Lepa Mlađenović

SIGURNA ŽENSKA KUĆA, Beč, 1996.

 

Istorijat

Krajem sedamdesetih ženski pokret u gradovima Zapadne Evrope pokreće sve više žena koje dovode u pitanje svoj život i šta znači biti žena. Abortus i, muško nasilje nad ženama bile su prve teme oko kojih su žene počele da se organizuju i kreću u grupni rad. U Beču, diskusije o nasilju u porodici pokrenute su na Fakultetu za socijalni rad. Studentkinje su tada rešile da urade nešto po pitanju žena zlostavljanih u braku. Jedna grupa feministkinja otputovala je u Berlin, 1977. da bi se upoznala sa njihovom Ženskom sigurnom kućom. Vratile su se pune entuzijazma i energije, rešene da pokrenu sličan projekat i u Beču. Pronašle su jednu privatnu kuću u kojoj su osnovale prvu bečku Sigurnu kuću za žene koje su preživele muško nasilje u porodici. Među ovim feministkinjama bilo je i aktivistkinja Socijaldemokratske partije (SDP) koja je tada bila u gradskoj vlasti. Grupa osnivačica Ženske kuće napisala je projekat i predala ga gradskoj skupštini. Među feministkinjama u SPD-u koje su lobirale ostale članove partije da prihvate projekat bila je i Johana Donal, socijalistička feministkinja koja je osam godina kasnije postala prva Ministarka za žene Austrije. Ona je uspela da ubedi većinu gradskih odbornika da se slože sa projektom. Tako je projekat odobren, i od tada, od 1978. grad Beč sa 1,7 miliona stanovnika svojim redovnim budžetom finansira dve Sigurne ženske kuće.

 

Politika osnivačica

Krajem sedamdesetih nije bilo mnogo knjiga iz teorije o muškom nasilju nad ženama. Aktivistkinje su tek tada u mnogim zemljama počinjale sa radom sa zlostavljanim ženama. Rad je bio zasnovan na feminističkim principima, ali mnoga konkretna pitanja su bila otvorena. Tako su osnivačice Ženske kuće u Beču na početku odlučile da žene koje su preživele nasilje ostanu u kući onoliko vremena koliko im je potrebno da reše svoje probleme. Neke žene su tu ostajale po više godina, pa se posle izvesnog vremena postavilo pitanje da li ova politika podstiče žensku samostalnost ili kod nekih žena deluje kontra-produktivno.

 

Trenutna situacija

Tako je ova prvobitna politika promenjena u pravilo da žene mogu u kući da žive do godinu dana. U Sigrnoj kući o kojoj sada govorimo, ima 11 soba u kojima mogu da žive 15-18 žena i 15-25 dece.

Pored soba za život ima i jedna "krizna soba" određena za prenoćište u kriznim slučajevima, gde žena i deca mogu da ostanu do 48 sati.

 

Kako žene rešavaju svoj stambeni problem

Rešavanje stambenog problema žena koje izlaze iz situacije zlostavljanja u braku najviše zavisi od toga da li one imaju državljanstvo. Znači, žene koje imaju austrijsko državljanstvo, a koje posle razvoda ostanu bez mesta za stanovanje, imaju garanciju da će im država stan obezbediti u roku od godinu dana. Država isto tako obezbeđuje socijalnu pomoć austrijskim građankama koje su na berzi rada.

Žene koje nemaju državljanstvo ali su predale molbu za austrijsko državljanstvo, imaju šanse da taj stan dobiju nakon procedure primanja državljanstva. Znači, one ostaju u kući godinu dana, a nakon toga mogu da idu u jedan od šest stanova koje je grad dodelio Sigurnoj kući na raspolaganje. (To je prijekat kojeg su feministkinje osmislile 1992. Tražile su od gradskih vlasti, u kojoj je još uvek bila Socijaldemokratska partija, šest državnih stanova na korišćenje. To su i dobile.) Žene plaćaju malu rentu državi za korišćenje stana i tu ostaju dok se njihova molba ne reši.

Treća i najteža vrsta situacija odnosi se na žene koje nemaju podršku vlasti, a rešile su da odu iz nasilnog braka. To su žene koje nemaju austrijko državljanstvo (ne žele ga, ili za to nemaju uslova), nemaju novaca da iznajme stan, nemaju podršku porodice ili nemaju širu porodicu u tom gradu. Njihova situacija ima delimične izlaze. Nakon godinu dana skloništa, najčešće se traže mesta u drugim skloništima za napuštena lica, za majke i decu bez doma ili kuće koje drže verske institucije.

Organizacija rada

U Sigurnoj kući zaposleno je deset feministkinja. Volonterski rad je bio prošlost ove kuće, trenutna politika kuće je protiv volonterskog rada: ‘dosta je bilo ženskog neplaćenog rada, mi smo protiv volontiranja’, to kažu Miha, koja već šest godina radi u kući, i Roza Logar jedna od osnivačica kuća koja trenutno radi na koordinaciji mreže svih Sigurnih kuća u Austriji.

Od deset zaposlenih jedna je zadužena samo za poslove organizacije, jedna samo za rad sa decom, a ostalih osam rade sa ženama. One su uglavnom psihološkinje i socijalne radnice. Svaka žena koja živi u kući ima dve referentne aktivistkinje koje se brinu o njoj. Što se tiče finansijske participacije, svaka žena koja je, zaposlena ili prima socijalnu pomoć odvaja deo koji participira za hranu u kući. (Na primer, socijalna pomoć nezaposlenim ženama je 1995. bila oko 700 DEM, od toga žena odvaja oko 50% za hranu u kući.) U slučaju da nema nikakav prihod, onda ne plaća ništa. ‘Država želi da Kuće pokriju trošak hrane kroz novac koji dolazi od žena, ali u slučaju da se to ne dogodi, ako neke godine ima mnogo žena bez primanja, onda država nadoknađuje troškove hrane’, kaže Roza.

Rad sa decom

Psihološkinja koja je zadužena za rad sa decom odabere desetoro najproblematičnije dece sa kojima individualno radi. Sa njima ima jedan sat nedeljno. Pored toga dva puta nedeljno radi sa svom decom. A leti se organizuju izleti u park.

Rad sa ženama

Rad sa ženama koje su pretrpele zlostavljanje u braku se odvija sistematski. Pre svega, aktivistkinje koje rade u kući su prošle seminar o feminističkom savetovanju za žene žrtve nasilja u braku. Dalje, svaka žena u kući ima dve referentne aktivistkinje sa kojima ima individualne razgovore dva puta nedeljno. Tada se uspostavlja cela životna priča, povezuje se psihološka, zdravstvena, radna dimenzija života žene sa nasiljem kome je bila izložena.

SOS dežurstva

Nakon tri nedelje po dolasku u Sigurnu kuću, svakoj ženi se ponudi da prođe seminar o "feminističkom pristupu nasilju nad ženama " kako bi mogla da postane volonterka noćnih dežurstava u kući. Najčešće, žene rado prihvataju ovaj predlog. Instruktaža za rad je individualna, i osnovni cilj joj je da žena počne da razmišlja o svojoj situaciji na drugačiji način, da nauči o osnovi muškog nasilja unutar organizacije društva, tehnikama oslobođenja i osnaživanja. U svakom trenutku ima od 5 do 10 žena koje su na raspolaganju za dežurstvo.

Obaveze volonterke su da dežuraju noću u kancelariji Skloništa. Zapravo Skloništa su i jedini SOS telefoni za žene i decu žrtve nasilja. U slučaju da u Beču žena hoće noću da sa nekim razgovara jer je muž zlostavlja, ili mora da pobegne od nasilnika, ona zove jedan od ova dva telefona Sigurnih kuća. Preko dana na ove pozive odgovaraju aktivistkinje koje u kući rade, a preko noći dežurne žene iz Skloništa. Te noći kada dežura, žena spava u kancelariji gde je telefon. O njenoj deci tada, po dogovoru, brine neka druga žena.

Znači, obaveze dežurne iz kuće su da otvaraju vrata kad se vraćaju žene iz skloništa (ako se vraćaju posle ponoći moraju da se jave) i da odgovaraju na SOS pozive. U slučaju da je neki poziv jako hitan i dežurna iz skloništa odluči da treba hitna intervencija za ugroženu ženu, ona može da zove jednu od aktivistkinja koja je za tu noć zadužena da bude kod telefona. Ovakav isti sistem je organizovan u obe Sigurne kuće. Na taj način je u Beču praktično 24 časa obezbeđena briga o ženama koje su žrtve nasilja.

Obezbeđenje kuće

Sigurna kuća je jedna u nizu u običnoj ulici radničkog dela grada. Vrata imaju električnu bravu, interfon i skrivenu kameru, koju su na poklon od grada žene u kući dobile pre par godina.

Pošto su to stare kuće, vrata su visoka dva metra i vrlo masivna, skoro je nemoguće probiti ih bez odličnog profesionalnog alata.

Adresa Kuće je tajna, ali telefon nije jer služi kao SOS telefon. Međutim, na telefonskim informacijama se ne može dobiti adresa iako se zna telefon. To je sasvim sigurno rešeno. Tako da nasilnici, iako mogu da saznaju telefon, adresu ne mogu. U svakom slučaju, ukoliko nasilnik dođe u blizinu kuće, policija se odmah zove i uklanja ga.

Osnovni principi kuće

bez nasilja (prema deci i jedna prema drugoj)

bez muškaraca (u kući)

bez alkohola (ukoliko su žene zavisne od alkohola ili droge, kaže joj se da tek kada prestane da ih koristi, može da uđe u kuću)

svaka žena je odgovorna za sebe i za samo-upravljanje kuće

svaka žena treba da se pridržava pravila kuće i učestvuje u obavezama i grupnom radu.

Grupni rad

1. nedeljni sastanak kuće. Na ovim sastancima žene se dogovaraju oko poslova, upisuju se za obaveze sledeće nedelje: (jedna žena kuva, jedna ide u nabavku i tri čiste kuhinju, po jedna pre podne, u podne i uveče; iznose se problemi iz svakodnevice kuće; dogovara se o proslavama, akcijama za decu itd.

2. sastanci žena koje dežuraju (svake druge nedelje). Na ovim sastancima se razmenjuju iskustva sa noćnih dežurstava i rešavaju mogući problemi. (Jedan od mogućih problema je da žena ovu odgovornost koristi da bi zadobila moć među drugim ženama u kući. U drastičnim slučajevima ženi se oduzima dužnost SOS dežurne.)

3. sastanci majki, jednom mesečno. Na ovim sastancima se razgovara o odnosima sa decom.

Kako žene dolaze u Sigurnu kuću

zovu direktno Kuću

– pošalju ih prijateljice

– dovede ih policija

– pošalje ih Institut za decu.

U Austriji postoji državna institucija Magistrat za decu koja je ustanovljena na osnovu zakona o zaštiti blagostanja dece. Magistrat ima u svakoj opštini u Austriji jednu kancelariju Instituta za decu. Ovi instituti su zaduženi da kontrolišu kako žive deca. Službenici ovog Instituta imaju pravo i obaveze da odlaze na sva mesta gde je prijavljeno zlostavljanje dece. Prijave o nasilju nad decom institutu mogu dostaviti bilo koji građani i građanke, policija, školski pedagozi i psiholozi. Ovaj Institut po svojoj obavezi ima pravo da predlaže ženi Sigurnu kuću.

Službe povezane se Sigurnom kućom

Mreža za žene koje zlostavljaju partneri u Beču sastoji se od:

– dve Sigurne kuće

– dva SOS telefona koji su u stvari telefoni Sigurnih kuća

– savetovalište za žene koje trpe nasilje, triputa nedeljno. U ovom savetovalištu rade ekspertkinje koje su radile u Sigurnim kućama.

– seminari za policiju. Ovi seminari, koje vode aktivistkinje kuća, odvijaju se već četiri godine. Cilj seminara nije toliko promena svesti policajaca, koliko ukazivanje na njihove dužnosti u odnosu na žrtve nasilja. Nalog za ove seminare izdala je gradska vlada.

Mreža Sigurnih kuća Austrije

U Austriji, sa 7 miliona stanovnika ima 15 Sigurnih kuća, od toga su dve u Beču a ostale su u 13 drugih gradova. Mreža Sigurnih kuća se sreće tri puta godišnje po tri dana. Pored toga jednom godišnje se organizuju posebni sastanci za aktivistkinje koje rade sa decom i drugi sastanak za žene zadužene za finansijske poslove u kući. I ove sastanke Mreže Sigurnih kuća finansira država.

Predlog promene krivičnog zakona Austrije po pitanju nasilja nad ženama

Grupa pravnica i aktivistkinja Sigurnih kuća je od 1993. do 1995. radila na razradi Krivičnog zakona Austrije radi predlaganja novog zakona koji bi uzeo u obzir ozbiljnost muškog nasilja u porodici. Za ovaj nacrt razrađeni su zakoni o porodičnom nasilju u Minesoti i Kanadi. Posebno je za model rada uzet takozvani ‘Dulut projekat’. Dulut je ime jednog grada u državi Minesoti u SAD. Tamo je postignut dogovor između svih institucija koje su u vezi sa ženama žrtvama i nasilnicima. Pored toga feministkinje su pisale novi zakon. To znači da kada, žena prijavi nasilnika SOS telefonu, onda po hitnom postupku dolazi policija koja ima moć da nasilniku odmah oduzme oružje ukoliko ga poseduje, zatim da ga bez naloga privede za 48 sati dok se neka druga odluka ne donese. U ovom projektu sarađuju pravnici, muškarci sudije, muškarci policajci...

Nacrt za novi zakon Austrije po pitanju nasilja nad ženama je sličan. Ukratko, ovaj zakon nalaže da "osobu koja je nasilna u porodici treba odstraniti iz te porodice u roku od sedam dana". To znači, prvo, da nasilna osoba ne mora biti samo muž, nego i roditelj, bilo otac ili majka, sin, deda... bez obzira da li je ili nije vlasnik stana ili je na spisku suvlasnika stana. Drugo, to znači da opštinski sud treba ovaj predmet da reši po hitnom postupku u roku od sedam dana. Treće, to znači da kada to rešenje stigne, policija ima nadležnost i obavezu da tu nasilnu osobu izvede ili izbaci iz stana. Suština ovog novog zakona je u tome da ne odlaze iz svojih kuća žrtve nasilja, nego nasilnici. To je takozvani ‘nalog o zaštiti’ žrtava nasilja. Feminističke pravnice i advokatkinje koje su razrađivale ovaj zakon, imale su za cilj da celokupnu nadležnost za rešavanje pitanja nasilja u porodici daju državi. Država mora biti odgovorna za nasilje u porodici.

Ovaj nacrt predloga novog zakona je 1995. predat Skupštini, i sada se čeka njegovo izglasavanje.

Roza Logar kaže: "Krajnji cilj je da država u potpunosti preuzme feminističke principe rešavanja nasilja nad ženama. Naš san je da jednog dana zatvorimo sve sigurne kuće, i ostavimo samo jednu koju ćemo otvoriti kao muzej, da žene mogu da dođu, vide i ne zaborave kako je teško bilo ženama koje su morale da se kriju od nasilnika i aktivistkinjama koje su stvarale ove kuće ni iz čega."