Džinet Vinterson
Deuteronomija
Poslednja
knjiga zakona
Vreme je veliki umrtvilac. Svet
zaboravlja, dosađuje se, stari, odlazi. Bilo je jedno vreme u Engleskoj kad su
svi bili zauzeti gradnjom drvenih čamaca i isplovljavanjem protiv Turaka. Kada
je to prestalo da bude zanimljivo, ono malo seljaka što je preostalo odšepalo
je do ostrva, a ono malo preostale aristokratije kovalo je zavere jednih protiv
drugih.
Naravno, nije to cela priča, ali tako ti
je to sa pričama; činimo od njih šta hoćemo. To je način da se univerzum
objasni a da ipak ostane neobjašnjen, način da sve ostane živo, da ne bude
ugurano u vreme. Ko god da ispriča priču, ispričaće je različito, tek da nas
podseti da svako vidi drugačije. Neki ljudi tvrde da postoje istinite stvari,
neki tvrde da sve može biti dokazano. Ne verujem im. Jedino je sigurno da je
sve to veoma komplikovano, kao neki kanap pun čvorova. Sve je tu ali je teško
naći početak a nemoguće dokučiti kraj. Najbolje što možeš da učiniš je da se
diviš mačkinoj kolevci i da možda još malo zapetljaš. Istorija bi trebalo da
bude viseća mreža za ljuljanje i igra za igranje, kao što to rade mačke.
Kandžama petljati, žvakati, iznova srediti i kad padne veče opet je to klube
konca prepuno čvorova. Nikome ne bi trebalo da smeta. Neki prave velike pare iz
toga. Izdavači dobro prolaze, deca, kad su bistra, mogu da dosegnu vrh. To je
jedan opšti pokušaj na kišni dan, to svođenje priča koje se zove istorija.
Svet voli da razdvaja pripovedanje koje
nije činjenično od istorije koja to jeste. Oni to čine da bi znali u šta da
veruju a u šta ne. Ovo je vrlo oprezno. Kako to da niko ne može da poveruje da
je kit pojeo Jonu kad svaki dan Jona guta kita? I sad mogu da ih zamislim kako
naduvavaju najsumnjiviju od svih sumnjivih priča, a zašto? Zato što je to
istorija. Znati u šta verovati ima svoje prednosti. Izgradila je čitavo carstvo
i držala ljude tamo gde treba, u sjajnom domenu novčanika...
Vrlo često je istorija sredstvo da se
porekne prošlost. Poreći prošlost znači odbiti prepoznavanje njenog
integriteta. Upasovati je, naterati je, proraditi je, isisati duh tako da
izgleda onako kako mislite da treba. Svi smo mi istoričari na svoj mali način.
I na neki sablastan način Pol Pot je bio pošteniji nego što smo svi mi ostali.
Pol Pot je odlučio da se potpuno reši prošlosti. Rešiti se izmišljotine
tretiranja prošlosti sa objektivnim poštovanjem. U Kambodži je trebalo
izbrisati gradove, pobacati mape, ostati bez ičega. Bez dokumenata. Ništa. Vrli
novi svet. Stari svet bio je zgrožen. Pokazali smo prstom ali velike buve imale
su male buve po leđima da ih ujedaju.
Svet nikad nije imao poteškoća da se reši
prošlosti kad mu ova postane preteška. Meso će da gori, fotografije će da gore,
a sećanje, šta je to? Nesavršeno baljezganje budala koje ne vide potrebu da
zaborave. I ako ne možemo da se toga rešimo, onda ćemo to promeniti. Mrtvi ne
viču. Postoji izvesna zavodljivost u onome što je mrtvo. Zadržaće sve divne
vrline života bez one nesnosne gužve vezane za žive stvari. Gluposti i žalbe i
potrebe za ljubavlju. Možeš ga licitirati, staviti u muzej, sakupiti ga. Mnogo
je bezbednije biti kolekcionar radoznalosti jer, ako si radoznao, moraš da
sediš i sediš da vidiš šta će da se desi. Moraš da sediš na plaži sve dok ne
zahladni, i moraš da investiraš u čamac sa staklenim dnom, koji je skuplji od
pecaljke, i stavlja te na put elementima. Radoznalci su uvek u nekoj opasnosti.
Ako si radoznao, možeš nikad da se ne vratiš kući, kao svi muškarci koji sad
žive sa sirenama na dnu mora.
Ili ljudi koji su pronašli Atlantidu.
Kada su Očevi Hodočasnici podigli jedra,
to nije prošlo bez mišljenja mnogih da su ludi. Sada je istorija odlučila
drugačije. Radoznali ljudi koji su istraživači moraju da donesu kući više od
sećanja ili priče, moraju da donesu kući krompire ili duvan ili, najbolje od
svega, zlato.
Ali sreća nije krompir.
I El Dorado je više od španskog zlata i
zbog toga ne može da postoji. Oni koju su se vratili kući poludeli su od vizije
koja nije imala značenje. I tako, pošto je osetljiv, kolekcionar radoznalosti
okružiće se mrtvim stvarima, i razmišljaće o prošlosti kad je živela i kretala
se i imala biće. Kolekcionar radoznalosti živi u razrušenoj železničkoj stanici
sa videom raznih vozova. On je originalan živi mrtvac.
Tako da je prošlost, zato što je
prošlost, obradiva samo tamo gde je nekad bila savitljiva. Nekad je mogla da
promeni mišljenje, sada samo može da bude predmet promene. Staklo na lupi može
da se oboji, pomeri, razbije. Ono što je bitno je da se vidi da red pobeđuje...
i ako smo gospoda iz osamnaestog veka, koja navlače roletne dok nam kočije
preskaču preko Alpa, moramo da znamo šta radimo, izmišljajući red koji ne
postoji, da bismo stvorili sigurnost koja ne može da postoji.
Postoje red i ravnoteža koji moraju da se
pronađu u pričama.
Istorija je Sveti Đorđe.
I kada pogledam u knjigu istorije i
pomislim na napor mašte koji je bio potreban da se stisne ovaj tečan svet
između dve daske i pisaće mašine, ja sam zapanjena. Možda događaj ima neku
neobjašnjivu istinu. Bog mu je bio svedok. Bog zna. Ali ja nisam bog. Tako da
kad mi neko priča šta je čuo ili video, verujem mu, i verujem i njegovom
prijatelju koji je takođe video, ali ne na isti način, i mogu da te iskaze
povežem i neću dobiti maštanje bez konca i konopca već sendvič premazan
sopstvenim senfom.
Slana govedina civilizacije koja baljezga
u slivniku. Zatvor je bio veliki problem posle Drugog svetskog rata. Nije bilo
dovoljno sirove hrane u ishrani, isuviše prerađevina. Ako uvek jedeš napolju ne
možeš biti siguran šta ulazi unutra a informacija koju primiš nikoga ne
pokreće.
Trulo i dok truli.
Evo jednog saveta. Ako hoćeš da zadržiš
rođene zube, pravi sam svoje sendviče...
(Iz: Oranges Are Not The Only Fruit
/1985/)
Car
Upravo je Napoleon imao takvu strast
prema piletini da je svoje kuvare terao da rade danonoćno. Kakva je to bila
kuhinja, sa živinom u svakakvom stanju odranosti: neka još uvek hladna i
okačena o kuke, neka koje se polako vrti na ražnju, ali većina na gomili za
bacanje s obzirom da je car bio zauzet.
Čudno da čovekom toliko vlada apetit.
To je bio moj prvi zadatak. Počeo sam kao
onaj koji zavrće šije i vrlo brzo sam postao onaj koji nosi tanjir kroz naslage
blata do njegovog šatora. Voleo me je zato što sam nizak. Laskam sebi. Nije da
mu se nisam dopadao. Niko mu se nije dopadao osim Žozefine, a ona mu se
dopadala onako kako mu se dopadala piletina.
Niko iznad 160cm nikad nije usluživao
cara. Držao je male sluge i velike konje. Konj koga je voleo bio je sedamnaest
pedalja visok sa repom koji je mogao čoveka triput da obmota i opet da ostane
perika za njegovu damu. Taj konj imao je đavolje oko i bilo je gotovo isto
toliko mrtvih konjušara u štali koliko i pilića na stolu. One koje zver nije
ubijala jednim laganim šutom, gazda je uklanjao zato što mu nije sijala dlaka
ili su mu žvale bile zelene.
"Nova vlada mora da zaseni i
zapanji", rekao je. Hleb i cirkusi mislim da je rekao. Nije iznenađujuće
da kad smo konačno našli konjušara, on je
bio iz cirkusa i stajao je uspravan kao konjske sapi. Kad je češljao
zver, koristio bi merdevine sa četvrtastim podnožjem i trouglastim vrhom, ali
kad ga je jahao za uvežbavanje, velikim skokom bi se spustio temeljito na
njegova sjajna leđa dok bi konj njištao i propinjao se ne mogavši da ga zbaci,
čak ni sa nosem u prašini a zadnjim nogama ka bogu. Tada bi nestali u oblaku
prašine i putovali kilometrima, kepec zakačen za grivu, s pokličima na svome
čudnom jeziku koji niko od nas nije mogao da razume.
Ali je on sve razumeo.
Terao je cara na smeh i konj nije mogao
da ga nadigra, tako da je on ostao. I ja sam ostao. I postali smo prijatelji.
Bili smo u šatorskoj kuhinji jedne noći
kad zvono poče da zvoni kao da je sam đavo na drugom kraju. Svi smo skočili i
jedan je otrčao do ražnja dok je drugi pljunuo na srebrninu a ja sam morao da
spremim svoje čizme za šipčenje kroz smrznute brazde. Kepec se smejao govoreći
da će radije da rizikuje s konjem nego sa gazdom, ali mi se ne smejemo.
Evo ga stiže okruženo peršunom koji kuvar
gaji u kacigi mrtvog vojnika. Napolju su pahuljice tako guste da se osećam kao
neka mala figura u dečijoj mećavi. Moram da suzim oči da bih pratio žutu mrlju
koja osvetljava Napoleonov šator. Niko drugi ne sme da ima svetlost u ovo doba
noći.
Gorivo nedostaje. Cela vojska nema
šatore.
Kad ulazim, zatičem ga kako sedi sam sa
globusom ispred sebe. Ne primećuje me, i dalje okreće i okreće globus, nežno ga
držeći obema rukama kao da je sisa. Kratko sam se nakašljao i pogledao je
iznenada sa strahom na licu.
"Ostavi ga ovde i idi."
"Nećete da vam ga isečem
gospodaru?"
"Snaći ću se. Laku noć."
"Znam na šta misli. Gotovo mi nikad
sad ne traži da ga isečem. Čim izađem, podići će poklopac i uzeti ga i gurnuti
u usta. Voleo bi da mu je celo lice usta da bi mogao da proguta celo živinče.
Ujutru sam bio srećan ako ostane jadac.
Nema toplote, samo stepeni hladnoće. Ne
sećam se osećanja vatre spram kolena. Čak i u kuhinji, najtoplijem mestu u
celom kampu, toplota je isuviše slaba da bi se širila i bakrene šerpe se
zamagljuju. Jednom nedeljno skidam čarape da bih isekao nokte na nogama i
ostali me zovu kicoš. Beli smo sa crvenim nosevima i plavim prstima.
Trobojka.
On to čini da bi mu pilići bili sveži.
On koristi zimu kao ostavu.
Ali to je bilo veoma davno. U Rusiji.
Danas ljudi govore o stvarima koje je
radio kao da su imale smisla. Kao da su čak i njegove najstrašnije greške bile
rezultat loše sreće ili prkosa.
Bila je to zbrka.
Reči kao što su razaranje, silovanje,
ubijanje, krvoproliće, gladovanje su katanac i ključne reči da bi se oduprli
bolu. Reči o ratu koje su na oko lake.
Pričam vam priče. Verujte mi.
Hteo sam da budem dobošar.
Regrutni oficir dao mi je orah i pitao me
je da li mogu da ga slomijem palcem i kažiprstom. Nisam mogao i on se nasmejao,
rekao je da dobošar mora da ima jake ruke. Ispružio sam dlan, sa orahom na
njemu, ponudivši mu isti izazov. Zajapurio se i sredio da me potporučnik odvede
u kuhinjski šator. Kuvar je zgrabio moj mršavi kostur i shvatio da nisam čovek
za tranžiranje. Nije za mene bila gužva bezimenog mesa koja je morala da se
isecka za dnevni gulaš. Rekao je da imam sreće, da ću raditi za Bonapartu
lično, i za jedan kratak, blistav trenutak zamislio sam se kako vežbam za
poslastičara i gradim delikatne tornjeve od šećera i šlaga. Hodali smo do malog
šatora sa dva bezizrazna stražara pored nas.
"Bonapartina lična ostava",
reče kuvar.
Prostor od zemlje pa do vrha platna bio
je ispunjen grubim drvenim kavezima od oko desetak kvadratnih santimetara, sa
majušnim prolazima između njih, jedva da čovek prođe. U svakom kavezu bilo je
dva ili tri pileta, sa isečenim kljunovima i kandžama, koji bulje kroz pukotine
tupim identičnim očima. Nisam kukavica i video sam mnogo kasapljenja po našim
selima ali nisam bio spreman na tišinu. Nije bilo ni šušnja. Mogli su biti mrtvi,
trebalo je da su mrtvi, osim tih očiju. Kuvar je krenuo nazad. "Tvoj posao
je da im počistiš i da im zavrneš šiju."
Zbrisao sam na dokove, i s obzirom da je
kamen bio topao tog ranog aprila i s obzirom da sam danima putovao, zaspao sam
sanjajući o dobošima i crvenoj uniformi. Probudila me je čizma, tvrda i sjajna
sa poznatim mirisom sedla. Podigao sam glavu i video je na svom stomaku kao što
sam ja stavio orah na dlan. Oficir nije gledao u mene ali je rekao, "Sada
si vojnik i imaćeš mnogo prilika da spavaš napolju. Na noge."
Podigao je stopalo i ja se iskobeljah na
noge, on me jako šutnu i gledajući i dalje ispred sebe reče, "Čvrsti
guzovi, to je nešto."
Vrlo brzo sam čuo na kakvom je glasu ali
me nikad nije uznemiravao. Mislim da mu je smetao miris pilića.
Od samog početka nedostajao mi je dom.
Nedostajala mi je moja majka. Nedostajalo mi je brdo na kome se sunce spušta
niz dolinu. Nedostajale su mi sve svakodnevne stvari koje sam mrzeo. U proleće
kod kuće, maslačci oboje polja i reka opet poteče lenjo posle mesec dana kiše.
Kad je došla vojska da regrutuje, jedna osiona gomila nas smo se smejali
rekavši da je vreme da upoznamo nešto više od crvene štale i krava koje smo
doneli na svet. Upisali smo se odmah a oni koji nisu umeli da pišu ostavili su na
stranici optimističku mrlju.
Naše selo pravi svake godine na kraju
zime veliku vatru. Gradili smo je nedeljama, visoku kao katedrala sa bezbožnim
jezikom plamena od slomljenih klopki i
rasturene slame. Bilo bi puno vina i igranja i devojaka u mraku, i s obzirom
da smo odlazili, dato nam je da je zapalimo. Kad je sunce zašlo, bacili smo
naših pet upaljenih baklji u srce lomače. Usta su mi se osušila kad sam čuo
kako se drvo pali i puca sve dok se prvi plamen nije probio. Poželeo sam tada
da sam svetac sa anđelom da me čuva da mogu da uskočim u vatru i vidim kako mi
gore grehovi. Odlazim na ispovest ali tamo nema žara. Čini to iz srca ili nemoj
uopšte.
Mi smo mlaki ljudi u vreme naših praznika
i teškog rada. Ne dotiče nas mnogo, ali žudimo da budemo dotaknuti. Ležimo
budni noću želeći da noć nestane i pokaže nam viziju. Naša deca nas plaše
svojom bliskšću, ali se osiguramo da porastu u odrasle kao što smo mi. Mlake
kao mi. U ovakvu noć, ruke i lica se žare, možemo da poverujemo da će nam sutra
doneti anđele u tegli i da će dobro poznate šume iznenada pokazati novi put.
Poslednji put kad smo imali ovu veliku
vatru, komšija je pokušao da sruši zidove svoje kuće. Rekao je da nije ništa
drugo do smrdljiva gomila balege, sušenog mesa i buva. Rekao je da će sve da spali.
Žena ga je vukla za ruke. Bila je to velika žena, navikla na mešenje i polja,
ali nije mogla da ga zaustavi. Razbijao je pesnicu o staro drvo sve dok mu ruka
nije zaličila na odranu jagnjeću glavu. Onda je ležao pored vatre celu noć sve
dok ga jutarnji vetar nije pokrio pepelom koji se hladio. Nikad o tome nije
progovorio. Ni mi nismo o tome govorili. On ne dolazi više na veliku vatru.
Nekad se pitam zašto niko od nas nije
pokušao da ga zaustavi. Mislim da smo želeli da on to učini. Da učini to za
nas. Da sruši naše živote s dugim satima i da možemo da počnemo iznova čisto i
jednostavno otvorenih ruku. Ne bi to bilo tako, ništa više nego što je moglo
tako biti kad je Bonaparta zapalio pola Evrope.
Ali koje smo druge šanse imali?
Stiglo je jutro i odmarširali smo sa
našim paketima hleba i starim sirom. Žene su puštale suze a muškarci nas
udarali po leđima i govorili da je vojska dobar život za momke. Jedna devojčica
koja me je uvek pratila okolo vukla me je za ruku, skupljenih obrva od brige.
"Da li ćeš ubijati ljude,
Anri?"
Spustio sam se pored nje. "Ne ljude,
Luiz, samo neprijatelja."
"Šta je to neprijatelj?"
"Neko ko nije na tvojoj
strani."
Bili smo na putu da se pridružimo
engleskoj vojsci u Bulonju. Bulonj, uspavana beznačajna luka sa sijaset javnih
kuća iznenada je postao odskočna daska za carstvo. Samo na trideset kilometara
razdaljine, vidljiva kao jasan dan, bila je Engleska i njena arogancija. Znali
smo za Engleze; kako su jeli svoju decu i ignorisali Devicu Mariju. Kako su
vršili samoubistva sa nedostojnom radošću. Englezi imaju najveći procenat
samoubistava u Evropi. To sam čuo direktno od jednog popa. Englezi sa njihovom
Džon Bulovom teletinom i penušavim pivom. Englezi koji su sada u vodama od
Kenta do pojasa vežbajući da udave najbolju vojsku na svetu.
Trebalo je da osvojimo Englesku.
Cela Francuska biće regrutovana ako
treba. Bonaparta će da zgrabi svoju zemlju kao sunđer i da iscedi poslednju kap
iz nje.
Mi smo zaljubljeni u njega.
U Bulonju, iako su mi razbijene nade da
dobujem uzdignute glave na čelu ponosne kolone, još uvek sam dovoljno uzdignute
glave zato što znam da ću videti Bonapartu lično. On redovno dolazi tandrčući
iz Tijera i pretresajući mora kao što običan čovek čini sa svojom kacom za
kišnicu. Domino kepec kaže da biti blizu njega je kao da ti veliki vetar duva
uz uši. On kaže da je Madam de Stal to tako rekla a ona je dovoljno slavna da
bi bila u pravu. Ona sada ne živi u Francuskoj. Bonaparta ju je oterao u egzil
zato što se bunila protiv njega što cenzuriše pozorište i zabranjuje novine.
Jednom sam kupio njenu knjigu od putujućeg trgovca koji ju je dobio od nekog
osiromašenog plemića. Nisam mnogo razumeo ali sam naučio reč
"Intelektualac" koju bih voleo na sebe da primenim.
Domino mi se smeje.
Noću sanjam maslačke.
Kuvar je zgrabio pile sa kuke iznad svoje
glave i ćapio šaku fila iz bakarne tegle.
Smešio se.
"Napolje na grad noćas, momci, i
kunem se, biće to nezaboravna noć." Promuljao je fil u živini, uvijajući
ruku da bi ga svuda rasporedio jednako.
"Svi ste bili ranije sa ženom,
pretpostavljam?"
Većina nas je pocrvenela a neki su se i
zakikotali.
"Ako niste, onda nema ničega slađeg,
a ako jeste, epa, sam Bonaparta se nije zasitio istog ukusa iz dana u
dan."
Podigao je pile da ga pregledamo.
Nadao sam se da ću ostati sa džepnom
biblijom koju mi je majka dala kad sam krenuo. Moja majka je volela boga. Rekla
je da su Bog i Devica sve što joj je potrebno iako je bila zahvalna na svojoj
porodici. Video sam je kako kleči pred zoru, pre muže, pre gustog kačamaka, i
kako glasno peva Bogu, koga nikad nije videla. Mi smo manje-više religiozni u
našem selu i poštujemo popa koji pešači deset kilometara da nam donese hostiju
ali nam to ne cepa srca.
Sveti Pavle je rekao da je bolje ženiti
se nego goreti, ali me je majka naučila da je bolje goreti nego se ženiti. Ona
je htela da bude kaluđerica. Nadala se da ću ja postati pop i štedela je da bi
me obrazovala dok su moji prijatelji pleli konopce i gurali plug.
Ne mogu da budem pop zato što, iako je
moje srce glasno kao i njeno, ne mogu da se pretvaram pred gomilom koja mi
odobrava. Vikao sam Bogu i Devici, ali mi nikad nisu odgovorili i ne zanima me
nepomičan tihi glas. Valjda Bog može u susret strasti da izađe strasno?
Ona kaže da može.
Onda bi trebalo.
Porodica moje majke nije bila imućna, ali
je bila ugledna. Vaspitana je u tišini na muzici i prigodnoj književnosti, i o
politici se nikad nije raspravljalo za stolom, čak i dok su pobunjenici
razvaljivali vrata. Njena porodica bila je monarhistička. Kad je imala dvanaest
godina, rekla im je da želi da bude kaluđerica, ali oni nisu voleli
preterivanja i uverili su je da će je brak više ispuniti. Rasla je u tajnosti,
daleko od njihovih očiju. Spolja je bila poslušna i nežna, ali iznutra je rasla
glad koja bi im se zgadila da samo gađenje nije bilo preterivanje. Čitala je o
životima svetaca i znala je gotovo celu bibliju napamet. Verovala je da će joj
sama Devica Marija pomoći kad dođe vreme.
Došlo je vreme kad je imala petnaest
godina, na stočnoj pijaci. Gotovo svi u gradu bili su izašli da vide trome
bikove i visoko cenjene ovce. Njeni majka i
otac bili su u prazničnom raspoloženju i u trenutku brzopletosti njen
tata je pokazao na jednog zdepastog, lepo obučenog čoveka koji je nosio dete na
ramenima. Rekao je da ne može da nađe boljeg muža. Kasnije će večerati s njima
i nadao se veoma da će Žoržet (moja majka) pevati posle večere. Kada se gužva
zgusnula, moja majka je pobegla, ne ponevši ništa osim odeće na sebi i bibliju
koju je uvek nosila sa sobom. Sakrila se u kola sa senom i krenula te tople
večeri izvan grada polako kroz mirna polja sve dok kola nisu stigla do sela u
kome sam se rodio. Gotovo bez straha s obzirom da je verovala u snagu Device,
moja majka se predstavila Klodu (mom ocu) i zatražila da je odvede u najbliži
manastir. On je bio čovek sporog uma ali dobar, deset godina stariji od nje, i
ponudio joj je krevet za tu noć, razmišljajući o tome da je vrati kući sledećeg
dana i možda pokupi nagradu.
Nikad se nije vratila kući niti je našla
manastir. Dani su se pretvorili u nedelje i plašila se svog oca, za koga je
čula da je pretraživao kraj i podmićivao sve verske ustanove koje je obilazio.
Prošla su tri meseca i otkrila je da ume sa
biljkama i da ume da smiri uplašene životinje. Klod joj se jedva obraćao
niti joj je ikad smetao, ali bi ga ponekad uhvatila kako je posmatra, dok mirno
stoji rukom štiteći pogled od sunca.
Jedna noći kasno, dok je spavala, čula je
kucanje na vratima i paleći lampu videla je Kloda. Obrijao se, bio je u noćnoj
košulji i mirisao je na sapun od fenola.
"Hoćeš da se udaš za mene,
Žoržet?"
Odmahnula je glavom i on je otišao,
vraćajući se tu i tamo kako je vreme prolazilo, uvek stojeći ispred vrata, čist
i obrijan i mirišući na sapun.
Rekla je da. Nije mogla da ide kući. Nije
mogla da ide u manastir sve dok je njen otac podmićivao svaku igumaniju koja je
imala ideju o novom oltaru, ali nije mogla da nastavi da živi sa ovim tihim
muškarcem i njegovim brbljivim susedima osim ako se on ne oženi njom. Ušao je u
krevet pored nje i gladio ju je po licu i uzeo njenu ruku i stavio je na svoje
lice. Nije se plašila. Verovala je u moć Device.
Posle toga, kad god bi je želeo, on bi
zakucao na vrata na isti način i čekao dok ona ne kaže da.
Tada sam ja rođen.
Pričala mi je o mojim babi i dedi i
njihovoj kući i njihovom klaviru, i senka je proletela njenim pogledom kad je
pomislila da ih nikad neću videti, ali ja sam voleo svoju anonimnost. Svi u
selu imali su rođačke veze da mogu da se svađaju i da o njima nešto znaju. Ja
sam izmišljao priče o mojima. Bili su štogod sam želeo da budu u zavisnosti od
mog raspoloženja.
Zahvaljujući trudu moje majke i zarđalom
učenju našeg popa naučio sam da čitam na sopstvenom jeziku, na latinskom i
engleskom i naučio sam aritmetiku, osnove prve pomoći i s obzirom da je pop
dodavao svojoj mršavoj zaradi dobitak od klađenja i kockanja, naučio sam i sve kartaške igre i nekoliko trikova. Nikad
majci nisam rekao da je pop imao šuplju bibliju sa špilom karata unutra. Nekad
bi je greškom doneo na bogosluženje i tada bi uvek čitao iz Prve knjige
Postanja. Seljaci su mislili da voli priču o stvaranju. Bio je dobar čovek ali
mlak. Više bih voleo napaljenog jezuitu, možda bih tada pronašao ekstazu koja
mi je potrebna da bih verovao.
Pitao sam ga zašto je pop a on je rekao
da ako za nekog moraš da radiš tada je najpogodniji neprisutni gazda.
Zajedno smo pecali i pokazivao mi je
devojke koje je želeo i tražio mi je da učinim to za njega. Nisam nikad. Do
žena sam stigao kasno kao moj otac.
Kada sam otišao, majka nije plakala. Klod
je plakao. Dala mi je svoju malu bibliju, onu koju je toliko godina čuvala, i
ja sam joj obećao da ću je čitati.
Kuvar je video moje oklevanje i munuo me
je ražnjem. "Novajlija, momče a? Nemoj da se plašiš. Ove devojke koje ja
poznajem čiste su kao suza i široke kao polja Francuske." Spremio sam se,
perući se sapunom od fenola.
Bonaparta, Korzikanac. Rođen 1769, Lav.
Nizak, bled, hirovit, sa uvidom u
budućnost i jedinstvenom sposobnošću da se koncentriše. Godine 1789. revolucija
je otvorila zatvoreni svet i neko vreme najbedniji dečak s ulice imao je više
na svojoj strani nego bilo koji aristokata. Mladom poručniku veštom u
artiljeriji, prilike su bile naklonjene i za nekoliko godina general Bonaparta
je pretvarao Italiju u polja Francuske.
"Šta je
sreća", rekao je, "osim sposobnost da se iskoriste nesreće?"
Verovao je da je centar sveta i dugo
ništa nije moglo da ga razuveri. Čak ni Džon Bul. Bio je zaljubljen u sebe i
Francuska mu se pridružila. Bila je to ljubavna priča. Možda su sve ljubavne
priče takve: nisu kontakt između jednakih strana već eksplozija snova i želja
koji ne mogu da nađu utočište u svakodnevnom životu. Samo drama dolazi u obzir
i, dok vatromet traje, nebo je druge boje. Postao je car. Zvao je Papu iz
Svetog grada da ga kruniše ali je u poslednjem trenutku uzeo krunu u svoje ruke
i stavio je na glavu. Razveo se od jedine osobe koja ga je razumela, od jedine
osobe koju je stvarno voleo, zato što nije mogla da mu podari dete. Ovo je
jedini deo ljubavne priče koji nije mogao sam da izvede.
On je odbojan ili zanosan naizmenično.
Šta biste radili da ste car? Da li bi
vojnici postali brojevi? Da li bi bitke postale dijagrami? Da li bi
intelektualci postali pretnja? Da li biste svoje dane okončali na ostrvu gde je
hrana slana a društvo tunjavo?
Bio je najmoćniji čovek na svetu ali nije
mogao da pobedi Žozefinu u bilijaru.
Pričam vam priče. Verujte mi.
(Iz: The Passion /1987/)
Priča o dvanaest igrajućih princeza
Zalupala sam na vrata i čula iza sebe
glas koji me pita kako se zovem.
"Moje ime je Džordan", rekla
sam, iako nisam znala kome. "Ovamo dole."
Bio je jedan bunar pored vrata sa
iskrzanim konopcem i zarđalom kofom.
"Mene tražite?"
Objasnila sam glavi koja je sada
izvirivala preko ivice bunara da sam došla da posetim Dvanaest Igrajućih
Princeza.
"Onda možeš
ovde da počneš", rekla je glava, "Ja sam najstarija."
Stidljivo, zato što se bojim ograđenih
prostora, preskočila sam ivicu i sišla niz drvene stepenice. Našla sam se u
okrugloj sobi, lepo nameštenoj, sa srebrnom džezvom u kojoj je vrila sveža kafa.
"Donela sam ti malo haringa",
rekla sam s nelagodnošću.
Na reč "haringe" čuo se mali
zvuk velikog oduševljenja i jedna ruka se pojavila preko mog ramena i uzela ceo
paket.
"Molim te oprosti joj", rekla
je Princeza. "Ona je sirena."
Sirena koja je bila prelepa, ali bez
finesa, je već gutala ribe, bacajući ih duboko u grlo kao što bismo ti i ja
neku ostrigu.
"To je kazna ljubavi",
uzdahnula je Princeza, i odmah počela da mi priča priču svog života.
Sve smo spavale u istoj sobi, moje sestre
i ja, a ta soba bila je tešnja od nove reke i duža od prorokove brade.
Tako vidiš jasno kakve su nam bile odaje.
Spavale smo u belim krevetima sa belim
čaršafima i mesec je sijao kroz prozor i pravio bele senke na podu.
Svake noći, iz ove
sobe, letele smo u srebrni grad gde
niko nije jeo ni pio. Zanimanje ljudi bilo je da igraju. Izlizale smo haljine i
papuče igrajući, ali s obzirom da smo uvek spavale dubokim snom kad je ujutru
otac došao da nas budi teško je bilo pretpostaviti gde smo bile i kako.
Zamisli da nas je ipak jedan vešti princ
jednom uhvatio kako izlećemo kroz prozor. Dale smo mu bile uspavljujući napitak
ali se on samo pravio da ga ispija. Imao je jedanaestoro braće, i sve su nas
poudavali, svaku za po jednog brata, i kako se kaže, živele smo srećno i zadovoljno.
Jesmo, ali ne sa našim muževima.
Uvek sam uživala u plivanju, i upravo sam
u dubokim vodama jednoga dana došla do koralne pećine i videla sirenu kako
češlja kosu. Odmah sam se zaljubila u nju, i posle nekoliko meseci tajnog
sastajanja, dok se moj muž sve vreme žalio da smrdim na ribu, pobegla sam i
počela s njom da živim u savršenom slanom ushićenju.
Nekoliko godina nisam se čula sa
sestrama, i tada sam, nekom čudnom igrom slučajnosti, saznala da smo se sve na
ovaj ili onaj način, bile rastale od naših slavnih prinčeva i da smo živele
svaka na svoju stranu, sledeći svoj ukus.
Kupile smo ovu kuću i delimo je. Naići
ćeš na moje sestre dok hodaš po njoj. Kao što vidiš, ja živim u bunaru.
"To je moj poslednji muž naslikan na
zidu", reče druga princeza, “izgleda kao da je živ".
Provela me je kroz svoju staklenu kuću
pokazujući mi zanimljivosti, mrtvorođeni fetus neslavnog Pape Jovane koji je
tako uspešno pozirao kao Božiji čovek sve dok se nije porodio na Uskršnjoj
proslavi. Imala je kamene ploče na kojima je Mojsije dobio Deset zapovesti.
Pisanje je bilo nejasno ali su se jasno raspoznavala udubljenja Božjeg prsta.
"Ja skupljam religijske
predmete."
Muž joj nije smetao ništa više nego nekoj
drugoj ženi sve dok nije pokušao da je spreči u njenom hobiju.
"Napravio je
lomaču i spalio telo jednog sveca. Svetac je bio vrlo star i zamotan u platno.
Dopadao mi se u kući, nešto je dodavao."
Posle toga je rođenog muža umotala u
platno i zatim obmotavala plesnive zavoje sve dok mu nije došla do nosa. Na
momenat je zažalila, a onda je nastavila.
"Hodao je kroz lepotu", rekla
je.
"Oči su mu bile smeđe močvare,
trepavice su mu bile kao vrbe. Njegove spojene obrve činile su branu između
čela i lica. Njegovi obrazi bili su strmi i tanki, usta su mu bila vulkan. Dah
mu je bio kao u zmaja, a srce mu je bilo otrgnuto od bika. Žile na njegovom
vratu bile su beli stubovi koji vode ka rezama njegove ključne kosti. Još uvek
mogu da ocrtam duplju njegovog grla. Njegove grudi bile su sef, rebra su mu
bila od mesinga, sijala su kroz kožu kad je bilo sunca. Njegova ramena bila su
planinski venci, njegova kičma kaldrmasta ulica. Utroba mu je bila nabijena
draguljima a kurac mu se budio u zoru. Polja pšenice me još uvek podsećaju na
njegovu kosu, i kad vidim ruku čiji su prsti duži od dlana pomislim da je možda
to on koji je došao da me opet dodirne.
"Ali me nikad nije dodirnuo. On je
voleo nekog dečaka. Probola sam ih zajedno jednom strelom na mestu gde su
ležali.
Još uvek mislim da je bilo
poetično."
Moj muž se oženio sa mnom tako da bi mu
veze sa drugim ženama, s obzirom da su zabranjene, bile zanimljivije. Opasnost je bila za njega
afrodizijak: nije želeo ništa lako ili nežno. Njegov stil bio je da
izazove kovitlace. Bila sam upozorena, uvek jesmo, od strane dobronamernih ili
nezadovoljnih, ali nisam htela da se bavim tračevima. Moj muž bio je zgodan i
pametan. Šta smeta ako mu je bio potreban izvestan ventil, samo da me voli?
Htela sam da ga volim; bila sam odlučila da budem srećna sa njim. Nisam ranije
bila srećna.
Na početku mi gotovo uopšte nije smetalo
njegovo odsustvanje nedeljama. Nisam shvatala da je deo njegovog sporta da mene
izluđuje. Tek onda, kada bi me povredio, mogao je u potpunosti da uživa u
drugim krevetima koje je posećivao.
Uskoro sam otkrila da su mu omiljene žene
bile stanarke ludnice. S njima je dogovarao lažna venčanja u napuštenim
štalama. Oblačile su pokrove kao venčanice i nosile svežanj šargarepa umesto
buketa. Uzimao ih je odmah zatim na oltaru od svinjskog valova. Većina su bile
device. Voleo je da dolazi meni kući smrdeći na njihovu krv.
Da li telo toliko sebe mrzi da traži
oslobođenje po svaku cenu?
Nisam ga ubila. Pustila sam ga da šeta
bojnim poljima svog razorenog carstva; telo mu je bilo išarano zarazama. Iste
te zime nađen je mrtav u snegu.
Zašto nije mogao svoj život da okrene ka
meni, kao što drveće, iako uznemireno vetrom, ipak sledi put sunca?
Mora da ste čuli za Motovilku.
Protiv želje svoje porodice, koja se
najbolje može opisati kroz njihovu strast da skupljaju minijaturne lutke,
otišla je da živi u kuli sa jednom starijom ženom.
Njena porodica bila je toliko razjarena
njenim odbijanjem da se uda za princa suseda da su oklevetali par nazivajući
jednu vešticom a drugu malom devojčicom. Nezadovoljeni pogrdama, neprekidno su
pokušavali da prodru u kulu, tako da je srećan par morao da zapečati sva vrata
koja nisu bila u visini neba. Ljubavnica je ulazila tako što se penjala uz
Motovilkinu kosu, a Motovilka je ulazila tako što je zakivala periku na pod i
bacala kike kroz prozor. Obe su mogle da koriste merdevine, ali bile su
zaljubljene.
Jednoga dana princ, koji je oduvek voleo
da pozajmljuje odeću svoje majke, obukao se kao Motovilkina ljubavnica i
dovukao u kulu. Kad je ušao, nju je zavezao, čekajući na zlu vešticu da dođe.
Onoga trenutka kad je uskočila kroz prozor donoseći večeru, princ ju je udario
po glavi i ponovo izbacio. Tada je poneo Motovilku niz konopac i naterao je da
gleda kako oslepljuje njenu poraženu ljubavnicu u polju trnja.
Posle toga su naravno živeli srećno i
zadovoljno.
Što se mene tiče, moje telo je ozdravilo,
iako moje oči nikad nisu, i najzad su me pronašle moje sestre, koje su došle
svaka na svoj način da žive na ovom imanju.
Moj muž?
E pa, prvi put kad sam ga poljubila,
pretvorio se u žabu.
Eno ga tamo, odmah pored tvojih nogu. Ime
mu je Anton.
Na veče Nove godine, hodajući dubokim
prolazima izmrljanim svetlošću, videla sam mog muža na konju, u ružičastom
kaputu. Držao je svoj lovački rog kod usta i stajao u uzengijama. Lovci su
odjahali; vrlo brzo videli su se kao svete bobice sakrivene u zelenilu.
Nastavila sam da hodam, daleko od puta,
kroz žbunje i trnje, plašeći jarebice i ispredajući put kroz mirnu stoku čiji
su papci u blatu bili opasani vodenim biserima. Čizme su mi bile teške od
blata. Svaki korak postajao je sve teži. Vrlo brzo sam podizala noge kao da
hoću da se popnem uz meredvine. Bila sam ljuta i znojava. Htela sam da stignem
kući, ali nisam mogla da žurim. Morala sam da stignem kući da skuvam punč u
velikom holu i da ga zapalim sjajnim plavim plamenovima.
Stigavši sa dosta muke do vrha brda,
pogledala sam preko široke doline i videla mesta na kojima je sneg još uvek
pokrivao polja kao neki čaršavi koji se suše. Volim trnovito žbunje i drveće
koje ogoli preko noći kao da ga je neko dete tvrdoglavo obralo, ne ostavljajući
nijedan list za rivala.
Videla sam sopstvenu kuću, sa odžacima
kako dime, i narandžastim prozorima.
Još jedna godina.
Onda jedan jelen petogodac i pet jelena
izađoše iz šume i pređoše polja na moje oči. Polja su bila ograđena i petogodac
ih je preskakao, okrećući glavu da povede ostale. Samo na tren ostao je u
vazduhu, ali u tom trenutku lêta setila sam se svoje prošlosti, kada sam
bila slobodna da letim, veoma davno, pre ovog skladnog sletanja i kuće pune
stvari.
Nestao je u tami i okrenula sam leđa
kući. Poslednja stvar koju sam čula bilo klepetanje lovaca u dvorištu.
Nikad nikoga nisam želela osim nje.
Želela sam da prođem prstom od rupice na njenoj bradi sve do padina grudi i
preko ravnice stomaka do tamo gde sam znala da će biti mokra. Htela sam da je
prevrnem i da spuštam dlanove svojih ruku po padinama njenih leđa. Htela sam da
prva oprobam tajni prolaz do njene zadnjice.
Kada je ležala, masirala sam joj stopala
uljem od nane i sekla sam joj nokte na nožnim prstima srebrnim makazicama.
Uvijala sam njenu kosu u žive zmije i polirala joj zube mojom pljuvačkom.
Probušila sam joj uši i ispunila ih
dijamantima. Stavila sam beladonu u njene oči.
Kad je bila bolesna, skidala sam joj
temepraturu sopstvenim peškirima a kada bi plakala, čuvala sam suze u Ming
vazni.
Mi se nismo odvajale. Ustajale smo ujutru
i spavale noću kao bliznakinje. Imale smo četiri ruke i četiri noge, i u
popodnevima dok smo čitale u svežim voćnjacima, sedele smo leđima oslonjene
jedna na drugu.
Volela sam da osećam zmiju njene kičme.
Često smo se ljubile, ispunjavajući usta
jezikom i zubima i pljuvačkom i krvlju kad bih je ujela za donju usnu, i rukama
sam je držala uz svoj kuk.
Često smo vodile ljubav, naročito popodne
sa poluspuštenim roletnama dok je kameni pod hladio naša tela.
Osamnaest godina živele smo same u
vetrovitom zamku i samo jedna drugu viđale. Onda nas je neko našao i onda je
bilo isuviše kasno.
Čovek za koga sam se udala bio je žena.
Došli su da je spale. Ubila sam je jednim udarcem u glavu pre no što su stigli
do kapije, i pobegla sa tog mesta, i evo sada sam ovde došla.
Još uvek čuvam uvojke njene kose.
Bili smo venčani nekoliko godina kada je
na vrata došao neki čovek koji je prodavao četkice. Moj muž je bio na poslu
tako da sam pustila čoveka u kuhinju i dala mu nešto da pojede. Tražila sam mu
da mi pokaže šta nosi u tašni i on je izneo, kao što možete da zamislite, niz
krpa za brisanje, hrpu okruglih sapuna, češljeve za kosu, češljeve za jarčevu
bradu, obične stvari za domaćinstvo. Kupila sam nekoliko korisnih stvari, a
onda sam ga upitala šta ima u onoj drugoj tašni, koju nije otvorio.
"Šta ste to hteli?" upitao je.
"Otrov..."
"Da, za miševe".
"Ne, za mog muža."
Nije izgledao iznenađen mojom namerom da
ubijem i otvorio je drugu tašnu. Pogledala sam unutra. Bila je prepuna malih
teglica i zatvorenih kesica.
"Da li je vaš muž krupan
čovek?"
"Veoma. Vrlo je vrlo debeo. On je
najdeblji čovek u selu. Uvek je bio debeo. Ima jadanaestoro braće, i svi su
tanki kao mlado žito. Svaki dan pojede po jednu kravu a potom jedno
prase."
"U pravu ste što ga ubijate",
reče čovek. "Stavite mu ovo u mleko pred spavanje."
Došlo je vreme spavanju i ja sam
promešala kacu sa mlekom za mog muža i stavila prah kao što mi je rečeno. Moj
muž je došao rušeći sve do šporeta i progutao mleko u jednom cugu. Samo što je
popio, počeo je da se naduvava. Naduvao se preko kuće, lomeći krov, i kroz
nekoliko sekundi je eksplodirao. Iz njegove utrobe izašlo je stado stoke i
armija svinja, svi žmirkajući na svetlosti i poliveni mlekom.
Uvek se žalio na varenje.
Zbrinula sam ih i krenula da potržim
svoje sestre. Više volim poljoprivredu od kuvanja.
Zvao me je Džes jer je to ime kapuljače
kojom se sputava soko.
Ja sam bila njegov soko. Kačila sam mu se
o ruku i jela mu iz dlana.
Rekao je da mi je nos oštar i surov i da
u očima nosim ludilo. Rekao je da bih ga pokidala na komade kad bi sa mnom bio
nežan.
Noću, kad bi bio odsutan, lancima bi me
okivao za krevet. Bio je dugačak lanac, dovoljno dugačak da koristim noćni sud
ili da stojim na prozoru i čekam kasne sove. Obožavam da slušam sove. Obožavam
da vidim iznenadno širenje krila ka žrtvi, zatim sunovrat i zvuk kao kod
ljubavnika u bolu.
Koristio je lanac kad smo zajedno jahali.
Imala sam jakog konja kao što je i njegov bio, i on bi šibao konja otpozadi terajući
ga u galop kroz drveće, a on bi išao za njim, pola glave iza, držeći lanac i
pitajući me kako mi se dopada jahanje.
Igra mu je bila da ga opkoračim i da me
drži čvrsto pozadi za vrat dok bismo vodili ljubav. Rekao je da moram da sam na
njemu, da mu ne bih iskopala oči na titravoj svetlosti sveća.
Nisam uopšte bila takva, ali sam to
postala.
Noću, mislim juna, poletela sam sa
njegovog zgloba i iščupala mu jetru iz tela, i izgrizla svoj lanac u komade i
njega ostavila na krevetu otvorenih očiju.
Izgledao je začuđeno, ne znam zašto. Kako
te ljubavnik opiše, takva si.
Kad bi moj muž imao vezu sa nekom drugom,
posmatrala sam njegove oči kako staklenasto gledaju negde dok večeramo zajedno
i čula bih ga kako sâm peva bez mene, i kad bi radio u bašti to nije bilo za
mene.
Bio je uslužan i ljubazan; uživao je da
bude kod kuće, ali u mašti o njegovoj kući ja nisam bila ta koja je sedela
prekoputa njega i smejala se na njegove šale. Ništa nije hteo da menja; voleo
je svoj život. Jedinu stvar koju je želeo da promeni bila sam ja.
Bolje bi bilo da me je mrzeo, ili da me
je matretirao, ili da je spakovao svoje nove kofere i otišao.
Ovako je i dalje stavljao ruku oko mene i
pričao kako će da podigne nov zid umesto trule ograde koja je delila naš vrt od
njegovog dela za povrće. Znala sam da nikad neće da napusti našu kuću. Radio je
za nju.
Dan za danom osećala sam da nestajem. Za
mog muža više nisam bila stvarnost, bila sam jedna od stvari oko njega. Bila
sam ograda koju je trebalo zameniti. Gledala sam se u ogledalu i videla da
nisam više živahna i uzbudljiva. Bila sam istrošena i siva kao neki stari
džemper koji ne možeš da baciš ali ni da nosiš.
Priznao je da je zaljubljen u nju, ali je
rekao da mene voli.
U prevodu to znači, hoću sve. U prevodu
to znači, neću još da te povredim. U prevodu to znači, ne znam šta da radim,
daj mi vremena.
Zašto, zašto bih ti dala vremena? Koje
vreme ti meni daješ? U ćeliji sam i čekam da me pozovu na pogubljenje.
Volela sam ga i bila sam zaljubljena u
njega. Nisam koristila jezik da bih napravila ratno područje od svog srca.
"Tako si jednostavna i dobra",
rekao je, sklanjajući kosu sa mog lica.
Hteo je da kaže, Tvoja osećanja nisu
složena kao moja. Moja dilema je poetska.
Ali nije bilo dileme. Nije me više želeo,
ali je želeo naš život.
Konačno, kad je otišao sa njom na
nekoliko dana i vratio se uznemiren i pomirljiv, rešila sam da više ne čekam u
svojoj ćeliji. Otišla sam u drugu sobu gde je spavao i tražila mu da ode. Vrlo
strpljivo me je zamolio da ne zaboravim da je kuća bila njegov dom, da ne može
od njega da se očekuje da ostane bez doma samo zato što je zaljubljen.
"Medeja jeste", rekla sam,
" i Romeo i Julija, i Kresida i Rut u Bibliji".
Zamolio me je da ućutim. Nije bio tu.
"Onda zašto bih ja bila
junakinja?"
Nije odgovorio, čupkao je ćebe.
Razmislila sam o svojim mogućnostima.
Mogla sam da ostanem i da budem nesrećna
i ponižena.
Mogla sam da odem i da budem nesrećna i
dostojanstvena.
Mogla bih da ga molim da me opet dodirne.
Mogla sam da živim u nadi i da umrem od
gorčine.
Uzela sam neke
stvari i otišla. Nije bilo lako. Bio je to i moj dom.
Čujem da je zamenio ogradu pozadi.
Čim smo se venčali, moj muž me je doveo u
svoju porodičnu kuću daleko od svih koje poznajem. Obećao mi je druga i
biblioteku ali mi je tražio da ga nikad ne prekidam u toku dana. Viđala sam ga
noću na nekoliko sati, za vreme večere, iako nikad nije mnogo jeo. Niti je
žudeo da ukrasi moj krevet svojim telom.
Pitala sam ga šta je radio u toku dana i
on je rekao da je vežbao svoj um na problemu Stvaranja. Shvatila sam da to može
potrajati i pomirla se da zaboravim na pravila normalnog života.
Jedne noći, dok smo
jeli goluba koga sam ja ustrelila, moj muž ustade i reče, "Ima jedan crni
zamak u kome žive divlje zveri. Zamak nema prozora i vrata. Niko ne može da uđe
ili izađe. Na vrhu zamka je kavez čije su rešetke od kosti. Iz tog kaveza
zarobljeni duh viri ka suncu. Zamak je moje telo, kavez je moja lobanja, duh
koji peva da bi se utešio sam ja. Ali nisam se utešio, sâm sam. Ubij me."
Učinila sam kako je tražio. Smrskala sam
mu lobanju srebrnim svećnjakom i čula sam šušteći zvuk kao vlažno drvo na
vatri. Otvorila sam vrata i odvukla njegovo telo na vazduh, i na vazduhu je i
odleteo.
Još uvek ga ponekad vidim, ali samo
izdaleka.
Njihovim pričama došao je kraj, Dvanaest
Igrajućih Princeza pozvaše me da provedem
noć kao njihov gošća.
"Neka nedostaje", rekla sam.
Ima vas samo jedanaest i čula sam samo jedanaest priča. Gde je vaša
sestra?"
Pogledale su jedna u drugu i onda
najstarija reče, "Naša najmlađa sestra nije ovde. Nikad nije došla da živi sa nama. Na dan njenog venčanja sa princem
koji je otkrio našu tajnu, pobegla je ispred oltara kao ptica od zamke i hodala
po zategnutoj žici između crkvenog tornja i jarbola broda usidrenog u zalivu.
"Bila je najbolja igračica od svih nas, ona koja je izvijala
svoje telo u oblike koje nismo mogle da pratimo. Činila je to iz zdaovoljstva,
ali bila je tu još nečega za nju: činila je to jer bi bilo koji drugi život za
nju bio laž. Nije tajno gorela u strasti koju ne može da izrazi; blistala je.
"Nismo je videle niz godina, još od
onoga dana kada smo se obukle u crveno sa raspuštenim crnim kosama. Mora da je
stara sada, mora da je okoštala. Njeno telo može biti samo uspomena. Telo koje
ima ne može biti ono koje je imala".
" Da li se seća", reče druga
sestra, " kako je bila lagana? Bila je toliko lagana da je mogla da siđe
niz konopac, da ga iseče i opet poveže u sred vazduha a da ne padne na smrt.
Vetrovi su je držali."
"Kako se zvala?"
"Fortunata." (Srećnica).
(Iz: Sexing the Cherry /1989/)
Zašto je gubitak merilo ljubavi?
Kiša nije padala tri meseca. Drveće se
razvija pod zemljom, prostirući zalihe korenja u suvo zemljište, korenje kao
žileti koji seku bilo kakvu arteriju punu vode.
Grožđe se osušilo na lozi. Ono što bi
trebalo da je okruglo i čvrsto, opirući se dodiru i predavanju ustima, sada je
šupljikavo i povređeno. Neće biti ove godine zadovoljstva obrtanja plavog zrna
grožđa između palca i kažiprsta i mazanja dlana mošusom. Čak i ose izbegavaju
oskudne smeđe kapi. Čak i ose ove godine. Nije uvek bilo tako.
Sećam se izvesnog septembra: Drveni golub
Crveni admiral, Žuta setva Narandžasta Noć. Rekla si, "Volim te".
Zašto je najneoriginalnija stvar koju možemo jedna drugoj da kažemo još uvek
ono što žudimo da čujemo? "Volim te" je uvek citat. Nisi to prva
izgovorila niti sam ja, pa ipak kad to kažemo govorimo kao divljaci koji su
pronašli tri reči i obožavaju ih. I ja sam. I ja sam ih obožavala ali sam sada
sama na odvojenoj steni izvan sopstvenog tela.
KALIBAN Naučio si me jezik a moja dobit
iz toga je
Da znam da proklinjem. Crvena kuga te
oslobodila
zato što si me naučio tvom jeziku.
Ljubav zahteva izraz. Ona ne miruje, nije
nêma, nije dobra, nije skromna, nije nevidljiva i nečujna, ne. Ona će
pući na jezicima divljenja, na visokim tonovima koji razbijaju staklo i
prosipaju tečnost. Ljubav nije konzervaciona. Ona je veliki lovac u igri a ti
si igra. Kletva je pala na ovu igru. Kako da se držiš neke igre kad se menjaju
pravila? Zvaću se Alisa i igraću kriket sa flaminzima. U Zemlji čuda svi varaju
a ljubav jeste Zemlja čuda, zar ne? Ljubav pokreće svet. Ljubav je slepa. Sve
što ti je potrebno to je ljubav. Niko nikad nije umro od slomljenog srca.
Prebolećeš. Biće to drugačije kad se venčamo. Pomisli na decu. Vreme leči sve.
Još uvek čekaš na Gospodina Pravog? Gospođicu Pravu? i možda sve one male
Prave?
Klišea izazivaju nevolje. Precizno
osećanje traži precizan izraz. Ako to što osećam nije precizno, kako onda da ga
nazovem ljubav? Tako je zastrašujuća ljubav, da jedino mogu da je ćušnem ispod
vlažne korpe ružičastih mekanih igračaka i da sebi pošaljem čestitku na kojoj
piše "Čestitam na veridbi". Ali ja nisam verena, ja sam duboko
rasejana. Očajnički gledam na drugu stranu da me ljubav ne bi videla. Želim
razvodnjenu verziju, traljav jezik, beznačajne pokrete. Ulegnuta fotelja
klišea. Sve je u redu, milioni zadnjica sedeli su ovde pre mene. Opruge su
očuvane, presvlaka je smrdljiva i prepoznatljiva. Ne moram da se plašim, vidi,
moji baba i deda su to radili, on sa tvrdim okovratnikom i klupskom kravatom,
ona u belom muslinu koji pomalo zateže život ispod. Oni su to radili, moji
roditelji su to radili, sad ću i ja to da radim, zar ne, sa raširenim rukama,
ne da bih te zagrlila već da održim ravnotežu, mesečareći do fotelje. Kako ćemo
biti srećne. Kako će svi biti srećni. I svi su živeli srećni i zadovoljni.
Bila je to vruća avgustovska nedelja.
Gacala sam kroz plićak u reci gde su ribice sunčale svoje stomake. Na obe
strane reke jako zelenilo je popustilo ispred psihodelične premazane slike
napadnih biciklističkih helanki i havajskih košulja napravljenih u Tajvanu.
Grupisane su na način na koji to vole porodice: tata sa novinama preko svojee
izbočine, mama koja se naginje nad termosom. Klinci mršavi kao morski dugački
kamenčići i morski ružičasti kao stenje. Mama te je videla kako ulaziš i
podigla se sa prugaste kamperske stolice na sklapanje. "Trebalo bi da te
je stid. Ovde ima porodica."
Ti se smeješ i mašeš, tvoje blistavo telo
pod prozirnom zelenom vodom, njen oblik skladan uz tvoj, drži te, odana.
Okrenula si leđa i tvoje bradavice su okrznule površinu reke a reka je ukrasila
tvoju kosu perlama. Sva si kremaste boje osim tvoja kosa, crvena kosa koja pada
sa obe strane.
"Dovešću mog muža da ovo sredi.
Džordž, dolazi ovamo. Džordž, dolazi ovamo."
"Zar ne vidiš da gledam
televiziju?" kaže Džordž ne okrećući se.
Ustala si i voda je padala sa tebe u
srebrnim mlazevima. Nisam razmišljala, zagazila sam unutra i poljubila te.
Obavila si ruke oko mojih izgorelih leđa. Rekla si, "Ovde nema nikog osim
nas."
Pogledala sam i obale su bile prazne.
Vodila si računa da ne izgovoriš te reči koje su vrlo brzo postale
naš privatni oltar. Mnogo puta ranije sam ih izgovorila, bacajući ih kao
novčiće u bunar želja, nadajući se da će učiniti da ja postanem istinita. Mnogo
puta ranije sam ih izrekla ali ne tebi. Davala sam ih kao nezaboravne devojkama
koje je trebalo da se čuvaju. Koristila sam ih kao metke i za trampu. Ne volim
da razmišljam o sebi kao o neiskrenoj osobi ali ako kažem da te volim a ne
mislim tako, šta sam onda drugo? Slaviću te, obožavaću te, doći ću do tebe,
postaću bolja za tebe, gledaću te i uvek te videti, reći ću ti istinu? I ako
ljubav nije sve te stvari onda šta je drugo?
Avgust. Prepirale smo se. Ti bi htela da
ljubav bude ovakva svaki dan zar ne? 40 stepeni čak i u hladu. Ovaj intenzitet,
ova vrelina, sunce kao okrugla testera kroz tvoje telo. Da li je to zato što si
iz Australije?
Nisi odgovorila, samo si držala moju
toplu ruku svojim svežim prstima i lagano išla napred u lanu i svili. Osetila
sam se smešno. Nosila sam šorc sa ispisanim RECIKLIRAJ na jednoj nozi. Setila
sam se kako sam jednom imala devojku koja je mislila da je nepristojno nositi
šorc pred javnim spomenicima. Kad bismo se nalazile, ja bih vezala moj bicikl
na Čering Krosu i presvukla se u javnom WC-u pre no što bismo se srele ispred
Nelzonovog spomenika.
"Šta se brineš?" rekla bih.
"Imao je samo jedno oko?"
"Ja imam dva", ona reče i
poljubi me. Pogrešno je zapečatiti nelogičnost poljupcem ali i ja to radim sve
vreme.
Nisi odgovorila. Zašto su ljudskim bićima
potrebni odgovori? Delimično verovatno zato što bez odgovora, gotovo nijednog,
sâmo pitanje vrlo brzo zazvuči glupo. Pokušajte da stojite ispred razreda i da
pitate koji je glavni grad Kanade. Pogledi su uprti u vas, ravnodušni,
neprijateljski, neki gledaju na drugu stranu. Vi pitate ponovo. "Koji je
glavni grad Kanade?" Dok čekate u tišini, kao potpuna žrtva, vaš sopstveni
um sumnja. Koji je glavni grad Kanade? Zašto Otava a ne Montreal? Montreal je
daleko lepši, prave bolji espreso, imaš prijateljicu koja živi tamo. U svakom
slučaju, koga briga koji je glavni grad, verovatno će ga promeniti sledeće
godine. Možda će Glorija doći na bazen večeras. I tako dalje.
Veća pitanja, pitanja sa više od jednog
odgovora, sa pitanjima bez odgovora je teže izlaziti na kraj u tišini. Jednom
kad ih postaviš ne ispare ostavljajući um mirnijim premišljanjima. Jednom kad
postavljena dobijaju na veličini i težini, sapliću te na stepenicama, bude te
usred noći. Crna rupa usisava svoju okolinu i čak ni svetlost nikad ne promiče.
Bolje nego ne postavljati pitanja? Bolje onda biti zadovoljna svinja nego
nezadovoljan Sokrat? S obzirom da je industrijska poljoprivreda teža za svinje
nego za filozofe, rizikovaću.
Otšetale smo nazad do naše iznajmljene
sobe i legle na jedan od dva kreveta. U iznajmljenim sobama, od Brajtona do
Bankoka, pokrivač nikad ne odgovara tepihu a peškiri su suviše tanki. Stavljam
jedan ispod tebe da bih sačuvala čaršav. Krvarila si.
Iznajmile smo ovu sobu, tvoja ideja, da
bismo pokušale da budemo zajedno duže od jedne večeri ili noći ili šolje čaja
iza biblioteke. Još uvek si bila udata i iako nemam mnogo skrupula, naučila sam
da imam neke u vezi sa blaženim stanjem. Nekad sam mislila da je brak samo
prozorsko okno koje moli za ciglu. Samopokazivanje, samozadovoljstvo, uobraženost, uštogljenost, dupeuštogljenost.
Način na koji venčani ljudi izlaze učetvoro kao konji na pantomimi, muškarci
koji zajedno koračaju napred, dok ih žene prate malo iza. Muškarci koji donose
džin i tonik iz bara dok žene odlaze sa torbicama u toalet. Ne mora tako da
bude ali ugavnom jeste. Proživela sam mnogo brakova. Ne dole u holu već gore uz
stepenice. Počela sam da shvatam da sve vreme čujem istu priču. Ovako je tekla.
Enterijer.
Popodne.
Spavaća
soba. Zavese navučene do pola. Posteljina zarozana. Gola žena izvesnih godina
leži na krevetu i gleda u plafon. Hoće nešto da kaže. Teško joj je. Kasetofon
svira Elu Ficdžerald, "Ledi peva bluz".
GOLA ŽENA Htela sam da ti kažem da ja
obično ovo ne radim. Pretpostavljam da se ovo zove preljuba. (Smeje se.) Nikad ovo ranije nisam
uradila. Ne verujem da bih mogla ponovo. Sa nekim drugim, to jest. O, hoću to
opet sa tobom. Stalno i opet sa tobom. (Okreće
se na leđa.) Ja volim svog muža znaš. Zaista ga volim. On nije kao drugi
muškarci. Ne bih mogla da se udam za njega da jeste. On je drugačiji, imamo
mnogo toga zajedničkog. Razgovaramo.
Njena
ljubavnica prelazi prstom preko golih usana nage žene. Leže preko nje, gleda u
nju. Ljubavnica ništa ne govori.
GOLA ŽENA Da te nisam upoznala, pretpostavljam da bih nešto tražila. Možda
bih nešto završila na otvorenom univerzitetu. Nisam pomišljala na ovo. Nikad
nisam htela da mu zadam trenutak brige. Zato ne mogu da mu kažem. Zato moramo
da pazimo. Neću da budem surova i sebična. Ti to shvataš, zar ne?
Njena
ljubavnica ustaje i odlazi u toalet. Gola žena se naslanja na lakat i nastavlja
sa svojim monologom u pravcu kupatila pri sobi.
GOLA ŽENA Nemoj dugo draga. (Pauzira.)
Pokušala sam da te izbijem iz glave ali izgleda da ne mogu iz svog mesa. Mislim
danonoćno na tvoje telo. Kad pokušam da čitam, ja tebe čitam. Kad sednem da
jedem, ja tebe jedem. Kad me on dodirne ja mislim na tebe. Ja sam sredovečna
srećno udata žena i vidim samo tvoje lice. Šta si mi to učinila?
Rez
na kupatilo uz sobu. Ljubavnica plače. Kraj scene.
Laskavo je poverovati da si ti, samo ti,
velika ljubavnica, mogla ovo da napraviš. Da bi bez tebe, brak nedovoljan kakav
jeste, patetičan na mnogo načina, bujao na svojoj oskudnoj dijeti, i ako ne bi
bujao bar se ne bi osušio. Osušio se, leži mlitav i neupotrebljiv, školjka
braka, dok su oba stanovnika pobegla. Ljudi ipak skupljaju školjke, zar ne?
Troše novac na njih i drže ih po daskama na prozoru. Ostali ljudi im se dive.
Videla sam neke vrlo slavne školjke i duvala u šupljinu mnogih drugih. Gde sam
napravila suviše veliku pukotinu da može da se popravi, vlasnici su jednostavno
ružnu stranu stavili u senku.
Vidite? Čak i ovde na ovom privatnom
mestu, moja sintaksa je postala žrtva prevare. Nisam ja činila te stvari;
presekla čvor, pokvarila katanac, i zbrisala sa vrednostima koje nisu bile
moje. Vrata su bila otvorena. Istina, ona ih nije baš sama otvorila. Njen sluga
joj ih je otvorio. Njegovo ime bilo je Dosada. Rekla je, "Dosado, nabavi
mi nešto za igru". On je rekao, " Vrlo dobro gospođo", i
stavljajući svoje bele rukavice tako da ne ostanu otisci prstiju pokucao je na
moje srce i ja sam pomislila da je rekao da je njegovo ime Ljubav.
Misliš da pokušavam da izvrdam svoje
odgovornosti? Ne, znam šta sam uradila i šta sam radila u to vreme. Ali nisam
išla holom, čekala u redu ispred matičara i zaklela se da ću biti verna do
smrti. Ne bih se usudila. Nisam rekla, "I ovim prstenom te venčavam",
nisam rekla "Svojim telom te obožavam". Kako to možeš reći jednoj
osobi i rado se tucati sa drugom? Zar ne bi trebalo da uzmeš tu zakletvu i da
je slomiješ kao što si je i napravila, na otvorenom?
Čudan je taj brak, javno prikazivanje
svima dostupno, otvara put kao najtajnijoj vezi, preljubi.
Jednom sam imala ljubavnicu, ime joj je
bilo Batšiba. Bila je srećno udata žena. Imala sam osećaj kao da vozimo
podmornicu. Nismo smele da kažemo prijateljima, bar nije ona mogla svojima jer
su bili i njegovi. Ja nisam mogla mojim jer me je tako ona zamolila. Padale smo
sve niže i niže u našem ljubavlju-oivičenom olovom-oivičenom kovčegu. Kazati
istinu bio je luksuz koji nismo sebi mogle da dozvolimo tako da je laganje
postalo vrlina, ekonomija koju smo morale da vežbamo. Reći istinu bilo je bolno
tako da je laganje postalo dobro delo. Jednog dana sam rekla, "sama ću mu
reći". To je bilo posle dve godine, dve godine u kojima sam mislila da ona
mora da ga ostavi jednog dana jednog dana jednog dana. Reč koju je ona
upotrebila bila je "Monstruozno". Monstruozno reći mu. Monstruozno.
Setila sam se Kalibana lancima vezanog za svoju rošavu stenu. "Crvena kuga
te oslobodila zato što si me naučio tvoj jezik."
Kasnije, kada sam se oslobodila njenog
sveta duplih značenja i masonskih znakova postala sam lopov. Nikad od nje nisam
krala, ona je rasprostrla robu na ćebe i zamolila me da biram. (Postojala je
cena ali u zagradi.) Kada smo završile tražila sam svoja pisma natrag. Moj
kopirajt rekla je, ali njeno vlasništvo. Isto to rekla je i za moje telo. Možda
je bilo pogrešno popeti se u njenu ostavu i uzeti poslednje što je ostalo od
mene. Lako ih je bilo pronaći, nagurana u veliku slamenu torbu, sa porukom na
Oksfam nalepnici da ne smeju da mi se vrate u slučaju njene smrti. Lep čin; on
bi ih bez daljnjeg pročitao ali nje ne bi bilo da istrpi posledice. A da li bi
ih ja pročitala? Verovatno. Lep čin.
Odnela sam ih u baštu i spalila jedno po
jedno i pomislila kako je lako uništiti prošlost a kako teško zaboraviti je.
Da li sam rekla da mi se to dešavalo
iznova više puta? Mislićete da sam stalno izlazila i ulazila u ostave udatih
žena. Imala sam glavu za visine, tačno je, ali ne i stomak za dubine. Čudno je
dakle da sam ih toliko prozrela.
Ležale smo u našem krevetu u iznajmljenoj
sobi i hranila sam te šljivama boje modrica. Priroda je plodna ali ćudljiva.
Jedne te godine pusti da izgladniš, sledeće godine te ubije ljubavlju. Te
godine granje je padalo od težine, ove godine pevaju na vetru. Nema zrelih
šljiva u avgustu. Da li sam to pogrešno shvatila, ovu oklevajuću hronologiju?
Možda bi to trebalo da zovem očima Eme Bovari ili haljinom Džejn Ejr. Ne znam.
U drugoj sam iznajmljenoj sobi sada pokušavajući da se vratim na mesto odakle
su stvari krenule naopačke. Gde sam ja krenula naopačke. Ti si vozila ali sam
se ja sama izgubila u sopstvenoj navigaciji.
Pa ipak, guraću dalje. Bilo je šljiva i
ja sam ih slomila preko tebe.
Rekla si, "Zašto te plašim?"
Plašiš me? Da plašiš me. Ponašaš se kao
da ćemo uvek biti zajedno. Ponašaš se kao da postoji beskrajno zadovoljstvo i
vreme bez kraja. Kako to mogu da znam? Moje iskustvo govori da vreme uvek dođe
kraju. Teorijski ti si u pravu, kvantni fizičari su u pravu, romantičari i
religiozni ljudi su u pravu. Vreme bez kraja. U praksi obe nosimo sat. Ako
žurim u ovoj vezi to je zato što se plašim za nju. Plašim se da imaš vrata koja
ne mogu da vidim i da svakog časa vrata mogu da se otvore i ti ćeš nestati. I
šta onda? Šta onda dok ja lupam po zidovima kao Inkvizicija koja traži sveca?
Gde ću da pronađem tajni prolaz? Za mene će to biti ista četiri zida.
Rekla si, "Otići ću".
Pomislila sam, Da, naravno da hoćeš,
vraćaš se u školjku. Ja sam idiot. Opet sam to učinila a rekla sam da više
neću.
Rekla si, "Rekla sam mu pre no što
smo otišle. Rekla sam mu da se neću predomisliti čak i ako se ti
predomisliš."
Ovo je pogrešan skript. Ovo je trenutak u
kome bi trebalo da sam u pravedničkom raspoloženju i ljuta. Ovo je trenutak u
kome bi ti trebalo da se gušiš u suzama i da mi govoriš kako je teško
izgovoriti ove stvari i šta ti možeš i šta ti možeš i da li ću te mrzeti i znaš
da ću te mrzeti i nema znakova pitanja u tom govoru jer je to svršen čin.
Ali ti me gledaš smireno kao što je Bog
gledao u Adama i meni je neprijatno od tvog pogleda ljubavi i posedovanja i
ponosa. Hoću da sada odem i da se pokrijem smokvinim lišćem. Greh je ne biti
spreman, ne biti na nivou stvari.
Rekla si, "Volim te i moja ljubav
prema tebi čini svaki drugi život lažnim".
Može li to biti istina, ova jednostavna
jasna poruka, ili sam ja kao oni nasukani moreplovci koji grabe praznu bocu i
željno čitaju šta piše u njoj? Pa ipak ti si tu, ovde, porasla kao div, deset
puta veća od svoje veličine, nadvijaš se nada mnom, držeći me u svojim rukama
kao planina. Tvoja crvena kosa plamti i govoriš, "Pomisli tri želje i obistiniće
se. Pomisli tri stotine i svaku ću slaviti."
Šta smo radile te noći? Mora da smo
šetale privijene jedna uz drugu, sve do kafane koja je bila crkva i pojele
grčku salatu koja je imala ukus venčanog obeda. Srele smo jednu mačku koja se
složila da nam bude kuma a naši buketi bili su Reged Robini s obe strane
kanala. Imale smo oko dve hiljade gostiju, uglavnom mušice i smatrale smo da
smo dovoljno odrasle da se predamo jedna drugoj. Dobro bi bilo da smo tu negde
legle i vodile ljubav na mesečini ali istina je da, osim u flmovima i kantri i
vestern pesmama, spoljni je prostor nezgodna stvar.
Jednom sam imala devojku koja je bila
zavisnica zvezdanih noći. Ona je smatrala da su kreveti deo bolnica. Gde god da
bi to činila a da nije bilo određeno za to smatrala bi da je seksi. Pokaži joj
kanabe i ona pali televizor. Izlazila sam sa tim na kraj i u kanoima, u
Britanskoj železnici i Aeroflotu. Kupila sam prostirku, kasnije gimnastičarsku.
Morala sam da prostrem posebno debeo tepih na pod. Navikla sam se da nosim
svuda sa sobom škotsko ćebe, kao neki daleki član Škotske nacionalne partije.
Kasnije kad sam išla po peti put kod lekara da mi vadi trnje, on mi je rekao,
"Znate, ljubav je veoma divna stvar ali postoje klinike za svet kao što
ste vi." Dakle, to je veoma ozbiljna stvar da vam "PERVERZNJAK"
piše u NHS dosijeu i neka poniženja su za nijansu suviše romantična. Morale smo
da se oprostimo, i iako su mi neke njene stvari nedostajale bilo je prijatno
šetati prirodom i ne videti u svakom žbunu i grmu neprijatelja.
Luiz, u malom krevetu, između ovih
blistavih čaršava, naći ću mapu vrlo verovatno kao u bilo kom drugom lovu na
blago. Istražiću te i iskopaću te a ti ćeš me ponovo iscrtati po sopstvenoj
želji. Preći ćemo granice jedna drugoj i napraviti od nas jednu naciju. Iscrpi
me u tvojim rukama jer sam ja plodno tle. Jedi iz mene i dopusti da budem
slatka.
Juni. Najvlažniji zabeleženi juni. Vodile
smo ljubav svaki dan. Bile smo srećne kao ždrbad, bezočne kao zečevi, nevine
kao golubovi u našem traženju zadovoljstva. Nijedna od nas nije razmišljala o
tome a nismo imale vremena da razgovaramo. Vreme koje smo imale koristile smo.
Ti kratki dani i još kraći sati bili su male ponude bogu koji nije mogao da se
zadovolji uzavrelim telom. Konzumirale smo jedna drugu i opet bivale gladne.
Bilo je delimičnih olakšanja, momenata mira nepomičnih kao neko veštačko
jezero, ali uvek iza nas urlajuća bura.
Ima ljudi koji kažu da seks nije važan u
odnosu. Da su prijateljstvo i slaganje to što te vodi kroz godine. Bez daljneg
je to iskreno svedočanstvo ali da li je i istinito? I sama sam došla do tog
osećanja.
Čoveku se to desi pošto godinama izigrava
Lotarija da ne vidi ništa osim praznih bankovnih računa i gomilu ljubavnih
beleški koje žute kao IOU. Do smrti sam radila sveće i šampanjac, ruže, doručke
u zoru, prekookeanske telefonske pozive i impulsivne avionske letove. Sve sam
učinila da izbegnem kakao i termose sa vrućom vodom. I sve sam to radila jer
sam mislila da je užarena peć bolja od centralnog grejanja. Pretpostavljam da
nisam mogla da priznam da sam žrtva klišea u svakom detalju preteranog, upravo
kao ruže mojih roditelja oko ulaza. Tražila sam savršeno parenje: bez sna non
stop moćni orgazam. Ekstaza bez kraja. Duboko sam zagazila u kanticu za vodu
ljubavne priče. Naravno moja kantica je bila nešto otmenija od većine, uvek sam
imala sportska kola, ali ne možeš da izvezeš svoj život izvan stvarnosti.
Domaćinska devojka će te na kraju stići. Ovako se to desilo.
Bila sam u poslednjim trzajima u vezi sa
jednom Holanđankom po imenu Inge. Bila je teška romantičarka i
anarho-feministkinja. Njoj je to teško padalo jer je značilo da ne može da diže
u vazduh divna zdanja. Znala je da je Ajfelova kula užasan simbol faličke
opresije ali kad joj je vođa naredio da detonira lift tako da niko ne može da
se nepromišljeno uspenje erekcijom, glava joj se ispunila mladim romantičarima
koji uživaju u pogledu na ceo Pariz i u bežičnim telegramima u kojima piše
Volim te.
Otišle smo u Luvr da vidimo izložbu
Renoara. Inge je obukla svoju gerilja beretku i čizme, slučajno da ne pomisle
da je turista. Opravdala je cenu karte kao "političko istraživanje".
"Vidi ovu golotinju", rekla je iako sa mnom nije morala da se
raspravlja. "Tela svuda, gola, iskorišćena, pokazana. Da li znaš koliko su
plaćali ovim modelima? Jedva da kupe kiflu. Trebalo bi da iscepam platna iz
okvira i odem u zatvor vičući "Živeo pokret otpora".
Renoarova gola tela nisu uopšte najbolja
svetska gola tela, ali bez obzira, kad smo stigle do njegove slike La Boulangere, Inge je plakala. Rekla
je, "Mrzim je zato što me potresa". Nisam rekla da su tirani takvi,
rekla sam, "Nije slikar u pitanju, već slika. Zaboravi na Renoara, drži se
slike."
Rekla je, "Zar ne znaš da je Renoar
tvrdio da slika svojim penisom?"
"Ne brini", rekla sam. "I
jeste. Kad je umro, između jaja su mu našli samo staru četkicu".
"Izmišljaš."
Zar?
Konačno smo razrešile Inginu estetsku
krizu tako što smo odnele njen Semtex
u niz pažljivo odabranih pisoara. Sve su to bile konkretne Nisan kolibe,
aposlutno ružne i jasno u službi penisa. Rekla je da nisam podobna da asistiram
u borbi za novi matrijarhat zato što imam ZEBNJE. To je bila najveća uvreda. Pa
ipak, nije nas terorizam razdvojio već golubovi...
Moj posao je bio da ulazim u pisoare sa
jednom od Inginih čarapa na glavi. To samo po sebi nije moralo da privuče
preterano pažnju, muški klozeti su dosta liberalna mesta, ali onda sam morala
da upozorim čitav niz momaka da su u opasnosti da im raznesem jaja ako odmah ne
izađu. Tipična prilika bila je naići na njih petoricu, sa kurcima u rukama,
kako bulje u potamneli porcelan kao da je Sveti Gral. Zašto muškarci toliko
vole da rade sve zajedno? Rekla sam (citirajući Inge), "Ovaj pisoar je
simbol patrijarhata i mora da bude uništen." Zatim (sopstvenim glasom), "Moja
devojka je upravo postavila žice Semtexa,
budite ljubazni i završite posao?"
Šta biste vi uradili u ovim okolnostima?
Zar preteća kastracija kojoj sledi sigurna smrt ne bi bili dovoljni da izazovu
normalnog čoveka da obriše svog đoku i trči glavom bez obzira? Ovi nisu. Uvek
iznova ne bi, samo bi istresali kapljice prezrivo i razmenjivali glasine o
trkama. Ja sam tip dobre naravi ali ne volim nevaspitanje. Shvatila sam da na
poslu pomaže da ponesem pištolj.
Izvukla sam ga iz pojasa mog RECIKLIRAJ
šorca (da, imam ga veoma dugo) i uperila cev ka najbližem mamcu. To je izazvalo
malu pometnju dok je jedan rekao, "Jesi li luda ili nešto tako?"
Rekao je to ali je i zakopčao šlic i zbrisao. "Ruke u vis momci",
rekla sam. "Ne, ne dirajte ga, moraće da se osuši na vetru."
U tom trenutku čula sam prve note
"Stranci u noći". Bio je to Ingin signal da mi kaže da imam još pet
minuta, bilo da smo spremne ili ne. Okrenula sam sumnjičavi Džon Tomases ka
vratima i krenula trkom. Morala sam da uđem u mobilni burger bar koji je Inge koristila
za skrivanje. Bacila sam se unutra pored nje i pogledala pozadi između vekni
hleba. Bila je to sjajna eksplozija. Divna eksplozija, isuviše dobra za gomilu
demižona. Bile smo same na kraju sveta, teroristkinje koje se pravedno bore za
pravednije društvo. Mislila sam da je volim ali su onda došli golubovi.
Zabranila mi je da joj telelfoniram.
Rekla je da su telefoni za recepcionarke, to jest žene bez statusa. Rekla sam,
odlično, pisaću. Pogrešno, rekla je. Poštansku službu vode despoti koji
iskorišćavaju ne-sidnikalni rad. Šta smo mogle da radimo? Nisam htela da živim
u Holandiji. Ona nije htela da živi u Londonu. Kako smo mogle da komuniciramo?
Golubovi, rekla je.
Zato sam iznajlmila tavan Pimliko ženskog
instituta. Ne osećam ništa posebno u vezi sa Pimliko ženskim institutom, bile
su prve koje su digle kampanju protiv dezodoransa koji sadrže CFC i prave neki
grozan Viktorija sunđer ali me zapravo baš briga. Poenta je bila u tome da je
njihov tavan otprilike bio uperen ka Amsterdamu.
Sad već mogu da pogodim da se pitate da
li mi možete verovati kao pripovedačici. Zašto nisam ostavila Inge i krenula u
bar za samce? Odgovor leži u njenim grudima.
Nisu bile čudesno uzdignute, one koje
žene nose kao naramenice, kao znak ranga. Niti su bile pubertetske plejboj
fantazije. Platile su one svoj danak vremenu i počele da popuštaju pred
navaljivanjem gravitacije. Meso je bilo smeđe, krug oko bradavica još više,
bradavice kao crni biseri. Moje sestre ciganke, nazivala sam ih, ali ne pred
njom. Divila sam im se jednostavno i nedvosmisleno, ne kao zameni za majku ili
traumu iz utrobe, već radi njih samih. Frojd nije uvek sve shvatao. Nekad je
sisa, sisa i sisa.
Na desetinu puta sam dizala telefonsku
slušalicu. Šest puta sam je opet spustila. Verovatno mi ne bi odgovorila. Ona
bi ga isključila da nema majku u Roterdamu. Nikad nije objasnila kako može da
zna da je to njena majka a ne Recepcionerka. Kako može da zna da je
Recepcionerka a ne ja. Htela sam da razgovaram sa njom.
Golubovi, Adam, Eva, Poljubimebrzo, nisu
mogli da stignu do Holandije. Eva je stigla do Fokstona. Adam je ispao iz igre
i otišao da živi na Trafalgar Skveru, još jedna Nelzonova pobeda. Poljubimebrzo
se plašio visina, nezgodno za pticu, ali WI su ga uzeli za svoju maskotu i
prekrstili ga u Boadiceju. Ako nije uginuo, još uvek živi. Ne znam šta se
desilo Inginim životinjama. Nikad nisu došle do mene.
Onda sam srela Žaklin.
Trebalo je da postavim tepih u svom novom
stanu tako da je nekoliko prijateljica došlo da mi pomogne. Dovele su Žaklin.
Bila je ljubavnica jedne od njih a intimna sa obe. Neka vrsta kućnog ljubimca.
Prodavala je seks i saosećajnost za 50 funti da je provedeš preko vikenda i za
jedan solidan obrok u nedelju. Bio je to civilizovan ako, već brutalan dogovor.
Kupila sam bila nov stan da bih počela
iznova posle gadne ljubavne priče koja mi je donela triper. Sve je bilo u redu
sa mojim organima, ovo je bio emotivni triper. Morala sam da čuvam srce za sebe
da nekog ne bih inficirala. Stan je bio veliki i razrušen. Nadala sam se da
mogu da ga rekonstruišem zajedno sa sobom. Triper-prenosilica je još uvek bila
sa svojim mužem u njihovom ukusnom domu ali mi je suljnula 10 000 funti kao
finansijsku ispomoć za kupovinu. Dati? Pozajmiti ga je nekako nazvala. Krvavi
novac sam ga ja zvala. Iskupljivala je ono malo savesti što je imala. Rešila
sam da je više nikad ne vidim. Na nesreću, bila je moja zubarka.
Žaklin je radila u Zoološkom vrtu. Radila
je sa malim dlakavim stvarčicama koje nisu bile dobre prema posetiocima.
Posetioci koji su platili 5 funti nemaju mnogo strpljenja za male dlakave
stvarčice koje se plaše i hoće da se sakriju. Žaklinin posao bio je da sve bude
opet sjajno i blistavo. Bila je dobra sa roditeljima, dobra sa decom, dobra sa
životinjama, dobra sa poremećenim stvarima bilo koje vrste. Bila je dobra sa
mnom.
Kad je stigla, bila je doterana ali ne i
pomodna, našminkana ali ne preterano, sa ravnim glasom, klovnovskim naočarima,
pomislila sam, nemam ništa da kažem ovoj ženi. Posle Inge, i mog kratkog
zavisničkog povratka Batšibi zubarki, nisam mogla da predvidim zadovoljstvo sa
bilo kojom ženom, naročito ne sa onom koju je rođena frizerka maltretirala.
Pomisila sam, Možeš da napraviš čaj a ja ću se šaliti sa mojim starim
prijateljicama o opasnostima slomljenog srca i tada ćete sve tri otići kući
srećne zbog vašeg dobrog dela dok ja mogu da otvorim konzervu sočiva i da
slušam "Nauka danas" na tranzistoru.
Jadna ja. Nema ničeg tako slatkog kao
valjanje u tom brlogu, zar ne? Valjanje u brlogu je seks za depresivce. Trebalo
bi da se setim izreke moje babe koja je nudila patnju kao dušebrižničku negu.
Za nju nije postojala bolna dilema, mučan izbor, "Ili seri ili siđi s
noše." Tačno, bar sam bila među govnima.
Žaklin mi je napravila sendvič i pitala
me je da li imam nešto za pranje. Došla je sledećeg dana i dan posle. Pričala
mi je o svim problemima s kojima se suočavaju lemuri u Zoološkom vrtu. Donela
je svoju krpu. Radila je od devet do pet od ponedeljka do petka, vozila je mini
i uzimala knjige iz kluba čitalaca. Nije pokazivala nikakve fetiše, slabosti,
šizenja ili zajebavanja. Pre svega bila je sama i oduvek je bila sama. Bez dece
i bez muža.
Razmislila sam o njoj. Nisam je volela i
nisam želela da je volim. Nisam je želela i nisam mogla da zamislim da je
želim. Sve su tačke išle u njenu korist. Kasnije sam naučila da još jedan način
da napišeš ZALJUBITI SE jeste HODAJ VEZANIH OČIJU. Bila sam umorna od
balansiranja vezanih očiju na tankom zraku, jedna greška i padaš u neizmerno
more. Htela sam klišea, fotelju. Htela sam Široku ulicu i ekran 50 x 50. Šta
ima loše u tome? To se zove odrastanje. Možda mnogi ljudi prefarbaju svoje
komfore patinom ljubavne priče ali ona se brzo skine. Oni su tu na duge staze;
struk koji se širi i nešto na pola u predgrađu. Šta tu ima loše? Televizija do
kasno noću i hrkanje jedno pored drugog u milenijum. Sve dok nas ipak smrt ne
rastavi. Godišnjica, draga? Šta tu ima loše?
Razmišljala sam o njoj. Nije imala skup
ukus, ništa nije znala o vinu, nije nikad htela da je vodim u operu i zaljubila
se u mene. Nisam imala novca niti morala. Brak nam je bio nebeski.
Složile smo se da odgovaramo jedna drugoj
dok smo sedele u miniju i jele kinesku upakovanu hranu. Nebo je bilo oblačno
tako da nismo mogle da gledamo u zvezde, a pored toga morala je da ustane zbog
posla u pola osam. Mislim da te noći nismo ni spavale zajedno. Bilo je to
sledeće noći, smrzavanje u novembru i zapalila sam vatru. Namestila sam i malo
cveća jer to inače volim ali kad dođe do vađenja stolnjaka i traženja lepih
caša, to me mrzi. "Mi nismo
takve", rekla sam sebi. "Ono što mi imamo, jednostavno je i obično.
Zato mi se i dopada. Njegova vrednost leži u urednosti. Nema više života koji
se prostro za mene. Ovo je kontejner vrtlarstva."
Sledećih meseci moj um se zalečio i nisam
više kukala i žalila se zbog izgubljene ljubavi i nemogućih izbora. Preživela
sam brodolom i volela sam moje novo ostrvo sa tekućom toplom i hladnom vodom i
redovnom posetom raznosača mleka. Postala sam apostolka običnosti. Držala sam
predavanja mojim drugaricama o vrlinama svakodnevnice, hvalila nežne sveze mog
života i osećala sam da po prvi put osećam nešto što su mi svi govorili da ću
saznati; da je strast za praznike ne za povratak kući.
Moje prijateljice bile su podozrivije od
mene. Na Žaklinu su gledale sa obazrivim odobravanjem, gledajući na mene kao na
mentalnog bolesnika koji se već nekoliko meseci čudno ponaša. Nekoliko meseci?
Pre bih rekla godinu dana. Bila sam čvrsta, vredna i... i... bilo mi je... šta
beše ona reč koja počinje na D?
"Dosadno ti je", rekla je moja
prijatejica.
Pobunila sam se svim žarom trezvenjaka
koji je uhvaćen s pogledom na bocu. Smirila sam se.
"Još uvek se tucaš?"
"Ne mnogo. Nije ni važno, znaš. Kad
nam je obema tako. Dosta radimo. Nemam mnogo vremena."
"Da li je gledaš i želiš? Da li je
gledaš i primećuješ?"
Izgubila sam nerve. Zašto je moja srećno
sređena, srećna najsrećnija Hajdi kuća izložena vatri moje prijateljice koja je
izlazila na kraj sa svim mojim ljubavnim krizama a da nije reč prekora
izgovorila? Borila sam se u glavi svim odbrambenim sredstvima. Da li bi trebalo
da sam povređena? Iznenađena? Da li bi trebalo samo da se nasmejem? Htela sam
nešto surovo da kažem da bih iskalila svoj bes i da bi se opravdala. Ali teško
je sa starim prijateljicama; teško jer je tako lako. Znate se dobro kao ljubavnici
a imate manje razloga da se folirate. Nasula sam sebi piće i slegla ramenima.
"Ništa nije savršeno."
Crv u pupoljku. Pa šta? Većina pupoljaka
ima crve. Špricaš ih, dižeš paniku, nadaš se da rupa neće biti isuviše velika i
moliš se za sunce. Pusti samo da cvet procveta i niko neće primetiti okrzane
ivice. To sam mislila za mene i Žaklin. Bilo mi je očajnički stalo da se
vežemo. Htela sam da nam veza proradi ne baš iz uzvišenih razloga: na kraju
krajeva bio je to moj poslednji rov. Nema više trke zbog mene. I ona me je
volela, da, jeste, na svoj jednostavan i nezahtevan način. Nikad me nije
gnjavila kad bih rekla, "Nemoj da me gnjaviš", i nije plakala kad bih
vikala na nju. Zapravo je vikala i ona na mene. Ophodila se sa mnom kao sa
velikom mačkom u Zoološkom vrtu. Bila je vrlo ponosna na mene.
Moja prijateljica je rekla, "Izaberi
nekoga ko ti je ravan".
I tada sam srela Luiz...
(Iz: Written on the Body /1992/)
Pikaso
POGLEDALA JE U NJU: oči baruta,
električna kosa, glas razbijen šljunkom. Kad je govorila, Pikaso bi čula kako
se more razbija o obalu.
Koliko su već dugo u vozu? Danima? Satima? Mesecima? Nedeljama?
Godinama? Oduvek? Nikad? Voz je umro. Bez straže, bez saopštenja, nema više
naizmeničnog zvuka lokomotive. U mrtvom vozu
sunce ih je grejalo. Sunce se uveličavalo kroz debelo staklo. Nemirni
čovek, jedini koji je preostao, pao je u nesvest. Uzalud je Pikaso pritiskala
automatska vrata. Nisu mogli da napuste voz, sigurnosti radi, bez sumnje. U
modernom svetu ima toliko sigurnosti da je sigurnost postala osnovni izvor
opasnosti.
Njena majka je imala veoma razvijenu
svest o sigurnosti. Rekla je, "Sedi pored tvog brata. On će brinuti o
tebi."
"Volim te", rekao je njen brat,
kad je imao trinaest godina a ona devet, "Volim te".
Nije imala druge prijatelje. Njena majka
je znala da je spoljni svet zlo mesto. Nije imala druge prijatelje. Ona i njen
brat igrali su se mornara u njihovom sigurnom domu. On je bio torpedo, ona je
bila meta.
"Šta radite vas dvoje unutra?"
Majčin glas pred vratima.
"Torpeda i Mete", odgovorio je
moj brat, držeći ruku preko mojih usta i kurac među mojim nogama.
Volim te. Magični metak koji ubija žrtvu
i oslobađa ubicu u jednom pucnju.
Volim te. Univezum visi na koncu.
"Volim te." Nikad nisam htela
da čujem opet te reči. Nikad nisam htela da čujem te istrošene reči, koje ako
nisu tupe onda su izoštrene na kamenu laži. Kada prodiru kroz kožu? Kada govore
istinu ili kada lažu?
Volim te. Ubistveno oružje porodičnog
života.
Da li me to moja majka vreba po kuhnji?
Strpljivo čekajući da siđem sa opreza. Ceo dan me je kažnjavala svojom
brojanicom laži, jednom za drugom, mrmljala molitve za moje uništenje, dovoljno
laži da više ne znam ko sam. Pikaso neće postojati ali Laž može da nosi njeno
odelo. Ona zna koliko sam umorna. Nastao je dar tišine. Ona u tišini secka
meso. Ja u tišini seckam povrće.
Ona me zaskače.
"Volim te." Pravo u moje srce
svojim nožićem. Pomno traži moju krv. Moram da se pretvaram da ništa ne osećam
iako sam se presamitila od bola.
"Bez srca", kaže mi, "eto
šta si. Bez srca."
Rekla sam joj da odlazim od kuće.
Da, i nosim svoje srce sa sobom. Zna da
sam ga negde sakrila. Zna da postoji još uvek negde neki deo mene koji nije
ubijen rukama ljubavi moje porodice. Još me nisu napravili po svojoj meri. Još
uvek pripadam samoj sebi. Vreme leti. Uništiće me, pronaći će moje srce
skriveno u mojim grudima. Već su proždrali moja pluća, jetru i jezik. Pitaju se
zašto ne govorim. Pitaju se zašto se plašim.
Plašim se ali ne smrtno. Preostalo mi je
nešto hrabrosti i to će biti dovoljno. Kad je moj brat ležao preko mene kao
pokrov a ja njegov leš, sećala sam se crvene zakrpe na Leonardovoj odeći. Dok
me je moj brat balsamovao svojom tečnošću, držala sam se života putem crvene
zakrpe. Kada sam morala da gledam u njegove prazne oči nada mnom, bilo je to
crveno koje je ubrzalo moju krv da se ne zgruša. Bilo je to crveno koje je
guralo život kroz vene koje sam htela da prerežem. Toplo crveno sa svetlom u
njemu. Crveno ukrašeno zlatom koje mi je dalo odoru dostojanstva da prekrijem
svoju pocepanu haljinu.
Kasnije, u tihim bezvremenim godinama u
bolnici Sveti Sebastijan Mučenik, izvesne čudne vitalne žute boje Van Goga
iznele su zdravo mesto u blebetanju preterano svetlog sveta. Preterano svetlog:
svetla su ostavljala trag u optuženičkim prugama neona. Sestre sa svojim grubim
prijateljskim glasovima, vesele, vesele, fine, fine. Budi dobra devojka, pojedi
svoj kolektivni ručak. MOJ kolektivni ručak. Plavi kolač, zeleni fil, roza
sveće da ugasim. To je fino. Ugasite mene, svaki moj drhtaj, na moj rođendan.
Imam dvadeset jednu godinu.
Sakrila sam se u svoju sobu sa knjigom.
"Povučena", pisalo je u mom kartonu. "Nekomunikativna",
pisalo je u mom kartonu. "Nije potpuno socijalizovana", pisalo je u
mom kartonu. "Nema napretka", pisalo je u mom kartonu.
Ja sam napredovala. Učila sam Van Goga.
Žuto suncokreta. Žuto žitnog polja, nebesko žuto, žuto u ženskoj kosi koja
izumire koju ona sklanja sa lica. Žuto u vrbovom prutu u stolici, žuto u
naslagama zemlje. Žuto u ivicama gline izoranih polja. Žuto u njegovoj odeći
kad ide kući.
Ja sam otišla kući. Ovaj put sam bila
pristojno obučena.
Razmišljala sam unazad sve do te noći na
krovu i o odluci o krilima. Trebalo je da stradam. Bilo je namereno da stradam.
Ima još mnogo toga u toj priči ali mi je trebalo mnogo vremena da se setim.
Nisam htela da se setim. Kad sam im rekla u bolnici, kazali su da izmišljam.
Moja majka je sigurna da izmišljam. Lakše je tako. Sećanje može biti ubica.
Bilo je božićno veče. Moj brat i njegovi
prijatelji bili su budni do kasno pijući. Moji otac i majka otišli su da legnu.
Mogla sam da čujem majku kako isplakuje svoje tradicionalne oči pune prazničnih
suza. Ja sam slikala u svojoj sobi, ali da bih došla do kupatila morala sam da
prođem kroz sobu moga brata. Išla sam pažljivo, u ruci noseći šaku četkica s
bojom, kad se njegova vrata otvoriše i on me uvuče u sobu.
"Volim te" reče.
Borila sam se. Bio je obojen u crveno kao
Indijanac u ratu bojama kobalta i hroma. Moje četkice su ostavljale traga.
Morala sam da ostavim trag da bih pokazala da ne lažem. Gurnula sam boju na
njegovo lice.
Bacio me je brzo na pod. On je veliki
čovek, žilav i dobro istesan, sa bikovim jajima đavolski težak, veliki i krupan
a ja sam vrlo lagana. Moja majka je htela da budem balerina ali ja mislim da je
to zato bi mogla da me izmori glađu.
Znala sam da ne smem da se borim. Deset
godina Metjuovih ljubavnih zagrljaja i znala sam da ne smem da se borim. Dvaput
mi je polomio zglobove, jednom mi je iščašio kuk, a poslednji put, pre dve
godine, slomio mi je ključnu kost. Čula sam kako moj otac razgovara s njim u
biblioteci. Mislila sam da je svemu došao kraj. Nema više laži u vezi sa jednom
osetljivom stvari. Dve slobodne godine i počinjala sam da zaboravljam. Ne da se
lečim već da zaboravljam. Počela sam da zaboravljam da je moje telo, kako ga
ono Metju zvaše? Odmor ratnika. Brzo me je oborio i nastavio svojim uobičajenim
galopom kroz moja sasvim razrušena brda. Bila sam pejzaž koji je odavno
sravnio. Izazov je nestao ali ne i blisko zadovoljstvo vlasinštva. To su bila
njegova jutra. Moje telo, moja krv. Ja sam bila zemlja vazala. On me je
pregledao.
"Suviše mršava" rekao je.
"Bez dupeta." Pljesnuo me je tu i okrenuo naopačke. Nikad žensko
sedlo ali često voli da jaše unatraške. Sat pored njegovog kreveta, još uvek
detinjeg, Miki Maus brojčanik, urezanih poslednjih nekoliko minuta na krevetu
mojih kostiju. Jedanput. Dvaput. Dosta. Nije dosta? Dosta je. Zaspao je i
sklonila sam ga sa sebe.
Težak čovek. Nestala su mi pluća. Vazduh
mi je bio potreban, sav svež, čist vazduh na nebu, ne ustajali, potrošen
nepriličan smrad Metjuovog kreveta. Njegovog kreveta koji je smrdeo na meso i
kanalizaciju. Bila sam bez odeće, imao je tu naviku da mi pocepa štagod imala
na sebi, trebalo je da primetim, ali ničega nije bilo što sam mogla da
primetim, osim bola. Protrčala sam svoj bol gore kroz kuću, gore uz klimave
stepenice ka tavanu koji se više ne koristi i napolje na krov. Moj bol se
tupio, smanjivao na smrzavajućem božićnom vazduhu.
Daleko, zvuk božićne pesme.
Sedela sam na ivici sa glavom među
nogama, grejući noge u mufu sopstvenog povraćanja. Ne razmišljajući. Ne
osećajući. Ne živeći izvan udaha i izdaha mojih poraženih pluća.
Ne sećam se koliko sam dugo sedela. Čula
sam bat koraka i posegla sam da se pokrijem kaputom, ali nije bilo kaputa, i
jedino što sam mogla da uradim to je da se zagledam u slepi otvor prozora i da
čekam.
"Sofija?" Bio je to glas moga
oca.
"Sofija?" Odbijao je da me zove
Pikaso. Hteo je da čuje svoje sopstveno ime. Sofija. Mudrost. Deveta muza. Sa
stopalima duboko u rođenom povraćanju. "Krstim ovo dete Sofija."
"Oče?"
"Šta si to uradila svom bratu?"
"Metju." Rekla sam njegovo mrtvo ime svojim mrtvim
glasom.
"Prekirven je bojom i leži polugo na
podu. Kaže da si ga napala. Rekao je: 'Opet je oče poludela. Opet je poludela.'
Šta si uradila?"
"Silovao me je."
"Ti mala kurvo." Moj otac je
krenuo ka meni, sa podignutom rukom, ja sam se povukla unazad, i on je ugazio u
moje povraćanje.
"Reći ću miliciji", rekla sam
zapevajući kao u snu. "Ovoga puta lepoj miliciji i lepom doktoru. Reći ću
im."
Ustala sam, mislim da odem do milicijske
stanice, tako da bih i sama pala. Ali se desilo da nisam pala sama. Dok sam
tako stajala, blago se njišući, potpuno bez straha, moj otac me je gurnuo sa
krova.
Nikad mu nije tražila novac. Tražila mu
je ljubav. Otišla je praznih ruku. Njen otac mogao je da voli samo ono što je
bilo mrtvo. Dok je Pikaso padala, mislila je, "Sada će me voleti. Moj otac
će me voleti."
Džek Hemilton je pažljivo utvrdio da je
njegova žena bila mrtva pre no što se oženio njom. Pogodio se za ono malo
preostalog duha što je preživelo radni kompleks njenog rođenog oca, i potrudio
se da napravo mašinu od onoga što je preostalo. Ona se neće radovati u životu.
Ona neće pronaći lepotu u bezvrednim stvarima. Suviše se olako smešila i
preterano. Neka njen osmeh postoji samo za njega. Pošto on nije imao život,
zadovoljstva, i lepotu, naučio je da poriče da takve stvari postoje. Crpeo je
zadovoljstvo iz sopstvenog sveta koji je muškarac stvorio. Valjalo je napraviti
milione funti od Očuvanih.
Na dan njihovog venčanja obukao je leš
svoje verenice vrlo skupo u najbolju mrtvačku košulju koja se može novcem
kupiti. Oženio se njom ispod znaka mrtvog Hrista i odveo ju je natrag u
zapečaćene sobe u kojima će iznaći busolu svog života. Ništa za nju izvan tih
soba. Ona je bila njegova žena a sobe njegove kuće bile su njeno osvojeno
carstvo. U sredini stajao je njihov bračni krevet. Ušla je u njega i nepomično
ležala.
Prvo dete bilo je mrtvorođeno. Beba koja
se nije pokrenula niti zaplakala. "Tako dobra beba" njegov otac mu se
divio. Muškarcu je potrebna čvrsta gornja usna. Dečak nije pokazivao nikakve
emocije. Njegov otac bio je zadovoljan. Muškarac nikad ne plače.
Dečko je imao mače. Otac je dao da mu
isčupaju kandže da ne izgrebe nameštaj. Nameštaj je koštao na hiljade funti.
Mače je bilo bačeno. Niko nije hteo mače, svi su se divili nameštaju, dečko će
ga jednog dana naslediti, mnogo godina pošto mače bude bilo mrtvo.
Sledeće dete, devojčica, nije bila
mrtvorođena iz mrtvog kreveta. Otac je doveo doktore ali je beba vrištala. Samo
beba je pravila svu dozvoljenu buku. Niko se drugi nije usuđivao da govori kad
je otac bio kod kuće. "Govori kad ti se obrati", bilo je pravilo, ali
nikad se nije obraćao ženi i sinu i mogli su samo da šapuću, tu i tamo kad bi
im okrenuo leđa. Beba je ignorisala očeva pravila i vrištala. Majka i sin su se
divili bebi ali je takođe i mrzeli.
Mrtva porodica i živa beba otišli su u
crkvu i paroh je pročitao Besedu na gori. Otac je gledao okolo po klupama,
zadovoljan što je daleko najbogatiji čovek. Majka i sin su gledali ispred sebe
svojim očima koje ne vide. Samo je beba videla kako se musavo staklo pomera pod
njenom svetlošću. Crveni i zeleni apostoli na hladnom podu, svaki mozaik postao
je ploča svetlosti. Svetlost iz atanura koja je usijavala njeno malo telo žarko
kao i njihova; novi apostol, ona je sijala.
Mrtva porodica nije bila u stanju potpuno
da je ubije. Koja god svetlost da je to bila, bila je autentična. Zamotavali su
je u crne neprobojne zavese, držali u olovu, poveli računa da se vaspitanje od
azbesta odrazi na njoj. Po noći, dok su se šunjali oko njene sobe u svojoj
crnoj odeći, bacali bi pogled kroz ključaonicu da provere da li je mrtva. Nije
bila mrtva i plašili su je se.
"Trebalo bi da se uda", rekao je otac koji je znao da je
neprirodno da žena bude sama. "Može da obuče moju haljinu", reče
majka, "Učiniću nešto u vezi sa smradom." Uvek u kući smrad; parma
ljubičice, talkasti puder, suvo meso. Težak sladunjav miris koji je spremačica
pokrivala aerosolom i lakom za nameštaj.
"To je od kanalizacije",
govorila je majka.
"To je od suseda", govorio je
otac.
"To je od njenih uljanih boja",
govorio je Metju.
"To je od vas" govorila je
Pikaso.
Otac je zaradio viteški stalež. Majka se
razbolela. Postepeno su deca provodila sve više vremena zajedno. Ponekad bi
spavala u istom krevetu. Ništa u tome nema loše, bili su brat i sestra, a pored
toga, uštedelo bi se na pranju dveju posteljina. Ser Džek bio je milioner ali
štedljiv.
Odmah pošto su se venčali i bili veoma
sveže mrtvi, jednostavni Džek Hemilton i njegova nervozna lepo vaspitana žena,
kupili su dotrajalu kuću Kvin En pored stočnog dvorišta. Nije bila pomodna,
zona je bila siromašna, njegova žena se plašila da poseti ono malo radnji kojih
je bilo. Nikad nije nosila novčanik. Tada nisu bili imućni a Džek je hteo
veliku kuću. Osim toga, shvatio je da je u pitanju dobra investicija, a što se
tiče investicija, tu je bio nepogrešiv.
Godine su prolazile, a Ser Džek koji je
tvrdoglavo odbijao sva ženina preklinjanja da se presele, iznenada je prodao
kuću i stočno dvorište s njom. Ponudili su mu neobelodanjenu sumu za tu
poziciju koja je trebalo da postane nova privatna bolnica protiv raka, sa
stanovima odmah pored za sve one koji bi platili da umru najsporije moguće.
Ledi Hemilton je bila srećna. Srećna dok
je uzimala brošure od trgovaca nekretnina. Srećna dok je pregledala hodnike gde
se pakovalo. Srećna toliko da je opet pevala bez obzira na bol u grlu.
Napuštala je mračnu kuću koja se bila srušila u njoj.
Otišla je kod lekara po bombone za grlo.
"Rak", rekao je.
"Kući od kuće", rekao je Ser
Džon, tešeći je.
Moja majka je ležala u svom bračnom
krevetu i zurila u skupe zidove. Moj otac je imao veliku kolekciju
viktorijanskih slika sa mudrim izrekama; moralne anegdote o paloj ženi u
crvenoj suknji kako se drži grčevito uz uspravnu stolicu; doktor koji strogo
neguje devojku koja umire. Poznate slike,
skupe slike, Kolije, Ser Luk Fajlds, spoj tehnike i neiskrenosti (pre
svega mora da izgleda stvarno), što se uobičajno zove umetnost.
Otac me je često bodrio da preslikavam a
ja sam ga onda pitala zašto traži preslikavanje kad mu je sama stvar odmah tu.
"Umetnost je ogledalo života", rekao je, pozivajući se na Elsinor.
Nisam mogla da mu kažem da je samo devetnaesti vek na dalje shvatio Hamletov
ludačku govor ozbiljno. To nisu učinili čak ni holandski žanr slikari kojima su
se viktorijanci toliko divili, nisu otišli toliko daleko da poveruju da je
sličnost životu neke slike bitnija od njene vrednosti i kompozicije. Do
polovine devetnaestog veka, svaki slikar, koliko god bio bukvalan, znao je da
nije dovoljno predstaviti stvar precizno.
"Idi i vidi mog Konstebla. Pogledala
sam Konstebla više puta. Kako da vam kažem da je prihvatljiv, za poštovanje
Konstebl, izazvao nemire u Pariskom salonu 1824? Kako da vam kažem da je
koristio čistu boju uz čistu boju, bez senki kjaroskura? Kako da vam kažem da
su njegove brljotine i razmazotine drečave boje šokirale obožavatelje Engra, ne
samo zbog svog živahnog bezobrazluka, već i zbog pejzaža koje nije toliko
predstavljao koliko otkrivao. To nije bila Priroda iz ateljea. Opasan Konstebl,
ali sada krotak, mrtav sada, kanonisan visio je na očevim skupim zidovima.
Pikaso je rekla, "Ja sam slikarka a
ne podvodačica. Ne živim od rada drugih umetnika."
"To si ti", kaže moja majka,
podižući svoj crtež.
"To si ti", kaže moj otac, koji
je neka vrsta karikaturiste.
"Ovo si ti", kaže moj brat koji
uvek i samo slika sebe.
Skupila sam veliku zbirku za niz godina i
postala sam ono što sam gledala. Kako mogu da pružim ruku da drugog dodirnem
kad nisam u stanju sebe da dodirnem?
Da te dodirnem. Ne mogu sebe da dodirnem?
Ne možeš. Kako možeš da dodirneš ono što ne postoji? Existere Exsistere:
Stajati izvan. Ex: Izvan. Sistere: Stajati. Šta čini da osoba stoji izvan?
Osećanje sebe. Da bih otišla izvan svačijih laži moram da isklešem sopstveni
lik.
Reprodukcija je bezbednija, i da počnem
sa tim, bolje plaćena. Reprodukcija je uvek činila komercijalna čuda, ali datum
na kalendaru je 1829, kad su Nips i Dager otkrili proces fotografije.
Jesu li to moja majka i otac na dan
venčanja?
Da li sam to ja?
Kamera nikad ne laže...
Telo sirene kroz miran vazduh. Moje telo,
ne može da se spase ali je spašeno. Lice koje se naginje nada mnom obasjano
suncem. Glas koji me poziva sa morem u njemu. Voda života na suvoj zemlji.
Sunce na smrznutoj zemlji. Dodirni me: Tvoja ruka glasnik tvog srca.
Bilo je to veoma davno. Plašila sam se
visine. Sećanja. Da bih oboje osvojila popela sam se ponovo na krov.
Noć je bila hladna. Sva siva kosina krova
bila je pokrivena tankim ledom. Na blistavoj površini krova zvezde su se
unakrst obasjavale. Naslonila sam se na zvezdan krov da bih gledala u nebo. Moj
dah u belim hladnim kupama lebdi i nestaje. Hladna vatra iz hladnog gutača
plamena. Svetlost koja nije ugašena ali nedovoljno vruća da gori. Kako da budem
ono što znam da jesam? Drvo sa talentom da gori?
O kamene stepenice,
korak mog oca. Iza kamenih stubova, glas
mog oca. Kroz smrzavanje, tečan vazduh, moj otac u svom smokingu. Moj otac:
iluzija mase u ograničenom prostoru.
Rešila sam da ga ubijem.
POBEDA.
Ujutru je doručkovao na svom uobičajnom
mestu. Uzela sam kuhinjski nož i izbola ga. Nastavio je da maže puterom svoj
prepečeni hleb. Moja majka i moj brat su mrmljali o vremenu. Šta to beše? Grad
Razorne Oluje?
Izvukla sam oštricu i zarila mu je kroz
drugi pršljen kičme. Čula sam kako puca kost, nerv kako puca kao klavirska
žica. Opet sam duboko zarila kovani čelični nož u njegovo premazano meso. Moja
majka je počela da rasprema sto.
Sad već očajna,
upucala sam ga njegovom rođenom puškom za provalnike, dupli metak razneo mu je
lobanju. Namamila sam ga u fabriku i ugušila njegovim rođenim zaštitnim
cilindrom. Sipala sam kiselinu u njegovu kadu i gledala sam dok se topio u svinjsku
paštetu na emajliranom kalupu. Ogulila sam ga da bih nahranila pse i gledala
sam ih kako se guše u sopstvenom povraćanju. Sve sam to uradila ali on nije
umro. Ne može se mrtvac ubiti.
Kako su dani prolazili, a ja sam mržnju
disala, mržnju jela, nagomilavala mržnju za pod glavu noću, osetila sam čudnu
otupelost, novu za moje telo. U svojim pokušajima da ga se rešim, postajala sam
kao on, njegov bes, njegova beda, njegove metode, njegov bol kružio je mojim
venama. Sve što sam ga više mrzela to sam mu se više dopadala. Ne samo što ću
postati kao on, već ću postati on, tako se mrtvi množe.
Šta sam znači mogla da uradim da ga
povredim a da ne povredim sebe? Šta ga je već najviše povredilo? Samo to što
sam živa i što još nije uspeo da me ubije onako kako je sve ostalo ubio. Svaki
dan kad bih mu zviznula život u lice, vređala bih njegovu morbidissima tako što
sam odbijala da budem u njegovom klanu. Mrtvi napreduju samo među svojima.
POBEDA.
Još života u vreme bez granica.
Tog jutra kad sam otišla od kuće znala
sam da se raspada. Iza visokih prozora, neme, gestikulirajuće figure moje
porodice činile su ludačke oblike spram nepomičnog stakla. Crni oblici iza
bledih okana, s rukama u obamrlim, još obamrlijim pokretima besa i osvete. Crna
vesla koja pokreću točkove njihove rođene nesreće. Isuviše kasno.
Kuća se skupila oko lutaka na prozoru.
Moja prošlost koja je svaki dan proždirala svaki dan, skupila se na pravu meru.
Biće početka koji ona nije pojela. Početak izvan povređenosti. Početak izvan
straha. Nije me uništila težina.
Težina. Ražanj za težinu. Setila se
ograda oko svoje kuće i pomislila na Svetog Sebastijana sa strelama duboko. Na
trenutak, u ravnodušnom vozu, strah se opet ušunjao pored nje. Pogledala je
prekoputa u ženu čija je kosa nosila sunce u sebi. Čula ju je kako se smeje sa
morem u sebi. Prepoznala ju je.
POBEDA.
(Iz: Arts & Lies /1994/)
Ljubavnici
Moja majka i ja ukrcale smo se na QE2.
Prolećno krstarenje zabave i maštanja u kome je svaki dan bio isparcelisan i
označen s negom grobara. Bio je i pogrebnik na brodu ali njegove usluge obično
nisu bile potrebne.
Moja majka je nameravala da putuje sa
mojim ocem u Hong Kong. Bio je to deo njegovog penzijskog paketa, koji se sada
s osećanjem krivice proširio morskim miljama, kalendarskim mesecima i prisutnim
članovima porodice.
Prihvatila sam da majku pratim do
Čerburga, Kaprija i sve do Njujorka. Kada smo se ukrcale, pošto sam je stavila
u krevet sa sedativom, otišla sam na most da posetim kapetana Ahaba, prijatelja
moga oca, pustolova iz mog detinjstva. Dok sam ga čekala, polako sam
prelistavala plovidbene izveštaje.
NESTALI, PRETPOSTAVLJA SE POGINULI.
Jahta koja je isplovila sa Kaprija
poslednji put viđena 16. juna u 18 sati. Brod je imao neprilike. Jake oluje
sprečile su pokušaje da se spasi 24 sata. Pretpostavlja se da brod nose morske
struje.
To je bila obmana. Mora da je obmana.
Moje misli, onakve kakve su, moji strahovi, moje sumnje, moja mržnja, duvali su
istočno, duvali su kiselo. Gde god da su, biće bezbedni, usidreni u svojoj
ljubavi. Znali su da mi je otac umirao i napustili su me.
NESTALI, PRETPOSTAVLJA SE POGINULI...
Nije istina. Nije istina. Nemoguće je da je ona mrtva. Moja creva su još uvek
bila povezana s njom. Sadašnjost nije bila odsečena od budućnosti, ispražnjena
od krvi. Nije Stela bila mrtva, nisu to bili Stela i Džov, koji su se igrali
igre živih. Moj otac, moj otac je bio mrtav. Moj otac je bio mrtav. Ponovi to.
Ponovi. Da li se mrtvi gomilaju preko mrtvih u otvorenom grobu?
Evo kapetana. On će mi reći istinu.
Kapetan, godina mog oca, građe mog oca, nežan i pouzdan kao što more ispod
njega nije bilo. Nema više trikova. Nema više laži. On će mi reći istinu.
Dok sam ga grlila, pomislila sam,
"Pakt samoubistva?" Džov koji je voleo raskošan kraj, Stela, koji
nije mogla da mu odoli. Džov, nestabilan kao uranijum. Stela, živa fisija.
A ja? Zatvorena iza olovnih kapaka;
teška, mekana, plavo-siva nesreća me je zatupljivala.
Rekla sam kapetanu Ahabu za moju vezu sa
Džovom. Nisam mu rekla za moju vezu sa Stelom.
U Londonu, pre no što smo moja majka i ja
krenule na svoju plimu u Sauthempton, otišla sam u sobu mog oca i otvorila
gornju fioku. Tu su stajale maramice, kitnjaste, luksuzne, čekajući na red da
se pokažu. I njegov sat je bio među njima, sada tih, nije više bilo četvrti do
punog sata.
Sela sam na pod, provlačeći svilu kroz
prste, težinu, glatkost, misleći na njega. Duboko u fioci, van lakog domašaja,
našla sam svežanj pisama, svako pismo imalo je marku iz Berlina, a paket je bio
vezan ostacima crvene svilene kravate. Pogledala sam potpise.
"Tvoja zaljubljena Uta."
“"Nikad ne govori sve o svojoj
ljubavi." Moj otac u hotelu Algonkvin dok vezuje kravatu sa
crvenim-svilenim sećanjem na neku ženu.
Ja sam ćerka mog oca.
Kapetan mi je obećao da će da sazna sve što
bude mogao. Vratila sam se u kabinu sa blagom mešavinom rezigniranosti i nade.
Blagim zato što kao da ništa nije moglo da probije moju otupelost. Moj tovarni
deo bio je ispunjen. Bol nije imao kud da otiče, a ja nisam više mogla da
primim. Nov bol nije za sada značio veći bol. Bol je bio tu a ja sam pod njim
bila bez vazduha.
I dalje sam se vraćala mislima u
Algonkvin hotel. Ja sa svojim ocem sa kravatom, ja sa Stelom, obučena protiv
bola. U polusnu nisam potpuno mogla da razaznam ko je bio moj otac/ja, Stela/Uta,
da li se daljina koju zamišljamo da razdvaja jedan događaj od drugog složila,
ostavljajući dva lica sata da zajedno skliznu, dva tanjira vremena, sinhrona.
Pogledaj sunce. Sunce koje vidiš je osam
minuta u prošlosti, to je potrebno vreme da svetlost pređe razdaljinu između
sunčevog i tvog oka.
Pogledaj u galaksiju. Ono što vidiš jesu
hiljade, ponekad na desetine hiljada godina prošlosti, drama magle koja postaje
vidljiva tek kad dođe do nas, snagom svetlosti, 186.000 milja u sekundi,
prolazeći kroz vekove istorije, nama još uvek u mraku. Razdaljine su ogromne.
Prostor i vreme postali su prostor-vreme.
Koliko treba vremena da događaj dođe do
mene? Mislila sam da sam sadašnjost, mislila sam da sve razumem, ali tek
kasnije, u klišeu zaslepljujućeg svetla, shvatam značaj onoga što se desilo.
Samo u sadašnjosti mogu da prepoznam sopstvenu prošlost.
"Pogledaj me." Džov stoji iza
mene na ovom brodu u brodskom ogledalu, njegova usta, par makaza koje prosecaju
moju odlučnost. Okrenula sam se od slike u ogledalu da bih ga pogledala i on me
je poljubio. Zatvorila sam oči, to se radi, možda je zato bilo potrebno toliko
vremena da svetlost događaja dopre do mene. Počela sam da vidim šta sam to
uradila.
Dok sam čekala, bez reči, počela sam da
igram makabr ples. Kad bi samo jedno od njih dvoje bilo živo, kome bih se
nadala?? Šampion Džov? Stela pobednica? Koga sam od njih dvoje volela iznad
pohlepne ljubavi koja nam je svima bila zajednička? Bilo je gorčine u ovoj
groznoj igri zato što sam pretpostavila da niko od njih dvoje nije mene
izabrao.
Prošlog meseca, posle našeg sastanka,
Stela mi je pokazala kartu XVI iz špila Tarota, L'amoureux, Ljubavnici. Mladić
izgleda kao da pokušava da izabere između dve žene, Kupidon, sa strelom, stoji
iznad njegove glave.
ONA: Večni trougao.
JA: Tri je muški broj. Neparni brojevi su
muški.
ONA: Ili su muški brojevi neparni?
JA: Ja sam kriva.
ONA: Sve je naša krivica.
Pogledala je u sliku. "Mislim,
možda, žene pokušavaju same da odluče, a muškarac ne obraća pažnju."
JA: Kako se osećaš?
ONA: Prestani da razmišljaš o osećanjima
kao o nečemu što moraš da uloviš.
JA: Mnogo mi je lakše da kažem kako se
osećam kad više ne osećam.
ONA: Mrtvi sahranjuju mrtve?
JA: Nisam mislila...
ONA: Znam. Odlučila sam.
JA: Šta?
ONA: To je moja sopstvena odluka. Ne radi
Džova, ne radi tebe. Za mene. To je jedini pravi način da se počne ispočetka.
Nikad nisam otkrila šta je odlučila.
Sredila je da se vidimo sledećeg dana ali mene je majka zvala telefonom i nisam
od tada videla Stelu.
U toku noći, uznemirena snovima, plivala
sam prsno po crnom nebu, bez svetla. Okrenula sam se na leđa, i nogama radeći
da bih se održala na površini, videla sam zvezde u prevrnutoj kofi, kako padaju
na mene. Podigla sam ruku da zaštitim lice.
"Stela! Stela!" Ko me je dodirnuo?
Probudila sam se na mirnom brodu. Dvehiljade pet stotina duša a ja sama.
Rano ujutru, nebo išarano pticama, čula
sam od kapetana da je jahta bila naša jahta, da detaljna pretraga ništa nije
otkrila, nema olupine, nema tela, nema prepreka, nema signala. Vode su bile
prekrivene ribarskim čamcima i krstaricama. Jahta nije mogla da nestane ali je
nestala.
Kad zvezda padne, zemljina teža na njenoj
površini postaje jača, i pošto se zrak svetlosti povija pod njenom težom,
prostor-vreme oko zvezde postaje sve više iskrivljen. Konačno zvezda dolazi do
stadijuma u kome ništa, čak ni svetlost, ne može da joj pobegne. Ishod koji
horizont formira oko zvezde, sprečavajući da bilo koji signal dopre do spoljnih
svetova. Znamo gde bi trebalo da je ali je nikad nećemo videti. Njena svetlost
je zarobljena.
Otišla sam kod kapetana Ahaba i zatražila
da me pošalje u jednom od svojih motornih čamaca pravo do Kaprija. Bio je to
apsurdan zahtev i on se složio, iako je morao da pomeri svoj brod blago sa
kursa da bi me iskrcao u maloj luci koja mi je bila potrebna. I tako, usred
mora, u zoru, ponašala sam se kao ljudska riba-pijavica, manja od malog, veća
od velikog, kačeći se za krmu najvećeg svetskog putničkog broda i određujući mu
putanju.
Prošlo je bilo osam dana kako su Džov i
Stela nestali.
Na recepciji u hotelu čekala me je
poruka.
"Mora da ste pogrešili. Niko me ne
očekuje ovde."
"No,
no, Signora, questo e' il vostro nome."
Otvorila sam izbledelu kovertu. Uputstva,
mastilom pisana bila su jasna. Iznajmi čamac. Sretni se sa pošiljaocem na keju
kad dođe oseka.
Zašto sam to uradila? Nije bilo drugog
načina da se napreduje a bilo je prekasno da se vratim nazad.
Brod Ludaka noćas je isplovljavao.
Ukrcani: Kapetan Aluvija Ferfeks. Mornar
koji ne govori ni reč engleskog i nosi natpis oko vrata na kome piše
"Petko". Treći, gospodin koji stoji iza mene dok vezujem čamac kaže,
"Zovite me Ismael".
Okrenula sam se ka njemu. Koža mu je
izgledala kao da je preko tela rastegnuta kleštima. Zategnut je bio kao žice na
klaviru. Tenzija rane je u njemu podrhtavala. Bio je nepokretan i nije bio.
Naštimovan je bio na si mol. Kad je govorio, glas mu je imao čudan tremolo.
Bio je obučen u crno. Cipele su mu bile
prašnjave. Pantalone su mu visile kao da su ima već neko vreme proždrale njegove
noge. Njegova bela košulja požutela je u boju slonovače. Imao je visoko sašiven
struk, Džordž Treći Engleski, od nekad skupocenog štofa. Sada se povukao u crne
rupe samozaborava. Nije nosio kravatu. Njegov kaput do poda imao je torbu sa
veknama hleba u jednom velikom džepu. Njegov šešir bio je strpljiv primalac
udaraca tokom čitavog jednog života. Skinuo je šešir dok je sa mnom govorio.
Kosa koja mu je padala preko lica, nije imala sede. Jednom sam zvirnula u
krater vulkana i videla lavu, vruću i daleku. Takve su mu bile oči.
Bio je ljubaznog ponašanja. Držao je
šešir kao štit preko pupka dok je govorio. Glas mu je bio tih i nedvosmislen.
Petko je sedeo na palubi u barici i buljio i buljio u uspravnu nametljivu
figuru.
"Odvešću te do njih moja liebling i k'nacker."
"Zašto niste rekli nikome šta
znate?"
"Čekao sam na vas."
"Niste znali da dolazim."
Slegao je ramenima i rukom pokazao na
čamac. "Ich eil zich."
Otisnuti, nadvili smo se nad morem,
obasjani zvezdama.
Molila sam se da Džov i Stela budu živi.
Zašto sam pristala na letovanje? Nisam to rado učinila. Džov me je ubedio
tvrdeći da će to mnogo Steli značiti. Htela sam da ona bude srećna. Nisam htela
da nas moja lična osećanja sputavaju.
Moja osećanja me
dovode do očaja. Tako retko mogu da ih kontrolišem.
Ona su sopstveno carstvo. Suviše primitivno da postane republika, i kad požele,
ona pošalju svoju vojsku da me pobije. Moja celokupna ličnost trebalo bi da
uključi osećanja ali ne znam kako da napravim primirje sa tom ratničkom
državom. Dok sam rasla, bunila sam se protiv osećanja a sada se moja osećanja
bune protiv mene.
Odvojila sam sebe od prevelike patnje.
Čak i sada postoji tesna veza u mojim crevima između osećanja i bola. Logično
prepoznajem da je osećanje, često zaista jeste, zadovoljstvo i radost. Pa ipak,
na instinktivnom nivou, na nivou izvan logike, osećanje je bol.
Ja gadno volim. To jest, ili premalo ili
premnogo. Bacam se preko neprikladnog brda, samo da bih se zgrožena okrenula od
običnog pogleda sa prozora. Melodrama mog detinjstva smestila se u psihu
junaka/lupeža onoga Voli Me Ne Voli Me. Pohotni uvrnuti brkovi, aseksualno
svetačko čelo, moji ljubavnici su se cepali na uzbudljive lovce i bezukusne
žrtve.
U ovom preosvetljenom sumračnom svetu,
gde fluorescentnost nadoknađuje pomanjkanje prirodne svetlosti, moja osećanja
blude na sadizmu, mazohizmu, beskruploznosti i sakaćenju. Upravo ono što se
očekuje od varvarske države. Ja sam civilizovana. Moja osećanja nisu.
Hoću lepo da volim. Da te vidim onakvu
kakva jesi, a ne kao lik iz mog mračnog filma. Želim nepoznavanje i intimnost
drugog ljudskog bića.
Kažem da se gola pojavljujem pred tobom,
ali tako često zviznem mom nevidljivom naoružnom čuvaru, krezuboj,
podrugljivoj, čvoruglavoj rulji, mojim osećanjima, koja su naviknuta da samo
njima pripadam.
Na majčinim i očevim foie gras zabavama, smislila sam za sebe patuljka zdepastog lica
koji secka omražene goste palicom sa ekserima. Ovog patuljka, Bes, njegovog
starog poznanika Bol, bilo je lakše pozvati nego oterati. Kako sam rasla, oni
su se sparili i sada imam ekipu kao što je Snežana imala svojih sedam
patuljaka. Bes, Bol, Zaplašeni, Nervozni, Žuljavi, Košmar i Beskrupulozni.
Čuvari mog mekog srca, oni se od njega hrane. Kako da ih nateram da napuste
svoje meso i da izađu trepćući na sunce?
Kada sam srela Džova, desio se kratak
naboj oslobađanja. Onda su moji podsvesni čuvari ponovo zatražili svoju zemlju.
Stare osobine uvrtale su se sa novim prilikama. Ako sam ja imala ekipu, on je
imao bataljon. Imao je jednu vrlinu; nije seks nazivao ljubavlju.
Kada sam Stelu srela, bila sam toliko
uzbuđena i zgrožena što vodim ljubav sa drugom ženom da je bedama trebalo više
vremena da se grupišu. Stari modeli ponašanja nisu mogli da se ponovo uspostave
jer nikad nešto ovako ranije nisam upoznala. Šok novine je zaista proradio.
Neko vreme. Onda su patuljci skinuli onaj
zapanjeni pogled sa svojih urezanih lica i opet krenuli na mene, Nervozni i
Zaplašeni na čelu.
Učinila sam nešto neobično. To jest, za
mene neobično. Dok su boksovali Stelu na smrt, koristeći moj glas, moje
argumente, moju pamet, brutalno izokrenute u svoju korist, izvukla sam je sa
puta i stala ispred nje. Moja ljubavnica nije bila moj neprijatelj. Oni jesu.
Ako uspe, trebaće godine za to. Moram da
iznađem godine jer želim pred tobom da stojim gola. Hoću dobro da te volim.
Napolje sada u predusretljivu vodu. Zbir
svih mogućih univerzuma je ovde. Sada, na ovom pramcu, na ovom jarbolu. Naše
more koordiniše da se splete naša konačna tačka, ali naša funkcija talasa
opisuje gde smo i gde nismo. Bacajući pogled na Ismaela dok jede svoj gulaš, ne
bih se zaklela u život da je on ovde i nigde drugde. I samo telo mu se rasteže.
On je više sazvežđe nego čovek. Evo njegovog kaiša, njegove ruke, njegove noge,
njegove pameti, ko zna? Delovi njega su zafrljačeni u zvezde.
Nekad sam se sa Džovom raspravljala u
vezi sa funkcijama talasa. Ono što su za njega bile manipulativne činjenice za
mene su bile imaginativne fikcije. Eksperimentalno govoreći, izvan svake sumnje
je da elektroni iskazuju suprotna i simultana ponašanja. Šta to nagoveštava u
vezi sa nama? O našoj stvarnosti. Ono što nije napisano navlači me, teškoća,
san.
Ne možemo više govoriti o atomima zato
što “"atom" znači nedeljivost. Mi smo ga podelili.
Da li i dalje možemo da govorimo o
stvarnosti kad stvarnost znači “ono što zapravo postoji. Bez falskifikovanja
ili pretpostavljanja. Šta zapravo postoji? Univerzum je postao zagonetka.
Dodirnem te, a ti nestaneš. Uvek mi
pobegneš. Što ti priđem bliže toliko izgledaš udaljenija. Što više znam o tebi,
to si zagonetnija. Cogito ergo sum
ili beše to Amo ergo sum. Mislim
dakle postojim? Volim dakle postojim? Ono što me je definisalo u najjasnijoj
tački u mom rasprostranjenom životu bila je moja ljubav prema tebi. Ne splav
ili pojas za spasavanje. Čvrsta tačka u proticanju.
Materija je privremena i to i mene
uključuje. Materija u najboljem slučaju ima tendenciju da postoji, i ona će,
izgleda u beskonačnost da se deli jer ne postoji tamo tamo. Postoje vibracije,
veze, mogućnosti i od njih je satkan naš stvarni život.
Nepomične i nepomične pokretne materije.
Poveži paradoks nemira i formiranog. Ako je fizika u pravu, onda nismo ni živi
ni mrtvi kao što to obično shvatamo, već u različitim stanjima mogućnosti.
Apsurdno? Da, znam da je apsurdno.
Sahranila sam svog oca. Dok smo stajali uz njegov grob, a pop zapevao, moja
baka šaputala je nešto za sebe, uvek iznova, “"Dejvid je sada u raju,
Dejvid je sada u raju", u mojoj glavi vrtelo se Šredingerova mačka,
Šredingerova mačka.
Ekspriment sa Šredingerovom mačkom. Nova
fizika podriguje na učtive zvanice za stolom zdravog razuma. Imaginarna mačka
se stavlja u kutiju sa uperenom puškom u glavu. Puška je povezana sa gajgerovim
brojačem. Gajgerov brojač je u kočnom lancu sa komadom uranijuma. Molekuli
uranijuma su nestabilni. Ako uranijum propadne, proces će da probudi gajgerov
brojač, koji će potom da izazove pušku da opali. Toliko što se tiče neizvesne
sudbine virtuelne mačke. Da bismo posmatrali sudbinu mačke, morali bismo da
otvorimo kutiju, ali u kom stanju je mačka pre no što otvorimo kutiju? Sudeći
po matematici njenih funkcija talasa, ona nije ni živa ni mrtva. Funkcija
talasa opisuje zbir mogućih stanja mačke. Sve dok se ne izgradi mera, ne možemo
zapravo da znamo stanje jedne čestice. Mačka, voleli mi to ili ne, jeste niz
čestica. Ona deli potencijal celokupnog univerzuma. Ona je konačna i
beskonačna, mrtva i živa. Ona je kvantna mačka.
Apsurdno? Da. Ajnštajn, koji nije mogao
da pobije matematiku ili da opovrgne dokaze eksprimenata, mrzeo je zaključak.
Koja je to vrsta zaključka? Istina je, mi to ne znamo. Pa ipak nas je mačka
nadmudrila.
Da otvorimo kutiju? Ja ne. Videću ono što
očekujem da vidim, bilo živu ili mrtvu mačku. Ne mogu da vidim mimo mog
trodimenzionalnog koncepta stvarnosti, vezanog kao što jeste za dobro/loše,
crno/belo, stvarno/nestvarno, živo/mrtvo. Matematika i fizika, kao nekad
religija, otvaraju prolaz ka višim alternativama, stvarnost koja može da se
dokuči ali ne i opazi. Stvarnost nasuprot zdravom razumu. Zemlja nije ravna.
"Ono što vidiš nije ono što misliš
da vidiš."
"Izvini?"
"Senke, znakovi, maštanja."
"Ko si ti?"
Nije bilo odgovora, ili ako ga je i bilo
poklopljen je bio vikom našeg momka s broda, "Petko! Petko! Petko!"
Plovili smo oko devet sati. Bilo je jutro sledećeg dana.
Petko je spazio čamac, na oko pola sata
razdaljine, gadno iskrivljen, bez radio veza. Tako sam brzo okrenula volan da
sam polomila prst. To sam tek kasnije primetila. Kad mi je umro otac, nisam ga
videla dve godine. Dok nisam sela uz njegov krevet, između nas je postojala razdaljina
od dve godine, dugačak put da se pređe, a vesti o njegovom stanju bile su kao
da neko staklo puca daleko. Sada je staklo prskalo oko moje glave. Njegova smrt
i njihova.
Prišli smo im sa strane a ja sam
preskočila preko vičući Petku da nas prati sve vreme. Stela je ležala na palubi
zatvorenih očiju. Telo joj je bilo u lokvi krvi. Vrlo nežno sam prevrnula njenu
mrtvu težinu. Srce mi je skočilo u usta i povratila sam. Njen guz i slabina
bili su odsečeni.
Odozdo se čuo neki zvuk. Nisam znala šta
očekujem. Džov se dovukao gore iz kabine, gornja usna i brada imali su bradu od
krvi. Držao je u ruci nož za sečenje. Spazio me je, teror, užas, neverica,
olakšanje, nesvest.
Kao neko u snu pozvala sam preko radija
spasilački helikopter. Ismael se na kolenima naginjao nad Stelom, lice mu je
bilo tik uz njeno, kukao je ili puštao neki zvuk kao novu smicalicu, zov rogom
u divljinu svog bola. Držao je ruku na njenom ranjenom bedru a sunce na
njegovoj ruci pravilo je oblogu svetlosti. Nešto je podigao, stavio u usta,
očistio pljuvačkom. Izvadio ga je i prešao njim preko Stelinih očiju i lica.
Bilo je obasjano svetlošću. Prstima joj je otvorio usta i stavio joj dijamant
pod jezik.
"Tata?"
Bila je živa.
Džova i Stelu su podigli iz vazduha sa
oštećene jahte. Ja nisam imala drugog izbora nego da otplovim nazad na brodu u
luku sa Petkom i Ismaelom. Tavanica neba bila je niska. Naš jarbol kao da se
probijao kroz električne zvezde kao žica od trolejbusa. Žurili smo.
JA: Ko si ti?
ON: Privremeni otisak na privremenom mestu...
Od samog početka vremena ti i ja smo sedeli ovde, pričajući, slušajući,
dodajući jedno drugom flašu, ali to nismo bili mi, ili smo to bili neki drugi
mi, izoštreni, čvrsti na tren bledeći, nestajući, zamenjujući same sebe.
Vazduh je ispunjen mrtvim telima. Udahni,
izdahni dnevni krematorijum. Ispuni pluća mrtvima. Mehovi tvog kaveza od rebara
su dom milionima, visokim kao ti, neizvesnim kao ti, majka, otac, sestra,
prijateljica, vrteće gomile podstanara koji su od vladara istruleli u udisaj.
Ti živiš od fizičke čestice. Ti si naučni
muzej.
Koje bi oni priče ispričali, ta
komprimovana malecna bića koje ni ime ni uticaj ni dragulji ni opskurnost ne
mogu da spasu od nemilosrdnog vakuuma tvojih nozdrva? Otkud znaš da sada nije u
tebi neki Cezar, ili Rafaelo, Mocartova suza, okončani problemi srca Napoleona
na Vaterlou? Diši, sve te moćnike i osvajaj carstva što i činiš. Tvoj nos idiot
usisao je Rim. Tvoja otvorena usta izbljuvala su Temzu.
Koji Rim? Koja Temza? Oljušten kamen,
mrve hleba, prljavština na nogama Svetog Petra, patina Bazilike, latice sa
Uskrsa u nedelju 1603, tok dereglija, smola od bitaka, uvojci ovčije vune,
hitrost jegulje. Loj, klobučina, ulje, hrana, crevno izbacivanje materije
nadole, nagore, dok prolazi, dok prolazi kroz tebe, zvezdani prah koja jesi,
prah prahu.
Mrtvi se konačno smeju. Zapuši nos i
postaćeš oni, tonući bez vazduha u grobnicu. Napuni svoja pluća čistim, svežim
vazduhom i moraš, kao neki kit, da se hraniš njihovim planktonom.
Da te zovemo Pantagruel? Šta planiraju Fe
Fi Fo Fum džinovi? Nazovi sebe damom, uzimajući prste na rukama i nogama kroz
šmrk? Krugovi tvog vazduha su košmar kod Boša. Moćnici i svinjski uzgajivači
oplode tvoj nosni svrab. Zovi sebe uspravnom, neiskvarenom, kad tvoj go život
zavisi od sastojka istorije?
Kihni? Posle svega što sam ti rekla, ti
ćeš kihnuti? Nazovi sebe Vezuvom? Tvoje larvalne erupcije razbile su sobu u
Pompeji vremenske olupine. Posula si stolnjak palatama.
Pepeo pepelu, prah prahu, dah dahu.
"I Gospod bog je podigao ilovaču sa
zemlje i od nje napravio manekena i u njega udahnuo sopstveni dah..."
Udahni, izdahni.
Vetar je duvao tamo gde ti ga ču,
bacajući ti u lice žetvu seljanki iz Ukrajine. Prelomljeni sneg iz zime 1947,
parče stakla iz Carevine. Ti si ono što udišeš.
Ti sanjaš ono što udišeš. Slike, koje po
danu lebde nasumice i čudne, sjedinjuju se u noći bez straže u kojoj delići
sveta postaju ti.
Mrtvi opet žive. Razoreni se ponovo
izgrađuju. Ima tu muzike, igranja, hrane koja se ne može naći u knjigama
recepata. Tvoje telo daje meso vazduhu. Ti si još uvek savršena ilovača,
dopadljiva, vitalna, sposobna da se na nju diše i prihvatajući dah kao
sopstveni.
Ti mirisi su slike. Zanat proizvođača
mirisa je tvoj. Ti dešifruješ vazduh u njegov sopstveni jezik. Piramide tebi
pripadaju, barke iz mnogo voda. Muškarci i žene se skupljaju na tvoju naredbu.
Jedna detelina koju lenjo ubereš dahom te odnese natrag u ono leto kada...
Udahni, izdahni. Ti dišeš vreme i raspad
vremena. Materija koja se rešava sama sebe, još uvek otisnuta sopstvenim ehom,
oblik koji je uzela, obličje sopstvene energije za neko vreme.
U srednjem veku mislilo se da ukleti žive
u stomaku Sotone, u vrelom džaku nesvarenog, ali ukleti ili spašeni, šta god da
smo bili, nastavljamo u plućima jedni drugih. Ugljenik, kiseonik, ogovarač
ugalj.
Nemoj da me pogrešno shvatiš. Ovo nije
zagrobni život. Ovo nije nikakav zagrobni život. Postoji život, koji neprekidno
beži od oblika u kojima se nastanjuje, ostavljajući za sobom svoju ljusku.
Pepeo pepelu, prah prahu. Istorija je u tvojim nozdrvama.
JA: Ko si ti?
ON: Pogledaj u ogledalo, Alisa, ko si ti?
Koji smo mi medijumi oko stola, koji jedni druge prizivamo preko mirisa zdravog
razuma?
JA: Nikad se nismo sreli.
ON: Ono što činimo ne postoji.
JA: Ova intimnost razređenog vazduha.
ON: Da li je tako teško poverovati?
JA: Istina se nalazi na čudnim mestima.
ON: Sve u šta je moguće poverovati jeste
slika istine.
JA: Ko si ti?
Luka. Gužva, riba, mreže pauka-raka,
kamion koji istovaruje kutije aqua
minerale i vino frizzante,
snopovi grisinija nagomilani izvan trattoria
luke, široke crvene i bele pruge platnenog zaklona, jacint i alabaster u
kitnjastom sanduku, setno plavetnilo zgrčenih klješta na izlomljenom ledu.
Deca i muškarci su teglili i skakali,
vikali komandujući preko visokih jarbola i mokrog kamenja. Tu i tamo
pokondirenost nekog motora koji se pali, nestrpljivo trubljenje testosterona,
borba za prostor u gužvi luke.
Žene su stajale u grupicama, pregledale
su robu dok su je skidali sa držača i bacali iz kamiona. Muškarci, raširenih nogu,
podbočeni, bučno su negirali da bilo šta znaju o nestašicama i naknadama, dok
su žene mahale odštampanim papirima za narudžbine i vriskale o zloupotrebi
preko onih statičnih "Ne, ne, ne" dobavljača. Morske ptice i mačke
borile su se međusobno za đubre.
Benigno sunce. Otvoreno sunce. More
nevino kao dečija kupka. Zadah mora, miris ruzmarina, artičoka ispunjava vazduh
celovitom truljenjem. Izvan tezgi, geranijumi, crveni u terakoti, bili su
plameni ranog leta. Dečko naiđe jedući picu s paprikama. Osetila sam
jednostavno čisto osećanje. Bila sam gladna.
Dok sam vozila svoj čamac u luku za
iznajmljivanje, videla sam carabinierie.
Naravno. Petko je skočio na obalu i stručno nas vezao za vodene kolce. Okrenula
sam se ka Ismaelu. Nije ga bilo.
Moraću sama da objasnim svoje
putešestvije i sparivanja. Pošto bi istina bez daljneg bila zapisana kao
nečinjenica, rešila sam da lažem. Najverodostojnija objašnjenja su uglavnom
laži. Šta govoriš drugima o sebi? U svakom slučaju, u policijskoj ćeliji,
zemlja je i dalje ravna.
(Iz: Gut Symmetries /1997/)