Šarlota Banč

SAMOODREĐENJE I
POLITIČKI OPSTANAK

Prevela Aleksandra Vesić

 

 

Zamislite da vam je dat veliki, prazan list papira, olovke i boje, i da vam je rečeno da naslikate sebe za trideset minuta. Treba da pokažete ko ste vi, šta radite i šta osećate, ko i šta na vas utiče. Možete nacrtati sliku, ispisati list, napraviti avion, šta god želite. Kada je meni postavljen taj zadatak, nacrtala sam slojevitu pitu podeljenu na komade i krugove koji su se preklapali. Otkrila sam mnogo o načinu na koji posmatram sebe.

Postoje neke stvari u vezi sa mnom koje su mi date, bez moje kontrole: moja rasa, moj pol, klasno poreklo, porodični odnosi, detinjstvo, i opšti fizički izgled. Ovako navedene, ove društvene odrednice čine veliki deo mog života. U drugom sloju bile su one posebne karakteristike, koje nisu predodređene, a koje ipak zavise od spoljnih uticaja kao što su: moji talenti, moje veštine, temperament, ono što volim i ne volim itd. To zovem svojim karakternim crtama. Preko celog crteža bili su moji stavovi i delanja, prema onom što mi je unapred određeno i prema individualnim karakteristikama. Otkrila sam da su stavovi i rad imali najveću ulogu u mom samodefinisanju.

Na primer, ja sam žena – to je nešto unapred određeno. Ali ono što je suštinsko je moj stav prema tome što je dato – postala sam feministkinja i lezbejka koja voli te stvari o sebi. Ja sam bela Amerikanka iz srednje klase po rođenju, ali ono što je važnije je da sam izabrala da to upotrebim za borbu protiv svega što te odrednice oličavaju: da upotrebim privilegije u izazovu klasnom i rasističkom sistemu u USA i da upotrebim to što sam državljanka te imperije da napadnem nehumanu politiku svuda u svetu. Na sličan način, svoju obuku i individualne karakteristike sam posmatrala u svetlu toga kako mogu da ih usmerim svesno i nesvesno ka određenim aktivnostima kao što su političke organizacije ili pisanje.

Naši stavovi i delanja u skladu sa onim što nam je dato u životu su osnovna sredstva kojima počinjemo da zadobijamo kontrolu nad sobom i našim životima. Nemamo kontrolu nad društvenim odrednicama svog rođenja. Imamo samo ograničenu kontrolu nad svojim karakternim crtama. Ali možemo kontrolisati kako ćemo upotrebiti to što nam je dato. Možemo upotrebiti svoje privilegije da promenimo društvo ili da utičemo na njega. Možemo sažaljevati sebe zbog represije kojoj smo izloženi ili prigrliti njene pozitivne efekte i boriti se da izmenimo ono što je loše. Kada zadobijemo tu kontrolu nad sobom, suprotstavljamo se društvu koje je odredilo mnogo toga što nam je dato. Ne možemo odgovoriti na sve oblike kojima nas ta određenja kontrolišu, ali možemo početi da menja­mo njihovo značenje i uticati na njih u sadašnjosti i za budućnost. U toku borbe za društvene promene, sama ta borba menja način kojima posmatramo sebe, stvarajući time kontinualan proces promene i sazrevanja. Kroz dve godine, u svom ocrtavanju same sebe bih verovatno pronašla iste osnovne elemente. Ali postojali bi novi aspekti i naglasci kao rezultat interakcije između samo-određenja i političke borbe za promene u društvu, koja me zauzvrat menja.

Cilj ove priče o sebi nije unapređenje apstraktnog saznanja o ženama, već bolje razumevanje naše snage i slabosti. Ja nisam psihološkinja koja određuje motivacione šeme, već feministkinja koja radi na tome da razume kako možemo da poboljšamo uslove života žena i izgradimo efektivniji pokret. Zato moj pristup političkom i ličnom pitanju samosvojnosti znači ispitati faktore koji na nas utiču, otkriti elemente koji nas sprečavaju, i otkriti one stvari koje nas čine jačima i individualno i u okviru pokreta.

Mi smo ti biološki, društveni, politički i ekonomski dati uslovi koji određuju objektivne uslove naših života; mi imamo različite karakterne osobine i veštine koje nas čine osobenima; i mi smo ono što učinimo i mislimo o svojim određenjima i karakteru. Ovi faktori se ponešto menjaju tokom vremena. Ipak, korisno je biti jasan kada su u pitanju osnove našeg koncepta samih sebe, da bismo usmerile dalje promene koje nas čine jačim ženama, koje žive punijim životom i sposobne su za stvaranje boljeg društva. Međutim, ako potraga za razumevanjem sopstvenog koncepta postane sama sebi svrha, i trošu svu našu energiju, onda smo porazile same sebe. Mi razumemo i menjamo sebe ne u izolaciji već unutar svakodnevnog konteksta naše ženske egzistencije – na našem poslu, igri, ljubavi, snovima, delanju i interakciji sa drugima.

Pitanje sopstvenog koncepta do skora se nije svesno postavljalo kod žena na Zapadu. Tokom mnogo vekova, ženski identitet je bio apsolutno određen i zaokružen njenim funkcijama: preokupacijama rađanjem i majčinstvom; konstantnim služenjem svom mužu, domu i crkvi; i političkom i seksualnom pasivnošću. Izuzetaka je bilo malo ... i javljali su se u velikim razmacima. Te funkcije bile su ukorenjene kroz pretpostavku muške superiornosti i heteroseksualnosti. Društvo je imalo malo poštovanja za žene, a žene su imale malo poštovanja za sebe. Zapadna filozofska tradicija "čovekove potrage za identitetom" je baš to i predstavljala – čovekovu potragu – isključivo muški prerogativ. Čak i među muškarcima bila je luksuz privilegovanih. Naravno, prirodan razvitak spoznaje samih sebe – snage za opstanak, ponosa, i samopoštovanja – se dešavao kod svih ljudi, bogatih i siromašnih, muškaraca i žena. Ali u istoriji i literaturi je ostao nevidljiv način na koji se taj koncept razvijao u svakodnevnoj borbi običnih ljudi.

Možemo mnogo naučiti iz načina na koji su žene razvijale snagu za opstanak u patrijarhatu, i pre toga iz ženske samospoznaje kada je postojao matrijarhat. Ali ne bi trebalo da to prihvatamo kao odgovore za današnjicu. U USA funkcije koje su žene tradicionalno obavljale, njihov kontekst, i prateći koncepti koji su odatle proizilazili su se srušili tokom prošlog veka. Iako žene još uvek obavljaju većinu poslova u porodici, kontekst i važnost porodice su se radikalno promenili a ženski rad je postao još marginalniji u odnosu na centre ekonomske i političke moći. Naše društvo se još uvek bazira na muškoj superiornosti, heteroseksualnosti i potlačenosti žena ali su se odnosi promenili. Nove uloge koje su dodeljene ženi uzdizanjem srednje klase – seksualni objekt, izolovana majka/supruga u jezgru porodice, i aktivna potrošačica – se ne ukorenjuju. Za manje od jednog veka bile su otkrivene i odbačene. Sve više žena se nalazilo uhvaćeno između starih uloga koje više ne funkcionišu i novih koje nisu adekvatne. U trenutku kada su žene uvučene u ovaj istorijski proces, suočavamo se istovremeno i sa krizom i sa šansom. Stari patrijarhalni uslovi koji su određivali ženski identitet se menjaju; zamene u okviru srednje klase dvadesetog veka takođe propadaju. Konfuzija koja odatle proizlazi vodi u krizu, unutrašnu konfuziju i nesigurnost, ali takođe obezbeđuje šansu za fundamentalne promene u slici i samospoznaji žena. Feministkinje moraju iskoristiti ovo vreme da promene same sebe, da promene pozicije žena, i da promene društvo.

Drugi izvor ženskog identiteta, i tradicionalnog i današnjeg, odvijao se kroz identifikaciju sa "našim muškarcima" u hijerarhiji klase, rase, itd. Mnoge žene nisu procenjivale svoju vrednost prema sebi kao ženi, već iz svoje "superiornosti" po muškoj skali. Prihvatanje ovakve pretpostavljene superiornosti čini ženu vezanom za muškarca koji joj to pruža (suprug, otac, brat), okreće je protiv drugih žena, i održava njenu zavisnost koja počiva na lažnoj svesti o njenoj poziciji kao žene. Feministkinje moraju iskoristiti ono što im je dato rođenjem po muškoj hijerarhiji da bi joj se suprotstavile pre nego da zavise od nje kada je u pitanju njihovo samopoštovanje.

Mi možemo i moramo definisati žensku realnost za same sebe i razviti razumevanje onoga što mi želimo da budemo kao žene. Ali ne smemo zaboraviti da nezavisne žene predstavljaju pretnju za mušku supremaciju. Nećemo postići naše samoodređenje bez borbe. Moramo razviti svoju individualnost u političkom kontekstu, prepoznati da je naša borba da postanemo jače deo veće političke borbe da bi se okončala represija nad ženama. Izolovano od političkog konteksta, naše samoodređenje će se razvodniti, postati individualističko i na kraju jalovo. Naš opstanak zavisi od naše identifikacije sa drugim ženama. Zato se mora razvijati politika i grupni identitet isto kao i lični. Prečesto su feministkinje upotrebljavale koncept "lično je političko" da bi definisale sve svoje lične želje i probleme kao političke. Ali lični i politički krugovi se preklapaju jedino ako uključimo političku analizu i identitet u naš lični život i delanje.

 

 

OPRESIJA I SAMOODREĐENJE

 

Da bismo uključile politička shvatanja u naš pogled na same sebe, moramo analizirati efekte opresije na koncept sopstvene ličnosti. Iako su rasa, nacionalnost i možda neki drugi društveni uslovi podjednako važni, ja ću fokusirati aspekte klase i opresije nad lezbejkama jer sam sa tim oblastima najviše upoznata. Po mom iskustvu, mnoge od žena sa najjačim konceptom sopstvene ličnosti, koje su svoj identitet čvrsto vezale za političke interese grupe, su iz nižih klasa (uključujući i nižu i radničku klasu žena svih rasa) i lezbejke. Pokušala sam da razumem zašto je to tako.

Samosvojstvo je jako povezano sa potrebama. Ono što mi moramo da uradimo da bismo opstale, bilo materijalno, bilo emotivno, duboko utiče na nas. Ovo stvara paradoks unutar opresije. Na jednoj strani, opresija je destruktivna za naše vrednovanje samih sebe; naučene smo da mrzimo same sebe, da vidimo same sebe kao promašene ličnosti, da uvek tražimo odobrenje od okoline, da prihvatimo da je dobar deo naših života van naše kontrole, da o njemu odlučuju drugi. Sa druge strane, opresija nam takođe daje snagu kao potlačenoj grupi da opstanemo.

Sve žene su potlačene, ali postoji zapanjujuća razlika u oblicima opresije i, shodno tome, u snazi i slabostima našeg koncepta sopstvene ličnosti. Konvencionalno liberalna mudrost je da su žene iz nižih klasa i crne žene najviše ugnjetene i da su im potrebne "slobode" žena srednje klase da bi razvile sopstvenu ličnost. Tačno, ali i nije. Žene iz nižih klasa bilo koje rase su najviše materijalno ugrožene i zaista nemaju vremena, novca, ili prostora da razviju individualne interese i talente koji mogu biti važni za samospoznaju. Na primer, umetnica iz niže klase retko poseduje izvore ili priliku da posveti sebi toliko energije koliko žena iz srednje ili više klase.

Ipak, sami zahtevi svakodnevnog opstanka često stvaraju snagu i jasnoću vizije koju ove druge često ne poznaju. Karen Kolias to opisuje kao jak koncept sopstvene ličnosti, grupni identitet i liderstvo na koje se može računati. Možemo ispitati takozvane prednosti buržujskih žena i zapitati se da li su to zaista prednosti a da ipak ne glorifikujemo opresiju. Da li su pravne reforme i ekonomske i društvene promene u statusu žena koje su pratile uspon srednje klase učinile žene jačima i podstakle u njima ljubav prema samima sebi? Ili su nas još više oslabile, učinile nas pasivnijim i ispunile mržnjom prema ženama, učinile nas seksualnim objektima i očajnim potrošačima? Da li je majka iz seljačke porodice ili siromašne crne porodice išta dalje od moći i kontrole nad svojim životom od domaćice iz srednje klase koja živi u predgrađu? Da li njen put za oslobođenje vodi kroz buržoaske reforme ili se ona može okrenuti novim izvorima snage da bi stvorila nove mogućnosti za žene? Ovo su neka od pitanja koja moramo postaviti o ženskoj samospoznaji, feminizmu, rasi i klasi. Poenta nije u tome koja grupa ima najviše slobode, već koje elemente preuzeti iz mnoštva iskustava i transformisati u ličnu i političku snagu.

Sličan paradoks postoji među lezbejkama, na čiji koncept o sopstvenoj ličnosti veoma utiče opresija. Naša snaga se delimično zasniva na svesti da smo samo mi odgovorne za svoj opstanak celog svog života. Kao i žene iz niže klase, većina lezbejki zavisi isključivo od samih sebe i nama sličnih, i ekonomski i emotivno. Izuzevši nekolicinu koja potiče iz bogatih porodica, retko se možemo osloniti na muške privilegije. Ekonomska realnost lezbejstva gurnula je žene iz srednje klase, prethodno heteroseksualne, da razviju snagu i veštine koje su se retko razvijale u srednjoj klasi. Ovaj proces je umnogome razjasnio smernice i razvoj koncepta sopstvene ličnosti. Neudate žene, čak i ako nisu lezbejke, dele neka od tih iskustava ako se odluče da ostanu neudate i ne zavise od muškarca koji će ih spasiti ili ih podržati.

Neke od žena smatraju, da sve mi neudate žene i lezbejke spadamo u radničku klasu, jer nemamo mušku podršku. To nije tačno. Iako smo obično bliže realnosti radničke klase, još uvek postoje razlike među nama. Izdržavati se radom sa određenim obrazovanjem je veoma različito od izdržavanja radom na poslovima koji se mogu dobiti bez diplome. Tačno je svakako da su ekonomske razlike obično manje, kada je žena odvojena od muškarca i ta činjenica utiče na naš koncept o samima sebi. Naša realnost je bliža onome što žena iz niže klase zna o samoj sebi, heteroseksualna ili lezbejka: da zavisi od same sebe po pitanju svog opstanka; slabost i pasivnost su luksuz koji sebi ne možemo priuštiti.

Kada kažem opstanak, mislim ne samo na ekonomski, već i na emotivni i politički. Lezbejski koncept života oblikovan je potrebom stvaranja sopstvenog načina života – sistemima podrške i odnosa koji će glumiti funkcije tradicionalne porodice. Pošto se lezbejke, "izašle iz mraka", suočavaju sa aktivnim neprijateljstvom i opresijom od strane društva, mi moramo razvijati identitet grupe i oslanjati se jedna na drugu kada je u pitanju naš opstanak. Ne možemo se pasivno uklopiti u društvene institucije (ukoliko ceo život ne provedemo u laži) jer one nisu napravljene tako da odgovaraju i nama: dom, škola, crkva, noćni klub i sam seks. Proces stvaranja sopstvenih struktura i sistema odnosa, konstantno odabiranje starih i novih oblika zahteva aktivan odnos prema sopstvenoj ličnosti. Ovo je vitalni deo samoodređenja i iskustva oblikovanja sopstvene okoline. Što više moramo oformiti strukture na kojima će počivati naš život, to više saznajemo šta želimo i više se sukobljavamo sa načinima kojima nam društvo to pravo poriče. Zato proces samodefinisanja može voditi većoj političkoj svesti, pobuni, i može pokrenuti žene ka stvaranju novog društva.

Moramo naučiti više o tome kako rasa, klasa, heteroseksualnost i druga iskustva na nas različito utiču. Cilj nije dokazati ko je najbolji ili valjati se u poređenjima, krivici ili zurenju u pupak. Namera je razumeti kako ti uslovi vode ka različitim potrebama i različitim vrstama snage među ženama, da bismo bolje iskoristile snagu koju posedujemo, naučile kako da je razvijemo i da potpunije shvatimo potrebe drugih. Ženski pokret je učinio neke korake u tom pravcu, i u tom procesu stvorio nove probleme.

 

 

ZAMENA ZA SEBE

 

Ženski pokret je obezbedio neke načine za žene da istražuju sebe. Kroz uzdizanje svesti, pojedinke vide kako seksizam utiče na koncept svake žene o samoj sebi. Razvile smo analizu o tome kako nas stavovi društva i institucije obogaljuju, i tako donekle oslobodile žene da ne posmatraju sopstvene ličnosti kao promašaj, od optuživanja za mržnju prema samoj sebi, nesigurnosti, ili nedostatak sposobnosti. Slično, pojedine grupe su istraživale uticaj klase, starosne dobi, rase i heteroseksualne opresije na žene. Jača svest nam je pomogla da razumemo opresiju i da razvijemo ponos ženskog, lezbejstva i drugih identiteta.

Posle razvijanja inicijalne svesti, pokret se spotakao u naporima da stvori samoodređenje među ženama. Često se poistovećivala feministička svest i politika sa mogućnošću verbalizovanja sopstvene ličnosti previđajući ženske neverbalne potencijale. Uzdizanje svesti nam je pomoglo da govorom iskažemo ugnjetavanje, ali vrlo često nije vodilo ka kontroli nad sopstvenim životima i ka promeni uslova koji su izazvali to tlačenje.

Koji su koraci ka samoodređenju proizašli iz ženskog pokreta i šta je pošlo naopako? Smatram da postoje četiri izvora koji mogu biti delovi našeg identiteta, a postali su surogat za sopstvenu ličnost: 1. opresija, 2. pokret, 3. idealni modeli i 4. veze.

 

 

Građenje identiteta na osnovu opresije

 

Krenuvši od tvrdnje koja je potpuno tačna da nas društvo tlači zato što smo žene, lezbejke, iz nižih klasa itd. postale smo ponosne na to što smo tlačene i zaglavile se. Previše smo se koncentrisale na otkrivanje složenosti te opresije umesto na oslobađanje od nje. Možemo ih nositi kao epolete na ramenu, naš krst, ili oznaku časti. Postupajući na taj način neke žene su postale "profesionalne žrtve" društvenih odrednica. Stvorile smo politički legitimne razloge za nezajedništvo ili nedostatak usmerenja, koje (pošto smo) kao žrtve upotrebljavamo kao izgovor za nedostatak odgovornosti u promeni sopstvene ličnosti ili društva.

I tlačitelj i tlačeni mogu koristiti tlačenje kao izgovor. Tlačeni kaže "Ja sam žrtva društva i ne mogu se boriti protiv toga." Tlačitelj tvrdi "Bez obzira šta uradim, neko će reći da ga tlačim, pa zašto brinuti oko toga?" Naša svest o tlačenju tako postaje izgovor za stajanje u mestu, sakateći naše samoodređenje umesto da nas podstakne da počnemo da živimo naše živote na nove načine.

U razvijanju samopoštovanja van opresije kojoj smo izložene možemo upasti u zamku lažnog ponosa i arogancije. Uzdizanje svesti nas vodi ka razvijanju ponosa usled tlačenja ali je neophodno imati koncept sopstvene ličnosti koji je više od toga. Na primer, ja sam ponosna što sam lezbejka, radije nego da se stidim kao što bi društvo želelo, ali to nije moj jedini izvor sopstvenog identiteta. Ako ne uspemo u razvijanju i drugih karakternih osobina, naše sa­mopoštovanje postaje zavisno od tlačenja i koristimo ga da zahtevamo moć i poštovanje od drugih. U tom slučaju ne zahtevamo poštovanje zbog svojih posebnih sposobnosti, već poštovanje za same sebe kao kategorije tlačenja – simbol – žena lezbejka radnica. Ako naš identitet ostane zavisan isključivo od tih kategorija, ne uključujući bilo kakve druge interese, nismo dostigle oslobođenje već smo ostale ograničene i definisane po pravilima naših tlačitelja. Stagniramo. Stagnacija vodi lažnom ponosu i aroganciji prema onima koji su po pretpostavci manje svesni nego mi. Takva arogancija je samo poražavajuća jer nas odvaja od drugih žena sprečavajući realno ispitivanje razlika koje može voditi opštoj promeni i rastu.

 

 

Građenje identiteta na osnovu pokreta

 

Neke žene rešavaju sopstvene krize sasvim se posvetivši pokretu. Dok nas čini svesnim tlačenja i pomaže da imenujemo svoje probleme, pokret može postati surogat za identitet. Sati beskrajnog sastančenja, vođenja službi, održanih razgovora, napisanih članaka i činjenja dobrih dela postaju ne samo ono što mi radimo već ono što jesmo. Kada nešto pođe pogrešno u pokretu – neko nas razočara, propadne projekat, neka od službi se zatvori, pojave se nove podele – mi smo lično slomljene jer je naše vrednovanje samih sebe totalno zavisno od pokreta.

Ja ne tvrdim da žene ne mogu učestvovati u pokretu i imati jasno mišljenje o samoodređenju. Možemo i moramo. Opasnost je u tome što često dozvoljavamo pokretu da nas nadvlada, pogotovu kada se uključujemo prvi put. Rad u pokretu često nam može pomoći da identifikujemo i razvijemo naša interesovanja i sposobnosti. Ali kada pokret postane surogat za ono što žena ne nalazi u sebi, može doći do sloma ili ćorsokaka i njen rad više neće biti koristan čak ni tom pokretu. Bez obzira na političku važnost i lično značenje koju ima za svaku od nas, pokret ne može poslužiti kao naš jedini izvor identiteta, ponosa i samopoštovanja.

 

 

Građenje identiteta na osnovama idealnih modela

 

Ponekad bežimo od upoznavanja same sebe i razvoja sopstvene ličnosti identifikujući se sa različtim tipovima ideala. Kontrolisane smo tim modelima ili mišljenjem da moramo postati modeli da bi nas prihvatili. Većina feminističkih ideala otelovljuje dobre stvari koje žena može činiti ili postati, ali su destruktivni kada se njima operiše kao jedinim prihvatljivim standardom. Onda oni funkcionišu kao tradicionalni ideali lepote ili materinstva, čineći ženu konstantno nezadovoljnom sobom i prisiljavajući nas da standarde postojanja tražimo van sebe. Otkrivanje svake nove vrste tlačenja donosi nam nove ideale. Kada saznamo za potiskivanje ženskog intelekta, želimo da budemo književnica, kada naučimo nešto o klasama, želimo da se ponašamo kao "radnice", kada saznamo nešto o matrijarhatu, moramo da postanemo spiritualistkinje ili umetnice. Svako otkriće ima svoju vrednost i možemo naučiti nešto o sebi isprobavajući nove stvari. Ali ako ne poznajemo centar sopstvene ličnosti, možemo plutati od jednog novootkrivenog ideala do drugog svakih šest meseci zavisno od toga šta je primarno u našoj grupi.

Ideali ili modeli nas mogu inspirisati ili izazvati, ali često se dešava da ne znamo kako da ih upotrebimo, a da nas pri tom oni ne kontrolišu. Stvaramo ideale jer nas je društvo uslovilo tako da se identifikujemo sa spoljnim modelima pre nego da razvijamo sopstvene ličnosti. Kada razmišljamo o "sopstvenom identitetu", imamo tendenciju da ga romantizujemo. Mislimo, da bi neko imao identitet, mora biti nešto što zvuči egzotično (umetnica), ili strogo definisano (profesionalka) ili željeno (riba i po). Zbog moći koju ti ideali imaju, žene često ne uspevaju da vide da pojam o sopstvenoj vrednosti izrasta iz toga što radimo dobro i što volimo, a ne iz pokušavanja da se kopiraju modeli.

Feministički ideali su određeni onim što je prihvaćeno u pokretu, a ne u muškim medijima. To predstavlja poboljšanje. Ali još uvek smo često kontrolisane spoljašnjim imidžima i odobravanjem grupe, umesto sopstvenim pojmom o vrednostima i saznanjem o onome u čemu smo dobre.

 

 

Građenje identiteta na osnovu veze

 

Tradicionalno, žene su izgrađivale sopstveni identitet iz odnosa sa drugima – porodicom, mužem, decom, ženama iz našeg društvenog ili poslovnog kruga. Sa ženskim oslobođenjem, ova tendencija se nastavila. Veze, bile heteroseksualne ili lezbejske, neseksualne ili seksualne su često ono što primarno preokupira ženino vreme i energiju, a na račun razvijanja sopstvene ličnosti i drugog političkog angažovanja.

Veze su važne. Veze duboko utiču na nas. Ali se žena ne može pronaći isključivo kroz stvaranje lezbejske veze ili porodice-komune, kao što to ne može učiniti ni kroz tradicionalni heteroseksualni brak. Svaka žena mora naći svoj centar sama, i u odnosu na druge. Moramo prestati da izbegavamo realnost sopstvene samoće. Preterano koncentrisanje na osećanja i veze nas često odvaja i skreće od sopstvene ličnosti, i teške ali suštinske borbe da razvijemo sopstvene sposobnosti. Svakoj ženi je potreban osećaj o sopstvenoj vrednosti zasnovan na saznanju šta može uraditi i postati. Veze među ženama koje su se na taj način definisale mogu biti dobitak i uzajamno davanje pozitivne energije, snage i ljubavi. Kada veze nisu surogat za ličnost, a naša snaga je iskorišćena za nadgradnju, a ne kontrolu jedne drugih, onda mogu predstavljati pozitivne načine za deljenje, podsticanje i širenje naših života, lično i politički.

Surogati za sopstvenu ličnost odražavaju deo procesa u samorazvitku, ako se posmatraju kao delovi, a ne kao celina. Na nas značajno utiču odrednice tlačenja i privilegija – odnosno ono što nas je zadesilo u hijererhiji pola, klase, rase itd. Zato smo naravno delimično određene pokretima u kojima učestvujemo, idealnim modelima koji nas inspirišu i vezama sa drugima koje iskusimo. Ali mi smo više nego prosti zbir svega toga. Mi smo i određene stvari koje radimo, koje volimo i koje osećamo, mi smo svoje sopstvene crte. Mi smo i svest i stav koji razvijamo prema tim stvarima i načini na koje menjamo same sebe i svet zbog te svesti. Mi smo i mnogo više od toga.

Svaka od nas predstavlja mnoštvo ličnosti koje zajedno oblikuju težište koje je čvrsto, a ipak se menja. To je izraženo načinom na koji živimo svoj život – onim što radimo, govorimo, mislimo, sanjamo, planiramo, volimo i osećamo. Na kraju, žene moraju istraživati i živeti to pitanje svakodnevno. Naš koncept sopstvene ličnosti postaje jači i jasniji kroz životne aktivnosti – u borbi za opstanak, angažovanje u pokretu, naporima da izrazimo sopstvene talente i ljubav i u delanju koje menja svet kao što i na nas utiče.

Pitanju sopstvenog određenja ne treba prići kao arhetipskoj romantičnoj individualnoj potrazi već kao pitanju koje upućuje na srž problema ženskog oslobođenja. Poverenje i snaga u nama samima daju nam sposobnost da se borimo za promenu i da budemo dorasle problemima i nestabilnostima koje dolaze sa tom borbom. Jedino oni koji prihvataju odgovornost za sebe mogu ostvariti velike promene koje su neophodne u ovom društvu. Razvoj individualnosti svake žene i političko jačanje feminističkog pokreta bi stoga trebalo da se uzajamno osnažuju. Žene u različitim društveno-ekonomskim uslovima su razvile različite vrste snaga koje su nam sve potrebne u pokretu. Moramo naći načina da učimo jedne od drugih i krećemo se ka kolektivnoj moći. Da bismo to postigle, moramo da prestanemo da se bojimo konflikta među sobom, da prestanemo da osećamo krivicu zbog onog što nam je dato rođenjem i prestanemo da dokazujemo koja je bolja. Postojaće konflikt jer žene još uvek tlače jedna drugu i moraju nastaviti da se bore protiv toga. Ali kako razvijamo našu snagu, trebalo bi da budemo sposobne da se produktivnije borimo, da prihvatimo i učimo iz snage drugih žena. Ono što naučimo iz međusobnih jakih i slabih strana može nas izdići iznad cele priče i učiniti da vidimo kako da to iskoristimo u zajedničkim naporima. Možemo naći načine da za manje privilegovane žene obezbedimo vreme, prostor i novac, da razvijaju talente i rade na onome što je važno za feminizam. Možemo i moramo da se borimo sa tendencijom žena da međusobno potkopavaju snagu i nameću modele ispravnog ponašanja. Tražimo iskreno unošenje raznolikosti, ono koje ohrabruje individualne razlike i veštine a ipak podstiče kritiku i promenu. To ne treba da zaustavi naše planove da stvorimo zajedničku političku viziju već da obezbedi šire osnove za nju. Preduzele smo važne korake ka razvijanju jačih koncepata sopstvene ličnosti. Analize naših grešaka i uspeha treba da nas vode kroz ono što nas očekuje u borbi. Svi naši napori da shvatimo sebe i sazrevamo moraju se posmatrati u političkom kontekstu. Moramo biti jake žene koje su politički vezane za grupu ali koje grupa ne koči – koje prepoznaju efekte opresije nad nama, ali ne zavise od identiteta ili ponašanja bilo tlačenih bilo tlačitelja. Krećemo se neoznačenom stazom da bismo stvorile nešto novo za žene. Ali možemo graditi na onome što je najbolje iz naše prošlosti. Ne možemo očekivati da izgubimo sve negativne tragove iz svog prethodnog života. Možemo očekivati da se krećemo napred, da menjamo i ispitujemo same sebe dok izazivamo i menjamo društvo.

 

(Iz: Charlotte Bunch, Passionate Politics, St. Martin's Press, New York 1986)