Jasmina Tešanović

BEZ DRŽAVE

 

Kad god pomislim na neku državu, naročito na vlasnicu mog pasoša, ja se naježim. U početku je to samo jeza, zatim postaje bolno podrhtavanje koje se vrlo brzo pretvara u stanje potpunog gubljenja identiteta. Racionalno govoreći, strah od neadekvatnosti, sumnja u nemoralnost i bespravnost moje ličnosti uzimaju maha u mojoj glavi. Sledeće sekunde, osećanje bunta, onog koje je već jedanput spasilo moj život od teške ruke mog oca i njegovog porodičnog imena priskače mi u pomoć. Pomislim na Državu i vidim sebe kao Državu u Državi, mala država u velikoj Državi koja raste i raste kao neko divovsko seme i ogromnu divovsku Državu. Ego država koja guta Zvaničnu državu, stanje stvarnosti, osećanje Državnosti. I tada se konačno oslobađam straha, spremna sam da prihvatim Državu bez straha samo ako država mene prihvati tako veliku, i tako ogromnu kao svi ti identiteti koji postoje u meni samo delimično: identitet žene, muškarca, homoseksualca, lepotice, zveri, psa, bubašvabe.

Ne verujem da postoji još uvek Država na svetu koja bi bila ponosna da sam ja njena državljanka. I mislim da ne postoji Država na svetu koju bih izabrala kad bih imala priliku. Zbog toga sam bezdržavna, bez obzira na boju mog pasoša, moje porodično ime, korenje mojih grobova. Ostali smešni podaci kao ovi imaju manje veze sa mojim identitetom nego Skarlet O’'Hara, moj idol iz adolescencije, ili Ana Karenjina, moj alter ego. Zbog toga ne mogu sebe ni da zamislim kako pozitivno doprinosim dobrostanju Države.

Moja država je svet bez-Države, u svetu terora nacionalnih država.

Da li je to problem pola? Da li je moje pomanjkanje državnog identiteta jedno opste pomanjkanje javnog identiteta žena ili je to nešto još ličnije (kao lična paranoja) ili još političnije (to da ja odbijam da budem deo srpske nacionalističke države). Ili je možda neka nesrećna kombinacija dve radikalne krajnosti?

U svakom slučaju meni je ovako dobro. Ne žudim da dobijem čvrst državni identitet za moje nepravilno, neuredno, prekomerno, fluidno i anarhično stanje duha. Verujem da će moj pasoš uvek biti lažan, oružje u ratnim igrama koje većina muskaraca voli da igra, nazivajući to IDENTITETOM, izostavljajući sve ljude koji nazivaju sebe Ženama, izvan reda i zakona, izvan moći i slave, u šumi života bez ličnih imena.

Ljudi su jednaki pred bogom ali ne i jedan pred drugim: nikad ne težimo ka sličnostima već ka razlikama i da bismo mogli da živimo zajedno mi izmišljamo razne igre moći da bi pokazali/prikrili ili ublažili pravila naših igara moći. Ko je Luda Broj Jedan u grupi, ili u svakom odnosu udvoje, ili u našoj svesti u savršenoj usamljenosti, je pitanje koje pokušavamo da zanemarimo, jer nam izaziva bol. Patimo kad vidimo kako se ljudi bore na smrt protiv svojih neprjatelja u ogledalima jer duboko negde u nama imamo osećanje da smo povezani na nevidljiv način u nekom kosmičkom procesu koji postaje vidljiv samo tamo gde izbiju pukotine ili sukobi. Imamo to neverovatno osećanje da smo svi isti ( sa toliko mnogo razlika), bez obzira na pol, nacionalnost, ili boju kože, i da sve hoćemo ODMAH i da smo spremni da život učinimo nemogućim svima ostalima ako to i ne dobijemo. Mi ne verujemo u dobre ljude: svi smo mi prosjaci ali nema ljudi koji imaju više da pruže od onoga što drugi traže. Ne možemo da smo srećni ako naš neprijatelj nije zadovoljan sa nama a on će to biti jedino ako nas ubije. Tako da moramo da se usrećimo čineći njega srećnim takođe, tako što ćemo biti ubijeni i ostati živi istovremeno, ubijajući njega zauzvrat. U osnovi tako ja vidim demokratiju, kao bojno polje na kome Luda Broj Jedan drži u jednoj ruci ogledalo a smrtonosno oružje u drugoj, i gde svi ostali drže ogledala u jednoj ruci a oružje u drugoj misleći za sebe da su upravo oni Lude Broj Jedan.

Medjutim, jedna žena ne može nikad da postane Luda Broj Jedan: ona ne može da postane ni Luda ( nema istorijskih dokaza o tome), ne može biti Broj Jedan ( ili čak dva, tri... jer se uopšte ne broji). Tako da u tom demokratskom procesu, ona je verovatno nešto što dolazi pre igre i ostaje iza: ona je to sumnjivo prisustvo koje budi sumnju brojnih Luda Broj Jedan koje u demokratiji gaje iluziju da su jedini ispravni. Ona je poledjina ogledala ili njegova drška, ona nema javno lice, nema istinitih reći, nema prijatelja medju neprijateljima, zapravo na tom nivou na kome vlada demokratija ona i ne postoji. Naprotiv, ako se iznenada biološki pojavi na sceni ona dovede sistem u pitanje tako što nije u stanju da bude Luda Broj Jedan koja se pravi da vlada. Ona zna da ne vlada, zna da nije Luda, daleko od toga da je Broj Jedan.. Ona je samo živa.

Sve demokratije koje poznajem pretpostavljaju da sam živa i da slobodno biram da budem živa. One takodje pretpostavljaju niz drugih podjednako nebitnih prava za moju sreću kao tu činjenicu da sam živa i spremna da prenesem/dam život bez reči, bez lica, bez moje sopstvene igre. Kad god bih trebalo da se osetim bolje s obzirom da sam deo nekog više demokratskog sveta nego što su neki drugi koje mi bace pod noge, meni je neprijtano. Pa ipak znam vrlo dobro sve formule: da kažem “mi” umesto “ja”, kao:” Mi imamo demokratski sistem već vekovima” ( a žene glasaju nepunih sto godina), ili “ Mi smo bili ovde ili tamo govoreći i radeći takve i takve stvari. To kad izgovorim pocrvenim kao dete. Moja istorija nije napisana, čak i da pamtim bilo koji kontinuitet još uvek moram da naučim da izgovorim “Ja” a da ne pocrvenim. Spram demokratije osećam se lažovkom, spram ne demokratije osećam se borkinjom. Mogu da izgovorim “"mi"” ali ne mogu da izgovorim “Ja”. Moj demokratski život se podrazumeva u istoriji demokratija Luda Broj Jedan. Moja priča je priča o rebru od Lude Broj jedan, bilo koja priča bilo koje Lude, podjednako lažna, podjednako istinita, kao bilo koja priča ili istorija napisana kao umetnost vladanja.