Alison Vebster
LEZBEJSKA
TEOLOŠKA
KRITIKA
Prevela Slavica Stojanović
Zahvalna sam organizatorkama ovog skupa
što su me pozvale da vam govorim o lezbejskim pitanjima, jer se zaista retko
događa da se lezbejska seksualnost pominje na ovako velikim ekumenskim
skupovima. Postoji "dinamika ćutanja" o lezbejskoj seksualnosti u
kontekstu crkve i ja ću u to detaljnije ići na radionici koju držim ove
nedelje.
Sada imam otprilike petnaest minuta da
vam skiciram šta ja mislim pod kritikom koju lezbejske teološkinje uvode u
hrišćansko poimanje čoveka. Posebno, šta znači biti otelovljeno seksuano biće.
Jasno da je nemoguće iscrpno govoriti za ovako kratko vreme, ali nadam se da ću
naznačiti neke teme o kojima kasnije možemo da diskutujemo.
Prvo nekoliko reči o sebi. Vaspitavana
sam u okviru metodističke crkve u Britaniji. Kao učenica zainteresovala sam se
za teološke teme, a zatim sam studirala teologiju. Pre deset godina sam
diplomirala i od tada sam radila u oblasti obrazovanja u različitim ekumenskim
organizacijama. Možda je u ovom kontekstu najznačajnije da kažem da sam četiri
godine radila u jednoj ekumenskoj grupi koja je imala za cilj da promoviše, u
okviru britanskih crkava, kreativnu i konstruktivnu javnu raspravu o
seksualnosti. Što nije bilo lako! Izjašnjavam se kao lezbejka i živim kao
partnerka sedam godina s jednom ženom. Ona se pre više godina školovala da bude
sveštenica u anglikanskoj crkvi. Bila je darovita i perspektivna studenkinja,
ali kada je diplomirala, nije dobila posao zato što je odbila da prikrije da
voli jednu ženu i da želi sa njom da deli život.
Kroz interesovanje i rad u oblasti
teologije i seksualnosti i kroz lično iskustvo u prepoznavanju i razumevanju
sopstvene seksualnosti, došla sam do ideja koje ću vam sad izložiti o značaju
lezbejstva za teologiju i za crkveni život.
Verujem da je najvažnije to što lezbejska
seksualnost ide pravo u srž ključne hrišćanske ideje koja je, mislim da neću
pogrešiti, postala važna u svim veroispovestima. To je ideja muško-ženske
KOMPLEMENTARNOSTI. Pod tim mislim na tvrdnju da su muško i žensko, muškarac i
žena "stvoreni jedno za drugo" , to jest, oni su polovine jedne
celine i postaju potpuno ljudsko biće samo jedno uz drugo.
Ma šta verujemo da su potencijalno
pozitivni aspekti ove ideje, u hrišćansvu se ona, naročito u moderno doba,
razvila kao opresivna.
Kao prvo, iskorišćena je da bi se
uspostavili veoma demagoški stereotipi o tome šta znači biti muško, a šta znači
biti žensko. A u crkvama je muškarac taj koji zadržava pravo da definiše i
jedno i drugo. Ljudske osobine su raspolućene – polovina je pripisana
muškarcima a polovina ženama – sa tačno određenim ulogama. To je pozadina
tvrdnje da su muškarci i žene "jednaki ali različiti". I naravno, iza
toga obično stoji prikrivena zamisao da oni, zapravo, uopšte nisu isti!
Kao drugo, ta ideja je iskoišćena da se
izgradi jedan veoma skučen model etike odnosa. Muškarac može da bude u odnosu
sa ženom u okviru heteroseksualnog braka i to je jedino prihvatljivo
izražavanje seksualnosti. Neke hrišćanske veroispovesti dodaju i celibat, ali
malo je njih koje ozbiljno gledaju na celibat kao na zadovoljavajuće i
prihvatljivo izražavanje seksualnosti u modernom kontekstu.
Lezbejsko iskustvo predstavlja duboku
kritiku ideala komplementarnosti, jer ono kaže da žena može da bude u odnosu sa
drugom ženom i da žena može da voli drugu ženu, a da odnosu koji iz toga
prozlazi ništa ne nedostaje ni u kom smislu, već da predstavlja "izvor
ljubavi". Zato mnoge od nas lezbejki doživljavamo ideju komplementarnosti,
onako kako se ona manifestuje u hrišćanskoj teologiji, kao kletvu. Kletvu koja
obezvređuje naše najdublje odnose i dovodi u pitanje mogućnost da se bude i
lezbejka i hrišćanka.
Pošto predstavlja veliku pretnju važećem
dominantnom hrišćanskom modelu seksualnosti, lezbejsko iskustvo je ućutkano u
hrišćanskim zajednicama. Kasnije možemo govoriti o tome na osnovu koje dinamike
funkcioniše takvo ućutkivanje. Ali, fukcioniše, verujte mi. Bilo mi je veoma
interesantno to da su sve žene, lezbejke koje su dale svoje priloge za moju knjigu
Pronađena želja: žene, hrišćanstvo i seksualnost, pre dve
godine objavljenu, govorile o ćutanju i nevidljivosti lezbejstva i da su
ćutanje i nevidljivost štetili njihovom razvoju razumevanja samih sebe i svoje
seksualnosti. A za slučaj da mislite kako se moderno društvo, barem na Zapadu,
na tom planu jako poboljšalo, moram da kažem da žene koje su u toj knjizi imaju
raspon godina od 20 do preko 60. Izgleda da se stvari nisu toliko promenile kao
što možda mislimo.
Ali nije samo lezbejsko iskustvo ućutkano
kletvom komplementarnosti. U svojoj knjizi Strastvena
nežnost: feministička teologija i prijateljstvo, Meri Hant (Mary Hunt) ispituje kako su sve kroz istoriju ženska prijateljstva
trivijalizovana, minimalizovana i kako je izvrtan smisao ženskog prijateljstva;
kako načini mišljenja i jezik oko nas obeshrabruju da se ceni prisustvo žene
kraj druge žene. A ipak, uprkos svim tim pritiscima, ženska prijateljstva
ostaju moćna i jaka. Mnogim ženama su najdragoceniji odnosi, koji im u nekim
slučajevima bukvalno omogućavaju da prežive, odnosi sa ženama. Bilo da su žene
lezbejke ili heteroseksualne. Zar nije onda čudno što su ti odnosi retko glavna
tema teoloških razmišljanja, da se o ženskim odnosima retko razmišlja kao o
primerima ispravnih odnosa u hrišćanskoj seksualnoj etici? Muško prijateljstvo
je proslavljeno u hrišćanskoj tradiciji, ali ne žensko prijateljstvo.
Komplementarnost, kombinovana sa polnim stereotipima koji je veoma često prate,
kaže da žene ne mogu da budu zajedno bez prisustva muškaraca i ne mogu da budu
same.
Osnovna strategija lezbejske teologije
je, stoga, da povrati svedočanstva o ljubavi žena prema drugim ženama. I iz tih
iskustava i iz naših sopstvenih počele smo da gradimo novo razumevanje
seksualnosti. Već sam pomenula Meri Hant. U Strastvenoj
nežnosti ona skicira etiku odnosa i jednu teologiju za koju veruje da
proističe iz ženskih prijateljstava. Dženis Rejmond (Janice Raymond) u knjizi Naša strast
prema prijateljicama, Edrijen Rič (Adrienne Rich) u tekstu
"Kompulzivna heteroseksualnost i lezbejska egzistencija" i Lilijen
Federman (Lillian Faderman) u knjizi Nadmašujući
ljubav muškarca daju neprocenjivu podlogu njenom delu. Za ovako kratko
vreme mogu da vam ponudim samo pregled glavnih tačaka ka kreativnoj novoj
seksualnoj etici koja proističe iz dela kao što su ova.
Kao prvo, lezbejske i feminističke ideje
kritikuju staru dualnost između "tela" i "duha" koju je
hrišćanstvo uzelo iz grčke misli i dalo joj prvenstvo pred hebrejskim
shvatanjima o telesnosti. Kako je žena tradicionalno povazana sa
"nižim" u dualnosti (u ovom slučaju je ženskost identifikovana sa
telesnošću), feministički cilj je usmeren protiv ovih štetnih podela. Iz
lezbejske feminističke perspektive na otelovljenje se gleda kao na životnu
činjenicu, koju je zapravo vredno slaviti! Delo feminističke lezbejske
teološkinje Kater Hejvord (Carter Heyward) kao prioritetnu stavlja potrebu da
se povrati "erotika" kao energija-strast koja je u korenu sveg našeg
rada na političkim i društvenim promenama. To je presudno. "Teme seksualnosti"
zato nisu samo "lične" ili "privatne" teme. One su
centralne za svaki hrišćanski rad na političkim i društvenim promenama.
Kao drugo, mi menjamo naglasak u pristupu
odnosima, sa spoljašnjeg , u smislu
prisustva ili odsustva bilo kakve zvanične potvrde i pitanja pola onih koji ili
koje su u odnosu – i u žižu stavljamo pitanje kvaliteta. Drugim rečima, seksualni odnos dvoje ljudi nije nužno
dobar samo zato što su u braku. Endemska priroda nasilja nad ženama,
uključujući seksualno nasilje u braku, dovoljno govori. Iz lezbejske i
feminističke perspektive, važnije su drugačije procene. Kriterijumi kao što su
jednakost, zajedništvo, izbor, saglasnost, briga, poštovanje. Ukratko,
kvalitet, a ne ono što je spolja, treba da se tiče našeg teološkog razmišljanja.
Kao treće, idući dalje, lezbejski
feminizam veoma mnogo radi na ponovnom promišljanju značenja jednakosti.
Postoji značenje tradicionalne "komplementarnosti" po kojem se
podrazumeva da dvoje ljudi koji su zajedno moglo bi se reći međusobno nadopunjuju
svoje slabosti i nedostatke. Ako uzimamo ovaj model jednakosti, ja savetujem
oprez u ovoj tački. Jer tu leži opasnost da se ženska prijateljstva i lezbejski
odnosi romantizuju u kontekstima kao što je ovaj. Pošto nema polne
nejednakosti, ponekad se podrazumeva da su lezbejski odnosi pretpostavka za
jednakost. To nije lezbejski feministički
pristup. Kao lezbejka i feministkinja ja prepoznajem polne, kao i mnoge
druge razlike u moći: ekonomske, starosne, rasni identitet, fizičke
sposobnosti, takođe je važna emocionalna konstitucija i mnogi drugi faktori. U
svim tim sferama nejednakost zaslužuje pažnju kad se krči sebi put ka odnosu
jednakosti. Jednakost nije "nešto" što je ili prisutno ili odsutno iz
odnosa prema izvesnim karakteristikama ljudi koji su u odnosu. Pre je to proces slabljenja razlika u moći, koji
je trajan i traži neprestanu i budnu pažnju.
Konačno, lezbejski
feministički pristupi kritikuju još jednu dualnost – prijateljstva i
ljubavništva. O tome govori knjiga Elizabet Stjuart (Elisabeth Stuart) Samo blisko prijateljstvo. Trebalo bi da
su moje prethodne napomene o
otelovljenju jasno pokazale da su, iz moje perspektive, u svim našim odnosima
naša tela posrednici. Seksualnost je važna. Tako da se to pitanje menja od
tradicionalnog "da li je to seksualni odnos ili nije", u "kako
da se na najbolji način u ovom odnosu izrazi moja seksualnost"? Kad kažem
"najbolji način" ja mislim na "najprimereniji način". Tako,
paradoksalno, ja verujem da će brisanje razlike između ljubavi i prijateljstva
razjasniti granice u odnosima – jer zahteva oštru pažnju o tome kako dejstvuje
naša seksualnost u određenim kontekstima, umesto opasnih nagađanja o tome kada
je seksalnost "prisutna", a kada je "odsutna".
Na kraju bih htela da pomenem još jednu
temu, o tome kako time što si lezbejka dovodiš u pitanje granice hrišćanstva.
Ima mnogo ljudi koji se osećaju isključeni od strane institucionalnog
hrišćanstva i koji se suočavaju sa pitanjem: zašto me izostavlja? Ja to zovem
pitanjem "da li da ostanem ili da idem". Isto tako bismo mogli reći
da je to hrišćansko-posthrišćanska dihotomija. Kod lezbejki, kao i kod nekih
drugih, to je naročito duboko zato što zadire u pitanje ko smo, što nas izgleda
stavlja van granica vere.
Ja mislim da je u korenu ovog problema
mali broj modela "vernika". Skloni smo da se ponašamo po veoma
statičnom modelu. Glava nam je puna tog "šta je hrišćansko" i kako se
mi u to uklapamo. Usmereni smo uglavnom na dve tačke: određeno ponašanje (tj.
moralna očekivanja) i verovanje u određene doktrine. Ako iskoračimo iz neke od
ovih sfera osuđeni smo na propast, ili osuđujemo sebe na propast, jer smo
prekoračili granice naše tradicionalne vere. Ako smo lezbejke, a rečeno nam je
da odnos dvoje ljudi istog pola nije hrišćanski, možda ćemo protumačiti da onda
prema tome nismo hrišćanke.
To je sfera za koju mislim da zahteva
veću teološku pažnju. Ovom prilikom otvoriću dve teme:
1. Treba uvek da postavimo dva ključna
pitanja kao deo naše feminističke "hermeneutike sumnje": Kako su
postavljene te granice? Koje je njihovo poreklo? U čijem su interesu one
utvrđene? Koje posledice trpimo?
2. Treba da revidiramo kompleksnost celog
koncepta religioznog identiteta. Mnoge feministkinje, po nasleđu hrišćanke,
odlučile su da pokušaju da "odbace"svoj religiozni identitet, da bi
otkrile da je to mnogo teže nego što su zamišljale.
Religiozni
identitet je uključen u naše osećanje moralnosti i vrednosti, u motivaciju i
temperament, u razumevanje političkog i u to čemu se posvećujemo, u rasnu,
klasnu i polnu svest, u povezanost sa ljudima i društvom u celini. Ne možeš se
njega tako lako oprostiti.
I konačna kritika koju lezbejsko iskustvo
upućuje teologiji uopšte je da je potrebno ponovo promisliti o tome šta znači
"hrišćansko": koga tu uključujemo, a koga isključujemo; koga
računamo, a ko je to pravo izgubio – i da o tome promislimo u svetlu pravde i
inkluzivnosti.
Jedva čekam da čujem vaša razmišljanja.
(Alison Webster, Lesbian Women in the
Churches, izlaganje na Drugom evropskom ekumenskom saboru, Grac, jun 1997)