Mirjana Wagner

ŽENE I DECA ŽRTVE NASILJA KAO OŠTEĆENI U KRIVIČNOM POSTUPKU

 

U Beogradu i u većim gradovima Srbije postoje nezavisna, nevladina udruženja žena koje se bave pružanjem podrške, pomoći, zbrinjavanja i sl. žena i dece žrtava nasilja kao i njihovom edukacijom. To su SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja, Sigurna ženska kuća, Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja i dr.

SOS telefonu za žene i decu žrtve nasilja povećao se broj prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama i decom. Većina ljudi misli da se nasilje nad ženama i decom u porodici ili društvu vrši negde daleko od naših kuća, u zabačenim i mračnim krajevima grada, tamo nekim nepoznatim licima, pripadnicima marginalnih društvenih grupa i nižeg socijalnog statusa. Ali to nije tako, i to nije tačno. Nasilje prema ženama i deci bilo u porodici ili društvu je raširena pojava i ne priznaje imovinske, klasne ili kulturne razlike. Nasilje prema ženama i deci je manifestacija nejednakih odnosa moći i snaga između žene i muškarca, slabijeg i jačeg.

Žene i deca žrtve nasilja prikrivaju događaj nasilja iz više razloga i to najčešće što oštećeni:

– ne znaju svoja prava koja, u tim situacijama zakon predviđa

– smatraju da je sramota to što se u njihovoj porodici dešava

– plaše se negativne reakcije okoline

– ni od koga nemaju podršku i zaštitu (ni od rodbine ni od društva) i sl.

– čuvši, za prilično mučan, dugi, iscrpljujući i indiskretan, postupak u predkrivičnom i krivičnom postupku, kao i za visinu kazni i kaznenu praksu koja se u tim slučajevima primenjuje, žrtve nasilja Često odustaju od pokretanja postupka.

I jedno i drugo je rezultat patrijarhalnih, konzervativnih i nefleksibilnih društvenih odnosa, patrijarhalnog vaspitanja, i neinformisanosti žrtava nasilja o svojim pravima.

Ipak, kad oštećena nekako prebrodi predkrivični i krivični postupak, stalno morajući da se priseća i oživljava pretrpljeni čin nasilja, a koji inače želi da zaboravi, onda je čeka još jedna zaprepašćujuća činjenica.

Oštećena u krivičnom postupku ne može da se žali na presudu, već samo može da pobija presudu zbog odluke suda o troškovima krivičnog postupka, saglasno čl. 360. Zakona o krivičnom postupku. Oštećena ne može da se žali čak i kad javni tužilac ne želi da podnese žalbu, i ne žali se na presudu. Oštećena jedino kada je javni tužilac preuzeo gonjenje od oštećene kao tužioca, oštećena može izjaviti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati.

Ali zato lice čiji je predmet oduzet u krivičnom postupku kao i pravno lice kome je izrečeno oduzimanje imovinske koristi imaju pravo da pobijaju presudu žalbom. Apsurdno je to da je zakonodavcu manje važno lično pravo ugroženo ili povređeno krivičnim delom, od imovinskog.

Činjenica je da oštećena može, samo u zakonom određenim slučajevima da izjavi žalbu, što je predviđeno u čl. 442. i čl. 443. Zakona o krivičnom postupku. Ali odredbe čl. 442. i čl. 443. Zakona o krivičnom postupku, su ograničene, i čine izuzetak od pravila, te se moraju usko tumačiti. Ovo se isto odnosi i na čl. 63. str. 2. Zakona o krivičnom postupku.

Činjenica je da u krivičnom postupku nije dozvoljen paralelizam između javnog tužioca i oštećene kao tužioca. Sve dok javni tužilac vrši gonjenje za ma koje krivično delo ako se radi o istom događaju, oštećena ne može stupiti u krivičnu proceduru, već ima samo ulogu oštećene, koja strogo propisana Zakonom. Ovakvim stavom zakonodavca, oštećena je dva puta oštećena.

1. Prvo, samim izvršenjem krivičnog dela, jer joj je krivičnim delom ugroženo ili povređeno neko lično ili imovinsko dobro ili pravo,

2. Drugo, oštećena nema pravo na žalbu i pobijanje presude, pa čak i onda ako javni tužilac nema nameru da podnosi žalbu (što se dešavalo), sem u izuzetnim slučajevima i pod tačno određenim uslovima.

Smatramo da izmene Zakona o krivičnom postupku treba da idu u tom pravcu, ka izjednačavanju prava oštećene sa pravima javnog tužioca.

U ime ženskih grupa apelujem na sve učesnike u krivičnom postupku da imaju humaniji, osećajniji i fleksibilniji stav prema ženama i deci žrtvama nasilja u porodici ili društvu, i da im takvim stavom pruže podršku na njihovom teškom putu ali i nadu u mirnije sutra.

(Referat sa Budvanskog seminara prava održanog od 6-9.6.1995.g.)