Marina Vorner

OD ZVERI DO PLAVUŠE USMENO PREDANJE: BRBLJIVICE II

Prevela Ivana Ristić

 

 

Strpljiv kao stari slikar

volim da proučavam lica

pobožnih, zlobnih starih žena.

                         

Smrtnost na njihovim usnama

i besmrtnost one moći

koja je sastavila te usne.

                         

                          Olga Sedakova

                   

                   

Francuska litografija iz 1660. prikazuje 'Le Médecin céphalique', ili Doktora za lobanje, kako vredno radi neuobičajeni posao: uz pomoć čekića i nakovnja, on kuje nove glave za žene koje su kod njega doveli njihovi muški članovi porodice – uglavnom muževi – da bi on od njih načinio prave poslušne žene. Natpis na šaljiv način pripoveda kako je doktor naučio tajne svog zanata na Madagaskaru – odgovarajuće udaljenom, orijentalnom izvoru, sa prizvukom lova na glave i njihovog sušenja i smanjivanja – a zatim detaljno nabraja ženske prekršaje: one su jezičave, galamljive, zlobne, gnevne, lude, divlje, loše, dosadne, tvrdoglave. S jedne strane, sa one sa koje stižu francuski parovi, natpis iznad njihovih glava glasi:

                   

Veliki čoveče, tvojom marljivošću skoro sve naše žene

Sada se lepo ponašaju i ostavljaju nas na miru...

                   

A zatim priča kako Francuzi ne mogu dovoljno da se zahvale doktoru za velike poduhvate koje je izvršio, već mogu samo zauvek da slave njegovo ime - Lustukru (Lustucru). Lustukru je izvedeno iz L'eusses-tu cru? (Da li mi verujete?).

Na drugoj strani, muževi iz drugih zemalja pridružuju svoj glas hvalama na račun Lustukrua: muškarci iz Nemačke, Švajcarske i Švedske, kao i Španci, Holanđani i Armenci, mole velikog doktora da sad poseti njihove zemlje i sprovede istu metamorfozu nad njihovim ženama. Islužene odsečene glave pune police Lustukruove ordinacije, ili vise sa tavanice; napolju, još glava je nataknuto da bi reklamirale njegov lek. Firma na radnji pokazuje ženu bez glave ('Une femme sans tête') sa legendom, 'Sve je kod nje dobro', dok u centru, na nakovnju, natpis glasi, 'Touche fort sur la bouche. Elle a meschante langue' (Udari je jako po ustima: ona ima opak jezik).

                   

                   

'Ja ću od vas napraviti dobre žene,' izjavljuje doktor Lustukru, dok iskiva glavu nečije žene na nakovnju. 'Muževi, radujte se!' kaže njegov pomoćnik, dok jedna druga žena otvorenih usta čeka svoj red. Znak izvan kovačnice, 'A La Bonne Femme', prikazuje ženu bez glave. Popularan drvorez iz osamnaestog veka, iz Normandije, bavi se porugom usmerenom na intelektualke, feministkinje, svadljivice i druge svojeglave žene od pre skoro stotine godina.

Litografija ove lakrdijaške kovačnice jedna je od nekoliko varijanti; na drugoj (str. 28), Lustukru govori, dok kuje, 'Je te rendrai bonne' (Ja ću te učiniti dobrom) dok posmatrač uzvikuje, 'Maris, réjouissez-vous!' (Muževi, radujte se!). Sačuvane su i italijanske i nemačke verzije; litografije nastavljaju da se pojavljuju u osamnaestom veku. Bila je to zamisao – dete uma, ni manje ni više – izvesnog curéa (paroha), a inspirisana je sporom oko intelektualki pariskih salona, spisateljica i pesnikinja kao što je Madlen de Skruderi (Madeleine de Scrudéry), koju je Molijer (Molière) izvrgao ruglu u svojim čuvenim dramama Les Précieuses ridicules iz 1659. i Les Femmes savantes koju je napisao nekoliko godina kasnije; ona pripada otegnutom i žestokom satiričnom sukobu izazvanom ambicijama aristokratkinja iz sedmnaestog veka. Njihove ideje i njihov način života prkosili su konvencijama vremena: sa svojih uticajnih položaja koje su imale kao domaćice u pariskom visokom društvu, one su kritikovale ugovorene brakove i dinastičko i društveno trgovanje ženama, a umesto toga su težile da uzgaje drugarske odnose zasnovane na jednakosti među muškarcima i ženama, razmenjivale ideje u atmosferi književne i umetničke rafiniranosti. Querelle des Femmes je u ovoj fazi bila žestoka, ali ne uvek i jetka. Na primer, plemeniti muški pristalica Précieuses (kaćiperki), pesnik Bodo de Somej (Baudeau de Somaize), sastavio je elegiju, 'La Mort de Lustucru: lapide par les femmes' (Smrt Lustukrua: Kamenovale su ga žene) koja je deklamovana u toku jedne od njegovih komedija, Véritables Précieuses (Prave kaćiperke), 1660. Bila je to njegova učena osveta velikom broju šaljivih pričica u kojima je Lustukru igrao ulogu branitelja muževa papučara, bio junak među muškarcima.

Poslednje decenije sedamnaestog veka bile su svedok ranog početka feminističke rasprave, a pravo žena da kažu svoje mišljenje bilo je u centru bitke. Hrišćanska tradicija je smatrala vrline kao što su ćutanje, poslušnost i diskrecija za uglavnom, čak suštinski ženske, ali ovo mišljenje se raširilo mnogo dalje od kruga pobožnih. Ćutljiva Žena je bila prihvaćen ideal. Taj kliše o ženskom polu, 'Ćutanje je zlato', može se naći naslućen na Aristotelovim stranicama: 'ćutanje je ženin ponos', piše on u Politici, i dodaje, 'ali to nije isto tako i ponos muškarca'.

Prva poslanica Timotiju, koja se pripisuje Svetom Pavlu, sadrži čuvenu opomenu, 'Žena na miru da se uči sa svakom pokornošću' (2:11). Nastavlja se, 'Ali ženi ne dopuštam da uči niti da vlada mužem, nego da bude mirna' (2:12). Autor navodi svoje razloge, približavajući se na način karakterističan za njega tumačenju izgona iz Raja: da je Adam prvi napravljen, da bi simbolizovao svoje prvenstvo nad Evom, a da je Eva, obrazac svih budućih žena, počinila greh govorom, tako što je svojim rečima namamila Adama da jede. Pa se tako govor mora uskratiti njenim kćerima. Biblija potvrđuje ispravnost predrasuda protiv ženinog govora.

Poslanica kasnije navodi listu vrsta nepristojnog govora kojima se žene tako često prepuštaju i zabranjuje barem pet: iznad svega, Timotije ne sme da sluša 'vulgarne i babske priče' (4:7). Čak su i mlađe udovice, upozorava Pavle, 'ne samo dokone, već i brbljivice i nametljive, govore stvari koje ne bi smele' (5:13). On se boji i ogovaranja i napominje da će ponašanje mladih udovica dati povoda govorkanju ukoliko se ne preudaju. U poređenju s tim, on savetuje svog učenika da bude 'primer vernicima, rečju, razgovorom...' (4:12), a na kraju da izbegava 'svetovno i isprazno brbljanje' (6:20).

Prevodioci Autorizovane verzije kralja Džejmsa, koji su radili u periodu od 1604-11 – to jest, odmah posle drame Džordža Pila (George Peele) Babska priča – nisu imali nikakve poteškoće sa engleskim rečima za različite vrste neodobravanog govora; i barem po ovom pitanju su se katolici i protestanti slagali: brbljivost je ženin porok, a ćutanje – koje nije čak ni smatrano za odgovarajuću vrlinu kod muškarca – jedan od glavnih ukrasa koje dobra žena treba da gaji. Opšte je mesto da je ono što se smatra za tečnost i jasnost kod muškarca postaje kreštavost kod žene, da je uverenje muškarca ženino vrištanje, muškarčevo tečno izražavanje kod žene brbljanje bez smisla. Žena koja ima glas takođe odbija pokoravanje i pretvara se iz pasivnog objekta želje u svesni podsticaj sposoban da kuje zavere: čak i lep govor na usnama žene postaje nešto nepouzdano. Mulier blandiens ili mulier meretrix iz Ecclesiasticusa (apokrif, knjige Starog zaveta koje nisu priznate za verodostojne) (25:17-36) i Poslovice (6:24-6) doživljava mnoge grdnje; biblijski tekst 'Zloba muškarca bolja je od ženine dobrote' (Ekl. 42:14) izazvao je mnogo klimanja pobožnih glava, kao i potvrdu u pamfletima i popularnim knjižicama.

Zabrana ženama da govore odzvanja kroz vreme jednim od onih upornih refrena mizoginije koji su stekli nezavistan život, bez obzira na prilike, ili vremena, ili govornikove sopstvene okolnosti. Francuska pesnikinja, istoričarka i polemičarka Kristina de Pizan (Christine de Pizan) (umrla 1430), koja se žalila na portret žene kakav su slikali njeni prethodnici kao što je Žan de Mon (Jean de Meung) u Roman de la rose, primetila kako je siromašna mašta koja je smišljala uvrede, način na koji su takvi rukopisi čuvali od zaborava otrcane dosetke koje su autori koristili da vređaju žene još od klasičnog doba. Rani srednji vek je bio svedok relativne tolerantnosti prema ženinim razgovorima, ali do petnaestog veka nastupila je reakcija koja je prizivala Crkvene Oce i klasične autoritete. Kao što ističe Hauard Bloh (Howard Bloch) u svojoj studiji Srednjovekovna mržnja prema ženama, 'Mizoginija je način da se govori o ženama, različit o načina da se nešto radi ženama': takvi govorni činovi mogu nekad da izgledaju neuništivi kao ona plastična ambalaža koja plutajući vodom prelazi velike daljine, ljulja se nedirnuta različitim strujama i dubinama promenjivog individualnog iskustva. Pakovanje popularnih 'pšeničnih napolitanki' nazvanih Milerova gospođica, koje se trenutno prodaju u engleskim samoposlugama, pruža nam objašnjenje za svoje ime:

Ime naše kompanije izvedeno je iz imena šipke koja ima tri jezička i koristi se u procesu mlevenja, ona rotira i vibrira levak i omogućuje pšenici da se ulije među mlinske kamenove. Vremenom je ta šipka dobila ime od milja Milerova gospođica, jer 'ima tri klepetava jezička' a naš simbol je prikaz toga.

Niko ne sugeriše da će ova vrsta keksa podstaći potrošače da iznenada steknu novo uverenje u žensku sklonost da brblja, u svetu oko njih, ništa više no što će njihovom duhu dočarati slike mlinara i mladih dama; ali primer ipak ilustruje uporan karakter izvesnih ideja – koje sadrže odraz stvarnosti, možda iskustva, a mašte sasvim sigurno.

Zavodljivost ženskog govora odražavala je zavodljivost njihovih tela; on je smatran opasnim za muškarce hrišćane i osuđen kao nepristojan per se (sam po sebi). Ženska ludost je izazvala Izgon, pa se zato mora ugušiti. Jeronim je u Vulgate koristio izraz seducta (zavesti) za Evin prekršaj: zmija ju je zavela na pogrešan put, pa onda ona 'zavodi' Adama. Konotacije ovog glagola već su seksualne. Ženske reči izmešane su sa ženskim lukavstvima – lepota i izražavanje idu ruku pod ruku, kao što Pavle indirektno kaže kad i on tvrdi da žene treba skromno da se oblače, bez paradiranja draguljima i komplikovanim frizurama (Prva posl. Tim. 2:9). Eva je počinila greh ustima: zagrizla je u jabuku spoznanja, pričala je sa zmijom i sa Adamom, a posledica toga je bila da je prokleta da želi, da ljubi i bude ljubljena ('A želje će te tvoje vući k mužu svome' /Gen. 3:16/).

Kada je Vitez od La Tura Landri (Knight of La Tour Landry) sastavio priručnik za ponašanje za svoje kćeri u četrnaestom veku, on je nabrojao devet Evinih ludosti: 'I znajte da je greh naše pramajke Eve proizašao iz opakog i lukavog poznanstva jer je zborila sa zmijom koja je, kako nas istorija uči, imala lepo lice kao u žene. I govorila je krotko.' Navođenje Evinih ludosti nastavlja se usredsređivanjem na ono što je govorila: zmiji na prvom mestu, zatim Adamu o voću, Bogu kad je pokušala da se opravda. 'Zato lepe moje kćeri,' Vitez upozorava, 'neka vam ovo bude za nauk, da ako neko traži od vas činite ludosti ili bilo šta što može da vam uništi ugled i čast, možete se zaštititi i sakriti to od njih tako što ćete reći da ćete to ispričati svom gospodaru.' Vrlina opreznosti, prikazana kao dobra domaćica, nosi katanac na ustima. Moraliteti (drama sa moralnom poukom) iz šesnaestog veka isto tako su slikali portrete Mudrog muškarca i Mudre žene (str. 34), a njihova junakinja – Mudra žena – izjavljivala je usnama dobro zaključanim:

                   

Pogledajte me svi jer ja sam mudra žena...

Zlatni katanac nosim stalno na ustima

da mi se ne bi nikakve ružne reči otele sa usana

ali ja ništa i ne govorim bez prethodnog promišljanja

a mudra žena uvek treba tako da se ponaša...

ne pričajte priče o tuđim poslovima, kažem vam bez okolišanja...

                   

Nasuprot tome, glupava naklapača bila je pravilo, a često i predmet zlobnih šala. Lik iz zbrkanog sveta poklada, holandsku sveticu Aelwaer – Svetu Potpuno vernu – predočio je umetnik Kornelis Antonic (Cornelis Antonisz) na plakatu približno iz 1550, koji besramno parodira svete slike (str. 26). Kao sestri drugih lažnih zaštitnika takvih grešnika kao što su lenjivci (Sinte Luyaert; Sainte Faincante), rasipnici (Sint Reijnuut) i brbljivci (Sainte Babille), Aelwaeri je odato priznanje u podugačkoj ali ne sasvim neprijatnoj baladi koja je ciljala na mnoge muškarce koji su marširali pod njenom zastavom:

                   

Na glavi Svete Potpunoverne sedi ptica

Zvana svraka, koja uvek klepeće,

A takav je i svadljiv muškarac koji nikad ne zatvara usta

A nikad nema ništa korisno da kaže...

 

Ona je postala svetac zaštitnik svih svadljivaca, bundžija, izazivača nereda, pijanaca, muzičara i drugih neotesanaca iz Flandrije a naročito iz Amsterdama. Ona nosi svraku koja kriči, na glavi, svinju koja skiči pod rukom, a u drugoj, podignutoj ruci drži ratobornu i bez sumnje drečeću mačku. Ovaj komični sažetak ratobornog, dosadnog, gunđavog, jezičavog, pakosnog, brbljivog, klepetavog nametljivca jaše na magarcu: to je bogohulna parodija Device – a naročito Direrovog (Dürer) Bega u Egipat – sa prasetom umesto bebe i svrakom umesto Svetog Duha. Interesantno je da anonimni stihovi slave njene moći a hor zove sve da se pridruže obožavanju Velike, Svete Aelwaer, dobrog duha koji je na čelu svakog meteža, jer je na kraju dana značaj takve buke, kaže anonimni autor, mnogo preteran.

Tračarenje je shvaćeno kao glavni element ženske ludosti i sklonosti pola da podstiče nemir. Pa ipak, promene značenja reči 'trač, tračara', ma koliko opterećene pogrdnošću, osvetljavaju uticajnu ulogu žena u komunikaciji kroz neformalne i nezvanične kanale, u doprinosu raznim vrstama pripovedanja i u prenošenju svojih iskustava kroz priču.

                   

II

1014. godine reč 'gossip' upotrebljavana je u engleskom jeziku za kuma ili kumu na krštenju; 1362. godine značila je 'prijatelj' i odnosila se gotovo isključivo na prijateljice koje je žena pozvala na krštenje svog deteta. 'Gossiping' je stara reč za gozbu na krštenju. Vesela slika Jana Stina (Jan Steen) poznata i pod tim naslovom, u zbirci Volas (Wallace Collection) u Londonu (3. sl. u boji), prikazuje kuhinju koja vrvi od prijateljica i pomagačica; majka vezana za krevet leži u niši i izgleda vrlo slaba, dok dve žene sede pored nje; oko stola, pored dimnjaka, još žena greje vodu, gestikulira jedna drugoj, i razgovara dok se usredsređuje na novorođenče. Od 1590-ih do 1660-ih, kada su takve svečanosti postajale još popularniji i bogatiji izvori društvenog zbližavanja, među katolicima kao i među protestantima, reč 'gossip' je počela da menja značenje na gore i počela je da označava 'osobu, uglavnom ženu, naročito onu koja uživa u dokonom razgovoru; naklapalo, brbljivicu'.

Reči compadre i comare ili commare otkrivaju sličnu promenu značenja na italijanskom jeziku: u početku su značile zajednički otac i majka, a muška varijanta je zadržala svoje značenje kuma (Marlon Brando je produžio taj običaj na filmu). Ženska verzija je, dotle, promenila značenje u babica. U modernom italijanskom commare znači tračara ili prisna prijateljica, jedna od grakl (grackle - ptica iz porodice čvorka) žena obučenih u crno koje se još mogu videti kako sede na ulici i pozdravljaju se sa prijateljima u tradicionalnim svakodnevnim chiacchiera ili ogovaranjima. Veza ove reči sa babicama zastarela je, ali bila je aktuelna pre sedamnaestog veka i pre no što su (muškarci) počeli da od ove veštine prave profesiju. Rana rasprava Scipiona Merkurija (Scipione Mercurio) o porođaju nazvana je La commare o'raccoglitrice, a objavljena je 1595, sa posvetom u stihovima 'učenoj kćeri mudrog čoveka' koju svako slavi zbog njene veštine. U francuskom je commère sledilo istu nizlaznu putanju: ta reč koja je u početku značila kuma, počela je da znači tračara, doušnik; englesko 'Cummer', sada zastarelo, takođe je značilo kuma, intimna prijateljica i tračara, kaso i babica i mudra žena, do prošlog veka.

                   

Mudra žena, uzor sastavljen od klasičnog i biblijskog morala, nosi katanac na usnama koji znači poslušnost i diskreciju i izjavljuje da bi pre umrla, kao Lukrecija, nego obeščastila svog muža. Njen ključ znači da je dobra domaćica, ogledalo podseća na prolaznost ovozemaljskih zadovoljstava, zmije na njenom struku upozoravaju na zlobno klevetanje i svađu, krčag predstavlja njeno milosrđe prema onima koji su u oskudici, a konjska kopita predstavljaju njeno čvrsto stajanje na zemlji, jer se ona ne prepušta iskušenju; ona savetuje sve supruge da slede njen primer. Anton Voensam /Anton Woensam, otpr. 1525./

 

Postoji nekoliko niti u ovoj mreži asocijacija oko žena kao tračara, koje, kad se stave jedna do druge, uzdižu simbolični lik pripovedača. Žena je dominirala domaćim kanalima informacija i moći; ne samo njeno domaćinstvo već i komšiluk, selo, izvor, mesta za pranje, prodavnice, tezge, ulica, bili su sfera njenog uticaja. Donekle, u nekim društvima, žene još uvek to čine, a zbog njihovih uloga nezvaničnih staratelja, dobrovoljnih sakupljača novca, parohijskih pomagača, one često postaju prenosioci novosti i neformalni organizatori u modernim gradovima kao i u srednjovekovnim, u Londonu kao i u Napulju.

Kontrola plodnosti i smrtnosti, preko veština kao što je porodiljstvo, i usmeravanje stavova, bračnih veza i interesa, preko ogovaranja žive u tesnoj vezi jedno s drugim u nezvaničnim sistemima društvenog tela; neformalni govor i razgovor su 'katalizator društvenog procesa', koji može da proizvede sklad i sukob, koji može da razdvaja i spaja: 'Trač je moćno društveno oruđe', piše antropolog Robert Pejn (Robert Paine), 'za svaku osobu koja nauči da upravlja njime tako da može da ga usmerava ili kanališe njegov katalizatorski učinak.'

Sakupljanja žena radi tračarenja bila su žiža velike muške uznemirenosti zbog ženskih jezika za vreme Reformacije kao i u vreme kad je Evropa većim delom bila katolička: kada je priručnik za podučavanje Viteza La Tur Landrija objavljen u Augsburgu 1498, drvorezi koji su ga ilustrovali prikazivali su žene u crkvi koje je Đavo huškao da brbljaju; sledeća strana je prikazivala takvu jednu grupu kako tračari za vreme mise (vidi sliku).

                   

Grešne žene naklapaju za vreme mise i daju posla đavolima: jedan grize pergament da bi ga rastegao tako da đavolji pisar ima dovoljno mesta da zapiše svo zlobno naklapanje koje načuje. /Iz Der Ritter von Turn, Augsburg, 1498./

                   

Jedan đavo sedi u uglu sa perom i mastionicom i zapisuje ono što one govore, dok je drugi zauzet rastezanjem pergamenta svojim groznim čeljustima, zato što je, kako je Vitez napisao, suviše kratak da bi obuhvatio sve ispričano. Značajno je da je Vitez u svom tekstu među pričalice u crkvi uključio mukarce, ali ilustrator prikazuje samo žene time zaposlene. Njegovi muškaci su prikazani pri molitvi.

Strahovalo se da tipična mesta za sastajanje žena bez muškaraca, kao što su javne perionice i sobe za predenje daju povoda za klevetanje, spletkarenje i tajne ljubavne veze. Od svih profesija, zvaničnih i nezvaničnih, one koje su omogućavale ženama da prelaze iz jednog u drugi svet, bez kontrole bilo porodice u kojoj su rođene ili one u koju su se udale, izgleda da su predstavljale najveću pretnju prividno doličnom redu. Prostitutke, babice i dojilje nisu imale nikakvo utvrđeno mesto u društvenoj strukturi, jer su se fizički kretale između svetova: 1508. izdanje Časovi Sajmona Vostra, jedna od najranijih štampanih molitvenika u Evropi, ples smrti prikazuje Kosca (smrt) kako jednu po jednu ženu skuplja i vodi u grob. On odlazi sa kraljicom, vojvotkinjom, regentkinjom, ženom viteza, opaticom, nastojnicom samostana, prodavačicom na pijaci, teologinjom – théologienne! – celim putem nadole po moralnoj i društvenoj lestvici do veštice, licemerke i budale – la sote (str. 352). Sve one nose pokrivala za glavu i frizure koji odgovaraju njihovom položaju u životu, a od svih starijih žena samo nourrice (dojilji) kosa je raspuštena, neuredno, ispod kape – ta neuređenost označava suštinsku zbrku njene uloge, koja nije ni devičanska (simbolizovana dugom devičanskom kosom) ni uloga odrasle, udate žene (kosa je sakrivena ispod vela) niti uloga opatice (sa pokrovom), ona prolazi između tih stanja, kao 'majka' dece drugih žena, možda sama bez životnog saputnika, glasnik koji nosi vesti, tračeve sa nekog drugog mesta.

Jedna od najranijih svetovnih knjiga priča pripisanih ženama, Les Evangiles des quenouilles – ili Jevanđelje preslica, kao što je bila poznata u prevodu koji je štampao Vinkin de Vord (Wynkyn de Worde) – prvi put se pojavila oko 1475. na francuskom, u Brižu, i ona pripoveda o tipičnom sastanku – ili tako barem tvrdi – na kome žene tračare i savetuju se. Brojne reference u drugim knjigama, od propovedi do drama, svedoče o velikoj raširenosti ove knjige; postojao je primerak u biblioteci zamka u Šantiliju (Chantilly), a Kolber (Colbert), veliki državnik i finansijer sa početka vladavine Luja XIV (Louis XIV), imao je drugi primerak. Kolber je bio prijatelj i zaštitnik Šarla Peroa (Charles Perrault), pa je Evangiles bila poznata u krugu prvih pisaca bajki u književnosti.

Uopšteno govoreći, ova knjiga pripada tradiciji ogovaranja i prisluškivanja, čiji je ogranak pričanje priča (može da znači i tužakanje) – Straparola, autor Le piacevoli notti, kada je pozvan pred Inkviziciju zbog nepristojnosti, branio se govoreći da je on samo zapisivao priče koje je čuo sa usana dama pripovedača.

To je uobičajen i neiskren izgovor, kao što ćemo videti u slučaju Evangiles des quenouilles, gde nas autor od početka izveštava da je pozvan kao običan zapisivač da zabeleži duhovitost i mudrost toga skupa, izgovorene u nizu od šest dana, tradicionalnom heksameronu (str. 27). Pitanja su praktična, a često i erotična; grupa udatih žena – starih žena – daje lekove za impotenciju, tučene žene, neželjene bebe, one tumače snove i predznake i predviđaju vreme, one preporučuju ljubavne napitke, daje savete o postupanju prema životinjama, one predviđaju budućnost – sve su to poslovi koji su u bliskoj vezi sa prirodnim procesima. Ovo je naravno bilo područje babica, osoba koje pripremaju pokojnika za pogreb i veštica – i osnovna preokupacija propovednika koji je voleo da propoveda o gorenju u paklu kao što je bio franjevac Olivije Majar (Olivier Maillard), koji je inventarisao aktuelne praznoverice. On je, prirodno, žigosao vešce, koji su šurovali sa Đavolom, ali je napadao i podvale opisane u Les Evangiles: carminatores (čarobnice) koje koriste verbalne čarolije za lečenje, gataoci koji proriču, hiromanti koji tumače znakove tela i tumači snova, svi su se našli na udaru njegovog jezika.

Fratar je bio smrtno ozbiljan, ali u Les Evangiles autor piše posprdno. Svi postupci su predstavljeni na podrugljiv, tobože učeni način, uz Pitanje i Odgovor na omiljeni način srednjovekovnog skolastika – disputatio (rasprava) i uz komentare prisutnih dama. Drvorezi uključeni u prvo izdanje Les Evangiles prikazuju učesnike kako pokazuju pojedine tačke svojih dokazivanja na svojoj levoj šaci kažiprstom desne, na način klasičnih retoričara, dok mladi pisar radi sa strane sa perom i svitkom. 0sim što su primedbe malo nepristojne, učesnicima su data šaljiva, nepristojna imena – Sebille des Mares (Sibil od Močvara), Ysabel de la Creste Rouge (Izabela od Crvene Kreste) – ili otvoreno prosta – Belote la Cornue, Perrette du Trou-Punais, Noir Trou (Bela Sa Velikim Rogom, Mala Peri Smrdljiva Rupa, Crna Rupa), i tako dalje; umetnik neke od njih prikazuje sa bogatim velovima i tesnim kapama udatih gospođa, njihove mlađe pratilje dekoltovane, sa pomodnim šiljatim kapama iz kasnog petnaestog veka. Mada je neosporno da knjiga sadrži predanje koje je u opticaju i koje predstavlja skup lekova i metoda koji imaju ozbiljne pretenzije da pruže pomoć, ona o tom predanju podrugljivo presuđuje kao o nepristojnostima i praznovericama i izvrgava ruglu nabavljačice smatrajući ih prostitutkama i podvodačicama, vešticama i babetinama. Preslica, simbol ženske domaćinske marljivosti, takođe je imala dvosmislene konotacije, zbog svog oblika, i često su je umetnici stavljali u sugestivan položaj. Imala je glavnu ulogu u dvosmislici koja se ponavlja kao rešenje više prostačkih popularnih zagonetki – na primer, 'Dužina mi je jedan pedalj, a odlikuju me osetljivost, zaobljenost i belina...' (str. 137).

Kada jedna od baba predilja, Transie d'Amour (Zaneta ljubavlju), čuje od grupe da kad se izgubi cipela to znači da će ljubavnik ili muž zabludeti, ona komentariše da to mora da je tačno jer je ona izgubila svoju podvezicu na ulici pre nekoliko dana i od tada nije videla svog ljubavnika Žolieta (Joliet) – Lepog Malog. Tekst ne propušta da nam saopšti da je njoj šezdeset sedam godina – ona je streotipan lik stare babe raspaljene pohotom iz danse macabre (ples smrti). Rogonje obožavaju šale na račun žena koje izazivaju haos i muškaraca koji dopuštaju da on nastupi, baš kao što na Stinovoj gozbi na krštenju gost već tada kradom iznad bebine glave pravi znak koji predstavlja rogatu zver, to je, možda, gest koji navodno ima moć da zaštiti od zla, od poniženja koje neminovno preti njegovoj budućnosti u ovom neobuzdanom društvu kojim dominiraju prevare i sramotni apetiti žena. (3. sl. u boji).

Les Evangiles des quenouilles šalje protivrečne poruke, ali očito parodira vrstu srednjovekovnog teksta, kakav je bio u opticaju, a koji je povremeno pisala žena: ogledalo ponašanja, ili, drugim rečima, 'život, uputstvo za korisnike' Kristin de Pizan, na primer, marljivo je sastavila duboko proživljene varijacije na ovu didaktičku vrstu, a kad ju je jedan plemić zamolio da sastavi pesmu o nesrećnoj ljubavnoj vezi, ona je iskoristila priliku da kombinuje romansu u dugom stihu sa ličnim, oštrim komentarima o problemu strasti za žene. Kao baba u krugu Evagiles des quenouilles, ona je delila savete u nesigurnoj oblasti seksa. Ali nasuprot njima, ona je sumnjala u ljubavna obećanja. Knjiga vojvode vernih ljubavnika napisana je verovatno između 1403. i 1405. i u njoj Kristin stvara, kao zagovornika njene praktične propovedi protiv romanse, stariju ženu sa simbolično uzvišenim imenom Sebij de Monthol, Dam de la Tur (Sebille de Monthault, Dame de la Tour). Ovaj lik sličan Sibili proročici prekida poetični duet ljubavnika da ih upozori da je njihovo preljubništvo ludost i da će im doneti bedu i sramotu.

Nije to bila poruka za uši ljubavnika, a svakako je bio dinamična komponenta njene neprekidne bitke protiv srednjovekovnog shvatanja da je ženina primarna uloga erotska, na dobro ili zlo. Pismo koje Sibila piše ljubavnicima ponovo se pojavljuje u Kristininom delu Blago grada dama iz 1405, kao primer dobrog saveta kakav gardedama može da pošalje svojoj gospodarici, i ono nastavlja da obrađuje temu koja već postoji još jednom ozbiljno formulisanom spisu, ranije napisanoj Raspravi dva ljubavnika: robovanje ljubavi, ona tu ističe, vrlo retko se zaista dešava, uprkos opsednutosti njegovom moći koju gaji romantična književnost. 'To je uobičajena conte', piše ona prezirno, bajka koja se priča ženama', i 'ona koja u nju veruje na kraju se ne može smatrati naročito mudrom'.

Imajući na umu da je Sibila Kristine Pizan odbacila predrasude i lažljivost tradicionalnog dvorskog ljubavnog romana, i njena razborita upozorenja na njihovu štetnost, tvrdnja da parodične stare žene iz Les evangiles des quenouilles raznose prastaru, tipično žensku mudrost izgleda sporazumna – kao da šuruje upravo sa tom lažljivošću. Kada se samim ženama pripisuje davanje te vrste razbludnih saveta koji podržavaju preljubu, to odgovara nekome da prikaže ženu kao nekoga ko podstiče i održava u životu stanje zbog kojeg – kao i muškarac – pati. Piskaralo muškarac, autor muškarac, time što slika takve erotske zavere samo među ženama, skida odgovornost sa sopstvene vrste za raširene fantazije o suprotnom polu. Ali isto tako je jasno, iz Kristininih oštrih prigovora kao i iz apartea (govor glumca koji navodno čuje samo publika, ne i ostali glumci na sceni) autora Evangiles, da su se poklapala mišljenja da pripovedanje i čavrljanje uz vreteno okupljaju žene različitih klasa i da ona šire opasne stavove prema ljubavi i vladanju muškaraca.

U Evangiles ženske 'tajne' koje on prisluškuje greše i u tome što odbijaju razumsko opažanje univerzuma – kao što Kristin daje da se nasluti svojim prekorima zdravom razumu. Na kraju nazovi pisac potpuno izbegava da se umeša i upozorava da ono što je napisano u ovim Jevanđeljima pokazuje slabost onih koje se prepuštaju tračarenju kada se nađu zajedno.

U Francuskoj i Engleskoj, u toku dva veka koji su sledili po objavljivanju Evangiles, tema ženskog ogovaranja i njegovih opasnih moći dobijala je na intezitetu. U sedamnaestom veku plakati su žigosali ženske brbljive jezike. Oni su dovođeni u vezu sa kletvama i čarolijama, sa porocima kao što su zvocanje i blebetanje; postoje čak, iz istog veka koji je bio svedok razvoja priča o Majci Guski, đemovi ili uzde za jezičave žene – sprave kao što su brnjice za pse zamišljene tako da zavežu usta ženama koje su optužene i proglašene krivima za bogohuljenje i klevetu. U Engleskoj je 1624. godine donet zakon protiv proklinjanja, a njegove mete nisu bili samo muškarci koji su psovali, već i žene koje su umele da prizivaju duhove. Žrtve koje su inkvizitori i sprave za mučenje prepoznali kao veštice u savezu sa Đavolom, često su bili samo siroti stari ljudi koji su možda koristili psovanje i grdnje da se osvete za loše postupanje ili zapostavljanje u nedostatku drugih sredstava odbrane. Standardne klasične i srednjovekovne teme u umetnosti o jogunastim suprugama i bračnim mukama istrajno su opstajale u kulturi litografije i stekli su zloslutnije društveno i zakonsko uporište.

U Francuskoj je jogunastost ženskih razmahanih jezika ilustrovana na litografiji koja potiče približno iz 1560. i koja se zove Le Caquet des femmes, na kojoj su žene prikazane kako se svađaju međusobno i izazivaju svađe među muškarcima koje su posledica njihovog brbljanja. Engleski plakat iz ranog sedamnaestog veka – 'Naklapanje; ili nekoliko grana ogovaranja' – na sličan način prikazuje ozloglašena mesta gde žene dopuštaju svojim jezicima da klepeću, gde su same i gde mogu da razgovaraju bez nadzora (str. 40-1. Prvo mesto je 'Babinje' 'Prijateljice novopečene majke – tračare – dolaze da pomognu oko porođaja. Sledi 'Pijaca', zatim pekara, kupatila, crkva i reka gde peru veš. Opomena zaključuje:

                   

Brbljivice, pamtite što ću vam reći,

Sputajte svojih jezika klepetanja;

Držite se pletiva, lonca i peći,

A ostavite se blebetanja.

                   

Reč caquet, klepetati, korišćena je u naslovima jedne popularne vrste knjiga, zbirki navodnih ženskih tajni: Caquets des poissonnieres (1621-2) (Klepetanje prodavačica ribe), Caquets des femmes du Faubourg Montmartre (1622), i, najuspešnija Les Caquets de l'accouchee (Klepetanje kod porođaja), koja se prvi put pojavila 1623. godine uz nekoliko ponovnih izdanja (jedno se pojavilo kasnije na istoj listi izdavača sa Faceties, ili Šale, uz Les Evangiles des quennouilles.)

 

Kao i u Les Evangiles des quenouilles, ovo čavrljanje za vreme porođaja, čavrljanje majčinih poznanica i prijateljica je navodno prepisao na njenu zapovest un secretaire u periodu od osam dana. Žene su zamišljene kako razmenjuju žalbe na račun muškaraca: na primer, muževi ne rade dovoljno marljivo da bi svojim ženama obezbedili luksuznu robu. Budućoj majci su dvadeset četiri i po godine, a već je rodila sedmoro dece, ali još uvek misli na ispraznosti (naravno). Tekst uprkos lakoći svog tona uključuje i ozbiljna razmišljanja o ceni miraza i o teškoćama siromašnih žena da pronađu muža koji će ih uzeti bez miraza. U celini, ovaj tekst zbija šalu na račun žena, usredsređujući se na njihove erotske doživljaje. On izveštava da je bolesnom čoveku lekar savetovao da se ušunja i da sluša, jer će ga ono što čuje toliko prodrmati da će povratiti svoje zdravlje.

Bio bi to apsurdni pijetet kad bismo sugerisali da promenjena značenja reči 'tračara' i sve njene pogrdne konotacije ne potiču iz iskustva. Ali, kao i uvek, zavisi čije je to iskustvo, gde i kad. Ogovaranje iz rimskog borgoa ili komšiluka iz centra grada može da izgleda prilično drugačije iz ženskog ugla. Elizabeta Razi (Elisabetta Rasy), savremena italijanska spisateljica nudi neka oštroumna zapažanja o predrasudama protiv chiacchiera, tradicionalnog čavrljanja žena na ulicama Italije; trač je nosio u sebi poznavanje tajni, intimnih stvari – uključujući tu zabranjene informacije o seksu, kontracepciji i abortusu, koje su predstavljale pretnju za zvanične crkvene organe, zakon i nauku. Trač uključuje zdrav razum, a on zna ponešto što Oni ne znaju, ili pre, što Oni ne žele da se zna. Razijeva pravi vezu između intimnog razgovora i kontrole ženskog tela – njegovih zadovoljstva i patnji – što su oni smutljivci, opsednuti mladim ženama, anonimni autori Les Evangiles des quenouilles i Les Caquets de l'accouchee nagoveštavali ali ona to čini kao pristalica trača, ne njegov neprijatelj.

U prodavnici duvana u oblasti Halisko (Jalisco) u Meksiku, dve razglednice su nedavno bile u prodaji, obe jezive karikature: na jednoj iskrivljena stara oštrokonđa vuče svoju tašnu dok je dva besposličara posmatraju sa odobravanjem: ona ima ogroman katanac provučen kroz usne (14. sl. u boji). Na drugoj, oči žene oštrih crta lica iskaču u užasu dok joj dlakava pesnica čupa zmijski jezik i sprema se da ga odseče makazama (50. str.). Ove slike poklapaju se sa upozoravajućom dečijom literaturom kasnog devetnaestog veka, u kojoj slična asimetrija između vrednosti ženskog i muškog izražavanja rukovodi zakonima lepog ponašanja. Supruga Gospodina Krokmitena (Croquemitaine), bauka dolazi po devojčice koje su suviše radoznale i zatvara ih u sanduk. Običaj pripovedanja bio je prilagođen tako da zauzda priče koje bi sama deca mogla pričati.

                   

III

Retorika i ikonografija koje izražavaju strah od uticaja tračara istrajavaju u izdvajanju starije žene kao krivca. Vatrena bestidnica iz Les Evangiles des quenouilles zbija šalu sa pohotom starih žena; kasnije optužba postaje zlobnija, i do sedamnaestog veka spoljna forma brbljive babe je utvrđena kao alegorija prestupa koji ne priliče supruzi, alegorija neposlušnosti, tvrdoglavosti, besa, otvorenosti i opšteg nedostatka slaganja sa muškim željama i zahtevima. Starost žene je predstavljala narušavanje teleologije, nauke o svrsi svega postojećeg, a ovo je implikacije prenosilo van fizičkog stanja, u širu oblast propisa o tome kakva treba da bude ženskost.

Satira o Lustukruovoj kovačnici donela je novi obrt za srednjevekovnu temu: obnavljanju žena kad se njihovi muževi umore od njih. Lustukru radi kao doktor i kovač istovremeno, ali tekstovi se vraćaju glagolu repolir – nanovo uglačati. Ova genijalna standardna tema tiče se lakrdijaške slike Mlina za stare žene, koji je takođe bio u opticaju u štampanom obliku. Na verziji u drvorezu iz devetnaestog veka iz Danske (ispod), neprivlačne babe se približavaju mlinu (jednu muž dovozi u kolicima): pokazane su kako ih ubacuju u mlin, kako ih seckaju i melju, dok se ponovo ne pojave cele i mlade – opet krepke i spremne za ljubav.

Rana korektivna hirurgija: kljaste i sakate, ćelave i bezube, babe podstiču da isprobaju čaroliju Mlina za stare žene. Muževi im pomažu da uđu u levak, i one bivaju samlevene na mlinskom kamenu, a izlaze sa druge strane zdrave i prave u zagrljaj plemenitim mladim muževima. /Danska, devetnaesti vek./

                   

'Njihova usta', kaže natpis, 'biće bolja za ljubljenje sada.' Okretanje mlinskog kamena obavlja posao Lustukruovog čekića; žene se obrađuju, bruse i glačaju. (Začudo, muškarci nisu pretrpeli posledice starosti – njihova nedodirljivost je znak nevažnosti ovog pitanja u njihovom slučaju.)

Vrlina poslušnosti je tradiconalno predstavljana slikom tišine na ikoni; treći franjevački zavet, zavet na poslušnost stavlja prst na svoje usne na fresci Maestra delle Vele u Assisi iz trinaestog veka. Kada bi ona koja je predmet želje digla svoj glas, njena poželjnost bi opadala; govor je podrazumevao neukrotivost, neposlušnost. A kazna za to – brz, priručan izraz ovog nepoželjnog nedostatka slaganja sa muževljevim željama – bio je početak fizičkog propadanja. Oronulost je bila šifra za ružnoću, ružnoća za neprivlačnost, neprivlačnost za neženstvenost, neženstvenost za neplodnost: to je bilo stanje koje je protiv prirode. Stvaranje veze između ženinog tela i njenog govora, njenog lica i tela i njenog jezika, leži u osnovi javne muške potrage za poželjnom partijom. Lep izgled i lep govor su povezane ženske vrline; ružan izgled i ružan govor isto tako; stara veštica psuje, svadljivica je ružna. Materica iskupljuje jezik; vulgarno rečeno sadržaj materice opravdava sadržaj jezika. Prva poslanica Timotiju ovu vezu otvoreno pravi: majčinstvo ženu iskupljuje ne samo od seksualnosti, već i od njehe grešnosti kao žene koja govori: 'Žena da bude mirna... Ali će se spasti rađanjem djece' (Prva posl. Timotiju).

Prema tome, neplodna žena, kojoj je prošlo vreme za rađanje, ne ispunjava funkciju i svrhu svog pola, pa kao svaki drugi prekršitelj bogomdanog, prirodnog reda može da posluži da predstavi druga pogrdna i odvratna zastranjivanja. Kao što je raskalašnost bila porok, a neprikladna raskalašnost, kod žene koja nije više u prvom cvetu mladosti, još veći greh, nakinđurena baba ili veštica koja pokušava da izazove ljubav prema sebi, pojavljuje se kao simbol samog Greha u alegorijama o grehu u velikom broju različitih vrsta umetnosti, u svetovnom i religioznom ukrašavanju rukopisa, u skulpturi, na vezu, tapiserijama, slonovači, emajliranim radovima, kao i u glavnim likovnim umetnostima. Ikonografski jezik ostaje postojan, kao i njegov verbalni parnjak – reč 'stara veštica' nije menjala značenje još kad se utvrdila u upotrebi u engleskom jeziku u šesnaestom veku; Šekspir (Shakespeare), u čijem delu ona služi kao sinonim za veštice, takođe često povezuje tu reč sa zlim jezikom.

Mada je alegorija učeni jezik, ona putuje i kombinuje se sa kulturnim donnees da bi prenela zajedničke, stavove. Otkrivanje njenih strukturalnih načela može da pomogne da se sama ta obično pripisivana značenja razore. Na primer, u ljubavnom romanu Renea d'Anžua (René d'Anjou) Le Livre du cueur d'amours espris (Knjiga o srcu zanesenom ljubavlju) iz ranog petnaestog veka, Žaluzi (Jalousie-ljubomora), žena, čeka u zasedi svog junaka, Viteza Srca, i oslovljava ga u šumi. Viteški roman opisuje je svirepim izrazima:

                   

Ona je grbavi kepec, neproporcionalnog lica i tela ŠcontrefaicteĆ... kosa joj je... kao koža starog vepra... oči... kao užareno ugljevlje... nos... velik i iskrivljen... usta su joj dugačka i široka i sežu do ušiju...zubi su joj požuteli, uši vise duže od dlana... sise su joj velike i mekane i opustile su se do stomaka...stopala su joj široka i opnasta kao kod labuda...

                   

Ljubomora je prikazana sa raščupanom kosom i i krznima divljih životinja (kao i sa uvelim dojkama i stopalima okrenutim upolje) kako oslovljava paža Žarku Želju, u prvom planu, a Kralj Srca je iza njega, sa vizirom. /Rene d'Anjou, Livre du cueur d'amours espris, francuski, petnaesti vek./

                   

Ključna reč ovde je 'contrefaicte' – lažan, ili 'načinjen u suprotnosti', što implicira da se njeno fizičko stanje podsmevalo zakonima i svrsi prirode. Još preciznije, Žaluzi predstavlja, u ljubavnom romanu, pokvarenog savetnika ili govor, drugim rečima, jer ona je zarobila i zapušila usta uslužnom i lepom mladiću koji se zove Bel Acueil (lepa dobrodošlica) koji je trebalo da provede ljubavnike kroz šumu; a svojim dugim, širokim ustima ona izgovara užasne kletve da bi im ometala napredovanje kroz šumu.

Ženska personifikacija – Pravda ili milosrđe, na primer – otelovljava značenje u njegovoj apsolutnoj i idealnoj ontološkoj punoći, ali ne teži da predstavlja aktivni ljudski faktor vrline (dobri sudija, davalac milostinje). U poređenju sa tim, alegorije poroka obično same počinjavaju svoja zla dela. Oni saopštavaju značenje kroz anegdotu i kroz primer: u horu u Šartru (Chartres), Gula (Pohlepa) se sprema da pojede veliku pitu sa svinjetinom, dok je na Južnom portalu, Lagzurija (Luxuria, Pohota) predstavljena kao raskalašan zagrljaj Đavola i dame. Poroci ne mogu da pripadaju univerzalnom svetu utvrđenih oblika, a da ne počine manikejsku jerezu (sekta, koja je učila da sve proističe iz dva osnovna principa – svetla i mraka ili dobra i zla) priznavanja jednake moći i stvarnog postojanja kraljevini Đavola. Tako da moraju da dobiju telo, poprime ljudski lik; kada je to lik žene, greh i grešnik postaju jedno te isto, alegorija utiče u anegdotsko ili bukvalno opisivanje, uobličena ideja dobija društveni, istorijski i fizički kontekst, učestvujući u priči bilo izmišljenog bilo proživljenog iskustva. U oblasti seksualnosti i grehova s njom u vezi – kao što je Taština – starija žena pojavljuje se kao odgovarajuće mrzak lik. Alegorija taštine iz sedamnaestog veka, na primer, nacrtao je Džeremaja Falk (Jeremias Falck) prema slici Bernarda Strocija (Bernardo Strozzi). Kada je drvorez objavljen, dat mu je drugačiji naslov, naime, Stara svodnica za toaletnim stolom (iznad, kod mene je dole, prim.prev!) Ovo oklevanje, koje ne uspeva da napravi jasnu razliku između društvenog zapisa – slike iz burdelja – i uobličavanja apstraktne ideje – Taštine – na drvorezu otkriva odsudni istorijski vid prikazivanja poroka kao stare žene.

Alegorije poroka često je teško uočiti; one mogu da izgledaju kao naturalistička dokumentacija; alegorijska tradicija meša se sa i utiče na konvencije naturalitičkog načina prikazivanja, a dok je idealizaciju lako otkriti, napadanje može da se predstavi prerušeno u verovatnost.

U holandskom slikarstvu sedamnaestog veka pojava svodilje, kako ju je naslikao Stroci, iznova se pojavljuje kao konvencionalni lik. Često je bezuba, snuždena i kržljava; U Svodnici Dirka van Baburena (Dirck van Baburen), ova vrsta babe pohlepno češe dlan svoje ruke dok mušterija grli osmehnutu, razbludnu devojku. (5. sl. u boji). A ipak, ispovedi prostitutki i njihovih svodnica u Amsterdamu sedamnaestog veka otkrivaju da su mnoge prostitutke počinjale karijeru u svojim dvadesetim godinama – a čim su bile u mogućnosti da napuste aktivnost kojom su se bavile, prostituciju, i da same drže koju devojku, to su i činile. Posledica toga je bila da je prosečna starost prostitutki bila između trideset i trideset pet godina, bilo im je znači oko deset godina više no što je bilo mladim ženama koje su radile pod njihovom kontrolom. Čak i ako uzmemo u obzir različitu verovatnost dužine življenja i zdravlje, prostitutke na Strocijevim ili Van Baburenovim slikama ne mogu biti u tridesetim godinama: tradicija alegorijskog poroka izmenila je umetnikov slikovni jezik i odvela ga do stare veštice da bi mogao da prenese moralni smisao koji je nameravao da prenese.

Kada su se holandski slikari prizora iz običnog života okrenuli gradskom životu, jezik koji im je bio na raspolaganju za saopštavanje identiteta svodnice bio je određen i ograničen. Obezbeđivao ga je srednjovekovni rečnik telesnog greha, koji je upozoravajuće priče o ružnoći i posledicama greha snabdevao babetinama kao glavnim likovima.

Alegorija daleko seže, duboko u naizgled sasvim realistične načine prikazivanja. Standardna tema ne pripada isključivo judejsko-hrišćanskoj tradiciji i njenom izrazu u holandskoj protestantskoj kulturi. Od vremena klasičnih kultura, babetine su grđene; a ona babetina koja nije svesna toga da je babetina već se uređuje i koketuje kao mlada žena navlačila je na sebe posebnu pogrdu. Želja kod žene koja ne može da je opravda milošću plodnosti postaje preterana i neprirodna; a njena pohota ipso facto (samim tim) znak je izopačene nezasitosti. Ali grehe babe iz alegorije ne utelovljuju samo slabosti i izobličenja starosti, upale grudi i isušene genitalije koje žestoko napadaju srednjovekovne pesme kao što je pseudo-ovidijevska De Vetula. Jedna stalna tendencija nadahnjuje sliku prestupa kao grehova njenih usta: posebno bučnih zala njenog jezika. Klasična personifikacija Ire (Ira – gnev) liči na Invidiju (Invidia – zavist) svojim grđenjem, a obe se izvode iz imena grčkog demona Erisa (Eris – sukob, svađa, razdor) kod Homera. Slično tome, Cezare Ripa (Cesare Ripa), autor uticajnog priručnika o simboličkom prikazivanju, Ikonologije, preporučuje da se ona prikaže kako besni i glođe sopstveno srce, okrunjena grivom od zmija koje sikću.

Glavni greh sa kojim se jezik naročito povezuje je pohota jer od dana Eve i zmije, kao što smo videli, zavodljivost leži u govoru, a jezik je oruđe zavodljivosti. U srednjovekovnim prikazima Đavo na poslu navođenja na iskušenje ponekad odražava lice same Eve, ali takođe često ima smežurane ženske dojke – njegova izopačenost je oslikana na njegovim grudima kao grudi koje su izgubile svoju pravu svrhu dojenja. Prema tome, telo neplodne žene, kada se zamisli na bilo koji način kao telo, nužno izražava izopačenu dimenziju prirodnog, postaje samo po sebi grešno, biva izloženo preziru kao i strahu.

Mlin mladosti i Lustukruov nakovanj su znaci da je glas stare žene posebno neprijatan i uznemirujući, naročito za muške uši: 'Udari jako po ustima: ona ima pokvaren jezik.'

                   

IV

I lingvistička veza između kuma i starih tračara, i društvena veza između starije žene i tajnih, zlih moći od odsudnog značaja u svetu bajke; otimanje kontrole tom zlom jeziku zaposlilo je snage mnogih pionira na polju pisanja priča za uspavljivanje.

Stare žene, bilo kao kume ili zle vile, dominiraju uticajnim kanalima opisanim u pričama, kao što Šarl Pero (Charles Perrault) brzopleto naglašava u svojoj pouci u Cendrillon, svojoj čuvenoj priči o Pepeljugi, kada dodaje koliko je važno za mladu osobu da ima kumu na dobrom položaju. Pero je aludirao na svetovno društvo aristokratskog Pariza, ali on je u svojoj priči preveo moći stvaranja mreža uticaja u tradicionalnu magiju žene čarobnjaka da bi potpomogao društveni uspeh svoje junakinje – u kočijaša pacova, lakeje guštere (mudro izabrane jer gušteri uživaju na suncu celog dana a lakeji su bili poznati po lenjosti) i kočiju od bundeve. Takve metamorfoze bi, pola veka pre nego što je Pero pisao, unizile vilu u krajnje pokvarenu vešticu; i zaista, izgleda da se Pero skoro igra rečima kad govori o maštariji o veštičjoj kuhinji. Uobičajeni strahovi su bili u opticaju – naročito oni koji su se ticali žena koje mogu da unište bračnu sreću bacanjem čini koje muškarca čine impotetnim: njih su zvali noueuses d'aiguillettes jer se smatralo da postižu svoje ciljeve tako što vezuju čvorove koristeći male igle na likovima svojih žrtava. Ali 1697, Pero i njegova publika su već mogli da nipodaštavaju bilo kakve opasnosti od čarobnjaštva, a u isto vreme da uživaju u izmišljotinama o takvim čudesnim moćima.

Običaj kumstva stvarao je mostove između različitih društvenih ostrva: između siromašnih i plemstva i obratno. Siromašni su mogli da traže kuma među moćnima, ali aristokratska porodica, kao što je porodica Montenj (Montaigne), pozvala bi prosjaka da drži malog Mišela (Michel), budućeg esejistu, kod krstionice na njegovom krštenju 1533, da bi usadila u ranom detinjstvu hrišćanske principe poniznosti. Ovaj običaj kumstva deci, ili zajedničkog roditeljstva, nastao je pod pritiskom reformatora, ali je opstao i bio ritualizovan u stalnim izmenjivanjima poseta, poklona i informacija, kao što su nove društveni savezi kovani na vrlo različitim nivoima. Smatralo se da je veza tako bliska i jaka da je sprečavala kumove da se venčavaju jedni drugima, kao da su u krvnom srodstvu. Tračevi su stvarali porodične veze: oni su obeležavali pogrešnost zavisnosti i odvajanja.

Trač i bajke imaju zajednički bezbrižan odnos prema tačnosti; istine koje teže da prenesu ne izveštavaju o događajima sa istinitošću svedoka na sudu. Oni su pristrasni, naginju preterivanju i u hvali i u pokudi; brbljanje je pristrasna aktivnost. Mada oba oblika govora upražnjavaju članovi društva koji su u najnepovoljnijem položaju, ti ljudi mogu tako da steknu znatan, čak opasan uticaj. Kleveta, skandal, govorkanja, sve vidovi trača, ponovo se pojavljuju preobraženi u zapletima bajki, sa zlim maćehama u glavnim ulogama, kao i lažnim nevestama, nemanima koje piju krv i grabljivim proscima. Deca ma kog položaja u društvu, koja se igraju pored žena koje ogovaraju, uče pravila grupe; bajke ih uče određenim stavovima i težnjama. Taj uticaj može da bude konzervativan: stari mogu i da sputavaju mlade svojim zabranama i predrasudama kao što mogu i da poučavaju. Ali, bilo kako bilo, brbljanje će preneti važne informacije o vrednostima i verovanjima zajednice u kojoj odrastaju, poučiće ih kome treba verovati a kome ne, ko se smatra vrednim hvale a šta se osuđuje, naučiće ih nešto o savezima i neprijateljstvima, nadama i opasnostima. Priče funkcionišu na sličan način: one unose teren na kartu. Ljudi se podstiču da krenu nekim pravcem, ali putokazi nisu potpuno prinudni. Trač i pripovedanje su sestre, obe su način da se um održi bodar kad zovu uobičajeni poslovi; izmišljotine trača – kao i činjenice – imaju ulogu vetrulje na kompasu, one ukazuju na mnoge mogućnosti.

Žene koje su se bavile književnošću a koje su pisale bajke, intelektualan milje u kome su stvorene Pepeljuga, Plava ptica, Princeza na zrnu graška i Uspavana lepotica, krenule su u kritički napad na mnoge predrasude i običaje svog vremena, kojima je bio cilj da ograničavaju i klevetaju žene i koji su ogrubeli um i vladanje svih članova društva. Paradoksalno je da je trač bio jedno od bojnih polja na kojima su napadali svoje neprijatelje, to je bilo jedno od oružja za kojima su posezali. Kultura salona u drugoj polovini sedamnaestog veka gajila je umetnost razgovora kao jednu od temeljnih civilizacijskih veština.

Markiza od Rambujea (Marquise de Rambouillet) (rođena Katrin de Vivon de Savelin – Catherine de Vivonne de Savelin, 1588-1665), smatrala je da je dvor Luja XIII suviše prost za njen ukus pa je počela da prima kod kuće. Kao domaćica, uvela je mnoge zapanjujuće novine koje su u sebi razvile, oblikom i načinom, običaj okupljanja na porođaju. Ona je pozivala svoje goste da je posete u njenoj chambre bleue, njenoj plavoj spavaćoj sobi, i preinačila je unutrašnjost Hotela Rambujeovih tako da su oni prilazili ovom tajnom svetilištu kroz dug niz soba, da bi na kraju stigli do svoje domaćice. Na ovom 'alternativnom dvoru' dama je ležala na krevetu, na svom lit de parade (svom svečanom krevetu) u svojoj alcôve (niši), čekajući da je zabave i da je provociraju, da joj pričaju priče, stvarne i izmišljene, da razmene sa njom novosti, da raspravljaju i teoretišu, da umuju i spletkare. Markiza de Rambuje je zvala svoje omiljene goste da sednu pored nje u ruelle – prolaz – a to je bio prostor između njenog kreveta i zida. Ruelles je postala reč za takve salone koji su se pojavili u gradu kao imitacije njenog; one koji su dolazili zvali su alcôvistes (alkoviste), oni koji su primani u alcôve. Ovakvom uređenju društvenog prostora, i javnom i privatnom u isto vreme, bile su na čelu žene i on je trajao do Revolucije. Sama reč 'salon' ušla je u upotrebu tek pošto se običaj ugasio.

Ruelles su bili okvir u kome su najpoznatije bajke iz savremene dečje sobe posejane i pažljivo uzgajane, kao deo svesnog projekta da unište predrasude i preinače konvencionalne vrednosti i stavovi. Među njima, neki od najuzbudljivijih i najsvežijih eksperimenata su se usredsređivali na težnje i sposobnosti žena, naročito u privatnim pitanjima. Trač je u ruelles preobražen u umetnost kosmopolitske profinjenosti; priče su u tančine razrađivane da bi zabavile i poučile; odnosi su definisani i oplemenjivani kroz kratke razgovore intimne snage, ali neokaljane pristojnosti. Madlen de Skuderi (Madeleine de Scudéry), najuspešniji romanopisac tog vremena, smislila je Catre de Tendre, ili Mapu ŠzemljeĆ Nežnosti, na kojoj je bio ucrtan put kojim verni ljubavnici moraju da idu kroz simbolični pejzaž preko mora neprijateljstva, jezera ravnodušnosti, pustara prevare, da bi otkrili nežnost, u njenim različitim oblicima – prijateljstvo puno ljubavi kao i vatrenu ljubav. Ako su u academies (akademijama), koje su kontrolisale pisanu reč, dominirali autori muškarci i mislioci, onda su ruelles bili ženin delokrug, gde su one upravljale govornom reči i njenim upotrebama. Gramatičar Klod Favr de Vogelas (Claude Favre de Vogelas) čak im je i priznao tu teritoriju kada je, u skoro biblijskim Remarques sur la langue francaise iz 1647, zabeležio, 'ako niste sigurni u nešto u vezi sa jezikom, obično je najbolje da se posavetujete sa ženom'. Ruelle je bila mesto koje su stvorile plemkinje po ugledu na skromnije, haotičnije okupljanje, tračarenje, a među njegovim različitim razonodama ruelle je pokušala da da novu vrednost tom tradicionalno prezrenom zanimanju i talentu žena, starih i mladih: da bi brbljanju priznala vrednost kao umetnosti komunikacije, kao jednom od vidova pripovedanja.

                   

 

Oštre mere za klepetave jezike: meksička razglednica, približno 1985.

                   

 

 

(Iz: Marina Worner, From the Beast to the Blonde, Vintage 1995.)