Nataša Milenković

ŠTA SMO RADILE TOKOM 16 DANA AKTIVIZMA
PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA
1995.

Akcija "Vratimo noć ženama" (Take back the night) u Beogradu je bila deo globalne akcije za ženska ljudska prava. 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama objedinjuje

– 25. novembar – Dan akcije protiv nasilja nad ženama u Latinskoj Americi; tada je jedan neznanac okrutno silovao i ubio dve sestre.

– 1. decembar – Međunarodni dan protiv AIDS-a

– 6. decembar – Međunarodni dan koji obeležava masakr jednog muškarca nad 14 studentkinja Elektrotehničkog fakulteta u Montrealu

– 10. decembar – Međunarodni dan ljudskih prava

25. novembra u 23h na Kalemegdanu, ispred paviljona "Cvijeta Zuzorić" Mreža autonomnih ženskih grupa je počela ženske noćne demonstracije "Vratimo noć ženama", koje su trajale sat i po. Iako znamo da muškarci zlostavljaju žene i danju i noću, da je sopstveni dom najopasnije mesto za žene, ovog puta smo htele da osvajamo noć u parku i da time pokažemo da žene imaju pravo na sigurnost u svim prostorima u kojima žive i kreću se.

* Ne želimo više da se osećamo obaveznima da nas izvode muškarci da bismo se noću osećale sigurno!

* Ne želimo da ostajemo kod svojih kuća samo zato što smo žene!

* Hoćemo da ceo grad bude naš, nećemo da "opasni" delovi grada ograničavaju našu slobodu!

* Vratimo, bar za jednu noć, grad ženama, koje ne smeju da izađu da ne bi bile povređene, zaplašene ili silovane!

Ovo su delovi pamfleta koji je bio zalepljen na skoro svim beogradskim fakultetima i pozivao studentkinje da nam se pridruže. Takođe je fax letak ženske mreže bio poslat medijima. Celu akciju je snimala TV ekipa BK koja je pravila kraći dokumentarni film o ženskim grupama u Beogradu. U ovoj akciji je učestvovalo oko 30 žena, a sve koje smo učestvovale u akciji smo aktivistkinje različitih ženskih grupa.

Okupile smo se ispred paviljona, zalepile na sebe različite transparente, imale smo baterijske lampe, pištaljke i različite stvarčice koje su proizvodile buku, a koje smo mi same napravile. Krenule smo kroz Knez Mihailovu ulicu, preko Trga Republike, nazad Čika Ljubinom ulicom i vratile se opet na Kalemegdan. Reakcije ljudi na ulicama su bile različite, ponajviše zbog toga što su bili začuđeni i u prvom trenutku nisu shvatali šta želimo, a onda, kada bi shvatili, komentari muškaraca su bili neprijatni i niko nam se nije priključio tokom demonstracija, kao što niko nije došao pročitavši pamflet na fakultetu. Dakle, vrativši se na Kalemegdan, mi smo krenule kroz park i kod nekih jako mračnih delova smo se zaustavljale i izvikivale parole. Neke od žena koje su učestvovale rekle su da je ovo imalo jako dobro terapeutsko dejstvo. Moje lično mišljenje je da i pored toga što je te noći bilo -10 stepeni, što je svaka od nas imala 5kg garderobe, da je ovo bila jaka i moćna ženska akcija koju bi svakako trebalo ponoviti!

U ovoj akciji su učestvovale aktivistkinje iz sledećih ženskih grupa:

SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja; Autonomni ženski centar i SOS telefon protiv seksualnog nasilja; SOS telefon i Centar za devojke; Ženska pravna grupa; Centar za ženske studije i komunikaciju; Žene u crnom protiv rata; Labris/Arkadija – ženska izdavačka kuća "DevedesetČetvrta"; Beogradski ženski lobi.

Nešto malo o istorijatu ove akcije: naime, žene po belom svetu se ne mogu složiti kako i kada su zapravo počele akcije "Take back the night", tako da jedni izvori govore da su te akcije počele studentkinje širom SAD u svojim univerzitetskim kampusima, jer ti su kampusi bili bezbedni tokom dana ali postajali su jako opasni u toku noći, jer su im se dešavala batinanja, pljačke, silovanja... i to ne od nekih skitnica ili obojenih kako se mislilo, već od njihovih kolega, studenata ili profesora, te su se studentkinje odlučile na ove akcije. Drugi izvor pak veli da su se žene organizovale 1976. i stvorile grupu "Žene protiv pornografije u medijima" i za vreme konferencije "Feminističke perspektive u pornografiji" 1978. organizovale prvi put ovu akciju u pornografskom delu San Franciska. Učestvovalo je 5.000 žena iz 30 država sveta i kažu tako je sve počelo. Ma kako da je počelo, ove akcije su podržavajuće i moćne, te ih svakako treba nastaviti.

1. decembra je bila sledeća ženska direktna akcija na MUP Republike Srbije. Našlo se nas 15 iz različitih ženskih grupa (SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja, Sigurne kuće, Autonomna ženska buvlja akcija – Žaba, SOS telefon & Centar za devojke, Labris/Arkadija, Autonomni ženski centar i SOS telefon protiv seksualnog nasilja) u 10.30h u holu MUP-a. Ova direktna akcija je preduzeta radi pritiska na MUP RS da uhapsi višestrukog nasilnika i kriminalca Dragana Čolaka koji već 10 godina zlostavlja svoju bivšu suprugu i nanosi joj teške telesne povrede tela i glave. SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja je do sada podneo tri krivične prijave za napad na volonterke SOS-a i dve prijave po službenoj dužnosti je podneo SUP Pančevo. I pored svih ovih krivičnih prijava, nasilnik je još uvek na slobodi. Trenutno preti da će ubiti aktivistkinje SOS telefona i žene iz Sigurne kuće. Naši zahtevi su bili da Ministar MUP RS primi aktivistkinje SOS-a čiji je život u opasnosti i da odmah naredi hapšenje opasnog nasilnika. Rečeno nam je da ministar nije tu, ali da će delegaciju od tri žene primiti inspektor za kontrolu zakonitosti rada Duško Perić. Inspektor je rekao da se mora napraviti pritisak na Javno tužilaštvo jer je to njihova ingerencija da provedu postupak i daju nalog za hapšenje a obećao je da će nam u roku od 15 dana dati izveštaj o tome šta je učinjeno i da će on dati nalog za istražne postupke u vezi sa ovim slučajem. Komentar naše delegacije:

– "Nadamo se da za 15 dana nijedna neće biti mrtva!"

– "Znamo da nasilnik sarađuje sa SUP-om ali nas to ne interesuje, tražimo da se odmah uhapsi!"

7. decembra je bila promocija knjige "Ženska ljudska prava" u galeriji Kulturnog centra Beograda. Knjigu su napisale žene iz mnogih zemalja sveta a neke od njih su Julie Mertus, Mallika Dutt, Nancy Flowers, Zorica Mršević... Jedna od verzija knjige je prevedena i štampala ju je ženska izdavačka kuća '94. Na promociji knjige su govorile Slavica Stojanović, urednica ženske izdavačke kuće '‘94, Marinka Cetinić, profesorka krivičnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu, Gordana Jelić, novinarka Drugog programa Radio Beograda, Nadežda Ćetković, feministkinja i aktivistkinja ženskih grupa u Beogradu i Zorica Mršević, predavačica na Ženskim studijama u Beogradu i naučnica u Kriminološkom Institutu a inače jedna od koautorki knjige. Knjiga ima tri glavna dela. Prvi deo je razmišljanje o našim, ženskim životima i iskustvima. Drugi se sastoji od diskusija o tipičnim ženskim ljudskim pravima, kao što su prava žena u političkom i javnom životu, prava žena izbeglica i emigrantkinja, zatvorenica i lezbejki, pravna regulativa žena u radnim odnosima, obrazovanju. Treći deo knjige su instrukcije kako da se uče ženska ljudska prava.

10. decembra na Međunarodni dan ljudskih prava u Centru za devojke je održana radionica. Radionicu je vodila pravnica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Biljana Stanojević i bilo je prisutno nas petnaest. Pored volonterki Centra za devojke bile su tu i studentkinje Ženskih studija, članice Ženske pravne grupe i nekoliko devojčica koje dolaze u naš Centrić. Nas su dakle zanimala naša prava kao građanki ove zemlje u najrazličitijim kontaktima sa milicijom, od legitimisanja na ulici, upadanja u naše stanove, pozivanja na "informativne razgovore" do mogućeg hapšenja. Dva interesantna detalja:

– Na Kosovu su uhapšene 104 osobe i bez ikakvog naloga istražnog sudije. Milicija je vršila istragu što je presedan u pravosuđu i taj proces je još uvek u toku!

– Najnovije ovlašćenje je milicija dobila od Minisitra unutrašnjih poslova RS, da mogu pucati bez upozorenja, upotrebiti silu u svakoj situaciji i dovoljno je da na kraju svega napišu samo izveštaj kao objašnjenje celog događaja!

Pošto mi radimo sa tinejdžerkama, interesovala su nas prava maloletnih lica ispod 16 godina a zbog izbegličkog projekta koji imamo, razgovarale smo i o pravima i imovini ljudi koji u SRJ imaju status izbeglica.

 

 

 

Lepa Mlađanović

KONSTRUKCIJA ISTINE

Biljana Jovanović 1953-1996

 

Biljana Jovanović je prva aktivistkinja za ljudska prava u mom životu. Ona je od ‘68. neprekidno organizovala ljude kako bi se radilo na ukidanju nepravdi. Sedamdesetih i osamdesetih to nije bilo lako. Tada niko nije znao šta znači termin ljudska prava, znali su da postoje neki disidenti i ništa više. Tada se išlo u zatvor samo zato što različito misliš. Tada niko nije smeo da zna šta znači nevladina organizacija. To jest, mali broj ljudi je znao, ali narod nije. Biljana je znala. Ona je sve to vreme okupljala ljude, razgovarala, pokretala javne tribine o slobodi govora, peticije, pričala sa ljudima i pokretala ih sa mrtve tačke. Bila je diskontinuitet istorije grada. Znala je da drugačiji svet moramo sami da izumljujemo jer slobodu ne daju drugi, znala je da se istorija ne pravi u kancelariji niti u izolaciji, već da je organizovanje politička kategorija i težak rad.

Biljanu sam upoznala 1983. kod nje u stanu na Novom Beogradu. Jedno obično veče sa njenim društvom. Diskutovalo se o istoriji. Sem što to nisu bile obične kafanske priče, niti salonske priče, niti priče zbog priče. Društvo je sedelo u jednom sasvim običnom novobeogradskom stanu, razlagali su detalj po detalj iz istorije, tražili su kauzalnosti ako ih je bilo, tražili su svaku političku sliku da povežu sa sledećom ako je moglo, bilo im je stalo, bilo im je važno, to je za njih bilo pitanje života da li će se složiti oko interpretacija i nizanja događaja. Koristili su sve moguće filozofske termine, njena drugarica Vasa Pavić i ona neprestano su se nadvikivale sa ostalima. Znale su do detalja šta je ko rekao u evropskoj i staroevropskoj istoriji, i šta se posle dogodilo. Ja sam bila fascinirana, gde sam to došla, ko su ovi ljudi. Obično obučeni, nisu uobraženi, i znaju tako puno. Diskutovali su u glas, prekidali jedni druge, smejali se, i naravno stalno se neko nije slagao sa nečim. Onda je Vasa u jenom trenutku totalne inspiracije stala na sto i glasno rekla: Slušajte, i počla...sve detaljno, da izvuče sled događaja sve do ‘48...da, Vasa je stajala na stolu i govorila tako dobro jednu za drugom teze koje je izlagala. Biljana se nasmešila a mi ostali, čini mi se sada, kao da smo u tom Vasinom govoru na stolu videli njih dve. Vasa i Bilajna su bile drugarice.

Biljana Jovanović je umrla 11. marta 1996. u Ljubljani, a sahranjena je 16. marta u Beogradu. Tog šesnaestog marta smo se posle dva popodne okupili u Galeriji za kulturnu dekontaminaciju, na zidovima je bila izložba forografija Žena u crnom protiv rata. Tu je bilo mnogo nas koji smo je voleli i poneko od njenih prijateljica i prijatelja je rekao nekoliko reči. Tada sam htela da kažem dve stvari koje su za mene jako važne: jedno, da je Biljana prva aktivistkinja za ljudska prava u mom životu i drugo, da sam ja volela Biljanu jer se svima jednako obraćala. Biljana je bila meka ili oštra na isti način sa ženama na pijaci, prijateljicama, profesorima, narcisoidnim muškarcima, partijskim liderima, kelnerima, starim bakama, sa mnom. Vrednovala je ljude na isti način jer je već živela u tom svetu jednakosti kojeg je sanjala dok je izumljivala šta da se radi, i koji joj je nedostajao u stvarnosti. Znala je da svet kojeg želi podrazumeva menjanje ovog. I da su ljudska prava nedeljiva, da u isto vreme mora da se misli na Albanke i Albance, na smrtnu kaznu, na psihijatrizovane, lezbejsku egzistenciju, na Romkinje i Rome, na radničku klasu, hijerarhiju vrednosti, pravo na slobodu izražavanja... sve su to bile njen teme. Biljana Jovanović je bila književnica.

Biljanu sam viđala retko. Onda su maja 1992. najavljene mirovne demonstracije Crni flor. Sećam se da sam bila iznenađena, da li je moguće da postoje ljudi u gradu koji su osmislili tako dobro jedne ulične demonstracije, da građanke i građani stave crni flor za sve žrtve rata i da ga nose od Albanije do Slavije. Već je počeo rat u Bosni, vesti su bile sve užasnije. kod Albanije sam bila pre dvanaest i tu na ćošku je već bila gužva. Biljana je razmeštala ljude, Nikola Barović i ja trebalo je da krenemo na njen znak. Ali puno ljudi okolo je htelo da pomogne. Crni kartoni koje smo posle uzimali bili su naslagani na ulici i stotine ljudi su stalno dolazili i uzimali ih onako, ne znajući šta sa njima da rade, niti kakav je koncept. Nastajao je haos. Onda, u jednom trenutku totalnog rasula, pre polaska kolone, Biljana je skočila na naslagane kartone i viknula Dosta! kad se krene, uzimaćete jedan po jedan. Gledala sam je skroz, bila je sasvim tu pored mene. I dok je tako izbezumljena i potpuno jasna vikala sa jednog metra naslaganih kartona, videla sam sve telefonske razgovore koje je morala obaviti, sva ubeđivanja, razmatranja, dogovore s ljudima. Znala sam da je neko morao imati totalno opredeljenje da ovo što radi je ispravno i da tako treba, da je neko morao da poveže toliko različitih ljudi, da je neko merio koliko komada kartona je potrebno...

Bilo mi je jasno da je i Biljana, tako užasno ozbiljna na tim kartonima, znala da je organizovanje demonstracija protiv rata jednako vredno pisanju knjiga i naučnom radu. I da akcije iz njene političke odgovornosti imaju za cilj konstrukciju istine.

Demonstracije Crni flor su bile uspešne. Hiljade ljudi su se priključili da bi sastavili crnu traku pamćenja, za sve poginule u ratu, od Slavije do Terazija, u jednom sunčanom danu koji je bio lep u Beogradu i užasan na mnogim drugim mestima. Nisam Biljani rekla da su me posle drugarice zvale iz Italije i Francuske da mi kažu da su nas toga dana videle na glavnim televizijskim vestima.

Od kada je kasnije te godine Biljana otišla u Ljubljanu, više u Beogradu nije bilo velikih uličnih demonstracija protiv rata.

 

 

 

Zorica Mršević i Gordana Radosavljević GRUPA ZA ŽENSKA LJUDSKA PRAVA

Grupa "ŽLJP", je projekat nastao s primarnom namerom praktične primene knjige1 Ženska ljudska prava u praksi. Kao sporedne aktivnosti grupe ostalo je, iz ranijeg rada, praćenje propisa koji se odnose na žene, senzibilisanje opšte i stručne javnosti za probleme nasilja prema ženama, istraživački postupci obrade podataka ženskih grupa za borbu protiv nasilja.

Kao prva tema grupe ŽLJP nametnulo se žensko siromaštvo, kao stalni pratilac naše svakodnevice u kojoj živimo a i kao prva tačka Akcione platforme Pekinške deklaracije.

Patrijarhalno ustrojstvo odnosa polova podrazumeva tradicionalnu podelu društvenih uloga a deo tog scenarija je nevidljivost ženskog siromaštva. A siromaštvo nije samo poseldica celog diskriminativnog društvenog scenarija, ono je takođe i uzrok drugih diskriminacija, generator novih problema za ženu. Usled siromaštva ona ne može da se adekvatno zaštiti od nasilja koje trpi u kući, na javnom i na radnom mestu; usled siromaštva, ona ne može sebe i svoje kćeri dovoljno da obrazuje, obezbedi zdravstvenu zaštitu, konkuriše za više cenjena i bolje plaćena radna mesta; ne može da aktivno i ravnopravno participira u političkom, privrednom i javnom životu; ne može umetnički, sportski i kreativno da se izrazi. Stres bitno utiče i na žensko zdravlje: istraživanja ukazuju da žene najčešće najdublje stresove doživljavaju upravo usled materijalnih teškoća. Teška vremena smo preživeli tako što su žene bile živi most između egzistencijalnog minimuma, odnosno mukotrpnog preživljavanja i egzistencijalne nemogućnosti, odnosno propasti.

Govoriti o ženskom siromaštvu možda ne vodi ka nalaženju rešenja, jer njih, bar onih gotovih, na dohvat ruke, spremnih za korišćenje i nema. Jedino što se može popraviti je da se podigne svest o postojanju ženskog siromaštva i njenoj polnoj determinisanosti i nepravednosti. Želele smo da postignemo da prestanemo da se makar među sobom STIDIMO i osećamo SRAMOTU zbog svoje nemaštine. Jer mi za nju nismo krive. Suština radionica o ženskom siromaštvu je početak osvešćavanja, koji počinje kada prestane zbog nečega da nas bude sramota, a sramota prestaje kad o nečemu, o čemu smo uglavnom upravo baš zbog sramote ćutale, počnemo da govorimo. A siromaštvo je jedan od najnevidljivijih ženskih problema. Delimično i zbog našeg ćutanja o tome.

Želele smo da počnemo da nalazimo i izgovaramo jake feminističke reči o ženskom siromaštvu, poput onih koje koristimo za nasilje koje trpimo. Želele smo da identifikujemo prave krivce za žensko siromaštvo. Želele smo konačno, da se naljutimo, i to sasvim ozbiljno, zbog postojanja ženskog siromaštva.

To smo uglavnom i postigle na radionicama koje je grupa za ženska ljudska prava održala: Žensko siromaštvo vodi u građanske neslobode (Žene u crnom, 24. januar); A onda shvatiš da previše duše odlazi od tebe (Centar za devojke, 28. januar); Neko troši naš vazduh – problemi ženskog stanovanja (ŽABA, 25. februar); Oduvek sam bila šta hoću – materijalni problem žena koje žive bez muškaraca (N. Sad 28. februar); Materijalna situacija lezbejki (Arkadija, 1. matr); Žene rade a muškarci poseduju – poslovna diskriminacija žena (Ženske studije, 16. april); Diskriminisani društveni položaj žena koje žive bez muškaraca – koreni ženskog siromaštva (Žene u crnom 24. april);

 

 

 

Vida Čelebić

INSTRUKTAŽANASOS-u

 

Instruktaža za nove volonterke održana je od 16. marta do 7. aprila 1996. godine. To su bila četiri vikenda – 16. i 17. mart; 23. i 24. mart; 30. i 31. mart i 6. i 7. april. Radilo se subotom i nedeljom, od 14-18 časova.

U prvoj polovini meseca marta preko medija, dnevnih listova, TV i radija, objavljeno je da će se instruktaža održati; tako da su potencijalne volonterke mogle da se prijave. Postojali su, to je novina, uslovi za prijavljivanje, odnosno pohađanje predavanja. Kandidatkinje nisu mogle biti mlađe od 18 godina, a, po prijavljivanju, prolazile su kroz prijemni intervju. Prethodno su popunjavale upitnik. Prijemni intervju imao je za cilj da se žene upoznaju sa principima rada na SOS-u i da dobiju osnovne informacije o tome. Postojala je mogućnost da žene samo slušaju predavanja, a da se ne prijave za rad na telefonu. Ipak su i one bile obavezne da prođu kroz prijemni intervju. Grupa od pet "starijih volonterki" koje su birane na sastanku SOS-a bile su "referentne volonterke" koje su obavile razgovor i pregledale upitnike kandidatkinja.

Na osnovu toga žene su pristupile instruktaži. Prijavilo se preko 25 žena, a posle predavanja ostalo ih je 15. Tokom same instruktaže neke su odustale, a neke su zamoljene da više ne dolaze. Svaka referentna volonterka dobila je po tri kandidatkinje čiji će rad pratiti do kraja instruktaže, a i posle, tokom dežurstava. One, takođe, pregledaju završne upitnike koje su kandidatkinje bile dužne da ispune poslednjeg dana instruktaže.

Svaki dan bila je zadužena po jedna koordinatorka koja se stara kako teče rad, poštovanje satnice, redosled predavanja i dolazak kandidatkinja. Obrađene su razne teme: od predstavljanja svih ženskih grupa – mreže – preko rada Skloništa, Centra za devojke, Incest – trauma centra, Ženskog centra i SOS telefona. Organizovane su radionice na pojedine teme o nasilju nad ženama, ženskim ljudskim pravima, predrasudama i sl. Drugog dana je izvedena psihodrama – Slučaj Radmile Rajković koja je vrlo dobro primljena, a u isto vreme, uspešno je prikazano sa kakvim se preprekama žene sreću u traženju svojih prava.

Kandidatkinje koje su prošle sva predavanja i završni intervju dužne su da tokom sledeća dva meseca dežuraju osam puta: četiri puta sa svojim referentnim volonterkama, a četiri puta sa ostalim volonterkama. Sve vreme imaće mogućnost konsultacije sa referentnom volonterkom kao i sa volonterkom na dežurstvu.

U požetku će samo slušati razgovore, a kasnije će se uključivati i same raditi kad misle da su spremne za samostalan razgovor na SOS telefonu.

Ove godine uveden je još jedan dokument: tu se nalaze pitanja na koja referentna volonterka "odgovara" posle prođenih dežurstava, a na os–novu koga kandidatkinja biva primljena u status volonterke SOS-a.

Svake godine usavršava se rad na SOS-u što se može videti iz napred izloženog i ozbiljnosti sa kojom se pristupilo planiranju i realizaciji instruktaže.

To će poboljšati rad na SOS-telefonu, odnosno pomoći će ženama koje su žrtve nasilja u porodici i društvu.

 

 

 

Labris

Beogradska lezbejska grupa LABRIS otvara
LEZBEJSKE STUDIJE

Aktivistkinje lezbejske grupe otvaraju prostor četvrtkom za razgovor na različite teme teorijskog promatranja lezbejstva. Predložene teme su: lezbejska etika, društvena konstrukcija lezbejstva, lezbejski film, homofobija i rasizam, poezija... itd.

Neposlušne civilizaciji, one koje su odlučile da ne zavise od muškraca koji grade ovaj svet, one koje su odlučile da vole žene i slave žene, kažu da treba dekonstruisati svaki sadržaj i svaku formu dosadašnjeg heteroseksualnog znanja, zato otvaraju jedan leteći univerzitet na metli i neka se dohvati koja god želi.

Prva predavačica lezbejskih studija je RIA CONVENTS

Belgijska feministička lezbejka, feministička advokatkinja koja je u ženskom pokretu već 17 godina. Ona ima ženski advokatski centar sa još jednom feministkinjom u kome između ostalog radi na razvodima lezbejki kada muževi traže decu sa argumentom da je majka kao lezbejka nepodobna za odgajanje!

Ria Cinvents je osnivačica ženske mirovne grupe ŽENE U CRNOM u Leuvenu u Belgiji i ove zime je radila kao diskdžokejka u ženskoj diskoteci da bi sve pare od ulaznice skupila kako bi Žene u crnom u Beogradu mogle da obezbede prevoz do izbegličkih kampova.

Ria Convents govori o pravnim aspektima lezbejskog i gej pokreta u zapadnoj Evropi.

 

 

 

 

Ljerka Mezga Ćurčin

HUMANITARNE AKCIJE

ŠALJEM TI SVOJU LJUBAV...

 

Članice najveće japanske humanitarne i budističke organizacije RIŠO KOŠEI KAI i njihova deca napravili su novogodišnje paketiće za neše mališane – izbeglice. Mame su šile raznobojne torbice, a deca su birala sadržaj paketića. Poklanjali su ono što bi dete – detetu poklonilo: igračku, školski i drugi pribor. U paketiću je i poruka na engleskom jeziku: "Molim se za tebe, za tvoj mir, šaljem ti svoju ljubav i uvek sam sa tobom".

Paketići su stigli preko JEN-a (Japanske humanitarne organizacije) koja već drugu godinu organizuje ovakve akcije. Samo u toku novembra i decembra prošle godine podeljeno je oko 23.000 pketića.

Mladi volonteri iz Japana zajedno sa predstavnicima JEN-a u Jugoslaviji uručili su poklone ne samo deci koja su u izbeglištvu već i vrtićima, školama, bolnicama... u Beogradu, Obrenovcu, Novom Sadu, Pančevu...

Već drugi put je i Ženski centar u Beogradu dobio ove paketiće koji su podeljeni deci koja su u izbeglištvu – ali u individualnom smeštaju, deci iz porodica najtežih slučajeva SOS telefona za žene i decu žrtve nasilja, iz sigurnih ženskih kuća, iz egzistencijalno ugroženih porodica...

Zadovoljstvo i radost mališana bio je pravi dokaz da je trud vredeo.

 

 

 

Ana Simić

DEVOJKE IZ IZBEGLIČKIH KAMPOVA

 

U okviru druženja devojčica iz Beograda, u "Centru za devojke" organizovale smo i posetu devojaka iz udaljenih izbegličkih kampova.

Prva poseta je ostvarena 28.08 1994. godine. Stigla je grupa od pet devojaka. Bežeći pred ratom, na put neizvesnosti krenule su iz različitih gradova naše domovine: Sarajeva, Pakraca, Bratunca, Virovitice, Daruvara... često spominjanih u ratnim izveštajima reportera.

I umesto u nekom omladinskom rekreativnom kampu, njih pet devojaka su se upoznale i žive u jednom sasvim drugačijem – izbegličkom kampu.

Stari bi rekli – sudbina. A ja se pitam ko je ta sudbina? Ko se usudio da prekine detinjstvo, da izmeni devojaštvo, da prpošnu mladost pretvori u neizvesnost i beznađe.

Dijana, rođena 1980. godine u Sarajevu, druga Dijana rođena 1978. godine u Pakracu, Ajša rođena na današnji dan 1977. godine u Bratuncu, Mirjana rođena 1980. godine u Virovitici i Branka, rođena 1978. godine takođe u Virovitici (živela u Daruvaru). To su njihovi osnovni podaci, a evo kako izgleda jedna od priča tih devojaka.

Dijana ima samo petnaest godina. Sićušna, krhka... a na svojim plećima tokom izbeglištva vukla je celu svoju porodicu. Otac i majka gluvonemi, ima još mlađu sestru od sedam godina i brata koji je rođen u izbeglištvu i star je samo godinu dana. U Sarajevu je živela do šestog razreda osnovne škole. A zatim naišlo zlo, i oni su kao i mnogi drugi krenuli u nepoznato.

Gledam Dijanu i slušam te rečenice – jasne, odmerene... priča ozbiljna da ozbiljnija ne može biti. Ne verujem svojim ušima i svojim očima. Glas i način razmišljanja odrasle i odgovorne osobe, a telo deteta. A Dijanina priča teče dalje: "Selili smo se i seljakali puno puta. Najprije smo bili jedan mjesec u Beogradu. Tu nam je bilo fino ali skupo. Zatim smo bili u Kikindi tri mjeseca, na Tari devet mjeseci, u Ćićevcu jednu godinu, a sada smo na Čardaku. Najgore mi je bilo kod rodbine. Rod smo par dana, poslije im postajemo teret. Na Čardaku nas ima oko 350 izbjeglica.  Ima nas odasvud – iz Hrvatske i BiH-a. Dobro nam je utoliko što svaka porodica ima svoju sobu. Na Tari su i po tri-četiri porodice živjele u istoj sobi.

Tata ne živi sa nama. On je u Novom Sadu... Radi kao fizički radnik da zaradi neki dinar... tek toliko da nije badava... da ne misli o tome šta nas je snašlo.

Upisala sam prvi razred gimnazije u Kovinu, ali ja to ne želim. Poslije gimnazije moraću na studije. Za sve to mi treba puno vremena, a ko će brinuti o mojoj porodici. Cijelo ovo vrijeme, otkako sam otišla iz Sarajeva, ja sam svuda išla sa mamom i razgovarala sa ljudima šta je trebalo... i u "Crvenom Krstu" i drugdje. Moja mama ne može da govori – gluvonijema je. Sjećam se da sam jednom u "Crvenom Krstu" tražila mlijeko za moga maloga brata. Oni su mi rekli da nema, a ja sam vidjela da drugi iznose mlijeko. Mislim da mi je tada bilo najteže. On je bio beba a mi nismo imali šta da mu damo da jede.

Zato bih voljela da što prije završim školu i da se zaposlim jer moja mama i tata će teško dobiti posao.

Voljela bih da upišem PTT školu. Taj posao bih voljela radit’, a čula sam da oni imaju i internat pa bih tamo mogla stanovati. Ako bude mogućnosti i šanse, obzirom da je školska godina već počela, ja bih rado prešla iz Kikinde ovamo.

Kad smo čule da ste nas pozvale da dođemo u Centar za devojke, nismo mogle vjerovat’. Jedva smo čekale da krenemo. Nismo imale novca za put, pa smo do Mrmorka došle kombijem, a od Mrmorka stopom. Nismo zamišljale da je kod vas toliko lijepo. Jučerašnji dan smo provele sa Larisom i Brankom (devojčice iz Beograda). Naveče smo izašle u kafić. Ajši je bio rođendan pa nam je svima bilo lijepo. Ovo je jedino lijepo što nam se dogodilo u posljednje dvije godine.

To nam je ispričala Dijana na svom prelepom bosanskom jeziku. Njezina velika želja se ostvarila. Uspele smo da je upišemo u srednju PTT školu i da je smestimo u internat. Navraća i dalje u naš Centar, a sa sobom povede i po nekoliko drugarica iz internata koje su takođe odvojene od svojih roditelja. Jedna od njih je i Smiljka iz Knina. Ona, bez obzira što je iz ratom zahvaćenih područja, nema status izbeglice, pa mora da plaća dom i sve ostalo. Kaže da se jako uželela mame, tate i brata. Najteže joj je kad druge cure idu na vikend kući i već u četvrtak počinju o tome da pričaju, a ona ostaje u internatu.

I dok mi to priča, njeni obrazi postaju rumeni, oči još plavlje, a tamo negde na trepavicama zaiskri suza.

Dijana ide u školu, ali nema udžbenike i sveske. Kad god dođe u Centar, svaki put na sebi ima drugu jaknu – pozajmljenu. Sada je već kraj polugodišta, ali u sledećem moramo naći rešenje i tih materijalnih problema koji su isto tako veoma važni.

Veliku zahvalnost dugujemo pedagoškinji i direktoru PTT škole, koji su imali puno razumevanja i dobre volje i omogućili da se Dijana upiše u školu koju je želela. Malo je takvih ljudi, ali i samo saznanje da postoje čini život lepšim.

 

 

 

Ljerka Mezga Ćurčin

DEČJA NOVA GODINA

 

Ženski centar organizovao je proslavu dečje nove godine (30.XII 1995). Pozvana su deca koja nemaju prilike da u svom domu ili gde drugde proslave novogodišnje i Božićne praznike. Bilo je preko 120 dece. To su deca izbeglica iz individualnog smeštaja, iz bolnice "Olga Dedijer", deca iz porodica najtežih slučajeva SOS-a, iz sigurnih ženskih kuća, iz egzistencijalno najugroženijih porodica, deca volonterski SOS-a.

Saradnice centra priredile su Children party – sokovi, sendviči i fotografije za uspomenu ostvareni su zahvaljujući OXFAM-u. Volonterka SOS-a obučena u belom bila je devojka nova godina i delila im je paketiće.

Paketiće smo dobili od JEN-a (japanske humanitarne organizacije) i SOROS-a (dobili smo u dva navrata – podelili sa ženskim grupama i još uvek ih dajemo deci koja dolaze u naš centar).

Zahvaljujući pomoći OXFAM-a, JEN-a i SOROS-a uspeli smo da unesemo malo radosti u mnoga dečja srca – tu radost dugo ćemo svi pamtiti.

Jedan deo paketića poslali smo na Kosovo i u Sarajevo.

 

 

 

Dušica Duda Petrović

IZVEŠTAJ SA SEMINARA

"CONFLICT RESOLUTION"

 

U vremenu od 10. do 15. aprila 1996. godine u Budimpešti je održan drugi, odnosno treći sastanak seminara na temu "Nenasilno razrešavanje konflikata" (CONFLICT RESOLUTION). Seminar je održan u organizaciji ARS PUBLIC Santa Fe, New Mexiko, a vodi ga Merle Lefkoff sa svojim saradnicima. Grupu budućih medijatorki čine žene iz bivše Jugoslavije, njih 25 iz: Zagreba, Beograda, Sarajeva, Prištine, Splita, Pule, Pakraca, Osijeka, Skoplja, Kumanova, Niša, Tuzle, Zenice, Pančeva, Bečeja. Prethodni sastanak je takođe održan u Budimpešti, početkom februara 1996. Naime, svaka dva meseca održavaju se sastanci i seminar će trajati do kraja 1996. godine.

Ustvari, sve je započelo na sastanku žena bivše Jugoslavije koji je održan krajem juna 1995, godine u Strugi (Makedonija) u organizaciji STAR PROJECT-a Santa Fe. Tom prilikom je doneta odluka da se pristupi organizovanju ZENSKOG BALKANSKOG PARLAMENTA koji bi se održao u Sarajevu. Na žalost, zbog situacije u BiH ovaj projekat je odložen za kasnije.

Inače, žene su sa oduševljenjem prihvatile seminar CONFLICT RESOLUTION kako bi mogle što više da saznaju i nauče u vezi sa ovako ozbiljnim i potrebnim saznanjem neophodnim u svakodnevnom radu. Posebnu draž ovim susretima daje mogućnost da se žene iz raznih krajeva Jugoslavije, blokirane političkom situacijom, mogu da sretnu i razmene mnoge informacije. Na rastanku treba zabeležiti tolike pozdrave prijateljicama u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Kosovu, Vojvodini...

 

 

 

 

Vida Čelebić

U Cerskoj 61, na sveČanom otvaranju Ženske krojaČke radionice

U nedelju, 23. juna u 17h zvanično je otvorena Ženska krojačka radionica, projekat koji je nastao kao proizvod saradnje prodavnice Žaba, Gift Shopa i SOS telefona. Njena je aktivnost i cilj promocija ženskog kreativnog rada.

U prijatnom prostoru u dvorištu i dve prostorije, u jednoj staroj prizemnoj zgradi na Vračaru, skromno, ali srdačno i sa ljubavlju, družile su se volonterke i aktivistkinje SOSa, nove i stare snage, pokazujući tako šta se može uraditi "iz ničega".

Jedan razboj, kakvo čudo u današnjem kompjuterizovanom svetu i dve stare šivaće mašine, uz vredne ženske ruke i maštu - to je sve što poseduje radionica.

A finalni proizvodi su pravo čudo: pačvork prekrivači, krpare, divne suknje nalik na španske ili romske, ranci, jastučići, neseseri, šeširi i šeširići, prsluci sve je to sa ukusom i privlačno izloženo tako da je teško odoleti da se nešto ne kupi.

Sandra je pazarila pun ranac, Dušica divnu suknju "a la Karmen", Kaća krparu, a "mala Goca", Marta, Nada, Milka, Sena, samo su nasmejane trčale i odgovarale na pitanja, usput noseći posluženje gostima kafu, keks, sok.

Sve ove rukotvorine napravljene su od poklonjenog materijala i prodaju se u Gift Shopu u Zemunu, dok krpare raznih dimenzija prodaje Beoizlog.

Bilo je i fotografisanja "za uspomenu", u enterijeru i eksterijeru. Dušica je pozirala kao Karmen, u novoj suknji, koja je na njoj izgledala lepše nego neki Diorov model. Jer je u sebi imala toplinu i maštu žena koje su je uradile. Za sebe, za nas.

Da, bila je i televizija BK! "Ne menjajte kanal, na pravom ste mestu!" U Cerskoj 61, prizemlje.

 

 

 

 

Divna Perić-Todorović

LASTAVICA – SIGURNA ŽENSKA KUĆA ZA ŽENE IZ KRAJINE

 

Avgust ‘95. obeležen je istorijskim premeštanjem naroda iz Krajine. Čak i žene, inače najpribranije u kriznim situacijama, imale su u masi izgubljenog naroda izraz straha od neizvesnosti ili ravnodušnosti u odnosu na ono što ih čeka. Jer, iščupane iz korena, izgubljenog poverenja, nošene "olujom’, kretale su se ka nepoznatom koje ništa dobro nije obećavalo.

Pokrenute energijom saosećanja i verom u snagu tih žena, u Autonomnom ženskom centru u Beogradu ubrzo se uobličila ideja o jednom načinu pružanja podrške ženama iz Krajine. Oxfam, britanska humanitarna organizacija senzitivna za ženska prava i osnaživanje žena, pružila je finansijsku podršku, te je nastao projekat "Sigurne ženske kuće za žene iz Krajine".

Žene nezavisne od porodice, bilo da se radi o samostalnosti u odnosu na decu, roditelje ili druge značajne osobe, bile su cilajna grupa obuhvaćena projektom. One su najčešće majke odrasle dece koja imaju svoje porodice, sestre u kući sestrine ili bratovljeve porodice, ili žene koje se same snalaze u iznajmljenim sobama, koje, iako sa specifičnim kvalifikacijama, rade poslove bez kvalifikacija. U trenutku započinjanja projekta nijedna od intervjuisanih žena nije bila zadovoljna načinom na koji je organizovala život, niti mogućnostima koje joj društvo pruža da iskaže svoje potencijale.

Projekat Sigurnih kuća za žene iz Krajine postavio je za cilj osnaživanje žena kroz sticanje veština, ekonomsko osamostaljivanje, upoznavanje sa ženskim i izbegličkim pravima.

Prva kuća, od četiri planirane, otvorena je u Surčinu i simbolično nazvana Lastavica. U njoj živi deset žena, ali kroz njeno dvorište i radionicu prođe znatno veći broj žena, ne samo iz Krajine već i iz susedstva.

Stanovnice Lastavice uz pomoć koordinatorki iz Ženskog centra, organizovale su zajednički život sa kućnim redom koji obavezuje na obzir prema drugim stanarkama, a daje dovoljno slobode za iskazivanje ličnih preferencija. Žene žive zajedno na način na koji bi jedna bolje organizovana porodica živela, sa ravnomernim zaduženjima vezanim za aktivnosti od zajedničkog interesa i specifičnim aktivnostima vezanim za proizvodne aktrivnosti.

U tkačkoj radionici nekoliko žena spremno uči kako se izrađuju krpare, dekorativne jastučnice, ili prosto kako se tka. U šivačkoj radionici žene razmenjuju iskustva u pravljenju torbica, krpenih lutki, platnenih korpica. U štrikanju se ne zna koja koju u majstorluku nadmašuje.

Lastavice su se oprobale i u plasiranju svojih kulinarskih veština. Sokovi i džemovi sa prirodnim sastojcima, izazvali su interesovanje ne samo porodica koje zbog prezauzetosti ne stižu da se bave pripremanjem zimnice, već i stranih humanitarnih organizacija i ambasada, koje vape za prirodnom hranom.

Ali, sem odranije stečenih veština, Lastavice su se spremno dale i na sticanje novih. Tako je jedna trojka "Štrumfeta" izučila zanat gajenja pečuraka. Pedantan i odgovoran posao sa mnogo neočekivanih momenata, dao je rezultate na koje smo ponosne.

Jaja od zdravo hranjenih koka nosilja i pilići koje Lastavice gaje dopunjuju kućni budžet i čine poluseosko daomaćinstvo kompletnijim. Eh, još da nam nisu prepelice odletele!

U obrađivanju zemlje čak i same Lastavice, inače skromne, sa ponosom ističu da imaju najlepšu i najbujniju baštu u Surčinu. Treba im verovati.

Kao što najčešće biva sa projektima, i ovaj je planirano da traje jednu godinu, sa pretpostavkom da sa većim ekonomskim osamostaljivanjem žena, znači uz manja ulaganja sa strane, može da se produži i na znatno duži vremenski period. Lastavice za sada o tome ne brinu jer su okupirane džemovima, pečurkama i lekovitim biljem. A to je najbolji način da rade na svojoj budućnosti.

 

 

 

Lj. R.

Privijate mi ljubav i saosjećanje

Meni se ponekad čini

Melem mi je sve što ima u srcima vašim

Uz vas manje me bole ove rane

Hvala, rode, mnogo ste fini

'Al rane me podsjećaju, ja se zaborava plašim.

... Ja se zaborava plašim

Stare staze jesu to što me boli

Na njima su koraci djetinjstva i mladosti ostavili traga

Ne vidim ih i ne hodam po njima više

Zato vas duša moja i moje srce moli

Kadkad me ostavite samu, samoća mi je mnogo draga

U samoći mi po nekad i cvijet iz bašte zamiriše.

... Ostavite me kadkad samu

Hoću da u meni proključa nataložena tuga, iz dubine

Da me bol čista i jaka umori

Hoću da iznjedrim potok nostalgičnih riječi

Da na njemu svako, ko je slične sudbine

Bar utaži žeđ ko' ranjena košuta u gori

Jer takve rane nigdje niko ne može da liječi.

Surčin, februara '96