Džinet Vinterson

IZBOR

Izabrala i prevela Jasmina Tešanović

 

 

POMORANDŽE NISU JEDINO VOĆE

 

 

Deuteronomija

Poslednja knjiga zakona

 

Vreme je veliki umrtvilac. Svet zaboravlja, dosađuje se, stari, odlazi. Bilo je jedno vreme u Engleskoj kad su svi bili zauzeti gradnjom drvenih čamaca i isplovljavanjem protiv Turaka. Kada je to prestalo da bude zanimljivo, ono malo seljaka što je preostalo odšepalo je do ostrva, a ono malo preostale aristokratije kovalo je zavere jednih protiv drugih.

Naravno, nije to cela priča, ali tako ti je to sa pričama; činimo od njih šta hoćemo. To je način da se univerzum objasni a da ipak ostane neobjašnjen, način da sve ostane živo, da ne bude ugurano u vreme. Ko god da ispriča priču, ispričaće je različito, tek da nas podseti da svako vidi drugačije. Neki ljudi tvrde da postoje istinite stvari, neki tvrde da sve može biti dokazano. Ne verujem im. Jedino je sigurno da je sve to veoma komplikovano, kao neki kanap pun čvorova. Sve je tu ali je teško naći početak a nemoguće dokučiti kraj. Najbolje što možeš da učiniš je da se diviš mačkinoj kolevci i da možda još malo zapetljaš. Istorija bi trebalo da bude viseća mreža za ljuljanje i igra za igranje, kao što to rade mačke. Kandžama petljati, žvakati, iznova srediti i kad padne veče opet je to klube konca prepuno čvorova. Nikome ne bi trebalo da smeta. Neki prave velike pare iz toga. Izdavači dobro prolaze, deca, kad su bistra, mogu da dosegnu vrh. To je jedan opšti pokušaj na kišni dan, to svođenje priča koje se zove istorija.

Svet voli da razdvaja pripovedanje koje nije činjenično od istorije koja to jeste. Oni to čine da bi znali u šta da veruju a u šta ne. Ovo je vrlo oprezno. Kako to da niko ne može da poveruje da je kit pojeo Jonu kad svaki dan Jona guta kita? I sad mogu da ih zamislim kako naduvavaju najsumnjiviju od svih sumnjivih priča, a zašto? Zato što je to istorija. Znati u šta verovati ima svoje prednosti. Izgradila je čitavo carstvo i držala ljude tamo gde treba, u sjajnom domenu novčanika...

Vrlo često je istorija sredstvo da se porekne prošlost. Poreći prošlost znači odbiti prepoznavanje njenog integriteta. Upasovati je, naterati je, proraditi je, isisati duh tako da izgleda onako kako mislite da treba. Svi smo mi istoričari na svoj mali način. I na neki sablastan način Pol Pot je bio pošteniji nego što smo svi mi ostali. Pol Pot je odlučio da se potpuno reši prošlosti. Rešiti se izmišljotine tretiranja prošlosti sa objektivnim poštovanjem. U Kambodži je trebalo izbrisati gradove, pobacati mape, ostati bez ičega. Bez dokumenata. Ništa. Vrli novi svet. Stari svet bio je zgrožen. Pokazali smo prstom ali velike buve imale su male buve po leđima da ih ujedaju.

Svet nikad nije imao poteškoća da se reši prošlosti kad mu ova postane preteška. Meso će da gori, fotografije će da gore, a sećanje, šta je to? Nesavršeno baljezganje budala koje ne vide potrebu da zaborave. I ako ne možemo da se toga rešimo, onda ćemo to promeniti. Mrtvi ne viču. Postoji izvesna zavodljivost u onome što je mrtvo. Zadržaće sve divne vrline života bez one nesnosne gužve vezane za žive stvari. Gluposti i žalbe i potrebe za ljubavlju. Možeš ga licitirati, staviti u muzej, sakupiti ga. Mnogo je bezbednije biti kolekcionar radoznalosti jer, ako si radoznao, moraš da sediš i sediš da vidiš šta će da se desi. Moraš da sediš na plaži sve dok ne zahladni, i moraš da investiraš u čamac sa staklenim dnom, koji je skuplji od pecaljke, i stavlja te na put elementima. Radoznalci su uvek u nekoj opasnosti. Ako si radoznao, možeš nikad da se ne vratiš kući, kao svi muškarci koji sad žive sa sirenama na dnu mora.

Ili ljudi koji su pronašli Atlantidu.

Kada su Očevi Hodočasnici podigli jedra, to nije prošlo bez mišljenja mnogih da su ludi. Sada je istorija odlučila drugačije. Radoznali ljudi koji su istraživači moraju da donesu kući više od sećanja ili priče, moraju da donesu kući krompire ili duvan ili, najbolje od svega, zlato.

Ali sreća nije krompir.

I El Dorado je više od španskog zlata i zbog toga ne može da postoji. Oni koju su se vratili kući poludeli su od vizije koja nije imala značenje. I tako, pošto je osetljiv, kolekcionar radoznalosti okružiće se mrtvim stvarima, i razmišljaće o prošlosti kad je živela i kretala se i imala biće. Kolekcionar radoznalosti živi u razrušenoj železničkoj stanici sa videom raznih vozova. On je originalan živi mrtvac.

Tako da je prošlost, zato što je prošlost, obradiva samo tamo gde je nekad bila savitljiva. Nekad je mogla da promeni mišljenje, sada samo može da bude predmet promene. Staklo na lupi može da se oboji, pomeri, razbije. Ono što je bitno je da se vidi da red pobeđuje... i ako smo gospoda iz osamnaestog veka, koja navlače roletne dok nam kočije preskaču preko Alpa, moramo da znamo šta radimo, izmišljajući red koji ne postoji, da bismo stvorili sigurnost koja ne može da postoji.

Postoje red i ravnoteža koji moraju da se pronađu u pričama.

Istorija je Sveti Đorđe.

I kada pogledam u knjigu istorije i pomislim na napor mašte koji je bio potreban da se stisne ovaj tečan svet između dve daske i pisaće mašine, ja sam zapanjena. Možda događaj ima neku neobjašnjivu istinu. Bog mu je bio svedok. Bog zna. Ali ja nisam bog. Tako da kad mi neko priča šta je čuo ili video, verujem mu, i verujem i njegovom prijatelju koji je takođe video, ali ne na isti način, i mogu da te iskaze povežem i neću dobiti maštanje bez konca i konopca već sendvič premazan sopstvenim senfom.

Slana govedina civilizacije koja baljezga u slivniku. Zatvor je bio veliki problem posle Drugog svetskog rata. Nije bilo dovoljno sirove hrane u ishrani, isuviše prerađevina. Ako uvek jedeš napolju ne možeš biti siguran šta ulazi unutra a informacija koju primiš nikoga ne pokreće.

Trulo i dok truli.

Evo jednog saveta. Ako hoćeš da zadržiš rođene zube, pravi sam svoje sendviče...

 

(Iz: Oranges Are Not The Only Fruit /1985/)

 

 

STRAST

 

Car

 

Upravo je Napoleon imao takvu strast prema piletini da je svoje kuvare terao da rade danonoćno. Kakva je to bila kuhinja, sa živinom u svakakvom stanju odranosti: neka još uvek hladna i okačena o kuke, neka koje se polako vrti na ražnju, ali većina na gomili za bacanje s obzirom da je car bio zauzet.

Čudno da čovekom toliko vlada apetit.

To je bio moj prvi zadatak. Počeo sam kao onaj koji zavrće šije i vrlo brzo sam postao onaj koji nosi tanjir kroz naslage blata do njegovog šatora. Voleo me je zato što sam nizak. Laskam sebi. Nije da mu se nisam dopadao. Niko mu se nije dopadao osim Žozefine, a ona mu se dopadala onako kako mu se dopadala piletina.

Niko iznad 160cm nikad nije usluživao cara. Držao je male sluge i velike konje. Konj koga je voleo bio je sedamnaest pedalja visok sa repom koji je mogao čoveka triput da obmota i opet da ostane perika za njegovu damu. Taj konj imao je đavolje oko i bilo je gotovo isto toliko mrtvih konjušara u štali koliko i pilića na stolu. One koje zver nije ubijala jednim laganim šutom, gazda je uklanjao zato što mu nije sijala dlaka ili su mu žvale bile zelene.

"Nova vlada mora da zaseni i zapanji", rekao je. Hleb i cirkusi mislim da je rekao. Nije iznenađujuće da kad smo konačno našli konjušara, on je bio iz cirkusa i stajao je uspravan kao konjske sapi. Kad je češljao zver, koristio bi merdevine sa četvrtastim podnožjem i trouglastim vrhom, ali kad ga je jahao za uvežbavanje, velikim skokom bi se spustio temeljito na njegova sjajna leđa dok bi konj njištao i propinjao se ne mogavši da ga zbaci, čak ni sa nosem u prašini a zadnjim nogama ka bogu. Tada bi nestali u oblaku prašine i putovali kilometrima, kepec zakačen za grivu, s pokličima na svome čudnom jeziku koji niko od nas nije mogao da razume.

Ali je on sve razumeo.

Terao je cara na smeh i konj nije mogao da ga nadigra, tako da je on ostao. I ja sam ostao. I postali smo prijatelji.

Bili smo u šatorskoj kuhinji jedne noći kad zvono poče da zvoni kao da je sam đavo na drugom kraju. Svi smo skočili i jedan je otrčao do ražnja dok je drugi pljunuo na srebrninu a ja sam morao da spremim svoje čizme za šipčenje kroz smrznute brazde. Kepec se smejao govoreći da će radije da rizikuje s konjem nego sa gazdom, ali mi se ne smejemo.

Evo ga stiže okruženo peršunom koji kuvar gaji u kacigi mrtvog vojnika. Napolju su pahuljice tako guste da se osećam kao neka mala figura u dečijoj mećavi. Moram da suzim oči da bih pratio žutu mrlju koja osvetljava Napoleonov šator. Niko drugi ne sme da ima svetlost u ovo doba noći.

Gorivo nedostaje. Cela vojska nema šatore.

Kad ulazim, zatičem ga kako sedi sam sa globusom ispred sebe. Ne primećuje me, i dalje okreće i okreće globus, nežno ga držeći obema rukama kao da je sisa. Kratko sam se nakašljao i pogledao je iznenada sa strahom na licu.

"Ostavi ga ovde i idi."

"Nećete da vam ga isečem gospodaru?"

"Snaći ću se. Laku noć."

"Znam na šta misli. Gotovo mi nikad sad ne traži da ga isečem. Čim izađem, podići će poklopac i uzeti ga i gurnuti u usta. Voleo bi da mu je celo lice usta da bi mogao da proguta celo živinče.

Ujutru sam bio srećan ako ostane jadac.

 

Nema toplote, samo stepeni hladnoće. Ne sećam se osećanja vatre spram kolena. Čak i u kuhinji, najtoplijem mestu u celom kampu, toplota je isuviše slaba da bi se širila i bakrene šerpe se zamagljuju. Jednom nedeljno skidam čarape da bih isekao nokte na nogama i ostali me zovu kicoš. Beli smo sa crvenim nosevima i plavim prstima.

Trobojka.

On to čini da bi mu pilići bili sveži.

On koristi zimu kao ostavu.

Ali to je bilo veoma davno. U Rusiji.

 

Danas ljudi govore o stvarima koje je radio kao da su imale smisla. Kao da su čak i njegove najstrašnije greške bile rezultat loše sreće ili prkosa.

Bila je to zbrka.

Reči kao što su razaranje, silovanje, ubijanje, krvoproliće, gladovanje su katanac i ključne reči da bi se oduprli bolu. Reči o ratu koje su na oko lake.

Pričam vam priče. Verujte mi.

 

Hteo sam da budem dobošar.

Regrutni oficir dao mi je orah i pitao me je da li mogu da ga slomijem palcem i kažiprstom. Nisam mogao i on se nasmejao, rekao je da dobošar mora da ima jake ruke. Ispružio sam dlan, sa orahom na njemu, ponudivši mu isti izazov. Zajapurio se i sredio da me potporučnik odvede u kuhinjski šator. Kuvar je zgrabio moj mršavi kostur i shvatio da nisam čovek za tranžiranje. Nije za mene bila gužva bezimenog mesa koja je morala da se isecka za dnevni gulaš. Rekao je da imam sreće, da ću raditi za Bonapartu lično, i za jedan kratak, blistav trenutak zamislio sam se kako vežbam za poslastičara i gradim delikatne tornjeve od šećera i šlaga. Hodali smo do malog šatora sa dva bezizrazna stražara pored nas.

"Bonapartina lična ostava", reče kuvar.

Prostor od zemlje pa do vrha platna bio je ispunjen grubim drvenim kavezima od oko desetak kvadratnih santimetara, sa majušnim prolazima između njih, jedva da čovek prođe. U svakom kavezu bilo je dva ili tri pileta, sa isečenim kljunovima i kandžama, koji bulje kroz pukotine tupim identičnim očima. Nisam kukavica i video sam mnogo kasapljenja po našim selima ali nisam bio spreman na tišinu. Nije bilo ni šušnja. Mogli su biti mrtvi, trebalo je da su mrtvi, osim tih očiju. Kuvar je krenuo nazad. "Tvoj posao je da im počistiš i da im zavrneš šiju."

 

Zbrisao sam na dokove, i s obzirom da je kamen bio topao tog ranog aprila i s obzirom da sam danima putovao, zaspao sam sanjajući o dobošima i crvenoj uniformi. Probudila me je čizma, tvrda i sjajna sa poznatim mirisom sedla. Podigao sam glavu i video je na svom stomaku kao što sam ja stavio orah na dlan. Oficir nije gledao u mene ali je rekao, "Sada si vojnik i imaćeš mnogo prilika da spavaš napolju. Na noge."

Podigao je stopalo i ja se iskobeljah na noge, on me jako šutnu i gledajući i dalje ispred sebe reče, "Čvrsti guzovi, to je nešto."

Vrlo brzo sam čuo na kakvom je glasu ali me nikad nije uznemiravao. Mislim da mu je smetao miris pilića.

 

Od samog početka nedostajao mi je dom. Nedostajala mi je moja majka. Nedostajalo mi je brdo na kome se sunce spušta niz dolinu. Nedostajale su mi sve svakodnevne stvari koje sam mrzeo. U proleće kod kuće, maslačci oboje polja i reka opet poteče lenjo posle mesec dana kiše. Kad je došla vojska da regrutuje, jedna osiona gomila nas smo se smejali rekavši da je vreme da upoznamo nešto više od crvene štale i krava koje smo doneli na svet. Upisali smo se odmah a oni koji nisu umeli da pišu ostavili su na stranici optimističku mrlju.

Naše selo pravi svake godine na kraju zime veliku vatru. Gradili smo je nedeljama, visoku kao katedrala sa bezbožnim jezikom plamena od slomljenih klopki i rasturene slame. Bilo bi puno vina i igranja i devojaka u mraku, i s obzirom da smo odlazili, dato nam je da je zapalimo. Kad je sunce zašlo, bacili smo naših pet upaljenih baklji u srce lomače. Usta su mi se osušila kad sam čuo kako se drvo pali i puca sve dok se prvi plamen nije probio. Poželeo sam tada da sam svetac sa anđelom da me čuva da mogu da uskočim u vatru i vidim kako mi gore grehovi. Odlazim na ispovest ali tamo nema žara. Čini to iz srca ili nemoj uopšte.

Mi smo mlaki ljudi u vreme naših praznika i teškog rada. Ne dotiče nas mnogo, ali žudimo da budemo dotaknuti. Ležimo budni noću želeći da noć nestane i pokaže nam viziju. Naša deca nas plaše svojom bliskšću, ali se osiguramo da porastu u odrasle kao što smo mi. Mlake kao mi. U ovakvu noć, ruke i lica se žare, možemo da poverujemo da će nam sutra doneti anđele u tegli i da će dobro poznate šume iznenada pokazati novi put.

Poslednji put kad smo imali ovu veliku vatru, komšija je pokušao da sruši zidove svoje kuće. Rekao je da nije ništa drugo do smrdljiva gomila balege, sušenog mesa i buva. Rekao je da će sve da spali. Žena ga je vukla za ruke. Bila je to velika žena, navikla na mešenje i polja, ali nije mogla da ga zaustavi. Razbijao je pesnicu o staro drvo sve dok mu ruka nije zaličila na odranu jagnjeću glavu. Onda je ležao pored vatre celu noć sve dok ga jutarnji vetar nije pokrio pepelom koji se hladio. Nikad o tome nije progovorio. Ni mi nismo o tome govorili. On ne dolazi više na veliku vatru.

Nekad se pitam zašto niko od nas nije pokušao da ga zaustavi. Mislim da smo želeli da on to učini. Da učini to za nas. Da sruši naše živote s dugim satima i da možemo da počnemo iznova čisto i jednostavno otvorenih ruku. Ne bi to bilo tako, ništa više nego što je moglo tako biti kad je Bonaparta zapalio pola Evrope.

Ali koje smo druge šanse imali?

 

Stiglo je jutro i odmarširali smo sa našim paketima hleba i starim sirom. Žene su puštale suze a muškarci nas udarali po leđima i govorili da je vojska dobar život za momke. Jedna devojčica koja me je uvek pratila okolo vukla me je za ruku, skupljenih obrva od brige.

"Da li ćeš ubijati ljude, Anri?"

Spustio sam se pored nje. "Ne ljude, Luiz, samo neprijatelja."

"Šta je to neprijatelj?"

"Neko ko nije na tvojoj strani."

 

Bili smo na putu da se pridružimo engleskoj vojsci u Bulonju. Bulonj, uspavana beznačajna luka sa sijaset javnih kuća iznenada je postao odskočna daska za carstvo. Samo na trideset kilometara razdaljine, vidljiva kao jasan dan, bila je Engleska i njena arogancija. Znali smo za Engleze; kako su jeli svoju decu i ignorisali Devicu Mariju. Kako su vršili samoubistva sa nedostojnom radošću. Englezi imaju najveći procenat samoubistava u Evropi. To sam čuo direktno od jednog popa. Englezi sa njihovom Džon Bulovom teletinom i penušavim pivom. Englezi koji su sada u vodama od Kenta do pojasa vežbajući da udave najbolju vojsku na svetu.

Trebalo je da osvojimo Englesku.

Cela Francuska biće regrutovana ako treba. Bonaparta će da zgrabi svoju zemlju kao sunđer i da iscedi poslednju kap iz nje.

Mi smo zaljubljeni u njega.

U Bulonju, iako su mi razbijene nade da dobujem uzdignute glave na čelu ponosne kolone, još uvek sam dovoljno uzdignute glave zato što znam da ću videti Bonapartu lično. On redovno dolazi tandrčući iz Tijera i pretresajući mora kao što običan čovek čini sa svojom kacom za kišnicu. Domino kepec kaže da biti blizu njega je kao da ti veliki vetar duva uz uši. On kaže da je Madam de Stal to tako rekla a ona je dovoljno slavna da bi bila u pravu. Ona sada ne živi u Francuskoj. Bonaparta ju je oterao u egzil zato što se bunila protiv njega što cenzuriše pozorište i zabranjuje novine. Jednom sam kupio njenu knjigu od putujućeg trgovca koji ju je dobio od nekog osiromašenog plemića. Nisam mnogo razumeo ali sam naučio reč "Intelektualac" koju bih voleo na sebe da primenim.

Domino mi se smeje.

Noću sanjam maslačke.

 

Kuvar je zgrabio pile sa kuke iznad svoje glave i ćapio šaku fila iz bakarne tegle.

Smešio se.

"Napolje na grad noćas, momci, i kunem se, biće to nezaboravna noć." Promuljao je fil u živini, uvijajući ruku da bi ga svuda rasporedio jednako.

"Svi ste bili ranije sa ženom, pretpostavljam?"

Većina nas je pocrvenela a neki su se i zakikotali.

"Ako niste, onda nema ničega slađeg, a ako jeste, epa, sam Bonaparta se nije zasitio istog ukusa iz dana u dan."

Podigao je pile da ga pregledamo.

 

Nadao sam se da ću ostati sa džepnom biblijom koju mi je majka dala kad sam krenuo. Moja majka je volela boga. Rekla je da su Bog i Devica sve što joj je potrebno iako je bila zahvalna na svojoj porodici. Video sam je kako kleči pred zoru, pre muže, pre gustog kačamaka, i kako glasno peva Bogu, koga nikad nije videla. Mi smo manje-više religiozni u našem selu i poštujemo popa koji pešači deset kilometara da nam donese hostiju ali nam to ne cepa srca.

Sveti Pavle je rekao da je bolje ženiti se nego goreti, ali me je majka naučila da je bolje goreti nego se ženiti. Ona je htela da bude kaluđerica. Nadala se da ću ja postati pop i štedela je da bi me obrazovala dok su moji prijatelji pleli konopce i gurali plug.

Ne mogu da budem pop zato što, iako je moje srce glasno kao i njeno, ne mogu da se pretvaram pred gomilom koja mi odobrava. Vikao sam Bogu i Devici, ali mi nikad nisu odgovorili i ne zanima me nepomičan tihi glas. Valjda Bog može u susret strasti da izađe strasno?

Ona kaže da može.

Onda bi trebalo.

 

Porodica moje majke nije bila imućna, ali je bila ugledna. Vaspitana je u tišini na muzici i prigodnoj književnosti, i o politici se nikad nije raspravljalo za stolom, čak i dok su pobunjenici razvaljivali vrata. Njena porodica bila je monarhistička. Kad je imala dvanaest godina, rekla im je da želi da bude kaluđerica, ali oni nisu voleli preterivanja i uverili su je da će je brak više ispuniti. Rasla je u tajnosti, daleko od njihovih očiju. Spolja je bila poslušna i nežna, ali iznutra je rasla glad koja bi im se zgadila da samo gađenje nije bilo preterivanje. Čitala je o životima svetaca i znala je gotovo celu bibliju napamet. Verovala je da će joj sama Devica Marija pomoći kad dođe vreme.

Došlo je vreme kad je imala petnaest godina, na stočnoj pijaci. Gotovo svi u gradu bili su izašli da vide trome bikove i visoko cenjene ovce. Njeni majka i otac bili su u prazničnom raspoloženju i u trenutku brzopletosti njen tata je pokazao na jednog zdepastog, lepo obučenog čoveka koji je nosio dete na ramenima. Rekao je da ne može da nađe boljeg muža. Kasnije će večerati s njima i nadao se veoma da će Žoržet (moja majka) pevati posle večere. Kada se gužva zgusnula, moja majka je pobegla, ne ponevši ništa osim odeće na sebi i bibliju koju je uvek nosila sa sobom. Sakrila se u kola sa senom i krenula te tople večeri izvan grada polako kroz mirna polja sve dok kola nisu stigla do sela u kome sam se rodio. Gotovo bez straha s obzirom da je verovala u snagu Device, moja majka se predstavila Klodu (mom ocu) i zatražila da je odvede u najbliži manastir. On je bio čovek sporog uma ali dobar, deset godina stariji od nje, i ponudio joj je krevet za tu noć, razmišljajući o tome da je vrati kući sledećeg dana i možda pokupi nagradu.

Nikad se nije vratila kući niti je našla manastir. Dani su se pretvorili u nedelje i plašila se svog oca, za koga je čula da je pretraživao kraj i podmićivao sve verske ustanove koje je obilazio. Prošla su tri meseca i otkrila je da ume sa biljkama i da ume da smiri uplašene životinje. Klod joj se jedva obraćao niti joj je ikad smetao, ali bi ga ponekad uhvatila kako je posmatra, dok mirno stoji rukom štiteći pogled od sunca.

Jedna noći kasno, dok je spavala, čula je kucanje na vratima i paleći lampu videla je Kloda. Obrijao se, bio je u noćnoj košulji i mirisao je na sapun od fenola.

"Hoćeš da se udaš za mene, Žoržet?"

Odmahnula je glavom i on je otišao, vraćajući se tu i tamo kako je vreme prolazilo, uvek stojeći ispred vrata, čist i obrijan i mirišući na sapun.

Rekla je da. Nije mogla da ide kući. Nije mogla da ide u manastir sve dok je njen otac podmićivao svaku igumaniju koja je imala ideju o novom oltaru, ali nije mogla da nastavi da živi sa ovim tihim muškarcem i njegovim brbljivim susedima osim ako se on ne oženi njom. Ušao je u krevet pored nje i gladio ju je po licu i uzeo njenu ruku i stavio je na svoje lice. Nije se plašila. Verovala je u moć Device.

Posle toga, kad god bi je želeo, on bi zakucao na vrata na isti način i čekao dok ona ne kaže da.

Tada sam ja rođen.

Pričala mi je o mojim babi i dedi i njihovoj kući i njihovom klaviru, i senka je proletela njenim pogledom kad je pomislila da ih nikad neću videti, ali ja sam voleo svoju anonimnost. Svi u selu imali su rođačke veze da mogu da se svađaju i da o njima nešto znaju. Ja sam izmišljao priče o mojima. Bili su štogod sam želeo da budu u zavisnosti od mog raspoloženja.

Zahvaljujući trudu moje majke i zarđalom učenju našeg popa naučio sam da čitam na sopstvenom jeziku, na latinskom i engleskom i naučio sam aritmetiku, osnove prve pomoći i s obzirom da je pop dodavao svojoj mršavoj zaradi dobitak od klađenja i kockanja, naučio sam i sve kartaške igre i nekoliko trikova. Nikad majci nisam rekao da je pop imao šuplju bibliju sa špilom karata unutra. Nekad bi je greškom doneo na bogosluženje i tada bi uvek čitao iz Prve knjige Postanja. Seljaci su mislili da voli priču o stvaranju. Bio je dobar čovek ali mlak. Više bih voleo napaljenog jezuitu, možda bih tada pronašao ekstazu koja mi je potrebna da bih verovao.

Pitao sam ga zašto je pop a on je rekao da ako za nekog moraš da radiš tada je najpogodniji neprisutni gazda.

Zajedno smo pecali i pokazivao mi je devojke koje je želeo i tražio mi je da učinim to za njega. Nisam nikad. Do žena sam stigao kasno kao moj otac.

 

Kada sam otišao, majka nije plakala. Klod je plakao. Dala mi je svoju malu bibliju, onu koju je toliko godina čuvala, i ja sam joj obećao da ću je čitati.

 

Kuvar je video moje oklevanje i munuo me je ražnjem. "Novajlija, momče a? Nemoj da se plašiš. Ove devojke koje ja poznajem čiste su kao suza i široke kao polja Francuske." Spremio sam se, perući se sapunom od fenola.

 

Bonaparta, Korzikanac. Rođen 1769, Lav.

Nizak, bled, hirovit, sa uvidom u budućnost i jedinstvenom sposobnošću da se koncentriše. Godine 1789. revolucija je otvorila zatvoreni svet i neko vreme najbedniji dečak s ulice imao je više na svojoj strani nego bilo koji aristokata. Mladom poručniku veštom u artiljeriji, prilike su bile naklonjene i za nekoliko godina general Bonaparta je pretvarao Italiju u polja Francuske.

"Šta je sreća", rekao je, "osim sposobnost da se iskoriste nesreće?"

Verovao je da je centar sveta i dugo ništa nije moglo da ga razuveri. Čak ni Džon Bul. Bio je zaljubljen u sebe i Francuska mu se pridružila. Bila je to ljubavna priča. Možda su sve ljubavne priče takve: nisu kontakt između jednakih strana već eksplozija snova i želja koji ne mogu da nađu utočište u svakodnevnom životu. Samo drama dolazi u obzir i, dok vatromet traje, nebo je druge boje. Postao je car. Zvao je Papu iz Svetog grada da ga kruniše ali je u poslednjem trenutku uzeo krunu u svoje ruke i stavio je na glavu. Razveo se od jedine osobe koja ga je razumela, od jedine osobe koju je stvarno voleo, zato što nije mogla da mu podari dete. Ovo je jedini deo ljubavne priče koji nije mogao sam da izvede.

On je odbojan ili zanosan naizmenično.

Šta biste radili da ste car? Da li bi vojnici postali brojevi? Da li bi bitke postale dijagrami? Da li bi intelektualci postali pretnja? Da li biste svoje dane okončali na ostrvu gde je hrana slana a društvo tunjavo?

Bio je najmoćniji čovek na svetu ali nije mogao da pobedi Žozefinu u bilijaru.

Pričam vam priče. Verujte mi.

 

(Iz: The Passion /1987/)

 

 

 

SEKSIRAJUĆI TREŠNJU

 

 

Priča o dvanaest igrajućih princeza

 

Zalupala sam na vrata i čula iza sebe glas koji me pita kako se zovem.

"Moje ime je Džordan", rekla sam, iako nisam znala kome. "Ovamo dole."

Bio je jedan bunar pored vrata sa iskrzanim konopcem i zarđalom kofom.

"Mene tražite?"

Objasnila sam glavi koja je sada izvirivala preko ivice bunara da sam došla da posetim Dvanaest Igrajućih Princeza.

"Onda možeš ovde da počneš", rekla je glava, "Ja sam najstarija."

Stidljivo, zato što se bojim ograđenih prostora, preskočila sam ivicu i sišla niz drvene stepenice. Našla sam se u okrugloj sobi, lepo nameštenoj, sa srebrnom džezvom u kojoj je vrila sveža kafa.

"Donela sam ti malo haringa", rekla sam s nelagodnošću.

Na reč "haringe" čuo se mali zvuk velikog oduševljenja i jedna ruka se pojavila preko mog ramena i uzela ceo paket.

"Molim te oprosti joj", rekla je Princeza. "Ona je sirena."

Sirena koja je bila prelepa, ali bez finesa, je već gutala ribe, bacajući ih duboko u grlo kao što bismo ti i ja neku ostrigu.

"To je kazna ljubavi", uzdahnula je Princeza, i odmah počela da mi priča priču svog života.

 

 

Sve smo spavale u istoj sobi, moje sestre i ja, a ta soba bila je tešnja od nove reke i duža od prorokove brade.

Tako vidiš jasno kakve su nam bile odaje.

Spavale smo u belim krevetima sa belim čaršafima i mesec je sijao kroz prozor i pravio bele senke na podu.

Svake noći, iz ove sobe, letele smo u srebrni grad gde niko nije jeo ni pio. Zanimanje ljudi bilo je da igraju. Izlizale smo haljine i papuče igrajući, ali s obzirom da smo uvek spavale dubokim snom kad je ujutru otac došao da nas budi teško je bilo pretpostaviti gde smo bile i kako.

Zamisli da nas je ipak jedan vešti princ jednom uhvatio kako izlećemo kroz prozor. Dale smo mu bile uspavljujući napitak ali se on samo pravio da ga ispija. Imao je jedanaestoro braće, i sve su nas poudavali, svaku za po jednog brata, i kako se kaže, živele smo srećno i zadovoljno. Jesmo, ali ne sa našim muževima.

Uvek sam uživala u plivanju, i upravo sam u dubokim vodama jednoga dana došla do koralne pećine i videla sirenu kako češlja kosu. Odmah sam se zaljubila u nju, i posle nekoliko meseci tajnog sastajanja, dok se moj muž sve vreme žalio da smrdim na ribu, pobegla sam i počela s njom da živim u savršenom slanom ushićenju.

Nekoliko godina nisam se čula sa sestrama, i tada sam, nekom čudnom igrom slučajnosti, saznala da smo se sve na ovaj ili onaj način, bile rastale od naših slavnih prinčeva i da smo živele svaka na svoju stranu, sledeći svoj ukus.

Kupile smo ovu kuću i delimo je. Naići ćeš na moje sestre dok hodaš po njoj. Kao što vidiš, ja živim u bunaru.

 

 

"To je moj poslednji muž naslikan na zidu", reče druga princeza, “izgleda kao da je živ".

Provela me je kroz svoju staklenu kuću pokazujući mi zanimljivosti, mrtvorođeni fetus neslavnog Pape Jovane koji je tako uspešno pozirao kao Božiji čovek sve dok se nije porodio na Uskršnjoj proslavi. Imala je kamene ploče na kojima je Mojsije dobio Deset zapovesti. Pisanje je bilo nejasno ali su se jasno raspoznavala udubljenja Božjeg prsta.

"Ja skupljam religijske predmete."

Muž joj nije smetao ništa više nego nekoj drugoj ženi sve dok nije pokušao da je spreči u njenom hobiju.

"Napravio je lomaču i spalio telo jednog sveca. Svetac je bio vrlo star i zamotan u platno. Dopadao mi se u kući, nešto je dodavao."

Posle toga je rođenog muža umotala u platno i zatim obmotavala plesnive zavoje sve dok mu nije došla do nosa. Na momenat je zažalila, a onda je nastavila.

 

 

"Hodao je kroz lepotu", rekla je.

"Oči su mu bile smeđe močvare, trepavice su mu bile kao vrbe. Njegove spojene obrve činile su branu između čela i lica. Njegovi obrazi bili su strmi i tanki, usta su mu bila vulkan. Dah mu je bio kao u zmaja, a srce mu je bilo otrgnuto od bika. Žile na njegovom vratu bile su beli stubovi koji vode ka rezama njegove ključne kosti. Još uvek mogu da ocrtam duplju njegovog grla. Njegove grudi bile su sef, rebra su mu bila od mesinga, sijala su kroz kožu kad je bilo sunca. Njegova ramena bila su planinski venci, njegova kičma kaldrmasta ulica. Utroba mu je bila nabijena draguljima a kurac mu se budio u zoru. Polja pšenice me još uvek podsećaju na njegovu kosu, i kad vidim ruku čiji su prsti duži od dlana pomislim da je možda to on koji je došao da me opet dodirne.

"Ali me nikad nije dodirnuo. On je voleo nekog dečaka. Probola sam ih zajedno jednom strelom na mestu gde su ležali.

Još uvek mislim da je bilo poetično."

 

 

Moj muž se oženio sa mnom tako da bi mu veze sa drugim ženama, s obzirom da su zabranjene, bile zanimljivije. Opasnost je bila za njega afrodizijak: nije želeo ništa lako ili nežno. Njegov stil bio je da izazove kovitlace. Bila sam upozorena, uvek jesmo, od strane dobronamernih ili nezadovoljnih, ali nisam htela da se bavim tračevima. Moj muž bio je zgodan i pametan. Šta smeta ako mu je bio potreban izvestan ventil, samo da me voli? Htela sam da ga volim; bila sam odlučila da budem srećna sa njim. Nisam ranije bila srećna.

Na početku mi gotovo uopšte nije smetalo njegovo odsustvanje nedeljama. Nisam shvatala da je deo njegovog sporta da mene izluđuje. Tek onda, kada bi me povredio, mogao je u potpunosti da uživa u drugim krevetima koje je posećivao.

Uskoro sam otkrila da su mu omiljene žene bile stanarke ludnice. S njima je dogovarao lažna venčanja u napuštenim štalama. Oblačile su pokrove kao venčanice i nosile svežanj šargarepa umesto buketa. Uzimao ih je odmah zatim na oltaru od svinjskog valova. Većina su bile device. Voleo je da dolazi meni kući smrdeći na njihovu krv.

Da li telo toliko sebe mrzi da traži oslobođenje po svaku cenu?

Nisam ga ubila. Pustila sam ga da šeta bojnim poljima svog razorenog carstva; telo mu je bilo išarano zarazama. Iste te zime nađen je mrtav u snegu.

Zašto nije mogao svoj život da okrene ka meni, kao što drveće, iako uznemireno vetrom, ipak sledi put sunca?

 

 

Mora da ste čuli za Motovilku.

Protiv želje svoje porodice, koja se najbolje može opisati kroz njihovu strast da skupljaju minijaturne lutke, otišla je da živi u kuli sa jednom starijom ženom.

Njena porodica bila je toliko razjarena njenim odbijanjem da se uda za princa suseda da su oklevetali par nazivajući jednu vešticom a drugu malom devojčicom. Nezadovoljeni pogrdama, neprekidno su pokušavali da prodru u kulu, tako da je srećan par morao da zapečati sva vrata koja nisu bila u visini neba. Ljubavnica je ulazila tako što se penjala uz Motovilkinu kosu, a Motovilka je ulazila tako što je zakivala periku na pod i bacala kike kroz prozor. Obe su mogle da koriste merdevine, ali bile su zaljubljene.

Jednoga dana princ, koji je oduvek voleo da pozajmljuje odeću svoje majke, obukao se kao Motovilkina ljubavnica i dovukao u kulu. Kad je ušao, nju je zavezao, čekajući na zlu vešticu da dođe. Onoga trenutka kad je uskočila kroz prozor donoseći večeru, princ ju je udario po glavi i ponovo izbacio. Tada je poneo Motovilku niz konopac i naterao je da gleda kako oslepljuje njenu poraženu ljubavnicu u polju trnja.

Posle toga su naravno živeli srećno i zadovoljno.

Što se mene tiče, moje telo je ozdravilo, iako moje oči nikad nisu, i najzad su me pronašle moje sestre, koje su došle svaka na svoj način da žive na ovom imanju.

Moj muž?

E pa, prvi put kad sam ga poljubila, pretvorio se u žabu.

Eno ga tamo, odmah pored tvojih nogu. Ime mu je Anton.

 

 

Na veče Nove godine, hodajući dubokim prolazima izmrljanim svetlošću, videla sam mog muža na konju, u ružičastom kaputu. Držao je svoj lovački rog kod usta i stajao u uzengijama. Lovci su odjahali; vrlo brzo videli su se kao svete bobice sakrivene u zelenilu.

Nastavila sam da hodam, daleko od puta, kroz žbunje i trnje, plašeći jarebice i ispredajući put kroz mirnu stoku čiji su papci u blatu bili opasani vodenim biserima. Čizme su mi bile teške od blata. Svaki korak postajao je sve teži. Vrlo brzo sam podizala noge kao da hoću da se popnem uz meredvine. Bila sam ljuta i znojava. Htela sam da stignem kući, ali nisam mogla da žurim. Morala sam da stignem kući da skuvam punč u velikom holu i da ga zapalim sjajnim plavim plamenovima.

Stigavši sa dosta muke do vrha brda, pogledala sam preko široke doline i videla mesta na kojima je sneg još uvek pokrivao polja kao neki čaršavi koji se suše. Volim trnovito žbunje i drveće koje ogoli preko noći kao da ga je neko dete tvrdoglavo obralo, ne ostavljajući nijedan list za rivala.

Videla sam sopstvenu kuću, sa odžacima kako dime, i narandžastim prozorima.

Još jedna godina.

Onda jedan jelen petogodac i pet jelena izađoše iz šume i pređoše polja na moje oči. Polja su bila ograđena i petogodac ih je preskakao, okrećući glavu da povede ostale. Samo na tren ostao je u vazduhu, ali u tom trenutku lêta setila sam se svoje prošlosti, kada sam bila slobodna da letim, veoma davno, pre ovog skladnog sletanja i kuće pune stvari.

Nestao je u tami i okrenula sam leđa kući. Poslednja stvar koju sam čula bilo klepetanje lovaca u dvorištu.

 

 

Nikad nikoga nisam želela osim nje. Želela sam da prođem prstom od rupice na njenoj bradi sve do padina grudi i preko ravnice stomaka do tamo gde sam znala da će biti mokra. Htela sam da je prevrnem i da spuštam dlanove svojih ruku po padinama njenih leđa. Htela sam da prva oprobam tajni prolaz do njene zadnjice.

Kada je ležala, masirala sam joj stopala uljem od nane i sekla sam joj nokte na nožnim prstima srebrnim makazicama. Uvijala sam njenu kosu u žive zmije i polirala joj zube mojom pljuvačkom.

Probušila sam joj uši i ispunila ih dijamantima. Stavila sam beladonu u njene oči.

Kad je bila bolesna, skidala sam joj temepraturu sopstvenim peškirima a kada bi plakala, čuvala sam suze u Ming vazni.

Mi se nismo odvajale. Ustajale smo ujutru i spavale noću kao bliznakinje. Imale smo četiri ruke i četiri noge, i u popodnevima dok smo čitale u svežim voćnjacima, sedele smo leđima oslonjene jedna na drugu.

Volela sam da osećam zmiju njene kičme.

Često smo se ljubile, ispunjavajući usta jezikom i zubima i pljuvačkom i krvlju kad bih je ujela za donju usnu, i rukama sam je držala uz svoj kuk.

Često smo vodile ljubav, naročito popodne sa poluspuštenim roletnama dok je kameni pod hladio naša tela.

Osamnaest godina živele smo same u vetrovitom zamku i samo jedna drugu viđale. Onda nas je neko našao i onda je bilo isuviše kasno.

Čovek za koga sam se udala bio je žena. Došli su da je spale. Ubila sam je jednim udarcem u glavu pre no što su stigli do kapije, i pobegla sa tog mesta, i evo sada sam ovde došla.

Još uvek čuvam uvojke njene kose.

 

 

Bili smo venčani nekoliko godina kada je na vrata došao neki čovek koji je prodavao četkice. Moj muž je bio na poslu tako da sam pustila čoveka u kuhinju i dala mu nešto da pojede. Tražila sam mu da mi pokaže šta nosi u tašni i on je izneo, kao što možete da zamislite, niz krpa za brisanje, hrpu okruglih sapuna, češljeve za kosu, češljeve za jarčevu bradu, obične stvari za domaćinstvo. Kupila sam nekoliko korisnih stvari, a onda sam ga upitala šta ima u onoj drugoj tašni, koju nije otvorio.

"Šta ste to hteli?" upitao je.

"Otrov..."

"Da, za miševe".

"Ne, za mog muža."

Nije izgledao iznenađen mojom namerom da ubijem i otvorio je drugu tašnu. Pogledala sam unutra. Bila je prepuna malih teglica i zatvorenih kesica.

"Da li je vaš muž krupan čovek?"

"Veoma. Vrlo je vrlo debeo. On je najdeblji čovek u selu. Uvek je bio debeo. Ima jadanaestoro braće, i svi su tanki kao mlado žito. Svaki dan pojede po jednu kravu a potom jedno prase."

"U pravu ste što ga ubijate", reče čovek. "Stavite mu ovo u mleko pred spavanje."

Došlo je vreme spavanju i ja sam promešala kacu sa mlekom za mog muža i stavila prah kao što mi je rečeno. Moj muž je došao rušeći sve do šporeta i progutao mleko u jednom cugu. Samo što je popio, počeo je da se naduvava. Naduvao se preko kuće, lomeći krov, i kroz nekoliko sekundi je eksplodirao. Iz njegove utrobe izašlo je stado stoke i armija svinja, svi žmirkajući na svetlosti i poliveni mlekom.

Uvek se žalio na varenje.

Zbrinula sam ih i krenula da potržim svoje sestre. Više volim poljoprivredu od kuvanja.

 

 

Zvao me je Džes jer je to ime kapuljače kojom se sputava soko.

Ja sam bila njegov soko. Kačila sam mu se o ruku i jela mu iz dlana.

Rekao je da mi je nos oštar i surov i da u očima nosim ludilo. Rekao je da bih ga pokidala na komade kad bi sa mnom bio nežan.

Noću, kad bi bio odsutan, lancima bi me okivao za krevet. Bio je dugačak lanac, dovoljno dugačak da koristim noćni sud ili da stojim na prozoru i čekam kasne sove. Obožavam da slušam sove. Obožavam da vidim iznenadno širenje krila ka žrtvi, zatim sunovrat i zvuk kao kod ljubavnika u bolu.

Koristio je lanac kad smo zajedno jahali. Imala sam jakog konja kao što je i njegov bio, i on bi šibao konja otpozadi terajući ga u galop kroz drveće, a on bi išao za njim, pola glave iza, držeći lanac i pitajući me kako mi se dopada jahanje.

Igra mu je bila da ga opkoračim i da me drži čvrsto pozadi za vrat dok bismo vodili ljubav. Rekao je da moram da sam na njemu, da mu ne bih iskopala oči na titravoj svetlosti sveća.

Nisam uopšte bila takva, ali sam to postala.

Noću, mislim juna, poletela sam sa njegovog zgloba i iščupala mu jetru iz tela, i izgrizla svoj lanac u komade i njega ostavila na krevetu otvorenih očiju.

Izgledao je začuđeno, ne znam zašto. Kako te ljubavnik opiše, takva si.

 

 

Kad bi moj muž imao vezu sa nekom drugom, posmatrala sam njegove oči kako staklenasto gledaju negde dok večeramo zajedno i čula bih ga kako sâm peva bez mene, i kad bi radio u bašti to nije bilo za mene.

Bio je uslužan i ljubazan; uživao je da bude kod kuće, ali u mašti o njegovoj kući ja nisam bila ta koja je sedela prekoputa njega i smejala se na njegove šale. Ništa nije hteo da menja; voleo je svoj život. Jedinu stvar koju je želeo da promeni bila sam ja.

Bolje bi bilo da me je mrzeo, ili da me je matretirao, ili da je spakovao svoje nove kofere i otišao.

Ovako je i dalje stavljao ruku oko mene i pričao kako će da podigne nov zid umesto trule ograde koja je delila naš vrt od njegovog dela za povrće. Znala sam da nikad neće da napusti našu kuću. Radio je za nju.

Dan za danom osećala sam da nestajem. Za mog muža više nisam bila stvarnost, bila sam jedna od stvari oko njega. Bila sam ograda koju je trebalo zameniti. Gledala sam se u ogledalu i videla da nisam više živahna i uzbudljiva. Bila sam istrošena i siva kao neki stari džemper koji ne možeš da baciš ali ni da nosiš.

Priznao je da je zaljubljen u nju, ali je rekao da mene voli.

U prevodu to znači, hoću sve. U prevodu to znači, neću još da te povredim. U prevodu to znači, ne znam šta da radim, daj mi vremena.

Zašto, zašto bih ti dala vremena? Koje vreme ti meni daješ? U ćeliji sam i čekam da me pozovu na pogubljenje.

Volela sam ga i bila sam zaljubljena u njega. Nisam koristila jezik da bih napravila ratno područje od svog srca.

"Tako si jednostavna i dobra", rekao je, sklanjajući kosu sa mog lica.

Hteo je da kaže, Tvoja osećanja nisu složena kao moja. Moja dilema je poetska.

Ali nije bilo dileme. Nije me više želeo, ali je želeo naš život.

Konačno, kad je otišao sa njom na nekoliko dana i vratio se uznemiren i pomirljiv, rešila sam da više ne čekam u svojoj ćeliji. Otišla sam u drugu sobu gde je spavao i tražila mu da ode. Vrlo strpljivo me je zamolio da ne zaboravim da je kuća bila njegov dom, da ne može od njega da se očekuje da ostane bez doma samo zato što je zaljubljen.

"Medeja jeste", rekla sam, " i Romeo i Julija, i Kresida i Rut u Bibliji".

Zamolio me je da ućutim. Nije bio tu.

"Onda zašto bih ja bila junakinja?"

Nije odgovorio, čupkao je ćebe.

Razmislila sam o svojim mogućnostima.

Mogla sam da ostanem i da budem nesrećna i ponižena.

Mogla sam da odem i da budem nesrećna i dostojanstvena.

Mogla bih da ga molim da me opet dodirne.

Mogla sam da živim u nadi i da umrem od gorčine.

Uzela sam neke stvari i otišla. Nije bilo lako. Bio je to i moj dom.

Čujem da je zamenio ogradu pozadi.

 

 

Čim smo se venčali, moj muž me je doveo u svoju porodičnu kuću daleko od svih koje poznajem. Obećao mi je druga i biblioteku ali mi je tražio da ga nikad ne prekidam u toku dana. Viđala sam ga noću na nekoliko sati, za vreme večere, iako nikad nije mnogo jeo. Niti je žudeo da ukrasi moj krevet svojim telom.

Pitala sam ga šta je radio u toku dana i on je rekao da je vežbao svoj um na problemu Stvaranja. Shvatila sam da to može potrajati i pomirla se da zaboravim na pravila normalnog života.

Jedne noći, dok smo jeli goluba koga sam ja ustrelila, moj muž ustade i reče, "Ima jedan crni zamak u kome žive divlje zveri. Zamak nema prozora i vrata. Niko ne može da uđe ili izađe. Na vrhu zamka je kavez čije su rešetke od kosti. Iz tog kaveza zarobljeni duh viri ka suncu. Zamak je moje telo, kavez je moja lobanja, duh koji peva da bi se utešio sam ja. Ali nisam se utešio, sâm sam. Ubij me."

Učinila sam kako je tražio. Smrskala sam mu lobanju srebrnim svećnjakom i čula sam šušteći zvuk kao vlažno drvo na vatri. Otvorila sam vrata i odvukla njegovo telo na vazduh, i na vazduhu je i odleteo.

Još uvek ga ponekad vidim, ali samo izdaleka.

 

 

Njihovim pričama došao je kraj, Dvanaest Igrajućih Princeza pozvaše me da provedem noć kao njihov gošća.

"Neka nedostaje", rekla sam. Ima vas samo jedanaest i čula sam samo jedanaest priča. Gde je vaša sestra?"

Pogledale su jedna u drugu i onda najstarija reče, "Naša najmlađa sestra nije ovde. Nikad nije došla da živi sa nama. Na dan njenog venčanja sa princem koji je otkrio našu tajnu, pobegla je ispred oltara kao ptica od zamke i hodala po zategnutoj žici između crkvenog tornja i jarbola broda usidrenog u zalivu.

 "Bila je najbolja igračica od svih nas, ona koja je izvijala svoje telo u oblike koje nismo mogle da pratimo. Činila je to iz zdaovoljstva, ali bila je tu još nečega za nju: činila je to jer bi bilo koji drugi život za nju bio laž. Nije tajno gorela u strasti koju ne može da izrazi; blistala je.

"Nismo je videle niz godina, još od onoga dana kada smo se obukle u crveno sa raspuštenim crnim kosama. Mora da je stara sada, mora da je okoštala. Njeno telo može biti samo uspomena. Telo koje ima ne može biti ono koje je imala".

" Da li se seća", reče druga sestra, " kako je bila lagana? Bila je toliko lagana da je mogla da siđe niz konopac, da ga iseče i opet poveže u sred vazduha a da ne padne na smrt. Vetrovi su je držali."

"Kako se zvala?"

"Fortunata." (Srećnica).

 

(Iz: Sexing the Cherry /1989/)

 

 

 

Zapisano na telu

 

 

Zašto je gubitak merilo ljubavi?

Kiša nije padala tri meseca. Drveće se razvija pod zemljom, prostirući zalihe korenja u suvo zemljište, korenje kao žileti koji seku bilo kakvu arteriju punu vode.

Grožđe se osušilo na lozi. Ono što bi trebalo da je okruglo i čvrsto, opirući se dodiru i predavanju ustima, sada je šupljikavo i povređeno. Neće biti ove godine zadovoljstva obrtanja plavog zrna grožđa između palca i kažiprsta i mazanja dlana mošusom. Čak i ose izbegavaju oskudne smeđe kapi. Čak i ose ove godine. Nije uvek bilo tako.

Sećam se izvesnog septembra: Drveni golub Crveni admiral, Žuta setva Narandžasta Noć. Rekla si, "Volim te". Zašto je najneoriginalnija stvar koju možemo jedna drugoj da kažemo još uvek ono što žudimo da čujemo? "Volim te" je uvek citat. Nisi to prva izgovorila niti sam ja, pa ipak kad to kažemo govorimo kao divljaci koji su pronašli tri reči i obožavaju ih. I ja sam. I ja sam ih obožavala ali sam sada sama na odvojenoj steni izvan sopstvenog tela.

 

KALIBAN Naučio si me jezik a moja dobit iz toga je

              Da znam da proklinjem. Crvena kuga te oslobodila
                   zato što si me naučio tvom jeziku.

 

Ljubav zahteva izraz. Ona ne miruje, nije nêma, nije dobra, nije skromna, nije nevidljiva i nečujna, ne. Ona će pući na jezicima divljenja, na visokim tonovima koji razbijaju staklo i prosipaju tečnost. Ljubav nije konzervaciona. Ona je veliki lovac u igri a ti si igra. Kletva je pala na ovu igru. Kako da se držiš neke igre kad se menjaju pravila? Zvaću se Alisa i igraću kriket sa flaminzima. U Zemlji čuda svi varaju a ljubav jeste Zemlja čuda, zar ne? Ljubav pokreće svet. Ljubav je slepa. Sve što ti je potrebno to je ljubav. Niko nikad nije umro od slomljenog srca. Prebolećeš. Biće to drugačije kad se venčamo. Pomisli na decu. Vreme leči sve. Još uvek čekaš na Gospodina Pravog? Gospođicu Pravu? i možda sve one male Prave?

Klišea izazivaju nevolje. Precizno osećanje traži precizan izraz. Ako to što osećam nije precizno, kako onda da ga nazovem ljubav? Tako je zastrašujuća ljubav, da jedino mogu da je ćušnem ispod vlažne korpe ružičastih mekanih igračaka i da sebi pošaljem čestitku na kojoj piše "Čestitam na veridbi". Ali ja nisam verena, ja sam duboko rasejana. Očajnički gledam na drugu stranu da me ljubav ne bi videla. Želim razvodnjenu verziju, traljav jezik, beznačajne pokrete. Ulegnuta fotelja klišea. Sve je u redu, milioni zadnjica sedeli su ovde pre mene. Opruge su očuvane, presvlaka je smrdljiva i prepoznatljiva. Ne moram da se plašim, vidi, moji baba i deda su to radili, on sa tvrdim okovratnikom i klupskom kravatom, ona u belom muslinu koji pomalo zateže život ispod. Oni su to radili, moji roditelji su to radili, sad ću i ja to da radim, zar ne, sa raširenim rukama, ne da bih te zagrlila već da održim ravnotežu, mesečareći do fotelje. Kako ćemo biti srećne. Kako će svi biti srećni. I svi su živeli srećni i zadovoljni.

 

Bila je to vruća avgustovska nedelja. Gacala sam kroz plićak u reci gde su ribice sunčale svoje stomake. Na obe strane reke jako zelenilo je popustilo ispred psihodelične premazane slike napadnih biciklističkih helanki i havajskih košulja napravljenih u Tajvanu. Grupisane su na način na koji to vole porodice: tata sa novinama preko svojee izbočine, mama koja se naginje nad termosom. Klinci mršavi kao morski dugački kamenčići i morski ružičasti kao stenje. Mama te je videla kako ulaziš i podigla se sa prugaste kamperske stolice na sklapanje. "Trebalo bi da te je stid. Ovde ima porodica."

Ti se smeješ i mašeš, tvoje blistavo telo pod prozirnom zelenom vodom, njen oblik skladan uz tvoj, drži te, odana. Okrenula si leđa i tvoje bradavice su okrznule površinu reke a reka je ukrasila tvoju kosu perlama. Sva si kremaste boje osim tvoja kosa, crvena kosa koja pada sa obe strane.

"Dovešću mog muža da ovo sredi. Džordž, dolazi ovamo. Džordž, dolazi ovamo."

"Zar ne vidiš da gledam televiziju?" kaže Džordž ne okrećući se.

Ustala si i voda je padala sa tebe u srebrnim mlazevima. Nisam razmišljala, zagazila sam unutra i poljubila te. Obavila si ruke oko mojih izgorelih leđa. Rekla si, "Ovde nema nikog osim nas."

Pogledala sam i obale su bile prazne.

 

 Vodila si računa da ne izgovoriš te reči koje su vrlo brzo postale naš privatni oltar. Mnogo puta ranije sam ih izgovorila, bacajući ih kao novčiće u bunar želja, nadajući se da će učiniti da ja postanem istinita. Mnogo puta ranije sam ih izrekla ali ne tebi. Davala sam ih kao nezaboravne devojkama koje je trebalo da se čuvaju. Koristila sam ih kao metke i za trampu. Ne volim da razmišljam o sebi kao o neiskrenoj osobi ali ako kažem da te volim a ne mislim tako, šta sam onda drugo? Slaviću te, obožavaću te, doći ću do tebe, postaću bolja za tebe, gledaću te i uvek te videti, reći ću ti istinu? I ako ljubav nije sve te stvari onda šta je drugo?

 

Avgust. Prepirale smo se. Ti bi htela da ljubav bude ovakva svaki dan zar ne? 40 stepeni čak i u hladu. Ovaj intenzitet, ova vrelina, sunce kao okrugla testera kroz tvoje telo. Da li je to zato što si iz Australije?

Nisi odgovorila, samo si držala moju toplu ruku svojim svežim prstima i lagano išla napred u lanu i svili. Osetila sam se smešno. Nosila sam šorc sa ispisanim RECIKLIRAJ na jednoj nozi. Setila sam se kako sam jednom imala devojku koja je mislila da je nepristojno nositi šorc pred javnim spomenicima. Kad bismo se nalazile, ja bih vezala moj bicikl na Čering Krosu i presvukla se u javnom WC-u pre no što bismo se srele ispred Nelzonovog spomenika.

"Šta se brineš?" rekla bih. "Imao je samo jedno oko?"

"Ja imam dva", ona reče i poljubi me. Pogrešno je zapečatiti nelogičnost poljupcem ali i ja to radim sve vreme.

Nisi odgovorila. Zašto su ljudskim bićima potrebni odgovori? Delimično verovatno zato što bez odgovora, gotovo nijednog, sâmo pitanje vrlo brzo zazvuči glupo. Pokušajte da stojite ispred razreda i da pitate koji je glavni grad Kanade. Pogledi su uprti u vas, ravnodušni, neprijateljski, neki gledaju na drugu stranu. Vi pitate ponovo. "Koji je glavni grad Kanade?" Dok čekate u tišini, kao potpuna žrtva, vaš sopstveni um sumnja. Koji je glavni grad Kanade? Zašto Otava a ne Montreal? Montreal je daleko lepši, prave bolji espreso, imaš prijateljicu koja živi tamo. U svakom slučaju, koga briga koji je glavni grad, verovatno će ga promeniti sledeće godine. Možda će Glorija doći na bazen večeras. I tako dalje.

Veća pitanja, pitanja sa više od jednog odgovora, sa pitanjima bez odgovora je teže izlaziti na kraj u tišini. Jednom kad ih postaviš ne ispare ostavljajući um mirnijim premišljanjima. Jednom kad postavljena dobijaju na veličini i težini, sapliću te na stepenicama, bude te usred noći. Crna rupa usisava svoju okolinu i čak ni svetlost nikad ne promiče. Bolje nego ne postavljati pitanja? Bolje onda biti zadovoljna svinja nego nezadovoljan Sokrat? S obzirom da je industrijska poljoprivreda teža za svinje nego za filozofe, rizikovaću.

Otšetale smo nazad do naše iznajmljene sobe i legle na jedan od dva kreveta. U iznajmljenim sobama, od Brajtona do Bankoka, pokrivač nikad ne odgovara tepihu a peškiri su suviše tanki. Stavljam jedan ispod tebe da bih sačuvala čaršav. Krvarila si.

Iznajmile smo ovu sobu, tvoja ideja, da bismo pokušale da budemo zajedno duže od jedne večeri ili noći ili šolje čaja iza biblioteke. Još uvek si bila udata i iako nemam mnogo skrupula, naučila sam da imam neke u vezi sa blaženim stanjem. Nekad sam mislila da je brak samo prozorsko okno koje moli za ciglu. Samopokazivanje, samozadovoljstvo, uobraženost, uštogljenost, dupeuštogljenost. Način na koji venčani ljudi izlaze učetvoro kao konji na pantomimi, muškarci koji zajedno koračaju napred, dok ih žene prate malo iza. Muškarci koji donose džin i tonik iz bara dok žene odlaze sa torbicama u toalet. Ne mora tako da bude ali ugavnom jeste. Proživela sam mnogo brakova. Ne dole u holu već gore uz stepenice. Počela sam da shvatam da sve vreme čujem istu priču. Ovako je tekla.

 

Enterijer. Popodne.

Spavaća soba. Zavese navučene do pola. Posteljina zarozana. Gola žena izvesnih godina leži na krevetu i gleda u plafon. Hoće nešto da kaže. Teško joj je. Kasetofon svira Elu Ficdžerald, "Ledi peva bluz".

 

GOLA ŽENA Htela sam da ti kažem da ja obično ovo ne radim. Pretpostavljam da se ovo zove preljuba. (Smeje se.) Nikad ovo ranije nisam uradila. Ne verujem da bih mogla ponovo. Sa nekim drugim, to jest. O, hoću to opet sa tobom. Stalno i opet sa tobom. (Okreće se na leđa.) Ja volim svog muža znaš. Zaista ga volim. On nije kao drugi muškarci. Ne bih mogla da se udam za njega da jeste. On je drugačiji, imamo mnogo toga zajedničkog. Razgovaramo.

 

Njena ljubavnica prelazi prstom preko golih usana nage žene. Leže preko nje, gleda u nju. Ljubavnica ništa ne govori.

 

GOLA ŽENA  Da te nisam upoznala, pretpostavljam da bih nešto tražila. Možda bih nešto završila na otvorenom univerzitetu. Nisam pomišljala na ovo. Nikad nisam htela da mu zadam trenutak brige. Zato ne mogu da mu kažem. Zato moramo da pazimo. Neću da budem surova i sebična. Ti to shvataš, zar ne?

 

Njena ljubavnica ustaje i odlazi u toalet. Gola žena se naslanja na lakat i nastavlja sa svojim monologom u pravcu kupatila pri sobi.

 

GOLA ŽENA  Nemoj dugo draga. (Pauzira.) Pokušala sam da te izbijem iz glave ali izgleda da ne mogu iz svog mesa. Mislim danonoćno na tvoje telo. Kad pokušam da čitam, ja tebe čitam. Kad sednem da jedem, ja tebe jedem. Kad me on dodirne ja mislim na tebe. Ja sam sredovečna srećno udata žena i vidim samo tvoje lice. Šta si mi to učinila?

 

Rez na kupatilo uz sobu. Ljubavnica plače. Kraj scene.

 

Laskavo je poverovati da si ti, samo ti, velika ljubavnica, mogla ovo da napraviš. Da bi bez tebe, brak nedovoljan kakav jeste, patetičan na mnogo načina, bujao na svojoj oskudnoj dijeti, i ako ne bi bujao bar se ne bi osušio. Osušio se, leži mlitav i neupotrebljiv, školjka braka, dok su oba stanovnika pobegla. Ljudi ipak skupljaju školjke, zar ne? Troše novac na njih i drže ih po daskama na prozoru. Ostali ljudi im se dive. Videla sam neke vrlo slavne školjke i duvala u šupljinu mnogih drugih. Gde sam napravila suviše veliku pukotinu da može da se popravi, vlasnici su jednostavno ružnu stranu stavili u senku.

Vidite? Čak i ovde na ovom privatnom mestu, moja sintaksa je postala žrtva prevare. Nisam ja činila te stvari; presekla čvor, pokvarila katanac, i zbrisala sa vrednostima koje nisu bile moje. Vrata su bila otvorena. Istina, ona ih nije baš sama otvorila. Njen sluga joj ih je otvorio. Njegovo ime bilo je Dosada. Rekla je, "Dosado, nabavi mi nešto za igru". On je rekao, " Vrlo dobro gospođo", i stavljajući svoje bele rukavice tako da ne ostanu otisci prstiju pokucao je na moje srce i ja sam pomislila da je rekao da je njegovo ime Ljubav.

Misliš da pokušavam da izvrdam svoje odgovornosti? Ne, znam šta sam uradila i šta sam radila u to vreme. Ali nisam išla holom, čekala u redu ispred matičara i zaklela se da ću biti verna do smrti. Ne bih se usudila. Nisam rekla, "I ovim prstenom te venčavam", nisam rekla "Svojim telom te obožavam". Kako to možeš reći jednoj osobi i rado se tucati sa drugom? Zar ne bi trebalo da uzmeš tu zakletvu i da je slomiješ kao što si je i napravila, na otvorenom?

Čudan je taj brak, javno prikazivanje svima dostupno, otvara put kao najtajnijoj vezi, preljubi.

 

Jednom sam imala ljubavnicu, ime joj je bilo Batšiba. Bila je srećno udata žena. Imala sam osećaj kao da vozimo podmornicu. Nismo smele da kažemo prijateljima, bar nije ona mogla svojima jer su bili i njegovi. Ja nisam mogla mojim jer me je tako ona zamolila. Padale smo sve niže i niže u našem ljubavlju-oivičenom olovom-oivičenom kovčegu. Kazati istinu bio je luksuz koji nismo sebi mogle da dozvolimo tako da je laganje postalo vrlina, ekonomija koju smo morale da vežbamo. Reći istinu bilo je bolno tako da je laganje postalo dobro delo. Jednog dana sam rekla, "sama ću mu reći". To je bilo posle dve godine, dve godine u kojima sam mislila da ona mora da ga ostavi jednog dana jednog dana jednog dana. Reč koju je ona upotrebila bila je "Monstruozno". Monstruozno reći mu. Monstruozno. Setila sam se Kalibana lancima vezanog za svoju rošavu stenu. "Crvena kuga te oslobodila zato što si me naučio tvoj jezik."

Kasnije, kada sam se oslobodila njenog sveta duplih značenja i masonskih znakova postala sam lopov. Nikad od nje nisam krala, ona je rasprostrla robu na ćebe i zamolila me da biram. (Postojala je cena ali u zagradi.) Kada smo završile tražila sam svoja pisma natrag. Moj kopirajt rekla je, ali njeno vlasništvo. Isto to rekla je i za moje telo. Možda je bilo pogrešno popeti se u njenu ostavu i uzeti poslednje što je ostalo od mene. Lako ih je bilo pronaći, nagurana u veliku slamenu torbu, sa porukom na Oksfam nalepnici da ne smeju da mi se vrate u slučaju njene smrti. Lep čin; on bi ih bez daljnjeg pročitao ali nje ne bi bilo da istrpi posledice. A da li bi ih ja pročitala? Verovatno. Lep čin.

Odnela sam ih u baštu i spalila jedno po jedno i pomislila kako je lako uništiti prošlost a kako teško zaboraviti je.

 

Da li sam rekla da mi se to dešavalo iznova više puta? Mislićete da sam stalno izlazila i ulazila u ostave udatih žena. Imala sam glavu za visine, tačno je, ali ne i stomak za dubine. Čudno je dakle da sam ih toliko prozrela.

 

Ležale smo u našem krevetu u iznajmljenoj sobi i hranila sam te šljivama boje modrica. Priroda je plodna ali ćudljiva. Jedne te godine pusti da izgladniš, sledeće godine te ubije ljubavlju. Te godine granje je padalo od težine, ove godine pevaju na vetru. Nema zrelih šljiva u avgustu. Da li sam to pogrešno shvatila, ovu oklevajuću hronologiju? Možda bi to trebalo da zovem očima Eme Bovari ili haljinom Džejn Ejr. Ne znam. U drugoj sam iznajmljenoj sobi sada pokušavajući da se vratim na mesto odakle su stvari krenule naopačke. Gde sam ja krenula naopačke. Ti si vozila ali sam se ja sama izgubila u sopstvenoj navigaciji.

Pa ipak, guraću dalje. Bilo je šljiva i ja sam ih slomila preko tebe.

Rekla si, "Zašto te plašim?"

Plašiš me? Da plašiš me. Ponašaš se kao da ćemo uvek biti zajedno. Ponašaš se kao da postoji beskrajno zadovoljstvo i vreme bez kraja. Kako to mogu da znam? Moje iskustvo govori da vreme uvek dođe kraju. Teorijski ti si u pravu, kvantni fizičari su u pravu, romantičari i religiozni ljudi su u pravu. Vreme bez kraja. U praksi obe nosimo sat. Ako žurim u ovoj vezi to je zato što se plašim za nju. Plašim se da imaš vrata koja ne mogu da vidim i da svakog časa vrata mogu da se otvore i ti ćeš nestati. I šta onda? Šta onda dok ja lupam po zidovima kao Inkvizicija koja traži sveca? Gde ću da pronađem tajni prolaz? Za mene će to biti ista četiri zida.

Rekla si, "Otići ću".

Pomislila sam, Da, naravno da hoćeš, vraćaš se u školjku. Ja sam idiot. Opet sam to učinila a rekla sam da više neću.

Rekla si, "Rekla sam mu pre no što smo otišle. Rekla sam mu da se neću predomisliti čak i ako se ti predomisliš."

Ovo je pogrešan skript. Ovo je trenutak u kome bi trebalo da sam u pravedničkom raspoloženju i ljuta. Ovo je trenutak u kome bi ti trebalo da se gušiš u suzama i da mi govoriš kako je teško izgovoriti ove stvari i šta ti možeš i šta ti možeš i da li ću te mrzeti i znaš da ću te mrzeti i nema znakova pitanja u tom govoru jer je to svršen čin.

Ali ti me gledaš smireno kao što je Bog gledao u Adama i meni je neprijatno od tvog pogleda ljubavi i posedovanja i ponosa. Hoću da sada odem i da se pokrijem smokvinim lišćem. Greh je ne biti spreman, ne biti na nivou stvari.

Rekla si, "Volim te i moja ljubav prema tebi čini svaki drugi život lažnim".

Može li to biti istina, ova jednostavna jasna poruka, ili sam ja kao oni nasukani moreplovci koji grabe praznu bocu i željno čitaju šta piše u njoj? Pa ipak ti si tu, ovde, porasla kao div, deset puta veća od svoje veličine, nadvijaš se nada mnom, držeći me u svojim rukama kao planina. Tvoja crvena kosa plamti i govoriš, "Pomisli tri želje i obistiniće se. Pomisli tri stotine i svaku ću slaviti."

 

Šta smo radile te noći? Mora da smo šetale privijene jedna uz drugu, sve do kafane koja je bila crkva i pojele grčku salatu koja je imala ukus venčanog obeda. Srele smo jednu mačku koja se složila da nam bude kuma a naši buketi bili su Reged Robini s obe strane kanala. Imale smo oko dve hiljade gostiju, uglavnom mušice i smatrale smo da smo dovoljno odrasle da se predamo jedna drugoj. Dobro bi bilo da smo tu negde legle i vodile ljubav na mesečini ali istina je da, osim u flmovima i kantri i vestern pesmama, spoljni je prostor nezgodna stvar.

Jednom sam imala devojku koja je bila zavisnica zvezdanih noći. Ona je smatrala da su kreveti deo bolnica. Gde god da bi to činila a da nije bilo određeno za to smatrala bi da je seksi. Pokaži joj kanabe i ona pali televizor. Izlazila sam sa tim na kraj i u kanoima, u Britanskoj železnici i Aeroflotu. Kupila sam prostirku, kasnije gimnastičarsku. Morala sam da prostrem posebno debeo tepih na pod. Navikla sam se da nosim svuda sa sobom škotsko ćebe, kao neki daleki član Škotske nacionalne partije. Kasnije kad sam išla po peti put kod lekara da mi vadi trnje, on mi je rekao, "Znate, ljubav je veoma divna stvar ali postoje klinike za svet kao što ste vi." Dakle, to je veoma ozbiljna stvar da vam "PERVERZNJAK" piše u NHS dosijeu i neka poniženja su za nijansu suviše romantična. Morale smo da se oprostimo, i iako su mi neke njene stvari nedostajale bilo je prijatno šetati prirodom i ne videti u svakom žbunu i grmu neprijatelja.

 

Luiz, u malom krevetu, između ovih blistavih čaršava, naći ću mapu vrlo verovatno kao u bilo kom drugom lovu na blago. Istražiću te i iskopaću te a ti ćeš me ponovo iscrtati po sopstvenoj želji. Preći ćemo granice jedna drugoj i napraviti od nas jednu naciju. Iscrpi me u tvojim rukama jer sam ja plodno tle. Jedi iz mene i dopusti da budem slatka.

 

Juni. Najvlažniji zabeleženi juni. Vodile smo ljubav svaki dan. Bile smo srećne kao ždrbad, bezočne kao zečevi, nevine kao golubovi u našem traženju zadovoljstva. Nijedna od nas nije razmišljala o tome a nismo imale vremena da razgovaramo. Vreme koje smo imale koristile smo. Ti kratki dani i još kraći sati bili su male ponude bogu koji nije mogao da se zadovolji uzavrelim telom. Konzumirale smo jedna drugu i opet bivale gladne. Bilo je delimičnih olakšanja, momenata mira nepomičnih kao neko veštačko jezero, ali uvek iza nas urlajuća bura.

Ima ljudi koji kažu da seks nije važan u odnosu. Da su prijateljstvo i slaganje to što te vodi kroz godine. Bez daljneg je to iskreno svedočanstvo ali da li je i istinito? I sama sam došla do tog osećanja.

Čoveku se to desi pošto godinama izigrava Lotarija da ne vidi ništa osim praznih bankovnih računa i gomilu ljubavnih beleški koje žute kao IOU. Do smrti sam radila sveće i šampanjac, ruže, doručke u zoru, prekookeanske telefonske pozive i impulsivne avionske letove. Sve sam učinila da izbegnem kakao i termose sa vrućom vodom. I sve sam to radila jer sam mislila da je užarena peć bolja od centralnog grejanja. Pretpostavljam da nisam mogla da priznam da sam žrtva klišea u svakom detalju preteranog, upravo kao ruže mojih roditelja oko ulaza. Tražila sam savršeno parenje: bez sna non stop moćni orgazam. Ekstaza bez kraja. Duboko sam zagazila u kanticu za vodu ljubavne priče. Naravno moja kantica je bila nešto otmenija od većine, uvek sam imala sportska kola, ali ne možeš da izvezeš svoj život izvan stvarnosti. Domaćinska devojka će te na kraju stići. Ovako se to desilo.

Bila sam u poslednjim trzajima u vezi sa jednom Holanđankom po imenu Inge. Bila je teška romantičarka i anarho-feministkinja. Njoj je to teško padalo jer je značilo da ne može da diže u vazduh divna zdanja. Znala je da je Ajfelova kula užasan simbol faličke opresije ali kad joj je vođa naredio da detonira lift tako da niko ne može da se nepromišljeno uspenje erekcijom, glava joj se ispunila mladim romantičarima koji uživaju u pogledu na ceo Pariz i u bežičnim telegramima u kojima piše Volim te.

Otišle smo u Luvr da vidimo izložbu Renoara. Inge je obukla svoju gerilja beretku i čizme, slučajno da ne pomisle da je turista. Opravdala je cenu karte kao "političko istraživanje". "Vidi ovu golotinju", rekla je iako sa mnom nije morala da se raspravlja. "Tela svuda, gola, iskorišćena, pokazana. Da li znaš koliko su plaćali ovim modelima? Jedva da kupe kiflu. Trebalo bi da iscepam platna iz okvira i odem u zatvor vičući "Živeo pokret otpora".

Renoarova gola tela nisu uopšte najbolja svetska gola tela, ali bez obzira, kad smo stigle do njegove slike La Boulangere, Inge je plakala. Rekla je, "Mrzim je zato što me potresa". Nisam rekla da su tirani takvi, rekla sam, "Nije slikar u pitanju, već slika. Zaboravi na Renoara, drži se slike."

Rekla je, "Zar ne znaš da je Renoar tvrdio da slika svojim penisom?"

"Ne brini", rekla sam. "I jeste. Kad je umro, između jaja su mu našli samo staru četkicu".

"Izmišljaš."

Zar?

Konačno smo razrešile Inginu estetsku krizu tako što smo odnele njen Semtex u niz pažljivo odabranih pisoara. Sve su to bile konkretne Nisan kolibe, aposlutno ružne i jasno u službi penisa. Rekla je da nisam podobna da asistiram u borbi za novi matrijarhat zato što imam ZEBNJE. To je bila najveća uvreda. Pa ipak, nije nas terorizam razdvojio već golubovi...

Moj posao je bio da ulazim u pisoare sa jednom od Inginih čarapa na glavi. To samo po sebi nije moralo da privuče preterano pažnju, muški klozeti su dosta liberalna mesta, ali onda sam morala da upozorim čitav niz momaka da su u opasnosti da im raznesem jaja ako odmah ne izađu. Tipična prilika bila je naići na njih petoricu, sa kurcima u rukama, kako bulje u potamneli porcelan kao da je Sveti Gral. Zašto muškarci toliko vole da rade sve zajedno? Rekla sam (citirajući Inge), "Ovaj pisoar je simbol patrijarhata i mora da bude uništen." Zatim (sopstvenim glasom), "Moja devojka je upravo postavila žice Semtexa, budite ljubazni i završite posao?"

Šta biste vi uradili u ovim okolnostima? Zar preteća kastracija kojoj sledi sigurna smrt ne bi bili dovoljni da izazovu normalnog čoveka da obriše svog đoku i trči glavom bez obzira? Ovi nisu. Uvek iznova ne bi, samo bi istresali kapljice prezrivo i razmenjivali glasine o trkama. Ja sam tip dobre naravi ali ne volim nevaspitanje. Shvatila sam da na poslu pomaže da ponesem pištolj.

Izvukla sam ga iz pojasa mog RECIKLIRAJ šorca (da, imam ga veoma dugo) i uperila cev ka najbližem mamcu. To je izazvalo malu pometnju dok je jedan rekao, "Jesi li luda ili nešto tako?" Rekao je to ali je i zakopčao šlic i zbrisao. "Ruke u vis momci", rekla sam. "Ne, ne dirajte ga, moraće da se osuši na vetru."

U tom trenutku čula sam prve note "Stranci u noći". Bio je to Ingin signal da mi kaže da imam još pet minuta, bilo da smo spremne ili ne. Okrenula sam sumnjičavi Džon Tomases ka vratima i krenula trkom. Morala sam da uđem u mobilni burger bar koji je Inge koristila za skrivanje. Bacila sam se unutra pored nje i pogledala pozadi između vekni hleba. Bila je to sjajna eksplozija. Divna eksplozija, isuviše dobra za gomilu demižona. Bile smo same na kraju sveta, teroristkinje koje se pravedno bore za pravednije društvo. Mislila sam da je volim ali su onda došli golubovi.

Zabranila mi je da joj telelfoniram. Rekla je da su telefoni za recepcionarke, to jest žene bez statusa. Rekla sam, odlično, pisaću. Pogrešno, rekla je. Poštansku službu vode despoti koji iskorišćavaju ne-sidnikalni rad. Šta smo mogle da radimo? Nisam htela da živim u Holandiji. Ona nije htela da živi u Londonu. Kako smo mogle da komuniciramo?

Golubovi, rekla je.

Zato sam iznajlmila tavan Pimliko ženskog instituta. Ne osećam ništa posebno u vezi sa Pimliko ženskim institutom, bile su prve koje su digle kampanju protiv dezodoransa koji sadrže CFC i prave neki grozan Viktorija sunđer ali me zapravo baš briga. Poenta je bila u tome da je njihov tavan otprilike bio uperen ka Amsterdamu.

Sad već mogu da pogodim da se pitate da li mi možete verovati kao pripovedačici. Zašto nisam ostavila Inge i krenula u bar za samce? Odgovor leži u njenim grudima.

Nisu bile čudesno uzdignute, one koje žene nose kao naramenice, kao znak ranga. Niti su bile pubertetske plejboj fantazije. Platile su one svoj danak vremenu i počele da popuštaju pred navaljivanjem gravitacije. Meso je bilo smeđe, krug oko bradavica još više, bradavice kao crni biseri. Moje sestre ciganke, nazivala sam ih, ali ne pred njom. Divila sam im se jednostavno i nedvosmisleno, ne kao zameni za majku ili traumu iz utrobe, već radi njih samih. Frojd nije uvek sve shvatao. Nekad je sisa, sisa i sisa.

Na desetinu puta sam dizala telefonsku slušalicu. Šest puta sam je opet spustila. Verovatno mi ne bi odgovorila. Ona bi ga isključila da nema majku u Roterdamu. Nikad nije objasnila kako može da zna da je to njena majka a ne Recepcionerka. Kako može da zna da je Recepcionerka a ne ja. Htela sam da razgovaram sa njom.

Golubovi, Adam, Eva, Poljubimebrzo, nisu mogli da stignu do Holandije. Eva je stigla do Fokstona. Adam je ispao iz igre i otišao da živi na Trafalgar Skveru, još jedna Nelzonova pobeda. Poljubimebrzo se plašio visina, nezgodno za pticu, ali WI su ga uzeli za svoju maskotu i prekrstili ga u Boadiceju. Ako nije uginuo, još uvek živi. Ne znam šta se desilo Inginim životinjama. Nikad nisu došle do mene.

 

Onda sam srela Žaklin.

Trebalo je da postavim tepih u svom novom stanu tako da je nekoliko prijateljica došlo da mi pomogne. Dovele su Žaklin. Bila je ljubavnica jedne od njih a intimna sa obe. Neka vrsta kućnog ljubimca. Prodavala je seks i saosećajnost za 50 funti da je provedeš preko vikenda i za jedan solidan obrok u nedelju. Bio je to civilizovan ako, već brutalan dogovor.

 

Kupila sam bila nov stan da bih počela iznova posle gadne ljubavne priče koja mi je donela triper. Sve je bilo u redu sa mojim organima, ovo je bio emotivni triper. Morala sam da čuvam srce za sebe da nekog ne bih inficirala. Stan je bio veliki i razrušen. Nadala sam se da mogu da ga rekonstruišem zajedno sa sobom. Triper-prenosilica je još uvek bila sa svojim mužem u njihovom ukusnom domu ali mi je suljnula 10 000 funti kao finansijsku ispomoć za kupovinu. Dati? Pozajmiti ga je nekako nazvala. Krvavi novac sam ga ja zvala. Iskupljivala je ono malo savesti što je imala. Rešila sam da je više nikad ne vidim. Na nesreću, bila je moja zubarka.

Žaklin je radila u Zoološkom vrtu. Radila je sa malim dlakavim stvarčicama koje nisu bile dobre prema posetiocima. Posetioci koji su platili 5 funti nemaju mnogo strpljenja za male dlakave stvarčice koje se plaše i hoće da se sakriju. Žaklinin posao bio je da sve bude opet sjajno i blistavo. Bila je dobra sa roditeljima, dobra sa decom, dobra sa životinjama, dobra sa poremećenim stvarima bilo koje vrste. Bila je dobra sa mnom.

Kad je stigla, bila je doterana ali ne i pomodna, našminkana ali ne preterano, sa ravnim glasom, klovnovskim naočarima, pomislila sam, nemam ništa da kažem ovoj ženi. Posle Inge, i mog kratkog zavisničkog povratka Batšibi zubarki, nisam mogla da predvidim zadovoljstvo sa bilo kojom ženom, naročito ne sa onom koju je rođena frizerka maltretirala. Pomisila sam, Možeš da napraviš čaj a ja ću se šaliti sa mojim starim prijateljicama o opasnostima slomljenog srca i tada ćete sve tri otići kući srećne zbog vašeg dobrog dela dok ja mogu da otvorim konzervu sočiva i da slušam "Nauka danas" na tranzistoru.

Jadna ja. Nema ničeg tako slatkog kao valjanje u tom brlogu, zar ne? Valjanje u brlogu je seks za depresivce. Trebalo bi da se setim izreke moje babe koja je nudila patnju kao dušebrižničku negu. Za nju nije postojala bolna dilema, mučan izbor, "Ili seri ili siđi s noše." Tačno, bar sam bila među govnima.

Žaklin mi je napravila sendvič i pitala me je da li imam nešto za pranje. Došla je sledećeg dana i dan posle. Pričala mi je o svim problemima s kojima se suočavaju lemuri u Zoološkom vrtu. Donela je svoju krpu. Radila je od devet do pet od ponedeljka do petka, vozila je mini i uzimala knjige iz kluba čitalaca. Nije pokazivala nikakve fetiše, slabosti, šizenja ili zajebavanja. Pre svega bila je sama i oduvek je bila sama. Bez dece i bez muža.

Razmislila sam o njoj. Nisam je volela i nisam želela da je volim. Nisam je želela i nisam mogla da zamislim da je želim. Sve su tačke išle u njenu korist. Kasnije sam naučila da još jedan način da napišeš ZALJUBITI SE jeste HODAJ VEZANIH OČIJU. Bila sam umorna od balansiranja vezanih očiju na tankom zraku, jedna greška i padaš u neizmerno more. Htela sam klišea, fotelju. Htela sam Široku ulicu i ekran 50 x 50. Šta ima loše u tome? To se zove odrastanje. Možda mnogi ljudi prefarbaju svoje komfore patinom ljubavne priče ali ona se brzo skine. Oni su tu na duge staze; struk koji se širi i nešto na pola u predgrađu. Šta tu ima loše? Televizija do kasno noću i hrkanje jedno pored drugog u milenijum. Sve dok nas ipak smrt ne rastavi. Godišnjica, draga? Šta tu ima loše?

Razmišljala sam o njoj. Nije imala skup ukus, ništa nije znala o vinu, nije nikad htela da je vodim u operu i zaljubila se u mene. Nisam imala novca niti morala. Brak nam je bio nebeski.

Složile smo se da odgovaramo jedna drugoj dok smo sedele u miniju i jele kinesku upakovanu hranu. Nebo je bilo oblačno tako da nismo mogle da gledamo u zvezde, a pored toga morala je da ustane zbog posla u pola osam. Mislim da te noći nismo ni spavale zajedno. Bilo je to sledeće noći, smrzavanje u novembru i zapalila sam vatru. Namestila sam i malo cveća jer to inače volim ali kad dođe do vađenja stolnjaka i traženja lepih caša, to me mrzi. "Mi nismo takve", rekla sam sebi. "Ono što mi imamo, jednostavno je i obično. Zato mi se i dopada. Njegova vrednost leži u urednosti. Nema više života koji se prostro za mene. Ovo je kontejner vrtlarstva."

Sledećih meseci moj um se zalečio i nisam više kukala i žalila se zbog izgubljene ljubavi i nemogućih izbora. Preživela sam brodolom i volela sam moje novo ostrvo sa tekućom toplom i hladnom vodom i redovnom posetom raznosača mleka. Postala sam apostolka običnosti. Držala sam predavanja mojim drugaricama o vrlinama svakodnevnice, hvalila nežne sveze mog života i osećala sam da po prvi put osećam nešto što su mi svi govorili da ću saznati; da je strast za praznike ne za povratak kući.

Moje prijateljice bile su podozrivije od mene. Na Žaklinu su gledale sa obazrivim odobravanjem, gledajući na mene kao na mentalnog bolesnika koji se već nekoliko meseci čudno ponaša. Nekoliko meseci? Pre bih rekla godinu dana. Bila sam čvrsta, vredna i... i... bilo mi je... šta beše ona reč koja počinje na D?

"Dosadno ti je", rekla je moja prijatejica.

Pobunila sam se svim žarom trezvenjaka koji je uhvaćen s pogledom na bocu. Smirila sam se.

"Još uvek se tucaš?"

"Ne mnogo. Nije ni važno, znaš. Kad nam je obema tako. Dosta radimo. Nemam mnogo vremena."

"Da li je gledaš i želiš? Da li je gledaš i primećuješ?"

Izgubila sam nerve. Zašto je moja srećno sređena, srećna najsrećnija Hajdi kuća izložena vatri moje prijateljice koja je izlazila na kraj sa svim mojim ljubavnim krizama a da nije reč prekora izgovorila? Borila sam se u glavi svim odbrambenim sredstvima. Da li bi trebalo da sam povređena? Iznenađena? Da li bi trebalo samo da se nasmejem? Htela sam nešto surovo da kažem da bih iskalila svoj bes i da bi se opravdala. Ali teško je sa starim prijateljicama; teško jer je tako lako. Znate se dobro kao ljubavnici a imate manje razloga da se folirate. Nasula sam sebi piće i slegla ramenima.

"Ništa nije savršeno."

Crv u pupoljku. Pa šta? Većina pupoljaka ima crve. Špricaš ih, dižeš paniku, nadaš se da rupa neće biti isuviše velika i moliš se za sunce. Pusti samo da cvet procveta i niko neće primetiti okrzane ivice. To sam mislila za mene i Žaklin. Bilo mi je očajnički stalo da se vežemo. Htela sam da nam veza proradi ne baš iz uzvišenih razloga: na kraju krajeva bio je to moj poslednji rov. Nema više trke zbog mene. I ona me je volela, da, jeste, na svoj jednostavan i nezahtevan način. Nikad me nije gnjavila kad bih rekla, "Nemoj da me gnjaviš", i nije plakala kad bih vikala na nju. Zapravo je vikala i ona na mene. Ophodila se sa mnom kao sa velikom mačkom u Zoološkom vrtu. Bila je vrlo ponosna na mene.

Moja prijateljica je rekla, "Izaberi nekoga ko ti je ravan".

 

I tada sam srela Luiz...

 

(Iz: Written on the Body /1992/)

 

 

 

VEŠTINE I LAŽI

 

 

Pikaso

 

POGLEDALA JE U NJU: oči baruta, električna kosa, glas razbijen šljunkom. Kad je govorila, Pikaso bi čula kako se more razbija o obalu.

 

 Koliko su već dugo u vozu? Danima? Satima? Mesecima? Nedeljama? Godinama? Oduvek? Nikad? Voz je umro. Bez straže, bez saopštenja, nema više naizmeničnog zvuka lokomotive. U mrtvom vozu sunce ih je grejalo. Sunce se uveličavalo kroz debelo staklo. Nemirni čovek, jedini koji je preostao, pao je u nesvest. Uzalud je Pikaso pritiskala automatska vrata. Nisu mogli da napuste voz, sigurnosti radi, bez sumnje. U modernom svetu ima toliko sigurnosti da je sigurnost postala osnovni izvor opasnosti.

Njena majka je imala veoma razvijenu svest o sigurnosti. Rekla je, "Sedi pored tvog brata. On će brinuti o tebi."

"Volim te", rekao je njen brat, kad je imao trinaest godina a ona devet, "Volim te".

Nije imala druge prijatelje. Njena majka je znala da je spoljni svet zlo mesto. Nije imala druge prijatelje. Ona i njen brat igrali su se mornara u njihovom sigurnom domu. On je bio torpedo, ona je bila meta.

"Šta radite vas dvoje unutra?" Majčin glas pred vratima.

"Torpeda i Mete", odgovorio je moj brat, držeći ruku preko mojih usta i kurac među mojim nogama.

Volim te. Magični metak koji ubija žrtvu i oslobađa ubicu u jednom pucnju.

Volim te. Univezum visi na koncu.

 

"Volim te." Nikad nisam htela da čujem opet te reči. Nikad nisam htela da čujem te istrošene reči, koje ako nisu tupe onda su izoštrene na kamenu laži. Kada prodiru kroz kožu? Kada govore istinu ili kada lažu?

Volim te. Ubistveno oružje porodičnog života.

Da li me to moja majka vreba po kuhnji? Strpljivo čekajući da siđem sa opreza. Ceo dan me je kažnjavala svojom brojanicom laži, jednom za drugom, mrmljala molitve za moje uništenje, dovoljno laži da više ne znam ko sam. Pikaso neće postojati ali Laž može da nosi njeno odelo. Ona zna koliko sam umorna. Nastao je dar tišine. Ona u tišini secka meso. Ja u tišini seckam povrće.

Ona me zaskače.

"Volim te." Pravo u moje srce svojim nožićem. Pomno traži moju krv. Moram da se pretvaram da ništa ne osećam iako sam se presamitila od bola.

"Bez srca", kaže mi, "eto šta si. Bez srca."

Rekla sam joj da odlazim od kuće.

Da, i nosim svoje srce sa sobom. Zna da sam ga negde sakrila. Zna da postoji još uvek negde neki deo mene koji nije ubijen rukama ljubavi moje porodice. Još me nisu napravili po svojoj meri. Još uvek pripadam samoj sebi. Vreme leti. Uništiće me, pronaći će moje srce skriveno u mojim grudima. Već su proždrali moja pluća, jetru i jezik. Pitaju se zašto ne govorim. Pitaju se zašto se plašim.

Plašim se ali ne smrtno. Preostalo mi je nešto hrabrosti i to će biti dovoljno. Kad je moj brat ležao preko mene kao pokrov a ja njegov leš, sećala sam se crvene zakrpe na Leonardovoj odeći. Dok me je moj brat balsamovao svojom tečnošću, držala sam se života putem crvene zakrpe. Kada sam morala da gledam u njegove prazne oči nada mnom, bilo je to crveno koje je ubrzalo moju krv da se ne zgruša. Bilo je to crveno koje je guralo život kroz vene koje sam htela da prerežem. Toplo crveno sa svetlom u njemu. Crveno ukrašeno zlatom koje mi je dalo odoru dostojanstva da prekrijem svoju pocepanu haljinu.

Kasnije, u tihim bezvremenim godinama u bolnici Sveti Sebastijan Mučenik, izvesne čudne vitalne žute boje Van Goga iznele su zdravo mesto u blebetanju preterano svetlog sveta. Preterano svetlog: svetla su ostavljala trag u optuženičkim prugama neona. Sestre sa svojim grubim prijateljskim glasovima, vesele, vesele, fine, fine. Budi dobra devojka, pojedi svoj kolektivni ručak. MOJ kolektivni ručak. Plavi kolač, zeleni fil, roza sveće da ugasim. To je fino. Ugasite mene, svaki moj drhtaj, na moj rođendan.

Imam dvadeset jednu godinu.

Sakrila sam se u svoju sobu sa knjigom. "Povučena", pisalo je u mom kartonu. "Nekomunikativna", pisalo je u mom kartonu. "Nije potpuno socijalizovana", pisalo je u mom kartonu. "Nema napretka", pisalo je u mom kartonu.

Ja sam napredovala. Učila sam Van Goga. Žuto suncokreta. Žuto žitnog polja, nebesko žuto, žuto u ženskoj kosi koja izumire koju ona sklanja sa lica. Žuto u vrbovom prutu u stolici, žuto u naslagama zemlje. Žuto u ivicama gline izoranih polja. Žuto u njegovoj odeći kad ide kući.

Ja sam otišla kući. Ovaj put sam bila pristojno obučena.

 

Razmišljala sam unazad sve do te noći na krovu i o odluci o krilima. Trebalo je da stradam. Bilo je namereno da stradam. Ima još mnogo toga u toj priči ali mi je trebalo mnogo vremena da se setim. Nisam htela da se setim. Kad sam im rekla u bolnici, kazali su da izmišljam. Moja majka je sigurna da izmišljam. Lakše je tako. Sećanje može biti ubica.

Bilo je božićno veče. Moj brat i njegovi prijatelji bili su budni do kasno pijući. Moji otac i majka otišli su da legnu. Mogla sam da čujem majku kako isplakuje svoje tradicionalne oči pune prazničnih suza. Ja sam slikala u svojoj sobi, ali da bih došla do kupatila morala sam da prođem kroz sobu moga brata. Išla sam pažljivo, u ruci noseći šaku četkica s bojom, kad se njegova vrata otvoriše i on me uvuče u sobu.

"Volim te" reče.

Borila sam se. Bio je obojen u crveno kao Indijanac u ratu bojama kobalta i hroma. Moje četkice su ostavljale traga. Morala sam da ostavim trag da bih pokazala da ne lažem. Gurnula sam boju na njegovo lice.

Bacio me je brzo na pod. On je veliki čovek, žilav i dobro istesan, sa bikovim jajima đavolski težak, veliki i krupan a ja sam vrlo lagana. Moja majka je htela da budem balerina ali ja mislim da je to zato bi mogla da me izmori glađu.

Znala sam da ne smem da se borim. Deset godina Metjuovih ljubavnih zagrljaja i znala sam da ne smem da se borim. Dvaput mi je polomio zglobove, jednom mi je iščašio kuk, a poslednji put, pre dve godine, slomio mi je ključnu kost. Čula sam kako moj otac razgovara s njim u biblioteci. Mislila sam da je svemu došao kraj. Nema više laži u vezi sa jednom osetljivom stvari. Dve slobodne godine i počinjala sam da zaboravljam. Ne da se lečim već da zaboravljam. Počela sam da zaboravljam da je moje telo, kako ga ono Metju zvaše? Odmor ratnika. Brzo me je oborio i nastavio svojim uobičajenim galopom kroz moja sasvim razrušena brda. Bila sam pejzaž koji je odavno sravnio. Izazov je nestao ali ne i blisko zadovoljstvo vlasinštva. To su bila njegova jutra. Moje telo, moja krv. Ja sam bila zemlja vazala. On me je pregledao.

"Suviše mršava" rekao je. "Bez dupeta." Pljesnuo me je tu i okrenuo naopačke. Nikad žensko sedlo ali često voli da jaše unatraške. Sat pored njegovog kreveta, još uvek detinjeg, Miki Maus brojčanik, urezanih poslednjih nekoliko minuta na krevetu mojih kostiju. Jedanput. Dvaput. Dosta. Nije dosta? Dosta je. Zaspao je i sklonila sam ga sa sebe.

Težak čovek. Nestala su mi pluća. Vazduh mi je bio potreban, sav svež, čist vazduh na nebu, ne ustajali, potrošen nepriličan smrad Metjuovog kreveta. Njegovog kreveta koji je smrdeo na meso i kanalizaciju. Bila sam bez odeće, imao je tu naviku da mi pocepa štagod imala na sebi, trebalo je da primetim, ali ničega nije bilo što sam mogla da primetim, osim bola. Protrčala sam svoj bol gore kroz kuću, gore uz klimave stepenice ka tavanu koji se više ne koristi i napolje na krov. Moj bol se tupio, smanjivao na smrzavajućem božićnom vazduhu.

Daleko, zvuk božićne pesme.

Sedela sam na ivici sa glavom među nogama, grejući noge u mufu sopstvenog povraćanja. Ne razmišljajući. Ne osećajući. Ne živeći izvan udaha i izdaha mojih poraženih pluća.

Ne sećam se koliko sam dugo sedela. Čula sam bat koraka i posegla sam da se pokrijem kaputom, ali nije bilo kaputa, i jedino što sam mogla da uradim to je da se zagledam u slepi otvor prozora i da čekam.

"Sofija?" Bio je to glas moga oca.

"Sofija?" Odbijao je da me zove Pikaso. Hteo je da čuje svoje sopstveno ime. Sofija. Mudrost. Deveta muza. Sa stopalima duboko u rođenom povraćanju. "Krstim ovo dete Sofija."

"Oče?"

"Šta si to uradila svom bratu?"

 "Metju." Rekla sam njegovo mrtvo ime svojim mrtvim glasom.

"Prekirven je bojom i leži polugo na podu. Kaže da si ga napala. Rekao je: 'Opet je oče poludela. Opet je poludela.' Šta si uradila?"

"Silovao me je."

"Ti mala kurvo." Moj otac je krenuo ka meni, sa podignutom rukom, ja sam se povukla unazad, i on je ugazio u moje povraćanje.

"Reći ću miliciji", rekla sam zapevajući kao u snu. "Ovoga puta lepoj miliciji i lepom doktoru. Reći ću im."

Ustala sam, mislim da odem do milicijske stanice, tako da bih i sama pala. Ali se desilo da nisam pala sama. Dok sam tako stajala, blago se njišući, potpuno bez straha, moj otac me je gurnuo sa krova.

 

Nikad mu nije tražila novac. Tražila mu je ljubav. Otišla je praznih ruku. Njen otac mogao je da voli samo ono što je bilo mrtvo. Dok je Pikaso padala, mislila je, "Sada će me voleti. Moj otac će me voleti."

 

Džek Hemilton je pažljivo utvrdio da je njegova žena bila mrtva pre no što se oženio njom. Pogodio se za ono malo preostalog duha što je preživelo radni kompleks njenog rođenog oca, i potrudio se da napravo mašinu od onoga što je preostalo. Ona se neće radovati u životu. Ona neće pronaći lepotu u bezvrednim stvarima. Suviše se olako smešila i preterano. Neka njen osmeh postoji samo za njega. Pošto on nije imao život, zadovoljstva, i lepotu, naučio je da poriče da takve stvari postoje. Crpeo je zadovoljstvo iz sopstvenog sveta koji je muškarac stvorio. Valjalo je napraviti milione funti od Očuvanih.

Na dan njihovog venčanja obukao je leš svoje verenice vrlo skupo u najbolju mrtvačku košulju koja se može novcem kupiti. Oženio se njom ispod znaka mrtvog Hrista i odveo ju je natrag u zapečaćene sobe u kojima će iznaći busolu svog života. Ništa za nju izvan tih soba. Ona je bila njegova žena a sobe njegove kuće bile su njeno osvojeno carstvo. U sredini stajao je njihov bračni krevet. Ušla je u njega i nepomično ležala.

Prvo dete bilo je mrtvorođeno. Beba koja se nije pokrenula niti zaplakala. "Tako dobra beba" njegov otac mu se divio. Muškarcu je potrebna čvrsta gornja usna. Dečak nije pokazivao nikakve emocije. Njegov otac bio je zadovoljan. Muškarac nikad ne plače.

Dečko je imao mače. Otac je dao da mu isčupaju kandže da ne izgrebe nameštaj. Nameštaj je koštao na hiljade funti. Mače je bilo bačeno. Niko nije hteo mače, svi su se divili nameštaju, dečko će ga jednog dana naslediti, mnogo godina pošto mače bude bilo mrtvo.

Sledeće dete, devojčica, nije bila mrtvorođena iz mrtvog kreveta. Otac je doveo doktore ali je beba vrištala. Samo beba je pravila svu dozvoljenu buku. Niko se drugi nije usuđivao da govori kad je otac bio kod kuće. "Govori kad ti se obrati", bilo je pravilo, ali nikad se nije obraćao ženi i sinu i mogli su samo da šapuću, tu i tamo kad bi im okrenuo leđa. Beba je ignorisala očeva pravila i vrištala. Majka i sin su se divili bebi ali je takođe i mrzeli.

Mrtva porodica i živa beba otišli su u crkvu i paroh je pročitao Besedu na gori. Otac je gledao okolo po klupama, zadovoljan što je daleko najbogatiji čovek. Majka i sin su gledali ispred sebe svojim očima koje ne vide. Samo je beba videla kako se musavo staklo pomera pod njenom svetlošću. Crveni i zeleni apostoli na hladnom podu, svaki mozaik postao je ploča svetlosti. Svetlost iz atanura koja je usijavala njeno malo telo žarko kao i njihova; novi apostol, ona je sijala.

Mrtva porodica nije bila u stanju potpuno da je ubije. Koja god svetlost da je to bila, bila je autentična. Zamotavali su je u crne neprobojne zavese, držali u olovu, poveli računa da se vaspitanje od azbesta odrazi na njoj. Po noći, dok su se šunjali oko njene sobe u svojoj crnoj odeći, bacali bi pogled kroz ključaonicu da provere da li je mrtva. Nije bila mrtva i plašili su je se.

 "Trebalo bi da se uda", rekao je otac koji je znao da je neprirodno da žena bude sama. "Može da obuče moju haljinu", reče majka, "Učiniću nešto u vezi sa smradom." Uvek u kući smrad; parma ljubičice, talkasti puder, suvo meso. Težak sladunjav miris koji je spremačica pokrivala aerosolom i lakom za nameštaj.

"To je od kanalizacije", govorila je majka.

"To je od suseda", govorio je otac.

"To je od njenih uljanih boja", govorio je Metju.

"To je od vas" govorila je Pikaso.

 

Otac je zaradio viteški stalež. Majka se razbolela. Postepeno su deca provodila sve više vremena zajedno. Ponekad bi spavala u istom krevetu. Ništa u tome nema loše, bili su brat i sestra, a pored toga, uštedelo bi se na pranju dveju posteljina. Ser Džek bio je milioner ali štedljiv.

Odmah pošto su se venčali i bili veoma sveže mrtvi, jednostavni Džek Hemilton i njegova nervozna lepo vaspitana žena, kupili su dotrajalu kuću Kvin En pored stočnog dvorišta. Nije bila pomodna, zona je bila siromašna, njegova žena se plašila da poseti ono malo radnji kojih je bilo. Nikad nije nosila novčanik. Tada nisu bili imućni a Džek je hteo veliku kuću. Osim toga, shvatio je da je u pitanju dobra investicija, a što se tiče investicija, tu je bio nepogrešiv.

Godine su prolazile, a Ser Džek koji je tvrdoglavo odbijao sva ženina preklinjanja da se presele, iznenada je prodao kuću i stočno dvorište s njom. Ponudili su mu neobelodanjenu sumu za tu poziciju koja je trebalo da postane nova privatna bolnica protiv raka, sa stanovima odmah pored za sve one koji bi platili da umru najsporije moguće.

Ledi Hemilton je bila srećna. Srećna dok je uzimala brošure od trgovaca nekretnina. Srećna dok je pregledala hodnike gde se pakovalo. Srećna toliko da je opet pevala bez obzira na bol u grlu. Napuštala je mračnu kuću koja se bila srušila u njoj.

Otišla je kod lekara po bombone za grlo.

"Rak", rekao je.

"Kući od kuće", rekao je Ser Džon, tešeći je.

 

Moja majka je ležala u svom bračnom krevetu i zurila u skupe zidove. Moj otac je imao veliku kolekciju viktorijanskih slika sa mudrim izrekama; moralne anegdote o paloj ženi u crvenoj suknji kako se drži grčevito uz uspravnu stolicu; doktor koji strogo neguje devojku koja umire. Poznate slike, skupe slike, Kolije, Ser Luk Fajlds, spoj tehnike i neiskrenosti (pre svega mora da izgleda stvarno), što se uobičajno zove umetnost.

Otac me je često bodrio da preslikavam a ja sam ga onda pitala zašto traži preslikavanje kad mu je sama stvar odmah tu. "Umetnost je ogledalo života", rekao je, pozivajući se na Elsinor. Nisam mogla da mu kažem da je samo devetnaesti vek na dalje shvatio Hamletov ludačku govor ozbiljno. To nisu učinili čak ni holandski žanr slikari kojima su se viktorijanci toliko divili, nisu otišli toliko daleko da poveruju da je sličnost životu neke slike bitnija od njene vrednosti i kompozicije. Do polovine devetnaestog veka, svaki slikar, koliko god bio bukvalan, znao je da nije dovoljno predstaviti stvar precizno.

"Idi i vidi mog Konstebla. Pogledala sam Konstebla više puta. Kako da vam kažem da je prihvatljiv, za poštovanje Konstebl, izazvao nemire u Pariskom salonu 1824? Kako da vam kažem da je koristio čistu boju uz čistu boju, bez senki kjaroskura? Kako da vam kažem da su njegove brljotine i razmazotine drečave boje šokirale obožavatelje Engra, ne samo zbog svog živahnog bezobrazluka, već i zbog pejzaža koje nije toliko predstavljao koliko otkrivao. To nije bila Priroda iz ateljea. Opasan Konstebl, ali sada krotak, mrtav sada, kanonisan visio je na očevim skupim zidovima.

 

Pikaso je rekla, "Ja sam slikarka a ne podvodačica. Ne živim od rada drugih umetnika."

 

"To si ti", kaže moja majka, podižući svoj crtež.

"To si ti", kaže moj otac, koji je neka vrsta karikaturiste.

"Ovo si ti", kaže moj brat koji uvek i samo slika sebe.

Skupila sam veliku zbirku za niz godina i postala sam ono što sam gledala. Kako mogu da pružim ruku da drugog dodirnem kad nisam u stanju sebe da dodirnem?

Da te dodirnem. Ne mogu sebe da dodirnem? Ne možeš. Kako možeš da dodirneš ono što ne postoji? Existere Exsistere: Stajati izvan. Ex: Izvan. Sistere: Stajati. Šta čini da osoba stoji izvan? Osećanje sebe. Da bih otišla izvan svačijih laži moram da isklešem sopstveni lik.

Reprodukcija je bezbednija, i da počnem sa tim, bolje plaćena. Reprodukcija je uvek činila komercijalna čuda, ali datum na kalendaru je 1829, kad su Nips i Dager otkrili proces fotografije.

Jesu li to moja majka i otac na dan venčanja?

Da li sam to ja?

Kamera nikad ne laže...

 

Telo sirene kroz miran vazduh. Moje telo, ne može da se spase ali je spašeno. Lice koje se naginje nada mnom obasjano suncem. Glas koji me poziva sa morem u njemu. Voda života na suvoj zemlji. Sunce na smrznutoj zemlji. Dodirni me: Tvoja ruka glasnik tvog srca.

 

Bilo je to veoma davno. Plašila sam se visine. Sećanja. Da bih oboje osvojila popela sam se ponovo na krov.

Noć je bila hladna. Sva siva kosina krova bila je pokrivena tankim ledom. Na blistavoj površini krova zvezde su se unakrst obasjavale. Naslonila sam se na zvezdan krov da bih gledala u nebo. Moj dah u belim hladnim kupama lebdi i nestaje. Hladna vatra iz hladnog gutača plamena. Svetlost koja nije ugašena ali nedovoljno vruća da gori. Kako da budem ono što znam da jesam? Drvo sa talentom da gori?

O kamene stepenice, korak mog oca. Iza kamenih stubova, glas mog oca. Kroz smrzavanje, tečan vazduh, moj otac u svom smokingu. Moj otac: iluzija mase u ograničenom prostoru.

Rešila sam da ga ubijem.

POBEDA.

 

Ujutru je doručkovao na svom uobičajnom mestu. Uzela sam kuhinjski nož i izbola ga. Nastavio je da maže puterom svoj prepečeni hleb. Moja majka i moj brat su mrmljali o vremenu. Šta to beše? Grad Razorne Oluje?

Izvukla sam oštricu i zarila mu je kroz drugi pršljen kičme. Čula sam kako puca kost, nerv kako puca kao klavirska žica. Opet sam duboko zarila kovani čelični nož u njegovo premazano meso. Moja majka je počela da rasprema sto.

Sad već očajna, upucala sam ga njegovom rođenom puškom za provalnike, dupli metak razneo mu je lobanju. Namamila sam ga u fabriku i ugušila njegovim rođenim zaštitnim cilindrom. Sipala sam kiselinu u njegovu kadu i gledala sam dok se topio u svinjsku paštetu na emajliranom kalupu. Ogulila sam ga da bih nahranila pse i gledala sam ih kako se guše u sopstvenom povraćanju. Sve sam to uradila ali on nije umro. Ne može se mrtvac ubiti.

Kako su dani prolazili, a ja sam mržnju disala, mržnju jela, nagomilavala mržnju za pod glavu noću, osetila sam čudnu otupelost, novu za moje telo. U svojim pokušajima da ga se rešim, postajala sam kao on, njegov bes, njegova beda, njegove metode, njegov bol kružio je mojim venama. Sve što sam ga više mrzela to sam mu se više dopadala. Ne samo što ću postati kao on, već ću postati on, tako se mrtvi množe.

Šta sam znači mogla da uradim da ga povredim a da ne povredim sebe? Šta ga je već najviše povredilo? Samo to što sam živa i što još nije uspeo da me ubije onako kako je sve ostalo ubio. Svaki dan kad bih mu zviznula život u lice, vređala bih njegovu morbidissima tako što sam odbijala da budem u njegovom klanu. Mrtvi napreduju samo među svojima.

POBEDA.

Još života u vreme bez granica.

 

Tog jutra kad sam otišla od kuće znala sam da se raspada. Iza visokih prozora, neme, gestikulirajuće figure moje porodice činile su ludačke oblike spram nepomičnog stakla. Crni oblici iza bledih okana, s rukama u obamrlim, još obamrlijim pokretima besa i osvete. Crna vesla koja pokreću točkove njihove rođene nesreće. Isuviše kasno.

Kuća se skupila oko lutaka na prozoru. Moja prošlost koja je svaki dan proždirala svaki dan, skupila se na pravu meru. Biće početka koji ona nije pojela. Početak izvan povređenosti. Početak izvan straha. Nije me uništila težina.

 

Težina. Ražanj za težinu. Setila se ograda oko svoje kuće i pomislila na Svetog Sebastijana sa strelama duboko. Na trenutak, u ravnodušnom vozu, strah se opet ušunjao pored nje. Pogledala je prekoputa u ženu čija je kosa nosila sunce u sebi. Čula ju je kako se smeje sa morem u sebi. Prepoznala ju je.

POBEDA.

 

(Iz: Arts & Lies /1994/)

 

 

 

SIMETRIJA CREVA

 

Ljubavnici

      

Moja majka i ja ukrcale smo se na QE2. Prolećno krstarenje zabave i maštanja u kome je svaki dan bio isparcelisan i označen s negom grobara. Bio je i pogrebnik na brodu ali njegove usluge obično nisu bile potrebne.

Moja majka je nameravala da putuje sa mojim ocem u Hong Kong. Bio je to deo njegovog penzijskog paketa, koji se sada s osećanjem krivice proširio morskim miljama, kalendarskim mesecima i prisutnim članovima porodice.

Prihvatila sam da majku pratim do Čerburga, Kaprija i sve do Njujorka. Kada smo se ukrcale, pošto sam je stavila u krevet sa sedativom, otišla sam na most da posetim kapetana Ahaba, prijatelja moga oca, pustolova iz mog detinjstva. Dok sam ga čekala, polako sam prelistavala plovidbene izveštaje.

NESTALI, PRETPOSTAVLJA SE POGINULI.

Jahta koja je isplovila sa Kaprija poslednji put viđena 16. juna u 18 sati. Brod je imao neprilike. Jake oluje sprečile su pokušaje da se spasi 24 sata. Pretpostavlja se da brod nose morske struje.

      

To je bila obmana. Mora da je obmana. Moje misli, onakve kakve su, moji strahovi, moje sumnje, moja mržnja, duvali su istočno, duvali su kiselo. Gde god da su, biće bezbedni, usidreni u svojoj ljubavi. Znali su da mi je otac umirao i napustili su me.

      

NESTALI, PRETPOSTAVLJA SE POGINULI... Nije istina. Nije istina. Nemoguće je da je ona mrtva. Moja creva su još uvek bila povezana s njom. Sadašnjost nije bila odsečena od budućnosti, ispražnjena od krvi. Nije Stela bila mrtva, nisu to bili Stela i Džov, koji su se igrali igre živih. Moj otac, moj otac je bio mrtav. Moj otac je bio mrtav. Ponovi to. Ponovi. Da li se mrtvi gomilaju preko mrtvih u otvorenom grobu?

      

Evo kapetana. On će mi reći istinu. Kapetan, godina mog oca, građe mog oca, nežan i pouzdan kao što more ispod njega nije bilo. Nema više trikova. Nema više laži. On će mi reći istinu.

Dok sam ga grlila, pomislila sam, "Pakt samoubistva?" Džov koji je voleo raskošan kraj, Stela, koji nije mogla da mu odoli. Džov, nestabilan kao uranijum. Stela, živa fisija.

A ja? Zatvorena iza olovnih kapaka; teška, mekana, plavo-siva nesreća me je zatupljivala.

Rekla sam kapetanu Ahabu za moju vezu sa Džovom. Nisam mu rekla za moju vezu sa Stelom.

U Londonu, pre no što smo moja majka i ja krenule na svoju plimu u Sauthempton, otišla sam u sobu mog oca i otvorila gornju fioku. Tu su stajale maramice, kitnjaste, luksuzne, čekajući na red da se pokažu. I njegov sat je bio među njima, sada tih, nije više bilo četvrti do punog sata.

Sela sam na pod, provlačeći svilu kroz prste, težinu, glatkost, misleći na njega. Duboko u fioci, van lakog domašaja, našla sam svežanj pisama, svako pismo imalo je marku iz Berlina, a paket je bio vezan ostacima crvene svilene kravate. Pogledala sam potpise.

"Tvoja zaljubljena Uta."

      

“"Nikad ne govori sve o svojoj ljubavi." Moj otac u hotelu Algonkvin dok vezuje kravatu sa crvenim-svilenim sećanjem na neku ženu.

Ja sam ćerka mog oca.

      

Kapetan mi je obećao da će da sazna sve što bude mogao. Vratila sam se u kabinu sa blagom mešavinom rezigniranosti i nade. Blagim zato što kao da ništa nije moglo da probije moju otupelost. Moj tovarni deo bio je ispunjen. Bol nije imao kud da otiče, a ja nisam više mogla da primim. Nov bol nije za sada značio veći bol. Bol je bio tu a ja sam pod njim bila bez vazduha.

I dalje sam se vraćala mislima u Algonkvin hotel. Ja sa svojim ocem sa kravatom, ja sa Stelom, obučena protiv bola. U polusnu nisam potpuno mogla da razaznam ko je bio moj otac/ja, Stela/Uta, da li se daljina koju zamišljamo da razdvaja jedan događaj od drugog složila, ostavljajući dva lica sata da zajedno skliznu, dva tanjira vremena, sinhrona.

Pogledaj sunce. Sunce koje vidiš je osam minuta u prošlosti, to je potrebno vreme da svetlost pređe razdaljinu između sunčevog i tvog oka.

Pogledaj u galaksiju. Ono što vidiš jesu hiljade, ponekad na desetine hiljada godina prošlosti, drama magle koja postaje vidljiva tek kad dođe do nas, snagom svetlosti, 186.000 milja u sekundi, prolazeći kroz vekove istorije, nama još uvek u mraku. Razdaljine su ogromne. Prostor i vreme postali su prostor-vreme.

Koliko treba vremena da događaj dođe do mene? Mislila sam da sam sadašnjost, mislila sam da sve razumem, ali tek kasnije, u klišeu zaslepljujućeg svetla, shvatam značaj onoga što se desilo. Samo u sadašnjosti mogu da prepoznam sopstvenu prošlost.

      

"Pogledaj me." Džov stoji iza mene na ovom brodu u brodskom ogledalu, njegova usta, par makaza koje prosecaju moju odlučnost. Okrenula sam se od slike u ogledalu da bih ga pogledala i on me je poljubio. Zatvorila sam oči, to se radi, možda je zato bilo potrebno toliko vremena da svetlost događaja dopre do mene. Počela sam da vidim šta sam to uradila.

Dok sam čekala, bez reči, počela sam da igram makabr ples. Kad bi samo jedno od njih dvoje bilo živo, kome bih se nadala?? Šampion Džov? Stela pobednica? Koga sam od njih dvoje volela iznad pohlepne ljubavi koja nam je svima bila zajednička? Bilo je gorčine u ovoj groznoj igri zato što sam pretpostavila da niko od njih dvoje nije mene izabrao.

Prošlog meseca, posle našeg sastanka, Stela mi je pokazala kartu XVI iz špila Tarota, L'amoureux, Ljubavnici. Mladić izgleda kao da pokušava da izabere između dve žene, Kupidon, sa strelom, stoji iznad njegove glave.

      

ONA: Večni trougao.

JA: Tri je muški broj. Neparni brojevi su muški.

ONA: Ili su muški brojevi neparni?

JA: Ja sam kriva.

ONA: Sve je naša krivica.

      

Pogledala je u sliku. "Mislim, možda, žene pokušavaju same da odluče, a muškarac ne obraća pažnju."

      

JA: Kako se osećaš?

ONA: Prestani da razmišljaš o osećanjima kao o nečemu što moraš da uloviš.

JA: Mnogo mi je lakše da kažem kako se osećam kad više ne osećam.

ONA: Mrtvi sahranjuju mrtve?

JA: Nisam mislila...

ONA: Znam. Odlučila sam.

JA: Šta?

ONA: To je moja sopstvena odluka. Ne radi Džova, ne radi tebe. Za mene. To je jedini pravi način da se počne ispočetka.

      

Nikad nisam otkrila šta je odlučila. Sredila je da se vidimo sledećeg dana ali mene je majka zvala telefonom i nisam od tada videla Stelu.

U toku noći, uznemirena snovima, plivala sam prsno po crnom nebu, bez svetla. Okrenula sam se na leđa, i nogama radeći da bih se održala na površini, videla sam zvezde u prevrnutoj kofi, kako padaju na mene. Podigla sam ruku da zaštitim lice.

"Stela! Stela!" Ko me je dodirnuo? Probudila sam se na mirnom brodu. Dvehiljade pet stotina duša a ja sama.

      

Rano ujutru, nebo išarano pticama, čula sam od kapetana da je jahta bila naša jahta, da detaljna pretraga ništa nije otkrila, nema olupine, nema tela, nema prepreka, nema signala. Vode su bile prekrivene ribarskim čamcima i krstaricama. Jahta nije mogla da nestane ali je nestala.

Kad zvezda padne, zemljina teža na njenoj površini postaje jača, i pošto se zrak svetlosti povija pod njenom težom, prostor-vreme oko zvezde postaje sve više iskrivljen. Konačno zvezda dolazi do stadijuma u kome ništa, čak ni svetlost, ne može da joj pobegne. Ishod koji horizont formira oko zvezde, sprečavajući da bilo koji signal dopre do spoljnih svetova. Znamo gde bi trebalo da je ali je nikad nećemo videti. Njena svetlost je zarobljena.

      

Otišla sam kod kapetana Ahaba i zatražila da me pošalje u jednom od svojih motornih čamaca pravo do Kaprija. Bio je to apsurdan zahtev i on se složio, iako je morao da pomeri svoj brod blago sa kursa da bi me iskrcao u maloj luci koja mi je bila potrebna. I tako, usred mora, u zoru, ponašala sam se kao ljudska riba-pijavica, manja od malog, veća od velikog, kačeći se za krmu najvećeg svetskog putničkog broda i određujući mu putanju.

Prošlo je bilo osam dana kako su Džov i Stela nestali.

 

Na recepciji u hotelu čekala me je poruka.

"Mora da ste pogrešili. Niko me ne očekuje ovde."

"No, no, Signora, questo e' il vostro nome."

Otvorila sam izbledelu kovertu. Uputstva, mastilom pisana bila su jasna. Iznajmi čamac. Sretni se sa pošiljaocem na keju kad dođe oseka.

      

Zašto sam to uradila? Nije bilo drugog načina da se napreduje a bilo je prekasno da se vratim nazad.

 

Brod Ludaka noćas je isplovljavao.

Ukrcani: Kapetan Aluvija Ferfeks. Mornar koji ne govori ni reč engleskog i nosi natpis oko vrata na kome piše "Petko". Treći, gospodin koji stoji iza mene dok vezujem čamac kaže, "Zovite me Ismael".

Okrenula sam se ka njemu. Koža mu je izgledala kao da je preko tela rastegnuta kleštima. Zategnut je bio kao žice na klaviru. Tenzija rane je u njemu podrhtavala. Bio je nepokretan i nije bio. Naštimovan je bio na si mol. Kad je govorio, glas mu je imao čudan tremolo.

Bio je obučen u crno. Cipele su mu bile prašnjave. Pantalone su mu visile kao da su ima već neko vreme proždrale njegove noge. Njegova bela košulja požutela je u boju slonovače. Imao je visoko sašiven struk, Džordž Treći Engleski, od nekad skupocenog štofa. Sada se povukao u crne rupe samozaborava. Nije nosio kravatu. Njegov kaput do poda imao je torbu sa veknama hleba u jednom velikom džepu. Njegov šešir bio je strpljiv primalac udaraca tokom čitavog jednog života. Skinuo je šešir dok je sa mnom govorio. Kosa koja mu je padala preko lica, nije imala sede. Jednom sam zvirnula u krater vulkana i videla lavu, vruću i daleku. Takve su mu bile oči.

Bio je ljubaznog ponašanja. Držao je šešir kao štit preko pupka dok je govorio. Glas mu je bio tih i nedvosmislen. Petko je sedeo na palubi u barici i buljio i buljio u uspravnu nametljivu figuru.

"Odvešću te do njih moja liebling i k'nacker."

"Zašto niste rekli nikome šta znate?"

"Čekao sam na vas."

"Niste znali da dolazim."

Slegao je ramenima i rukom pokazao na čamac. "Ich eil zich."

      

Otisnuti, nadvili smo se nad morem, obasjani zvezdama.

Molila sam se da Džov i Stela budu živi. Zašto sam pristala na letovanje? Nisam to rado učinila. Džov me je ubedio tvrdeći da će to mnogo Steli značiti. Htela sam da ona bude srećna. Nisam htela da nas moja lična osećanja sputavaju.

Moja osećanja me dovode do očaja. Tako retko mogu da ih kontrolišem. Ona su sopstveno carstvo. Suviše primitivno da postane republika, i kad požele, ona pošalju svoju vojsku da me pobije. Moja celokupna ličnost trebalo bi da uključi osećanja ali ne znam kako da napravim primirje sa tom ratničkom državom. Dok sam rasla, bunila sam se protiv osećanja a sada se moja osećanja bune protiv mene.

Odvojila sam sebe od prevelike patnje. Čak i sada postoji tesna veza u mojim crevima između osećanja i bola. Logično prepoznajem da je osećanje, često zaista jeste, zadovoljstvo i radost. Pa ipak, na instinktivnom nivou, na nivou izvan logike, osećanje je bol.

Ja gadno volim. To jest, ili premalo ili premnogo. Bacam se preko neprikladnog brda, samo da bih se zgrožena okrenula od običnog pogleda sa prozora. Melodrama mog detinjstva smestila se u psihu junaka/lupeža onoga Voli Me Ne Voli Me. Pohotni uvrnuti brkovi, aseksualno svetačko čelo, moji ljubavnici su se cepali na uzbudljive lovce i bezukusne žrtve.

U ovom preosvetljenom sumračnom svetu, gde fluorescentnost nadoknađuje pomanjkanje prirodne svetlosti, moja osećanja blude na sadizmu, mazohizmu, beskruploznosti i sakaćenju. Upravo ono što se očekuje od varvarske države. Ja sam civilizovana. Moja osećanja nisu.

Hoću lepo da volim. Da te vidim onakvu kakva jesi, a ne kao lik iz mog mračnog filma. Želim nepoznavanje i intimnost drugog ljudskog bića.

Kažem da se gola pojavljujem pred tobom, ali tako često zviznem mom nevidljivom naoružnom čuvaru, krezuboj, podrugljivoj, čvoruglavoj rulji, mojim osećanjima, koja su naviknuta da samo njima pripadam.

Na majčinim i očevim foie gras zabavama, smislila sam za sebe patuljka zdepastog lica koji secka omražene goste palicom sa ekserima. Ovog patuljka, Bes, njegovog starog poznanika Bol, bilo je lakše pozvati nego oterati. Kako sam rasla, oni su se sparili i sada imam ekipu kao što je Snežana imala svojih sedam patuljaka. Bes, Bol, Zaplašeni, Nervozni, Žuljavi, Košmar i Beskrupulozni. Čuvari mog mekog srca, oni se od njega hrane. Kako da ih nateram da napuste svoje meso i da izađu trepćući na sunce?

Kada sam srela Džova, desio se kratak naboj oslobađanja. Onda su moji podsvesni čuvari ponovo zatražili svoju zemlju. Stare osobine uvrtale su se sa novim prilikama. Ako sam ja imala ekipu, on je imao bataljon. Imao je jednu vrlinu; nije seks nazivao ljubavlju.

Kada sam Stelu srela, bila sam toliko uzbuđena i zgrožena što vodim ljubav sa drugom ženom da je bedama trebalo više vremena da se grupišu. Stari modeli ponašanja nisu mogli da se ponovo uspostave jer nikad nešto ovako ranije nisam upoznala. Šok novine je zaista proradio.

Neko vreme. Onda su patuljci skinuli onaj zapanjeni pogled sa svojih urezanih lica i opet krenuli na mene, Nervozni i Zaplašeni na čelu.

Učinila sam nešto neobično. To jest, za mene neobično. Dok su boksovali Stelu na smrt, koristeći moj glas, moje argumente, moju pamet, brutalno izokrenute u svoju korist, izvukla sam je sa puta i stala ispred nje. Moja ljubavnica nije bila moj neprijatelj. Oni jesu.

      

Ako uspe, trebaće godine za to. Moram da iznađem godine jer želim pred tobom da stojim gola. Hoću dobro da te volim.

Napolje sada u predusretljivu vodu. Zbir svih mogućih univerzuma je ovde. Sada, na ovom pramcu, na ovom jarbolu. Naše more koordiniše da se splete naša konačna tačka, ali naša funkcija talasa opisuje gde smo i gde nismo. Bacajući pogled na Ismaela dok jede svoj gulaš, ne bih se zaklela u život da je on ovde i nigde drugde. I samo telo mu se rasteže. On je više sazvežđe nego čovek. Evo njegovog kaiša, njegove ruke, njegove noge, njegove pameti, ko zna? Delovi njega su zafrljačeni u zvezde.

Nekad sam se sa Džovom raspravljala u vezi sa funkcijama talasa. Ono što su za njega bile manipulativne činjenice za mene su bile imaginativne fikcije. Eksperimentalno govoreći, izvan svake sumnje je da elektroni iskazuju suprotna i simultana ponašanja. Šta to nagoveštava u vezi sa nama? O našoj stvarnosti. Ono što nije napisano navlači me, teškoća, san.

Ne možemo više govoriti o atomima zato što “"atom" znači nedeljivost. Mi smo ga podelili.

Da li i dalje možemo da govorimo o stvarnosti kad stvarnost znači “ono što zapravo postoji. Bez falskifikovanja ili pretpostavljanja. Šta zapravo postoji? Univerzum je postao zagonetka.

Dodirnem te, a ti nestaneš. Uvek mi pobegneš. Što ti priđem bliže toliko izgledaš udaljenija. Što više znam o tebi, to si zagonetnija. Cogito ergo sum ili beše to Amo ergo sum. Mislim dakle postojim? Volim dakle postojim? Ono što me je definisalo u najjasnijoj tački u mom rasprostranjenom životu bila je moja ljubav prema tebi. Ne splav ili pojas za spasavanje. Čvrsta tačka u proticanju.

Materija je privremena i to i mene uključuje. Materija u najboljem slučaju ima tendenciju da postoji, i ona će, izgleda u beskonačnost da se deli jer ne postoji tamo tamo. Postoje vibracije, veze, mogućnosti i od njih je satkan naš stvarni život.

Nepomične i nepomične pokretne materije. Poveži paradoks nemira i formiranog. Ako je fizika u pravu, onda nismo ni živi ni mrtvi kao što to obično shvatamo, već u različitim stanjima mogućnosti.

Apsurdno? Da, znam da je apsurdno. Sahranila sam svog oca. Dok smo stajali uz njegov grob, a pop zapevao, moja baka šaputala je nešto za sebe, uvek iznova, “"Dejvid je sada u raju, Dejvid je sada u raju", u mojoj glavi vrtelo se Šredingerova mačka, Šredingerova mačka.

Ekspriment sa Šredingerovom mačkom. Nova fizika podriguje na učtive zvanice za stolom zdravog razuma. Imaginarna mačka se stavlja u kutiju sa uperenom puškom u glavu. Puška je povezana sa gajgerovim brojačem. Gajgerov brojač je u kočnom lancu sa komadom uranijuma. Molekuli uranijuma su nestabilni. Ako uranijum propadne, proces će da probudi gajgerov brojač, koji će potom da izazove pušku da opali. Toliko što se tiče neizvesne sudbine virtuelne mačke. Da bismo posmatrali sudbinu mačke, morali bismo da otvorimo kutiju, ali u kom stanju je mačka pre no što otvorimo kutiju? Sudeći po matematici njenih funkcija talasa, ona nije ni živa ni mrtva. Funkcija talasa opisuje zbir mogućih stanja mačke. Sve dok se ne izgradi mera, ne možemo zapravo da znamo stanje jedne čestice. Mačka, voleli mi to ili ne, jeste niz čestica. Ona deli potencijal celokupnog univerzuma. Ona je konačna i beskonačna, mrtva i živa. Ona je kvantna mačka.

Apsurdno? Da. Ajnštajn, koji nije mogao da pobije matematiku ili da opovrgne dokaze eksprimenata, mrzeo je zaključak. Koja je to vrsta zaključka? Istina je, mi to ne znamo. Pa ipak nas je mačka nadmudrila.

Da otvorimo kutiju? Ja ne. Videću ono što očekujem da vidim, bilo živu ili mrtvu mačku. Ne mogu da vidim mimo mog trodimenzionalnog koncepta stvarnosti, vezanog kao što jeste za dobro/loše, crno/belo, stvarno/nestvarno, živo/mrtvo. Matematika i fizika, kao nekad religija, otvaraju prolaz ka višim alternativama, stvarnost koja može da se dokuči ali ne i opazi. Stvarnost nasuprot zdravom razumu. Zemlja nije ravna.

      

"Ono što vidiš nije ono što misliš da vidiš."

"Izvini?"

"Senke, znakovi, maštanja."

"Ko si ti?"

      

Nije bilo odgovora, ili ako ga je i bilo poklopljen je bio vikom našeg momka s broda, "Petko! Petko! Petko!" Plovili smo oko devet sati. Bilo je jutro sledećeg dana.

Petko je spazio čamac, na oko pola sata razdaljine, gadno iskrivljen, bez radio veza. Tako sam brzo okrenula volan da sam polomila prst. To sam tek kasnije primetila. Kad mi je umro otac, nisam ga videla dve godine. Dok nisam sela uz njegov krevet, između nas je postojala razdaljina od dve godine, dugačak put da se pređe, a vesti o njegovom stanju bile su kao da neko staklo puca daleko. Sada je staklo prskalo oko moje glave. Njegova smrt i njihova.

Prišli smo im sa strane a ja sam preskočila preko vičući Petku da nas prati sve vreme. Stela je ležala na palubi zatvorenih očiju. Telo joj je bilo u lokvi krvi. Vrlo nežno sam prevrnula njenu mrtvu težinu. Srce mi je skočilo u usta i povratila sam. Njen guz i slabina bili su odsečeni.

Odozdo se čuo neki zvuk. Nisam znala šta očekujem. Džov se dovukao gore iz kabine, gornja usna i brada imali su bradu od krvi. Držao je u ruci nož za sečenje. Spazio me je, teror, užas, neverica, olakšanje, nesvest.

Kao neko u snu pozvala sam preko radija spasilački helikopter. Ismael se na kolenima naginjao nad Stelom, lice mu je bilo tik uz njeno, kukao je ili puštao neki zvuk kao novu smicalicu, zov rogom u divljinu svog bola. Držao je ruku na njenom ranjenom bedru a sunce na njegovoj ruci pravilo je oblogu svetlosti. Nešto je podigao, stavio u usta, očistio pljuvačkom. Izvadio ga je i prešao njim preko Stelinih očiju i lica. Bilo je obasjano svetlošću. Prstima joj je otvorio usta i stavio joj dijamant pod jezik.

"Tata?"

 Bila je živa.

      

Džova i Stelu su podigli iz vazduha sa oštećene jahte. Ja nisam imala drugog izbora nego da otplovim nazad na brodu u luku sa Petkom i Ismaelom. Tavanica neba bila je niska. Naš jarbol kao da se probijao kroz električne zvezde kao žica od trolejbusa. Žurili smo.

      

JA: Ko si ti?

ON: Privremeni otisak na privremenom mestu... Od samog početka vremena ti i ja smo sedeli ovde, pričajući, slušajući, dodajući jedno drugom flašu, ali to nismo bili mi, ili smo to bili neki drugi mi, izoštreni, čvrsti na tren bledeći, nestajući, zamenjujući same sebe.

Vazduh je ispunjen mrtvim telima. Udahni, izdahni dnevni krematorijum. Ispuni pluća mrtvima. Mehovi tvog kaveza od rebara su dom milionima, visokim kao ti, neizvesnim kao ti, majka, otac, sestra, prijateljica, vrteće gomile podstanara koji su od vladara istruleli u udisaj.

Ti živiš od fizičke čestice. Ti si naučni muzej.

Koje bi oni priče ispričali, ta komprimovana malecna bića koje ni ime ni uticaj ni dragulji ni opskurnost ne mogu da spasu od nemilosrdnog vakuuma tvojih nozdrva? Otkud znaš da sada nije u tebi neki Cezar, ili Rafaelo, Mocartova suza, okončani problemi srca Napoleona na Vaterlou? Diši, sve te moćnike i osvajaj carstva što i činiš. Tvoj nos idiot usisao je Rim. Tvoja otvorena usta izbljuvala su Temzu.

Koji Rim? Koja Temza? Oljušten kamen, mrve hleba, prljavština na nogama Svetog Petra, patina Bazilike, latice sa Uskrsa u nedelju 1603, tok dereglija, smola od bitaka, uvojci ovčije vune, hitrost jegulje. Loj, klobučina, ulje, hrana, crevno izbacivanje materije nadole, nagore, dok prolazi, dok prolazi kroz tebe, zvezdani prah koja jesi, prah prahu.

Mrtvi se konačno smeju. Zapuši nos i postaćeš oni, tonući bez vazduha u grobnicu. Napuni svoja pluća čistim, svežim vazduhom i moraš, kao neki kit, da se hraniš njihovim planktonom.

Da te zovemo Pantagruel? Šta planiraju Fe Fi Fo Fum džinovi? Nazovi sebe damom, uzimajući prste na rukama i nogama kroz šmrk? Krugovi tvog vazduha su košmar kod Boša. Moćnici i svinjski uzgajivači oplode tvoj nosni svrab. Zovi sebe uspravnom, neiskvarenom, kad tvoj go život zavisi od sastojka istorije?

Kihni? Posle svega što sam ti rekla, ti ćeš kihnuti? Nazovi sebe Vezuvom? Tvoje larvalne erupcije razbile su sobu u Pompeji vremenske olupine. Posula si stolnjak palatama.

Pepeo pepelu, prah prahu, dah dahu.

"I Gospod bog je podigao ilovaču sa zemlje i od nje napravio manekena i u njega udahnuo sopstveni dah..."

      

Udahni, izdahni.

Vetar je duvao tamo gde ti ga ču, bacajući ti u lice žetvu seljanki iz Ukrajine. Prelomljeni sneg iz zime 1947, parče stakla iz Carevine. Ti si ono što udišeš.

Ti sanjaš ono što udišeš. Slike, koje po danu lebde nasumice i čudne, sjedinjuju se u noći bez straže u kojoj delići sveta postaju ti.

Mrtvi opet žive. Razoreni se ponovo izgrađuju. Ima tu muzike, igranja, hrane koja se ne može naći u knjigama recepata. Tvoje telo daje meso vazduhu. Ti si još uvek savršena ilovača, dopadljiva, vitalna, sposobna da se na nju diše i prihvatajući dah kao sopstveni.

Ti mirisi su slike. Zanat proizvođača mirisa je tvoj. Ti dešifruješ vazduh u njegov sopstveni jezik. Piramide tebi pripadaju, barke iz mnogo voda. Muškarci i žene se skupljaju na tvoju naredbu. Jedna detelina koju lenjo ubereš dahom te odnese natrag u ono leto kada...

      

Udahni, izdahni. Ti dišeš vreme i raspad vremena. Materija koja se rešava sama sebe, još uvek otisnuta sopstvenim ehom, oblik koji je uzela, obličje sopstvene energije za neko vreme.

U srednjem veku mislilo se da ukleti žive u stomaku Sotone, u vrelom džaku nesvarenog, ali ukleti ili spašeni, šta god da smo bili, nastavljamo u plućima jedni drugih. Ugljenik, kiseonik, ogovarač ugalj.

Nemoj da me pogrešno shvatiš. Ovo nije zagrobni život. Ovo nije nikakav zagrobni život. Postoji život, koji neprekidno beži od oblika u kojima se nastanjuje, ostavljajući za sobom svoju ljusku. Pepeo pepelu, prah prahu. Istorija je u tvojim nozdrvama.

      

JA: Ko si ti?

ON: Pogledaj u ogledalo, Alisa, ko si ti? Koji smo mi medijumi oko stola, koji jedni druge prizivamo preko mirisa zdravog razuma?

JA: Nikad se nismo sreli.

ON: Ono što činimo ne postoji.

JA: Ova intimnost razređenog vazduha.

ON: Da li je tako teško poverovati?

JA: Istina se nalazi na čudnim mestima.

ON: Sve u šta je moguće poverovati jeste slika istine.

JA: Ko si ti?

 

Luka. Gužva, riba, mreže pauka-raka, kamion koji istovaruje kutije aqua minerale i vino frizzante, snopovi grisinija nagomilani izvan trattoria luke, široke crvene i bele pruge platnenog zaklona, jacint i alabaster u kitnjastom sanduku, setno plavetnilo zgrčenih klješta na izlomljenom ledu.

Deca i muškarci su teglili i skakali, vikali komandujući preko visokih jarbola i mokrog kamenja. Tu i tamo pokondirenost nekog motora koji se pali, nestrpljivo trubljenje testosterona, borba za prostor u gužvi luke.

Žene su stajale u grupicama, pregledale su robu dok su je skidali sa držača i bacali iz kamiona. Muškarci, raširenih nogu, podbočeni, bučno su negirali da bilo šta znaju o nestašicama i naknadama, dok su žene mahale odštampanim papirima za narudžbine i vriskale o zloupotrebi preko onih statičnih "Ne, ne, ne" dobavljača. Morske ptice i mačke borile su se međusobno za đubre.

Benigno sunce. Otvoreno sunce. More nevino kao dečija kupka. Zadah mora, miris ruzmarina, artičoka ispunjava vazduh celovitom truljenjem. Izvan tezgi, geranijumi, crveni u terakoti, bili su plameni ranog leta. Dečko naiđe jedući picu s paprikama. Osetila sam jednostavno čisto osećanje. Bila sam gladna.

Dok sam vozila svoj čamac u luku za iznajmljivanje, videla sam carabinierie. Naravno. Petko je skočio na obalu i stručno nas vezao za vodene kolce. Okrenula sam se ka Ismaelu. Nije ga bilo.

Moraću sama da objasnim svoje putešestvije i sparivanja. Pošto bi istina bez daljneg bila zapisana kao nečinjenica, rešila sam da lažem. Najverodostojnija objašnjenja su uglavnom laži. Šta govoriš drugima o sebi? U svakom slučaju, u policijskoj ćeliji, zemlja je i dalje ravna.

 

(Iz: Gut Symmetries /1997/)