Tes Galager

ČISTO MJESTO

Prevela iz rukopisa Petra Milinković

 

 

Gubeći se u cvijeću

ne stižem kući

                 Ryokan

 

Činila je jednu stvar kao da je to samo njen posao. To je uključivalo odlaženje na mjesto gdje se to činilo, i činjenje samo te stvari na tom mjestu. Nikada nije tražila dozvolu i nije govorila kamo ide. Jednostavno je odlazila.

Ne bi je bilo, i ne bi je bilo. Kuća, njen zamjenski djelokrug, morala se snaći bez nje. Ja sam bila najstarija od petoro i djevojčica, jedina djevojčica dok se nije rodila moja sestra kad mi je bilo trinaest. Za odsutnosti moje majke, ja bih preuzela brigu oko kuće u kaosu. Sebe sam zadužila za uvođenje reda, održavala sam je nastanjivom, mela, prala podove, pospremala stvari. U isto vrijeme, i možda kao posljedica toga, moja je soba postala utočište, izba za zimski san. Bila je obložena cedrovim daskama opojna mirisa, ulaštenim do rumenog sjaja. Čvorovi na njima, moji jedini svjedoci, buljili su u mene. Kroz dvokrilna ostakljena vrata mogla sam vidjeti zamućene boje i obrise moje braće i roditelja kada bi prolazili iz kuhinje u dnevnu sobu. Njihovi su se glasovi pojačavali i stišavali poput upornih valova. Graja i tišina, širenje i prigušivanje. Ja sam se, unutar te sobe, udaljavala čitajući knjige, crtajući i slikajući, i pišući pisma baki, po majci, u Missouriju, prvoj osobi s kojom sam razmjenjivala pisma.

Kamo je odlazila moja majka sve te godine moga odrastanja? Kakva je bila priroda tih odlazaka? Uvijek  smo znali da je možemo naći u vrtu. Često smo joj se pridruživali, pomagali joj u sadnji i pljevljenju povrtnjaka, u branju jagoda. Kako je bila usredotočena! Kako prisutna i odsutna  u isto vrijeme, ne govoreći osim da kaže upute, da pokaže mojoj braći i meni što da radimo.

U sebi sam otkrila strast za satove klasičnoga glasovira koje je plaćao moj sitničavi otac, no strast moje majke za vrt, to kako se ona bez isprike držala tog  zaduženja, jedno godišnje doba za drugim, godinu za godinom, duboko me se dojmilo.

Kuća, koja je bila djelokrug majki mojih kolegica iz razreda, bila joj je nevoljko, povremeno boravište tijekom proljeća, ljeta i jeseni. Samo se zimi predavala boravku "unutra", kako je to nazivala. Inače je se moglo naći pognutu, ili na koljenima, kako kopa ili zbrinjava na bilo koji način, s cijevi za polijevanje, često za kosilicom, ili nepokretnu, kako škilji na suncu, i odmjerava kako napreduje neka biljka.

Strast i sloboda i primjer marljivosti – to sam malo po malo prikupljala pored svoje majke i iz načina na koji je bila odsutna, iz činjenice da je bila drugdje, vani. Onako kako je ona bila vani, ja sam bila unutra – unutra u svojoj strasti i marljivosti, svojoj čežnji za jezikom i pričom. Odlazila sam, kao što je i ona odlazila, bez dozvole. Razvila sam naviku da odlazim u svoju sobu, da radim ono što je moja majka nazivala "gomilanje s knjigom". Gomilala sam. Nakon nekog vremena majka je primijetila moje iskradanje. Najprije blago, a zatim s više žestine, prigovarala mi je zbog mojih odsutnosti. Zbog moga gomilanja. Što sam gomilala? Kakve nakupine? Kakvo tajno skladište? Bila su to nagoviještena ali neupitana pitanja.

Možda je to bilo više no što je ta mala kuća uokvirena stablima mogla podnijeti – jedna djevojčica i jedna žena koje ignoriraju njene zahtjeve. Koje je na neko vrijeme zanemaruju. Razmišljajući unatrag, čini mi se da su me uvijek pozivali natrag iz moje izbe, od mog udobnog tetošenja knjiga – čitala sam sa žarom koji je tjerao suze na oči. Vraćali bi me natrag k potrebama kućanstva. Moja me majka zvala natrag. Knjiga bi morala biti odložena, moje mjesto brižljivo obilježeno isprešanom maćuhicom iz vrta. Sklapala sam korice preko odgođenog obećanja, kao preko zamišljenog, vječno iščekujućeg ljubavnika.

Tek otkako smo moja majka i ja postale udovice, i živeći blizu jedna drugoj u proteklih sedam godina, počela sam shvaćati da je i ona u tim vremenima bila pozivana natrag, u kuću, protiv svoje volje. Željela je da ne bude sama pri radu oko kuće koji je bio dalek njenoj strasti za vrt. U kućnome poslu ja sam bila s njom i bez nje. Ostavljala sam začetke vlastitog unutarnjeg vrta i pomagala joj nositi svakodnevni teret kuće. Tih smo dana bile kao uzajamni zavjerenici, vidim sada – ona je nijemo govorila: možeš imati svoju slobodu ako mi pomogneš da imam svoju. Puštala sam joj da ima vrt. Dan za danom ona je meni, uglavnom, dopuštala te divne otoke s knjigama, slikanjem i glazbom.

Zapanjujuće, cijelo to vrijeme nije mi nikad palo na pamet upitati zašto je moja majka išla u vrt. Bilo je samo po sebi očigledno da smo jeli iz povrtnjaka. Ali cvijeće što je omeđivalo dvorište – to je bilo njeno pravo blago. U obiteljskom životu postoji strahovita brzina. Toliko mnogo zbivanja, tako malo vremena i nastojanja da ih se razjasni. Dugo nisam imala pojma koja pitanja postaviti majci o njenom vrtlarenju, pa je moja svijest o tome kroz godine poprimila nijemi odnos. Što sam je dulje gledala kako tamo odlazi, to sam više bila svjesna koliko se njeno vrtlarstvo podudara i prati moju vlastitu čežnju iz djetinjstva za održavanjem dostojne veze s jezikom na pravom temelju.

Možda nisam pitala zašto moja majka voli vrtlarstvo jer sam ćutila da bih mogla poremetiti njeno prirodno uronjavanje u ono što bih mogla nazvati "tajnom vrtlarstva",  a u koju je ona ušla bez privida uzdizanja. Možda sam se plašila da je ne učinim odviše svjesnom njenoga bezuvjetnog poriva izvan rasuđivanja da bude tamo. Možda sam osjećala da bih bila odbijena, da ne bih bila primljena.

Na neki neizgovoreni način, vrt je za moju majku odnio prevagu nad svim drugim. Osjećala sam, ali tada nisam znala da je to bio njen sastanak sa sobom. A ipak je to bila i njena intuitivna i prihvaćena odmaknutost od sebe uopće. Bilo je to jedino mjesto gdje se trošila neštedimice. Doći k njoj tako zadovoljno samoj ondje, značilo je upasti u vrstu samoće koju katkad krajičkom oka opazimo iz automobila u vožnji, onu usamljenoga konja na paši u polju, s četiri trbuha koji slijede glavu beskrajno zadubljenu u posizanje usnama i zubima za travom.

Kamo su odlazile njene misli? – još jedno neupitano pitanje koje se u meni gnijezdilo od djetinjstva. U vrtu je ona bila daleka i sva se čežnja doimala utaženom. Kretala se u mirnoj čahuri podudarnosti sa sobom i sa svijetom. Bio je dubok taj prostor.  U njemu sam mogla osjetiti ta stoljeća, to bogatstvo tla, zabijanje alata u njega, dugotrajne pripreme tla za sjeme. Ona je bila povezana sa svima na Zemlji koji su u prijašnjim vremenima uzgajali vrtove. Od kojih su toliki mnogi bili žene.

Sada mislim da me je čitanje i razmišljanje odvuklo onoliko daleko prema unutra koliko je moju majku njen vrt vukao prema van, i da eto postoji mjesto gdje smo se napokon združile. Njen primjer stjecanja slobode duha, ma kakve bile okolnosti, ta potreba, bila mi je pružena tako smiono da je postala moja unutarnja matrica. Zapovijedala je sama sebi. Vidjela sam kako slijedi vlastite naredbe. Postupno ću i ja stvoriti tu naviku u svome pisanju, čitanju i razmišljanju – da slijedim vlastite naredbe, što je jedna od najvažnijih zadaća svakog pisca, umjetnika ili uistinu, kao u primjeru moje majke, pri obavljanju bilo kojega strastvenog zanimanja.

Usputno s tim utonućem u samotnost mjesta i duha, odvajanjem od vlastitih misli i unošenjem sebe u neki pothvat, dala mi je i uzor vrta, plodnosti koja nije negdje drugdje; mjesto vrijedno uzgajanja bilo je na dohvatu. Bio je to važan dar za dijete iz radničke klase koje je lako moglo pretpostaviti da su teme koje bi spisateljica trebala štovati uzvišene i udaljene od zbivanja u životu što se odvija oko nje.

Budući da je vrt nicao takvim obiljem, toliko blizu, na dohvatu, postao je trajna unutarnja metafora i vizualno svjedočenje da bi mjesto i temelj moga vlastitoga književnog vrta mogli istinski izvirati iz ljudi i života koji su meni toliko važni. To je također potvrđivalo i činjenicu da moj jezik, tako snažno ukorijenjen u njihov jezik, njihove vrijednosti i načine gledanja, posjeduje vlastito dostojanstvo, cjelovitost i istinitost.

Pada mi na pamet riječ "usuditi se" – da me je hranilo usuđivanje moje majke da se na neko vrijeme uzdrži od intenzivnih i nesmiljenih sužanjstva majčinstva. U vremenima  prije traženja ženskog oslobođenja, glavni se ženski lik u mome životu usuđivao odvojiti se, odnjegovati drugi svijet u središtu našega zahtjevnoga kućanstva. Jesam li čak i slutila da je vrt njen nepokolebljivi, najtrajniji sudrug, koji će nadživjeti čak i muža i djecu?

Tako je bilo i s mojim pisanjem. I dalje je ono bio zvanje koje me je pratilo, tješilo i oživljavalo, mjesto izdržljive plodonosnosti. Naročito je tako bilo od kako je prije sedam godina umro moj suprug Raymond Carver, s kojim sam deset godina dijelila taj život pisca. Mnogi su me ljudi i zvanja, uključujući i moj voljeni sporedni poziv podučavanja, održavali neko vrijeme. Ali moje pisanje je bilo i jest to "čisto mjesto" – fraza koju smo majka i ja razmatrale u razgovoru što slijedi. Iako značenje fraze ima za svaku od nas različita vrata, mi ulazimo u istu sobu, ili, u ovom slučaju, u isti prostrani vrt u kojemu naše vrhunske slobode nalaze bitne oblike izražaja.

Ne želim nadomjestiti čitateljevo razumijevanje onog što struji između nas u našem dijalogu – majke i kćeri, vrtlarice i spisateljice – osim što bih naznačila da su moji stavovi i istraživanja, nadam se, vidljivi iz postavljanja upravo ovih pitanja. Divim se kako je moja majka zaobilazila ili iznova pregovarala o nekima od njih. Nešto se rijetko postupno pojavljuje iz kukuljice naše razmjene riječi – njena posebna i uzorna vjernost vlastitoj zamisli o tome što vrt jest i o njenoj ulozi u njemu. Ti su elementi njenog mišljenja, kojima je prožet moj život kao spisateljice, prisutni u naznakama u našem razgovoru čak i kad ih ne komentiramo izravno.

Jedna od stvari koja mi se, kad se osvrnem, vrlo sviđa u odgovorima moje majke je to da, što se ja više trudim da ravninu rasprave podignem na neku razinu umnog ili duhovnog poimanja, to me više ona pravično "treska" natrag, na zemlju, k nerazdvojnosti "činjenja" i "bivanja". U njenoj je tjelesnosti velika energija i to mi je neprestance pristupačno kao blagoslov i izvorište.

Napokon, više sam nego zahvalna što smo obje živjele dovoljno dugo da ostvarimo taj dijalog, da još jednom na presudan način shvatimo da je taj vrt, to čisto mjesto, oduvijek bilo na dohvatu ruke. Naša sposobnost da se povežemo mogla je biti drukčija, ali određena se milost za nas pobrinula i pozvala nas. Nastupila je zajednička samoća koja nas je milostivo ostavila jednu drugoj na raspolaganju. Uistinu, na mnoge načine ovo što slijedi ne bi možda nikad bilo moguće. Koliko djece proguta misterije sila koje održavaju njihove roditelje a da nemaju ni prigode ni drskosti postaviti razotkrivajuća pitanja koja bi ih mogla privući jedne drugima na svjež, životan način, ovako kako su ova pitanja to učinila za moju majku i mene?

 

 

ČISTO MJESTO

 

(Razgovor koji slijedi vodila je Tess Gallagher sa svojom majkom Georgijom Bond o njenom vrtu, u njenoj kući u ulici Bay u Port Angelesu, državi Washington, 17. i 19. listopada 1995.)

 

TG: Gdje si stekla naviku odlaženja u vrt?

GB: Pa smatrala sam da je takva kuća gdje moraš biti unutra, jednostavno, više kao zatvor. U kući možeš  ostati zauvijek a da se ništa ne promijeni osim ako ti sama to ne promijeniš, ali ako odeš u vrt, svaki dan vidiš promjenu.

TG: On se promijenio.

GB: Nešto ga je promijenilo. Promjenio je sebe. Bez mene. I to je ono što mi se tu sviđa. Svakog jutra izađeš i možeš pogledati svoje biljke, vidjeti koliko su izrasle. A kad se vratiš u kuću, to je i dalje ista stara kuća. Ništa se nije pomaklo. Ništa se nije učinilo. Kuća od tebe samo napravi roba ni za što.

TG: Dakle, osjećala si se slobodnijom kad bi izašla van?

GB: Da. Ako ne izlaziš svaki dan, za tjedan ili dva više nećeš prepoznavati svoje biljke kad im se vratiš, toliko će narasti.

TG: A bilo bi i nepodopština, nikao bi korov. Znači, kad izađeš ujutro u vrt, prošećeš li i sve pregledaš?

GB: Da. Volim vidjeti kako se nešto što sam ja zasadila primilo.

TG: Što te najviše veseli?

GB: Pa, što god treba učiniti, veselit će me da to učinim.

TG: Dakle, veseli te sam rad? Naprezanje? Pomirba s onim što vrt od tebe zahtijeva?

GB: Da. Tu leži ono što te veseli, kad radiš ono što mora biti napravljeno.

TG: Ako te vrt napućuje, što ti govori?

GB: Govori – obrađuj me, brini za mene, i ja ću te nagraditi. To je ono što biljke govore. Ako ne brineš za njih i ne držiš korov podalje od njih, neće učiniti bogzna što za tebe.

TG: Ti dakle svako jutro prošećeš uokolo i ocjenjuješ što treba napraviti, pa si zapovjediš pokret?

GB: Mislim da je tako. Uz cvjetnjak i grmlje imam i povrtnjak. Tamo doista bivam nagrađena. Iz njega dobivam jelo. I jabuke. Branje jabuka. Branje šljiva, i šljiva za sušenje.

TG: Koliko si godina radila u svojim vrtovima u Port Angelesu?

GB: Pa, preselili smo se u ulicu Carole četrdeset i treće. Oko pedeset godina. Dobrih pedeset godina.

TG: 1961. sagradila si ovu kuću u ulici Bay gdje mi sad razgovaramo, zar ne?

GB: Da vidimo. Iselili smo onog dana kad je ustrijeljen predsjednik Kennedy. (22. studenog 1963.). U redu, bilo bi to trideset dvije godine u ulici Bay.

TG: Dobro, radila si dakle u vrtu u ulici Bay više od trideset godina, uz oko dvadeset godina u ulici Caroline, gdje sam ja odrasla. Ima li vrt za tebe sada drukčije značenje nego kad si započela?

GB: Pa ima, jer sada nekako zauzima mjesto ljudi. Nikoga sad više nema, ali vrt je ostao. I narastao. Zauzeo je mjesto moga pokojnog muža1 i moje djece, čak i nekih mojih prijatelja koji su preminuli. Ništa od vrta nije otišlo s ljudima koji su otišli.

TG: Postoji osjećaj da sudjeluješ u izdašnosti vrta, bez obzira na to tko dolazi ili ostaje u tvom životu.

GB: Da, to je to. Možeš vidjeti je li se ono što pokušavaš uzgojiti primilo – i možda te to iznenadi, kao što te iznenađuju ljudi. Na primjer, bila sam kod Stevie2, htjela sam ljetni jorgovan. Pregledali smo rasadnike ali nismo našli nijedan, a Stevie ima ljetni jorgovan. Ona mi je rekla: "Pa, neka je žena rekla da možeš jednostavno otrgnuti granu s ovoga i zakopati je i ona će pustiti korijen". Ja sam tad rekla: "Pa, uzet ću granu prije nego što odem kući". Ujutro, kad smo odlazili, izašla sam da uzmem granu, i jedna je bila odlomljena. Djeca, ili netko drugi, očešala su se i odlomila je. Bila je dugačka oko šest inča. Donijela sam je kući, stavila u lonac sa zemljom, i trebala si vidjeti kako je rasla. Obična grana. Umrijet će kad vidi da sam dobila ljetni jorgovan od njezina grma.

TG: Dakle, postoji i osjećaj čarolije. Saučesništva, možda, s prirodom. Da se uzima otpadak ili djelić jedne biljke i da mu se udahne vlastiti život.

GB: U prirodi je uvijek izazov učiniti da nešto izraste. Možeš otrgnuti komadić geranija i postići da pusti korijen. Isto je i sa fuksijama. Njih je lako zasaditi. Uzmeš komadić, staviš ga u zemlju i...

TG: Znači, osjećaš se nagrađenom kad se to dogodi?

GB: Da. Od kuće ne dobivaš baš mnogo nagrada. Valjda jedino ako si stalno unutra i nikad ne upoznaš ono što je vani. Ali koliku nagradu možeš iz toga dobiti? Samo boravak u kući. Čak i ako sve upravo savršeno urediš. To mi se ne sviđa. Lesova majka, majka tvoga tate, ona nikad nije izlazila iz svoje kuće. Motala se uokolo s repom od pregače i svaki dan brisala prašinu s pokućstva. Činilo mi se da bih, da moram to raditi cijelog života, poludjela.

TG: Kad čitaš svoje brojne knjige s prikazima engleskih i japanskih vrtova, što utječe na tvoje razmišljanje o vlastitom vrtu?

GB: Japanske me biljke baš i ne zanimaju – bonsai i kamenje. Sviđaju mi se engleski vrtovi s mnogo ruža i grmlja. Engleski su vrtovi sličniji vrtovima koji mi se sviđaju na Zapadnoj obali. Moje oblikovanje krajolika ne podudara se s japanskim vrtom. Oni imaju male biljke. Kod bonsaia odsjecaju korijenje. Mislim da je to na neki način okrutno. To me ne privlači. Srežu biljku toliko da ona jedva preživljava.

TG: Više je osjećaja za razmještaj i jednostavnost, i prostor, i tišinu u japanskim vrtovima.

GB: Oni su zaklonjeniji, dok se naši vrtovi otvaraju prema van. A takvi su engleski vrtovi. Kad god pogledaš japanski vrt, on obično ima oko sebe zaslone ili pregrade, ograde od bambusa ili tako nešto.

TG: Da, japanski osjećaj za prostor je privatniji i zatvoreniji.

GB: Oni rade s manjim prostorima i biljkama nego mi ovdje. Ja imam mnogo prostora.

TG: Japanska riječ za vrt je niwa, što znači čisto mjesto. U takvom poimanju vrta postoji osjećaj svetosti. Imaš li ti išta od tog osjećaja?

GB: Da. Mislim da to i jest čisto mjesto. To je dobro ime za njega. Možeš li ponoviti tu frazu?

TG: To je jedna riječ, niwa, i znači "čisto mjesto".

GB: Čisto mjesto. Pa, mislim da je to dobro ime za vrt.

TG: U kojem smislu bi on bio čist? Što bi to za tebe značilo?

GB: Pa značilo bi isto kao i bilo što drugo što je čisto. Nije zagađeno idejama ljudi.

TG: Dakle, vrt je mjesto u koje se bježi od ljudskih nevolja i pamćenja. I možda je pamćenje vrsta zagađenja što se tiče vrta. Barem osobno pamćenje, ili pamćenje nevolja. Zato je vrt, dakle, mjesto kamo odlaziš možda pročistiti svoj duh. Dopustiti mu da otrese otpad nevolja. Pitam se kakav je odnos razmišljanja, ili sanjarenja, prema tvom vrtu?

GB: Ja nemam vremena za sanjarenje. Imam tako mnogo posla da nekako radim zbilja brzo. Danas nešto malo zagladim, sutra opet malo bolje.

TG: Uviđam da nisam ispravno zamišljala tvoj vrt, jer zamišljala sam da s njim ide i neko opuštanje – neko vrijeme u kojem tvoje misli mogu samo lutati, slobodno se 'odmotavati', možda malo plutati. Čini se da to nije slučaj.

GB: Kad živiš sama, život ti je drukčiji. Vrijeme provodiš drukčije od ostalih ljudi.

TG: Dobro, reci mi koja je to razlika, kako je ti doživljavaš. Ja znam, i ja živim sama. Postoji li način da objasniš što radi tvoj um dok prelaziš svoje imanje i svoj vrt.

GB: Zapravo ne. Nema riječi da se to opiše. Ima dana kad izađem i ne radim ništa. Jednostavno – šetam uokolo da vidim što treba učiniti.

TG: Mislim da zapravo pokušavam doznati kakav je odnos vrta prema tvom životu, osim što predstavlja obnavljanje sad ovog sad onog posla. Kad se u obitelji pojave problemi, nalaziš li tamo neke male međuprostore za razmišljanje o njima.

GB: Ne miješam to s vrtom. To je uglavnom za kuću. O takvim stvarima razmišljam kad se vratim u kuću.

TG: Dakle, u vrtu te rad stvarno oslobađa takvih i sličnih razmatranja?

GB: To je zapravo razlog zbog kojeg se vrt ima. Da imaš nešto što te odvlači od svih tvojih problema. O njima ne razmišljam dok sam vani. Kad uđeš u kuću, imaš fotografije i sve te uspomene – tvoji problemi i tvoje poteškoće su tamo prisutne.

TG: Čitala sam o nekom vrtu iz 18. stoljeća što ga povezuju sa Sv. Franjom, koji je bio zasađen u obliku nage žene. Kakav je oblik tvojeg vrta?

GB: Pa ne mislim da ima baš neki određen oblik. To je jednostavno četvorokutasta cjelina, komad zemlje, omeđen cvijećem, s kućom smještenom u sredini. Imam voćnjak sa sjenicom i povrtnjak.

TG: I tratinu s perunikama ispod stabala višanja. I, naravno, onaj krug tamo gore na onom što zovemo "vršak" – velika izbočina zemlje koja nadvisuje tjesnac Juana de Fuca3. A tu su i rubnjaci od rododendrona uzduž cijelog imanja, sa stablima oko kuće i uzduž granice s imanjem tvojih susjeda na zapadu. Znači, ti svoj vrt vidiš samo u obliku koji mu daju granične  crte?

GB: To je oblik zemlje, imanja.

TG: U ranim su japanskim vrtovima postojali kameni otoci, i njih se zapravo smatralo samim vrtom, pa je kroz mnoga stoljeća riječ shima ili jima, što znači otok, značila vrt. Imaš li ti otoka u svom vrtu?

GB: Zapravo ne. Imam gredice, znaš kao što je ona gore na brdu.

TG: Ja je vidim kao okrugli otok na kojem imaš proljetne sadnice i gypsophilu, kao obrub od kamenja koji zatvara krug oko biljaka.

GB: Da, moglo bi se to nazvati otokom.

TG: A što misliš o obrisu povrtnjaka kao nekakvom otoku?

GB: Povrtnjak? Ne, to je jednostavno više mjesto nužde.

TG: Otok nužde!

GB: Da, "Otok nužde". Mjesto uzgoja stvari za jelo.

TG: U Engleskoj 18. stoljeća, javne i neke privatne vrtove se smatralo ozbiljnim umjetničkim djelima. Pročitala sam i da se u Japanu tvorac jednog vrta čak potpisao na poleđini dvaju kamenova, kao što bi netko potpisao sliku. Gdje bi ti stavila potpis u svom vrtu, ako bi ga uopće potpisala?

GB: Mislim da on već nosi moj potpis, od stabala i svega što sam zasadila. To je rastući potpis. Ne smatram da se to mora ispisati.

TG: Da svom vrtu moraš dati ime, koje bi to ime bilo?

GB: Polje rododendrona. To i jest zapravo polje rododendrona.

TG: Georgijino polje rododendrona?

GB: Stavi samo moje prezime, Bond. Gaj rododendrona Bond.

TG: Postoji li u vrtu neko područje koje si namjerno ostavila divlje ili neobrađeno?

GB: Pa, da. Tamo gdje sam zasadila rododendrone, na zapadnoj granici imanja, izrasli su tako veliki da su se spojili. Ne smetam im. Oni na neki način rastu kao divlji rododendroni u šumi. Nisam kanila stvoriti divlji vrt, ali često dobiješ nešto što nisi kanila kad se upustiš s biljkama koje ne poznaješ. Zasadila sam te rododendrone između imanja gđe Thompson4 i svojega kada sam tek započinjala ranih šezdesetih i nisam imala pojma kako će narasti tako veliki da će urasti jedni u druge. Tamo se čak ne može ni hodati. Ne moram oko njih kositi travu, pa mi oni pomažu smanjiti količinu posla.

TG: Ima li neko mjesto na imanju koje te poziva više nego druga?

GB: Mislim da me povrtnjak poziva više za vrijeme obrađivanja. Ne misliš li da je tako?

TG: Da, a provodiš dosta vremena i oko perunika. Svake godine jedva čekam da procvetaju u svibnju. Zato sam i napisala pjesmu o tvom vrtu perunika za Mirabellu prošlog proljeća (svibnja 1995).

 

 

VRT IRISA U SVIBNJU

 

Promatrano s ceste, jato morskih konjića

vijugavo se rasipa podno trešnjevih stabala.

Sasvim nalik umu svoga vrtlara, plivaju

kroz suncem osjenčane kontinente prostora. Svaki raspor

pupoljka vladar je nad katedralom bezvlašća, ljubav

stegnuta u stabljiku mača. Ona je poput kaleža,

stijeg cvjetnih školjki što nudi kišu, izokrenute šljemove

s porivom da nas poprskaju osvetničkim kapljicama

 

dok je oprezno slijedimo. Suprotno Svetoj Terezi,

ona ne želi da je podmitimo na naklonost

pukim dijamantima. Obezglavljuje svoj Svečani Buket,

jer najdraži su joj hibridi s moći rastezanja bivših boja

duge, sve do potajnog jezika nijanski i međutonova.

Krcati mjesečinom ili naglo istrgnuti

iz ledene kralježnice zime, oni se zarivaju u zemlju

poput pomame. Da je kojim slučajem božica Duge

 

poslala ovu procesiju u raj, poruka bi se razvila kao

stijeg drzovitosti mlada mjeseca. Upitaj vrtlara ima li

ona išta s renesansnim baršunom cvjetova, i njen

odgovor imbecilima već slijedi: "Pa naravno!".

Poštujući nedostatak ma kakve postepenosti, baš kao i

sideralnosti, izdaleka sklonu naglom otvaranju svih

odjednom, zbog čega nadmašuju običnu ljepotu

beskonačnošću dobrodošlica. Kuda god zakoračimo,

korijeni nalik ptičjim pandžama prokazuju se

 

kroz zemlju kao da provociraju radost zlokobnog

porijekla. Toliko dugo vremena udovica, da njena litanija

sada prepoznaje crnilo kao slavlje: Pozdravljam te, Tamo

purpurne mračnosti i Houdinijevijevih međutonova višnje,

zagasiti burgundijcu Crnog tornada, ili padu Tarbiza

bolnom poput krila spaljenih kukaca. A zatim nastupa

njeno najuzvišenije crnilo, žuđeno posjetiteljem

da nikad ne prestane: Nesvjestica.

 

GB: Bilo je to prvi put da toliko ljudi čuju za moj vrt. Pjesma je ispala bolja nego što sam mislila.

TG: Možeš li se prisjetiti nekog određenog vremena kada ti je vrt bio neka vrst utjehe? Kada si ovisila o bodrenju i podršci vrta?

GB: Ne razmišljam o vrtu na taj način. Na vrt gledam kao na užitak koji nam pruža priroda. To je nešto što jednostavno dolazi prirodno ako se brineš, činiš svoj dio posla, sadiš sjeme i biljke, onda se priroda za to probrine.

TG: Ti se, dakle, družiš s nevidljivim partnerom – prirodom, i možda si, budući da imaš vrt, više uključena u tu nevidljivu energiju rasta nego recimo ljudi koji nemaju vrt.

GB: O, mislim da je to istina!

TG: Misliš li da si se promijenila zato što provodiš vrijeme u vrtu? Čini li te to drukčijom od drugih ljudi u bilo kojem pogledu?

GB: Ne mislim da me je to promijenilo. Vrtlarstvo, to je neka vrsta hobija, znaš.

TG: Ja bih rekla da ti je vrt više od hobija. Uistinu je izrastao u vrlo veliku djelatnost, i s godinama si se počela prilično posvećivati ovom vrtu.

GB: Pa, kako vrijeme prolazi, vrt raste i raste, i zahtijeva sve više brige. Na neki me način nadživio. On još raste, a meni je osamdeset i jedna i dolazi do toga da se ne mogu s njim nositi.

TG: Dakle, tebe tvoj vrt vuče za sobom, na neki način. Ima dana kada te zgrabi za vrat. Tvoj se vrt pomlađuje, postaje sve snažniji i snažniji, a ti postaješ sve starija.

GB: Točno tako.

TG: Možda je ta pojačana ljubav za vrtove svojstvena ženama tvoje generacije, rođenim 1914. i kasnije u dvadesetima, koje još dugi niz godina nisu bile dio radne snage, osim kad je to iziskivao drugi svjetski rat ranih četrdesetih.

GB: Mislim da je to istina. Eto, pogledaj svoju tetu Fay5, oni imaju pozamašan vrt oko svoje kuće. Ni ona nije radila izvan kuće. Stevie, tvoja sestra, iako cijelo vrijeme radi, vrlo je slična meni, a ti – ti voliš vrtove. Voliš izaći i boraviti u vrtu.

TG: To veoma volim. I kopati, zaboraviti se. Da.

GB: Mislim da Stevie jedino o tome misli, o tom vrtu i tim visećim loncima i tom trijemu. Između toga i njene djece je njezin život.

TG: Vrtlarstvo se izgleda prenosi s koljena na koljeno među ženama u našoj obitelji. Ali čini se da nijedna od unuka to nema, osim možda Rijl6.

GB: Vjerojatno Rijl kad bude starija. Željet će imati cvijeće.

TG: Znaš li za koga tko je bio kao ti i više volio vrt od kuće?

GB: Mislim da je Majka7 bila takva. Ona nije marila za kuću. Naravno, nije ni imala zašto ostajati u kući, samo zbog kuhanja. Bila je manje-više osoba otvorenih prostora u svojim mladim danima. Pomagala je na poljima sa sijenom i tamo gdje se radilo kamionima. Ako je morala šiti, ili zimi, ostajala bi u kući i šila pokrivače, ali bi inače tijekom ljeta boravila vani. Tako nekako i ja radim. Vani sam ljeti, a unutra zimi.

TG: Jesi li ikada vidjela vrt koji bi poželjela da je tvoj?

GB: Nisam. Ne bih svoj mijenjala ni za čiji jer imam mnogo toga što malo tko drugi ima. A moje tlo je ravno, nije brežuljkasto i ne pada ili što slično. A imam i pogled iz vrta.

TG: Možeš vidjeti planinu Olympic na južnome kraju i more prema Kanadi na sjevernoj. Prepreku i pozivanje. Ali možda bismo mogli razmotriti kakav bi mogao biti unutarnji pogled ili poimanje vrta. Rečeno je da osobni vrtovi predstavljaju naša nastojanja da dočaramo raj na ovom svijetu. Ima li obrađivanje tvojeg vrta neke veze sa stvaranjem tvoga vlastitog oblika raja tamo gdje živiš?

GB: Pa, što smatraš rajem? Ako doživljavaš raj kao mjesto gdje je sve nekako samotno, gdje nema gnjavaže i sve jednostavno raste svojom prirodnom brzinom, pa to je vrsta raja koja postoji u mojem vrtu. Moj vrt može raditi što želi. To je manje-više raj za grmlje i rododendrone koje sam u njemu zasadila. Oni se mogu razvijati onako kako im to priroda omogućuje.

TG: Drugim riječima, ti nemaš ideal vrta kao savršenog mjesta gdje ne raste korov. U tvom vrtu ima korova, zar ne?

GB: Može biti nekoga korova. Prirodno je da korov raste ondje gdje će rasti biljke. Kad tamo ne bi rastao korov, ne bi raslo ništa.

TG: Što te tvoj vrt naučio o životu, o prirodi?

GB: Pa, ne znam može li se odvojiti vrt od života. Tijekom života priroda te sigurno podučava. Ako ne vodiš brigu o svom vrtu, nećeš ga ni imati. To je prva i najvažnija poduka.

TG: Držiš li da ti je vrt omogućio neki umni mir koji možda inače ne bi imala?

GB: Dao mi je još nešto o čemu ću razmišljati osim o samoj sebi.

TG: Pa, to je dobro rečeno. To, da te izvlači iz same sebe.

GB: Ne moraš stalno sjediti i razmišljati o sebi. Možeš izaći van među cvijeće i vidjeti ima li ono kakvih problema. Većina cvijeća ima. Ono želi da ostaneš dolje s njim i da ga plijeviš. I zalijevaš i gnojiš.

TG: Znači, postoji osjećaj da si, što god se drugo u svijetu događalo, ti potrebna u svom vrtu. Ja nemam taj osjećaj sa svojim pisanjem baš često – da je ono potrebno ili da sam izričito ja potrebna, pa mi je to zaista zanimljivo. Kao spisateljica, katkad imam osjećaj da književni svijet – moj vrt, moj književni vrt – može i bez mojih pjesama i priča posve dobro nastaviti dalje. Stoga moram nastaviti iz svoje, vlastite, čiste nužde.

GB: Pa, ni jedan vrt ti ne uzvraća izravno. Uzvraća ti posredno, jer ti daje nešto drugo o čemu razmišljaš osim o sebi. Daje ti osjećaj da nešto nečemu vrijediš. Nisi još mrtva. Daje ti do znanja da si ondje potrebna kad izađeš i vidiš da je cvijeće možda usahlo i željno vode. Vrt neće cvjetati bez tebe, bez nekoga tko će o njemu voditi brigu.

TG: Na neki te način vrt počinje predstavljati. To jest, kad netko ide u tvoj vrt, dolazi i k tebi.

GB: Pa, u svakom slučaju taj netko misli o meni. Misli o tome kako sam luda bila da posadim sve to.

TG: Kad izađem i počnem plijeviti, katkad mislim o drugim mjestima i drugim ljudima u mom životu. Kao neki dan, kad sam vani podrezivala živicu od borovice: kako sam rezala, iz živice se dizao prelijep opojan miris, i počela sam razmišljati o Jimu Sorcicu, mom prijatelju pjesniku koji je nadavno umro u Birminghamu dok je čekao na dvostruki transplant za pluća. Sjećanja su mi se vratila u vrtu. Događa li se to tebi ikada, svjesnost o drugim vremenima i ljudima iz tvog života, možda iz doba kad si bila mlada ili iz tvog života u Missouriju8? O tvojoj majci? Tvom ocu? Denzelu9?

GB: O, naravno, razmišljam o Denzelu, ali njega nije zanimao vrt. Njega je zanimalo kako da od njega pobjegne. Bojao se da bi morao nešto raditi. Telefonirao bi nekomu i rekao: "Pa, ovdje se nema što raditi osim posla." To je bilo najdalje što je išao.

TG: Ja razmišljam o vrtu kao o mjestu meditacije, a ti, čini se, nemaš taj odnos sa svojim vrtom.

GB: Mislim da razmišljam o ljudima dok sam tamo, vani. Ali ne razmišljam o njima kao o djelovima svog vrta.

TG: Samo pokušavam otkriti kako radi tvoj um dok si u vrtu.

GB: Radi, ali ti ne mogu reći kako. Imam želju požuriti i obaviti. Jednostavno razmišljam o onome što radim i zašto to radim.

TG: Vrlo Zen. Zaokupljena si tlom i tom određenom biljkom, ti si u tom trenutku, u tom određenom trenutku.

GB: Da. Jednostavno se baviš, upravo tamo, obavljanjem te jedne stvari. Ako želiš grašak, moraš se spustiti i zasaditi svoj grašak, a kad nikne, trebaš ga plijeviti, i uskoro ćeš ga moći pobrati. Isto je i s krumpirom. I s lukom. Kladim se da duž cijele strmine ovog vrta ne raste ništa jestivo.

TG: Što misliš, što to govori o nama? Kao o kulturi?

GB: Nije mi jasno – ne znaju li ovdje kako se to radi, ili nemaju prostora ili vremena. Ali u Missouriju, u kraju oko Ozarksa gdje sam odrasla, svatko je imao zasađen vrt.

TG: Koja su tvoja prva sjećanja o vrtu iz djetinjstva u Missouriju?

GB: Moja majka, kako okopava gredice i sije sjeme povrća sjeverno od kuće.

TG: Govorimo o vrtu u Windyvilleu, blizu Buffala, u državi Missouri, gdje si odrasla. Znači, to je bio prvi vrt koji si upoznala, vrt tvoje majke.

GB: Da, vrt mog djetinjstva.

TG: Tko je obavaljao poslove u vrtu? Samo ti i tvoja majka?

GB: Pa, katkad su otac i braća dovodili konja i poorali gredice. Onda bismo Majka i ja oplijevile gredice.

TG: Tvoja tri brata nikad nisu radila u vrtu?

GB: Ne, oni su orali ali nikad nisu okopavali. Braća su radila s ocem na polju, sijala kukuruz i slično.

TG: Dakle, vrt je bio područje žena u obitelji. Jesi li kao dijete vidjela i druge vrtove kojih se možeš sjetiti?

GB: Svi su naši susjedi imali povrtnjak kao i mi. Svi bi oni s proljeća svake godine izašli i zasadili svoj luk i krumpir, uzgajali bi hranu.

TG: Vrt je dakle bio nužnost?

GB: Da, nužnost. Ako nisi izašao i zasadio, ne bi ni imao. Krumpir je bio prva stvar koja se sadila.

TG: U kojoj si se dobi počela baviti vrtlarstvom?

GB: Od pete ili šeste godine. Moja baka Morris je bila vrlo umješna s cvijećem – sjećam se, kad je u kataloge stigla uresnica, pisala mi je da je otkrila taj novi cvijet u katalogu koji se zove uresnica, i rekla je: "Naručila sam nešto sjemenja".

TG: To je bila majka tvog oca. Gdje je ona živjela?

GB: To je bilo u Mack Creeku, u državi Missouri. Znala je svaki cvijet. Znala je i da ja volim i sama sadim cvijeće. Kad god vidim neki primjerak uresnice, pomislim na nju.

TG: Koje cvijeće imaš na sjeverozapadu, a nisi imala u Missouriju?

GB: U Missouriju nisam imala rododendrone, ni azaleje. Njih ne možeš uzgajati u Missouriju. Zbog vrućine. Oni vole vlažno tlo.

TG: Zasadila si mnogo rododendrona ovdje, kod ove kuće, u ulici Bay.

GB: Ljudi su ih baš počeli saditi negdje u vrijeme kad smo se preselili ovamo 1963. godine. Tada su bili divlji, ali su ih u rasadnicima već počeli križati, pa su na tržnicu stizali u mnogo različitih boja. Naravno, privukli su mnoge, ne samo mene. U rasadnicima su ih prikazivali kao vrlo osjetljive. Nije ih se smjelo pomicati, nije se s njima smjelo raditi ovo, nije se smjelo ono. Ali, s njima se može raditi sve.

TG: Dakle, isprva si prihvatila rododendrone kao neku vrstu izazova?

GB: Da. Otkrila sam da ih mogu obrezivati i činiti s njima skoro sve što želim. Ima ih u mnogo različitih boja i različite vrste cvjetaju tijekom svih godišnjih doba. Vrsta "Božićna radost" cvjeta na Božić. Tako, ako ih imaš različitih vrsta, nikad nisi bez cvjetova. Ja imam neke koji cvjetaju sada, u listopadu. Oni će, ako su doista dobro zbrinuti, cvjetati i izvan sezone. Oni su i zeleni tijekom cijele godine, jer ne odbacuju lišće.

TG: Stvara se dojam da s rododendronima nadovezuješ jedno godišnje doba na drugo, često proširujući uobičajene granice prirodnih vremenskih ciklusa. Dobro, kad si došla na Sjeverozapad, imala si dva vrta – jedan u mjestu i kasnije ovaj istočno od mjesta. Čega se sjećaš kad pomisliš na prvi vrt u ulici Carolina?

GB: Pa, sjećam se da sam započela zasadivši nešto malih stabala i grmova. Tada sam posijala sjemenje. Dosta godina nisam imala ništa jer sam imala previše djece. Petoro djece. Nisam dospjela ići van. Postupno sam radila na vrtu. Imala sam zgodno dvorište. Zgodan vrt.

TG: Da, bio je sjajan. Kad bi netko došao u posjet, šetali bismo dvorištem, a ti bi izgovarala imena cvijeća. Sjećam se kako sam vas slijedila u stopu, slušala, zadivljena što si naučila latinska imena mnoštva cvijeća.

GB: Ne samo latinska nego i narodna imena.

TG: Hodali bismo s tim ljudima uokolo, i svaki bi čas iskočio kakav latinski naziv, i ja sam mislila da ti nekako vladaš jezikom cvijeća jer si znala ta imena što su tako složeno zvučala.

GB: Vjerojatno sam citirala iz nekih kataloga sjemenja. Tamo daju latinske nazive, a i narodno ime pod kojim je biljka poznata.

TG: Tako si na primjer znala da se sadarka zove gypsophila. Sjećam se kad sam tu riječ prvi put čula od tebe i kako sam pomislila da je krasna riječ. Jedna od stvari koje su mi pale na pamet bila je da imam majku koja poznaje jedan jezik izvan svakodnevnog engleskog. Sada sam svjesna da je to doprlo izvan života radničke klase u kojem sam bila rođena. To je nekako upućivalo na to kako jezik ima moć da dosegne egzotično i nepoznato, i sada se pitam zašto si se mučila učeći te latinske nazive. Jesi li morala znati latinski da bi ih naučila?

GB: Ne nužno. Sve je ovisilo o imenu pod kojim su bile navedene.

TG: Znači, znati latinski naziv pričinjavalo ti je zadovoljstvo.

GB: Da. Uglavnom svo cvijeće ima dva imena. Latinsko i narodno. Imala sam knjigu u kojoj su bila navedena narodna imena svog cvijeća.

TG: Pa, sviđa mi se zamisao da stvari imaju po dva imena, neformalno ime i formalnu, strogu znanstvenu odrednicu. Mislim da je to u meni poticalo neku ljubav za jezik, to da postoji ta složenost pored jednostavnosti narodnih naziva. To me podsjeća na pjesnike i pjesništvo – važnost imenovanja o kojoj govori Rilke. Dva su književnika koja su se također bavila vrtlarstvom, Stanley Kunitz i Peter Davidson, posjetila tvoj vrt u nekoliko navrata i pamtim da im je upala u oči njegova prirodnost. Drugim rečima, on nije formalan.

GB: Ne, nije formalan. Posjeduje jednostavno prirodni red u tome gdje se što nalazi i što pokraj čega raste. Posadila sam primjerak vrste metasequoia glyptostroboides, u narodu znanu kao "riđa zornica", pokraj svoga čekinjastog bora. Stanley Kunitz mi je dao metasequoiu nakon što je umro tvoj otac10. Ta dva drveta pripadaju jedno do drugog zbog naše prijateljske prepirke o tome koje je starije.

TG: Imaš i plavu smreku, čini mi se.

GB: Imam cijeli red plavih smreka između nas i istočnih susjeda.

TG: Koje je ono drveće nekako grubih oblika koje –

GB: Ono šašavao koje je tako ružno da je lijepo?

TG: Da, baš toliko ružno da je lijepo.

GB: Ne znam što je to. Neka vrsta borovnice.

TG: Jednom smo razgovarale o tome kako se privatni vrtovi ponekad otvaraju i postaju javni. Kad bi drugi mogli doći i uživati u tvom vrtu, kako bi ti to omogućila?

GB: Ne bih voljela da mi se mnoštvo ljudi skiće po vrtu. Jer, iako bi oni mogli u tome uživati, to ne bi bilo ni od kakve koristi vrtu. Nisam sigurna ni da bi koristilo meni, da mi dolaze i prolaze kroz njega. Ako im se vrtovi sviđaju, neka idu kući i stvore si svoj, vlastiti.

TG: To je, dakle, tvoj vrt, ponajprije za tvoj užitak i možda povremenog posjetitelja?

GB: Da, za one koji dolaze meni u posjet; oni mogu uživati u mom vrtu. Ali ne bi trebalo mnogo ljudi pa da ti vrt bude pregažen.

TG: Znači, imaš osjećaj da je vrt zapravo nekako krhak.

GB: Da, oni i jesu krhki.

TG: Razmišljaš li o ljudima koji uopće nemaju dom ili vrt?

GB: Često sjednem pa mislim o ljudima u staračkim domovima koji namaju vrt. Mislim na gđu Grant11 kako tamo sjedi dan za danom u onom stolcu. Taj njen stolac nije čak ni stolica za ljuljanje, čini mi se. Kakav je to život za jednu ženu – ona je aktivna. Kad su je njena djeca tamo smjestila, hodala je dvije do tri milje na dan. Kad god sam bila tamo, gđa Grant je sjedila u tom stolcu, s bradom na prsima, u snu. Kakav je to život?

TG: Pa, sigurna sam da se meni ne bi svidio. A ne mislim ni da bi ga ti dobro podnosila.

GB: Kao što sam govorila gđi Hulse12, dok je živjela gore u ulici Pine i imala alarmni uređaj. Kad si došla u posjet, morala si pritisnuti taj neki gumb, i poslije još pet-šest gumba. Morala si im reći tko si u zvučnik prije nego što si mogla ući k njoj. Ona bi mi govorila kako je to zgodno, a ja sam joj rekla: "Jule, da ja moram biti tu gore, ujutro bih ustala i dala da se ovaj pločnik prekopa, i zasadila cvijeće!" Ona se smijala. Nikad nije bila bogzna kakva vrtlarica.

TG: Smatraš li da vrt ima iscjeliteljska svojstva?

GB: Mislim da da, naročito za ljude, one stare ljude, ima ih tamo na stotine – nikad nisam vidjela toliko ljudi na istom mjestu kao u tom staračkom domu. Mnogo ih prolazi gore-dolje hodnikom u kolicima, a neki hodaju. Oni čak ne dobivaju ni sunčeva svjetla. Oni nikad ne VIDE sunce. Ipak, mora da se oni s tim slažu, jer neki doživljavaju zrelu starost.

TG: Ali kao što si rekla, koja je kakvoća tog života? Za tebe bi idealni starački dom imao i vrt.

GB: Morao bi imati vrt. Veliki povrtnjak. Ne bi li to bilo lijepo? I mnogo cvijeća – ruža – veliki ružičnjak. Ne bi smjelo biti dopu-šteno graditi velike staračke domove u gradovima kao što je ovaj. Oni bi morali biti smještni vani, na selu, gdje ima mnogo prostora.

TG: Pa, uvijek će se izgraditi parkiralište, ali nitko se ne sjeti da odvoji nešto zemlje za sadnju bilja.

GB: Valjda ljudi koji ih projektiraju ta mjesta smatraju mjestima za odmaranje. No to nije odmaranje kakvo ljudi uistinu žele.

TG: Ti odmaranje shvaćaš kao djelatno stanje.

GB: Da. To bi trebalo biti vrijeme kad ljudi rade ono što im se sviđa. Ne možeš naći ništa što ti se sviđa ako sjediš u maloj sobi od šest s devet metara. Što možeš tamo raditi?

TG: Pa, osim ako si pisac, poput mene. Ja bih možda i pronašla neki posao.

GB: Ne bi imala kamo staviti svoje knjige morala bi ih metnuti pod krevet.

 

Botanički nazivi (latinski – engleski narodni – hrvatski narodni)

Cosmos (bipinatus ili sulphureus) – Cosmos – uresnica

Gypsophila – baby's breath – sadarka

Metasequoia gliptostroboides – dawn redwood – "riđa zornica"

Pinus aristata – bristlecone pine – čekinjasti bor

Picea pungens glauca – blue spruce – plava smreka

Juniperus communis – juniper – borovnica

Buddleia davidii – butterfly bush – ljetni jorgovan

Rhododendron – rhododendron – rododendron

 

                 

(Iz: Tess Galager, Čisto mjesto, "Književna smotra" 104-105, Zagreb 1997.)

 

 

1 Leslie Bond je umro 1982. od raka pluæa.

2 Njezina najmlaða kći koja živi na četiri sata vožnje odande u Bellinghamu, država Washington.

3 Širok pojas morske vode koji odvaja Ameriku od Kanade, s ušćem u Tihom oceanu. Vodi u Puget Sound na istoku, i od obale do obale je širok od 15 do preko 20 milja.

4 Njena zapadna susjeda.

5 Gđa Bond, supruga Cecila Bonda.

6 Tessina nećakinja, kći njezine sestre Stephanie Barber. U doba ovog razgovora Rijl ima četrnaest godina.

7 Mary Minerva Kirk Morris, Tessina baka po majci.

8 Tessina majka je odrasla u Windyville'u, država Missouri, blizu Buffala.

9 Njezin sin koji je poginuo u prometnoj nesreći.

10 Za dodatne obavijesti o ovom daru vidi ogled Tess Galagher "Raditi i otati ljubazna" (To Work and Keep Kind), iz zbirke Koncert napetosti (A concert of Tenses), 1986., University of Michigan Press.

11 Flora Grant, bliska prijateljica tijekom pedesetih godina.

12 Još jedna dugogodišnja prijteljica, Julia Hulse, koja je nedavno umrla u staraèkom domu.