Šarlota Banč
SAMOODREĐENJE
I
POLITIČKI OPSTANAK
Prevela Aleksandra Vesić
Zamislite da vam je dat veliki, prazan
list papira, olovke i boje, i da vam je rečeno da naslikate sebe za trideset
minuta. Treba da pokažete ko ste vi, šta radite i šta osećate, ko i šta na vas
utiče. Možete nacrtati sliku, ispisati list, napraviti avion, šta god želite. Kada
je meni postavljen taj zadatak, nacrtala sam slojevitu pitu podeljenu na komade
i krugove koji su se preklapali. Otkrila sam mnogo o načinu na koji posmatram
sebe.
Postoje neke stvari u vezi sa mnom koje
su mi date, bez moje kontrole: moja rasa, moj pol, klasno poreklo, porodični
odnosi, detinjstvo, i opšti fizički izgled. Ovako navedene, ove društvene
odrednice čine veliki deo mog života. U drugom sloju bile su one posebne
karakteristike, koje nisu predodređene, a koje ipak zavise od spoljnih uticaja
kao što su: moji talenti, moje veštine, temperament, ono što volim i ne volim
itd. To zovem svojim karakternim crtama. Preko celog crteža bili su moji
stavovi i delanja, prema onom što mi je unapred određeno i prema individualnim
karakteristikama. Otkrila sam da su stavovi i rad imali najveću ulogu u mom
samodefinisanju.
Na primer, ja sam žena – to je nešto
unapred određeno. Ali ono što je suštinsko je moj stav prema tome što je dato –
postala sam feministkinja i lezbejka koja voli te stvari o sebi. Ja sam bela
Amerikanka iz srednje klase po rođenju, ali ono što je važnije je da sam
izabrala da to upotrebim za borbu protiv svega što te odrednice oličavaju: da
upotrebim privilegije u izazovu klasnom i rasističkom sistemu u USA i da
upotrebim to što sam državljanka te imperije da napadnem nehumanu politiku
svuda u svetu. Na sličan način, svoju obuku i individualne karakteristike sam
posmatrala u svetlu toga kako mogu da ih usmerim svesno i nesvesno ka određenim
aktivnostima kao što su političke organizacije ili pisanje.
Naši stavovi i delanja u skladu sa onim
što nam je dato u životu su osnovna sredstva kojima počinjemo da zadobijamo
kontrolu nad sobom i našim životima. Nemamo kontrolu nad društvenim odrednicama
svog rođenja. Imamo samo ograničenu kontrolu nad svojim karakternim crtama. Ali
možemo kontrolisati kako ćemo upotrebiti to što nam je dato. Možemo upotrebiti
svoje privilegije da promenimo društvo ili da utičemo na njega. Možemo
sažaljevati sebe zbog represije kojoj smo izloženi ili prigrliti njene
pozitivne efekte i boriti se da izmenimo ono što je loše. Kada zadobijemo tu
kontrolu nad sobom, suprotstavljamo se društvu koje je odredilo mnogo toga što
nam je dato. Ne možemo odgovoriti na sve oblike kojima nas ta određenja
kontrolišu, ali možemo početi da menjamo njihovo značenje i uticati na njih u
sadašnjosti i za budućnost. U toku borbe za društvene promene, sama ta borba
menja način kojima posmatramo sebe, stvarajući time kontinualan proces promene
i sazrevanja. Kroz dve godine, u svom ocrtavanju same sebe bih verovatno
pronašla iste osnovne elemente. Ali postojali bi novi aspekti i naglasci kao
rezultat interakcije između samo-određenja i političke borbe za promene u
društvu, koja me zauzvrat menja.
Cilj ove priče o sebi nije unapređenje
apstraktnog saznanja o ženama, već bolje razumevanje naše snage i slabosti. Ja
nisam psihološkinja koja određuje motivacione šeme, već feministkinja koja radi
na tome da razume kako možemo da poboljšamo uslove života žena i izgradimo
efektivniji pokret. Zato moj pristup političkom i ličnom pitanju samosvojnosti
znači ispitati faktore koji na nas utiču, otkriti elemente koji nas sprečavaju,
i otkriti one stvari koje nas čine jačima i individualno i u okviru pokreta.
Mi smo ti biološki, društveni, politički
i ekonomski dati uslovi koji određuju objektivne uslove naših života; mi imamo
različite karakterne osobine i veštine koje nas čine osobenima; i mi smo ono
što učinimo i mislimo o svojim određenjima i karakteru. Ovi faktori se ponešto
menjaju tokom vremena. Ipak, korisno je biti jasan kada su u pitanju osnove
našeg koncepta samih sebe, da bismo usmerile dalje promene koje nas čine jačim
ženama, koje žive punijim životom i sposobne su za stvaranje boljeg društva.
Međutim, ako potraga za razumevanjem sopstvenog koncepta postane sama sebi
svrha, i trošu svu našu energiju, onda smo porazile same sebe. Mi razumemo i
menjamo sebe ne u izolaciji već unutar svakodnevnog konteksta naše ženske
egzistencije – na našem poslu, igri, ljubavi, snovima, delanju i interakciji sa
drugima.
Pitanje sopstvenog koncepta do skora se
nije svesno postavljalo kod žena na Zapadu. Tokom mnogo vekova, ženski
identitet je bio apsolutno određen i zaokružen njenim funkcijama:
preokupacijama rađanjem i majčinstvom; konstantnim služenjem svom mužu, domu i
crkvi; i političkom i seksualnom pasivnošću. Izuzetaka je bilo malo ... i
javljali su se u velikim razmacima. Te funkcije bile su ukorenjene kroz
pretpostavku muške superiornosti i heteroseksualnosti. Društvo je imalo malo
poštovanja za žene, a žene su imale malo poštovanja za sebe. Zapadna filozofska
tradicija "čovekove potrage za identitetom" je baš to i predstavljala
– čovekovu potragu – isključivo muški prerogativ. Čak i među muškarcima bila je
luksuz privilegovanih. Naravno, prirodan razvitak spoznaje samih sebe – snage
za opstanak, ponosa, i samopoštovanja – se dešavao kod svih ljudi, bogatih i
siromašnih, muškaraca i žena. Ali u istoriji i literaturi je ostao nevidljiv
način na koji se taj koncept razvijao u svakodnevnoj borbi običnih ljudi.
Možemo mnogo naučiti iz načina na koji su
žene razvijale snagu za opstanak u patrijarhatu, i pre toga iz ženske
samospoznaje kada je postojao matrijarhat. Ali ne bi trebalo da to prihvatamo
kao odgovore za današnjicu. U USA funkcije koje su žene tradicionalno
obavljale, njihov kontekst, i prateći koncepti koji su odatle proizilazili su
se srušili tokom prošlog veka. Iako žene još uvek obavljaju većinu poslova u
porodici, kontekst i važnost porodice su se radikalno promenili a ženski rad je
postao još marginalniji u odnosu na centre ekonomske i političke moći. Naše
društvo se još uvek bazira na muškoj superiornosti, heteroseksualnosti i
potlačenosti žena ali su se odnosi promenili. Nove uloge koje su dodeljene ženi
uzdizanjem srednje klase – seksualni objekt, izolovana majka/supruga u jezgru
porodice, i aktivna potrošačica – se ne ukorenjuju. Za manje od jednog veka
bile su otkrivene i odbačene. Sve više žena se nalazilo uhvaćeno između starih
uloga koje više ne funkcionišu i novih koje nisu adekvatne. U trenutku kada su
žene uvučene u ovaj istorijski proces, suočavamo se istovremeno i sa krizom i
sa šansom. Stari patrijarhalni uslovi koji su određivali ženski identitet se menjaju;
zamene u okviru srednje klase dvadesetog veka takođe propadaju. Konfuzija koja
odatle proizlazi vodi u krizu, unutrašnu konfuziju i nesigurnost, ali takođe
obezbeđuje šansu za fundamentalne promene u slici i samospoznaji žena.
Feministkinje moraju iskoristiti ovo vreme da promene same sebe, da promene
pozicije žena, i da promene društvo.
Drugi izvor ženskog identiteta, i
tradicionalnog i današnjeg, odvijao se kroz identifikaciju sa "našim
muškarcima" u hijerarhiji klase, rase, itd. Mnoge žene nisu procenjivale
svoju vrednost prema sebi kao ženi, već iz svoje "superiornosti" po
muškoj skali. Prihvatanje ovakve pretpostavljene superiornosti čini ženu
vezanom za muškarca koji joj to pruža (suprug, otac, brat), okreće je protiv
drugih žena, i održava njenu zavisnost koja počiva na lažnoj svesti o njenoj
poziciji kao žene. Feministkinje moraju iskoristiti ono što im je dato rođenjem
po muškoj hijerarhiji da bi joj se suprotstavile pre nego da zavise od nje kada
je u pitanju njihovo samopoštovanje.
Mi možemo i moramo definisati žensku
realnost za same sebe i razviti razumevanje onoga što mi želimo da budemo kao
žene. Ali ne smemo zaboraviti da nezavisne žene predstavljaju pretnju za mušku
supremaciju. Nećemo postići naše samoodređenje bez borbe. Moramo razviti svoju
individualnost u političkom kontekstu, prepoznati da je naša borba da postanemo
jače deo veće političke borbe da bi se okončala represija nad ženama. Izolovano
od političkog konteksta, naše samoodređenje će se razvodniti, postati
individualističko i na kraju jalovo. Naš opstanak zavisi od naše identifikacije
sa drugim ženama. Zato se mora razvijati politika i grupni identitet isto kao i
lični. Prečesto su feministkinje upotrebljavale koncept "lično je
političko" da bi definisale sve svoje lične želje i probleme kao
političke. Ali lični i politički krugovi se preklapaju jedino ako uključimo
političku analizu i identitet u naš lični život i delanje.
OPRESIJA I SAMOODREĐENJE
Da bismo uključile politička shvatanja u
naš pogled na same sebe, moramo analizirati efekte opresije na koncept
sopstvene ličnosti. Iako su rasa, nacionalnost i možda neki drugi društveni
uslovi podjednako važni, ja ću fokusirati aspekte klase i opresije nad
lezbejkama jer sam sa tim oblastima najviše upoznata. Po mom iskustvu, mnoge od
žena sa najjačim konceptom sopstvene ličnosti, koje su svoj identitet čvrsto
vezale za političke interese grupe, su iz nižih klasa (uključujući i nižu i
radničku klasu žena svih rasa) i lezbejke. Pokušala sam da razumem zašto je to
tako.
Samosvojstvo je jako povezano sa
potrebama. Ono što mi moramo da uradimo da bismo opstale, bilo materijalno,
bilo emotivno, duboko utiče na nas. Ovo stvara paradoks unutar opresije. Na
jednoj strani, opresija je destruktivna za naše vrednovanje samih sebe; naučene
smo da mrzimo same sebe, da vidimo same sebe kao promašene ličnosti, da uvek
tražimo odobrenje od okoline, da prihvatimo da je dobar deo naših života van
naše kontrole, da o njemu odlučuju drugi. Sa druge strane, opresija nam takođe
daje snagu kao potlačenoj grupi da opstanemo.
Sve žene su potlačene, ali postoji
zapanjujuća razlika u oblicima opresije i, shodno tome, u snazi i slabostima
našeg koncepta sopstvene ličnosti. Konvencionalno liberalna mudrost je da su
žene iz nižih klasa i crne žene najviše ugnjetene i da su im potrebne
"slobode" žena srednje klase da bi razvile sopstvenu ličnost. Tačno,
ali i nije. Žene iz nižih klasa bilo koje rase su najviše materijalno ugrožene
i zaista nemaju vremena, novca, ili prostora da razviju individualne interese i
talente koji mogu biti važni za samospoznaju. Na primer, umetnica iz niže klase
retko poseduje izvore ili priliku da posveti sebi toliko energije koliko žena
iz srednje ili više klase.
Ipak, sami zahtevi svakodnevnog opstanka
često stvaraju snagu i jasnoću vizije koju ove druge često ne poznaju. Karen
Kolias to opisuje kao jak koncept sopstvene ličnosti, grupni identitet i
liderstvo na koje se može računati. Možemo ispitati takozvane prednosti
buržujskih žena i zapitati se da li su to zaista prednosti a da ipak ne
glorifikujemo opresiju. Da li su pravne reforme i ekonomske i društvene promene
u statusu žena koje su pratile uspon srednje klase učinile žene jačima i
podstakle u njima ljubav prema samima sebi? Ili su nas još više oslabile,
učinile nas pasivnijim i ispunile mržnjom prema ženama, učinile nas seksualnim
objektima i očajnim potrošačima? Da li je majka iz seljačke porodice ili
siromašne crne porodice išta dalje od moći i kontrole nad svojim životom od
domaćice iz srednje klase koja živi u predgrađu? Da li njen put za oslobođenje
vodi kroz buržoaske reforme ili se ona može okrenuti novim izvorima snage da bi
stvorila nove mogućnosti za žene? Ovo su neka od pitanja koja moramo postaviti
o ženskoj samospoznaji, feminizmu, rasi i klasi. Poenta nije u tome koja grupa
ima najviše slobode, već koje elemente preuzeti iz mnoštva iskustava i
transformisati u ličnu i političku snagu.
Sličan paradoks postoji među lezbejkama,
na čiji koncept o sopstvenoj ličnosti veoma utiče opresija. Naša snaga se
delimično zasniva na svesti da smo samo mi odgovorne za svoj opstanak celog
svog života. Kao i žene iz niže klase, većina lezbejki zavisi isključivo od
samih sebe i nama sličnih, i ekonomski i emotivno. Izuzevši nekolicinu koja
potiče iz bogatih porodica, retko se možemo osloniti na muške privilegije.
Ekonomska realnost lezbejstva gurnula je žene iz srednje klase, prethodno
heteroseksualne, da razviju snagu i veštine koje su se retko razvijale u
srednjoj klasi. Ovaj proces je umnogome razjasnio smernice i razvoj koncepta
sopstvene ličnosti. Neudate žene, čak i ako nisu lezbejke, dele neka od tih
iskustava ako se odluče da ostanu neudate i ne zavise od muškarca koji će ih
spasiti ili ih podržati.
Neke od žena smatraju, da sve mi neudate
žene i lezbejke spadamo u radničku klasu, jer nemamo mušku podršku. To nije
tačno. Iako smo obično bliže realnosti radničke klase, još uvek postoje razlike
među nama. Izdržavati se radom sa određenim obrazovanjem je veoma različito od
izdržavanja radom na poslovima koji se mogu dobiti bez diplome. Tačno je
svakako da su ekonomske razlike obično manje, kada je žena odvojena od muškarca
i ta činjenica utiče na naš koncept o samima sebi. Naša realnost je bliža onome
što žena iz niže klase zna o samoj sebi, heteroseksualna ili lezbejka: da
zavisi od same sebe po pitanju svog opstanka; slabost i pasivnost su luksuz
koji sebi ne možemo priuštiti.
Kada kažem opstanak, mislim ne samo na
ekonomski, već i na emotivni i politički. Lezbejski koncept života oblikovan je
potrebom stvaranja sopstvenog načina života – sistemima podrške i odnosa koji
će glumiti funkcije tradicionalne porodice. Pošto se lezbejke, "izašle iz
mraka", suočavaju sa aktivnim neprijateljstvom i opresijom od strane
društva, mi moramo razvijati identitet grupe i oslanjati se jedna na drugu kada
je u pitanju naš opstanak. Ne možemo se pasivno uklopiti u društvene
institucije (ukoliko ceo život ne provedemo u laži) jer one nisu napravljene
tako da odgovaraju i nama: dom, škola, crkva, noćni klub i sam seks. Proces
stvaranja sopstvenih struktura i sistema odnosa, konstantno odabiranje starih i
novih oblika zahteva aktivan odnos prema sopstvenoj ličnosti. Ovo je vitalni
deo samoodređenja i iskustva oblikovanja sopstvene okoline. Što više moramo
oformiti strukture na kojima će počivati naš život, to više saznajemo šta
želimo i više se sukobljavamo sa načinima kojima nam društvo to pravo poriče.
Zato proces samodefinisanja može voditi većoj političkoj svesti, pobuni, i može
pokrenuti žene ka stvaranju novog društva.
Moramo naučiti više o tome kako rasa,
klasa, heteroseksualnost i druga iskustva na nas različito utiču. Cilj nije
dokazati ko je najbolji ili valjati se u poređenjima, krivici ili zurenju u
pupak. Namera je razumeti kako ti uslovi vode ka različitim potrebama i
različitim vrstama snage među ženama, da bismo bolje iskoristile snagu koju
posedujemo, naučile kako da je razvijemo i da potpunije shvatimo potrebe
drugih. Ženski pokret je učinio neke korake u tom pravcu, i u tom procesu
stvorio nove probleme.
ZAMENA ZA SEBE
Ženski pokret je obezbedio neke načine za
žene da istražuju sebe. Kroz uzdizanje svesti, pojedinke vide kako seksizam
utiče na koncept svake žene o samoj sebi. Razvile smo analizu o tome kako nas
stavovi društva i institucije obogaljuju, i tako donekle oslobodile žene da ne
posmatraju sopstvene ličnosti kao promašaj, od optuživanja za mržnju prema
samoj sebi, nesigurnosti, ili nedostatak sposobnosti. Slično, pojedine grupe su
istraživale uticaj klase, starosne dobi, rase i heteroseksualne opresije na
žene. Jača svest nam je pomogla da razumemo opresiju i da razvijemo ponos
ženskog, lezbejstva i drugih identiteta.
Posle razvijanja inicijalne svesti,
pokret se spotakao u naporima da stvori samoodređenje među ženama. Često se
poistovećivala feministička svest i politika sa mogućnošću verbalizovanja
sopstvene ličnosti previđajući ženske neverbalne potencijale. Uzdizanje svesti
nam je pomoglo da govorom iskažemo ugnjetavanje, ali vrlo često nije vodilo ka
kontroli nad sopstvenim životima i ka promeni uslova koji su izazvali to tlačenje.
Koji su koraci ka samoodređenju proizašli
iz ženskog pokreta i šta je pošlo naopako? Smatram da postoje četiri izvora
koji mogu biti delovi našeg identiteta, a postali su surogat za sopstvenu
ličnost: 1. opresija, 2. pokret, 3. idealni modeli i 4. veze.
Građenje identiteta na osnovu opresije
Krenuvši od tvrdnje koja je potpuno tačna
da nas društvo tlači zato što smo žene, lezbejke, iz nižih klasa itd. postale
smo ponosne na to što smo tlačene i zaglavile se. Previše smo se koncentrisale
na otkrivanje složenosti te opresije umesto na oslobađanje od nje. Možemo ih
nositi kao epolete na ramenu, naš krst, ili oznaku časti. Postupajući na taj
način neke žene su postale "profesionalne žrtve" društvenih
odrednica. Stvorile smo politički legitimne razloge za nezajedništvo ili
nedostatak usmerenja, koje (pošto smo) kao žrtve upotrebljavamo kao izgovor za
nedostatak odgovornosti u promeni sopstvene ličnosti ili društva.
I tlačitelj i tlačeni mogu koristiti
tlačenje kao izgovor. Tlačeni kaže "Ja sam žrtva društva i ne mogu se
boriti protiv toga." Tlačitelj tvrdi "Bez obzira šta uradim, neko će
reći da ga tlačim, pa zašto brinuti oko toga?" Naša svest o tlačenju tako
postaje izgovor za stajanje u mestu, sakateći naše samoodređenje umesto da nas
podstakne da počnemo da živimo naše živote na nove načine.
U razvijanju samopoštovanja van opresije
kojoj smo izložene možemo upasti u zamku lažnog ponosa i arogancije. Uzdizanje
svesti nas vodi ka razvijanju ponosa usled tlačenja ali je neophodno imati
koncept sopstvene ličnosti koji je više od toga. Na primer, ja sam ponosna što
sam lezbejka, radije nego da se stidim kao što bi društvo želelo, ali to nije
moj jedini izvor sopstvenog identiteta. Ako ne uspemo u razvijanju i drugih
karakternih osobina, naše samopoštovanje postaje zavisno od tlačenja i
koristimo ga da zahtevamo moć i poštovanje od drugih. U tom slučaju ne
zahtevamo poštovanje zbog svojih posebnih sposobnosti, već poštovanje za same
sebe kao kategorije tlačenja – simbol – žena lezbejka radnica. Ako naš
identitet ostane zavisan isključivo od tih kategorija, ne uključujući bilo
kakve druge interese, nismo dostigle oslobođenje već smo ostale ograničene i
definisane po pravilima naših tlačitelja. Stagniramo. Stagnacija vodi lažnom
ponosu i aroganciji prema onima koji su po pretpostavci manje svesni nego mi.
Takva arogancija je samo poražavajuća jer nas odvaja od drugih žena
sprečavajući realno ispitivanje razlika koje može voditi opštoj promeni i
rastu.
Građenje identiteta na osnovu pokreta
Neke žene rešavaju sopstvene krize sasvim
se posvetivši pokretu. Dok nas čini svesnim tlačenja i pomaže da imenujemo
svoje probleme, pokret može postati surogat za identitet. Sati beskrajnog
sastančenja, vođenja službi, održanih razgovora, napisanih članaka i činjenja
dobrih dela postaju ne samo ono što mi radimo već ono što jesmo. Kada nešto
pođe pogrešno u pokretu – neko nas razočara, propadne projekat, neka od službi
se zatvori, pojave se nove podele – mi smo lično slomljene jer je naše
vrednovanje samih sebe totalno zavisno od pokreta.
Ja ne tvrdim da žene ne mogu učestvovati
u pokretu i imati jasno mišljenje o samoodređenju. Možemo i moramo. Opasnost je
u tome što često dozvoljavamo pokretu da nas nadvlada, pogotovu kada se
uključujemo prvi put. Rad u pokretu često nam može pomoći da identifikujemo i
razvijemo naša interesovanja i sposobnosti. Ali kada pokret postane surogat za
ono što žena ne nalazi u sebi, može doći do sloma ili ćorsokaka i njen rad više
neće biti koristan čak ni tom pokretu. Bez obzira na političku važnost i lično
značenje koju ima za svaku od nas, pokret ne može poslužiti kao naš jedini
izvor identiteta, ponosa i samopoštovanja.
Građenje identiteta na osnovama idealnih
modela
Ponekad bežimo od upoznavanja same sebe i
razvoja sopstvene ličnosti identifikujući se sa različtim tipovima ideala.
Kontrolisane smo tim modelima ili mišljenjem da moramo postati modeli da bi nas
prihvatili. Većina feminističkih ideala otelovljuje dobre stvari koje žena može
činiti ili postati, ali su destruktivni kada se njima operiše kao jedinim
prihvatljivim standardom. Onda oni funkcionišu kao tradicionalni ideali lepote
ili materinstva, čineći ženu konstantno nezadovoljnom sobom i prisiljavajući
nas da standarde postojanja tražimo van sebe. Otkrivanje svake nove vrste
tlačenja donosi nam nove ideale. Kada saznamo za potiskivanje ženskog
intelekta, želimo da budemo književnica, kada naučimo nešto o klasama, želimo
da se ponašamo kao "radnice", kada saznamo nešto o matrijarhatu,
moramo da postanemo spiritualistkinje ili umetnice. Svako otkriće ima svoju
vrednost i možemo naučiti nešto o sebi isprobavajući nove stvari. Ali ako ne
poznajemo centar sopstvene ličnosti, možemo plutati od jednog novootkrivenog
ideala do drugog svakih šest meseci zavisno od toga šta je primarno u našoj
grupi.
Ideali ili modeli nas mogu inspirisati
ili izazvati, ali često se dešava da ne znamo kako da ih upotrebimo, a da nas
pri tom oni ne kontrolišu. Stvaramo ideale jer nas je društvo uslovilo tako da
se identifikujemo sa spoljnim modelima pre nego da razvijamo sopstvene
ličnosti. Kada razmišljamo o "sopstvenom identitetu", imamo
tendenciju da ga romantizujemo. Mislimo, da bi neko imao identitet, mora biti
nešto što zvuči egzotično (umetnica), ili strogo definisano (profesionalka) ili
željeno (riba i po). Zbog moći koju ti ideali imaju, žene često ne uspevaju da
vide da pojam o sopstvenoj vrednosti izrasta iz toga što radimo dobro i što
volimo, a ne iz pokušavanja da se kopiraju modeli.
Feministički ideali su određeni onim što
je prihvaćeno u pokretu, a ne u muškim medijima. To predstavlja poboljšanje.
Ali još uvek smo često kontrolisane spoljašnjim imidžima i odobravanjem grupe,
umesto sopstvenim pojmom o vrednostima i saznanjem o onome u čemu smo dobre.
Građenje identiteta na osnovu veze
Tradicionalno, žene su izgrađivale
sopstveni identitet iz odnosa sa drugima – porodicom, mužem, decom, ženama iz
našeg društvenog ili poslovnog kruga. Sa ženskim oslobođenjem, ova tendencija
se nastavila. Veze, bile heteroseksualne ili lezbejske, neseksualne ili
seksualne su često ono što primarno preokupira ženino vreme i energiju, a na
račun razvijanja sopstvene ličnosti i drugog političkog angažovanja.
Veze su važne. Veze duboko utiču na nas.
Ali se žena ne može pronaći isključivo kroz stvaranje lezbejske veze ili
porodice-komune, kao što to ne može učiniti ni kroz tradicionalni
heteroseksualni brak. Svaka žena mora naći svoj centar sama, i u odnosu na
druge. Moramo prestati da izbegavamo realnost sopstvene samoće. Preterano
koncentrisanje na osećanja i veze nas često odvaja i skreće od sopstvene
ličnosti, i teške ali suštinske borbe da razvijemo sopstvene sposobnosti.
Svakoj ženi je potreban osećaj o sopstvenoj vrednosti zasnovan na saznanju šta
može uraditi i postati. Veze među ženama koje su se na taj način definisale mogu
biti dobitak i uzajamno davanje pozitivne energije, snage i ljubavi. Kada veze
nisu surogat za ličnost, a naša snaga je iskorišćena za nadgradnju, a ne
kontrolu jedne drugih, onda mogu predstavljati pozitivne načine za deljenje,
podsticanje i širenje naših života, lično i politički.
Surogati za sopstvenu ličnost odražavaju
deo procesa u samorazvitku, ako se posmatraju kao delovi, a ne kao celina. Na
nas značajno utiču odrednice tlačenja i privilegija – odnosno ono što nas je
zadesilo u hijererhiji pola, klase, rase itd. Zato smo naravno delimično
određene pokretima u kojima učestvujemo, idealnim modelima koji nas inspirišu i
vezama sa drugima koje iskusimo. Ali mi smo više nego prosti zbir svega toga.
Mi smo i određene stvari koje radimo, koje volimo i koje osećamo, mi smo svoje
sopstvene crte. Mi smo i svest i stav koji razvijamo prema tim stvarima i
načini na koje menjamo same sebe i svet zbog te svesti. Mi smo i mnogo više od
toga.
Svaka od nas predstavlja mnoštvo ličnosti
koje zajedno oblikuju težište koje je čvrsto, a ipak se menja. To je izraženo
načinom na koji živimo svoj život – onim što radimo, govorimo, mislimo,
sanjamo, planiramo, volimo i osećamo. Na kraju, žene moraju istraživati i
živeti to pitanje svakodnevno. Naš koncept sopstvene ličnosti postaje jači i
jasniji kroz životne aktivnosti – u borbi za opstanak, angažovanje u pokretu,
naporima da izrazimo sopstvene talente i ljubav i u delanju koje menja svet kao
što i na nas utiče.
Pitanju sopstvenog određenja ne treba
prići kao arhetipskoj romantičnoj individualnoj potrazi već kao pitanju koje
upućuje na srž problema ženskog oslobođenja. Poverenje i snaga u nama samima
daju nam sposobnost da se borimo za promenu i da budemo dorasle problemima i
nestabilnostima koje dolaze sa tom borbom. Jedino oni koji prihvataju
odgovornost za sebe mogu ostvariti velike promene koje su neophodne u ovom
društvu. Razvoj individualnosti svake žene i političko jačanje feminističkog
pokreta bi stoga trebalo da se uzajamno osnažuju. Žene u različitim
društveno-ekonomskim uslovima su razvile različite vrste snaga koje su nam sve
potrebne u pokretu. Moramo naći načina da učimo jedne od drugih i krećemo se ka
kolektivnoj moći. Da bismo to postigle, moramo da prestanemo da se bojimo
konflikta među sobom, da prestanemo da osećamo krivicu zbog onog što nam je
dato rođenjem i prestanemo da dokazujemo koja je bolja. Postojaće konflikt jer
žene još uvek tlače jedna drugu i moraju nastaviti da se bore protiv toga. Ali
kako razvijamo našu snagu, trebalo bi da budemo sposobne da se produktivnije
borimo, da prihvatimo i učimo iz snage drugih žena. Ono što naučimo iz
međusobnih jakih i slabih strana može nas izdići iznad cele priče i učiniti da
vidimo kako da to iskoristimo u zajedničkim naporima. Možemo naći načine da za
manje privilegovane žene obezbedimo vreme, prostor i novac, da razvijaju
talente i rade na onome što je važno za feminizam. Možemo i moramo da se borimo
sa tendencijom žena da međusobno potkopavaju snagu i nameću modele ispravnog
ponašanja. Tražimo iskreno unošenje raznolikosti, ono koje ohrabruje
individualne razlike i veštine a ipak podstiče kritiku i promenu. To ne treba
da zaustavi naše planove da stvorimo zajedničku političku viziju već da
obezbedi šire osnove za nju. Preduzele smo važne korake ka razvijanju jačih koncepata
sopstvene ličnosti. Analize naših grešaka i uspeha treba da nas vode kroz ono
što nas očekuje u borbi. Svi naši napori da shvatimo sebe i sazrevamo moraju se
posmatrati u političkom kontekstu. Moramo biti jake žene koje su politički
vezane za grupu ali koje grupa ne koči – koje prepoznaju efekte opresije nad
nama, ali ne zavise od identiteta ili ponašanja bilo tlačenih bilo tlačitelja.
Krećemo se neoznačenom stazom da bismo stvorile nešto novo za žene. Ali možemo
graditi na onome što je najbolje iz naše prošlosti. Ne možemo očekivati da
izgubimo sve negativne tragove iz svog prethodnog života. Možemo očekivati da
se krećemo napred, da menjamo i ispitujemo same sebe dok izazivamo i menjamo
društvo.
(Iz: Charlotte Bunch, Passionate Politics, St. Martin's Press,
New York 1986)