između feminističke prošlosti i sadašnjosti; ono takođe otkriva sadašnje nepostojanje teorijske (ili političke) integracije dva različita cilja. Studija istorije nasilja u porodici daje nam upadljiv primer diskontinuiteta. Priča o pokušajima da se zaštite žrtve nasilja u porodici, koje su uglavnom žene i deca, poremetila je moju sopstvenu orijentaciju protiv društvene kontrole. Nisam postala entuzijastkinja kad je u pitanju stručno administriranje privatnog života, ali me je ubedila da postoji potreba za sofisticiranijom kritikom, a posebno feminističkom kritikom društvene kontrole.

U ovom članku želim da raspravljam, ne o odbrani društvene kontrole, već o kritici njene kritike. Moji argumenti proističu iz pokušaja da teoretizujem aktuelne istorijske događaje i volela bih da prikažem to onako kako sam i sama do toga došla, preko studije o zlostavljanju i zapostavljanju dece. Kada sam pre šest godina počela da proučavam nasilje u porodici u SAD, pretpostavila sam da treba da se fokusiram prevashodno na prebijanje žena, pošto je to cilj feminističkog aktivizma, što je odvuklo moju pažnju na ovaj problem (a posebno na nedostatak bilo kakve istorije tog problema). Bila sam u svakom slučaju iznenađena kada sam shvatila da nasilje nad decom predstavlja kompleksniji izazov zadatku da se osmisle feministička politika porodice i feministička teorija o društvenoj kontroli.

 

 

DruŠtvena kontrola

 

"Društvena kontrola je koncept koji se obično pripisuje sociologu E.A.Rosu (E. A. Ross). On je upotrebio tu frazu (kao naslov svoje knjige) ukazujući na najširi okvir uticaja i regulativa primenjenih od strane društva na individuu. Oslanjajući se na hobsovski pogled na pojedinca kome je konflikt prirodno stanje, Ros je "društvenu kontrolu" smatrao neizbežnom. Idući iznad liberalnog individualizma, Ros je posmatrao društvenu kontrolu u specifičnom smislu, kao promišljen ekspertni vodič kroz ljudski život, ne samo kao izvor prošlog ljudskog napretka već i kao najbolji odgovor na neuspehe starijih, porodičnih i društvenih oblika kontrole individualnih impulsa.

Organizacije koje su pokušavale da kontrolišu nasilje u porodici su odlični primeri ove vrste stručne društvene kontrole institucija koje zastupaju Ros i drugi "progresivni" reformatori. Ove organizacije, od kojih je najkarakterističnije "Društvo za sprečavanje okrutnosti nad decom" (SPCC) pojavile su se 1870-tih u deceniji akutnog međunarodnog alarma protiv zlostavljanja dece. Počele su kao  kazneni i moralistički "milosrdni" napori, karakteristični za moralnu čistotu reformatora devetnaestog veka, okrivljujući za problem izopačenost, nemoralnost i pijanstvo pojedinaca, a takvi tragovi su često vodili do prirođene inferiornosti emigranata koji su sačinjavali veliki deo mete tih reformatora. Do ranog dvadesetog veka društvo SPCC je preuzelo mnogo ambiciozniji zadatak, nadajući se da će reformisati porodični život i podizanje dece prema modelu porodičnog zdravlja, a ne da jednostavno leči patologiju porodice. Opisujući promenu neznatno drugačije, zastupnici zaštite dece devetnaestog veka definisali su sebe kao para-legalne, kako kažnjavaju specifičnu vrstu greha, štiteći decu od specifičnih opasnosti. U ranom dvadesetom veku pokušali su sa stalnom supervizijom i usmeravanjem porodičnog života onih porodica koje su smatrane devijantnim.

Ovakvi zastupnici bili su mete osude mnogih aktivistkinja i intelektualaca Nove levice. U SAD "drugi talas" feminizma je ojačao Novom levicom, usvajajući njeno neprijateljstvo prema društvenoj kontroli i pretpostavku da je društvena kontrola sama po sebi sumnjiv zadatak. Kritike su bile posebno usmerene na aspekte državne socijalne pomoći, kao što su Pomoć izdržavanoj deci (oblik dodatka samohranim majkama u SAD) koji je državi dao mogućnost da kontroliše žene i njihove privatne živote, kao i na profesionalce koji su se bavili fizičkim i mentalnim zdravljem, čije su funkcije kontrole bile često usmerene protiv pobune i nekonformizma, posebno među ženama. Ove kritike su često pravile razliku između "nas" i "njih" , opresovanih i opresora, u dihotomnim odnosima. Upućivali su na to da je takva kontrola povezana sa materijalnim interesima dominantne grupe, a nefunkcionalna ili destruktivna kada su u pitanju interesi podređenih. Mnoge takve kritike društvene kontrole su priznavale materijalne beneficije koje su donosile neke od tih mera, kao što je osiguranje nezaposlenih ili uredbe o telekomunikacijama. Njihova formula za ocenu ovakvih mera obično je bila dihotomna, razdvajajući društvenu kontrolu i društvena poboljšanja, prva predstavlja koncesije na zahteve sa dna, dok druge predstavljaju nametanje jednog poretka koji koristi onima gore.

Feministkinje su često ponavljale ovu liniju kritike društvene kontrole, zamenjujući pol klasnim ili rasnim kategorijama u razdvajanju strana. Feminističke kritike protiv društvene kontrole su doprinosile, i bile uslovljene, tim ignorisanjem obimne i kompleksne istorije feminističke umešanosti u kampanje društvene kontrole. U pokretima za moralne reforme (protiv prostitucije) i antiakoholičarskim pokretima, u eri progresa i kampanja za reformisanje života siromašnih i loših navika siromašnih, u kampanjama za zakonodavstvo u oblasti industrije i afirmativne akcije, danas u antipornografskim kampanjama, feministkinje su često agitovale za birokratsku, profesionalnu i vladinu kontrolu nad životom pojedinaca.

U SAD radikalne feministkinje (među sobom vrlo podeljene) su često pokušavale da za ovu tradiciju okrive veliki liberalni feministički pokret (poznat kao buržoaski feminizam). Marksistička levica ohrabrila je tumačenje po kojem je feminizam devetnaestog veka označen kao buržoaski zbog svoje baze koja je poticala iz srednje klase i zbog fokusiranja na zakonske reforme to jest na pravo glasa. Leve feministkinje su tvrdile da su te (prošle i sadašnje) liberalne feministkinje, koje su u svojim pokušajima da traže napredak za privilegovane žene unutar postojeće hijerarhije, podržavale pravnu i profesionalnu kontrolu kao sredstvo za rešavanje društvenih problema. Pogrešno je locirati problem samo kod liberalnih feministkinja i to služi isključivo tome da ih okarakteriše samo kao pojedinke i statistkinje, kad imamo kreativna društvena rešenja usamljenosti, samodestruktivnog ponašanja, instrumentalnog i moćničkog ponašanja, uličnog nasilja, društvene bede, zanemarivanja siromašnih i starijih, eksploativne komercijalizacije. Zapravo su feministkinje svih političkih ubeđenja bile ranjive zbog iste kontradikcije: imale smo visoko univerzalizovane koncepte prava i sloboda koje bi žene mogle tražiti, a tako široko definisana prava ne mogu adekvatno biti odbranjena u relativno malim zajednicama. One su zahtevale široku skalu kontrole. Dalje, na ova prava su zapravo uticala "naučna" znanja, uprkos naše kritike profesionalizma. U dečijoj društvenoj pomoći je posebno očevidno da su "prava" konceptualizovana na osnovama mogućnosti koje se istorijski menjaju. Kako  su zdravstvena prava, obrazovanje, dobra nega, pristojno oblačenje, postajali dostupni, tako su ih, kao dečija prava, usvajali socijalni radnici i, implicitno, građanstvo.

Pogrešno je misliti da su radikalne feministkinje bile imune na kontradikcije kojima su podlegle liberalne feministkinje u pokušaju da upotrebe državu i garantuju prava pojedinaca. Granice ove separacije levih od liberalnih feministkinja postale su bolno jasne osamdesetih godina kada je napad desnog krila na državnu društvenu pomoć počeo da zadobija političku pobedu. Leve su morale da brane Program za pomoć izdržavanoj deci, cilj kome se tako mnogo feministkinja protivilo tokom prošle decenije. Socijalistkinje feministkinje su postale saveznice Federacije za planiranje roditeljstva u odbrani "izbora" (kao što su liberalne zahtevale pravo na abortus u SAD) dok smo deceniju ranije napadale njihovu podršku politici neo-imperijalističke kontrole populacije, uključujući i sterilizaciju. Kako su poreske tax-capping mere osiromašile gradsku i državnu blagajnu, morale smo da odbranimo usluge koje je pružala država i čak zanemarimo korupciju, diskriminaciju i poniženje koji su bili uključeni u samu distribuciju. Kritika od strane Nove levice u odnosu na društvenu kontrolu bila je proizvod prosperiteta i liberalne vlade i bila je privremeno odbačena.

Bilo bi bolje da se uradi revizija kritike nego da se ona odbaci. Kritika dominacije koja je postala praksa društvene pomoći i usluga birokratije i profesionalaca nije pogrešna, ali njena nepotpunost dozvoljava određena iskrivljavanja. Sada bih sumirala istorijski slučaj, jedan od mnogih koji je uticao na moje mišljenje o društvenoj kontroli.

Godine 1910. sirijska porodica u Bostonu, ovde ćemo ih zvati Kašijevi, upala je u oči Masačusetskom društvu za prevenciju okrutnosti nad decom (kasnije MSPCC) zbog zlostavljanja trinaestogodišnje devojčice od strane njene majke. Gospodin Kaši je upravo umro, od upale slepog creva. Ranije se porodica, kao i mnogi emigranti, seljakala od Sirije do SAD nekoliko puta; dvoje preostale dece je ostavljeno u Siriji sa babom i dedom po ocu; u Bostonu osim glavne "žrtve" koju ću zvati Fatima, bili su još šestogodišnji dečak i trogodišnja devojčica; a gospođa Kaši je bila trudna. Žalila se očeva sestra, a zapravo su svi rođaci sa muževljeve strane bili neprijateljski raspoloženi prema gospođi Kaši. Nihove optužbe su bile potvrđene istragom MSPCC-a: gospođa Kaši je tukla Fatimu štapom ili stolicom, udarala je po ušima, nije joj dala da ide u školu i insistirala da radi previše, očekujući od nje da obavlja sve kućne poslove i da se brine za mlađu decu. Kada se Fatima razbolela, majka je odbila da je pošalje u bolnicu. Neprijateljstvo očevih rođaka se u svakom slučaju fokusiralo ne samo na majčin nedozvoljeni tretman Fatime, već na njeno pravo na starateljstvo uopšte. Suština sukoba je bila da su oni tražili da starateljstvo pripadne njima, tvrdeći da se "u Siriji  ženama ne priznaje pravo na starateljstvo i kontrolu imovine". Očev otac je po njihovoj tradiciji imao prava na decu, a on je ta prava preneo na svog sina, odnosno strica. Oni su očigledno očekivali da se gospođa Kaši prikloni njihovim pravima, a njena teška ekonomska i društvena situacija bi učinila taj korak potpuno shvatljivim. Podnosilac žalbe, očeva sestra, bila je njena gazdarica. Gospođa Kaši je sa svoje troje dece živela u jednoj sobi u podrumu bez vode; morala je da se penje na sprat i da donosi vodu. Rođaci joj nisu ponudili pomoć posle njene nesreće i ona je bila očajna; pokušavala je da zaradi za život nastavivši da torbari kao njen muž, te joj je Fatima bila potrebna da održava kuću i pazi na decu.

Kada se gospođa Kaši oduprla njihovim zahtevima za starateljstvom, rođaci su kao posrednika pozvali vođu sirijske zajednice, izdavača "Nove Sirije", bostonskih arapskih novina. Konačno je slučaj dospeo na sud i ovde su rođaci izgubili, pošto se njihova tradicionalno starateljstvo sukobilo sa novim preferencijama o ženskom pravu na starateljstvo. Fatimine preference nisu bile od pomoći zastupnicima u rešavanju ovog problema, ona je bila ambivalentna: ponekad je molila da je sklone od majke, a kada je bila odvojena, molila je da je vrate majci. Konačno je gospođa Kaši dobila slučaj,  ali ne i materijalnu pomoć za decu ili sebe. Kao i u mnogim ranijim slučajevima zlostavljanja dece žrtva je bila ta koja je kažnjena: Fatimu su poslali u dom, a njeni rođaci su smatrali da je i tamo zlostavljaju.

Da se priča ovde završila, možda bi se moglo gledati na gospođu Kaši ne okrivljujući je, pripisujući povremeno loše ponašanje i temperament njenim mnogobrojnim teškoćama. Ali trinaest godina kasnije, 1923, drugu ćerku, koja je tada imala 16 godina, doveo je u MSPCC "školski nadzornik" da se požali da je zlostavljaju majka i njena starija, sad udata sestra Fatima. Od 1910. ova druga ćerka bila je vraćena u Siriju; možda je gospođa Kaši morala da odustane od svojih napora da izdržava decu. Dovedena u SAD osamnaest meseci pre toga, devojka je po prispeću otkrila da majka namerava da je silom uda za podstanara. Ćerka je pokazala krv na košulji za koju je rekla da potiče od krvarenja iz nosa kada ju je tukla majka. Na razgovoru u MSPCC-u gospođa Kaši je sada bila otvoreno neprijateljski raspoložena govoreći da će tući svoju kćer ako to želi.

Nijedan pojedinačni slučaj nije tipičan. U svakom slučaju, u svoj svojoj složenosti, slučaj Kaši je primer izvesnih generalizacija koje su veoma bitne za sve rasprave. Jedna od njih je da je često teško identifikovati jednu žrtvu. Gospođa Kaši nije bila samo žrtva svoje izolacije, udovištva, samohranog materinstva i patrijarhalnih neprijateljskih zakona; ona je takođe i eksploatisala svoju ćerku. Nije iznenađujuće shvatiti da je ugnjetena gospođa Kaši mogla biti nasilna i agresivna, ali feministička retorika koja se bavi nasiljem u porodici je često izbegavala ovu složenost. Zaista, ponašanje gospođe Kaši prema Fatimi mora biti prepoznato kao patrijarhalno: da deca treba da služe roditeljima a ne obrnuto. Ovaj aspekat patrijarhalne tradicije je odgovarao gospođi Kaši. Ali sa drugih stanovišta generalni interesi opresovane grupe  – ovde su to sirijski emigranti – onako kao što su bili izraženi od strane njihovih lidera (muškarci, sitna buržoazija), bili su mnogo više neprijateljski prema gospođi Kaši (i drugim ženama), njenim težnjama i "pravima" nego oni iz elitnog udruženja MSPCC. Štaviše, razumna je pretpostavka da su ćerke takođe učestvovale u drami, odupirući se očekivanjima svoje majke kao i aspiracijama zajednice u kojoj dominiraju muškarci, što je delom rezultat uticaja ideja iz Novog sveta – uticaja koji se osetio jer se poklopio sa ličnim aspiracijama koje su bile njihove u potpunosti. Nijedna od postojećih kritika društvene kontrole ne može adekvatno konceptualizovati kompleksnu borbu u porodici Kaši, niti predložiti neopresivne načine kojima bi Fatimina prava mogla biti zaštićena.

 

 

Feminizam i zlostavljanje dece

 

Feministička teorija generalno, a posebno ženska istorija ima potrebu za mnogo kompleksnijim pogledom na društvenu kontrolu koji zahtevaju problemi kao ovaj koji je postojao u porodici Kaši. Paradigma viktimizacije koja je dominirala pri ponovnom rođenju feminističke nauke pre dve decenije, pritisak da se opišu i analiziraju strukture i metodi muške dominacije moraju biti prevaziđeni. Sada možemo bliže pogledati na ženske pregovore sa muškom dominacijom, uključujući i prilagođavanje i borbu protiv njene manifestacije. Ovaj korak napred bio je posebno težak u pitanjima koja su povezana sa socijalnom politikom i nasiljem u porodici, naročito zbog nasleđivanja stava da je žrtva kriva. Odbrana žena od nasilja je toliko bitna, da se bojimo gubitka ženskog političkog statusa, koji je potpuno zaslužen, kao "žrtve", ako priznamo agresivnost koja postoji u ženama. Ove kompleksnosti su najveće u položaju majke, jer su one istovremeno i žrtve i ugrožavaju, zavisne i one od kojih se zavisi, slabe i moćne.

Ako feminističkoj teoriji treba novi stav o društvenoj kontroli, mišljenje o zlostavljanju dece ga praktično zahteva. Zlostavljanje dece otkriva patnju koja je nepromenljiva, nepotrebna i izlečiva, a akcija izlečenja izgleda očigledna. Koliko god teške bile predrasude socijalnih radnika koji pokušavaju da "spasu" decu i poprave njihove roditelje – a o tome ću više reći kasnije – niko ne može braniti politiku neaktivnosti u vezi sa zaštitom dece koja se lancima vezuju za krevet, danima ostavljaju u istim pelenama, izbacuju na hladnoću. Štaviše, deca u modernom društvu, za razliku od žena, nemaju čak ni potencijalnu mogućnost društvene i ekonomske nezavisnosti. Dobra socijalna politika može rešavati problem prebijenih žena delom ojačavajući žene, osposobljavajući žene da napuste situacije u kojima su zlostavljane, omogućavajući im da žive zbrinute, dostojanstveno bez muškaraca, i ohrabrujući ih da imaju visoke zahteve u očekivanjima kako će ih drugi tretirati. Nije jasno kako bi neko mogao ponuditi takva ojačanja deci. Ako prihvatimo da ona imaju "prava", onda neka grupa odraslih mora biti prihvaćena od strane drugih odraslih da govori u njihovo ime.

Žene, koje obavljaju veći deo roditeljskog posla i čvršće su emotivno povezane sa decom, su se borile i konačno dobile pravo starateljstva nad decom posle 150 godina. A ipak, baš su žene često te koje zlostavljaju i zapostavljaju decu. Zaista zlostavljanje dece postaje mnogo interesantnije i izazovnije pitanje za feministkinje, jer se u njemu susrećemo sa ženskim besom i zloupotrebom moći. Štaviše, zlostavljanje dece je pojava povezana sa polom, povezana sa opresijom nad ženama bilo da su počinioci žene ili muškarci, jer odražava polnu podelu reprodukcijskog rada. Bes usmeren na decu nikada nije apstraktan, već potiče od specifičnih očekivanja, koja su povezana sa polovima, o načinu na koji bi deca trebalo da se ponašaju i šta staratelj očekuje od nje/njega, pojačana osećanjem promašenosti i uskraćenosti kod odraslih kada se deca umešaju u borbu oko moći. Uzevši u obzir da muškarci u celini provode mnogo manje vremena sa decom nego žene, ono što je iznenađujuće nije to što su žene nasilne prema deci, već to što su muškarci odgovorni u skoro polovini slučajeva zlostavljanja dece. Ipak žene se makar i implicitno okrivljuju, pošto su one te koje se primarno brinu za decu, te čak i kada su muškarci počinioci, to po definiciji znači da one nisu, na neki način, bile sposobne da zaštite decu. Kada organizacije zadužene za zaštitu dece oduzmu decu ili preduzmu nadgledanje njihovih staratelja, žene često jako pate, jer je njihovo materinstvo, iako naporno, često najprijatniji deo njihovog života.

A ipak u poslednje dve decenije intenzivnog publiciteta koje je zadobilo zlostavljanje dece, masovnog kliničkog, posmatračkog i istraživačkog pisanja o tom problemu, udeo feministkinja je praktično zanemarljiv. Ovo je još čudnije kad se podsetimo da je u "Prvom talasu" feminizma, posebno u periodu 1880-1930, pokret za ženska prava bio tesno povezan sa kampanjom za reformisanje socijalne pomoći za decu. Naprotiv, Drugi talas feminizma, pokret u kome su velikog uticaja imale mlađe žene i žene bez dece, je utrošio relativno malo energije na pitanja dece. Ovo zanemarivanje je posebno primetno kod radikalnijih aktivistkinja u SAD, i pored jedne slabije struje koje je vodila kampanju za brigu o deci i uprkos tome što one poslednjih nekoliko godina vode kampanju protiv seksualnog zlostavljanja dece. Feminističke teoretičarke su proučavale reprodukciju i društvenu organizaciju materinstva u principu, ali ne i stvarna iskustva podizanja dece, a pokret u celini nije imao uticaja na debatu o socijalnom staranju o deci. Kada se pomenu ta pitanja, često postoji pretpostavka da se interesi žene i dece uvek poklapaju, pretpostavka koja je poljuljana ne samo činjenicama o zlostavljanju i zapostavljanju dece već i povremenom potrebom oduzimanja majčinog starateljstva da bi se zaštitila deca.

 

 

zaŠtita dece

 

Zlostavljanje dece bilo je "otkriveno" kao društveni problem 1870-tih. Svakako da se prema mnogoj deci loše postupalo pre toga, ali novi društveni uslovi stvorili su pojačan senzibilitet prema tretmanu dece i, mogućno, ukazali i na rastući klasni i kulturni jaz između percepcija o odgajanju dece. Pokret koji se zalagao za prestanak okrutnosti prema deci je izrastao iz pokreta protiv telesnog kažnjavanja, a oba su odražavala jedinstveni profesionalno-klasni pogled da se deca mogu disciplinovati razumom i nežnošću. Još generalnije, potekao je iz široko raširenog straha među privilegovanom klasom od nasilja i nemorala među urbanim siromašnima, a u SAD ovi strahovi su pojačani činjenicom da su siromašni uglavnom bili emigranti i katolici, koji su predstavljali pretnju za bele anglosaksonske protestante (WASP) i njihovu dominaciju nad gradskom kulturom i vlašću. Pre svega, o čemu ću raspravljati u ovom što sledi, izrastao je iz pomeranja ranijih materinskih šablona (i očinskih) koji su uslovljeni radom za nadnicu i urbanim životom.

Proučavala sam dosjee slučajeva nekoliko ustanova za socijalno staranje o deci, uključujući i dosjee MSPCC-a, jedne od najuticajnijih organizacija. Dosjei zaista pokazuju ispravnost kritike koja je upućivana da njihov rad predstavlja opresivno državno i profesionalno mešanje u život radničke porodice. MSPCC je pokušao da ojača specifične kulturne norme roditeljstva, koje ne samo da su bile strane kulturnom nasleđu "klijenata", već često direktno suprotstavljene ekonomskim zahtevima njihovih života. Na primer MSPCC zastupnici su gonili slučajeve u kojima je okrutnost prema deci sa njihovog stanovišta prouzrokovana dečijim radom: devojčice koje su obavljale kućne poslove, česti zahtevi njihovih roditelja da izostaju iz škole; dečaci i devojčice koji su radili u radnjama, torbarenje na ulicama; dečaci koji rade za verglaše ili lažu o svojim godinama da bi ih primili u mornaricu. U vremenu pre I svetskog rata, neprijatelji školskih nadzornika su često bili roditelji a ne deca. Za emigrante koji su poticali sa sela izgledalo je potpuno iracionalno i blasfemično da odrasla žena treba da radi dok starija deca ostaju nezaposlena. U drugom primeru kulturnog neslaganja, MSPCC se suprotstavio uobičajenoj emigrantskoj praksi ostavljanja dece bez nadzora i dozvoljavanja da se igraju i lutaju po ulicama. Obe stvari su ugrožavale društvene norme domaćeg života za žene i decu; pristojna deca srednje klase u tim danima nisu se – bar ne u gradovima – igrala napolju bez nadzora.

Stil materinstva i očinstva koji je bio uspostavljen je bio nov. Majke je trebalo da budu nežne, da štite svoju decu pre svega od nemoralnih uticaja, a spasioci dece su smatrali vikanje, grub govor ili seksualno eksplicitni govor oblikom okrutnosti nad decom. Očevi su bili tu da bi obezbedili model emotivnog obuzdavanja, i relativno malo su se bavili decom; promašaj u tome bio je često smatran karakternom manom, bez obzira na evidenciju o široko raširenoj, strukturnoj nezaposlenosti.

MSPCC model roditeljstva bio je štaviše kulturološki specifičan, a u praksi kao i u teoriji izražavao je prezir prema ne WASP-ovskim nacionalnostima. Isključivi WASP zastupnici, na primer, mrzeli su miris belog luka i maslinovog ulja karakterističan za italijansku kuhinju, i smatrali su tu hranu nezdravom (afrodizijačkom). Nisu bili sposobni da razdvoje alkoholičare i teške pijanice od ljudi koji su voleli da popiju vino ili pivo, i smatrali su da je svaka žena koja je okusila makar i kap alkohola degenerisana i loš roditelj. Mnogi od ovih specifičnih oblika iskvarenosti su posebno vezivani za katolike. Zastupnici su bili ubeđeni u ispodprosečnu inteligenciju većine ne WASP-ovaca, a pogotovu onih koji nisu sa engleskog govornog područja, i njihovi komentari i očekivanja u ovom ranom periodu se lako mogu preneti na slične stavove o crncima tokom sredine dvadesetog veka. Ove specijaliste za dečiju društvenu pomoć je posebno zbunjivao i oni nisu odobravali obrazac podizanja dece nevezano od jezgra porodice: dece koju odgajaju bake, složenih domaćinstava sastavljenih od dece iz nekoliko različitih brakova (ili još gore vanbračnih zajednica), i dece privremeno poslate u druga domaćinstva.

Seljačko poreklo mnogih Amerikanca "stranog porekla" je stvorilo situaciju u kojoj se etničke predrasude nisu mogle lako odvojiti od klasnih predrasuda. Klasno nerazumevanje je, štaviše, dobilo specifičan oblik karakterističan za urbani kapitalizam: nesposobnost prilagođavanja aktuelnim ekonomskim okolnostima ovog emigrantskog proletarijata i lumpenproletarijata. Nezaposlenost još uvek nije bila shvaćena kao strukturna karakteristika urbanog kapitalizma. Ni bolest, prenatrpanost, zločin i – iznad svega – zavisnost nisu bili prihvaćeni kao deo sistema već kao lični promašaj.

Ova linija kritike u svakom slučaju samo delimično otkriva značaj zaštite dece. Druga dimenzija se otkriva razmatranjem feminističkog aspekta ovog pokreta. Mnogo energije usmerene na društvenu zaštitu dece prošlog veka poteklo je od žena i bilo organizovano od strane ženskog pokreta. Jedna od manifestacija feminističkog uticaja bila je dijagnoza uzroka zlostavljanja dece. Mnogi od MSPCC-ovih glasnogovornika (a oni koji su udruženje reprezentovali u javnosti bili su muškarci) predstavljali su muškarce kao napadače a žene i decu kao nevine žrtve. Naravno, ti "brutalni" i "izopačeni" muškarci bili su iz drugih klasa, i drugačijeg etničkog porekla nego muškarci iz MSPCC-a i naravno da je jezik viktimizacije žena i dece takođe bio patronizirajući. Uprkos tome što je definicija "zločina" kojim su se bavili bila okrutnost prema deci, MSPCC zastupnici bili su dovedeni do toga da uključe prebijanje žena u svoj program reformi.

Štaviše, kampanja protiv zlostavljanja dece je izrasla iz kritike nasilja i kampanje protiv telesne kazne čiji su koreni u feminističkoj misli i ženskoj reformističkoj aktivnosti. Ženski reformatorski uticaj, "sentimentalizovanje" kalvinističke tradicije, bio je prevashodno odgovoran za omekšavanje normi u odgajanju dece. Delegitimizacija telesne kazne, zabeležena u naprednim klasama sredinom veka bila je povezana sa eksluzivno ženskom odgovornošću za odgajanje dece, ženskim pobedama u slučajevima starateljstva nad decom, čak i sa ženskom kritikom tradicionalne paternalističke discipline.

Ne samo da je lobi protiv zlostavljanja dece ojačao i pod uticajem feminizma, već je i samo preduzimanje zaštite dece bilo protiv patrijarhata. Ovde je neophodno da zastanemo da bismo se osvrnuli na definiciju patrijarhata. Tokom sedamdesetih godina bila je prihvaćena nova definicija tog izraza koju je predložila Kejt Milet, ali ju je brzo usvojio feministički pokret SAD: patrijarhat je postao sinonim za mušku supremaciju, za "seksizam". Ja ovaj izraz upotrebljavam u njegovom ranijem, istorijskom i specifičnijem značenju, koji se odnosi na oblik porodice u kojem očevi imaju kontrolu nad svim ostalim članovima porodice – decom, ženama, i slugama – kontrola koja je potekla iz očevog kontrolisanja svih ekonomskih izvora. Patrijarhalna porodica podrazumeva porodični model proizvodnje, kao što je bio među seljacima, zanatlijama ili farmerima, u kojima pojedinci ne rade za nadnicu. Ovaj istorijski patrijarhat je postavio pravila odnosa roditelj-dete u istoj meri u kojoj je postavio odnose među polovima, jer su deca retko imala mogućnost ekonomske nezavisnosti osim nasleđivanja porodične imovine, trgovine ili zanata. Na neki način su majke takođe dobijale tim odnosom roditelj-dete: njihov autoritet nad kćerima i mladim sinovima je bio velika vrednost u uslovima u kojima je ženama onemogućen pristup drugim iskustvima autoriteta i nezavisnosti, a ženino starije doba bilo je nagrađeno poštovanjem, pomoći i uvažavanjem od strane mladih potomaka.

Cilj udruženja kakvo je bilo MSPCC, da govore u korist prava dece, je bio napad na moć patrijarhata. U isto vreme novi senzibilitet za dečija prava i brigu oko zlostavljanja dece bili su simptomi slabljenja patrijarhalnih porodičnih očekivanja i stvarnosti koja je već postojala. U ovom slabljenju, odnosi između oca i dece su se promenili više nego odnosi između muža i žene. Deca su, na primer, dobila pravo da sama odabiraju svoja zanimanja i bračne partnere, da započnu samostalnu karijeru nezavisno od zanimanja njihovih očeva (naravno opcije deteta su ostale ograničene klasom i kulturološkim privilegijama, odnosno njihovim nedostatkom kod njihovih očeva); nasuprot tome sistem rada za nadnicu je žene učinio zavisnijim od muževljeve pomoći i zato nesposobnim da rizikuju direktno suprotstavljanje muževljevim željama. Najbolje čemu su se žene mogle nadati je dobroćudni muževljev autoritet. Moralni pritisak je možda bio usmeren na brutalne muškarce, ali opstajanje sistema porodice u kome je žena ostala ekonomski zavisna, predstavljalo je malo pojačanje mogućih procedura provere nasilja u braku. Muškarci su mogli i bili su gonjeni zbog nasilja nad ženama, ali uspešno gonjenje ostavljalo je ženu samu i bez izdržavanja, pa su se mnoge žene povlačile i iz materijalnih razloga odustajale od podizanja optužbe.

Rana zaštita dece nije naravno zacrtala generalno oslobođenje dece od arbitarne roditeljske kontrole ili od obaveze pokornosti roditeljima. Naprotiv, ideologija SPCC-a i njihov nedeljivi cilj bio je da ojačaju roditeljski/očinski autoritet koliko i da ga ograniče. I zaista, tendencija SPCC-a bila je da se fizičko nasilje predstavi kao simptom neadekvatnog paternalističkog autoriteta. Štaviše, i tada kao i sada, najčešći slučajevi u kojima se društvo mešalo bili su slučajevi zapostavljanja a ne zlostavljanja. Ovi slučajevi zapostavljanja su naročito odražavali povlačenje, ne uvek svesno i namerno, roditeljske supervizije i autoriteta. Među siromašnima koji su činili klijentelu udruženja, bio je veliki broj napuštanja od strane očeva, i neadekvatnog obezbeđivanja porodice od strane očeva koji su bili prisutni; siromaštvo je bilo razlog najvećem broju optužbi za zanemarivanje. Konkretni napadi na decu su takođe otkrivali neadekvatan roditeljski autoritet, često izazvani dečijim nepokoravanjem; neposlušnost i zlostavljanje dece su se međusobno izazivali. Mnogi slučajevi zapostavljanja i zlostavljanja dece završavali su tako što su decu slali u popravne škole na temelju optužbi za neposlušnost. Čak i kada su majke bile loši roditelji, pošto su činile polovinu slučajeva zlostavljanja dece i većinu zapostavljanja, njihov promašaj bio je greška porodičnog sistema, jer je materinstvo bilo značajan deo tog sistema.

U celini, SPCC je bio deo rekonstrukcije porodice u pravcima koji su bili alternativni starom patrijarhatu, budući da je potonji već bio ekonomski neodrživ, i zamenjen modernom verzijom muške supremacije. SPCC teorija o pravima dece se nije proširila na paralelnu artikulaciju ženskih prava; njihova osuda prebijanja žena nije uključivala odobravanje braka kasnije nazvanog "drugarstvo", ni implementiranje jednakosti između muža i žene. Da nabrojimo, nove porodične norme i norme za odgajanje dece koje je podrazumevao rad SPCC su:

1. dečije poštovanje roditelja mora biti usađivano ideološki, moralistički i psihološki, jer više ne počiva na ekonomskoj zavisnosti koja traje za vreme detinjstva;

2. da otac, sada nadničar umesto roba, zanatlije, seljaka, preduzimača ima isključivu odgovornost za ekonomsko izdržavanje svoje porodice;

3. da žene i deca ne treba da učestvuju u porodičnoj ekonomiji, bar ne novčano;

4. da deca treba da provode sve svoje vreme u sticanju znanja od profesionalnih učitelja, psiholoških i moralnih stavova od svoje majke koja im je totalno posvećena;

5. da žena zauzvrat treba da se potpuno posveti domaćinstvu i celodnevnom materinstvu.

 

 

feminizam i kapitalizam

 

Program odgajanja dece ukazuje na veću, možda ironičnu istorijsku relaciju: da je ojačanje i "modernizovanje" muške dominacije delimično rezultat uticaja Prvog talasa feminizma. Ova relacija je često zatamnjena upotrebom neistorijske definicije feminizma. Feministkinje prvog talasa – nisu se tako nazivale u to vreme, već su ime dobile naknadno, sredinom dvadesetog veka – su retko zastupale pravu jednakost između muškaraca i žena, a nikada ukidanje tradicionalne polne i rodne podele rada. Ako dozvolimo razlike u tome na šta je stavljen akcenat, prethodno pomenutih pet tačaka stvorile su feministkinje, kao i liberalni reformatorski program 1870. Zaista, organizovani feminizam je delom i bio liberalni reformatorski program, program za adaptaciju porodice i građanskog društva u novim ekonomskim uslovima, jer su svesno ili nesvesno feministkinje osetile da ti novi uslovi obezbeđuju veće mogućnosti za oslobođenje i jačanje žena.

Rad na zaštiti dece bio je deo feminističkog kao i buržoaskog programa za modernizaciju porodice. Spašavanje dece imalo je polni kao i klasni i etnički sadržaj, ali ni u jednom od tih aspekata nije jednostavno ili homogeno reprezentovalo interese dominantne grupe (ili čak kompaktne grupe WASP-ovske ženske elite, tog hipotetičkog sloja koji je pomodno kriviti za ograničenja feminističke aktivnosti). Antipatrijarhalnost ovih udruženja je nestabilni produkt mnogo suprotstavljenih interesa, uključujući i one interese njihovih klijenata koji su žrtve. Razumevanje svega ovoga osvetljava nam kompleksnu situaciju u kojoj se feminizam nalazi kao deo razvoja kapitalističke kulture, čak i kada kritikuje polne privilegije kapitalističke klase i degradaciju tradicionalnog ženskog rada od strane kapitalističke kulture.

Uobičajeno je da se o relacijama feminizma i kapitalizma raspravlja vrlo dihotomno i redukcionistički: feminizam je izraz aspiracija buržoaskih žena, krajnji individualizam koji cepa ostatke veza u društvu u kome se radi za nadnicu; ili, feminizam je neodvojiv od antikapitalizma, produbljujući i šireći kritiku dominacije, da bi pokazao njeno prodiranje čak i u privatni život i sumnjivu, pretpostavljenu "prirodnost". Ima, međutim, vrlo malo istine u obe ove verzije, kao što istina nije ni između, niti u njihovoj sintezi, jer je najmanje jedan centralni aspekat feminizma kompletno izostavljen iz ove formulacije: nova situacija materinstva. Industrijski kapitalizam je promenio materinstvo za žene iz svih klasa, bez obzira što je materinstvo ostalo centralni identitet žena iz svih klasa. Kao najuniverzalniji aspekt ženskog iskustva, rođenje dece i njihovo odgajanje su bili, u Prvom talasu, uobičajene reference na osnovu kojih su izražavane feminističke ideje. Slučajevi zlostavljanja dece od strane žena iz radničkih ili čak i lumpenproleterskih porodica su bili često "feministički" u svojim svesnim naporima da se oslobode muške dominacije. Njihova glavna motivacija za takav cilj je bilo to što je deo njihovog identiteta, za koji su osetile da je najviše razoren ličnom i strukturnom muškom supremacijom, bio njihov identitet i rad kao majki.

Rad na zaštiti dece istovremeno je predstavljao zahteve majki, ali ih je takođe i činio ranjivima: dovođenje u pitanje kvaliteta njihovog materinstva, i inače već problematičnog usled urbanog načina života, pretnja gubitkom dece, skopčana sa pretnjom slamanja najstalnije veze u njihovom životu. Naravno, žene iz elitnog društva su dobile više što se tiče jedne strane ove dualnosti, jer su one imale veliki imunitet u tretiranju svoje dece onako kako im odgovara. Ali ni siromašne žene svakako nisu dobijale samo kao žrtve, jer su one često bili entuzijastične u odbrani dečijih prava i u ispravljanju okrutnosti nemarnih roditelja. Štaviše, koristile su veliki izbor različitih argumenata i postupaka, istovremeno da bi odbranile svoje pravo na decu, i da bi odbranile sopstvenu ili drugu decu od namerno lošeg tretmana. U nekim slučajevima su upotrebljavale sve liberalne premise i odnose u nevidljivim mrežama da bi sebi obezbedile veću pokretljivost u odnosu na patrijarhalno domaćinstvo i da bi odbranile svoje pravo na starateljstvo; bile su brze u manipulaciji birokratima i ekspertkinje za napad na tradicionalnu patrijarhalnu kontrolu drugih članova porodice. U drugim slučajevima su se, opet, pozivale na tradicionalne odnose kada su im društvo ili porodica mogli pomoći da zadrže kontrolu nad decom ili odbrane decu. Siromašne žene su često optuživale "intervencije"  spoljašnjih udruženja za društvenu kontrolu kao što je SPCC, kada im je to odgovaralo, dok su ponekad spremno koristile i molile takva udruženja za pomoć.

Dozvolite mi da izložim još jedan istorijski slučaj da bih ilustrovala ovaj oportunistički i snalažljivi pristup udruženjima za društvenu kontrolu. Italijanska emigrantska porodica, nazovimo ih Amatovi, bili su klijenti MSPCC-a od 1910. do 1916. Imali su petoro male dece iz tog braka, a gospođa Amato je imala troje iz prethodnog braka, od kojih su dvoje još uvek bili u Italiji, dok je jedna ćerka bila u Bostonu. Gospođa Amato je držala svoju kćer u kući da bi obavljala domaće poslove i brinula se o mlađoj deci, dok je ona zarađivala novac baveći se povremenim šivenjem. Ovo je porodicu dovelo do problema sa školskim nadzornikom, a na sudu su takođe bili optuženi za laganje Associated Charitaies (konzorcijum privatne socijalne pomoći), jer su tvrdili da ih je otac napustio, dok on to zapravo nije učinio. Štaviše, jedno od mlađe dece kada je jednom prilikom bilo ostavljeno samo, verovatno na brigu ostaloj deci, je palo kroz prozor i provelo izvesno vreme u bolnici, tako da je majka bila osumnjičena za zanemarivanje.

Uprkos saznanju da je osumnjičena, gospođa Amato je otišla u nekoliko različitih udruženja, počevši od onih koje je organizovala italijanska zajednica pa sve do elitnih, tražeći pomoć, saopštavajući da je njen muž pijanica, kockar, da ih ne izdržava i da je tuče. Zastupnik MSPCC-a je prvo posumnjao u njene izjave jer ga se gospodin Amato dojmio kao "dobar i trezan čovek" i za zanemarivanje dece krivio nekompetentnost njihove majke u raspoređivanju plate koju joj je on davao. Društvo je konačno poverovalo njenoj priči, posle nekoliko njenih pojavljivanja sa modricama i potvrđivanja priče od strane njegovog oca. Gospodin Amato stariji bio je intimno umešan u sve njihove nevolje, i preuzeo je odgovornost da pokuša da kontroliše svog sina. Jednom je došao u kuću i "upozorio oca porodice i nekoliko puta ga ošamario" posle čega se ovaj malo popravio. Sledeći put je od sina izvukao obećanje da neće tući svoju ženu sledeće dve godine.

Gospođa Amato nije želela ništa od toga. Preklinjala je zastupnika MSPCC-a da joj pomogne da dobije razvod; kasnije je tvrdila da se nije usudila da preduzme taj korak jer su njegovi rođaci pretili da će je prebiti ako to učini. Onda je njena kćer (iz prethodnog braka) preduzela akciju, nezavisno od nje posetila udruženje i dovela zastupnika MSPCC-a da pomogne njenoj majci. Kao rezultat te žalbe, gospodin Amato bio je optužen za uvredu i osuđen na šest meseci. Za to vreme gospođa Amato je preživela "zahvaljujući ono malo posla i italijanskim prijateljima koji su joj pomogli". Njen muž se vratio nasilniji nego ranije: krenuo je na nju sekirom, pretukao decu toliko po glavi da su im "oči šetale" konstantno; a porodicu je toliko loše izdržavao da su deca izlazila da prose. Ovaj slučaj se završio, kao i toliki drugi, bez rešenja.

Slučaj Amatovih ne podržava uobičajenu interpretaciju protiv društvene kontrole da je to relacija opresovanih klijenata i zastupnika. Nije postojalo jedinstvo ni klijentove porodice ni profesionalaca koji su intervenisali. Štaviše, oni su često bivali uvučeni u ceo slučaj i to od strane pojedinaca sa suprotstavljenim tačkama gledišta. Obično niko ne pobeđuje potpuno. U celini gledano, profesionalni društveni rad nema uspeha u zastupanju interesa radničke klase ili siromašnih ljudi, ali u pojedinim slučajevima profesionalci jedva da su formulisali konačne ciljeve, a svakako ih nisu postigli. Zaista, zbunjenost socijalnih radnika (obično nešto što se previdi jer se dobar deo znanja o socijalnom radu zasniva na izražavanju politike, a ne na konkretnim slučajevima) u mnogim sličnim slučajevima je dozvoljavala njihovim klijentima da se dosta približe postizanju svojih ciljeva. Iskustvo socijalnog rada pokazuje da to nije bila jednostavna dvosmerna trgovina u kojima je klijent žrtvovao nezavisnost i kontrolu da bi zauzvrat dobio nešto materijalne pomoći. Češće su klijenti pomagali da se oblikuje sama priroda socijalne pomoći.

Formulišući ove lekcije o neadekvatnosti jednostavne kritike društvene kontrole u nekom analitičkom redu, istaći ću četiri glavne tačke. Prvo, osuda zastupničkog mešanja u porodicu, i osuda društvene kontrole kao nečeg što je samo po sebi zlo, sobom nosi pretpostavku da može, i da je nekada postojalo, nešto kao što je autonomija porodice. Naprotiv, nijedan porodični odnos nije imun na društvene regulative. Mnoge vrste formalnog i neformalnog društvenog pritiska su poslužile utvrđivanju granica prihvatljivog ponašanja. Verovanje u slabljenje autonomije porodice bez sumnje potiče od razvoja u devetnaestom veku: urbanizacija je oslabila društvene sankcije, i stvorila norme o autonomiji porodice koja je bila romantizovana, i takođe donekle suprotno tome, izražavajući istovremeno novi smisao doma kao privatnog i brižnog prostora kao kontrast sve raširenijim instrumentalističkim relacijama u javnoj sferi, i straha od ženske nezavisnosti. (Koncept o autonomiji porodice je zapravo, onako kao što je izmanipulisan u postojećoj političkoj raspravi, funkcionisao kao suprotstavljanje ženskom pravu na autonomno građanstvo.) Šablon koji su primenili Amatovi, koji su se okrenuli porodici, prijateljima, a kad im oni nisu mogli pomoći i italijansko-američkim organizacijama, koje su nema sumnje bile najbliža analogija zajednici u Novom svetu, nije bio adekvatan za urbane probleme sa kojima su se sada susreli. Čak i nasilni i odbranaški gospodin Amato nije dovodio u pitanje prava svog oca, rođaka i prijatelja da intervenišu silom, niti se gospođa Amato šokirala činjenicom da su rođaci njenog muža pokušali da je prisile da ostane u braku. Amatovi nisu očekivali da porodica bude autonomna.

Drugo, u objašnjenju društvene kontrole, tok inicijative se posmatra samo u jednom pravcu: od vrha ka dnu, od profesionalaca ka klijentima, od elite ka podređenima. Snaga ove interpretacije društvenog rada potiče iz činjenice da je to većim delom zaista tako, iz uticaja socijalnog pokreta među siromašnima koji su osudili pokušaje da ih ukalupe i okrive, i možda iz pobune mnogih socijalnih radnika koji nisu želeli da tlače svoje klijente. Dosijei slučajeva pokazuju svakako da klijenti nisu bili pasivni, već pre aktivni pregovarači u kompleksnom pogađanju. Gospođa Amato i gospođa Kaši nisu bile atipične u svojim pokušajima da "upotrebe" zastupnike u korist sopstvenih interesa. Klijenti su često bili inicijatori intervencija udruženja; čak i u slučajevima nasilja u porodici, gde su ulozi bili visoki – gubljenje deteta – većina žalbi u ovim studijama dolazi od strane roditelja ili rođaka koji su verovali da su njihovi sopstveni standardi odgajanja dece bili ugroženi. U njihovom sparingovanju sa socijalnim zastupnicima, nije bilo uobičajeno da klijenti pobede, jer su profesionalci imali više sredstava za takvu borbu. Ali pojednostavljenje socijalnog rada predstavlja iskrivljavanje činjenica iz stvarnih iskustava klijenata, a koja sigurno nisu sukob dve strane, niti jednostavna priča o žrtvama.

Na ovaj argument se može odgovoriti da je teško definisati šta bi bili "sopstveni" standardi roditelja kada je u pitanju odgajanje dece. U heterogenim urbanim slučajevima šabloni odgajanja dece se prilično brzo menjaju, a novi šabloni postaju normativi. Naravno da su ustanove za socijalnu pomoć deci bile deo napora za  modernizaciju (u SAD to zovu amerikanizacijom) pokušavajući da predstave nove porodične norme kao objektivno prave. U svakom slučaju, u siromašnim četvrtima njihovih klijenata, siromaštvo, prenatrpanost, i struktura domaćinstva dozvoljavaju vrlo malo privatnosti, a većinom emigranti klijenti zadržavaju autonomne porodične šablone, često i po nekoliko generacija.

Treće, aktivna uloga klijenata udruženja je često neprepoznatljiva jer se porodica smatra homogenom jedinicom, celinom. Ovde postoji intelektualna reifikacija koja je izražena kroz strukturu rečenice, posebno u akademskom jeziku: "porodica je u povlačenju", "pretnja porodici", "porodica odgovara na industrijalizaciju". Skraćeni izrazi koji pripisuju određeno ponašanje takvoj celini kao što je porodica bili bi bezopasni, kada ne bi često izražavali kulturne norme u vezi sa tim šta je "porodica" i šta treba da radi, i tako skrivali unutarporodične razlike i sukobe interesa. Obično "porodica" postane reprezentacija interesa glave porodice ako je u pitanju muškarac, noseći sobom pretpostavku da svi članovi porodice dele njegove interese. (Porodica u kojoj je glava žena je uobičajeno shvaćena kao rasturena, deformisana, ili nepotpuna i zato nekvalifikovana da se posmatra kao jedinica. Bes zbog mešanja u porodične stvari je zapravo često bes zbog teritorijalnog ugrožavanja, izazova muškom autoritetu; ili izraženo drugačije, bes zbog otkrivanja unutarporodičnih sukoba i smanjivanja kontrole glave porodice. Štaviše, intervencije su zapravo bile nezavisnije i napadnije kada im je cilj bio menjanje status quo situacije, nego kada su bile urađene kao podrška. Efekat rada socijalnih radnika bio je često da promene postojeće porodične odnose, obično u korist slabijih članova porodice.

Intervencije socijalnih radnika su često zahtevali članovi porodice; ali su oni koji su pozivali bili obično slabiji članovi strukture moći u porodici, žene i deca. Ovi pozivi su često upućivani uprkos činjenici dobro poznatoj klijentima da žene i deca mogu najviše da izgube (uprkos očevom čestom izražavanju besa zbog gubitka obraza) intervencijom MSPCC-a, s obzirom da je daleko najčešći rezultat akcije zastupnika bio, ne tužba i kazne zatvora, već uklanjanje dece, akcija koje su se očevi najmanje plašili. U emigrantskom okruženju radničke klase u Bostonu MSPCC je postao poznat kao "okrutnost" što nam daje slikovitu predstavu o prepoznavanju i strahu od njegovog funkcionisanja. Ipak, strana moć nije zaustavila siromašne ljude od inicijalizovanja kontakta sa njima. Pošto je MSPCC radio deset godina, 60% žalbi poznatog porekla (isključujući na primer anonimna pisma), došlo je od strane članova porodice, gde su preovlađujuća većina bile žene, a deca su sledila kao druga. Ovi zahtevi za pomoć nisu dolazili samo od žrtvi, već i od majki uplašenih da nisu sposobne da odgajaju decu prema sopstvenim standardima dobrog roditelja. Štaviše, žene su stručno manevrisale da uvedu zastupnike u porodicu da bi se ovi borili na njihovoj strani. Nije bilo društva za prevenciju okrutnosti prema ženama; zapravo su žene kao što je gospođa Amato pokušavale da MSPCC preobrate baš u tako nešto. Česta taktika prebijenih, napuštenih i neizdržavanih žene bila je da optuže svoje muževe da zlostavljaju decu; čak i kada bi istraga pokazala da nema dokaza o zlostavljanju dece, socijalni radnici dolazili su u njihove domove nudeći, u najboljem slučaju, pomoć u postizanju drugih stvari koje su žene želele: kao što su isplate za izdržavanje, razdvajanje i pridržavanja dogovora, zbrinutost – a, u najmanju ruku, moralnu podršku ženama i osudu muškaraca.

Zaista, pokušaji da se socijalni radnici upletu u mrežu porodičnih feuda su bili toliko rašireni da je to bio uzrok visoke proporcije neosnovanih žalbi sa kojima se susretao MSPCC. Odbijeni muškarci, i tada kao i sada, su se često borili da dobiju starateljstvo koje nisu želeleli, kao sredstvo kojim bi povredili svoje žene, a jedan od načina da se to postigne bio je podizanje optužbe za okrutnost prema deci. Ili bi optuživali svoje žene za zanemarivanje dece kada je njihov glavni cilj bio da prisile žene da ponovo žive sa njima. Ogorčene, napuštene žene su mogle namestiti da se njihov muž uhvati sa drugom ženom.

Četvrti problem je što oni koji su skloni pojednostavljenju društvene kontrole često impliciraju da problemi klijenata nisu stvarni problemi, već projekcija predrasuda socijalnih radnika. U slučajevima zanemarivanja dece jasno je da ono što je u jednoj kulturi zanemarivanje, može biti norma u drugoj. Na primer, u mnogim emigrantskim porodicama očekuje se da se petogodišnja deca brinu o bebama i deci koja su tek prohodala; za reformatore iz srednje klase petogodišnjaci ostavljeni sami smatraju se zanemarenom decom.

Kritika društvene kontrole ima pravo da usmeri pažnju na obavezu eksperata da  pre svega definišu probleme a ne samo da "tretiraju" socijalne devijacije. Ali moć etiketiranja, posebno u izvorima ove vrste proučavanja – reprezentacija ponašanja siromašnih od strane onih čija je samodefinicija da budu kritični prema tom ponašanju, koegzistira sa stvarnom opresijom u porodici. U jednom slučaju, otac emigrant koji je seksualno zlostavljao svoju trinaestogodišnju ćerku je rekao socijalnom radniku da je to način na koji se radilo u njihovoj staroj domovini! Ne samo da je lagao, već je i pokušavao da izmanipuliše socijalnu radnicu, možda onu za koju je pretpostavio da se oseća krivom zbog svog privilegovanog položaja, koristeći sopstveni fiktivni kulturni relativizam. Ugrožavanje njegove kćeri incestom nije rezultat opresije socijalnih radnika.

 

 

Feminizam i liberalizam

 

Celokupni problem sa doslovce svom postojećom kritikom socijalnog rada je da ona ostaje liberalna i zanemaruju feminističko otkrivanje granica liberalizma. Liberalizam je obično prihvaćen kao politička i ekonomska teorija bez društvenog sadržaja. U stvari, liberalna politička i ekonomska teorija počiva na pretpostavci o polnoj podeli rada, i na ideji građana kao glava svojih porodica. Trenutno dominantna tradicija kritike protiv društvene kontrole, ona koja potiče iz Frankfurtske škole, jednostavno potvrđuje iste pretpostavke, identifikujući sfere privatnog za stvaranje kontrole koja je na neki način prirodna, stvaranje jakih ličnosti i usmerena ka unutra, nasuprot sferi javnog koja je napadna, i stvara konformizam i pasivnost. Ako odbijemo društvene premise liberalizma (i marksizma) da su pol i seksualna podela rada prirodne, onda teško možemo održati premisu da su porodične forme društvene kontrole uvek benigne a javne maligne.

Kritika birokratije i eksperata identifikovala je mnoge aspekte dominacije koji su vitalni za prepoznavanje – ne samo neizbežne deformacije pokušaja da se pomogne u društvu u kome vlada nejednakost, već i one koje potiču iz moći da se definiše šta zapravo treba da bude društveni red. Ali to je kritika određenih vrsta dominacije koja često služi da prikrije druge oblike dominacije posebno one između mušakraca i žena, i dece i odraslih.

Zapravo, zastupnici društvene kontrole kao što je MSPCC i češće individualni socijalni radnici, bili su sposobni da pomognu u određenim trenucima, posebno da pomognu slabijima protiv jačih, a ne jednostavno da učine pojedince pasivnima. Ponovo je diskusija o rezultatima apstraktna ukoliko se ne označe načini na koje su oni u mogućnosti da pomognu. Pretnje ili gonjenja onih koji zlostavljaju decu retko menjaju ponašanje odraslih, ali imaju veliki uticaj na žrtve. Ironijom, MSPCC je na taj način više pomogao prebijenim ženama, što je po definiciji van njihove jurisdikcije, nego zlostavljanoj deci. Žene imaju emocionalni, fizički i intelektualni potencijal da napuste muškarce koji ih zlostavljaju, a često vrlo malo materijalne pomoći, pa čak i mali znak kao što je kako da "odrade" udruženja za pomoć, može pretvoriti njihove aspiracije za autonomijom u realnost. Štaviše, žene su ponekad dobijale tu pomoć uprkos predrasudama koje su bile protiv njih. Italoameričke žene su mogle izvući te beneficije čak i od socijalnih radnika koji su imali omalovažavajući stav prema Italijanima. Samohrane majke su mogle dobiti pomoć u čvrstim nezavisnim domaćinstvima uprkos sumnjama socijalnih radnika u nemoralnost njihovih namera. Baš kao i u diplomatiji, neprijatelj nečijeg neprijatelja  može biti ipso facto prijatelj, u ovim domaćim emocionalnim i fizičkim prostorima naprijatelj nečijeg opresora može biti saveznik.

Štaviše, majke emigranata, žrtve rasizma, koje su možda povremeno imale neke beneficije od socijalne pomoći namenjene deci, su takođe bile deo stvaranja modernih standarda za dečiju socijalnu zaštitu i institucija. Nije adekvatno prikazivati ove pojedinačne interakcije sa socijalnim radnicima kao pogodbe u kojima se osoba odriče kontrole radi materijalne pomoći. Kontrola sama po sebi je bila izmišljena i struktuirana van tih interakcija. Mnoge od ranih MSPCC-ovih "intervencija" su zapravo bile po pozivu od strane članova porodice koji su kasnije na neki načIn učili zastupnike koji su odgovarajući i ojačavajući standardi dečije zaštite. Više institucionalizovani primer je penzija koja se dodeljivala majkama, koja se razvila u većini država SAD između 1910. i 1920. Kao što sam već pominjala ranije, na feminističke reformatorke koje su učestvovale u kampanji za tu promenu su uticali beskrajni zahtevi samohranih majki, koji vrve u dosijeima o zanemarivanju dece, za podršku kad odgajaju decu bez prihoda od muževa.

Ne samo ova reforma, već i cela progresivna era koja je sadržala paket programa za dečije zdravlja, zapravo celi socijalni program ženskog pokreta za ravnopravnost, treba da bude ponovo oformljen ne samo kao kampanja za dobijanje kontrole predvođena elitom, već i kao snažan, ako ne konstantan pritisak za dobijanje ekonomske moći i moći u domaćinstvu, u kojoj bi siromašne žene i žene iz radničke klase bile aktivne učesnice. Udruženja za društvenu kontrolu su za njih bila taktika u borbi da promene uslove življenja, odnosno tradicionalne društvene kontrole koja je uključivala, ali nije bila ograničena samo na porodičnu kontrolu. Ova pitanja koja su sadržana u kampanji protiv nasilja u porodici su bila osnovna za siromašne žene; pravo na imunitet od fizičkog napada u kući, moć da zaštite svoju decu od zlostavljanja, pravo da zadrže svoju decu – ne samo legalno pravo na starateljstvo – već i stvarna moć da ih izdržavaju, i moć da obezbede standard brige za decu koji odgovara njihovim sopstvenim standardima i težnjama. Porodično nasilje je postalo "društveni problem" u celini kada su dobrotvorne organizacije i udruženja bili uvučeni u pokušaje da ga kontrolišu, i te činjenice su proizvod zahteva onih sa dna koliko i onih sa vrha.

Ipak, iako ove ustanove za zaštitu dece i porodice doprinose ženskim opcijama, one ih takođe i slabe. Ne želim da odbacim korisne poglede koje nude mnoge kritike društvene kontrole. Diskriminacija žrtve i okrivljavanje koje su žene iskusile u rukama profesionalaca, su bili destruktivni, to više što je njihova svrha da profesionalno pomažu. Zatim, nisu jedino obrazovani ljudi bili ti koji su shvatili profesionalnu intervenciju kao slabljenje pojedinaca i porodice. Gubitak kontrole su doživele i na mnogo različitih načina izrazile njegove žrtve, uključujući i one u istim ovim dosijeima. Često su iz takve birokratije najviše profitirali oni koji su je najviše mrzeli. U rvanju sa birokratijom osoba retko dobije ono što želi, već pre tuđu interpretaciju svojih potreba. To je kontradikcija sa kojom se žene posebno suočavaju i nema lakog načina da se to reši. Ne može biti vraćanja na staro ili novo romantizovanje kontrole zajednice gde bi delići zajednice počivali na strukturi moći koja ugrožava ženske težnje. Feministička kritika društvene kontrole mora sadržati ovu težnju i boriti se za nju, a ne pokušavati da je izbriše.

 

(Iz: What is Feminism - a re-examination, edited by Juliet Mitchell and Ann Oakley, Pantheon Books, New York 1986)