Marina Vorner
OD ZVERI DO PLAVUŠE USMENO PREDANJE: BRBLJIVICE II
Prevela Ivana Ristić
Strpljiv kao stari slikar
volim da proučavam lica
pobožnih, zlobnih starih žena.
Smrtnost na njihovim usnama
i besmrtnost one moći
koja je sastavila te usne.
Olga Sedakova
Francuska
litografija iz 1660. prikazuje 'Le Médecin céphalique', ili Doktora za lobanje,
kako vredno radi neuobičajeni posao: uz pomoć čekića i nakovnja, on kuje nove
glave za žene koje su kod njega doveli njihovi muški članovi porodice – uglavnom
muževi – da bi on od njih načinio prave poslušne žene. Natpis na šaljiv način
pripoveda kako je doktor naučio tajne svog zanata na Madagaskaru – odgovarajuće
udaljenom, orijentalnom izvoru, sa prizvukom lova na glave i njihovog sušenja i
smanjivanja – a zatim detaljno nabraja ženske prekršaje: one su jezičave,
galamljive, zlobne, gnevne, lude, divlje, loše, dosadne, tvrdoglave. S jedne
strane, sa one sa koje stižu francuski parovi, natpis iznad njihovih glava
glasi:
Veliki
čoveče, tvojom marljivošću skoro sve naše žene
Sada
se lepo ponašaju i ostavljaju nas na miru...
A
zatim priča kako Francuzi ne mogu dovoljno da se zahvale doktoru za velike
poduhvate koje je izvršio, već mogu samo zauvek da slave njegovo ime - Lustukru
(Lustucru). Lustukru je izvedeno iz L'eusses-tu cru? (Da li mi verujete?).
Na
drugoj strani, muževi iz drugih zemalja pridružuju svoj glas hvalama na račun
Lustukrua: muškarci iz Nemačke, Švajcarske i Švedske, kao i Španci, Holanđani i
Armenci, mole velikog doktora da sad poseti njihove zemlje i sprovede istu
metamorfozu nad njihovim ženama. Islužene odsečene glave pune police
Lustukruove ordinacije, ili vise sa tavanice; napolju, još glava je nataknuto
da bi reklamirale njegov lek. Firma na radnji pokazuje ženu bez glave ('Une femme
sans tête') sa legendom, 'Sve je kod nje dobro', dok u centru, na
nakovnju, natpis glasi, 'Touche fort sur la bouche. Elle a meschante langue'
(Udari je jako po ustima: ona ima opak jezik).
'Ja ću od vas napraviti dobre žene,'
izjavljuje doktor Lustukru, dok iskiva glavu nečije žene na nakovnju. 'Muževi,
radujte se!' kaže njegov pomoćnik, dok jedna druga žena otvorenih usta čeka
svoj red. Znak izvan kovačnice, 'A La Bonne Femme', prikazuje ženu bez glave.
Popularan drvorez iz osamnaestog veka, iz Normandije, bavi se porugom usmerenom
na intelektualke, feministkinje, svadljivice i druge svojeglave žene od pre
skoro stotine godina.
Litografija
ove lakrdijaške kovačnice jedna je od nekoliko varijanti; na drugoj (str. 28),
Lustukru govori, dok kuje, 'Je te rendrai bonne' (Ja ću te učiniti dobrom) dok
posmatrač uzvikuje, 'Maris, réjouissez-vous!' (Muževi, radujte se!). Sačuvane
su i italijanske i nemačke verzije; litografije nastavljaju da se pojavljuju u
osamnaestom veku. Bila je to zamisao – dete uma, ni manje ni više – izvesnog curéa (paroha), a inspirisana je sporom
oko intelektualki pariskih salona, spisateljica i pesnikinja kao što je Madlen
de Skruderi (Madeleine de Scrudéry), koju je Molijer (Molière) izvrgao
ruglu u svojim čuvenim dramama Les Précieuses
ridicules iz 1659. i Les Femmes
savantes koju je napisao nekoliko godina kasnije; ona pripada otegnutom i
žestokom satiričnom sukobu izazvanom ambicijama aristokratkinja iz sedmnaestog
veka. Njihove ideje i njihov način života prkosili su konvencijama vremena: sa
svojih uticajnih položaja koje su imale kao domaćice u pariskom visokom
društvu, one su kritikovale ugovorene brakove i dinastičko i društveno
trgovanje ženama, a umesto toga su težile da uzgaje drugarske odnose zasnovane
na jednakosti među muškarcima i ženama, razmenjivale ideje u atmosferi
književne i umetničke rafiniranosti. Querelle des Femmes je u ovoj fazi bila
žestoka, ali ne uvek i jetka. Na primer, plemeniti muški pristalica Précieuses (kaćiperki), pesnik Bodo de
Somej (Baudeau de Somaize), sastavio je elegiju, 'La Mort de Lustucru: lapide par les femmes' (Smrt Lustukrua:
Kamenovale su ga žene) koja je deklamovana u toku jedne od njegovih komedija,
Véritables Précieuses (Prave kaćiperke), 1660. Bila je to njegova učena osveta
velikom broju šaljivih pričica u kojima je Lustukru igrao ulogu branitelja
muževa papučara, bio junak među muškarcima.
Poslednje
decenije sedamnaestog veka bile su svedok ranog početka feminističke rasprave,
a pravo žena da kažu svoje mišljenje bilo je u centru bitke. Hrišćanska
tradicija je smatrala vrline kao što su ćutanje, poslušnost i diskrecija za
uglavnom, čak suštinski ženske, ali ovo mišljenje se raširilo mnogo dalje od
kruga pobožnih. Ćutljiva Žena je bila prihvaćen ideal. Taj kliše o ženskom
polu, 'Ćutanje je zlato', može se naći naslućen na Aristotelovim stranicama:
'ćutanje je ženin ponos', piše on u Politici,
i dodaje, 'ali to nije isto tako i ponos muškarca'.
Prva
poslanica Timotiju, koja se pripisuje Svetom Pavlu, sadrži čuvenu opomenu,
'Žena na miru da se uči sa svakom pokornošću' (2:11). Nastavlja se, 'Ali ženi
ne dopuštam da uči niti da vlada mužem, nego da bude mirna' (2:12). Autor
navodi svoje razloge, približavajući se na način karakterističan za njega
tumačenju izgona iz Raja: da je Adam prvi napravljen, da bi simbolizovao svoje
prvenstvo nad Evom, a da je Eva, obrazac svih budućih žena, počinila greh
govorom, tako što je svojim rečima namamila Adama da jede. Pa se tako govor
mora uskratiti njenim kćerima. Biblija potvrđuje ispravnost predrasuda protiv
ženinog govora.
Poslanica
kasnije navodi listu vrsta nepristojnog govora kojima se žene tako često
prepuštaju i zabranjuje barem pet: iznad svega, Timotije ne sme da sluša
'vulgarne i babske priče' (4:7). Čak su i mlađe udovice, upozorava Pavle, 'ne
samo dokone, već i brbljivice i nametljive, govore stvari koje ne bi smele'
(5:13). On se boji i ogovaranja i napominje da će ponašanje mladih udovica dati
povoda govorkanju ukoliko se ne preudaju. U poređenju s tim, on savetuje svog
učenika da bude 'primer vernicima, rečju, razgovorom...' (4:12), a na kraju da
izbegava 'svetovno i isprazno brbljanje' (6:20).
Prevodioci
Autorizovane verzije kralja Džejmsa, koji su radili u periodu od 1604-11 – to
jest, odmah posle drame Džordža Pila (George Peele) Babska priča – nisu imali nikakve poteškoće sa engleskim rečima za
različite vrste neodobravanog govora; i barem po ovom pitanju su se katolici i
protestanti slagali: brbljivost je ženin porok, a ćutanje – koje nije čak ni
smatrano za odgovarajuću vrlinu kod muškarca – jedan od glavnih ukrasa koje
dobra žena treba da gaji. Opšte je mesto da je ono što se smatra za tečnost i
jasnost kod muškarca postaje kreštavost kod žene, da je uverenje muškarca
ženino vrištanje, muškarčevo tečno izražavanje kod žene brbljanje bez smisla.
Žena koja ima glas takođe odbija pokoravanje i pretvara se iz pasivnog objekta
želje u svesni podsticaj sposoban da kuje zavere: čak i lep govor na usnama
žene postaje nešto nepouzdano. Mulier
blandiens ili mulier meretrix iz Ecclesiasticusa (apokrif, knjige Starog
zaveta koje nisu priznate za verodostojne) (25:17-36) i Poslovice (6:24-6)
doživljava mnoge grdnje; biblijski tekst 'Zloba muškarca bolja je od ženine
dobrote' (Ekl. 42:14) izazvao je mnogo klimanja pobožnih glava, kao i potvrdu u
pamfletima i popularnim knjižicama.
Zabrana
ženama da govore odzvanja kroz vreme jednim od onih upornih refrena mizoginije
koji su stekli nezavistan život, bez obzira na prilike, ili vremena, ili
govornikove sopstvene okolnosti. Francuska pesnikinja, istoričarka i
polemičarka Kristina de Pizan (Christine de Pizan) (umrla 1430), koja se žalila
na portret žene kakav su slikali njeni prethodnici kao što je Žan de Mon (Jean
de Meung) u Roman de la rose,
primetila kako je siromašna mašta koja je smišljala uvrede, način na koji su
takvi rukopisi čuvali od zaborava otrcane dosetke koje su autori koristili da
vređaju žene još od klasičnog doba. Rani srednji vek je bio svedok relativne
tolerantnosti prema ženinim razgovorima, ali do petnaestog veka nastupila je
reakcija koja je prizivala Crkvene Oce i klasične autoritete. Kao što ističe
Hauard Bloh (Howard Bloch) u svojoj studiji Srednjovekovna
mržnja prema ženama, 'Mizoginija je način da se govori o ženama, različit o
načina da se nešto radi ženama': takvi govorni činovi mogu nekad da izgledaju
neuništivi kao ona plastična ambalaža koja plutajući vodom prelazi velike
daljine, ljulja se nedirnuta različitim strujama i dubinama promenjivog
individualnog iskustva. Pakovanje popularnih 'pšeničnih napolitanki' nazvanih
Milerova gospođica, koje se trenutno prodaju u engleskim samoposlugama, pruža
nam objašnjenje za svoje ime:
Ime naše kompanije
izvedeno je iz imena šipke koja ima tri jezička i koristi se u procesu
mlevenja, ona rotira i vibrira levak i omogućuje pšenici da se ulije među
mlinske kamenove. Vremenom je ta šipka dobila ime od milja Milerova gospođica,
jer 'ima tri klepetava jezička' a naš simbol je prikaz toga.
Niko
ne sugeriše da će ova vrsta keksa podstaći potrošače da iznenada steknu novo
uverenje u žensku sklonost da brblja, u svetu oko njih, ništa više no što će
njihovom duhu dočarati slike mlinara i mladih dama; ali primer ipak ilustruje
uporan karakter izvesnih ideja – koje sadrže odraz stvarnosti, možda iskustva,
a mašte sasvim sigurno.
Zavodljivost
ženskog govora odražavala je zavodljivost njihovih tela; on je smatran opasnim
za muškarce hrišćane i osuđen kao nepristojan per se (sam po sebi). Ženska ludost je izazvala Izgon, pa se zato
mora ugušiti. Jeronim je u Vulgate koristio izraz seducta (zavesti) za Evin prekršaj: zmija ju je zavela na pogrešan
put, pa onda ona 'zavodi' Adama. Konotacije ovog glagola već su seksualne.
Ženske reči izmešane su sa ženskim lukavstvima – lepota i izražavanje idu ruku
pod ruku, kao što Pavle indirektno kaže kad i on tvrdi da žene treba skromno da
se oblače, bez paradiranja draguljima i komplikovanim frizurama (Prva posl.
Tim. 2:9). Eva je počinila greh ustima: zagrizla je u jabuku spoznanja, pričala
je sa zmijom i sa Adamom, a posledica toga je bila da je prokleta da želi, da
ljubi i bude ljubljena ('A želje će te tvoje vući k mužu svome' /Gen. 3:16/).
Kada
je Vitez od La Tura Landri (Knight of La Tour Landry) sastavio priručnik za
ponašanje za svoje kćeri u četrnaestom veku, on je nabrojao devet Evinih
ludosti: 'I znajte da je greh naše pramajke Eve proizašao iz opakog i lukavog
poznanstva jer je zborila sa zmijom koja je, kako nas istorija uči, imala lepo
lice kao u žene. I govorila je krotko.' Navođenje Evinih ludosti nastavlja se
usredsređivanjem na ono što je govorila: zmiji na prvom mestu, zatim Adamu o
voću, Bogu kad je pokušala da se opravda. 'Zato lepe moje kćeri,' Vitez
upozorava, 'neka vam ovo bude za nauk, da ako neko traži od vas činite ludosti
ili bilo šta što može da vam uništi ugled i čast, možete se zaštititi i sakriti
to od njih tako što ćete reći da ćete to ispričati svom gospodaru.' Vrlina
opreznosti, prikazana kao dobra domaćica, nosi katanac na ustima. Moraliteti
(drama sa moralnom poukom) iz šesnaestog veka isto tako su slikali portrete
Mudrog muškarca i Mudre žene (str. 34), a njihova junakinja – Mudra žena –
izjavljivala je usnama dobro zaključanim:
Pogledajte
me svi jer ja sam mudra žena...
Zlatni
katanac nosim stalno na ustima
da
mi se ne bi nikakve ružne reči otele sa usana
ali
ja ništa i ne govorim bez prethodnog promišljanja
a
mudra žena uvek treba tako da se ponaša...
ne
pričajte priče o tuđim poslovima, kažem vam bez okolišanja...
Nasuprot
tome, glupava naklapača bila je pravilo, a često i predmet zlobnih šala. Lik iz
zbrkanog sveta poklada, holandsku sveticu Aelwaer – Svetu Potpuno vernu –
predočio je umetnik Kornelis Antonic (Cornelis Antonisz) na plakatu približno
iz 1550, koji besramno parodira svete slike (str. 26). Kao sestri drugih lažnih
zaštitnika takvih grešnika kao što su lenjivci (Sinte Luyaert; Sainte
Faincante), rasipnici (Sint Reijnuut) i brbljivci (Sainte Babille), Aelwaeri je
odato priznanje u podugačkoj ali ne sasvim neprijatnoj baladi koja je ciljala
na mnoge muškarce koji su marširali pod njenom zastavom:
Na
glavi Svete Potpunoverne sedi ptica
Zvana
svraka, koja uvek klepeće,
A
takav je i svadljiv muškarac koji nikad ne zatvara usta
A
nikad nema ništa korisno da kaže...
Ona
je postala svetac zaštitnik svih svadljivaca, bundžija, izazivača nereda,
pijanaca, muzičara i drugih neotesanaca iz Flandrije a naročito iz Amsterdama.
Ona nosi svraku koja kriči, na glavi, svinju koja skiči pod rukom, a u drugoj,
podignutoj ruci drži ratobornu i bez sumnje drečeću mačku. Ovaj komični sažetak
ratobornog, dosadnog, gunđavog, jezičavog, pakosnog, brbljivog, klepetavog
nametljivca jaše na magarcu: to je bogohulna parodija Device – a naročito
Direrovog (Dürer) Bega u Egipat – sa
prasetom umesto bebe i svrakom umesto Svetog Duha. Interesantno je da anonimni
stihovi slave njene moći a hor zove sve da se pridruže obožavanju Velike, Svete
Aelwaer, dobrog duha koji je na čelu svakog meteža, jer je na kraju dana značaj
takve buke, kaže anonimni autor, mnogo preteran.
Tračarenje
je shvaćeno kao glavni element ženske ludosti i sklonosti pola da podstiče
nemir. Pa ipak, promene značenja reči 'trač, tračara', ma koliko opterećene
pogrdnošću, osvetljavaju uticajnu ulogu žena u komunikaciji kroz neformalne i
nezvanične kanale, u doprinosu raznim vrstama pripovedanja i u prenošenju
svojih iskustava kroz priču.
II
1014.
godine reč 'gossip' upotrebljavana je u engleskom jeziku za kuma ili kumu na
krštenju; 1362. godine značila je 'prijatelj' i odnosila se gotovo isključivo
na prijateljice koje je žena pozvala na krštenje svog deteta. 'Gossiping' je
stara reč za gozbu na krštenju. Vesela slika Jana Stina (Jan Steen) poznata i
pod tim naslovom, u zbirci Volas (Wallace Collection) u Londonu (3. sl. u
boji), prikazuje kuhinju koja vrvi od prijateljica i pomagačica; majka vezana
za krevet leži u niši i izgleda vrlo slaba, dok dve žene sede pored nje; oko
stola, pored dimnjaka, još žena greje vodu, gestikulira jedna drugoj, i
razgovara dok se usredsređuje na novorođenče. Od 1590-ih do 1660-ih, kada su
takve svečanosti postajale još popularniji i bogatiji izvori društvenog zbližavanja,
među katolicima kao i među protestantima, reč 'gossip' je počela da menja
značenje na gore i počela je da označava 'osobu, uglavnom ženu, naročito onu
koja uživa u dokonom razgovoru; naklapalo, brbljivicu'.
Reči
compadre i comare ili commare otkrivaju
sličnu promenu značenja na italijanskom jeziku: u početku su značile zajednički
otac i majka, a muška varijanta je zadržala svoje značenje kuma (Marlon Brando
je produžio taj običaj na filmu). Ženska verzija je, dotle, promenila značenje
u babica. U modernom italijanskom commare
znači tračara ili prisna prijateljica, jedna od grakl (grackle - ptica iz
porodice čvorka) žena obučenih u crno koje se još mogu videti kako sede na
ulici i pozdravljaju se sa prijateljima u tradicionalnim svakodnevnim chiacchiera ili ogovaranjima. Veza ove
reči sa babicama zastarela je, ali bila je aktuelna pre sedamnaestog veka i pre
no što su (muškarci) počeli da od ove veštine prave profesiju. Rana rasprava
Scipiona Merkurija (Scipione Mercurio) o porođaju nazvana je La commare o'raccoglitrice, a objavljena
je 1595, sa posvetom u stihovima 'učenoj kćeri mudrog čoveka' koju svako slavi
zbog njene veštine. U francuskom je commère
sledilo istu nizlaznu putanju: ta reč koja je u početku značila kuma,
počela je da znači tračara, doušnik; englesko 'Cummer', sada zastarelo, takođe
je značilo kuma, intimna prijateljica i tračara, kaso i babica i mudra žena, do
prošlog veka.
Mudra žena, uzor sastavljen od klasičnog
i biblijskog morala, nosi katanac na usnama koji znači poslušnost i diskreciju
i izjavljuje da bi pre umrla, kao Lukrecija, nego obeščastila svog muža. Njen
ključ znači da je dobra domaćica, ogledalo podseća na prolaznost ovozemaljskih
zadovoljstava, zmije na njenom struku upozoravaju na zlobno klevetanje i svađu,
krčag predstavlja njeno milosrđe prema onima koji su u oskudici, a konjska
kopita predstavljaju njeno čvrsto stajanje na zemlji, jer se ona ne prepušta
iskušenju; ona savetuje sve supruge da slede njen primer. Anton Voensam /Anton
Woensam, otpr. 1525./
Postoji
nekoliko niti u ovoj mreži asocijacija oko žena kao tračara, koje, kad se stave
jedna do druge, uzdižu simbolični lik pripovedača. Žena je dominirala domaćim
kanalima informacija i moći; ne samo njeno domaćinstvo već i komšiluk, selo,
izvor, mesta za pranje, prodavnice, tezge, ulica, bili su sfera njenog uticaja.
Donekle, u nekim društvima, žene još uvek to čine, a zbog njihovih uloga
nezvaničnih staratelja, dobrovoljnih sakupljača novca, parohijskih pomagača,
one često postaju prenosioci novosti i neformalni organizatori u modernim
gradovima kao i u srednjovekovnim, u Londonu kao i u Napulju.
Kontrola
plodnosti i smrtnosti, preko veština kao što je porodiljstvo, i usmeravanje
stavova, bračnih veza i interesa, preko ogovaranja žive u tesnoj vezi jedno s
drugim u nezvaničnim sistemima društvenog tela; neformalni govor i razgovor su
'katalizator društvenog procesa', koji može da proizvede sklad i sukob, koji
može da razdvaja i spaja: 'Trač je moćno društveno oruđe', piše antropolog
Robert Pejn (Robert Paine), 'za svaku osobu koja nauči da upravlja njime tako
da može da ga usmerava ili kanališe njegov katalizatorski učinak.'
Sakupljanja
žena radi tračarenja bila su žiža velike muške uznemirenosti zbog ženskih
jezika za vreme Reformacije kao i u vreme kad je Evropa većim delom bila
katolička: kada je priručnik za podučavanje Viteza La Tur Landrija objavljen u
Augsburgu 1498, drvorezi koji su ga ilustrovali prikazivali su žene u crkvi
koje je Đavo huškao da brbljaju; sledeća strana je prikazivala takvu jednu
grupu kako tračari za vreme mise (vidi sliku).
Grešne žene naklapaju za vreme mise i
daju posla đavolima: jedan grize pergament da bi ga rastegao tako da đavolji
pisar ima dovoljno mesta da zapiše svo zlobno naklapanje koje načuje. /Iz Der
Ritter von Turn, Augsburg, 1498./
Jedan
đavo sedi u uglu sa perom i mastionicom i zapisuje ono što one govore, dok je
drugi zauzet rastezanjem pergamenta svojim groznim čeljustima, zato što je,
kako je Vitez napisao, suviše kratak da bi obuhvatio sve ispričano. Značajno je
da je Vitez u svom tekstu među pričalice u crkvi uključio mukarce, ali
ilustrator prikazuje samo žene time zaposlene. Njegovi muškaci su prikazani pri
molitvi.
Strahovalo
se da tipična mesta za sastajanje žena bez muškaraca, kao što su javne
perionice i sobe za predenje daju povoda za klevetanje, spletkarenje i tajne
ljubavne veze. Od svih profesija, zvaničnih i nezvaničnih, one koje su
omogućavale ženama da prelaze iz jednog u drugi svet, bez kontrole bilo
porodice u kojoj su rođene ili one u koju su se udale, izgleda da su
predstavljale najveću pretnju prividno doličnom redu. Prostitutke, babice i
dojilje nisu imale nikakvo utvrđeno mesto u društvenoj strukturi, jer su se
fizički kretale između svetova: 1508. izdanje Časovi Sajmona Vostra, jedna od najranijih štampanih molitvenika u
Evropi, ples smrti prikazuje Kosca (smrt) kako jednu po jednu ženu skuplja i
vodi u grob. On odlazi sa kraljicom, vojvotkinjom, regentkinjom, ženom viteza,
opaticom, nastojnicom samostana, prodavačicom na pijaci, teologinjom – théologienne! – celim putem nadole po
moralnoj i društvenoj lestvici do veštice, licemerke i budale – la sote (str. 352). Sve one nose
pokrivala za glavu i frizure koji odgovaraju njihovom položaju u životu, a od
svih starijih žena samo nourrice
(dojilji) kosa je raspuštena, neuredno, ispod kape – ta neuređenost označava
suštinsku zbrku njene uloge, koja nije ni devičanska (simbolizovana dugom
devičanskom kosom) ni uloga odrasle, udate žene (kosa je sakrivena ispod vela)
niti uloga opatice (sa pokrovom), ona prolazi između tih stanja, kao 'majka'
dece drugih žena, možda sama bez životnog saputnika, glasnik koji nosi vesti,
tračeve sa nekog drugog mesta.
Jedna
od najranijih svetovnih knjiga priča pripisanih ženama, Les Evangiles des quenouilles – ili Jevanđelje preslica, kao što je bila poznata u prevodu koji je
štampao Vinkin de Vord (Wynkyn de Worde) – prvi put se pojavila oko 1475. na
francuskom, u Brižu, i ona pripoveda o tipičnom sastanku – ili tako barem tvrdi
– na kome žene tračare i savetuju se. Brojne reference u drugim knjigama, od
propovedi do drama, svedoče o velikoj raširenosti ove knjige; postojao je
primerak u biblioteci zamka u Šantiliju (Chantilly), a Kolber (Colbert), veliki
državnik i finansijer sa početka vladavine Luja XIV (Louis XIV), imao je drugi
primerak. Kolber je bio prijatelj i zaštitnik Šarla Peroa (Charles Perrault),
pa je Evangiles bila poznata u krugu
prvih pisaca bajki u književnosti.
Uopšteno
govoreći, ova knjiga pripada tradiciji ogovaranja i prisluškivanja, čiji je
ogranak pričanje priča (može da znači i tužakanje) – Straparola, autor Le piacevoli notti, kada je pozvan pred
Inkviziciju zbog nepristojnosti, branio se govoreći da je on samo zapisivao
priče koje je čuo sa usana dama pripovedača.
To
je uobičajen i neiskren izgovor, kao što ćemo videti u slučaju Evangiles des quenouilles, gde nas autor
od početka izveštava da je pozvan kao običan zapisivač da zabeleži duhovitost i
mudrost toga skupa, izgovorene u nizu od šest dana, tradicionalnom heksameronu
(str. 27). Pitanja su praktična, a često i erotična; grupa udatih žena – starih
žena – daje lekove za impotenciju, tučene žene, neželjene bebe, one tumače
snove i predznake i predviđaju vreme, one preporučuju ljubavne napitke, daje
savete o postupanju prema životinjama, one predviđaju budućnost – sve su to
poslovi koji su u bliskoj vezi sa prirodnim procesima. Ovo je naravno bilo
područje babica, osoba koje pripremaju pokojnika za pogreb i veštica – i
osnovna preokupacija propovednika koji je voleo da propoveda o gorenju u paklu
kao što je bio franjevac Olivije Majar (Olivier Maillard), koji je inventarisao
aktuelne praznoverice. On je, prirodno, žigosao vešce, koji su šurovali sa
Đavolom, ali je napadao i podvale opisane u
Les Evangiles: carminatores (čarobnice)
koje koriste verbalne čarolije za lečenje, gataoci koji proriču, hiromanti koji
tumače znakove tela i tumači snova, svi su se našli na udaru njegovog jezika.
Fratar
je bio smrtno ozbiljan, ali u Les
Evangiles autor piše posprdno. Svi postupci su predstavljeni na podrugljiv,
tobože učeni način, uz Pitanje i Odgovor na omiljeni način srednjovekovnog
skolastika – disputatio (rasprava) i
uz komentare prisutnih dama. Drvorezi uključeni u prvo izdanje Les Evangiles prikazuju učesnike kako
pokazuju pojedine tačke svojih dokazivanja na svojoj levoj šaci kažiprstom
desne, na način klasičnih retoričara, dok mladi pisar radi sa strane sa perom i
svitkom. 0sim što su primedbe malo nepristojne, učesnicima su data šaljiva,
nepristojna imena – Sebille des Mares (Sibil od Močvara), Ysabel de la Creste
Rouge (Izabela od Crvene Kreste) – ili otvoreno prosta – Belote la Cornue,
Perrette du Trou-Punais, Noir Trou (Bela Sa Velikim Rogom, Mala Peri Smrdljiva
Rupa, Crna Rupa), i tako dalje; umetnik neke od njih prikazuje sa bogatim
velovima i tesnim kapama udatih gospođa, njihove mlađe pratilje dekoltovane, sa
pomodnim šiljatim kapama iz kasnog petnaestog veka. Mada je neosporno da knjiga
sadrži predanje koje je u opticaju i koje predstavlja skup lekova i metoda koji
imaju ozbiljne pretenzije da pruže pomoć, ona o tom predanju podrugljivo
presuđuje kao o nepristojnostima i praznovericama i izvrgava ruglu nabavljačice
smatrajući ih prostitutkama i podvodačicama, vešticama i babetinama. Preslica,
simbol ženske domaćinske marljivosti, takođe je imala dvosmislene konotacije,
zbog svog oblika, i često su je umetnici stavljali u sugestivan položaj. Imala
je glavnu ulogu u dvosmislici koja se ponavlja kao rešenje više prostačkih
popularnih zagonetki – na primer, 'Dužina mi je jedan pedalj, a odlikuju me
osetljivost, zaobljenost i belina...' (str. 137).
Kada
jedna od baba predilja, Transie d'Amour (Zaneta ljubavlju), čuje od grupe da
kad se izgubi cipela to znači da će ljubavnik ili muž zabludeti, ona
komentariše da to mora da je tačno jer je ona izgubila svoju podvezicu na ulici
pre nekoliko dana i od tada nije videla svog ljubavnika Žolieta (Joliet) –
Lepog Malog. Tekst ne propušta da nam saopšti da je njoj šezdeset sedam godina
– ona je streotipan lik stare babe raspaljene pohotom iz danse macabre (ples smrti). Rogonje obožavaju šale na račun žena
koje izazivaju haos i muškaraca koji dopuštaju da on nastupi, baš kao što na
Stinovoj gozbi na krštenju gost već tada kradom iznad bebine glave pravi znak
koji predstavlja rogatu zver, to je, možda, gest koji navodno ima moć da zaštiti
od zla, od poniženja koje neminovno preti njegovoj budućnosti u ovom
neobuzdanom društvu kojim dominiraju prevare i sramotni apetiti žena. (3. sl. u
boji).
Les Evangiles des quenouilles šalje
protivrečne poruke, ali očito parodira vrstu srednjovekovnog teksta, kakav je
bio u opticaju, a koji je povremeno pisala žena: ogledalo ponašanja, ili,
drugim rečima, 'život, uputstvo za korisnike' Kristin de Pizan, na primer,
marljivo je sastavila duboko proživljene varijacije na ovu didaktičku vrstu, a
kad ju je jedan plemić zamolio da sastavi pesmu o nesrećnoj ljubavnoj vezi, ona
je iskoristila priliku da kombinuje romansu u dugom stihu sa ličnim, oštrim
komentarima o problemu strasti za žene. Kao baba u krugu Evagiles des quenouilles, ona je delila savete u nesigurnoj oblasti
seksa. Ali nasuprot njima, ona je sumnjala u ljubavna obećanja. Knjiga vojvode vernih ljubavnika
napisana je verovatno između 1403. i 1405. i u njoj Kristin stvara, kao
zagovornika njene praktične propovedi protiv romanse, stariju ženu sa simbolično
uzvišenim imenom Sebij de Monthol, Dam de la Tur (Sebille de Monthault, Dame de
la Tour). Ovaj lik sličan Sibili proročici prekida poetični duet ljubavnika da
ih upozori da je njihovo preljubništvo ludost i da će im doneti bedu i sramotu.
Nije
to bila poruka za uši ljubavnika, a svakako je bio dinamična komponenta njene
neprekidne bitke protiv srednjovekovnog shvatanja da je ženina primarna uloga
erotska, na dobro ili zlo. Pismo koje Sibila piše ljubavnicima ponovo se
pojavljuje u Kristininom delu Blago grada
dama iz 1405, kao primer dobrog
saveta kakav gardedama može da pošalje svojoj gospodarici, i ono nastavlja da
obrađuje temu koja već postoji još jednom ozbiljno formulisanom spisu, ranije
napisanoj Raspravi dva ljubavnika:
robovanje ljubavi, ona tu ističe, vrlo retko se zaista dešava, uprkos
opsednutosti njegovom moći koju gaji romantična književnost. 'To je uobičajena conte', piše ona prezirno, bajka koja se
priča ženama', i 'ona koja u nju veruje na kraju se ne može smatrati naročito
mudrom'.
Imajući
na umu da je Sibila Kristine Pizan odbacila predrasude i lažljivost
tradicionalnog dvorskog ljubavnog romana, i njena razborita upozorenja na
njihovu štetnost, tvrdnja da parodične stare žene iz Les evangiles des quenouilles raznose prastaru, tipično žensku
mudrost izgleda sporazumna – kao da šuruje upravo sa tom lažljivošću. Kada se
samim ženama pripisuje davanje te vrste razbludnih saveta koji podržavaju
preljubu, to odgovara nekome da prikaže ženu kao nekoga ko podstiče i održava u
životu stanje zbog kojeg – kao i muškarac – pati. Piskaralo muškarac, autor
muškarac, time što slika takve erotske zavere samo među ženama, skida
odgovornost sa sopstvene vrste za raširene fantazije o suprotnom polu. Ali isto
tako je jasno, iz Kristininih oštrih prigovora kao i iz apartea (govor glumca
koji navodno čuje samo publika, ne i ostali glumci na sceni) autora Evangiles, da su se poklapala mišljenja
da pripovedanje i čavrljanje uz vreteno okupljaju žene različitih klasa i da
ona šire opasne stavove prema ljubavi i vladanju muškaraca.
U
Evangiles ženske 'tajne' koje on
prisluškuje greše i u tome što odbijaju razumsko opažanje univerzuma – kao što
Kristin daje da se nasluti svojim prekorima zdravom razumu. Na kraju nazovi
pisac potpuno izbegava da se umeša i upozorava da ono što je napisano u ovim
Jevanđeljima pokazuje slabost onih koje se prepuštaju tračarenju kada se nađu
zajedno.
U
Francuskoj i Engleskoj, u toku dva veka koji su sledili po objavljivanju Evangiles, tema ženskog ogovaranja i
njegovih opasnih moći dobijala je na intezitetu. U sedamnaestom veku plakati su
žigosali ženske brbljive jezike. Oni su dovođeni u vezu sa kletvama i
čarolijama, sa porocima kao što su zvocanje i blebetanje; postoje čak, iz istog
veka koji je bio svedok razvoja priča o Majci Guski, đemovi ili uzde za
jezičave žene – sprave kao što su brnjice za pse zamišljene tako da zavežu usta
ženama koje su optužene i proglašene krivima za bogohuljenje i klevetu. U
Engleskoj je 1624. godine donet zakon protiv proklinjanja, a njegove mete nisu
bili samo muškarci koji su psovali, već i žene koje su umele da prizivaju
duhove. Žrtve koje su inkvizitori i sprave za mučenje prepoznali kao veštice u
savezu sa Đavolom, često su bili samo siroti stari ljudi koji su možda
koristili psovanje i grdnje da se osvete za loše postupanje ili zapostavljanje
u nedostatku drugih sredstava odbrane. Standardne klasične i srednjovekovne
teme u umetnosti o jogunastim suprugama i bračnim mukama istrajno su opstajale
u kulturi litografije i stekli su zloslutnije društveno i zakonsko uporište.
U
Francuskoj je jogunastost ženskih razmahanih jezika ilustrovana na litografiji
koja potiče približno iz 1560. i koja se zove Le Caquet des femmes, na kojoj su žene prikazane kako se svađaju
međusobno i izazivaju svađe među muškarcima koje su posledica njihovog
brbljanja. Engleski plakat iz ranog sedamnaestog veka – 'Naklapanje; ili
nekoliko grana ogovaranja' – na sličan način prikazuje ozloglašena mesta gde
žene dopuštaju svojim jezicima da klepeću, gde su same i gde mogu da razgovaraju
bez nadzora (str. 40-1. Prvo mesto je 'Babinje' 'Prijateljice novopečene majke
– tračare – dolaze da pomognu oko porođaja. Sledi 'Pijaca', zatim pekara,
kupatila, crkva i reka gde peru veš. Opomena zaključuje:
Brbljivice,
pamtite što ću vam reći,
Sputajte
svojih jezika klepetanja;
Držite
se pletiva, lonca i peći,
A
ostavite se blebetanja.
Reč
caquet, klepetati, korišćena je u
naslovima jedne popularne vrste knjiga, zbirki navodnih ženskih tajni: Caquets des poissonnieres (1621-2)
(Klepetanje prodavačica ribe), Caquets
des femmes du Faubourg Montmartre (1622), i, najuspešnija Les Caquets de l'accouchee (Klepetanje
kod porođaja), koja se prvi put pojavila 1623. godine uz nekoliko ponovnih
izdanja (jedno se pojavilo kasnije na istoj listi izdavača sa Faceties, ili Šale, uz Les Evangiles des quennouilles.)
Kao
i u Les Evangiles des quenouilles,
ovo čavrljanje za vreme porođaja, čavrljanje majčinih poznanica i prijateljica
je navodno prepisao na njenu zapovest un
secretaire u periodu od osam dana. Žene su zamišljene kako razmenjuju žalbe
na račun muškaraca: na primer, muževi ne rade dovoljno marljivo da bi svojim
ženama obezbedili luksuznu robu. Budućoj majci su dvadeset četiri i po godine,
a već je rodila sedmoro dece, ali još uvek misli na ispraznosti (naravno).
Tekst uprkos lakoći svog tona uključuje i ozbiljna razmišljanja o ceni miraza i
o teškoćama siromašnih žena da pronađu muža koji će ih uzeti bez miraza. U
celini, ovaj tekst zbija šalu na račun žena, usredsređujući se na njihove
erotske doživljaje. On izveštava da je bolesnom čoveku lekar savetovao da se
ušunja i da sluša, jer će ga ono što čuje toliko prodrmati da će povratiti
svoje zdravlje.
Bio
bi to apsurdni pijetet kad bismo sugerisali da promenjena značenja reči
'tračara' i sve njene pogrdne konotacije ne potiču iz iskustva. Ali, kao i
uvek, zavisi čije je to iskustvo, gde i kad. Ogovaranje iz rimskog borgoa ili komšiluka iz centra grada
može da izgleda prilično drugačije iz ženskog ugla. Elizabeta Razi (Elisabetta
Rasy), savremena italijanska spisateljica nudi neka oštroumna zapažanja o
predrasudama protiv chiacchiera,
tradicionalnog čavrljanja žena na ulicama Italije; trač je nosio u sebi
poznavanje tajni, intimnih stvari – uključujući tu zabranjene informacije o
seksu, kontracepciji i abortusu, koje su predstavljale pretnju za zvanične
crkvene organe, zakon i nauku. Trač uključuje zdrav razum, a on zna ponešto što
Oni ne znaju, ili pre, što Oni ne žele da se zna. Razijeva pravi vezu između
intimnog razgovora i kontrole ženskog tela – njegovih zadovoljstva i patnji –
što su oni smutljivci, opsednuti mladim ženama, anonimni autori Les Evangiles des quenouilles i Les Caquets de l'accouchee nagoveštavali
ali ona to čini kao pristalica trača, ne njegov neprijatelj.
U
prodavnici duvana u oblasti Halisko (Jalisco) u Meksiku, dve razglednice su
nedavno bile u prodaji, obe jezive karikature: na jednoj iskrivljena stara
oštrokonđa vuče svoju tašnu dok je dva besposličara posmatraju sa odobravanjem:
ona ima ogroman katanac provučen kroz usne (14. sl. u boji). Na drugoj, oči
žene oštrih crta lica iskaču u užasu dok joj dlakava pesnica čupa zmijski jezik
i sprema se da ga odseče makazama (50. str.). Ove slike poklapaju se sa
upozoravajućom dečijom literaturom kasnog devetnaestog veka, u kojoj slična
asimetrija između vrednosti ženskog i muškog izražavanja rukovodi zakonima
lepog ponašanja. Supruga Gospodina Krokmitena (Croquemitaine), bauka dolazi po
devojčice koje su suviše radoznale i zatvara ih u sanduk. Običaj pripovedanja
bio je prilagođen tako da zauzda priče koje bi sama deca mogla pričati.
III
Retorika
i ikonografija koje izražavaju strah od uticaja tračara istrajavaju u
izdvajanju starije žene kao krivca. Vatrena bestidnica iz Les Evangiles des quenouilles zbija šalu sa pohotom starih žena;
kasnije optužba postaje zlobnija, i do sedamnaestog veka spoljna forma brbljive
babe je utvrđena kao alegorija prestupa koji ne priliče supruzi, alegorija
neposlušnosti, tvrdoglavosti, besa, otvorenosti i opšteg nedostatka slaganja sa
muškim željama i zahtevima. Starost žene je predstavljala narušavanje
teleologije, nauke o svrsi svega postojećeg, a ovo je implikacije prenosilo van
fizičkog stanja, u širu oblast propisa o tome kakva treba da bude ženskost.
Satira
o Lustukruovoj kovačnici donela je novi obrt za srednjevekovnu temu:
obnavljanju žena kad se njihovi muževi umore od njih. Lustukru radi kao doktor
i kovač istovremeno, ali tekstovi se vraćaju glagolu repolir – nanovo uglačati. Ova genijalna standardna tema tiče se
lakrdijaške slike Mlina za stare žene,
koji je takođe bio u opticaju u štampanom obliku. Na verziji u drvorezu iz
devetnaestog veka iz Danske (ispod), neprivlačne babe se približavaju mlinu
(jednu muž dovozi u kolicima): pokazane su kako ih ubacuju u mlin, kako ih
seckaju i melju, dok se ponovo ne pojave cele i mlade – opet krepke i spremne
za ljubav.
Rana korektivna hirurgija: kljaste i
sakate, ćelave i bezube, babe podstiču da isprobaju čaroliju Mlina
za stare žene. Muževi im pomažu da uđu u
levak, i one bivaju samlevene na mlinskom kamenu, a izlaze sa druge strane
zdrave i prave u zagrljaj plemenitim mladim muževima. /Danska, devetnaesti
vek./
'Njihova
usta', kaže natpis, 'biće bolja za ljubljenje sada.' Okretanje mlinskog kamena
obavlja posao Lustukruovog čekića; žene se obrađuju, bruse i glačaju. (Začudo,
muškarci nisu pretrpeli posledice starosti – njihova nedodirljivost je znak
nevažnosti ovog pitanja u njihovom slučaju.)
Vrlina
poslušnosti je tradiconalno predstavljana slikom tišine na ikoni; treći
franjevački zavet, zavet na poslušnost stavlja prst na svoje usne na fresci
Maestra delle Vele u Assisi iz trinaestog veka. Kada bi ona koja je predmet
želje digla svoj glas, njena poželjnost bi opadala; govor je podrazumevao
neukrotivost, neposlušnost. A kazna za to – brz, priručan izraz ovog nepoželjnog
nedostatka slaganja sa muževljevim željama – bio je početak fizičkog
propadanja. Oronulost je bila šifra za ružnoću, ružnoća za neprivlačnost,
neprivlačnost za neženstvenost, neženstvenost za neplodnost: to je bilo stanje
koje je protiv prirode. Stvaranje veze između ženinog tela i njenog govora,
njenog lica i tela i njenog jezika, leži u osnovi javne muške potrage za
poželjnom partijom. Lep izgled i lep govor su povezane ženske vrline; ružan
izgled i ružan govor isto tako; stara veštica psuje, svadljivica je ružna.
Materica iskupljuje jezik; vulgarno rečeno sadržaj materice opravdava sadržaj
jezika. Prva poslanica Timotiju ovu vezu otvoreno pravi: majčinstvo ženu
iskupljuje ne samo od seksualnosti, već i od njehe grešnosti kao žene koja
govori: 'Žena da bude mirna... Ali će se spasti rađanjem djece' (Prva posl.
Timotiju).
Prema
tome, neplodna žena, kojoj je prošlo vreme za rađanje, ne ispunjava funkciju i
svrhu svog pola, pa kao svaki drugi prekršitelj bogomdanog, prirodnog reda može
da posluži da predstavi druga pogrdna i odvratna zastranjivanja. Kao što je
raskalašnost bila porok, a neprikladna raskalašnost, kod žene koja nije više u
prvom cvetu mladosti, još veći greh, nakinđurena baba ili veštica koja pokušava
da izazove ljubav prema sebi, pojavljuje se kao simbol samog Greha u
alegorijama o grehu u velikom broju različitih vrsta umetnosti, u svetovnom i
religioznom ukrašavanju rukopisa, u skulpturi, na vezu, tapiserijama,
slonovači, emajliranim radovima, kao i u glavnim likovnim umetnostima. Ikonografski
jezik ostaje postojan, kao i njegov verbalni parnjak – reč 'stara veštica' nije
menjala značenje još kad se utvrdila u upotrebi u engleskom jeziku u šesnaestom
veku; Šekspir (Shakespeare), u čijem delu ona služi kao sinonim za veštice,
takođe često povezuje tu reč sa zlim jezikom.
Mada
je alegorija učeni jezik, ona putuje i kombinuje se sa kulturnim donnees da bi prenela zajedničke,
stavove. Otkrivanje njenih strukturalnih načela može da pomogne da se sama ta
obično pripisivana značenja razore. Na primer, u ljubavnom romanu Renea d'Anžua
(René d'Anjou) Le Livre du cueur d'amours
espris (Knjiga o srcu zanesenom ljubavlju) iz ranog petnaestog veka, Žaluzi
(Jalousie-ljubomora), žena, čeka u zasedi svog junaka, Viteza Srca, i
oslovljava ga u šumi. Viteški roman opisuje je svirepim izrazima:
Ona
je grbavi kepec, neproporcionalnog lica i tela ŠcontrefaicteĆ... kosa joj je... kao koža starog vepra... oči... kao
užareno ugljevlje... nos... velik i iskrivljen... usta su joj dugačka i široka
i sežu do ušiju...zubi su joj požuteli, uši vise duže od dlana... sise su joj
velike i mekane i opustile su se do stomaka...stopala su joj široka i opnasta
kao kod labuda...
Ljubomora je prikazana sa raščupanom
kosom i i krznima divljih životinja (kao i sa uvelim dojkama i stopalima
okrenutim upolje) kako oslovljava paža Žarku Želju, u prvom planu, a Kralj Srca
je iza njega, sa vizirom. /Rene d'Anjou, Livre du cueur d'amours espris,
francuski, petnaesti vek./
Ključna
reč ovde je 'contrefaicte' – lažan,
ili 'načinjen u suprotnosti', što implicira da se njeno fizičko stanje
podsmevalo zakonima i svrsi prirode. Još preciznije, Žaluzi predstavlja, u
ljubavnom romanu, pokvarenog savetnika ili govor, drugim rečima, jer ona je
zarobila i zapušila usta uslužnom i lepom mladiću koji se zove Bel Acueil (lepa
dobrodošlica) koji je trebalo da provede ljubavnike kroz šumu; a svojim dugim,
širokim ustima ona izgovara užasne kletve da bi im ometala napredovanje kroz
šumu.
Ženska
personifikacija – Pravda ili milosrđe, na primer – otelovljava značenje u
njegovoj apsolutnoj i idealnoj ontološkoj punoći, ali ne teži da predstavlja
aktivni ljudski faktor vrline (dobri sudija, davalac milostinje). U poređenju
sa tim, alegorije poroka obično same počinjavaju svoja zla dela. Oni
saopštavaju značenje kroz anegdotu i kroz primer: u horu u Šartru (Chartres),
Gula (Pohlepa) se sprema da pojede veliku pitu sa svinjetinom, dok je na Južnom
portalu, Lagzurija (Luxuria, Pohota) predstavljena kao raskalašan zagrljaj
Đavola i dame. Poroci ne mogu da pripadaju univerzalnom svetu utvrđenih oblika,
a da ne počine manikejsku jerezu (sekta, koja je učila da sve proističe iz dva
osnovna principa – svetla i mraka ili dobra i zla) priznavanja jednake moći i
stvarnog postojanja kraljevini Đavola. Tako da moraju da dobiju telo, poprime
ljudski lik; kada je to lik žene, greh i grešnik postaju jedno te isto,
alegorija utiče u anegdotsko ili bukvalno opisivanje, uobličena ideja dobija
društveni, istorijski i fizički kontekst, učestvujući u priči bilo izmišljenog
bilo proživljenog iskustva. U oblasti seksualnosti i grehova s njom u vezi –
kao što je Taština – starija žena pojavljuje se kao odgovarajuće mrzak lik. Alegorija taštine iz sedamnaestog veka,
na primer, nacrtao je Džeremaja Falk (Jeremias Falck) prema slici Bernarda
Strocija (Bernardo Strozzi). Kada je drvorez objavljen, dat mu je drugačiji
naslov, naime, Stara svodnica za
toaletnim stolom (iznad, kod mene je dole, prim.prev!) Ovo oklevanje, koje
ne uspeva da napravi jasnu razliku između društvenog zapisa – slike iz burdelja
– i uobličavanja apstraktne ideje – Taštine – na drvorezu otkriva odsudni
istorijski vid prikazivanja poroka kao stare žene.
Alegorije
poroka često je teško uočiti; one mogu da izgledaju kao naturalistička
dokumentacija; alegorijska tradicija meša se sa i utiče na konvencije
naturalitičkog načina prikazivanja, a dok je idealizaciju lako otkriti,
napadanje može da se predstavi prerušeno u verovatnost.
U
holandskom slikarstvu sedamnaestog veka pojava svodilje, kako ju je naslikao
Stroci, iznova se pojavljuje kao konvencionalni lik. Često je bezuba, snuždena
i kržljava; U Svodnici Dirka van
Baburena (Dirck van Baburen), ova vrsta babe pohlepno češe dlan svoje ruke dok
mušterija grli osmehnutu, razbludnu devojku. (5. sl. u boji). A ipak, ispovedi
prostitutki i njihovih svodnica u Amsterdamu sedamnaestog veka otkrivaju da su
mnoge prostitutke počinjale karijeru u svojim dvadesetim godinama – a čim su
bile u mogućnosti da napuste aktivnost kojom su se bavile, prostituciju, i da
same drže koju devojku, to su i činile. Posledica toga je bila da je prosečna
starost prostitutki bila između trideset i trideset pet godina, bilo im je
znači oko deset godina više no što je bilo mladim ženama koje su radile pod
njihovom kontrolom. Čak i ako uzmemo u obzir različitu verovatnost dužine
življenja i zdravlje, prostitutke na Strocijevim ili Van Baburenovim slikama ne
mogu biti u tridesetim godinama: tradicija alegorijskog poroka izmenila je
umetnikov slikovni jezik i odvela ga do stare veštice da bi mogao da prenese moralni
smisao koji je nameravao da prenese.
Kada
su se holandski slikari prizora iz običnog života okrenuli gradskom životu,
jezik koji im je bio na raspolaganju za saopštavanje identiteta svodnice bio je
određen i ograničen. Obezbeđivao ga je srednjovekovni rečnik telesnog greha,
koji je upozoravajuće priče o ružnoći i posledicama greha snabdevao babetinama
kao glavnim likovima.
Alegorija
daleko seže, duboko u naizgled sasvim realistične načine prikazivanja.
Standardna tema ne pripada isključivo judejsko-hrišćanskoj tradiciji i njenom
izrazu u holandskoj protestantskoj kulturi. Od vremena klasičnih kultura,
babetine su grđene; a ona babetina koja nije svesna toga da je babetina već se
uređuje i koketuje kao mlada žena navlačila je na sebe posebnu pogrdu. Želja
kod žene koja ne može da je opravda milošću plodnosti postaje preterana i
neprirodna; a njena pohota ipso facto
(samim tim) znak je izopačene nezasitosti. Ali grehe babe iz alegorije ne
utelovljuju samo slabosti i izobličenja starosti, upale grudi i isušene
genitalije koje žestoko napadaju srednjovekovne pesme kao što je
pseudo-ovidijevska De Vetula. Jedna
stalna tendencija nadahnjuje sliku prestupa kao grehova njenih usta: posebno
bučnih zala njenog jezika. Klasična personifikacija Ire (Ira – gnev) liči na
Invidiju (Invidia – zavist) svojim grđenjem, a obe se izvode iz imena grčkog
demona Erisa (Eris – sukob, svađa, razdor) kod Homera. Slično tome, Cezare Ripa
(Cesare Ripa), autor uticajnog priručnika o simboličkom prikazivanju, Ikonologije, preporučuje da se ona
prikaže kako besni i glođe sopstveno srce, okrunjena grivom od zmija koje
sikću.
Glavni
greh sa kojim se jezik naročito povezuje je pohota jer od dana Eve i zmije, kao
što smo videli, zavodljivost leži u govoru, a jezik je oruđe zavodljivosti. U
srednjovekovnim prikazima Đavo na poslu navođenja na iskušenje ponekad odražava
lice same Eve, ali takođe često ima smežurane ženske dojke – njegova
izopačenost je oslikana na njegovim grudima kao grudi koje su izgubile svoju
pravu svrhu dojenja. Prema tome, telo neplodne žene, kada se zamisli na bilo
koji način kao telo, nužno izražava izopačenu dimenziju prirodnog, postaje samo
po sebi grešno, biva izloženo preziru kao i strahu.
Mlin
mladosti i Lustukruov nakovanj su znaci da je glas stare žene posebno neprijatan
i uznemirujući, naročito za muške uši: 'Udari jako po ustima: ona ima pokvaren
jezik.'
IV
I
lingvistička veza između kuma i starih tračara, i društvena veza između starije
žene i tajnih, zlih moći od odsudnog značaja u svetu bajke; otimanje kontrole
tom zlom jeziku zaposlilo je snage mnogih pionira na polju pisanja priča za
uspavljivanje.
Stare
žene, bilo kao kume ili zle vile, dominiraju uticajnim kanalima opisanim u
pričama, kao što Šarl Pero (Charles Perrault) brzopleto naglašava u svojoj
pouci u Cendrillon, svojoj čuvenoj
priči o Pepeljugi, kada dodaje koliko je važno za mladu osobu da ima kumu na
dobrom položaju. Pero je aludirao na svetovno društvo aristokratskog Pariza,
ali on je u svojoj priči preveo moći stvaranja mreža uticaja u tradicionalnu
magiju žene čarobnjaka da bi potpomogao društveni uspeh svoje junakinje – u
kočijaša pacova, lakeje guštere (mudro izabrane jer gušteri uživaju na suncu
celog dana a lakeji su bili poznati po lenjosti) i kočiju od bundeve. Takve
metamorfoze bi, pola veka pre nego što je Pero pisao, unizile vilu u krajnje
pokvarenu vešticu; i zaista, izgleda da se Pero skoro igra rečima kad govori o
maštariji o veštičjoj kuhinji. Uobičajeni strahovi su bili u opticaju –
naročito oni koji su se ticali žena koje mogu da unište bračnu sreću bacanjem
čini koje muškarca čine impotetnim: njih su zvali noueuses d'aiguillettes jer se smatralo da postižu svoje ciljeve
tako što vezuju čvorove koristeći male igle na likovima svojih žrtava. Ali
1697, Pero i njegova publika su već mogli da nipodaštavaju bilo kakve opasnosti
od čarobnjaštva, a u isto vreme da uživaju u izmišljotinama o takvim čudesnim
moćima.
Običaj
kumstva stvarao je mostove između različitih društvenih ostrva: između
siromašnih i plemstva i obratno. Siromašni su mogli da traže kuma među moćnima,
ali aristokratska porodica, kao što je porodica Montenj (Montaigne), pozvala bi
prosjaka da drži malog Mišela (Michel), budućeg esejistu, kod krstionice na
njegovom krštenju 1533, da bi usadila u ranom detinjstvu hrišćanske principe
poniznosti. Ovaj običaj kumstva deci, ili zajedničkog roditeljstva, nastao je
pod pritiskom reformatora, ali je opstao i bio ritualizovan u stalnim
izmenjivanjima poseta, poklona i informacija, kao što su nove društveni savezi
kovani na vrlo različitim nivoima. Smatralo se da je veza tako bliska i jaka da
je sprečavala kumove da se venčavaju jedni drugima, kao da su u krvnom
srodstvu. Tračevi su stvarali porodične veze: oni su obeležavali pogrešnost
zavisnosti i odvajanja.
Trač
i bajke imaju zajednički bezbrižan odnos prema tačnosti; istine koje teže da
prenesu ne izveštavaju o događajima sa istinitošću svedoka na sudu. Oni su
pristrasni, naginju preterivanju i u hvali i u pokudi; brbljanje je pristrasna
aktivnost. Mada oba oblika govora upražnjavaju članovi društva koji su u
najnepovoljnijem položaju, ti ljudi mogu tako da steknu znatan, čak opasan
uticaj. Kleveta, skandal, govorkanja, sve vidovi trača, ponovo se pojavljuju
preobraženi u zapletima bajki, sa zlim maćehama u glavnim ulogama, kao i lažnim
nevestama, nemanima koje piju krv i grabljivim proscima. Deca ma kog položaja u
društvu, koja se igraju pored žena koje ogovaraju, uče pravila grupe; bajke ih
uče određenim stavovima i težnjama. Taj uticaj može da bude konzervativan:
stari mogu i da sputavaju mlade svojim zabranama i predrasudama kao što mogu i
da poučavaju. Ali, bilo kako bilo, brbljanje će preneti važne informacije o
vrednostima i verovanjima zajednice u kojoj odrastaju, poučiće ih kome treba
verovati a kome ne, ko se smatra vrednim hvale a šta se osuđuje, naučiće ih
nešto o savezima i neprijateljstvima, nadama i opasnostima. Priče funkcionišu
na sličan način: one unose teren na kartu. Ljudi se podstiču da krenu nekim
pravcem, ali putokazi nisu potpuno prinudni. Trač i pripovedanje su sestre, obe
su način da se um održi bodar kad zovu uobičajeni poslovi; izmišljotine trača –
kao i činjenice – imaju ulogu vetrulje na kompasu, one ukazuju na mnoge
mogućnosti.
Žene
koje su se bavile književnošću a koje su pisale bajke, intelektualan milje u kome
su stvorene Pepeljuga, Plava ptica, Princeza na zrnu graška i Uspavana
lepotica, krenule su u kritički napad na mnoge predrasude i običaje svog
vremena, kojima je bio cilj da ograničavaju i klevetaju žene i koji su ogrubeli
um i vladanje svih članova društva. Paradoksalno je da je trač bio jedno od
bojnih polja na kojima su napadali svoje neprijatelje, to je bilo jedno od
oružja za kojima su posezali. Kultura salona u drugoj polovini sedamnaestog
veka gajila je umetnost razgovora kao jednu od temeljnih civilizacijskih
veština.
Markiza
od Rambujea (Marquise de Rambouillet) (rođena Katrin de Vivon de Savelin –
Catherine de Vivonne de Savelin, 1588-1665), smatrala je da je dvor Luja XIII
suviše prost za njen ukus pa je počela da prima kod kuće. Kao domaćica, uvela
je mnoge zapanjujuće novine koje su u sebi razvile, oblikom i načinom, običaj
okupljanja na porođaju. Ona je pozivala svoje goste da je posete u njenoj chambre bleue, njenoj plavoj spavaćoj
sobi, i preinačila je unutrašnjost Hotela Rambujeovih tako da su oni prilazili
ovom tajnom svetilištu kroz dug niz soba, da bi na kraju stigli do svoje
domaćice. Na ovom 'alternativnom dvoru' dama je ležala na krevetu, na svom lit de parade (svom svečanom krevetu) u
svojoj alcôve (niši), čekajući da je zabave i da je provociraju, da joj pričaju
priče, stvarne i izmišljene, da razmene sa njom novosti, da raspravljaju i
teoretišu, da umuju i spletkare. Markiza de Rambuje je zvala svoje omiljene
goste da sednu pored nje u ruelle –
prolaz – a to je bio prostor između njenog kreveta i zida. Ruelles je postala reč za takve salone koji su se pojavili u gradu
kao imitacije njenog; one koji su dolazili zvali su alcôvistes (alkoviste), oni koji su primani u alcôve. Ovakvom uređenju društvenog prostora, i javnom i privatnom
u isto vreme, bile su na čelu žene i on je trajao do Revolucije. Sama reč
'salon' ušla je u upotrebu tek pošto se običaj ugasio.
Ruelles su bili okvir
u kome su najpoznatije bajke iz savremene dečje sobe posejane i pažljivo
uzgajane, kao deo svesnog projekta da unište predrasude i preinače
konvencionalne vrednosti i stavovi. Među njima, neki od najuzbudljivijih i
najsvežijih eksperimenata su se usredsređivali na težnje i sposobnosti žena,
naročito u privatnim pitanjima. Trač je u ruelles
preobražen u umetnost kosmopolitske profinjenosti; priče su u tančine
razrađivane da bi zabavile i poučile; odnosi su definisani i oplemenjivani kroz
kratke razgovore intimne snage, ali neokaljane pristojnosti. Madlen de Skuderi
(Madeleine de Scudéry), najuspešniji romanopisac tog vremena, smislila je Catre de Tendre, ili Mapu ŠzemljeĆ
Nežnosti, na kojoj je bio ucrtan put kojim verni ljubavnici moraju da idu kroz
simbolični pejzaž preko mora neprijateljstva, jezera ravnodušnosti, pustara
prevare, da bi otkrili nežnost, u njenim različitim oblicima – prijateljstvo
puno ljubavi kao i vatrenu ljubav. Ako su u academies
(akademijama), koje su kontrolisale pisanu reč, dominirali autori muškarci i
mislioci, onda su ruelles bili ženin
delokrug, gde su one upravljale govornom reči i njenim upotrebama. Gramatičar
Klod Favr de Vogelas (Claude Favre de Vogelas) čak im je i priznao tu
teritoriju kada je, u skoro biblijskim Remarques
sur la langue francaise iz 1647, zabeležio, 'ako niste sigurni u nešto u
vezi sa jezikom, obično je najbolje da se posavetujete sa ženom'. Ruelle je bila mesto koje su stvorile
plemkinje po ugledu na skromnije, haotičnije okupljanje, tračarenje, a među
njegovim različitim razonodama ruelle
je pokušala da da novu vrednost tom tradicionalno prezrenom zanimanju i talentu
žena, starih i mladih: da bi brbljanju priznala vrednost kao umetnosti
komunikacije, kao jednom od vidova pripovedanja.
Oštre
mere za klepetave jezike: meksička razglednica, približno 1985.
(Iz: Marina Worner, From the Beast to the Blonde, Vintage
1995.)