Beogradski ženski lobi

ŠTA JE ZA PRAVOSLAVNU CRKVU "SOLIDARNOST
SA ŽENAMA"

 

 

17. avgust 1997.

Otvoreno pismo

 

Na izmaku Ekumenske dekade "Solidarnost sa ženama", koju su 1988. godine prihvatile sve crkve članice Svetskog saveza crkava, čija članica je i Srpska pravoslavna crkva, vreme je da se postavi pitanje kako se SPC solidarisala sa ženama.

Krajem juna u Gracu je održan II Ekumenski sabor (od 23. do 28. juna 1997. godine). Na Ekumenskom saboru najviše interesovanja pobudile su aktivnosti žena. Slobodno se može reći da su crkve demokratičnost unutarcrkvenih odnosa i doslednost izvornoj crkvenoj dogmi (svi su ljudi pred Bogom jednaki) legitimisale odnosom prema ženama. Mnogobrojne su ženske aktivnosti unutar crkava. Govorile su biskupkinje i sveštenice evangelističke, protestantske i anglikanske crkve, žene koje su razvile alternativni teatar i prevrednovale bajke i legende unutar ili s podrškom crkve. O feminističkoj teologiji se raspravljalo svakog dana u posebnim radionicama. Žene su jasno formulisale da se crkve moraju odrediti prema ženskim ljudskim pravima i izvršiti pomirenje sa polovinom svojih vernika, zapravo vernicama koje vekovima gnječe.

Dekada "Solidarnost sa ženama" podrazumeva:

– slušanje glasova žena;

– da se uči od žena i sa ženama;

– da svaka crkva prizna svoju krivicu što je prećutkivala nasilje nad ženama;

– da se promeni crkveno obrazovanje kako crkva ne bi reprodukovala patrijarhalne obrasce i podređenu ulogu žena;

da se ženama učine dostupnim svi položaji u crkvenoj hijerarhiji.

Srpska pravoslavna crkva jedva da je bila predstavljena ovom saboru. Neposredno pre Ekumenskog sabora dosta se spekulisalo u medijima o eventualnom izlasku SPC iz Saveza svetskih crkava. Ruku na srce predstavnici SPC nisu ni imali šta da kažu na tom saboru. U odnosu na koji od gore pomenutih zahteva je SPC dala kreativan odgovor koji bi impresionirao učesnice/učesnike sabora?

Žene se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi pominju samo kao čuvarke ognjišta (čitaj sluškinje) i inkubatorke srpstva, mitske majke koje rađaju ratnike. Sinod SPC i patrijarh Pavle eksplicite su se obratili ženama samo u Božićnoj poslanici 1995. koja je od prve do poslednje reči protivženskog ljudskog prava na slobodan i ustavom zagarantovan izbor da li će, kada će i koliko će dece rađati. Umesto reči utehe, pomirenja i životne radosti (Božić je praznik životne radosti) okrivili su žene za sva zla rata. Nisu čak našli ni reči utehe za one koje su u besmislenom ratu izgubile decu već su ih osudili što nisu rodile više dece kako bi duže mogli da se igraju rata. A krivicu za rat Srpska pravoslavna crkva ravnopravno deli sa režimom.

Tražimo da se Sinod SPC i patrijarh Pavle izjasne:

– zašto nisu osudili srpske ratnike koji su silovali po Bosni?

– kada će SPC omogućiti ženama da budu sveštenice, vladice, patrijarhice?

– kada će u ženskim manastirima ostaviti žene da same vode svoje životne zajednice i osloboditi ih muških kontrolora?

– kada će žene imati pravo da posete Hilendar (žena Dušana Silnog Jelena) posetila je Hilendar što znači da je pred silom SPC umela da izmeni dogmu?

– kada će SPC progovoriti o nasilju nad ženama (SOS telefona za žene i devojke žrtve nasilja obratile su se za podršku tri izubijane popadije, a dve su prijavile popa Gavrilovića kao silovatelja) i pružiti podršku maltretiranim i silovanim ženama?

 

Nadežda Ćetković

Jelka Kljajić Imširović

Svenka Savić