Tes Galager
ČISTO MJESTO
Gubeći se u cvijeću
ne stižem kući
Ryokan
Činila
je jednu stvar kao da je to samo njen posao. To je uključivalo odlaženje na
mjesto gdje se to činilo, i činjenje samo te stvari na tom mjestu. Nikada nije
tražila dozvolu i nije govorila kamo ide. Jednostavno je odlazila.
Ne
bi je bilo, i ne bi je bilo. Kuća, njen zamjenski djelokrug, morala se snaći
bez nje. Ja sam bila najstarija od petoro i djevojčica, jedina djevojčica dok
se nije rodila moja sestra kad mi je bilo trinaest. Za odsutnosti moje majke,
ja bih preuzela brigu oko kuće u kaosu. Sebe sam zadužila za uvođenje reda,
održavala sam je nastanjivom, mela, prala podove, pospremala stvari. U isto
vrijeme, i možda kao posljedica toga, moja je soba postala utočište, izba za
zimski san. Bila je obložena cedrovim daskama opojna mirisa, ulaštenim do
rumenog sjaja. Čvorovi na njima, moji jedini svjedoci, buljili su u mene. Kroz
dvokrilna ostakljena vrata mogla sam vidjeti zamućene boje i obrise moje braće
i roditelja kada bi prolazili iz kuhinje u dnevnu sobu. Njihovi su se glasovi
pojačavali i stišavali poput upornih valova. Graja i tišina, širenje i
prigušivanje. Ja sam se, unutar te sobe, udaljavala čitajući knjige, crtajući i
slikajući, i pišući pisma baki, po majci, u Missouriju, prvoj osobi s kojom sam
razmjenjivala pisma.
Kamo
je odlazila moja majka sve te godine moga odrastanja? Kakva je bila priroda tih
odlazaka? Uvijek smo znali da je možemo
naći u vrtu. Često smo joj se pridruživali, pomagali joj u sadnji i pljevljenju
povrtnjaka, u branju jagoda. Kako je bila usredotočena! Kako prisutna i
odsutna u isto vrijeme, ne govoreći
osim da kaže upute, da pokaže mojoj braći i meni što da radimo.
U
sebi sam otkrila strast za satove klasičnoga glasovira koje je plaćao moj
sitničavi otac, no strast moje majke za vrt, to kako se ona bez isprike držala
tog zaduženja, jedno godišnje doba za
drugim, godinu za godinom, duboko me se dojmilo.
Kuća,
koja je bila djelokrug majki mojih kolegica iz razreda, bila joj je nevoljko,
povremeno boravište tijekom proljeća, ljeta i jeseni. Samo se zimi predavala
boravku "unutra", kako je to nazivala. Inače je se moglo naći
pognutu, ili na koljenima, kako kopa ili zbrinjava na bilo koji način, s cijevi
za polijevanje, često za kosilicom, ili nepokretnu, kako škilji na suncu, i
odmjerava kako napreduje neka biljka.
Strast
i sloboda i primjer marljivosti – to sam malo po malo prikupljala pored svoje
majke i iz načina na koji je bila odsutna, iz činjenice da je bila drugdje,
vani. Onako kako je ona bila vani, ja sam bila unutra – unutra u svojoj strasti
i marljivosti, svojoj čežnji za jezikom i pričom. Odlazila sam, kao što je i
ona odlazila, bez dozvole. Razvila sam naviku da odlazim u svoju sobu, da radim
ono što je moja majka nazivala "gomilanje s knjigom". Gomilala sam.
Nakon nekog vremena majka je primijetila moje iskradanje. Najprije blago, a
zatim s više žestine, prigovarala mi je zbog mojih odsutnosti. Zbog moga
gomilanja. Što sam gomilala? Kakve nakupine? Kakvo tajno skladište? Bila su to
nagoviještena ali neupitana pitanja.
Možda
je to bilo više no što je ta mala kuća uokvirena stablima mogla podnijeti –
jedna djevojčica i jedna žena koje ignoriraju njene zahtjeve. Koje je na neko
vrijeme zanemaruju. Razmišljajući unatrag, čini mi se da su me uvijek pozivali
natrag iz moje izbe, od mog udobnog tetošenja knjiga – čitala sam sa žarom koji
je tjerao suze na oči. Vraćali bi me natrag k potrebama kućanstva. Moja me
majka zvala natrag. Knjiga bi morala biti odložena, moje mjesto brižljivo
obilježeno isprešanom maćuhicom iz vrta. Sklapala sam korice preko odgođenog
obećanja, kao preko zamišljenog, vječno iščekujućeg ljubavnika.
Tek
otkako smo moja majka i ja postale udovice, i živeći blizu jedna drugoj u
proteklih sedam godina, počela sam shvaćati da je i ona u tim vremenima bila
pozivana natrag, u kuću, protiv svoje volje. Željela je da ne bude sama pri
radu oko kuće koji je bio dalek njenoj strasti za vrt. U kućnome poslu ja sam
bila s njom i bez nje. Ostavljala sam začetke vlastitog unutarnjeg vrta i
pomagala joj nositi svakodnevni teret kuće. Tih smo dana bile kao uzajamni
zavjerenici, vidim sada – ona je nijemo govorila: možeš imati svoju slobodu ako
mi pomogneš da imam svoju. Puštala sam joj da ima vrt. Dan za danom ona je
meni, uglavnom, dopuštala te divne otoke s knjigama, slikanjem i glazbom.
Zapanjujuće,
cijelo to vrijeme nije mi nikad palo na pamet upitati zašto je moja majka išla
u vrt. Bilo je samo po sebi očigledno da smo jeli iz povrtnjaka. Ali cvijeće
što je omeđivalo dvorište – to je bilo njeno pravo blago. U obiteljskom životu
postoji strahovita brzina. Toliko mnogo zbivanja, tako malo vremena i
nastojanja da ih se razjasni. Dugo nisam imala pojma koja pitanja postaviti
majci o njenom vrtlarenju, pa je moja svijest o tome kroz godine poprimila
nijemi odnos. Što sam je dulje gledala kako tamo odlazi, to sam više bila
svjesna koliko se njeno vrtlarstvo podudara i prati moju vlastitu čežnju iz
djetinjstva za održavanjem dostojne veze s jezikom na pravom temelju.
Možda
nisam pitala zašto moja majka voli vrtlarstvo jer sam ćutila da bih mogla
poremetiti njeno prirodno uronjavanje u ono što bih mogla nazvati "tajnom
vrtlarstva", a u koju je ona ušla
bez privida uzdizanja. Možda sam se plašila da je ne učinim odviše svjesnom
njenoga bezuvjetnog poriva izvan rasuđivanja da bude tamo. Možda sam osjećala
da bih bila odbijena, da ne bih bila primljena.
Na
neki neizgovoreni način, vrt je za moju majku odnio prevagu nad svim drugim.
Osjećala sam, ali tada nisam znala da je to bio njen sastanak sa sobom. A ipak
je to bila i njena intuitivna i prihvaćena odmaknutost od sebe uopće. Bilo je
to jedino mjesto gdje se trošila neštedimice. Doći k njoj tako zadovoljno samoj
ondje, značilo je upasti u vrstu samoće koju katkad krajičkom oka opazimo iz
automobila u vožnji, onu usamljenoga konja na paši u polju, s četiri trbuha
koji slijede glavu beskrajno zadubljenu u posizanje usnama i zubima za travom.
Kamo
su odlazile njene misli? – još jedno neupitano pitanje koje se u meni
gnijezdilo od djetinjstva. U vrtu je ona bila daleka i sva se čežnja doimala
utaženom. Kretala se u mirnoj čahuri podudarnosti sa sobom i sa svijetom. Bio
je dubok taj prostor. U njemu sam mogla
osjetiti ta stoljeća, to bogatstvo tla, zabijanje alata u njega, dugotrajne
pripreme tla za sjeme. Ona je bila povezana sa svima na Zemlji koji su u
prijašnjim vremenima uzgajali vrtove. Od kojih su toliki mnogi bili žene.
Sada
mislim da me je čitanje i razmišljanje odvuklo onoliko daleko prema unutra koliko
je moju majku njen vrt vukao prema van, i da eto postoji mjesto gdje smo se
napokon združile. Njen primjer stjecanja slobode duha, ma kakve bile okolnosti,
ta potreba, bila mi je pružena tako smiono da je postala moja unutarnja
matrica. Zapovijedala je sama sebi. Vidjela sam kako slijedi vlastite naredbe.
Postupno ću i ja stvoriti tu naviku u svome pisanju, čitanju i razmišljanju –
da slijedim vlastite naredbe, što je jedna od najvažnijih zadaća svakog pisca,
umjetnika ili uistinu, kao u primjeru moje majke, pri obavljanju bilo kojega
strastvenog zanimanja.
Usputno
s tim utonućem u samotnost mjesta i duha, odvajanjem od vlastitih misli i
unošenjem sebe u neki pothvat, dala mi je i uzor vrta, plodnosti koja nije
negdje drugdje; mjesto vrijedno uzgajanja bilo je na dohvatu. Bio je to važan
dar za dijete iz radničke klase koje je lako moglo pretpostaviti da su teme
koje bi spisateljica trebala štovati uzvišene i udaljene od zbivanja u životu
što se odvija oko nje.
Budući
da je vrt nicao takvim obiljem, toliko blizu, na dohvatu, postao je trajna
unutarnja metafora i vizualno svjedočenje da bi mjesto i temelj moga vlastitoga
književnog vrta mogli istinski izvirati iz ljudi i života koji su meni toliko
važni. To je također potvrđivalo i činjenicu da moj jezik, tako snažno
ukorijenjen u njihov jezik, njihove vrijednosti i načine gledanja, posjeduje
vlastito dostojanstvo, cjelovitost i istinitost.
Pada
mi na pamet riječ "usuditi se" – da me je hranilo usuđivanje moje
majke da se na neko vrijeme uzdrži od intenzivnih i nesmiljenih sužanjstva
majčinstva. U vremenima prije traženja
ženskog oslobođenja, glavni se ženski lik u mome životu usuđivao odvojiti se,
odnjegovati drugi svijet u središtu našega zahtjevnoga kućanstva. Jesam li čak
i slutila da je vrt njen nepokolebljivi, najtrajniji sudrug, koji će nadživjeti
čak i muža i djecu?
Tako
je bilo i s mojim pisanjem. I dalje je ono bio zvanje koje me je pratilo,
tješilo i oživljavalo, mjesto izdržljive plodonosnosti. Naročito je tako bilo
od kako je prije sedam godina umro moj suprug Raymond Carver, s kojim sam deset
godina dijelila taj život pisca. Mnogi su me ljudi i zvanja, uključujući i moj
voljeni sporedni poziv podučavanja, održavali neko vrijeme. Ali moje pisanje je
bilo i jest to "čisto mjesto" – fraza koju smo majka i ja razmatrale
u razgovoru što slijedi. Iako značenje fraze ima za svaku od nas različita
vrata, mi ulazimo u istu sobu, ili, u ovom slučaju, u isti prostrani vrt u
kojemu naše vrhunske slobode nalaze bitne oblike izražaja.
Ne
želim nadomjestiti čitateljevo razumijevanje onog što struji između nas u našem
dijalogu – majke i kćeri, vrtlarice i spisateljice – osim što bih naznačila da
su moji stavovi i istraživanja, nadam se, vidljivi iz postavljanja upravo ovih
pitanja. Divim se kako je moja majka zaobilazila ili iznova pregovarala o
nekima od njih. Nešto se rijetko postupno pojavljuje iz kukuljice naše razmjene
riječi – njena posebna i uzorna vjernost vlastitoj zamisli o tome što vrt jest
i o njenoj ulozi u njemu. Ti su elementi njenog mišljenja, kojima je prožet moj
život kao spisateljice, prisutni u naznakama u našem razgovoru čak i kad ih ne
komentiramo izravno.
Jedna
od stvari koja mi se, kad se osvrnem, vrlo sviđa u odgovorima moje majke je to
da, što se ja više trudim da ravninu rasprave podignem na neku razinu umnog ili
duhovnog poimanja, to me više ona pravično "treska" natrag, na
zemlju, k nerazdvojnosti "činjenja" i "bivanja". U njenoj
je tjelesnosti velika energija i to mi je neprestance pristupačno kao blagoslov
i izvorište.
Napokon,
više sam nego zahvalna što smo obje živjele dovoljno dugo da ostvarimo taj
dijalog, da još jednom na presudan način shvatimo da je taj vrt, to čisto
mjesto, oduvijek bilo na dohvatu ruke. Naša sposobnost da se povežemo mogla je
biti drukčija, ali određena se milost za nas pobrinula i pozvala nas. Nastupila
je zajednička samoća koja nas je milostivo ostavila jednu drugoj na
raspolaganju. Uistinu, na mnoge načine ovo što slijedi ne bi možda nikad bilo
moguće. Koliko djece proguta misterije sila koje održavaju njihove roditelje a
da nemaju ni prigode ni drskosti postaviti razotkrivajuća pitanja koja bi ih
mogla privući jedne drugima na svjež, životan način, ovako kako su ova pitanja
to učinila za moju majku i mene?
ČISTO
MJESTO
(Razgovor koji slijedi vodila je Tess
Gallagher sa svojom majkom Georgijom Bond o njenom vrtu, u njenoj kući u ulici
Bay u Port Angelesu, državi Washington, 17. i 19. listopada 1995.)
TG: Gdje si stekla naviku odlaženja u vrt?
GB: Pa smatrala sam da je takva kuća gdje moraš
biti unutra, jednostavno, više kao zatvor. U kući možeš ostati zauvijek a da se ništa ne promijeni
osim ako ti sama to ne promijeniš, ali ako odeš u vrt, svaki dan vidiš
promjenu.
TG: On se promijenio.
GB: Nešto ga je promijenilo. Promjenio je sebe.
Bez mene. I to je ono što mi se tu sviđa. Svakog jutra izađeš i možeš pogledati
svoje biljke, vidjeti koliko su izrasle. A kad se vratiš u kuću, to je i dalje
ista stara kuća. Ništa se nije pomaklo. Ništa se nije učinilo. Kuća od tebe
samo napravi roba ni za što.
TG: Dakle, osjećala si se slobodnijom kad bi
izašla van?
GB: Da. Ako ne izlaziš svaki dan, za tjedan ili
dva više nećeš prepoznavati svoje biljke kad im se vratiš, toliko će narasti.
TG: A bilo bi i nepodopština, nikao bi korov.
Znači, kad izađeš ujutro u vrt, prošećeš li i sve pregledaš?
GB: Da. Volim vidjeti kako se nešto što sam ja
zasadila primilo.
TG: Što te najviše veseli?
GB: Pa, što god treba učiniti, veselit će me da
to učinim.
TG: Dakle, veseli te sam rad? Naprezanje?
Pomirba s onim što vrt od tebe zahtijeva?
GB: Da. Tu leži ono što te veseli, kad radiš ono
što mora biti napravljeno.
TG: Ako te vrt napućuje, što ti govori?
GB: Govori – obrađuj me, brini za mene, i ja ću
te nagraditi. To je ono što biljke govore. Ako ne brineš za njih i ne držiš
korov podalje od njih, neće učiniti bogzna što za tebe.
TG: Ti dakle svako jutro prošećeš uokolo i
ocjenjuješ što treba napraviti, pa si zapovjediš pokret?
GB: Mislim da je tako. Uz cvjetnjak i grmlje
imam i povrtnjak. Tamo doista bivam nagrađena. Iz njega dobivam jelo. I jabuke.
Branje jabuka. Branje šljiva, i šljiva za sušenje.
TG: Koliko si godina radila u svojim vrtovima u
Port Angelesu?
GB: Pa, preselili smo se u ulicu Carole
četrdeset i treće. Oko pedeset godina. Dobrih pedeset godina.
TG: 1961. sagradila si ovu kuću u ulici Bay gdje
mi sad razgovaramo, zar ne?
GB: Da vidimo. Iselili smo onog dana kad je
ustrijeljen predsjednik Kennedy. (22. studenog 1963.). U redu, bilo bi to
trideset dvije godine u ulici Bay.
TG: Dobro, radila si dakle u vrtu u ulici Bay
više od trideset godina, uz oko dvadeset godina u ulici Caroline, gdje sam ja
odrasla. Ima li vrt za tebe sada drukčije značenje nego kad si započela?
GB: Pa ima, jer sada nekako zauzima mjesto
ljudi. Nikoga sad više nema, ali vrt je ostao. I narastao. Zauzeo je mjesto
moga pokojnog muža1 i moje djece,
čak i nekih mojih prijatelja koji su preminuli. Ništa od vrta nije otišlo s
ljudima koji su otišli.
TG: Postoji osjećaj da sudjeluješ u izdašnosti
vrta, bez obzira na to tko dolazi ili ostaje u tvom životu.
GB: Da, to je to. Možeš vidjeti je li se ono što
pokušavaš uzgojiti primilo – i možda te to iznenadi, kao što te iznenađuju
ljudi. Na primjer, bila sam kod Stevie2,
htjela sam ljetni jorgovan. Pregledali smo rasadnike ali nismo našli nijedan, a
Stevie ima ljetni jorgovan. Ona mi je rekla: "Pa, neka je žena rekla da
možeš jednostavno otrgnuti granu s ovoga i zakopati je i ona će pustiti
korijen". Ja sam tad rekla: "Pa, uzet ću granu prije nego što odem
kući". Ujutro, kad smo odlazili, izašla sam da uzmem granu, i jedna je
bila odlomljena. Djeca, ili netko drugi, očešala su se i odlomila je. Bila je
dugačka oko šest inča. Donijela sam je kući, stavila u lonac sa zemljom, i
trebala si vidjeti kako je rasla. Obična grana. Umrijet će kad vidi da sam
dobila ljetni jorgovan od njezina grma.
TG: Dakle, postoji i osjećaj čarolije.
Saučesništva, možda, s prirodom. Da se uzima otpadak ili djelić jedne biljke i
da mu se udahne vlastiti život.
GB: U prirodi je uvijek izazov učiniti da nešto
izraste. Možeš otrgnuti komadić geranija i postići da pusti korijen. Isto je i
sa fuksijama. Njih je lako zasaditi. Uzmeš komadić, staviš ga u zemlju i...
TG: Znači, osjećaš se nagrađenom kad se to
dogodi?
GB: Da. Od kuće ne dobivaš baš mnogo nagrada.
Valjda jedino ako si stalno unutra i nikad ne upoznaš ono što je vani. Ali
koliku nagradu možeš iz toga dobiti? Samo boravak u kući. Čak i ako sve upravo
savršeno urediš. To mi se ne sviđa. Lesova majka, majka tvoga tate, ona nikad
nije izlazila iz svoje kuće. Motala se uokolo s repom od pregače i svaki dan
brisala prašinu s pokućstva. Činilo mi se da bih, da moram to raditi cijelog
života, poludjela.
TG: Kad čitaš svoje brojne knjige s prikazima
engleskih i japanskih vrtova, što utječe na tvoje razmišljanje o vlastitom
vrtu?
GB: Japanske me biljke baš i ne zanimaju –
bonsai i kamenje. Sviđaju mi se engleski vrtovi s mnogo ruža i grmlja. Engleski
su vrtovi sličniji vrtovima koji mi se sviđaju na Zapadnoj obali. Moje
oblikovanje krajolika ne podudara se s japanskim vrtom. Oni imaju male biljke.
Kod bonsaia odsjecaju korijenje. Mislim da je to na neki način okrutno. To me
ne privlači. Srežu biljku toliko da ona jedva preživljava.
TG: Više je osjećaja za razmještaj i
jednostavnost, i prostor, i tišinu u japanskim vrtovima.
GB: Oni su zaklonjeniji, dok se naši vrtovi
otvaraju prema van. A takvi su engleski vrtovi. Kad god pogledaš japanski vrt,
on obično ima oko sebe zaslone ili pregrade, ograde od bambusa ili tako nešto.
TG: Da, japanski osjećaj za prostor je
privatniji i zatvoreniji.
GB: Oni rade s manjim prostorima i biljkama nego
mi ovdje. Ja imam mnogo prostora.
TG: Japanska riječ za vrt je niwa, što znači čisto mjesto. U takvom poimanju vrta postoji osjećaj svetosti. Imaš
li ti išta od tog osjećaja?
GB: Da. Mislim da to i jest čisto mjesto. To je
dobro ime za njega. Možeš li ponoviti tu frazu?
TG: To je jedna riječ, niwa, i znači "čisto mjesto".
GB: Čisto mjesto. Pa, mislim da je to dobro ime
za vrt.
TG: U kojem smislu bi on bio čist? Što bi to za
tebe značilo?
GB: Pa značilo bi isto kao i bilo što drugo što
je čisto. Nije zagađeno idejama ljudi.
TG: Dakle, vrt je mjesto u koje se bježi od
ljudskih nevolja i pamćenja. I možda je pamćenje vrsta zagađenja što se tiče
vrta. Barem osobno pamćenje, ili pamćenje nevolja. Zato je vrt, dakle, mjesto
kamo odlaziš možda pročistiti svoj duh. Dopustiti mu da otrese otpad nevolja.
Pitam se kakav je odnos razmišljanja, ili sanjarenja, prema tvom vrtu?
GB: Ja nemam vremena za sanjarenje. Imam tako
mnogo posla da nekako radim zbilja brzo. Danas nešto malo zagladim, sutra opet
malo bolje.
TG: Uviđam da nisam ispravno zamišljala tvoj
vrt, jer zamišljala sam da s njim ide i neko opuštanje – neko vrijeme u kojem
tvoje misli mogu samo lutati, slobodno se 'odmotavati', možda malo plutati.
Čini se da to nije slučaj.
GB: Kad živiš sama, život ti je drukčiji.
Vrijeme provodiš drukčije od ostalih ljudi.
TG: Dobro, reci mi koja je to razlika, kako je
ti doživljavaš. Ja znam, i ja živim sama. Postoji li način da objasniš što radi
tvoj um dok prelaziš svoje imanje i svoj vrt.
GB: Zapravo ne. Nema riječi da se to opiše. Ima
dana kad izađem i ne radim ništa. Jednostavno – šetam uokolo da vidim što treba
učiniti.
TG: Mislim da zapravo pokušavam doznati kakav je
odnos vrta prema tvom životu, osim što predstavlja obnavljanje sad ovog sad onog
posla. Kad se u obitelji pojave problemi, nalaziš li tamo neke male
međuprostore za razmišljanje o njima.
GB: Ne miješam to s vrtom. To je uglavnom za
kuću. O takvim stvarima razmišljam kad se vratim u kuću.
TG: Dakle, u vrtu te rad stvarno oslobađa takvih
i sličnih razmatranja?
GB: To je zapravo razlog zbog kojeg se vrt ima.
Da imaš nešto što te odvlači od svih tvojih problema. O njima ne razmišljam dok
sam vani. Kad uđeš u kuću, imaš fotografije i sve te uspomene – tvoji problemi
i tvoje poteškoće su tamo prisutne.
TG: Čitala sam o nekom vrtu iz 18. stoljeća što
ga povezuju sa Sv. Franjom, koji je bio zasađen u obliku nage žene. Kakav je
oblik tvojeg vrta?
GB: Pa ne mislim da ima baš neki određen oblik.
To je jednostavno četvorokutasta cjelina, komad zemlje, omeđen cvijećem, s
kućom smještenom u sredini. Imam voćnjak sa sjenicom i povrtnjak.
TG: I tratinu s perunikama ispod stabala
višanja. I, naravno, onaj krug tamo gore na onom što zovemo "vršak" –
velika izbočina zemlje koja nadvisuje tjesnac Juana de Fuca3.
A tu su i rubnjaci od rododendrona uzduž cijelog imanja, sa stablima oko kuće i
uzduž granice s imanjem tvojih susjeda na zapadu. Znači, ti svoj vrt vidiš samo
u obliku koji mu daju granične crte?
GB: To je oblik zemlje, imanja.
TG: U ranim su japanskim vrtovima postojali
kameni otoci, i njih se zapravo smatralo samim vrtom, pa je kroz mnoga stoljeća
riječ shima ili jima, što znači otok, značila vrt. Imaš li ti otoka u svom vrtu?
GB: Zapravo ne. Imam gredice, znaš kao što je
ona gore na brdu.
TG: Ja je vidim kao okrugli otok na kojem imaš
proljetne sadnice i gypsophilu, kao obrub od kamenja koji zatvara krug oko
biljaka.
GB: Da, moglo bi se to nazvati otokom.
TG: A što misliš o obrisu povrtnjaka kao
nekakvom otoku?
GB: Povrtnjak? Ne, to je jednostavno više mjesto
nužde.
TG: Otok nužde!
GB: Da, "Otok nužde". Mjesto uzgoja
stvari za jelo.
TG: U Engleskoj 18. stoljeća, javne i neke
privatne vrtove se smatralo ozbiljnim umjetničkim djelima. Pročitala sam i da
se u Japanu tvorac jednog vrta čak potpisao na poleđini dvaju kamenova, kao što
bi netko potpisao sliku. Gdje bi ti stavila potpis u svom vrtu, ako bi ga uopće
potpisala?
GB: Mislim da on već nosi moj potpis, od stabala
i svega što sam zasadila. To je rastući potpis. Ne smatram da se to mora
ispisati.
TG: Da svom vrtu moraš dati ime, koje bi to ime
bilo?
GB: Polje rododendrona. To i jest zapravo polje
rododendrona.
TG: Georgijino polje rododendrona?
GB: Stavi samo moje prezime, Bond. Gaj
rododendrona Bond.
TG: Postoji li u vrtu neko područje koje si
namjerno ostavila divlje ili neobrađeno?
GB: Pa, da. Tamo gdje sam zasadila rododendrone,
na zapadnoj granici imanja, izrasli su tako veliki da su se spojili. Ne smetam
im. Oni na neki način rastu kao divlji rododendroni u šumi. Nisam kanila
stvoriti divlji vrt, ali često dobiješ nešto što nisi kanila kad se upustiš s
biljkama koje ne poznaješ. Zasadila sam te rododendrone između imanja gđe
Thompson4 i svojega kada sam
tek započinjala ranih šezdesetih i nisam imala pojma kako će narasti tako
veliki da će urasti jedni u druge. Tamo se čak ne može ni hodati. Ne moram oko
njih kositi travu, pa mi oni pomažu smanjiti količinu posla.
TG: Ima li neko mjesto na imanju koje te poziva
više nego druga?
GB: Mislim da me povrtnjak poziva više za
vrijeme obrađivanja. Ne misliš li da je tako?
TG: Da, a provodiš dosta vremena i oko perunika.
Svake godine jedva čekam da procvetaju u svibnju. Zato sam i napisala pjesmu o
tvom vrtu perunika za Mirabellu
prošlog proljeća (svibnja 1995).
VRT
IRISA U SVIBNJU
Promatrano
s ceste, jato morskih konjića
vijugavo
se rasipa podno trešnjevih stabala.
Sasvim
nalik umu svoga vrtlara, plivaju
kroz
suncem osjenčane kontinente prostora. Svaki raspor
pupoljka
vladar je nad katedralom bezvlašća, ljubav
stegnuta
u stabljiku mača. Ona je poput kaleža,
stijeg
cvjetnih školjki što nudi kišu, izokrenute šljemove
s
porivom da nas poprskaju osvetničkim kapljicama
dok
je oprezno slijedimo. Suprotno Svetoj Terezi,
ona
ne želi da je podmitimo na naklonost
pukim
dijamantima. Obezglavljuje svoj Svečani Buket,
jer
najdraži su joj hibridi s moći rastezanja bivših boja
duge,
sve do potajnog jezika nijanski i međutonova.
Krcati
mjesečinom ili naglo istrgnuti
iz
ledene kralježnice zime, oni se zarivaju u zemlju
poput
pomame. Da je kojim slučajem božica Duge
poslala
ovu procesiju u raj, poruka bi se razvila kao
stijeg
drzovitosti mlada mjeseca. Upitaj vrtlara ima li
ona
išta s renesansnim baršunom cvjetova, i njen
odgovor
imbecilima već slijedi: "Pa naravno!".
Poštujući
nedostatak ma kakve postepenosti, baš kao i
sideralnosti,
izdaleka sklonu naglom otvaranju svih
odjednom,
zbog čega nadmašuju običnu ljepotu
beskonačnošću
dobrodošlica. Kuda god zakoračimo,
korijeni
nalik ptičjim pandžama prokazuju se
kroz
zemlju kao da provociraju radost zlokobnog
porijekla.
Toliko dugo vremena udovica, da njena litanija
sada
prepoznaje crnilo kao slavlje: Pozdravljam te, Tamo
purpurne
mračnosti i Houdinijevijevih međutonova višnje,
zagasiti
burgundijcu Crnog tornada, ili padu Tarbiza
bolnom
poput krila spaljenih kukaca. A zatim nastupa
njeno
najuzvišenije crnilo, žuđeno posjetiteljem
da
nikad ne prestane: Nesvjestica.
GB: Bilo je to prvi put da toliko ljudi čuju za
moj vrt. Pjesma je ispala bolja nego što sam mislila.
TG: Možeš li se prisjetiti nekog određenog
vremena kada ti je vrt bio neka vrst utjehe? Kada si ovisila o bodrenju i
podršci vrta?
GB: Ne razmišljam o vrtu na taj način. Na vrt
gledam kao na užitak koji nam pruža priroda. To je nešto što jednostavno dolazi
prirodno ako se brineš, činiš svoj dio posla, sadiš sjeme i biljke, onda se
priroda za to probrine.
TG: Ti se, dakle, družiš s nevidljivim partnerom
– prirodom, i možda si, budući da imaš vrt, više uključena u tu nevidljivu
energiju rasta nego recimo ljudi koji nemaju vrt.
GB: O, mislim da je to istina!
TG: Misliš li da si se promijenila zato što
provodiš vrijeme u vrtu? Čini li te to drukčijom od drugih ljudi u bilo kojem
pogledu?
GB: Ne mislim da me je to promijenilo.
Vrtlarstvo, to je neka vrsta hobija, znaš.
TG: Ja bih rekla da ti je vrt više od hobija.
Uistinu je izrastao u vrlo veliku djelatnost, i s godinama si se počela
prilično posvećivati ovom vrtu.
GB: Pa, kako vrijeme prolazi, vrt raste i raste,
i zahtijeva sve više brige. Na neki me način nadživio. On još raste, a meni je
osamdeset i jedna i dolazi do toga da se ne mogu s njim nositi.
TG: Dakle, tebe tvoj vrt vuče za sobom, na neki
način. Ima dana kada te zgrabi za vrat. Tvoj se vrt pomlađuje, postaje sve
snažniji i snažniji, a ti postaješ sve starija.
GB: Točno tako.
TG: Možda je ta pojačana ljubav za vrtove
svojstvena ženama tvoje generacije, rođenim 1914. i kasnije u dvadesetima, koje
još dugi niz godina nisu bile dio radne snage, osim kad je to iziskivao drugi
svjetski rat ranih četrdesetih.
GB: Mislim da je to istina. Eto, pogledaj svoju
tetu Fay5, oni imaju pozamašan
vrt oko svoje kuće. Ni ona nije radila izvan kuće. Stevie, tvoja sestra, iako
cijelo vrijeme radi, vrlo je slična meni, a ti – ti voliš vrtove. Voliš izaći i
boraviti u vrtu.
TG: To veoma volim. I kopati, zaboraviti se. Da.
GB: Mislim da Stevie jedino o tome misli, o tom
vrtu i tim visećim loncima i tom trijemu. Između toga i njene djece je njezin
život.
TG: Vrtlarstvo se izgleda prenosi s koljena na
koljeno među ženama u našoj obitelji. Ali čini se da nijedna od unuka to nema,
osim možda Rijl6.
GB: Vjerojatno Rijl kad bude starija. Željet će
imati cvijeće.
TG: Znaš li za koga tko je bio kao ti i više
volio vrt od kuće?
GB: Mislim da je Majka7
bila takva. Ona nije marila za kuću. Naravno, nije ni imala zašto ostajati u
kući, samo zbog kuhanja. Bila je manje-više osoba otvorenih prostora u svojim
mladim danima. Pomagala je na poljima sa sijenom i tamo gdje se radilo
kamionima. Ako je morala šiti, ili zimi, ostajala bi u kući i šila pokrivače,
ali bi inače tijekom ljeta boravila vani. Tako nekako i ja radim. Vani sam
ljeti, a unutra zimi.
TG: Jesi li ikada vidjela vrt koji bi poželjela
da je tvoj?
GB: Nisam. Ne bih svoj mijenjala ni za čiji jer
imam mnogo toga što malo tko drugi ima. A moje tlo je ravno, nije brežuljkasto
i ne pada ili što slično. A imam i pogled iz vrta.
TG: Možeš vidjeti planinu Olympic na južnome
kraju i more prema Kanadi na sjevernoj. Prepreku i pozivanje. Ali možda bismo
mogli razmotriti kakav bi mogao biti unutarnji pogled ili poimanje vrta. Rečeno
je da osobni vrtovi predstavljaju naša nastojanja da dočaramo raj na ovom
svijetu. Ima li obrađivanje tvojeg vrta neke veze sa stvaranjem tvoga vlastitog
oblika raja tamo gdje živiš?
GB: Pa, što smatraš rajem? Ako doživljavaš raj
kao mjesto gdje je sve nekako samotno, gdje nema gnjavaže i sve jednostavno
raste svojom prirodnom brzinom, pa to je vrsta raja koja postoji u mojem vrtu.
Moj vrt može raditi što želi. To je manje-više raj za grmlje i rododendrone
koje sam u njemu zasadila. Oni se mogu razvijati onako kako im to priroda omogućuje.
TG: Drugim riječima, ti nemaš ideal vrta kao
savršenog mjesta gdje ne raste korov. U tvom vrtu ima korova, zar ne?
GB: Može biti nekoga korova. Prirodno je da
korov raste ondje gdje će rasti biljke. Kad tamo ne bi rastao korov, ne bi
raslo ništa.
TG: Što te tvoj vrt naučio o životu, o prirodi?
GB: Pa, ne znam može li se odvojiti vrt od
života. Tijekom života priroda te sigurno podučava. Ako ne vodiš brigu o svom
vrtu, nećeš ga ni imati. To je prva i najvažnija poduka.
TG: Držiš li da ti je vrt omogućio neki umni mir
koji možda inače ne bi imala?
GB: Dao mi je još nešto o čemu ću razmišljati
osim o samoj sebi.
TG: Pa, to je dobro rečeno. To, da te izvlači iz
same sebe.
GB: Ne moraš stalno sjediti i razmišljati o
sebi. Možeš izaći van među cvijeće i vidjeti ima li ono kakvih problema. Većina
cvijeća ima. Ono želi da ostaneš dolje s njim i da ga plijeviš. I zalijevaš i
gnojiš.
TG: Znači, postoji osjećaj da si, što god se
drugo u svijetu događalo, ti potrebna u svom vrtu. Ja nemam taj osjećaj sa svojim
pisanjem baš često – da je ono potrebno ili da sam izričito ja potrebna, pa mi
je to zaista zanimljivo. Kao spisateljica, katkad imam osjećaj da književni
svijet – moj vrt, moj književni vrt – može i bez mojih pjesama i priča posve
dobro nastaviti dalje. Stoga moram nastaviti iz svoje, vlastite, čiste nužde.
GB: Pa, ni jedan vrt ti ne uzvraća izravno.
Uzvraća ti posredno, jer ti daje nešto drugo o čemu razmišljaš osim o sebi.
Daje ti osjećaj da nešto nečemu vrijediš. Nisi još mrtva. Daje ti do znanja da si
ondje potrebna kad izađeš i vidiš da je cvijeće možda usahlo i željno vode. Vrt
neće cvjetati bez tebe, bez nekoga tko će o njemu voditi brigu.
TG: Na neki te način vrt počinje predstavljati.
To jest, kad netko ide u tvoj vrt, dolazi i k tebi.
GB: Pa, u svakom slučaju taj netko misli o meni.
Misli o tome kako sam luda bila da posadim sve to.
TG: Kad izađem i počnem plijeviti, katkad mislim
o drugim mjestima i drugim ljudima u mom životu. Kao neki dan, kad sam vani
podrezivala živicu od borovice: kako sam rezala, iz živice se dizao prelijep
opojan miris, i počela sam razmišljati o Jimu Sorcicu, mom prijatelju pjesniku
koji je nadavno umro u Birminghamu dok je čekao na dvostruki transplant za
pluća. Sjećanja su mi se vratila u vrtu. Događa li se to tebi ikada, svjesnost
o drugim vremenima i ljudima iz tvog života, možda iz doba kad si bila mlada
ili iz tvog života u Missouriju8?
O tvojoj majci? Tvom ocu? Denzelu9?
GB: O, naravno, razmišljam o Denzelu, ali njega
nije zanimao vrt. Njega je zanimalo kako da od njega pobjegne. Bojao se da bi
morao nešto raditi. Telefonirao bi nekomu i rekao: "Pa, ovdje se nema što
raditi osim posla." To je bilo najdalje što je išao.
TG: Ja razmišljam o vrtu kao o mjestu
meditacije, a ti, čini se, nemaš taj odnos sa svojim vrtom.
GB: Mislim da razmišljam o ljudima dok sam tamo,
vani. Ali ne razmišljam o njima kao o djelovima svog vrta.
TG: Samo pokušavam otkriti kako radi tvoj um dok
si u vrtu.
GB: Radi, ali ti ne mogu reći kako. Imam želju
požuriti i obaviti. Jednostavno razmišljam o onome što radim i zašto to radim.
TG: Vrlo Zen.
Zaokupljena si tlom i tom određenom biljkom, ti si u tom trenutku, u tom
određenom trenutku.
GB: Da. Jednostavno se baviš, upravo tamo,
obavljanjem te jedne stvari. Ako želiš grašak, moraš se spustiti i zasaditi
svoj grašak, a kad nikne, trebaš ga plijeviti, i uskoro ćeš ga moći pobrati.
Isto je i s krumpirom. I s lukom. Kladim se da duž cijele strmine ovog vrta ne
raste ništa jestivo.
TG: Što misliš, što to govori o nama? Kao o
kulturi?
GB: Nije mi jasno – ne znaju li ovdje kako se to
radi, ili nemaju prostora ili vremena. Ali u Missouriju, u kraju oko Ozarksa
gdje sam odrasla, svatko je imao zasađen vrt.
TG: Koja su tvoja prva sjećanja o vrtu iz
djetinjstva u Missouriju?
GB: Moja majka, kako okopava gredice i sije
sjeme povrća sjeverno od kuće.
TG: Govorimo o vrtu u Windyvilleu, blizu
Buffala, u državi Missouri, gdje si odrasla. Znači, to je bio prvi vrt koji si
upoznala, vrt tvoje majke.
GB: Da, vrt mog djetinjstva.
TG: Tko je obavaljao poslove u vrtu? Samo ti i
tvoja majka?
GB: Pa, katkad su otac i braća dovodili konja i
poorali gredice. Onda bismo Majka i ja oplijevile gredice.
TG: Tvoja tri brata nikad nisu radila u vrtu?
GB: Ne, oni su orali ali nikad nisu okopavali.
Braća su radila s ocem na polju, sijala kukuruz i slično.
TG: Dakle, vrt je bio područje žena u obitelji.
Jesi li kao dijete vidjela i druge vrtove kojih se možeš sjetiti?
GB: Svi su naši susjedi imali povrtnjak kao i
mi. Svi bi oni s proljeća svake godine izašli i zasadili svoj luk i krumpir,
uzgajali bi hranu.
TG: Vrt je dakle bio nužnost?
GB: Da, nužnost. Ako nisi izašao i zasadio, ne
bi ni imao. Krumpir je bio prva stvar koja se sadila.
TG: U kojoj si se dobi počela baviti
vrtlarstvom?
GB: Od pete ili šeste godine. Moja baka Morris
je bila vrlo umješna s cvijećem – sjećam se, kad je u kataloge stigla uresnica,
pisala mi je da je otkrila taj novi cvijet u katalogu koji se zove uresnica, i
rekla je: "Naručila sam nešto sjemenja".
TG: To je bila majka tvog oca. Gdje je ona
živjela?
GB: To je bilo u Mack Creeku, u državi Missouri.
Znala je svaki cvijet. Znala je i da ja volim i sama sadim cvijeće. Kad god
vidim neki primjerak uresnice, pomislim na nju.
TG: Koje cvijeće imaš na sjeverozapadu, a nisi
imala u Missouriju?
GB: U Missouriju nisam imala rododendrone, ni
azaleje. Njih ne možeš uzgajati u Missouriju. Zbog vrućine. Oni vole vlažno
tlo.
TG: Zasadila si mnogo rododendrona ovdje, kod
ove kuće, u ulici Bay.
GB: Ljudi su ih baš počeli saditi negdje u
vrijeme kad smo se preselili ovamo 1963. godine. Tada su bili divlji, ali su ih
u rasadnicima već počeli križati, pa su na tržnicu stizali u mnogo različitih
boja. Naravno, privukli su mnoge, ne samo mene. U rasadnicima su ih prikazivali
kao vrlo osjetljive. Nije ih se smjelo pomicati, nije se s njima smjelo raditi
ovo, nije se smjelo ono. Ali, s njima se može raditi sve.
TG: Dakle, isprva si prihvatila rododendrone kao
neku vrstu izazova?
GB: Da. Otkrila sam da ih mogu obrezivati i
činiti s njima skoro sve što želim. Ima ih u mnogo različitih boja i različite
vrste cvjetaju tijekom svih godišnjih doba. Vrsta "Božićna radost"
cvjeta na Božić. Tako, ako ih imaš različitih vrsta, nikad nisi bez cvjetova.
Ja imam neke koji cvjetaju sada, u listopadu. Oni će, ako su doista dobro
zbrinuti, cvjetati i izvan sezone. Oni su i zeleni tijekom cijele godine, jer
ne odbacuju lišće.
TG: Stvara se dojam da s rododendronima
nadovezuješ jedno godišnje doba na drugo, često proširujući uobičajene granice
prirodnih vremenskih ciklusa. Dobro, kad si došla na Sjeverozapad, imala si dva
vrta – jedan u mjestu i kasnije ovaj istočno od mjesta. Čega se sjećaš kad
pomisliš na prvi vrt u ulici Carolina?
GB: Pa, sjećam se da sam započela zasadivši
nešto malih stabala i grmova. Tada sam posijala sjemenje. Dosta godina nisam imala
ništa jer sam imala previše djece. Petoro djece. Nisam dospjela ići van.
Postupno sam radila na vrtu. Imala sam zgodno dvorište. Zgodan vrt.
TG: Da, bio je sjajan. Kad bi netko došao u
posjet, šetali bismo dvorištem, a ti bi izgovarala imena cvijeća. Sjećam se
kako sam vas slijedila u stopu, slušala, zadivljena što si naučila latinska
imena mnoštva cvijeća.
GB: Ne samo latinska nego i narodna imena.
TG: Hodali bismo s tim ljudima uokolo, i svaki
bi čas iskočio kakav latinski naziv, i ja sam mislila da ti nekako vladaš
jezikom cvijeća jer si znala ta imena što su tako složeno zvučala.
GB: Vjerojatno sam citirala iz nekih kataloga
sjemenja. Tamo daju latinske nazive, a i narodno ime pod kojim je biljka
poznata.
TG: Tako si na primjer znala da se sadarka zove
gypsophila. Sjećam se kad sam tu riječ prvi put čula od tebe i kako sam
pomislila da je krasna riječ. Jedna od stvari koje su mi pale na pamet bila je
da imam majku koja poznaje jedan jezik izvan svakodnevnog engleskog. Sada sam
svjesna da je to doprlo izvan života radničke klase u kojem sam bila rođena. To
je nekako upućivalo na to kako jezik ima moć da dosegne egzotično i nepoznato,
i sada se pitam zašto si se mučila učeći te latinske nazive. Jesi li morala
znati latinski da bi ih naučila?
GB: Ne nužno. Sve je ovisilo o imenu pod kojim
su bile navedene.
TG: Znači, znati latinski naziv pričinjavalo ti
je zadovoljstvo.
GB: Da. Uglavnom svo cvijeće ima dva imena.
Latinsko i narodno. Imala sam knjigu u kojoj su bila navedena narodna imena
svog cvijeća.
TG: Pa, sviđa mi se zamisao da stvari imaju po
dva imena, neformalno ime i formalnu, strogu znanstvenu odrednicu. Mislim da je
to u meni poticalo neku ljubav za jezik, to da postoji ta složenost pored
jednostavnosti narodnih naziva. To me podsjeća na pjesnike i pjesništvo –
važnost imenovanja o kojoj govori Rilke. Dva su književnika koja su se također
bavila vrtlarstvom, Stanley Kunitz i Peter Davidson, posjetila tvoj vrt u
nekoliko navrata i pamtim da im je upala u oči njegova prirodnost. Drugim
rečima, on nije formalan.
GB: Ne, nije formalan. Posjeduje jednostavno
prirodni red u tome gdje se što nalazi i što pokraj čega raste. Posadila sam
primjerak vrste metasequoia glyptostroboides, u narodu znanu kao "riđa
zornica", pokraj svoga čekinjastog bora. Stanley Kunitz mi je dao
metasequoiu nakon što je umro tvoj otac10.
Ta dva drveta pripadaju jedno do drugog zbog naše prijateljske prepirke o tome
koje je starije.
TG: Imaš i plavu smreku, čini mi se.
GB: Imam cijeli red plavih smreka između nas i
istočnih susjeda.
TG: Koje je ono drveće nekako grubih oblika koje
–
GB: Ono šašavao koje je tako ružno da je lijepo?
TG: Da, baš toliko ružno da je lijepo.
GB: Ne znam što je to. Neka vrsta borovnice.
TG: Jednom smo razgovarale o tome kako se
privatni vrtovi ponekad otvaraju i postaju javni. Kad bi drugi mogli doći i
uživati u tvom vrtu, kako bi ti to omogućila?
GB: Ne bih voljela da mi se mnoštvo ljudi skiće
po vrtu. Jer, iako bi oni mogli u tome uživati, to ne bi bilo ni od kakve
koristi vrtu. Nisam sigurna ni da bi koristilo meni, da mi dolaze i prolaze
kroz njega. Ako im se vrtovi sviđaju, neka idu kući i stvore si svoj, vlastiti.
TG: To je, dakle, tvoj vrt, ponajprije za tvoj
užitak i možda povremenog posjetitelja?
GB: Da, za one koji dolaze meni u posjet; oni
mogu uživati u mom vrtu. Ali ne bi trebalo mnogo ljudi pa da ti vrt bude
pregažen.
TG: Znači, imaš osjećaj da je vrt zapravo nekako
krhak.
GB: Da, oni i jesu krhki.
TG: Razmišljaš li o ljudima koji uopće nemaju
dom ili vrt?
GB: Često sjednem pa mislim o ljudima u
staračkim domovima koji namaju vrt. Mislim na gđu Grant11
kako tamo sjedi dan za danom u onom stolcu. Taj njen stolac nije čak ni stolica
za ljuljanje, čini mi se. Kakav je to život za jednu ženu – ona je aktivna. Kad
su je njena djeca tamo smjestila, hodala je dvije do tri milje na dan. Kad god
sam bila tamo, gđa Grant je sjedila u tom stolcu, s bradom na prsima, u snu.
Kakav je to život?
TG: Pa, sigurna sam da se meni ne bi svidio. A
ne mislim ni da bi ga ti dobro podnosila.
GB: Kao što sam govorila gđi Hulse12,
dok je živjela gore u ulici Pine i imala alarmni uređaj. Kad si došla u posjet,
morala si pritisnuti taj neki gumb, i poslije još pet-šest gumba. Morala si im
reći tko si u zvučnik prije nego što si mogla ući k njoj. Ona bi mi govorila
kako je to zgodno, a ja sam joj rekla: "Jule, da ja moram biti tu gore,
ujutro bih ustala i dala da se ovaj pločnik prekopa, i zasadila cvijeće!"
Ona se smijala. Nikad nije bila bogzna kakva vrtlarica.
TG: Smatraš li da vrt ima iscjeliteljska
svojstva?
GB: Mislim da da, naročito za ljude, one stare
ljude, ima ih tamo na stotine – nikad nisam vidjela toliko ljudi na istom
mjestu kao u tom staračkom domu. Mnogo ih prolazi gore-dolje hodnikom u
kolicima, a neki hodaju. Oni čak ne dobivaju ni sunčeva svjetla. Oni nikad ne
VIDE sunce. Ipak, mora da se oni s tim slažu, jer neki doživljavaju zrelu
starost.
TG: Ali kao što si rekla, koja je kakvoća tog
života? Za tebe bi idealni starački dom imao i vrt.
GB: Morao bi imati vrt. Veliki povrtnjak. Ne bi
li to bilo lijepo? I mnogo cvijeća – ruža – veliki ružičnjak. Ne bi smjelo biti
dopu-šteno graditi velike staračke domove u gradovima kao što je ovaj. Oni bi
morali biti smještni vani, na selu, gdje ima mnogo prostora.
TG: Pa, uvijek će se izgraditi parkiralište, ali
nitko se ne sjeti da odvoji nešto zemlje za sadnju bilja.
GB: Valjda ljudi koji ih projektiraju ta mjesta
smatraju mjestima za odmaranje. No to nije odmaranje kakvo ljudi uistinu žele.
TG: Ti odmaranje shvaćaš kao djelatno stanje.
GB: Da. To bi trebalo biti vrijeme kad ljudi
rade ono što im se sviđa. Ne možeš naći ništa što ti se sviđa ako sjediš u
maloj sobi od šest s devet metara. Što možeš tamo raditi?
TG: Pa, osim ako si pisac, poput mene. Ja bih
možda i pronašla neki posao.
GB: Ne bi imala kamo staviti svoje knjige morala
bi ih metnuti pod krevet.
Botanički nazivi (latinski
– engleski narodni – hrvatski narodni)
Cosmos
(bipinatus ili sulphureus) – Cosmos – uresnica
Gypsophila
– baby's breath – sadarka
Metasequoia
gliptostroboides – dawn redwood – "riđa zornica"
Pinus
aristata – bristlecone pine – čekinjasti bor
Picea
pungens glauca – blue spruce – plava smreka
Juniperus
communis – juniper – borovnica
Buddleia
davidii – butterfly bush – ljetni jorgovan
Rhododendron
– rhododendron – rododendron
(Iz: Tess Galager, Čisto
mjesto, "Književna smotra" 104-105, Zagreb 1997.)
1 Leslie Bond je umro
1982. od raka pluæa.
2 Njezina najmlaða kći
koja živi na četiri sata vožnje odande u Bellinghamu, država Washington.
3 Širok pojas morske
vode koji odvaja Ameriku od Kanade, s ušćem u Tihom oceanu. Vodi u Puget Sound
na istoku, i od obale do obale je širok od 15 do preko 20 milja.
4 Njena zapadna susjeda.
5 Gđa Bond, supruga
Cecila Bonda.
6 Tessina nećakinja, kći
njezine sestre Stephanie Barber. U doba ovog razgovora Rijl ima četrnaest
godina.
7 Mary Minerva Kirk
Morris, Tessina baka po majci.
8 Tessina majka je
odrasla u Windyville'u, država Missouri, blizu Buffala.
9 Njezin sin koji je
poginuo u prometnoj nesreći.
10 Za dodatne obavijesti
o ovom daru vidi ogled Tess Galagher "Raditi i otati ljubazna" (To
Work and Keep Kind), iz zbirke Koncert napetosti (A concert of Tenses), 1986.,
University of Michigan Press.
11 Flora Grant, bliska
prijateljica tijekom pedesetih godina.
12 Još jedna
dugogodišnja prijteljica, Julia Hulse, koja je nedavno umrla u staraèkom
domu.