Fiona Bar

ČITAČICA ZIDOVA

Prevela Jasmina Tešanović

 

 

"Da li samo naše reke slobodno teku?" pitanje je iskočilo iz kamenog zida u ogromnim belim slovima, pošto je Narodni taksi okrenuo iza ugla kod Bičmonta. "Čini se da boja sasvim slobodno teče ovuda, pomislila je u sebi, dok su ostali slogani proletali pored nje jedan za drugim vrlo brzo. Čitanje mračnih grafita u Belfastu postao je za nju zabavan hobi, i često se pitala da li u gluvo doba noći grupe dečaka skupljenih oko kanti boja možda mackaju zidove i zabate tim istrošenim političkim sloganima i klišeima. Da li ih je iko ikad primetio? Da li je grešna kičica ikad pronađena? Kičica je moćnija od bombe, izjavila je u sebi, razmišljajući kako su neki stihovi postali slavni među novinarima. "Da li postoji život pre smrti?" E pa, na to pitanje još niko nije odgovorio, bar ne u ovom gradu.

Oblici Belfasta zgrnuše se u njoj dok je taksi tandrkao preko prepreka pred utvrđenim policijskim barakama. Oronule kuće, zagrađene terase. Rumeni vojnici, jedva školu da su završili, dok drhte od visokotonskog straha. Setila se mladića debelih usana koji je prišao da joj otme kola, legitimišući se revolverom ispod guše, i drugih, kako svakog jula poskakuju i podsmevaju se, gotovo seksualni u svojoj aroganciji i mržnji. U međuvremenu su putnici ulazili i izlazili na raznim tačkama uz put, motajući kišobrane i torbe za nabavku između nogu. Taksi je slepo zaokrenuo u ulicu. Ovde nije bilo saobraćajnog propisa. Kako je jedna žena pokazala da stane, taksi se uspe uz trotoar, i ona izađe.

Seti se kako ona čita zidove kao šolje za čaj, i nasmeši se u sebi. Vozeći svoju bebu u kolicima u samoposlugu, morala je da prođe ispod petlje koja je bila zabiberena stihovima, poneki nepravilnih slova sa farbom koja curi iz sredine, ostali ispisani debelim flomasterom tajnom malecnom rukom. Čitav dijapazon ljudskih osećanja preplavio je zidove u upornoj anarhičnosti. "Čovek bi mogao i gore da prođe od zidnog čitača", pomislila je, iskrivljujući Frostove reči. Međutim, ipak su se kolica gurala brzo pored intrigantnih zidova na kojima je bilo mnogo oduševljenja. Poštene žene ne čitaju zidove!

 "Problemi", kako su ih eufemistično zvali, bili su za ovaj par kao daleka, blago zabrinjavajuća bubuljica u njihovom životu. Jednostavno su bili obični (ona se često žalila na sputavajuću banalnost života), srednja klasa, s nadom da će se beba udati za lekara, tako ih izdižući u pozne dane u izabrane meandre više klase. Svakog dana njihovi životi odigravali su se po istoj rutini, –ništa nije loše u tom tegobnom malom detalju, pomislila je. Pomaže čoveku da struktuira sopstvenu egzistenciju. On je odlazio u svoju kancelariju, ona je hranila bebu, prala je gomilu pelena koja je brzo rasla, spremala večeru i željno iščekivala popodnevnu šetnju. Ubedila je sebe da je srećna u svom životu, pa ipak je bivala razočarana zbog ujeda ljubomore koje bi osetila kad bi čula za sjajan posao neke prijateljice ili nečijeg akademskog ili obrazovanog muža. Kad bi je samo neko primetio s vremena na vreme, ili bar njeno ime ispisao na zidu proglašavajući njen život vrednim postojanja. "Prefinjen um" ili "Nekad sam bio njen ljubavnik". Na taj način bi bar imala dokaz da je ostavila neki trag na drugima. Ovako kako su stajale stvari, neprekidno su je drugi bombardovali. Bračni uspesi, čak i bračni neuspesi u njoj su izazivali reakciju. Ali sve je to bilo samo u jednom pravcu.

Tog popodneva obukla je bebu i krenula u šetnju. Njen muž je to zvao "vreme maštanja". "Vreme čitanja zidova" ona je znala da će biti. Ovoga puta, međutim, odlučila je da izbegne ona konkretna iskušenja i da, umesto njih, ide u park. Kotrljala je niz glavnu ulicu kolica, zaustavljajući se da baci pogled u izlog sa posuđem, čuvši zavijanje Saracena dok je prolazio pored nje probudivši bebu i izazivajući u njoj nelagodnost. Pešačka policijska patrola prošla je pored nje, sa puškama, smrtonosnim čak i na bistrom suncu tog martovskog dana, s ljubavlju i lenjo opuštenim u rukama svojih muškaraca. Jedan vojnik je nonšalatno stajao, gotovo drsko, spram iskrivljene ograde i buljio u nju. Uvek je crvenela pred trupama koje prolaze.

Park je ružan, doteran i neprijateljski. Čak i leti, kad zaljubljeni parovi traže izdvojena mesta kao mačke koje se teraju, odbijaju Musgrejv. Ima nekoliko drveta, zbijenih zajedno, koji stoje kao kosturi, postiđeni zbog svoje golotinje. Ostalo je trava, zelena pustoš išarana barama s galebovima koji krešte nad crvima. Park je ograđen bolnicom koja ima vojni deo koji čuva vojni odred. Sva lepota ovog mesta, jeste tišina.

Brdo kojim se išlo do klupe u parku nije bilo baš strmo kao što je delovalo, ali ipak su beba i kolica bili teški. Trudničko opuštanje uzelo je svoj danak njen trbuh definitivno je postao ispupčen. Jednim konačnim potezom, kolica, beba i majka stigoše do zelene drvene klupe i odmoriše se. Beba je duboko spavala sa cuclom koja joj je dodirivala plišani ružičasti obraz, sa ručicom na jastuku, slika čednosti. Žena ču nekoga da kašlje iz obližnje puškarnice, i uspe da vidi vrh puške i lice kako vire iz mraka. Mirisi kupusa i izgorelih krompira zapahnuše je iz kosih metalnih ploča za zaštitu.

"Jel' to tvoja beba?" engleski glas viknu iznutra. Jedva da je mogla da vidi lice koje je pripadalo glasu. Odgovorila je da jeste, i nasmešila se. Situacija ju je podsećala na ispovedaonicu. U tami, kao da je anoniman, "Jesi li to ti, dete moje?" Popa je lično znala. Da li je njene grehe identifikovao sa onim "Dobro jutro Meri", i u sebi mislio "i vrlo dobro znam šta si sinoć radila!" Pocrvenela je setivši se tajni koje je odavala za vreme rituala. Da, nervozno je opet odgovorila, bila je to njena beba, devojčica. Majke prve dece teško odolevaju iskušenju da govore o svom porodu. Zaboravljajući na svoju početnu stidljivost, ispričala je glasu kad je beba rođena, rane probleme noćnog plakanja, sada rasta zuba, kako ume da puzi unazad i guguće.

Glas je odgovorio. I on je imao sina, samo nekoliko meseci starijeg od njenog deteta, daleko u Nemačkoj u vojnoj bazi u Minsteru. Fabričke cevi, dimnjaci, crkveni tornjevi, kupole, svi su slušali ravnodušno Englezovu izjavu očinske ljubavi. Čudna je bila scena, jer iako je sterilna geografija Belfasta težila ka klasičnim oblicima u zoru i sa teškim oblacima pred kišu, glas i žena su spoznali ludilo takve nevine komunikacije. Ljubazno su završili svoj razgovor. Rekli doviđenja, i žena je pogurala kolica ka kući. Glas je ostao u puškarnici, obazriv i pun strepnje. Kući je išla pored asfaltera koji bulje u trotoar, uz neprijatno prisustvo pešačkih patrola, pored crkve. "Dajmo jedni drugima znak mira", rekli su na misi. Jedini znak koji je Blefast poznavao bio je dva prsta uperena ka raju. Život je bio samodovoljan, par je često govorio, upravo kao što su to stanovi. Nije bilo potrebe da se izlazi napolje.

Ona jeste izlazila napolje, ipak. Svake nedelje glas i žena su još ponešto saznali jedno o drugom. Nije bilo potrebe za fizičkim kontaktom, niti za susretom licem u lice da bi se sudilo o reakcijama, niti za dodirivanjem da bi se potvrdilo prijateljstvo, niti za pretnjom opasne intimnosti. Bio je to susret umova, kako je kasnije svom mužu objasnila, novo mišljenje, zajednička veza, otvaranja pogleda na svet. On je otkrio svoje ambicije da želi da postane pilot, da posmatra zemlju, polja, da se horizonti ispod njega otvaraju, kilt od zakrpa šarenih boja i tkanja. Ona je htela da je zapamte po pisanju na zidu, to jest po pisanju o njima, tezi koja svet razara zbog psihološke složenosti zidnih natpisa, suštinske istine, njihove dovitljivosti i intelektualne umnosti. I sve to vreme obrisi grada i daleke zgrade su gledali i slušali.

Sad je već bio april. Pojavilo se još slogana, belih i curećih, na gradskim zidovima. "Napolje Britosi. Mir unutra." Jednostavna jednačina za pisca. "Slobodan govor zahteva život", jedan drugi je uzvikivao preteći. Poruke su, žena je shvatila, dobile sveobuhvatniji ton. Beba je bila porasla i mogla je da sedi bez pridržavanja. Nova politička rešenja bila su ponuđena i odbačena, međusobna paravojna okupljanja su se odigrala i povukla, četiri vojnika i dva policajca razneti su u paramparčad u dva različita incidenta, i jednu zgradu su Provosi bombardovali čitav dan. Bio je to dosta normalan mesec po standardima Belfasta. Nivo nasilja nije bio ni manje ni više prihvatljiv nego u drugim prilikama.

Jednoga dana, –možda je to bio poslednji dan aprila, njen muž se vratio kući zadihan i blago drhteći. Pitao ju je da li je bila u parku, i ona je rekla da jeste. Uzevši je za ruku, poveo ju je do zida levo od lica kuće. Osetila je kako joj srce tone i kako udara o nju. Osetila je da crveni u licu. Usta su joj se iznenada osušila. Nije mogla da govori. Velikim ljutim slovima poruka je bila ispljuvana.

 

"IZDAJICA".

 

Reč od osam slova pokrila je bila ceo zid. Lupala je u njenom mozgu, otrov reči projurio je kroz celo njeno telo. Sumnja je bila dovoljna da osudi. Sam posao nije bio dobro obavljen, videla je i bolje. Slova nisu bila jednaka, farba je pljusnula sa sredine A, C je izgledalo kao neubličeno O. Rad je bio slab, udarac savršen.

Muž ju je vratio u kuhinju. Beba je glasno plakala u dnevnoj sobi, ali žena kao da nije čula. Kao mesečari seli su na kanabe. Žena je počela da jeca. Ramena su joj se podizala u napadima dok je histerično gutala vazduh. Muž ju je nežno zagrlio i pokušao da podeli njenu tugu. Već je delio njen strah.

"O čemu ste govorili? Zar nisi shvatila koliko je to bilo opasno? Moramo da odemo." Brzo je govorio, praveći planove. Prodavanje kuće i kola, nalaženje posla u Londonu ili Dablinu, daleko od Belfasta, hipoteka, podizanje novca, ušteđevine, sav taj neukus svakodnevnog života ju je zapanjivao, još više zbunjivao. "Ništa mu nisam rekla", jecala je, "šta sam mogla da kažem? Pričali smo o životu, o svemu, ali ne o ovome ovde." Drhtala je, pokušavajući da se kontroliše. "Čavrljali smo o čitanju zidova, o porodicama, o bilo čemu. O, Šone, upravo je tako bilo nevino. Susret umova smo to zvali, jer nije bilo ništa drugo."

Pogledala je u lice svog muža i shvatila da on ne razume do kraja. Bilo je trunke ljubomore, prebacivanja što i on nije bio deo njihove komunikacije. Ruke su joj pale u krilo, i tu su rezignirano stajale. Šta je bila poenta objašnjavanja? Podigla je bebu sa poda. Pritiskajući malo lice i telo na grudi, osetila je sve svoje nade i želje za boljim životom kako postaju jedno sa detetovom borbom da se oslobodi. Detetove ruke prelazile su preko njenog lica, pogledi im se susretoše. U trenutku taj sekund majčinske i detinje ljubavi prekri njen strah i dade joj snagu da pobegne.

Devet meseci nije bila u stanju da podnese realnost svog stanja. Apsurdno, jer je masivno breme svakodnevno menjalo položaj i udaralo o nju. Kada joj se rodila ćerka, bila je ophrvena ljubavlju prema njoj i zapanjena svojom sposobnošću da podari život. Po prirodi je bila sanjiva, predana maštanju. Pitala se da li je sposobna da ispuni majčinske dužnosti. Da li se to moglo izmeriti? Ovaj put je znala da može. Zaista joj nije bilo bitno ako je osakate ili čak i ubiju. Bilo joj je stalo do njene ćerke. Ona je bila njen kamen temeljac, njeno sidro za vrlinu. Nije za njeno dete bilo zaveštanje straha, odbojnosti ili mržnje. U nekoliko sati koje su slikari ostavili između suđenja i presude ona odluči da ostavi zidove Belfasta za sobom.

Sledećih nekoliko noći prošlo je u burnom, nemirnom snu. Poruka je i dalje stajala na spoljnom zidu. Susedi su se pravili da ne primećuju i odbijali su da o tome razgovaraju. Ona i beba ostajale su u kući bez obzira na osvežavajuće majske vetrove i plavo nebo. Njen muž je dao otkaz u firmi, iz zdravstvenih razloga, nagovestio je kolegama. Kontaktirali su jednu tetku u Dablinu. Par nije odgovarao na kucanja na vratima. Pažljivo su pregledali oblik i veličinu pošte koju su dobijali i uvek bi sačekali pre no što podignu telefonsku slušalicu.

 

Kamionet je trebalo da stigne u jedanaest sati u ponedeljak uveče, kada bi bilo dovoljno mračno da se parkira, i da spakuju svoje stvari i sebe ne izazivajući preveliku sumnju. Firma je bila puna razumevanja kad je objašnjena priroda njihovog posla. Bili su protestanti i nije bilo sukoba lojalnosti u izvršenju dužnosti. Prihvatili su da ih voze u Dablin za dodatnu sumu, menjajući vozača u putu u Njuvriju.

Ponedeljak je konačno stigao. Par se nervozno smejao na temu kako je sve glatko prošlo. U sebi su iščekivali da nešto pođe naopačke. Beba je bila nahranjena, i umirena, radio su odslušali i gledali su u sat. Slušali su vesti u devet. Sklupčani zajedno u svom nemiru, bili su na oprezu u zamračenoj sobi. Kiša je počela da lije iz crnih oblaka. Svuda je bilo tiho i mirno. Tihi i smrznuti su čekali. Deset sati, sada je bio mrak. Olujni vetar se podigao, čineći da rešetka na susednim vratima tandrče i udara. U dest do jedanaest njen muž otišao je u dnevnu sobu da čeka kamionet. Njegovi koraci su bučno udarali o podne daske dok je hodao napred nazad. Beba je spavala.

Crni oblik polako je klizio uz ulicu i ušao unatraške ka ulaznim vratima. Bilo je jedanaest sati. Kamionet je stigao. Njen muž im je zatražio lične karte i oni su počeli da tovare stvari bračnog para. Kanabe, stolice, televizor, veš mašina,– sve je bačeno na brzinu, nije bilo vreme da se brine o lomnjavi. Ona je stajala držeći uspavanu bebu u dnevnoj sobi dok su muškarci nemirno radili između kamioneta i kuće. Scena je bila tako nestvarna, okolnosti apsolutno neverovatne. Pomislila je, "Šta sam to napravila?" Sećanja na njenu naivnost, njenu neosetljivost za istorijske činjenice i političku klimu bili su zapanjujući. Videla je bila žene oblepljene katranom i perjem, čula o ljudima upucanim u glavu, o dečacima kojima su bili iščašeni zglobovi, samo zbog sumnje da se zbližavaju sa trupama. Katalog nasilja izruči se pred njom dok je shvatala ozbiljnost i moguće reperkusije svog takozvanog lošeg ponašanja.

Glas ju je pozvao, "Meri, hajde sada. Moramo da krenemo. Nemoj da brineš, svi smo zajedno." Muž ju je poveo do zaključanog kamioneta koji je čekao. Predajući mu bebu, pope se do vozača, uze bebu natrag dok je muž sedao pored nje čekajući da upale motor. Kamionet je polako okretao ka ulici a zatim izašao na glavni put. Sada su se osećali veselije, pomalo kao izbeglice koje traže bezbednost i slobodu ne preterano daleko. Kada su stigli do petlje, dve figure sa nečim čvrsto stegnutim u rukama stajale su u mraku na jednoj strani. Čvrsto je zažmurila, očekujući rafale vatrenog oružja. Kamionet je prošao pored njih. S olakšanjem je upitala muža šta rade u to doba noći. "Pišu slogane po zidovima", odgovorio je.

 Tajnovitost slikara delovala je blesava i sitničava kad se setila književnih i herojskih osobina kojima ih je krasila. Zar su oni bili bitni? Putnici su sedeli u tišini dok je kamionet išao brzo kroz predgrađe, pod pogledom policije i vojnih baraka, dalje napred i još dalje izvan u polja. Kroz uspavana sela i tihe livade, pored belo ofarbanih seoskih kuća i pasa koji laju. Ka Njuvriju gde su se oprostili od svog šofera kad je novi ušao. Daleko uz obalu sa blistavim svetlima Rostrevora suprotno od zaliva, ka graničnom prelazu i pospanom vojniku koji ih propušta. Ka severu, bezbedni, olakšani i pravo ka Dablinu.

 

Nekoliko dana kasnije susedi su u Belfasu otkrili da je kuća prazna, a ljudi odmah pored primili su pismo i ček iz Dablina. Komentari o čudnom paru išli su preko žive ograde i šoljica kafa, poruku na zidu prefarbao je bračni par koji je kupio kuću koja je stavljena na prodaju. I oni su bili običan svet, koji je živeo samodovoljan život, brinući o novcu i bebama, napredovanju i lokalnom ogovaranju. I on je imao posao u kancelariji, ali njegova žena je bila samo njegova domaćica. Bila je razumna, prizemna, i nimalo sklona čitanju zidova.

 

Fiona Bar, "The Wall-Reader"

 

(Iz: International Feminist Fiction, ed. by Julia Penelope & Sarah Valentine, The Crossing PressFreedom, CA 1992)