Italo Kalvino
ZAMAK UKRŠTENIH SUDBINA
Prevela Jasmina
Tešanović
Zamak
Usred
guste šume, jedan zamak je davao sklonište svima onima koje je noć zatekla u
putu; vitezovima i damama, kraljevskim povorkama ili običnim putnicima.
Prešao
sam preko pokretnog mosta, sjahao sa konja u jednom mračnom dvorištu, konjušari
bez reči uzeše da zbrinu mog konja. Bio sam bez daha; jedva sam stajao na
nogama: od kada sam ušao u šumu bio sam na takvim iskušenjima, susreti, pojave,
dvoboji, da nisam uspevao da uvedem red ni pokretima ni mislima.
Popeh
se uz neke stepenice; obreh se u jednoj velikoj i visokoj dvorani: mnogo ljudi
– i oni bez daljnjeg prolazni gosti koji su mi prethodili šumskim stazama –
sedeli su za večerom oko trpeze osvetljene svećnjacima.
Pokušao
sam da se osvrnem oko sebe, čudno osećanje, bolje rečeno: bila su to dva
odvojena osećanja, koja su se mešala u mojoj pomalo lebdećoj i zbunjenoj glavi
od umora. Činilo mi se da se nalazim usred neke bogate svite kakva se nije
mogla očekivati u jednom tako rustičnom zamku van domašaja; a to nije bilo samo
zbog vrednog nameštaja i komada stolnog posuđa, već i zbog smirenosti i
dobrostanja koji su vladali među gostima, koji su svi bili lepi i odeveni s
nakinđurenom elegancijom. A u isto vreme osetio sam izvesno osećanje
slučajnosti i nereda, ako ne čak i raspusnosti, kao da nije reč o gospodskoj
kući, već o krčmi u prolazu, u kojoj se nalaze međusobno nepoznate osobe
različitog porekla i iz različitih zemalja, da provedu noć i kad u prislinom
promiskuitetu svako oseti kako mu popuste pravila kojih se drži u svom
ambijentu, i – dok se pomiruje sa manje komfornim uslovima života – takođe
uživa u slobodnijim i različitim običajima. Zapravo, ta dva suprotna utiska
mogla su vrlo lako da se odnose na isti objekat: bilo da je zamak posećivan
godinama samo kao odmorište, polako degradirao u krčmu, dok su se vlasnici
zamka pretvorili u krčmara i krčmaricu, i dalje ponavljajući gestove svog
plemićkog gostoprimstva; bilo da je neka krčma kakve se često vide u blizini
zamkova, koje nude jelo i piće vojnicima i jahačima, osvojila – s obzirom da je
zamak odavno napušten – stare gospodske dvorane da bi postavila svoje klupe i
burad, a luksuz tog ambijenta – kao i prolaz slavnih mušterija – joj dao neko
neočekivano dostojanstvo, do te mere da zaludi krčmara i krčmaricu koji su na
kraju poverovali da su vladari nekog raskošnog dvora.
Ove
misli, istinu govoreći, su me samo na tren uhvatile; jače je bilo olakšanje što
sam opet živ i zdrav usred izabranog društva, i nestrpljenje da zapodenem
razgovor (na znak poziva onoga koji je ličio na vlastelina – ili krčmara – seo
sam na jedino mesto koje je bilo slobodno) i razmenim sa saputnicima priču o
proteklim proživljenim zbivanjima. Ali za ovom trpezom, za razliku od onoga što
se uvek desi u krčmama, kao i na dvoru, niko nije ni reč rekao. Kada je neki
gost hteo svog suseda da zamoli da mu doda so, učinio bi to gestom, kao što se
pokretima obraćao i posluzi da bi mu isekli parče pite od fazana ili usuli pola
bokala vina.
Odlučivši
da probijem kroz ono što sam smatrao otupelošću jezika posle zamornog puta,
upravo sam krenuo da jako uskliknem nešto kao: "Dobro vam želim!"
"U pravi čas!" "Srećnog li vetra!" ali iz mojih usta ne
izađe ni glasa. Zveckanje kašika i kuckanje bokala bili su mi dovoljni da se
uverim da nisam ogluveo: preostalo mi je da pretpostavim da sam nem. To su mi
potvrdili ostali za trpezom, i oni su pomerali usne u tišini, ljupko pomireni:
jasno je bilo da je prolaz kroz šumu svakoga od nas koštao govora.
Po
završetku večere u nemosti koju zvuci mljackanja hrane i srkanja vina nisu
učinili prijatnijom, ostali smo sedeći i gledajući se u lice, sa napetošću što
ne možemo da razmenimo mnoga iskustava koja je svako od nas imao da saopšti. U
tom trenutku, na tek raspremljenom stolu, onaj koji je izgledao kao vlastelin,
stavi špil karata za igranje. Bili su to taroti veći od onih s kojima se igraju
karte ili s kojima ciganke predskazuju budućnost, i otprilike su bile iste
figure, naslikane sa bojama najvrednijih minijatura. Kraljevi kraljice i
žandari bili su mladi raskošno obučeni kao za neki kraljevski bal; dvadeset dve
Velike Arkane izgledale su kao gobleni nekog dvorskog pozorišta; a pehari
novčići mačevi štapovi su blještali kao grbovi ukrašeni vencima i povezima.
Počesmo
da širimo karte po stolu, otvarajući ih, kao da hoćemo da naučimo da ih
prepoznajemo, i da ih pravilno upotrebimo u igri, ili da im pridamo pravo
značenje u čitanju sudbine. Pa ipak nije izgledalo da iko od nas želi da
započne partiju, još manje da ispituje sudbinu, s obzirom da smo bili
ispražnjeni od svake budućnosti, usred jednog puta koji nije bio ni završen
niti za završavanje. Nešto drugo smo videli u tim tarotima, nešto zbog čega
nismo mogli oči da odvojimo od pozlaćenih znakova tog mozaika.
Jedan
od gostiju privuče k sebi raširene karte, oslobađajući veliki deo stola; ali ih
ne skupi u špil niti ih promeša; uze jednu kartu i stavi je ispred sebe. Svi
primetismo sličnost između njegovog lica i te figure, i učini nam se da smo
shvatili da je s tom kartom želeo da kaže "ja" i da se upravo spremao
da nam ispriča svoju priču.
Priča o kažnjenom nezahvalniku
Predstavljajući
nam se sa likom Žandara pehara – jedan ružičasti i plav mladić koji je imao na
sebi blještavi ogrtač izvezen s oblicima sunca, koji je ispruženom rukom nudio
poklon kao od Re Maggi – naš gost je verovatno hteo da nas informiše o svojoj
dobrostojećoj poziciji, svojoj sklonosti ka luksuzu i rasipništvu, pa ipak –
pokazujući nam se na konju – sa pustolovnim duhom, iako više potaknut –
prosudih primećujući sav taj vez čak i na abajliji konja – sa željom da se
prikaže nego sa pravim viteškim porivom.
Lep
mladić učini jedan pokret kao da traži našu punu pažnju i započe svoju nemu
priču ređajući tri karte u nizu po stolu: Kralj novčića, Deset novčića i Devet
štapova. Izraz dubokog žaljenja s kojim je spustio prvu od ovih tri karata, i
radost s kojom je sledeću kartu pokazao, kao da su hteli da nam kažu da, pošto
je umro njegov otac – Kralj novčića je predstavljao malo stariju osobu od
ostalih, smirenog i dobrostojećeg izgleda – on je dobio zamašno nasledstvo i
odmah krenuo na put. Ovu poslednju stavku smo shvatili iz pokreta ruke kad je
bacio kartu Devet štapova, koja nas je – sa krošnjom raširenih grana proređenim
zelenilom od lišća i divljih cvetića – podsećala na šumu kroz koju smo upravo
bili prošli. (Štaviše ko bi zagledao kartu izoštrenijim pogledom, video bi da
vertikalni deo koji se susreće sa ostalim drvenim putanjama upravo nagoveštava
ideju puta koji se probija kroz gustu šumu).
Dakle,
početak priče bi mogao da bude sledeći: vitez, čim je saznao da ima sredstva da
briljira na najraskošnijim dvorcima, brzo krenu na put sa torbom prepunom
zlatnika, u posetu najslavnijim okolnim zamcima, možda sa namerom da pridobije
za sebe nevestu visokog porekla; i uljuljkujući se u tim snovima, zađe u šumu.
I
nizu tih karata, dodao je još jednu koja je bez daljnjeg svedočila o gadnom
susretu: Snaga. U našem špilu tarota ova arkana bila je predstavljena jednim
naoružanim goropadnikom, o čijim zlim namerama nije bilo sumnje zbog toljage
koju je vrteo u vazduhu, i nasilja s kojim je lava bacio na zemlju jednim
udarcem kao da je zec. Priča je bila jasna: u srcu šume konjanik je bio
prepadnut jednim krvoločnim lopovom. Najtužnija predviđanja bila su potvrđena
kartom koja je sledila, to jest dvanaesta arkana, koja se zove Obešeni, gde se
vidi jedan čovek u pantalonama i košulji, vezan sa glavom nadole, obešen o
jednu nogu. Prepoznasmo obešenog kao našeg plavušana: lopov mu je oduzeo sve
što je imao, i ostavio ga da visi sa jedne grane, sa glavom nadole.
Odahnusmo
na vest koju nam je donela arkana Umerenost, koju je na sto spustio naš gost sa
izrazom zahvalnosti. Iz nje smo shvatili da je čovek koji je visio čuo nečiji
korak kako mu se približava, i njegov prevrnuti pogled video je devojku, možda
ćerku nekog drvoseče ili pastira, kako hoda, bosonoga, po livadama, noseći dva
krčaga s vodom, svakako u povratku sa izvora. Ne sumnjamo da je čovek sa glavom
nadole oslobođen, pomognut i vraćen u svoju pirodnu pozu od strane te jednostavne
šumske devojke. Kad smo videli da pada As pehara, na kome je nacrtan izvor koji
teče kroz procvetalu mahovinu i šuštanje krila, bilo je kao da smo čuli odmah
tu blizu žubor nekog izvora i dahtanje čoveka koji gasi žeđ velikim gutljajima.
Ali
postoje izvori – neko je od nas sigurno pomislio – sa kojih, čim popiješ, žeđ
ti poraste, umesto da se ugasi. Bilo je predvidljivo da će se između to dvoje
mladih upaliti – čim konjanik savlada vrtoglavicu – izvesno osećanje koje će da
prevaziđe zahvalnost (sa jedne strane) i sažaljenje (sa druge), i da će ovo
osećanje odmah naći način da se izrazi – uz saučesništvo šumske senke – u
zagrljaju na travi livada. Nije slučajno karta odmah posle bila Dvojka pehara
ukrašena cartiglio "ljubavi moja" i sa rascvetalim spomenkom:
najverovatniji dokaz ljubavnog susreta.
Već
smo se razmeštali – naročito dame iz društva – da uživamo nastavak jedne nežne
ljubavne priče, kada konjanik spusti još jednu kartu štapova, Sedmicu, na kojoj
nam se između tamnih stabala šume čini da vidimo njegovu tanku figuru kako se
udaljava. Nismo mogli da se zavaravamo da su stvari drugačije krenule: šumska
idila je kratko trajala, jadna devojka, ubrani cvet na livadi i bačen,
nezahvalni konjanik se ni ne osvrće da je pozdravi.
U
ovom trenutku je jasno da počinje drugi deo priče, možda sa nekim vremenskim
intervalom između: pripovedač je počeo da ređa druge tarote u novom redu, pored
tog prvog, na levoj strani, i tada spusti dve karte, Kraljicu i Osmicu pehara.
Iznenadna promena na sceni nas je zbunila na momenat: ali se rešenje vrlo brzo
nametnulo – pretpostavljam – svima nama, a bilo je da je konjanik najzad
pronašao ono što je tražio, nevestu iz visokog i bogatog staleža, kao što je
bila ona koju smo tu videli naslikanu, čak sa krunom na glavi, sa porodičnim
štitom i ispranim licem, – i čak i malo starija od njega, što su najzlobniji od
nas primetili – i sa haljinom izvezenom od ukrštenih prstenova, koji kao da
govore: "Oženi me, oženi me". Poziv koji je spremno prihvaćen, ako je
tačno da karta pehari nagoveštava svadbeno slavlje, sa dva reda zvanica koje
nazdravljaju mladencima u dnu stola sa okićenim stolnjakom.
Karta
koju je potom spustio, Žandar mačeva najavljivala je, pojavljujući se u ratnoj
opremi, nešto nepredvidljivo: ili je glasnik na konju uleteo u šumu donoseći
neku uznemiravajuću vest, ili je mladoženja lično napustio svadbeno slavlje da
bi otrčao naoružan u šumu, ili obe stvari zajedno: mladoženja je upozoren nekom
iznenadnom pojavom i odmah se dohvatio oružja i uskočio je u sedlo. (Pošto je postao
ekspert od prošle pustolovine, nije promoljavao glavu iz kuće bez kompletnog
naoružanja.
Nestrpljivo
smo čekali još neku jasniju kartu; i stiže Sunce.
Slikar je predstavio dnevnu zvezdu u rukama deteta koje trči, štaviše leti leti
iznad raznovrsnog i širokog prostora. Protumačiti ovaj deo priče nije bilo
jednostavno: moglo je jednostavno da znači "bio je lep sunčan dan" i
u tom slučaju je naš pripovedač uzaludno trošio svoje karte da bi nam rekao
nebitne detalje. Možda bi valjalo zadržati se na bukvalnom značenju te slike a
ne na alegorijskom: videlo se jedno polugolo dete kako trči u blizini zamka u
kome se svadba proslavlja, i upravo da bi to mangupče pojurio, mladoženja
napušta slavlje.
Ali
valjalo je ne zaboraviti predmet koji je dete nosilo: ta blještava glava bila
je možda rešenje zagonetke. Opet spuštajući pogled na kartu s kojom nam se naš
junak predstavio, setismo se sunčanih crteža i vezova koje je ovaj imao na svom
ogrtaču kad ga je lopov napao, koji je jahač zaboravio na livadi svoje nepostojane
ljubavi: možda se sada taj ogrtač vijorio po poljima kao neki zmaj, i upravo da
bi ga uhvatio on se bacio u poteru za mangupčićem, ili možda iz radoznalosti da
shvati kako je tu stigao, to jest kakva je bila veza između ogrtača deteta i
devojke iz šume.
Nadali
smo se da ćemo naći odgovor na ta pitanja u sledećoj karti, i kada smo videli
da je to bila Pravda uverili smo se
da je u ovoj arkani – koja nije pokazivala samo ženu sa mačem i vagom, kao u
drugim tarotima, već je u pozadini (ili u zavisnosti od kako se gleda, u
polukružnom polju iznad glavnog lika) bio takođe jedan ratnik na konju (ili
neka amazonka?) u oklopu, koji kreće u napad – ležalo jedno od poglavlja sa
najgušćim zbivanjima u našoj priči. Mogli smo samo da izmišljamo pretpostavke.
Na primer: dok je sustizao mangupčića sa zmajem, proganjaču je presekao put
jedan drugi konjanik, sav naoružan.
Šta
su mogli da kažu jedno drugome? Za početak:
–
Ko je to tamo! i nepoznati konjanik otkrio je svoje lice, žensko lice koje je
naš gost prepoznao kao svoju spasiteljku iz šume, koja je postala punija i
odlučnija i smirenija, sa jedva vidljivim melanholičnim osmehom na usnama.
–
Šta sad hoćeš od mene? – mora da ju je tada on upitao.
–
Pravdu! – rekla je amazonka. (Vaga je
upravo aludirala na taj odgovor).
Štaviše:
kad malo bolje razmislim, susret mora da se ovako odigrao: amazonka na konju je
izašla iz šume, u napadu (slika u pozadini ili na polukružnom polju) i viknula
mu je: – Stoj! Da li znaš koga juriš?
–
Koga to?
–
Svoga sina! – rekla je ratnica pokazujući svoje lice (lik u prvom planu).
–
Šta mogu da učinim? – mora da je upitao naš, pošto ga je uhvatilo brzo i
zakasnelo osećanje krivice.
–
Suoči se sa presudom – (Vaga) –
Božjom! Brani se! – i isukala je mač (Mač).
"Sada
će da nam opiše dvoboj", pomislih, i zapravo karta koju je tada bacio bila
je zveckava Dvojka mačeva. Letelo je
posečeno šumsko lišće, a puzave biljke su se uvrtale oko sečiva. Ali nelagodan
pogled koji je pripovedač bacao na tu kartu nije unosio sumnje u vezi sa
ishodom: njegova protivnica bila je žestoki mačevalac; sada je na njega bio red
da leži krvav na livadi.
Dolazi
svesti, otvara oči i šta vidi? (Sa mimikom – iskreno rečeno pomalo emfatičnom –
pripovedač je pokušao da nam prikaže sledeću kartu kao otkriće). Igumanija: tajanstven lik krunisane
monahinje. Da li mu je neka monahinja pritekla u pomoć? Pogled kojim je
netremice gledao u tu kartu bio mu je ispunjen užasom. Veštica? Podigao je ruke
kao da moli čineći pokret svetog zgražanja. Neka velika sveštenica tajnog i
krvoločnog kulta?
–
Znaj da si u liku devojke uvredio – (šta je drugo mogla da mu kaže Igumanija, da bi kod njega izazvala tu
grimasu užasa?) – Cibele, boginju koja je svetica ove šume. Sada si pao u naše
ruke.
I
šta je on mogao da odgovori, osim da molećivo promuca: – Iskupiću se, izmiriti
se, milost...
–
Sada ćeš pripadati šumi. Šuma je gubitak samog sebe, mešanje. Da bi se s nama
sjedinio, moraćeš da se izgubiš, da pokidaš sa sebe svojstvene atribute, da se
pretvoriš u nešto neprepoznatljivo, da se sjediniš sa mnoštvom Menadi koje trče
kroz šumu urlajući.
–
Ne! – videli smo kako izleće urlik iz njegovog zanemelog ždrela, ali već je
poslednja karta završavala njegovu priču, i bila je Osmica mačeva, oštra sečiva razbarušenih Pobornica Cibele padala su
se na njega kidajući ga.
Priča o alhemičaru koji je prodao dušu
Uzbuđenje
oko ove priče još nije bilo splaslo, kad jedan drugi gost dade znak da on hoće
svoju da ispriča. Naročito je jedan deo vitezove priče izgleda privukao njegovu
pažnju, ili bolje rečeno, jedno slučajno približavanje dve karte iz dva
različita reda: Asa pehara i Igumanije. Da bi pokazao kako je on lično pogođen
tim približavanjem, podiže na nivo te dve karte Kralja pehara (koji je mogao da
bude njegov lik kad je bio veoma mlad – istinu govoreći – previše laskav opis )
i na levu stranu u horizontolanom redu jednu Osmicu štapova.
Prvo
tumačenje ove sekvence koje je padalo na pamet, insistirajući na pripisivanju
fontani izvesne putene aure, bilo je da je naš gost imao ljubavnu vezu sa nekim
monahonjom iz šume. Ili da joj je ponudio da pije obilato, s obzirom da je
fontana izgleda imala uporište, kad se malo bolje pogleda, u jednom burencetu,
na vrhu jedne preše za grožđe. Ali melanholična nepomičnost čovekovog lica
delovala je kao odraz razmišljanja iz kog nisu samo telesne strasti bile
izuzete već i najoprostivija zadovoljstva kuhinje i podruma. Mora da je bio u
visokim razmišljanjima, iako svetovni izgled njegovog lika nije dovodio u
sumnju da su bila okrenuta Zemlji a ne Nebu. (I tako je palo još jedno moguće
tumačenje: napraviti od izvora bazen sa svetom vodicom).
Najverovatnija
pretpostavka koja mi je pala na pamet (a tako verujem i svim ostalim tihim
slušaocima) bila je da je ta karta predstavljala Izvor Života, najuzvišeniju
tačku u radu jednog alhemičara, i da je naš gost bio upravo jedan od tih
znalaca koji posmatrajući kroz alamicchi i mali srčanik, kroz epruvete i
retorte, kroz atanorri i aludelle (tip
komplikovane ampule) koju je njegov lik u kraljevskom ruhu držao u ruci,
pokušava od prirode da otme tajne, naročito onu o preobražaju metala.
Bilo
je za poverovati da još od najranijeg doba (to je bio smisao portreta sa
pubertetskim crtama, koji je takođe mogao i da aludira na eliksir dugog života)
on nije imao druge strasti nego (izvor je i dalje bio ljubavni simbol) da
manipuliše elementima, i godinama je čekao da vidi kako se žuti kralj sveta
minerala razdvaja od komadića sumpora ili žive, i polako pada u neprozirne
naslage, koje su se svaki put ispostavljale kao bezvredne strugotine od olova,
talozi zelenkaste smole. I u tom istraživanju na kraju je tražio savete i pomoć
od žena koje se ponekad sreću u šumama, stručnjakinje za filtere i magične
smese, posvećene zanatu veštičluka i slavljenja budućnosti (kao ona koju je on
sa svojim sujevernim poštovanjem pokazivao kao Igumaniju).
Karta
koja je potom došla, Car, mogla je da se odnosi upravo na neko predskazanje
veštice iz šume: – Postaćeš najmoćniji čovek na svetu.
Nije
bilo za čuđenje što se naš alhemičar uobrazio i što je iz dana u dan iščekivao
neku izvandrednu promenu u svom životu. Taj događaj mora da je bio označen
sledećom kartom: i bila je to misteriozna arkana broj jedan, koja se zove Il
Bagatto, u kojoj neko prepoznaje šarlatana ili maga koji vrši svoj zanat.
Dakle,
naš junak, podigavši pogled od stola, video je jednog maga kako sedi ispred
njega i obrće svoje alambicchi i retorte.
–
Ko ste? Šta radite ovde?
–
Pogledaj šta radim, – rekao je mag pokazujući mu na jednu staklenu flašicu na
vatri.
Zaslepljen
pogled s kojim je naš gost sada bacio tu Sedmicu novčića nije ostavljalo sumnju
u vezi s onim što je video: sjaj svih rudnika Istoka otvorenih pred njim.
–
Možeš li da mi saopštiš tajnu zlata? – mora da je upitao šarlatana.
Sledeća
karta bila je Dvojka novčića, znak razmene – padala je napamet – neka
kupoprodaja, neka trampa.
–
Prodaću ti je! – mora da je odvratio nepoznati posetilac.
–
Šta tražiš za uzvrat?
Odgovor
koji smo svi predviđali bio je: – Dušu! – ali nismo bili sigurni sve dok
pripovedač nije otkrio novu kartu, (i oklevao je na tren da to učini, počevši
da ređa nov red u suprotnom pravcu), a ta karta bila je Đavo, to jest on je bio
prepoznao u šarlatanu starog princa svih muljavina i dvosmislneosti – kao što
smo mi sada u našem gosta videli doktora Faustusa.
–
Dušu! – odgovorio je dakle Mefisto: pojam koji ne može da se drugačije
predstavi osim kroz lik Psihe, devojke koja obasjava svojom lampom mrak, kao
što se vidi u arkani Zvezda. Petica pehara koja nam je potom pokazana mogla je
da se čita kao alhemijska tajna koju je Đavo pokazao Faustusu, kao i
nazdravljanje po završenom poslu, ili kao zvona koja su svojim zvucima oterala
paklenog posetioca. Ali mogli smo to da shvatimo i kao priču o duši i telu kao
posudi za dušu. (Jedan pehar od pet bio je naslikan popreko, kao da je ispijen).
–
Dušu? – mogao je da odgovori naš Faustus. – A šta ako ja nemam dušu?
Ali
možda se nije toliko trudio oko jedne pojedinačne duše Mefisto. – Sa zlatom ćeš
podići grad, – rekao je Faustusu. – Želim za uzvrat dušu celog grada.
–
Pristajem.
I
Đavo je tada mogao lepo da nestane sa kikotom koji podseća na zavijanje: stari
stanovnik zvonika, naviknut da posmatra, sklupčan na oluku, kako se nižu
krovovi, znao je da gradovi imaju telesnije i trajnije duše od svih stanovnika
zajedno.
Sada
je preostalo da protumačimo Točak sreće,
jednu od najkomplikovanijih slika od celokupne igre tarota. Mogla je
jednostavno da kaže da se sreća okrenula na Faustusovu stranu, ali je to bila
isuviše očigledno objašnjenje za način na koji je alhemičar pripovedao, uvek
eliptičan i pun aluzija. Bilo je međutim dozvoljeno pretpostaviti da je naš
lekar, pošto se dokopao đavolske tajne, smislio prevelik plan: da pretvori u
zlato sve što se moglo pretvoriti. Točak desete arkane bi onda predstavljao
bukvalno mehanizme koji deluju u Velikom Zlatnom Mlinu, džinovsku napravu koja
će da podigne Metropolu Svu Od Dragocenog Metala: i ljudski likovi raznih
godina koji se vide kako guraju točkove ili kako se s njim obrću bili su tu da
pokažu gomilu sveta koja je trčala da pomognu projektu posvećujući godine svog
života kako bi se obrtala ta naprava danonoćno. To tumačenje nije imalo u vidu
sve pojedinosti minijature (na primer, životinjske uši i repove koji su krasili
neka ljudska bića koja se obrću) već je bila osnova da se čitaju naredne karte
pehara i novčića kao što je Carstvo Obilja u kome su plivali stanovnici Zlatnog
grada. (Zlatni poređani krugovi možda su prizivali sjajne kupole zlatnih
nebodera koje su bile uz ulice Metropole).
Ali
kada će podići dogovorenu naknadu Rašljasti Pregovarač? Dve konačne karte priče
već su stajale na stolu, stavio ih je prvi pripovedač: Dvojka mačeva i
Umerenost. Na kapijama Zlatnog Grada naoružani stražari zaustavljali su svakog
ko želi da uđe, da bi sprečili dolazak Naplaćivača s Rašnjastim Tabanima, bilo
u kom obličju da se pojavi. I čak i ako bi prišla neka obična devojka kao ona
sa poslednje karte, stražari su vikali da stane.
–
Uzaludno zatvarate vaša vrata, – bio je odgovor koji se mogao očekivati od
nosačice vode, – ja se dobro čuvam da uđem u grad napravljen od kompaktnog
metala. Mi stanovnici fluidnog posećujemo samo elemente koji teku i koji se
mešaju.
Da
li je to bila neka vodena nimfa? Da li je to bila kraljica elfa iz vazduha?
Anđeo tečne vatre u centru Zemlje?
(Na
Točku sreće, kad se malo bolje
zagleda, životinjske metamorfoze su možda bile samo prvi korak jedne regresije
čoveka od ljudskog ka biljnom i mineralnom).
–
Plašiš li se da će naše duše pasti u ruke đavola? – upitali su oni iz Grada.
–
Ne: ni nemate dušu da mu je date.
Priča o prokletoj mladi
Ne
znam koliko je nas uspelo na neki način da dešifruju priču, a da se ne izgubi u
ovoj gomili svakojakih karata pehara i novčića koje su iskakale upravo kada
bismo tražili neku jasnu ilustraciju zbivanja. Slaba je bila komunikacija
pripovedača, možda zato što je njegova inventivnost više bila okrenuta ka
apstrakciji nego očiglednosti slika. Sve u svemu, neki od nas su se rasejali
ili bi se zadržavali na vezama između karata u nemoćnosti da idu dalje.
Na
primer, jedan od nas, jedan ratnik melanholičnog pogleda, počeo je da vrti
Žandara mačeva koji je veoma na njega ličio, i Šesticu štapova, pa ih je
približio Sedmici novčića i Zvezdi kao da hoće da izvuče jedan vertikalni red
za svoj groš.
Možda
za njega, vojnika koji se izgubio u šumi, one karte koje je proporatila Zvezda
značile su neko varljivo svetlo koje ga je privuklo na čistinu usred drveća,
gde mu se pojavila jedna devojka samrtno bleda dok kruži po noći u spavaćici
raspuštene kose, držeći visoko sveću u ruci.
Bilo
kako, on nastavi nepometeno svoj vertikalni red, i spusti dve karte mačeva:
jednu Sedmicu i jednu Kraljicu, veza sama po sebi teška za tumačenje koja možda
zahteva dijalog ovog tipa:
–
Časni viteže, molim te, skloni tvoje oružje i oklop, i dozvoli mi da ih ja
stavim na sebe!
Na
minijaturi Kraljica mačeva ima ne sebi kompeltnu ratnu spremu, sa štitovima na
rukama, laktovima, šakama, koja viri kao neki željezni kombinezon ispod belih
izvezenih poruba na rukavima od svile) – Zbunjena, obećala sam sebe nekome
čijeg se zagrljaja sada grozim i koji će noćas doći da ispunim zadatu reč!
Osećam da stiže! Ovako naoružanu neće moći da me uhvati! Hajde, spasi jednu
progonjenu devojku!
To
da je ratnik odmah prihvatio nema sumnje. Pošto je obukla oklop sada ova obična
devojka postaje kraljica turnira, šepuri se, umiljava se. Osmeh senzualne
radosti uspaljuje njeno lice.
I
ovde počinje niz kojekakvih karata u kojima je bilo teško snaći se: Dvojka
štapova (znak raskršća, izbora?), Osmica novčića (skriveno blago?), Šestica
pehara (ljubavni susret?).
–
Tvoja ljubaznost zaslužuje nagradu, – mora da mu je rekla žena iz šume. –
Izaberi nagradu koju želiš: mogu bogatstvo da ti dam ili...
–
Ili?
–
... Mogu da ti se dam.
Ratnikova
ruka udari na kartu pehara, izabrao je bio ljubav.
Što
se nastavka priče tiče morali smo da radimo na mašti: on je već bio go, ona
skida tek obučeni oklop, i između bronzanih ploča naš heroj dohvati jednu
okruglu i zategnutu i nežnu dojku, i uvuče se između željeza za butine i tople
butine...
Vojnik
je bio rezervisanog i stidljivog karaktera: jedino što je znao da nam kaže bilo
je da doda uz kartu pehara jednu pozlaćenu kartu novčića, sa čežnjivim
raspoloženjem, kao da uzvikuje:
–
Delovalo mi je kao da sam u Raju...
Lik
koji je potom spustio potvrđivao je sliku praga Raja ali je istovremeno naglo
prekidao sladostrastan zanos: bio je to Papa sa strogom belom bradom, kao prvi
crkveni poglavar sada čuvar vrata na nebesima.
–
Ko to govori o Raju? – visoko usred šume na nebu pojavio se Sveti Petar na
prestolu tutnjeći: – Za nju su naša vrata zanavek zatvorena!
Način
na koji je pripovedač spustio novu kartu, brzim gestom ali je skrivajući, a
drugom rukom prekrivajući oči, pripremio nas je na neko otkriće: ono što je
video spustivši pogled sa pretećeg nebeskog praga na damu u čijem je naručju
ležao, umesto vratnog oklopa oko lica golubice u ljubavi, umesto izazovnih
jamica na obrazima, prćavog nosića, beše niz zuba bez desni i usana, dve
nozdrve udubljene u kost, žute jagodice lobanje, i osetio je svoje udove
izmešane sa isušenim udovima nekog leša.
Sleđujuće
pojavljivanje arkane broj Trinaest (natpis Smrt se ne pojavljuje čak ni u
špilovima karata u kojima sve velike arkane imaju ispisano ime) u svima nama je
probudilo nestrpljenje da saznamo ostatak priče. Desetka mačeva koja je sada
nastupala bila je niz arhanđela koji su zabranjivali pristup na Nebo prokletoj
duši? Petica štapova je najavljivala šetnju kroz šumu?
U
tom se trenutku kolona karata povezivala sa đavolom koju je na to mesto već bio
spustio prethodni pripovedač.
Nisam
morao mnogo da mozgam da bih shvatio da se pojavio iz šume verenik koga se
toliko plašila preminula mlada: Belzebub lično koji je uskliknuvši:
–
Jesi li završila lepotice moja da menjaš karte na stolu! Protiv mene ne vrede
ni dva groša (Dvojka novčića) svo oružje i svi oklopi (Četvorka mačeva)! –
povede sa sobom pod zemlju.
Priča o lopovu grobnica
Još
se nije bio osušio hladan znoj na mojoj kičmi, a već sam morao da pratim još
jednog gosta, kome su slike Smrt, Papa, Osmica novčića, Dvojka štapova, izgleda
probudile druga sećanja, sudeći po tome kako je pogledom po njima kružio,
iskrivljene glave, kao da ne zna s koje strane da im priđe. Kad ovaj stavi na
stranu Žandara novčića, lik u kome je lako bilo prepoznati njegov stav
provokativne neustrašivosti, shvatih da i on hoće nešto da ispriča, počev
odatle, i da je reč o njegovoj priči.
Ali,
šta je imao zajedničko ovaj drzak mladić sa mračnim carstvom kostura koje je
prizivala arkana broj Trinaest? Sigurno nije bio tip koji šeta grobljem
meditirajući, osim ako ga neka drska namera nije privukla: na primer, takva da
provali u grob i opljačka pokojnika od ličnih vrednih predmeta koje je ovaj
neoprezno poneo sa sobom na poslednji put...
Obično
Velikani na Zemlji bivaju sahranjeni zajedno sa atributima svog komandovanja,
zlatnim krunama, prstenjem, skiptarima, odećom od sjajnih tkanina. Ako je ovaj
mladić uistinu bio pljačkaš grobnica, mora da je po grobljima tražio
najslavnije grobnice, na primer grob nekog Pape, s obzirom da vrhunski
poglavari silaze u grob u celokupnom sjaju svoje postavke. Lopov mora da je
jedne noći bez mesečine podigao težak poklopac groba pomažući se sa Dvojkom
štapova i sišao u grobnicu.
A
zatim? Pripovedač spusti Asa štapova i napravi penjući pokret, kao da nešto
narasta: na tren posumnjah da mi je cela pretpostavka bila pogrešna, toliko je
taj pokret bio u suprotnosti sa ulaženjem lopova u Papinu grobnicu. Osim da
pretpostavim da je iz tek otvorene grobnice iskočilo stablo nekog uspravnog i
veoma visokog drveta i da se lopov popeo uz njega, na vrh drveta, između
granja, u rascvetalu krošnju biljke.
Na
svu sreću ovaj, be zobzira što je lopužina, dok je pričao nije samo dodavao
jedan tarot drugome (napredovao je kroz parove karata jednih pred drugih, u
duplom horizontalnom redu, sa leva na desno) već se pomagao sa vrlo umerenom
gestikulacijom, olakšavajući nam pomalo zadatak. Tako sam uspeo da shvatim da
je sa Desetkom pehara hteo da pokaže pogled sa vrha groblja, kako ga je on
posmatrao sa vrha drveta, sa svim poređanim grobovima na svojim pjedestalima
duž ulica. Dok je sa arkanama po imenima Anđeo ili Sud (u kojoj anđeli oko
nebeskog prestola bubnjevima najavljuju vreme otvaranja grobova) možda hteo
samo da podvuče činjenicu da on posmatra grobove odozgo kao stanovnici neba na
veliki dan.
Na
vrhu drveta uspentravši se kao neko mangupče, naš junak stiže do nekog visećeg
grada. Tako sam ja umeo da protumačim najveću arkanu, Svet, koja je u ovom
špilu tarota predstavljena kao grad koji plovi na oblacima i talasima, i koji
drže dva deteta sa krilima. Bio je to grad čiji su krovovi dodirivali nebeski
svod, kao već Kula Vavilonska koju nam pokaza odmah potom, još jednu arkanu.
–
Ko siđe u ambis Smrti i popne se uz Drvo Života, – mislim da je tim rečima
primljen nesvesni putnik, – stiže u Grad Mogućeg, odakle se posmatra Sve i
odlučuje se o Izborima.
Ovde
mimika pripovedača nije više pomagala i moralo se raditi uz pretpostavke. Moglo
se zamisliti da je, pošto je ušao u Grad Svega i raznih Strana, naš hrabri
mladić čuo obraćanje:
–
Hoćeš bogatstvo (Novčiće) ili snagu (Mačeve) ili mudrost (Pehare)? Odmah
izaberi!
Bio
je to jedan čvrst i nasmejan arhanđel (Žandar mačeva) koji mu je postavio to
pitanje, a naš će brzo: – Izabiram bogatstvo! (Novčiće) – uzviknu.
–
Imaćeš Štapove! – bio je odgovor arhanđela na konju, dok su se grad i drvo
izgubili u dimu a lopovčina se sruši niz polomljene grane usred šume.
Priča o Orlandu ludom od ljubavi
Sada
su taroti naređani na stolu formirali kvadrat potpuno zatvoren sa jednim
otvorenim prozorom u centru. Nad njim se nagnu jedan gost koji do sada kao da
je bio zanesen, lutajućeg pogleda. Bio je to jedan divovski ratnik; ruke je
podizao kao da su od olova, a polako je okretao glavu kao da mu je težina misli
iskrivila vrat. Bilo je bez daljnjeg krajnje neprijatno udubiti se u ovog
kapetana koji mora da je bio, i to ne davno, smrtonosni ratni grom.
Figuru
Kralja mačeva koja je pokušavala da predstavi jednim jedinim portretom svoju
ratobornu prošlost i melanholičnu sadašnjost, on je približio uz ivicu
kvadrata, na nivou Desetke mačeva, i odmah je naš pogled postao kao zaslepljen
prašinom bitaka. Čusmo zvuk truba, već su koplja letela u komadima, već su
njuške konja u sudaru mešale svoju blještavu penu, već su mačevi što oštricom
što površinom udarali o druge Mačeve što oštricom što površinom, i tamo gde je
krug živih neprijatelja uskakalo se u sedla da bi po silasku naišli na grob a
ne na konja, tu u središtu tog kruga bio je Orlando paladin koji je sanjao o
svojoj Durlindani. Prepoznao sam ga, on nam je pričao svoju priču svu iskidanu
i na preskok, pritiskajući svoj težak gvozdeni prst na svaku kartu.
Sada
je pokazivao Kraljicu mačeva. U liku ove plave žene koja se usred oštrih mačeva
i gvozdenih ploča smeši frontalno sa neuhvatljivim osmehom senzualne igre, mi
prepoznajemo Anđeliku, čarobnicu koja je došla iz Kataja da bi uništila
franačku vojsku i bili smo uvereni da je grof Orlando još uvek bio zaljubljen u
nju.
Posle
nje otvarala se praznina: Orlando tu spusti jednu kartu: Desetka štapova.
Videsmo kako se šuma nerado otvara ispred junakovog napredovanja, kako se
iglice jelki ježe kao neke bodlje ježa, hrastovi kako naduvavaju mišićave grudi
svojih debla, kako bukve otkrivaju svoje korenje iz tla da bi mu omele korak.
Kao
da mu je cela šuma govorila: – Nemoj da ideš! Zašto napuštaš bojna metalna polja,
carstvo diskontinuiteta i određenog, tebi srodna krvoprolića u kojima briljira
tvoj talenat da dekomponuješ i da isključiš, i bacaš se u zelenu muljavost
prirode međ' vijuge živog kontinuiteta? Šuma ljubavi, Orlando, nije mesto za
tebe! Ideš za neprijateljem od čijeg zla nemaš štita da te sačuva. Zaboravi na
Anđeliku! Vrati se!
Ali
bilo je sigurno da Orlando nije slušao ta upozorenja i samo ga je jedna vizija
zanimala: ona koju je predstavljala arkana broj Sedam karta koju je on sada
stavljao na sto, to jest Kočija. Umetnik koji je napravio minijature sa
blještavim bojama na ovim našim tarotima, nije stavio da Kočija vozi jedan
kralj kako se vidi u serijskim kartama, već jedna žena u odeći čarobnice ili
istočne vladarke držeći uzde dva bela krilata konja. Tako je Orlandova suluda
mašta zamišljala začarano Anđelikino prolaženje kroz šumu, on je pratio trag
letećih kopita, laganijih od nogu leptira, bio je to zlatni prah na lišću, kao
što izvesni leptiri ispuštaju, trag koji mu je bio potreban kao vodič u zapletu.
Jadan
on! Još uvek nije znao da u najgušćem delu najgušćeg nežan i potresan ljubavan
doživljaj spaja Anđeliku i Medora. Potrebna je bila arkana Ljubav da bi mu se
to pokazalo, sa čežnjom želje koju je naš minijaturista umeo da unese u pogled
dvoje zaljubljenih. (Počesmo da shvatamo da je sa svojim gvozdenim rukama i
zanesenim držanjem Orlando od samog početka zadržao za sebe najlepše tarote iz
špila, puštajući druge da mucaju uz zvuk pehara i štapova i novčića i mačeva).
Istina
se probila do Orlandove glave: na vlažnom dnu ženske šume postoji jedan Erosov
hram u kome druge vrednosti imaju značaj od onih o kojima odlučuje njegova
Durlindana. Anđelikin miljenik nije bio jedan od slavnih komandanata čete već
jedan mladić iz pratnje, vitak i koketan kao neka devojka; njegov uvećan lik
pojavi se u sledećoj karti: Žandar štapova.
Gde
su pobegli ljubavnici? Bilo gde da su otišli, suviše je nežna i neuhvatljiva
bila suština od koje su bili napravljeni da bi pali u paladinove ručerde od
gvožđa. Kada više nije bilo sumnji o ishodu njegovih nadanja, Orlando učini
nekoliko pokreta bez reda – isuka mač, zateže mamuze, ispruži nogu u stremenu –
zatim prepuče nešto u njemu, strefi ga, rastoči se, i odjednom mu se ugasi
svetllost razuma i on ostade u mraku.
Sada
je most karata iscrtan po kvadratu dodirivao suprotni kraj, na visini Sunca.
Jedna mala ljubav u letu bežala je noseći sa sobom svetlost Orlandove mudrosti,
i lebdela je nad zemljom Francuskom koju su nevernici napadali, nad morem kojim
su saracenske galije slobodno krstarile, sada kad je najjači junak hrišćanstva
ležao zaslepljen demencijom.
Snaga
je zatvarala red. Zatvorih oči. Grudi su mi pucale na prizor tog cveta od
konjice pretvorenog u zemni eksploziv ravan ciklonu ili zemljotresu. Kao što je
nekad kosio redove Muslimana iz Dirlindana, tako je sada njegov buzdovan i
vihoru obarao divlje zveri koje su iz Afrike u pometnji osvajanja prešle na
obalu Provanse i Katalonje; plašt bogatog i iskrzanog i šarenog krzna pokrio je
polja koja bi postala pustinja posle njegovog prolaska: ni oprezan lav, ni
vitak tigar, niti povučen leopard nisu preživeli taj masakar. Zatim je bio red
na slona, na nosoroga, i na konja-iz-reke odnosno hipopotomusa: sloj
debelokožaca se uvećavao na jalovoj stvrdnutoj Evropi.
Gvozdeno
uperen prst pripovedača poče ispočetka, odnosno poče da podvlači red ispod,
sleva. Videh (i čuh) tresak hrastovih debla koje je iščupao opsednut sa Petice
štapova, zažalih za lenčarenjem Durlindane koja je ostala da visi na jednom
drvetu zaboravljena u Sedmici mačeva, osudih kivno trošenje energije i dobara u
Petici novčića (koja je dodata za ovu priliku na slobodnom prostoru).
Karta
koju je sada spuštao tu u sredini bila je Mesec. Hladan bljesak sija po mračnoj
zemlji. Ninfa maloumnog izgleda podiže ruku ka pozlaćenom srpu na nebu kao da
svira harfu. Tačno je da pokidana žica visi sa luka: Mesec je poražena planeta,
a Zemlja osvajačica je zatvorenica Meseca. Orlando prolazi jednom Zemljom koja
je sada Mesečeva.
Karta
Lude, koja nam odmah potom bi pokazana, bila je više nego rečita po tom
pitanju. Pošto je iživeo najveće breme besa, sa buzdovanom preko ramena kao da
je udica, mršav kao kostur, pocepan, bez pantalona, sa glavom punom perja (u
kosi mu se zadržalo svašta, perje drozdova, šišarke, bodlje vepra i grattaculo,
gliste koje su sisale ugašene mozgove, pečurke, mulj, mehuri, latice) eto ti
Orlanda koji je sišao u haotično srce stvari, u centar kvadrata tarota i sveta,
na tačku preseka svih mogućih redova.
Njegov
razum? Trojka pehara nas podseti da je bio u ampuli čuvanoj u Dolini Svih
Izgubljenih Umova, ali s obzirom da je karta predstavljala jedan prevrnut pehar
između dva uspravna, bilo je verovatno da se ni na tom mestu nije sačuvao.
Poslednje
dve karte u nizu stajale su na stolu. Prva je bila Pravda na koju smo već bili
naišli, sa oznakom ratnika u galopu iznad. Znak da su konjanici vojske Velikog
Karla pratili puteve svog junaka, nad njim bdeli, nisu odustajali da njegov mač
vrate u službu Razuma i Pravde. Bila je dakle slika Razuma ta plava pravednica
sa mačem i vagom s kojom je u svakom slučaju morao da završi da bi se
razračunao? Bio je to Razum priče koji čuči ispod Slučaja kombinacije tih
rasutih tarota? Htela je da kaže da bilo kud išao na kraju stiže momenat kad ga
hvataju i vezuju, Orlanda, i ubacuju mu silom u grlo odbačeni um?
U
poslednjoj karti vidi se vezan paladin s glavom nadole kao Obešeni. I konačno
eto kako njegovo lice postaje smireno i sjajno, bistrog pogleda kao što nije
bio u vršenju razuma prošlosti. Šta kaže? Kaže:
–
Pustite me ovako. Obrnuo sam ceo krug i shvatio sam. Svet se čita naopačke. Sve
je jasno.
Priča o Astolfu na mesecu
O
Orlandovom umu voleo bih i druga svedočenja da skupim, naročito onoga koji je
sebi zadao dužnost da mu ga povrati, kao dokaz njegove dovitljive želje. Voleo
bih da je bio tamo sa nama Astolfo. Među gostima koji još ništa nisu ispričali
bio je i jedan tip lagan kao džokej ili đavolak, koji je s vremena na vreme
poskakivao sav radostan kao da je njegova i naša nemost bila razlog više za
neopisiv provod. Posmatrajući ga shvatih da je vrlo lako mogao biti on, engleski
vitez, i otvoreno ga pozvah da priča pružajući mu kartu iz špila koja mi se
najviše činila da liči na njega: urnebesni uzlet Žandara štapova. Taj nasmejani
tip pruži ruku ali umesto da uzme kartu zafrljači je jednim pokretom kažiprsta
o palac. Lebdela je kao list na vetru i spusti se na sto u dnu kvadrata.
Sada
više nije bilo otvorenih prozora u središtu mozaika; a malo je karata bilo
izvan igre.
Engleski
vitez uze As mačeva, (prepoznah Durlindanu Orlandovu kako neupotrebljena visi
zakačena o drvo...), približi ga mestu gde je stajao Car (predstavljen sa belom
bradom i raskošnom mudršću Karla Velikog na prestolu...), kao da se sprema da
počnu svoju priču uz jednu vertikalnu kolonu: As mačeva, Car, Devetka pehara...
(Pošto se produžilo odsustvo Orlanda sa francuskog bojnog polja, Astolfa je
pozvao kralj Karlo Veliki da s njim večera...) Zatim je došao red na Ludu
polupocepanu polugolu sa perjem na glavi, i Ljubav, krilatog boga koji sa
savitljivog pijedestala prostreljuje ljubavnike. (– Svakako ti Astolfo, znaš da
je princ naših paladina, Orlando, naš nećak, izgubio razum s kojim se
razaznaje, mudre životinje od ludih životinja i ljudi, i sada kao lud trči kroz
šume, i pokriven perjem ptica odgovara samo na crkvut ptica kao da ne razume
drugi jezik. I bilo bi manje zlo da ga je u ovo stanje dovela loše shvaćena
revnosnost u hrišćanskim mukama, u samoponiženju, u rasturanju tela i kazne
ponosu uma, jer bi u tom slučaju šteta mogla da se izbalansira na neki način
duhovnim dobitkom, ili bi u svakom slučaju bilo nešto čime bismo mogli, da ne
kažem da se hvalimo, ali bar bez stida svima da kažemo, možda malo odmahujući
glavom, ali nevolja je što ga je do ludila Eros doveo, paganski bog, koji što
je više potisnut to više uništava...)
Kolona
je nastavljala sa Svetom, gde se vidi utvrđen grad sa krugom okolo – Pariz
usred svojih zidina, mesecima pod najezdom Saracena – i sa Kulom koja
verodostojno predstavlja sunovrat leševa sa bedema izmeđ gorućih mlazeva ulja i
razrađenih mašina opsade; i ovako je opisivao vojnu situaciju (možda rečima
samog Karla Velikog): – Neprijatelj navaljuje u podnožju Monmartra i
Monparnasa, krči prolaze do Menilmontanata i na Monterolju, pali požare na
Porta Delfini i na Por de Lila...) kojoj je nedostajala samo poslednja karta,
Devetka mačeva, da bi se završila sa jednim prizvukom nade, (kao što govor Cara
nije mogao da ima drugi zaljučak do: – Samo naš nećak mogao bi da nas povede ka
izlazu koji preseca krug vatre i gvožđa... Idi Astolfo, pronađi Orlandov razum,
gde god da se izgubio, i vrati ga: to je naš jedini spas! Trči! Leti!)
Šta
je Astolfo mogao da radi? Još uvek je imao u ruci jednu dobru kartu: arkanu po
imenu Pustinjak, ovde predstavljeng kao grbavog starca sa klepsidrom u ruci,
vidovnjak koji prevrće nezaustavljivo vreme i pre no vidi ono posle. Znači tom
se mudracu ili čarobnjaku magu obraća Astolfo da bi saznao gde se nalazi
Orlandov um. Pustinjak je čitao kako protiču zrna peska u klepsidri i tako se
mi spremismo da čitamo drugu kolonu priče, koja je bila odmah tu levo, odozgo
nadole: Sud, Desetka pehara, Kočija, Mesec...
–
Moraš na nebo da se popneš, Astolfo – (anđeoska arkana Sud pokazivala je
nadljudsko penjanje) – Gore na bleda polja Meseca gde jedno beskrajno
stovarište čuva poređane ampule – (kao u karti pehari) – priče koje svet ne
živi, misli koje pokucaju jedanput na prag svesti i nestanu zauvek, delići
mogućeg odbačeni u igri kombinacija, rešenja do kojih bi moglo da se dođe ali
se ne dolazi...
Da
bi se popeo na Mesec, (arkana Kočija je davala suvišnu poetsku vest), običaj je
poslužiti se hibridnim rasama krilatih konja ili Pegaza ili Hiogria; vile ih
gaje u svojim zlatnim štalama da bi ih okitile u dvokolicima ili trokolicima.
Astolfo je imao svog Hipogrifa i uskoči mu u sedlo. Zajaha nebom. Mesec u
usponu išao mu je u susret. Klizio je. (U tarotu Mesec je nacrtan sa više
nežnosti no što ga usred leta seoski glumci predstavljaju u drami Piramo i
Tisbe, ali sa slično jednostavnim alegorijskim sredstvima...)
Zatim
je dolazio Točak sreće, upravo u trenutku u kome se očekivao detaljniji opis
sveta Meseca, koji bi nam dopustio da se otkačimo u starim maštanjima o
naopačkom svetu, gde je magarc kralj, čovek ide četvoronoške, deca vladaju
starima, mesečarke drže kormilo, građani se vrte kao veverice u vrtlogu kaveza,
i koliko još paradoksa mašta može da rastvori i ponovo stvori.
Astolfo
se bio popeo da traži Razum u svetu proizvoljnog, i sam Vitez proizvoljnog.
Koja mudrost može da se izvuče po zakonima Zemlje iz ovog Meseca iz delirijuma
pesnika? Vitez je pokušao da postavi pitanje prvom stanovniku koga je sreo na
Mesecu: lik nacrtan u arkani broj Jedan, il Bagatto, ime i slika kontroverznog
značenja ali koji ovde takođe može da se shvati – po peru koje drži u ruci kao
da piše – kao pesnik.
Po
belim poljima Meseca, Astolfo sreće pesnika, zanet unošenjem osmeraca u svoju
tvorevinu, niz zapleta, razložnosti i bezrazlnožnosti.
Ako
taj živi baš nasred meseca – ili ovaj u njemu živi kao njegovo najdublje jezgro
– reći će nam da li mesec sadrži univerzalni aršin rimovanja za reči i stvari,
da li je on svet ispunjen smislom, nasuprot nerazumnoj zemlji.
–
Ne, Mesec je pustinja – bio je pesnikov odgovor, sudeći po poslednjoj karti
spuštenoj na sto: ćelava kružnica Asa novčića – Iz ove suvoparne sfere kreće
svaki govor i svaka pesma; i svaki put kroz šume bitke riznice bankete ložnice
vraća nas tu, usred praznog horizonta.
Sve druge priče
Kvadrat
je već potpuno prekriven tarotima i pričama. Karte iz špila sve su razbacane po
stolu. A zar nema moje priče? Ne uspevam da je prepoznam usred drugih, tako je
tesno bilo njihovo simultano povezivanje. Zapravo, zadatak da dešifrujem priče,
jednu za drugom, učinio je da zanemarim dosada najveću neobičnost našeg načina
pripovedanja, to jest da svaka priča ide u susret drugoj priči i dok jedan gost
produžava svoj niz neki drugi s drugog kraja napreduje u suprotnom pravcu, zato
što priče koje se pripovedaju sa leva na desno ili odozdo nagore mogu takođe da
se čitaju sa desna na levo ili odozgo nadole, i suprotno, imajući na umu da
iste karte kad se predstave u različitom nizu često menjaju značaj, a isti
tarot služi u isto vreme pripovedačima koji kreću sa četiri osnovnih tačaka.
Tako
dok je Astolfo pokušavao da ispriča svoju pustolovinu, jedna od najlepših dama
u društvu, predstavljajući se u profilu zaljubljene žene Kraljice novčića, već
je dolazila do završne tačke njegovog puta Pustinjaka i Devetke mačeva, koje su
joj bile potrebne jer je njena priča upravo tako počinjala, tako što se ona
obraćala jednom vidovnjaku da bi saznala kakav će biti ishod rata zbog koga je
godinama bila pod opsadom u njom stranom gradu, i Sud i Kula davali su joj vest
da su bogovi odavno presudili pad Troje. Zapravo taj utvrđen i opsednut grad
(Svet) koji je u Astolfoj priči bio Pariz za kojim su Mauri žudeli, bio je
viđen kao Troja od strane one koja je bila i prvobitni povod tog dugog rata.
Dakle ovde slavlja koja odjekuju pesmom i drndanjem citri (Desetka pehara) bili
su ti koje su Ahejci spremali za željeni dan izbacivanja.
Međutim,
u isto vreme jedna druga kraljica (ona uslužna, od pehara) napredovala je u
jednoj svojoj priči u susret Orlandovoj priči, na istom njegovom putu, počev od
Snage i Obešenog. To jest, ta kraljica je posmatrala jednog surovog razbojnika
(ili su joj ga bar tako opisali) okačenog o jednu spravu za mučenje, pod
Suncem, po presudi Pravde. Sažali se nad njim, priđe mu i prinese mu da pije
(Trojka pehara), primeti da je on jedan okretan i ljubazan mladić (Žandar
štapova).
Arkane
Kočija Ljubav Mesec Luda (koje su već poslužili Anđelikinom snu, Orlandovom
ludilu, Hipografovom putu) sada su se raspravljale između predskazanja
vidovnjaka Jeleni od Troje: – Zajedno sa pobednicima ući će i jedna žena u
kočijama, kraljica ili boginja, i tvoj Paris će pasti pogođen ljubavlju prema
njoj – koji je terao lepu preljubnicu ženu Menelaja da pobegnu na mesečini
opsednutog grada, skrivenu pod skromnom odećom, u pratnji samo dvorske lude – i
priče koju je istovremeno pričala druga kraljica, kako je, zaljubivši se u
zatvorenika, danonoćno pokušavala da ga oslobodi, pozivajući ga da pobegne
maskiran u lutalicu i da čeka da ona dođe po njega u svojim kraljevskim
kočijama, u šumskoj tmini.
Dve
priče su potom nastavljale svaka ka svom ishodu, Jelena stigavši do Olimpa
(Točak Sreće) i pojavljujući se na slavlju (Pehari) bogova, a ova druga čekavši
uzaludno u šumi (Štapovi) čoveka koga je oslobodila, sve dok rana jutarnja
zlatna zora nije svanula. I dok je jedna završavala obraćajući se sveznajućem
Zevsu (Car):
–
Kaži pesniku (Bagatto) da ovde na Olimpu, ne više slepom, sedi sa Besmrtnicima
i kroji vanvremenske stihove u vremenskim pesmama koje će drugi pesnici pevati,
da samo ovu milost (As novčića) tražim od Nebeske volje (As mačeva), da ovo
piše u pesmi moje sudbine: pre nošto je Paris prevari, Jelena će se dati
Odiseju još u samoj utrobi trojanskog konja (Žandar štapova)! – ova druga nije
imala sigurniju sudbinu čuvši kako je proziva jedna sjajna ratnica (Kraljica
mačeva) koja joj dolazi u susret predvodeći vojsku:
–
Kraljice noći, čovek koga si oslobodila moj je: spremi se da se boriš; rat sa
dnevnim vojskama ne završava tu, međ' šumskim drvećem, sve do zore!
Istovremeno
valjalo je imati na umu da su Pariz ili Troja opsednuti u karti Svet, što je
takođe bio nebeski grad u priči pljačkaša grobnica, postao jedan podzemni grad
u priči jednog tipa koji se predstavio sa solidnim, gozbenim izgledom Kralja
štapova, i koji je tu stigao pošto se u nekoj magičnoj šumi snabdeo toljagom sa
neobičnim moćima i pošto je pratio jednog nepoznatog ratnika crnog oružja koji
se hvalio svojim bogatstvom (Štapovi, Žandar mačeva, Novčići). U jednoj svađi u
krčmi (Pehari), tajanstveni drug u putu odlučio je da prokocka skiptar grada
(As štapova). Borba sa batinanjem koju je naš junak pobedio, – Eto sada si
Gazda, – reče mu Nepoznati – Grada Smrti. Znaj da si pobedio Princa
Diskontinuiteta, – i skinuvši masku pokazao je svoje pravo lice (Smrt) to jest
žutu i pljosnatu lobanju.
Zatvorivši
grad Grad Smrti, niko više nije mogao da umre. Počelo je novo Zlatno Doba:
ljudi su rasipali na bančenje, ukrštavali mačeve u bezopasnim svađama, bacali
se bez povreda sa visokih kula (Novčići, Pehari, Mačevi, Kula). A grobnice u
kojima su živeli razdragani živi (Sud) bile su one iz sad nepotrebnih groblja
gde su se veseljaci sastajali da orgijaju, pod zapanjenim pogledom anđela i
boga. Sve dok jedna stroga opomena ne zazvoni:
–
Otvori vrata Smrti inače će svet postati pustinja puna suvih grana, planina od
hladnog metala! – i naš heroj kleknu pred rasrđenim vrhunskim poglavarom, u
znak poslušnosti. (Četvorka štapova, Osmica novčića, Papa).
–
Ja sam bio taj Papa! – kao da je hteo da uzvikne još jedan gost koji se
predstavljao preobučen u Žandara novčića i koji je bacivši prezrivo Četvorku
novčića možda hteo da kaže da je on napustio sjaj papskog dvora da bi poneo
poslednju pričest umirućim na bojnim poljima. Smrt iza koje je došla Desetka
mačeva tada bi predstavljala niz posečenih tela među kojima se kretao zgranut
Vrhunski poglavar, na početku jedne detaljne priče koju su ispričali ti isti
taroti opisujući ljubavi jednog ratnika i jednog leša, ali iščitani po jednom
drugom kodu po kome je niz Štapovi, Đavo, Dvojka novčići, Mačevi pretpostavljao
da je Papa, poljuljan sumnjom videvši masakar, sam sebe upitao naglas:
–
Gospode, zašto dozvoljavaš ovo? Zašto dozvoljavaš da se toliko tvojih duša
izgubi? – i da je iz šume jedan glas odgovorio:
–
Ima nas dvoje koji delimo svet (Dvojka novčića) i duše! Nije samo na Njemu da
dopusti ili ne dopusti! Mora uvek i sa mnom da se obračuna!
Dečko
mačeva na kraju niza potvrđivao je da se posle tog glasa pojavio ratnik
prezrivog stava:
–
Da li u meni prepoznaješ Princa Suprotnosti, ja ću zavesti mir u svetu
(Pehari), započeću jedno novo Zlatno Doba!
–
Već dugo vremena ovaj znak podseća da je ono Drugo pobedilo Prvo! – mogao je
Papa da kaže suprotstavljajući mu ukrštenu Dvojku štapova.
Ili
je možda ta karta pokazivala neko raskršće.
–
Dva su puta. Izaberi, – rekao je Neprijatelj, ali usred raskršća pojavila se
Kraljica štapova, (već Anđeoska Čarobnica ili lepa prokleta duša ili vodilja)
da najavi:
–
Stanite! Vaša rasprava nema smisla. Znajte da sam ja radosna Boginja Uništenja,
koja vlada neprekidnim stvaranjem i rastvaranjem u svetu. U opštem masakru
karte se neprekidno mešaju i duše nemaju bolje subdine od tela, koja bar
uživaju odmor u grobovima. Rat bez kraja drma svet sve do zvezda na nebeskim
svodovima i ne štedi ni duhove ni atome. U zraku zlatne prašine kad u mračnu
sobu probije tračak svetlosti Lukrecio je posmatrao bitke neuhvatljivih
čestica, invazije, napade, vrteške, virove... (Mačevi, Zvezda, Zlato, Mačevi).
Bez
daljnjeg je i moja priča sadržana u ovom spletu karata, prošlost sadašnjost
budućnost, ali ja više ne umem da je razaznam od ostalih. Šuma, zamak, taroti
su me doveli do tog praga: da izgubim sopstvenu priču, da je pomešam u zraku
prašine drugih priča, da je se oslobodim. Ono što je ostalo od mene je samo
manijakalna tvrdoglavost da kompletiram, da završim, da se račun podudari. Još
mi preostaje da prođem dve strane kvadrata u suprotnom smeru, a ja napredujem
samo iz inata, da ne bih stvari ostavio na pola.
Vlastelin-krčmar
ne može a da pre ili posle svoju da ne ispriča. Recimo da je on Žandar pehara i
da se neobičan posetilac (Đavo) pojavio u njegovoj krčmi-zamku. Sa izvesnim
gostima pravilo je ne nuditi im nikad besplatno piće, ali na zahtev da plati:
–
Krčmaru, u tvojoj krčmi sve se meša, vina i sudbine... – rekao je Posetilac.
–
Možda Vaše Gospodstvo nije zadovoljno mojim vinom?
–
Prezadovoljan. Jedini koji zna da ceni sve što je ispresecano i dvolično, to
sam ja. Zato daleko više od Dvojke novčića želim da ti dam!
Tada
Zvezda, arkana broj Sedamnaest nije više predstavljala Psihu, niti nevestu koja
je izašla iz groba, niti zvezdu sa neba, već samo devojku koja je otišla da
naplati račun vrativši se sa rukama prepunim blještavim novčićima, koja viče: –
Da samo znate! Onaj gospodin! Šta je uradio! Prevrnuo je jedan Pehar na sto i
iscurela je iz njega reka Novčića.
–
Kakva je to čarolija? – uzviknuo je krčmar-vlastelin.
Posetilac
je već bio na pragu.
–
Usred tvojih pehara sada je i jedan koji izgleda kao ostali, međutim on je
magičan. Upotrebi ovaj moj poklon na način koji bi mogao da mi se dopadne, u
suprotnom, kao što si me upoznao kao prijatelja, vratiću ti se kao neprijatelj!
– reče, i nestade.
Razmišljajući
dugo, vlastelin reši da se preobuče u opsenara i da ode u Glavni grad i da
osvoji vlast prosipajući zvučne novčiće. Dakle Bagatto (koga smo videli kao
Mefista ili pesnika) bio je takođe i krčmar-šarlatan koji je sanjao da postane
Car sa igrama opsenarstva sa svojim Peharima, i Točak (koji nije više
Vetrenjača zlata niti Olimp niti Svet Meseca) predstavljao je njegovu nameru da
preobrne svet.
Krenu
na put. Ali u šumi... Na ovom mestu valjalo bi opet protumačiti arkanu
Igumanije kao Velike Sveštenice koja u šumi proslavlja ritualno i koja
prolazniku kaže: – Vrati Bakovim sveštenicama sveti pehar koji nam je bio
ukraden! – I tako se objašnjava i bosonoga devojka orošena vinom u tarotima
zvana Umerenost i detaljna izrada bokala-oltara koji je bio na mestu Asa
pehara.
Istovremeno
i razvijena žena koja nas je služila pićem kao vredna krčmarka ili brižna
vlastelinka započela je svoju priču sa tri karte: Kraljica štapova, Osmica
mačeva, Igumanija i bili smo dovedeni da vidimo Igumaniju i kao poglavarku
nekog manastira kojoj je naša pripovedačica tada još mlada pripravnica, rekla,
da bi savladala užas koji je vladao među monahinjama kako se rat približavao:
–
Pustite da ja izazovem na dvoboj (Dvojka mačeva) vojskovođu okupatora!
I
ta pripravnica je zapravo bila probni mačevalac – kao što nam je Pravda ponovo
pokazivala – i u zoru na bojnom polju njena veličanstvena pojava napravila je
takav probojni utisak (Sunce) da se princ izazvan na dvoboj (Žandar mačeva)
zaljubio u nju. Venčanje (Pehari) je bilo proslavljeno na dvorcu mladoženjenih roditelja
(Carica i Kralj novčića) čija su lica pokazivala svo njihovo nepoverenje prema
toj neprikladnoj snaji. Čim je mladoženja morao opet da krene na put (da se
udalji od Žandara pehara) surovi svekar i sverkva platiše (Novčići) jednog
razbojnika da odvede u šumu (Štapovi) mladu i da je ubije. I tada se goropadnik
(Snaga) i Obešeni pokazuju kao ista ličnost, razbojnik koji se baca na našu
lavicu da bi se vrlo brzo potom našao vezan sa glavom nadole od strane te jake
borkinje.
Izbegavši
zasedu, junakinja se sakri u odeću krčmarice ili vlastelinke, kao što smo je mi
videli sada uživo kao u arkani Umerenost kako toči vrlo čisto vino (što su
bahovski motivi na Asu pehara garantovali). Evo je kako sada postavlja sto za
dvoje, čekajući na povratak muža, i osmatra svako pomeranje lišća u ovoj šumi,
svako bacanje karata u ovom špilu tarota, svaki preokret u ovom spletu priča,
sve dok se ne stigne do kraja igre. Tada njene ruke razbacuju karte, mešaju
špil, i počinju ispočetka.
Krčma ukrštenih sudbina
Krčma
Izlazimo
iz mraka, ne, ulazimo, napolju je mrak, ovde se nešto vidi, usred dima,
svetlost je dimna, možda od sveća, ali se vide boje, žute, plave, na belom, na
stolu, obojene mrlje, crvene, čak i zelene, sa crnim obrisima, crtežima na
belim pravougaonicima raštrkanim po stolu. Ima štapova, gustog granja, debla, listova, kao napolju ranije, mačevi koji po nama resko udaraju, usred
lišća, zasede u mraku u koje smo upadali, na svu sreću na kraju smo videli neku
svetlost, neka vrata, ima zlata koje
sija, pehara), ovaj sto sa čašama i
tanjirima, zdele vrele supe, bokali vina, spašeni smo ali još uvek polumrtvi od
straha, možemo da pričamo, imali bi šta da pričamo, svako bi hteo drugima da
ispriča šta mu se desilo, šta je video, sa očima u mraku, u tišini, ovde sada ima
zvukova, kako će da me čuju, ne čujem svoj glas, ne izlazi mi glas iz grla,
nemam glasa, čak ne čujem ni tuđe glasove, čuju se zvukovi, nisam valjda gluv,
čujem kako čangrljaju zdele, iskaču pampuri, lupaju kašike, žvakanje,
podrigivanje, pravim pokrete da kažem da sam izgubio reč, i ostali čine iste
pokrete, nemi su, svi smo izgubili moć govora, u šumi, svi koji smo za ovim
stolom, muškarci i žene, lepo odeveni i loše odeveni, uplašeni, štaviše strašni
za videti, svi sede kose, mladi i stari, i ja se ogledam u jednom ogledalu, u
ovim kartama, imam sedu kosu i ja od straha.
Kako
sada da pričam kad sam izgubio moć govora, reči, možda čak i pamćenje, kako da
se setim šta se desilo tamo napolju, i jednom kad se i setim kako da nađem reči
da to iskažem; a reči kako da ih izgovorim, svi pokušavamo onome drugome nešto
da objasnimo sa pokretima, grimasama, svi kao majmuni. Na svu sreću postoje ove
karte, ovde na stolu, špil tarota, onaj najobičniji, marsejski, kako ga zovu,
ili takođe bergamski, ili napuljski, pjemonteški, zovite ga kako želite, ako
nije isti liči, po krčmama u selima, u keceljama ciganki, izrazitih crteža i
linija, grubih, ali sa detaljima koje ne očekujemo, koji se preterano ni ne
razumeju, kao da ih je onaj ko ih je urezao, ove crteže, u drvo, da bi ih
odštampao, prepisao, svojim velikim rukama, sa složenih modela, u finese
izradio, sa ko zna koliko izučenih zanatskih stvari, i on se uneo sa svojim
drljotinama, kako mu dođe, i ne shvatajući šta precrtava, a zatim je premazao
drvo svojim bojama i gotovo.
Stavljamo
ruke svi zajedno preko karata, poneka od figura u nizu sa drugim vraća mi u
sećanje priču koja me je ovde dovela, pokušavam da shvatim šta mi se desilo i
da drugima pokažem koji su u međuvremenu tu i koji takođe u kartama traže, i
pokazuju mi prstom neki lik ili neki drugi, i ništa se ne slaže ni sa čim, i
otimamo jedni drugima karte iz ruku, i širimo ih po stolu.
Priča o neodlučnom
Jedan
od nas okreće kartu, podiže je, gleda je kao da se ogleda u ogledalcu. Tačno
je, Žandar pehara, baš liči na njega. Ne samo u licu, zabrinut, razrogačenih
očiju, sa dugom kosom koja mu pada na ramena, posedela, vidi se sličnost, već i
po rukama koje on pokreće po stolu kao da ne zna gde da ih stavi, a koje na
slici eno ih kako drže desna jedan pehar isuviše veliki dok balansira na dlanu
i, leva, uzde vrhom prstiju. I na konja se prenosi ovaj poljuljani stav: reklo
bi se da ne može čvrsto kopitama da stane na poljuljano tlo.
Pošto
je pronašao tu kartu, mladiću se čini da vidi neki naročit smisao u svim drugim
kartama koje mu padaju pod ruku, i ređa ih po stolu, kao da prati neku nit od
jedne do druge. Tuga koja mu se čita na licu dok polaže zajedno sa Osmicom
pehara i Desetkom štapova arkanu koja se u zavisnosti od mesta zove Ljubav ili
Ljubavnik ili Ljubavnici, navodi na mišljenje da ga je neki ljubavni jad
naterao da se digne sa uzavrelog slavlja i prošeta kroz šumu. Ili da čak
napusti proslavu sopstvenog venčanja, da postane ptica na grani na dan
sopstvenog venčanja.
Možda
postoje dve žene u njegovom životu, a on ne ume da odabere. Tako ga predstavlja
slika: još uvek plavog, usred dve rivalke, jedna ga hvata za rame netremice ga
gledajući željnim pogledom, dok se druga uspija uz njega sa čežnjivim pokretom
celog tela, dok on ne zna na koju stranu da se dene. Svaki put kad treba da se
odluči koja mu od njih dve odgovara za ženu, kad se ubedi da vrlo lako ove
druge može da se odrekne, i tako se pomiri da može da je izgubi svaki put
primeti da baš nju više voli. Jedina čvrsta tačka u ovom dolaženju i odlaženju
misli jeste da može on i bez jedne i bez druge, jer svaki izbor ima svoje
naličje to jest jedno odricanje, tako da nema razlike između čina izbora i čina
odricanja.
Iz
ovog ćorsokaka mogao je samo put da ga izbavi: tarot koji sada mladić stavlja
na sto biće sigurno Kočija: dva konja vuku pompezno vozilo slučajnim šumskim
stazama, jedva zauzdana, kao što mu je običaj da ih raspusti, tako da kad
stigne na raskršće ne mora on da napravi izbor. Dvojka štapova označava
raskrsnicu sa dva puta; konji vuku jedan na jednu drugi na drugu stranu;
točkovi su nacrtani tako u šreh da izgledaju gotovo vertikalni u odnosu na put,
znak da kočija stoji nepomična. Ili, čak i ako mrdaju, bolje bi bilo da ne, kao
što se mnogima dogodi pred kojima se otvaraju krivine najglatkijih i najbržih
puteva, koji preleću po najvišim stubovima i prelaze preko planinskih granita,
i koji su slobodni bilo gde da odu, a svuda je uvek isto. Tako smo ga videli tu
odslikanog u lažnom odlučnom stavu kao da vlada sobom i pobednički vozi kočiju;
ali uvek je nosio sa sobom svoju podeljenu dušu, kao dve maske razrokog pogleda
koju je imao na ogrtaču.
Da
bi odlučio kojim putem da krene nije bilo druge nego da se prepusti sudbini:
Žandar novčića predstavlja mladića koji baca u vazduh jedan novčić: pismo ili
glava? Možda ni jedno ni drugo, novčić se obrće obrće i ostaje uspravan u
jednom žbunu, u podnožju jednog starog hrasta tačno nasred puta. Sa Asom
štapova mladić bez daljneg hoće da nam ispriča da ne mogavši da odluči da li
jednim ili drugim putem da nastavi, nije mu ništa drugo preostalo nego da siđe
iz kočija i da se uspentra uz jedno kvrgavo deblo, uz granje koje se zatim opet
račva namećući mu opet muku izbora.
Bar
se nada da će penjući se s jedne grane do druge moći dalje da vidi, da shvati
kuda vode putevi; ali granje ispod njega je gusto, ubrzo gubi pogled na tlo, a
ako podigne pogled ka vrhu drveta zaslepljuje ga Sunce, sa oštrim zracima od
kojih blješte u svim bojama listovi u kontrasvetlosti. Ali valjalo bi objasniti
takođe šta predstavljaju ona dva deteta koja se vide na tarotu: hoće reći da je
gledajući na gore mladić primetio da nije sam na drvetu: dva mangupčića su ga
pretekla penjući se uz granje.
Izgledaju
kao blizanci: isti identični, bosi, plavi plavi. Možda je u ovom trenutku
mladić progovorio, pitao je:
–
Šta radite ovde vas dvojica? – ili: – Koliko fali do vrha? – A blizanci su mu
odgovorili pokazujući nekim smušenim pokretima nešto što se vidi na horizontu
crteža, pod sunčevim zracima, zidove nekog grada.
Ali
gde su ovi zidovi u odnosu na drvo? As pehara upravo predstavlja jedan grad sa
mnogo kula i vrhova i minareta i kupola koji vire iza zidova. Takođe i lišće
palmi, krila fazana, peraja plavih riba-meseca, koji bez daljneg vire iz vrtova
iz kaveza, iz gradskih akvarijuma, usred kojih možemo da zamislimo dva
mangupčića koji se jure i nestaju. A ovaj grad deluje uravnotežen jednom
piramidom na vrhu, što bi takođe mogao da bude i vrh nekog velikog drveta, to
jest bio bi to grad koji visi na najvišim granama kao neko ptičje gnezdo, sa visećim
temeljima kao neki vazdušni koreni izvesnih biljki koje rastu na vrhu drugih
biljaka.
Mladićeve
ruke dok spušta karte sve su sporije i neodlučnije, i mi imamo svo vreme da ga
pratimo sa našim pretpostavkama, i da u tišini razmišljamo pitanja koja su mu
bez daljnjeg kružila po glavi, kao nama sada: – Koji je ovo grad? Da li je to
Grad Svega? Da li je to grad u kome se svi delovi sjedinjuju, gde se izbori
balansiraju, u kome se ispunjava praznina koja ostaje između onoga što
očekujemo u životu i onoga što nam je suđeno.
Ali
koga je bilo u gradu da ga mladić upita? Zamislimo da je prošao kroz kapiju i
luk unutar zidine grada, da je otišao do trga sa visokim stepenicama u dnu, i
da na vrhu tog stepeništa sedi lik sa kraljevskim odlikama, božanstvo na prestolu
ili krunisan anđeo. (Iza njegovih leđa vide se dve izbočine koje bi mogle da
budu naslon prestola, ali takođe i par krila, loše precrtanih na slici).
–
Da li je to tvoj grad? – upitao ga je mladić verovatno.
–
Tvoj je, – bolji odgovor nije mogao da dobije, – ovde ćeš naći ono što tražiš.
Da
li možete da zamislite njega tako iznenađenog da smisli da izrazi neku razumnu
želju. Oznojen pošto se popeo tako visoko, mora da je samo rekao: – Žedan sam!
A
anđeo na prestolu: – Samo izaberi iz kog bunara ćeš da piješ, – i mora da mu je
pokazao dva ista bunara koji se vide na pustom trgu.
Mladić,
dovoljno ga je pogledati da bi se shvatilo da se oseća još jedamput izgubljen.
Krunisana vlast sada vadi jednu vagu i jedan mač, odlike anđela koji bdi nad
odlukama i ravnotežama, s visine sazvežđa Vage. Dakle, čak se i u Grad Svega
pristupa putem izbora i odricanja, prihvatajući jedan deo i odričući se
ostalog? Tako da on odlazi kao što je i došao; ali okrećući se vidi dve
Kraljice na dva balkona jedan tačno ispred drugog na dve strane trga. I tada mu
se učini da prepoznaje dve žene iz svog neučinjenog izbora. Kao da su tu na
straži, da ga ne puste da izađe iz grada, do te mere da svaka drži isukan mač,
jedna desnom, druga – naravno zbog simetrije – levom. Ili, ako o maču jedne
nije bilo sumnje, ova druga je mogla i guščije pero da drži, i zatvoren kompas,
ili flautu, ili nož za hartiju, i tada bi dve žene pokazivale dva različita
puta koja se otvaraju onome koji još uvek mora sebe da pronađe: put strasti,
koji je uvek jedan stvarni put, agresivan, jasnih obrisa, i put mudrosti koji
zahteva premišljanje i postepeno učenje.
Dok
su nameštale i pokazivale karte ruke mladića nagoveštavaju oscilacije i
gubljenja u nizu, čas se grče u žalu za svakim proigranim tarotom koji je bolje
bilo sačuvati za neku drugu igru, a čas su se opuštale u mlitavim pokretima
ravnodušnosti, govoreći da su svaki tarot i svaki bunar isti kao pehari koji se
identični ponavljaju u špilu, kao što se u svetu uniformi predmeti i sudbine
ispred tebe smenjuju razmenjujući uloge i nepromenljivi, i ko misli da odlučuje
zapravo je zavaran.
Kako
objasniti da mu za žeđ koju nosi u telu nije dovoljan ovaj ili onaj bunar? On
hoće cisternu u koju se slivaju vode svih bunara i svih reka i mešaju se, more
predstavljeno u arkani zvanoj Zvezda ili Zvezde, u kojoj se slavi vodeno
poreklo života kao pobeda mešavine i božije milosti bačene u vodu. Jedna gola
boginja uzima dva bokala koja sadrže ko zna koje sokove ohlađene za onog ko je
žedan, (svuda okolo su žute dune pustinje pod suncem), i prevrće ih da bi
zalila obalu šljunka: i u tom trenutku vegetacija kamenike niče usred pustinje,
i između dva žbunja peva slavuj, život je raspianje materijala koji se
uništava, veliki kotao mora samo ponavlja ono što se dešava unutar sazvežđa
koja već milionima godina mlate u atomima praznu slamu sa svojim eksplozijama,
što se vidi ovde i u nebu boje mleka.
Zahvaljujući
načinu na koji mladić baca ovu kartu na sto kao da ga čujemo kako viče: – More,
more je to koje želim!
–
I more ćeš i dobiti! – Odgovor astralne vlasti nije mogao da ne najavi
kataklizmu, plimu okeana ka napuštenim gradovima, da kvase šape skrivenih
vukova na visoravnima koji zavijaju na Mesec koji dolazi, dok vojska ljuskara
napreduje iz dubine ambisa da ponovo osvoji zemaljsku kuglu.
Jedan
grom koji pogađa vrh drveta uzdrmavajući svaki zid i kulu grada koji visi, osvetljava još užasniji prizor, na koji nas
mladić sprema otvarajući kartu jednim sporim pokretom zgroženih očiju. Ustajući
na noge na svom kraljevskom prestolu sagovornik se menja da ga se više ne može
prepoznati: iza leđa nema anđeoskog perja koje se otvara, već dva krila slepog
miša koja prekrivaju nebo, nepomične oči su postale razroke i kose, kruna je
pustila dva roga, ogrtač pada i otrkiva golo telo hermafrodita, ruke i noge
produžavaju se u pandže.
–
Ali zar nisi bio anđeo?
–
Jesam anđeo koji živi u tački u kojoj se linije račvaju. Ko god se popne do
podeljenih stvari mene sretne, ko god siđe do dna protivrečnosti naleti na
mene, ko se vrati da pomeša podeljeno naći će moje krilo od membrana na svom
obrazu!
Kod
njegovih nogu ponovo se pojaviše sunčevi blizanci koji su bili nestali
preobraženi u dva bića pomešanog ljudskog i životinjskog izgleda, povezani sa
groznim likom sa dva duga konca ili pupčanim vrpcama, i na isti način verovatno
svaki od njih drži na uzici drugo dvoje manjih đavolčića koji nisu stali u
sliku, i tako sa grane na granu plete se mreža konaca koje vetar ljulja kao
neku veliku paučinu između mahanja crnih krila sve manje veličine: slepi miš, sove,
pupavci, noćni leptiri, bumbari, mušice.
Vetar
ili talasi? Isprekidane linije u dnu karte mogle bi da pokažu plimu koja
poplavljuje vrh drveta i sva vegetacija se raspada u talasanju algi i pipaka.
Evo kako se ispunjava želja čoveka koji ne bira: sada ga ima itekako, more,
tone s glavom nadole, ljulja se u ambisu korala, obešeni za noge za haluge
dopola pod mutnom površinom okeana, i vuče zelenu kosu morske salate da lete po
strmim morskim dubinama. (Možda je baš iz te karte Madam Sosostris, slavna vidovnjakinja
ali nepouzdanog stručnog znanja, veličajući privatne sudbine i generale
znamenitog funkcionera Lojdsa, prepoznala jednog udavljenog mornara
Feničanina?)
Ako
je jedinu stvar koju je tražio bila da izađe iz ličnih ograda, iz kategorija,
iz uloga, da čuje grmljavinu koja tutnji u molekulama, mešanje prvih i
poslednjih supstanci, eto mu puta koji se otvara putem arkane po imenu Svet:
Venera igra krunisana na nebu vegetacijom, okružena mnogobličnim
otelotvorenjima Zevsa; svaka vrsta i pojedinac i celokupna istorija ljudskog
roda nisu do slučajni prsten u jednom lancu mutacija i evolucije.
Ne
preostaje mu drugo no da privede kraju veliki krug Točka u kome se okreće život
živih bića i na kome nikad ne znaš šta je gore a šta dole, ili još duži krug
koji prolazi kroz raspad, silaženje do samog središta zemlje u izlivima
elemenata, iščekivanju kataklizmi koji ponovo mešaju špil tarota i iznose na
svetlo skrivene slojeve, kao u arkani konačnog zemljotresa.
Drhtanje
ruku, prerano sedenje bili su lagani tragovi onoga što je naš nesrećni gost
proživeo: u toj istoj noći bio se smanjio (mačevi) na svoje prvobitne elemente,
prošao je bio kroz vulkanske kratere (pehari) kroz sve ere zemlje, zamalo da
ostane zarobljen u konačnoj nepokretnosti kristala (zlato), pojavio se ponovo u
životu putem bolnog klijanja u šumi (štapovi), sve dok nije zadobio svoj
identičan ljudski oblik u sedlu Konja novčića.
Ali
da li je to stvarno on ili možda neki njegov dvojnik, koji čim biva vraćen u
samog sebe vidi se kako ide kroz šumu?
–
Ko si ti?
–
Ja sam čovek koji je trebalo da se oženi devojkom koju ti ne bi izabrao, koji
je trebalo da krene onim drugim putem na raskrsnici, da ugasi žeđ na drugom
bunaru. Ti ne izabravši, moj izbor si sprečio.
–
Gde ideš sada?
–
U drugu krčmu od one na koju ćeš ti naići.
–
Gde ću te videti ponovo?
–
Obešen na jedno drugo vešalo od onoga na kome si ti obešen. Zbogom.
Priča o šumi koja se sveti
Nit priče se zapetljala ne samo zato što je
teško kombinovati jednu kartu sa drugom već i zato što za svaku novu kartu koju
mladić pokušava da stavi u red postoji bar deset ruku koje se pružaju da mu je
oduzmu i da je smeste u neku drugu priču koju svako gradi za sebe, i u jednom
trenutku karte mu beže na sve strane i on mora rukama da ih zadržava,
laktovima, nadlanicama, tako ih sakrivajući i od onih koji pokušavaju da shvate
priču koju on priča. Na svu sreću među svim tim šakama koje navaljuju jedan par
mu priteže u pomoć da drži karte u redu, i pošto su to šake koje po veličini i
težini čine kao da ih je tri drugih, a zglob i ruke su proprocionalno veliki,
tako da snaga i odlučnost s kojom se sručavaju na sto čini da karte koje
neodlučan mladić uspeva zajedno da zadrži jesu one koje su pod zaštitom
nepoznatih ručerdi, zaštita koja se ne objašnjava toliko interesovanjem za
priču njegove neodlučnosti koliko što je slučajnim približavanjem nekih od ovih
karata prepoznao priču koja mu je draža, odnosno sopstvenu priču.
Neko,
odnosno neka: jer na stranu dimenzije, oblik tih prstiju i šaka i zglobova i
ruku je taj koji razlikuje prste šake zglobove ruke jedne žene, jedne
debeljuškaste i okrugle devojke, i zapravo idući duž tih udova stiže se do lika
jedne divovske mlade devojke koja je do malopre sedela vrlo mirna među nama, i
odjednom je, pobedivši stid, počela da gestikulira zabijajući laktove u stomake
suseda i prevrćući klupu.
Pogledi
nam se dižu na njeno pocrvenelo lice – iz stida ili besa – a zatim se spuštaju
na lik Kraljice štapova koja veoma liči na nju, u svojim čvrstim seljačkim
obrisima, uokvirenom gustom sedom kosom, grubih pokreta. Pokazala je na tu
kartu pokretom prsta koji je ličio na pesnicu o sto, i mukanje koje izlazi iz
njenih namrgođenih usana kao da hoće da kaže:
–
Da, upravo sam ja to i ti gusti štapovi su šuma u kojoj me je otac podigao, i
koji je, ne očekujući više ništa dobro od građanskog sveta, postao Pustinjak u
ovoj šumi da bi me držao daleko od loših uticaja ljudskog društva. Razgradila
sam svoju Snagu igrajući se sa divljim veprovima i vukovima, i naučila sam da
je šuma, iako živi od neprekidnog rastrzanja i gutanja životinja i biljki,
regulisana jednim zakonom: snagom koja ne ume da se zaustavi u vremenu, bizon
ili čovek ili kondor, pravi pustinju okolo ili ostavlja svoju kožu, i poslužiće
kao ispaša za mrave i muve...
Ovaj
zakon koji su stari lovci dobro poznavali ali koga se danas više niko ne seća,
može se iščitati u nemoljivom ali kontrolisanom pokretu s kojim lepa
ukrotiteljka otvara ždrelo jednom lavu vrhovima prstiju.
Pošto
je odrasla u dosluhu sa divljim životinjma, ostala je bila divlja u prisustvu
ljudi. Kada čuje topot konja ili šumskim stazama vidi nekog lepog Konjanika da
prolazi, krišom ga posmatra kroz žbunje, zatim postiđena beži, zatim trči
prečicama da ga ne bi izgubila iz vida. Evo kako ga nalazi Obešenog za noge o
jednu granu od strane prolaznog razbojnika, koji mu prazni džepove do
poslednjeg cvonjka. Ne razmišlja mnogo, šumska velika devojka: baca se na
razbojnika vrteći svojim buzdovanom: kao suvo granje pucaju kosti tetive
zglobovi hrskavice. Ovde moramo da pretpostavimo da je skinula sa drveta lepog
mladića i da ga je oživela u stilu lavova, ližući ga po licu. Iz jedne čuturice
koju nosi obešenu oko vrata sipa Dva pehara nekog pića čiji recept samo ona
poznaje: nešto kao sok od uzavrelog smreka ili prokislo kozije mleko. Konjanik
se predstavlja:
–
Ja sam princ naslednik Carstva, sin jedinac Njegovog Veličanstva. Spasila si
me. Kaži mi kako mogu da ti se odužim.
A
ona: – Ostani malo da se sa mnom poigraš – i sakri se između planika. To piće
bilo je moćan afrodizijak. On trči za njom. Brzo brzo pripovedačica bi htela da
nam ispred očiju proleti arkana Svet kao neki sramežljiv nagoveštaj: ...U toj
igri ubrzo beše izgubljeno moje devojaštvo... – ali na crtežu je jasno kako se
pred mladićem pokazala njena nagost, preobražena u ljubavni ples, i kako na
svaki okret u plesu on otkriva neku njenu novu vrlinu: jaka kao lavica, ponosna
kao orao, majčinski obdarena kao krava, nežna kao anđeo.
Prinčevo
zaljubljivanje potvrđeno je sledećim tarotom, Ljubav, koji takođe upozorava
protiv jedne zamršene situacije: ispostavlja se da je mladić oženjen, a njegova
zvanična supruga nije nameravala da mu dozvoli da pobegne.
–
Zakonske prepreke malo vrede u šumi: ostani ovde sa mnom i zaboravi na dvor,
njen protokol i intrige – ovaj predlog ili neki slično razuman mora da mu je
devojka rekla; i nema u vidu da prinčevi mogu da imaju principe.
–
Samo Papa može da me razreši prvog braka. Ti me čekaj ovde. Idem, srediću
papire i vraćam se – i popevši se na svoje Kočije odlazi i ne osvrćući se,
davši joj neki skroman prihod (Trojka novčića).
Napuštena,
posle kratkog obrtanja Zvezde, porođajni bolovi nastupaju. Dovlači se do obale
jednog potoka. Šumske zveri znaju da porode bez pomoći, a ona je od njih
naučila. Daje život na svetlosti Sunca dvojici blizanaca koji su tako snažni da
već stoje na nogama.
–
Zajedno sa svojim sinovima ići ću kod Cara lično da tražim Pravdu, koji će u
meni prepoznati pravu nevestu svog naslednika i roditeljku svojih potomaka, – i
s tom namerom krenu pešice ka glavnom gradu.
Ide
napred i ide, šuma nikako da stane. Sreće jednog čoveka koji beži kao Ludak, a
jure ga vukovi.
–
Gde si pošla, nesrećnice? Više ne postoji ni grad ni carstvo! Putevi više ne
vode ni iz kakvog mesta ni u kakvo mesto! Pogledaj!
Žuta
osušena trava i pesak u pustinji pokivaju asfalt i trotoare grada, na dunama
zavijaju šakali, u napuštenim zgradama pod Mesecom prozori se otvaraju kao
prazne očne duplje, iz podruma i tunela izlaze miševi i škorpioni.
Pa
ipak grad nije mrtav: mašine motori turbine i dalje zuje i podrhtavaju, svaki
Točak svojim zupcima zahvata druge točkove, vagoni voze po šinama a znakovi na
žicama; i nijedan čovek nije više tu da odašilje ili prima, da opskrbi ili
istovari. Mašine koje već duže vremena znaju da mogu bez ljudi, konačno su ih i
oterale; i posle dugog odstranjivanja divlje životinje su se vratile da zauzmu
teritorije koje su otrgnute od šume: lisice i kune izdužavaju svoje mekane
repove na komandnim pultovima punim manometara i polugama i kvadrantima i
dijagramima; nakovanji i puhovi čvare se na akumulatorima i magnetima. Čovek je
bio neophodan: sada je nepotreban. Da bi svet dobio informacije od sveta i iz
njih izvlačio korist sada su dovoljni kalkolatori i leptiri.
Tako
se završava osveta zemaljskih snaga izazvana u lančane eksplozije u vazdušne
vrtloge i tifone. Zatim su se ptice, za koje se već smatralo da su izumrle,
umnožile i stuštavaju se u jatima na četiri ključne tačke sa zaglušujućom
piskom. Kada ljudski rod sakriven u podzemne rupe pokuša opet da izmili, vidi
nebo zatamnjeno gustim pokrovom krila. Prepoznaju Sudnji dan kao što je
predstavljen u tarotima. A sa jedne druge karte obistiniće se najava: doći će
dan kada će jedno pero srušiti kulu od Nembrotte.
Priča o preživelom ratniku
Iako
je pripovedačica neko ko zna šta hoće da kaže, nije rečeno da se njena priča
lakše prati od ostalih. Zato što ima više onoga što karte kriju nego onoga što
govore, i zato što čim neka karta kaže nešto više, odmah druge ruke pokušavaju
da je privuku ka sebi da bi je uklopili u drugu priču. Neko na primer počne da
priča za svoj groš, sa kartama koje izgledaju kao da samo njemu pripadaju, i
odjednom zaključak se sjuri preplićući se sa zaključkom drugih priča u istim
figurama katastrofe.
Evo
na primer jednog koji savršeno deluje kao oficir u službi, i počeo je da se
prepoznaje u Žandaru štapova, štaviše pustio je kartu okolo, da bi se videlo
kako je lepog konja sa abajlijom on jahao to jutro kad je krenuo iz kasarne, i
kakvu je tesnu unifrmu imao na sebi, ukrašenu sjajnim oklopnim pločama, sa
gardenijom na kopči jedne usmine. Njegov autentičan izgled – kao da hoće da
kaže – bio je taj, i ako ga sada vidimo ovako loše odevenog i obuvenog to je
samo zbog strašne pustolovine koju se sprema da nam ispriča.
Ali
kad dobro pogledamo tu sliku ona sadrži i elemente koji odgovaraju njegovom
sadašnjem izgledu: seda kosa, sanjarski pogled, polomljena sablja svedena na
okrnjak. Osim ako to nije bio deo sablje (tim pre što ju je držao levom rukom)
već list savijenog pergamenta, poruka koju je po naređenju morao da preda možda
kroz neprijateljske linije. Pretpostavimo da je on ordonans-oficir, i da je
imao naređenje da stigne do generalštaba svog vladara ili komandanta, i da mu
da na ruke depešu od koje zavisi ishod bitke.
Trešti
borba; konjanik je usred toga; oštricama mača suprotstavljene vojske utiru sebi
put jedna kroz drugu kao na Desetki mačeva. U bitkama postoje dva načina koja
se preporučuju: ili ići sredinom, koga zahvatiš zahvatiš, ili izabrati među
svim neprijateljima jednog koji ti odgovara i detaljno ga obraditi. Naš
ordonans-oficir vidi kako mu u susret ide jedan Žandar mačeva koji se od drugih
izdvaja po eleganciji opreme i konja: njegov oklop, za razliku od ostalih koji
se okolo vide skrpljeni od raznih delova, kompletiran je do cepidlačenja i to
sve u jednoj boji od šlema do stegnika: zeleno modre boje, na kome se ističu
zlatni grudni deo i oklop za noge. Na nogama ima obuću od crvenog damasta kao
što je i abajlija na konju. Lice, iako izobličeno od znoja i prašine, ima fine
crte. Mač drži levom, detalj koji ne treba zanemariti: levaci su opasni
protivnici. Ali i naš isukava levom svoj buzdovan, znači oboje su levaci i
opasni, suparnici dostojni jedan drugog.
Dvojka
mačeva upetljana sa spletom grančica venaca listića pupoljaka pokazuje da se to
dvoje izdvojilo na poseban dvoboj i udarcima nadole i postrance seku okolno
zelenilo. Ispočetka našem izgleda da je plavozeleni brže i jače ruke, i da je
dovoljno da mu se baci preko svom težinom da ga poklopi, ali ovaj mu uzvraća
pljosnatim udarcima sablje da ga ukuca u zemlju kao ekser. Konji se ritaju
prevrnuti kao kornjače po tlu prekrivenom iskrivljenim mačevima kao zmije i
plavozeleni ratnik još uvek opstaje, jak kao konj, neuhvatlljiv kao zmija,
prevrnut naopačke kao kornjača. Što dvoboj postaje žešći, to su veće egzibicije
veština, zadovoljstvo da u sebi ili neprijatelju otkriješ nove neočekivane
zalihe: i tako u tim mlaćenjima i mlaćenjima polako se uvlači sklad nekog
plesa.
U
dvoboju naš junak je već zaboravio na svoj zadatak, kad se čuje zvuk trube
visoko u šumi koji podseća na Anđelovu iz Suda u arkani po imenu Sud ili samog
Anđela: olifante koji poziva vernike Cara da se skupe. Naravno, velika opasnost
preti carskoj vojsci: ne oklevajući oficir mora da trči svom caru u pomoć. Ali
kako da prekine dvoboj koji toliko angažuje njegovu čast i zadovoljstvo? Mora
što pre da ga okonča: i spremi se da povrati razdaljinu od neprijatelja koju je
dopustio kad se truba oglasila. Ali gde je plavozeleni? Dovoljan je bio taj
tren zabrinutosti i neprijatelj je nestao. Oficir se baca u šumu prateći poziv
na uzbunu kao i odbeglog.
Probija
se kroz gustiš, između pruća i grmlja i šiblja. Od jedne karte do druge priča
napreduje u naglim skokovima koje na neki način valja umeriti. Šuma se odjednom
završava. Otvorena polja se prostiru okolo u tišini; izgledaju pusta, u senci
večeri. Pogledavši malo bolje vidi se da je puna ljudi, neka neuredna gomila
koja je prekriva ne ostavljajući ni pedalj slobodan. Ali to je neka slegnuta
gomila, kao premazana po površini zemlje: niko od tih ljudi nije na nogama,
leže na stomaku ili na leđima, ne uspevaju da podignu glavu više od pregažene
trave.
Poneki
koje Smrt još nije ukrutila koprcaju se kao da uče da plivaju u crnom blatu
sopstvene krvi. Tu i tamo procveta neka ruka, otvara se i zatvara tražeći zglob
sa koga je otkinuta, poneko stopalo pokušava da se pokrene laganog koraka bez
tela da ponese iznad članaka, glave pažova i vladara tresu duge lokne koje
padaju preko očiju ili pokušavaju da isprave nakrivljenu krunu na ćeli ali samo
dube u prašini bradom ili žvaću šljunak.
–
Koja je to propast zadesila carevu vojsku? – mora da je to pitanje konjanik
uputio prvom biću na koje je naišao: nekome tako nezgrapnom i rasturenom da je
izdaleka izgledao kao Ludak iz tarota, a izbliza se videlo da je neki ranjen i
ćopav vojnik koji beži sa polja krvorpolića.
U
nemoj priči našeg oficira glas ovoga preživelog zvuči tup kokodakav trtljiv na
nekom teškom razumljivom narečju sa isprekidanim rečenicama kao ove:
–
Nemojte da budalite gospon poručniče! Ko ima noge bježi! Kajgana se prevrnula!
To je vojska iz ko zna kog andraka ispala, nikad ranije tako što video nijesam,
pobjesneli đavoli i sotone! Usred svega eto ih kako navališe između vrata i
glave i za tren smo bili spremni za muve! Drži se pokriven, gospon poručniče, i
idi okolo! – I već nestaje vojničina dok mu ispadaju iz pocepanih pantalona
sramni delovi, dok ga psi lutalice njuše kao brata po smradu, vukući sa sobom
zavežljaj ratnog plena koji je pokupio sa leševa.
Ali
više je potrebno da bi naš konjanik stao. Rasterujući zavijanje šakala,
istražuje granice polja smrti. Na svetlosti Meseca vidi kako šljašte okačeni o
drvo jedan pozlaćen štit i jedan Mač od srebra. Prepoznaje oružje svog
neprijatelja.
Iz
karte pored čuje se žubor vode. Jedan potok teče tu pod trskom. Nepoznati
ratnik stoji na obali i skida oklop. Naš oficir ne može bez daljnjeg da ga
napadne u tom trenutku: sakriva se da bi ga uhvatio kad je opet naoružan i u
stanju da se brani.
Iz
ploča oklopa izlaze beli i nežni udovi, iz šlema bujna tamna kosa koja se
raspušta sve do leđa sve do tačke gde se zaobljuju. Taj ratnik ima kožu mlade
devojke, obline dame, grudi i kukove kraljice: to je žena koja pod Zvezdama u
čučnju kod potoka vrši svoje večernje kupanje.
Kao
što svaka nova karta koja se spušta na sto objašnjava ili ispravlja prethodne
karte, tako i ovo otkriće diže u vazduh strasti i namere konjanika: ako su se
pre u njemu takmičenje zavist poštovanje viteško za hrabrog protivnika sudarali
sa potrebom da pobedi osveti nadjača, sada stid što ga je u šahu držala ruka
jedne devojke, žurba da se uspostavi osujećena muška dominacija sudaraju se sa
čežnjom da se odmah preda, da ga osvoji ta ruka, taj pazuh, te grudi.
Prvi
od ova dva nova nagona je jači: ako su se delovi muškarca i žene pomešali
potrebno je odmah ponovo podeliti karte, povratiti preobrnut red izvan koga se
više ne zna šta je ko i šta se od njega očekuje. Taj mač nije svojstven ženi,
to je zloupotreba. Konjanik koji sa protivnikom istog pola nikad sebi ne bi
dozvolio da dobije prednost tako što će ga iznenaditi nenaoružanog, a još manje
bi ga pokrao krišom, sada se provlači kroz žbunje, približava se okačenom
oružju, krišom hvata mač, otkačinje ga od drveta i beži. "Rat između
muškarca i žene ne poznaje pravila ni poštenje" misli, i još uvek nije
svestan koliko je na njegovu nesreću, u pravu.
Upravo
se sprema da nestane u šumi kad oseti kako biva ščepan za ruke i noge, vezan,
Obešen sa glavom nadole. Iz svakog žbuna na obali iskočile su gole kupačice
dugih nogu, kao ona što hrli u karti Svet ka izlazu iz žbunja. To je trupa
divovskih ratnica koje su se raspršile uz vodu posle bitke da bi se osvežile i
opustile i da napune opet svoju Snagu romovskih lavica. U trenutku su sve na
njemu, hvataju ga, prevrću, otimaju iz ruke u ruku, štipaju ga, vuku ovamo i
onamo, probaju prstima jezicima noktima i zubima, ne, ne tako, jeste li lude,
pusti, šta mi sad to radite, neću tamo, dosta, uništićeš me, aj aj aj milost.
Ostavljen
kao mrtav, pomaže mu jedan Pustinjak koji uz svetlost sveće ide bojnim poljem sastavljajući
tela mrtvih i lečeći rane osakaćenih. Govor svetog čoveka može da se izvuče iz
poslednje karte koju pripovedač spušta na sto drhtavom rukom:
–
Ne znam da li je za tebe bilo bolje što si preziveo, o vojniče. Poraz i pokolj
nisu zadesili samo čete tvoje zastave: vojska amazonki pravednica hara i
masakrira svim četama i carstvima, širi se po zemaljskim kontinentima, koji su
već deset hiljada godina podređeni ipak krhkoj muškoj vlasti. Krhko primirje
koje je obuzdavalo muškarce i žene da se sukobljavaju u porodicama je narušeno:
neveste sestre ćerke i majke više ne prepoznaju u nama očeve braću muževe već
samo neprijatelje, i sve dotrčavaju sa oružjem u ruci da uvećaju vojsku
osvetnica. Ponosne tvrđave našeg pola padaju jedna po jedna; nijedan muškarac
nije pomilovan; koga ne ubiju one ga kastriraju; samo nekolicini odabranika kao
trutovima košnice dozvoljeno je odlaganje, ali ih čeka još veće mučenje kad ih
prođe volja da se hvale. Za muškarca koji je mislio da je Muškarac nema
iskupljenja. Kraljice koje kažnjavaju vladaće u budućim milenijumima.
Priča o carstvu vampira
Samo
jedan među nama ne izgleda kao da se plaši i najgroznijih karata, naprotiv kao
da sa arkanom Broj Trinaest ima neku naglu intimu. I pošto je to ljudina ne
mnogo drugačija od onoga koji se vidi u karti Žandar štapova, i dok stavlja
karte u nizu kao da se upinje u svoj svakodnevni mukotrpan posao, vodeći računa
o pravilnosti prostiranja pravougaonika odvojenih uličicama, dođe ti prirodno
da pomisliš da je drvo na koje se na slici naslanja zapravo ručka lopate
zarivene u zemlju a da on vrši svoju dužnost grobara.
Na
nejakoj svetlosti karte opisuju neki noćni pejzaž, Pehari se vide kao urne
grobnice rake među koprivom, Mačevi zvuče metalno kao ašovi i lopate spram
olovnih poklopaca, Štapovi se crne kao krivi krstovi, Zlata titraju kao
varljiva svetlost. Čim jedan oblak otkiva Mesec čuje se zavijanje šakala koji
besne grebu na ivicama grobova i bore se oko svojih trulih gozbi sa škorpijama
i tarantulama.
U
tom noćnom prizoru možemo da zamislimo jednog Kralja koji zabrinuto ide u
pratnji svoje lude ili dvorskog kepeca, (imamo karte Kralja mačeva i Lude koji
sasvim odgovaraju prilici), i da pretpostavimo neki dijalog između njih, koji
grobar u letu hvata. Šta traži kralj, tu u to doba? Karta Kraljice pehara nam
nagoveštava da on prati tragove svoje žene; luda ga je videla kako izlazi
krišom iz svog dvora, i pomalo šaljivo pomalo ozbiljno, ubedio je vladara da je
prati. Zloslutnik kao što jeste, kepec sumnja na intrigu Ljubavi; ali je Kralj
ubeđen da sve što njegova žena radi može da izađe na svetlost Sunca: njena
pomoć nezbrinutoj deci nju tera na toliki pokret.
On
je optimista po vokaciji, Kralj: u njegovom kraljevstvu sve je u najboljem
redu, Novčići koji kruže dobro su uloženi, Pehari izobilja nude se
slavljeničkoj žeđi rasipnoj klijenteli, Točak velikog mehanizma okreće se na
sopstveni pogon danonoćno, i Pravda je stroga i racionalna kao ona koja ima na
svojoj karti nepomično lice službenice na šalteru. Grad koji je on podigao
izbrušen je sa mnogo strana kao neki kristal ili kao As pehara izbušen rendetom
prozora sa nebodera, pokretom liftova, pokretom automobila na autoputevima, non
parca parkinga, svetlećim mravinjakom podzemnih železnica, grad čije zabati
nadgledaju oblake i koji sahranjuje mračna krila svojih zaraznih klica u utrobu
tla da ne bi zamaglili pogled na velike izloge i hrom metala.
Luda
međutim, svaki put kad otvori usta, između podsmeha i doskočice, seje sumnju,
opanjkavajuće tračeve, strepnje i strahove: za njega je veliki mehanizam
potaknut paklenim zverima, i crna krila koja niču ispod pehara-grada pokazuju
nepriliku koja iznutra preti. Kralj mora da pristane na igru: zar ne plaća
namerno Ludu da bi ga ova ismejala i suprotstavljala mu se? Stari je i mudar
običaj na dvorovima da Luda ili Pajac ili Pesnik vrše funkciju obrtanja i
ismejavanja vrednosti na kojima vladar zasniva svoju vlast, i da mu pokaže da
svaka prava linija skriva krivo naličje, svaki konačan proizvod jedno rasulo od
delova koji se ne podudaraju, svaki dosledan govor jedno trućanje. Pa ipak
ponekad to peckanje kod Kralja izazove neku neodređenu brigu: koja je takođe
predviđena, štaviše ugovorom zagarantovana između Kralja i Pajaca, pa ipak
pomalo uznemiravajuća, i to ne zato što je to jedini način da oseti nemir i da
se uznemiri, već upravo zato što se zaista uznemirava.
Kao
što je sada Luda odvela Kralja u šumu u kojoj smo se svi izgubili.
–
Nisam znao da ima još ovako gustih šuma u mom carstvu, – mora da je monarh
primetio, – i sada, s obzirom na stvari koje se protiv mene govore, da
zabranjujem lišću da diše kiseonik kroz svoje pore i da svare svetlost u svojim
zelenim sokovima, mogu samo da se radujem.
A
Luda će: – Da sam Gospodaru na tvom mestu, ne bih se mnogo radovao. Tvoja šuma
ne širi svoje senke na osvetljene velegrade, već unutra: u glave tvojih
doslednih i izvršnih podanika.
–
Hteo bi da insinuiraš da nešto izvrdava mojoj kontroli, Ludo?
–
To ćemo tek videti.
Iz
šumskog gustiša prelazi se na puteve pokrivene bujnom travom, na pravougaone
rupe, na neko belilo kao od pečuraka koje izbija iz tla. Sa jezom nas Trinaesti
tarot upozorava da ispod šume trule neosušeni leševi i kosti bez mesa.
–
Gde si me to doveo, Ludo? Pa ovo je groblje!
A
Luda, pokazujući na faunu kičmenjaka koji pasu grobove: – Ovde vlada jedan
vladar moćniji od tebe, Njegovo Visočanstvo Crv!
–
Nikad nisam video na svojoj teritoriji tako veliki nered. Ko je taj bilmez koji
je zadužen za taj resor.
–
Ja sam, Gospodaru, na Vašoj usluzi, – i sada je trenutak da grobar stupi na
scenu i istrese svoju tiradu, – Da bi uklonili pomisao na smrt građani skrivaju
ovde dole leševe, kako najbolje umeju. Ali posle, pomeraj pa pomeraj,
predomisle se, i vraćaju se da vide da li su dovoljno zakopani, da li su mrtvi
kao mrtvi zaista nešto drugačije od živih, jer onda živi ne bi bili toliko
uvereni da su živi, zar ne, i tako, zakopavanjem i iskopavanjem, diži i stavi i
promešaj, za mene uvek ima mnogo posla! I grobar pljunu u ruke i nastavi da
kopa.
Naša
pažnja se pomera na jednu drugu kartu koja kao da neće da bude upadljiva,
Igumanija, i pokazujemo je našem gostu sa upitnim pokretom koji bi mogao da
odgovara pitanju Kralja grobaru, pošto je zapazio lik sa kapuljačom u ogrtaču
opatice, kako čuči među grobovima: – Ko je ta starica koja kljuca po grobnicama?
–
Bog neka vas čuva, ovde noću kruži neka zla vrsta žena, – mora da je grobar
odgovorio, prekrstivši se, – stručnjakinje za napitke i recepte začaravanja,
koje traže sastojke za svoja zlodela.
–
Hajde da je pratimo i da proučimo njeno ponašanje.
–
Ja neću, Gospodaru! – i Luda mora da se tada povukla sa jezom, – i preklinjem
vas da ne prilazite blizu!
–
Moram ipak da znam do koje mere se zastarelo sujeverje održava u mom carstvu! –
Čovek se može zakleti u kraljev tvrdoglavi karakter: predvodi ga grobar i nastavlja
da je prati.
U
arkani po imenu Zvezde vidimo kako žena skida opatijski ogrtač i zavoje. Nije
uopšte stara; lepa je; gola je. Mesečina obasjava zvezdanom svetlošću i otkriva
da noćna posetilica groba liči na kraljicu. Prvi je kralj koji prepoznaje telo
svoje supruge, grudi blago kruškastog oblika, nežna ramena, velikodušne butine,
širok i izdužen trbuh; zatim čim ona podiže čelo i pokaza lice, uokvireno
gustom kosom koja joj padaše na ramena, i mi zinusmo: da nema zanesen pogled
koji bez daljnjeg nije taj sa zvaničnih slika, bila bi ista identična Kraljica.
–
Kako se usuđuju ove grozne veštice da preuzmu obličja obrazovanih i uglednih
osoba? – samo ova i nijedna druga bila je Kraljeva reakcija, koji je, samo da
se rastereti sumnji u vezi sa svojom ženom, spreman da vešticama dozvoli
izvestan broj natprirodnih sposobnosti, uključujući i tu da se preobraze po
sopstvenoj volji. Alternativno objašnjenje koje bi bolje zadovoljilo zahteve
verovatnoće ("Moja jadna žena toliko je premorena da ima i krize mesečarenja!")
mora da je odmah odbacio videvši kakvim se vrednim radnjama predaje takozvana
mesečarka: na kolenima na ivici rake premazuje tlo nekim mračnim napitcima.
(Sem ako oruđe koje drži u rukama ne bi trebalo odmah protumačiti kao plamen
praskavca koji baca živahne varnice, dok odlemljuje jedan mrtvački kovčeg).
Kako
god da je to radila, ipak je bila reč o otvaranju jednog groba, scena koju
jedan drugi tarot predviđa za dan Suda na kraju vremena, i koju je prevremeno
radila jedna nežna gospođa. Uz pomoć Dvojke štapova i jednog konopca veštica
izvlači iz rupe telo jednog Obešenog za noge. To je mrtvac lepo očuvanog lika;
sa blede lobanje visi gusta kosa gotovo plavkastog crnila; oči su širom
otvorene kao posledica nasilne smrti, usne skupljene nad oštrim i dugačkim
očnjacima koje veštica otkriva jednim milujućim pokretom.
Usred
tolikog užasa ne promiče nam jedan detalj: kako što je veštica dvojnica
Kraljice tako leš i Kralj liče kao dve kapi vode. Jedini koji to ne primećuje
je upravo Kralj, kome izleće jedan kompromitujući usklik:
Veštice...vampirušo... i preljubnice! – Znači priznaje da su veštica i njegova
žena ista osoba? Ili možda misli da poprimivši Kraljičino obličje veštica mora
i i njene dužnosti da poštuje? Možda bi znajući da je prevaren sa sopstvenim
Doppel Ganger mogao da se uteši, ali niko nema hrabrosti da ga obavesti.
U
snu groba dešava se nešto nepristojno: veštica se sagnula nad lešom kao kokoška
nad jajima; i eto ti kako se mrtvac diže kao As štapova; kao Žandar pehara
prinosi usnama bokal koji mu je veštica ponudila; kao u Dvojci pehara zajedno
nazdravljaju, podižući čaše crvene od sveže krvi bez grumena.
–
Moje metalno i asketsko cartsvo je dakle još uvek ispaša za vampire,
besprizornu i feudalnu sektu! – Kraljev uzvik mora da je tog nivoa, dok mu se
kosa na glavi diže pramen po pramen padajući potpuno posedela natrag na svoje
mesto. Velegrad za koji je oduvek mislio da je kompaktan i proziran kao neki
pehar istesan u kristale neke stene, pokazuje se porozan i istruleo kao neki
stari pampur zabijen tu najbolje moguće da bi se zapušio odliv na vlažnoj
granici inficiranoj carstvom mrtvih.
–
Znaj – i to objašnjenje ne može da ne dođe od grobara, – da ta veštica u noćima
ravnodnevice i dugodnevnice ide na grob muža koga je sama ubila, iskopava ga,
ponovo mu udahnjuje život hraneći ga iz sopstvenih vena, i spaja se sa njim u
velikom sabatu tela koja tuđom krvlju hrane istrošene arterije i zagrejavaju
perverzne i polimorfne sramne delove.
Taroti
maju dve verzije ovog bezbožnog rituala, da izgleda kao delo dveju različitih
ruku: jedna sirova, koja se trudi da predstavi jedan oduran lik, svojevremeno
muškarca ženu slepog miša, zvanog đavo; druga sva slavlje i venci, koja slavi
pomirenje zemaljskih snaga sa nebeskim u simbolu sveukupnosti Sveta, putem
plesa jedne čarobnice ili vile kroz klicanje.. (Ali crtač ta dva tarota mogao
je da bude ista osoba, tajni sledbenik nekog noćnog kulta, koji je skicirao
grubim pokretima strašilo od đavola da bi ismejao neznanje isterivača duhova i
inkvizitora, i prosuo svoje ukrasne zalihe kroz alegorije svoje tajne vere).
–
Kažite mi, dobri čoveče, kako mogu da oslobodim svoju teritoriju od ove
napasti? – mora da je upitao Kralj, i odmah ga je uhvatio neki borbeni duh
(karte mačeva uvek su spremne da ga podsete da je odnos snaga u njegovu
korist), možda je predložio: – Mogao bih da upotrebim moju vojsku, obučenu da
opkoli i pritisne, da stavi pod vatru i gvožđe, da podmetne vatru i pljačku, da
sravni sa zemljom, da ne ostane vlat tave, drhtaj lista, živa duša...
–
Gospodaru, nije potrebno – prekida ga grobar koji u svojim noćima na groblju
mora da je video sve i svašta. – Kada Sabba bude iznenađen na prvi zrak
rađajućeg sunca, sve veštice i vampiri, svi zlodusi i ženski vampiri pobeći će,
pretvarajući se ko u slepog miša, ko u vipistrello, ko u neku drugu vrstu
šišmiša. U tom obličju, kao što sam imao prilike da primetim, oni gube svoju
uobičajnu nedodirljivost. U tom trenutku, sa ovom skrivenom zamkom uhvatićemo
vešticu.
–
Uzdam se u to što govorite, čestiti čoveče. Hajmo onda na posao!
Sve se obavlja po planu grobara: bar tako
shvatamo iz zadržavanje Kraljeve ruke na tajanstvenoj arkani Točak, koji može
da označi gungulu zoomorfnih duhova, koliko i zamku postavljenu sa materijalima
gatanja (vračara je upala u nju u obličju jednog odvatnog krunisanog šišmiša,
zajedno sa dve duše ženskih vampira, koje su se koprcale u napravi bez
mogućnosti izlaza), koliko i lansirna rampa na kojoj je Kralj zatvorio u
kapsulu paklenu divljač da bi je zafrljačio u orbitu bez povratka, i skinuo
njenu težinu sa zemaljske teže u kojoj sve što zafrljačiš padne ti na glavu, i
možda da je iskrca na neodređeneo tlo Meseca, koji već isuviše dugo vlada
ćudima vukodlaka, generacijima komaraca, menstruacijima, pa ipak želi da se
sačuva nezagađen, sjajan, čist. Pripovedač posmatra uznemirenim pogledom
krivinu koja spaja Dvojku novčića kao da posmatra putanju između Zemlje i
Meseca, jedini put koji mu preostaje za radikalno izbacivanje nepodobnog na
horizont, pod uslovom da Selena koja se smakla sa vrhova boginja pristane na
rang zvezdane kante za đubre.
Potres.
Noć biva rasporena jednim bljeskom visoko iznad šume, u pravcu sjajnog grada
koji u trenutku nestaje u mraku, kao da je grom pao na kraljevski zamak
obarajući najvišu Kulu koja para deo velegrada, ili je skok napona u prepunim
instalacijama Velike Centrale zacrneo svet u black-out-u.
"Kratak
spoj, duga noć" zlosutna poslovica prolete grobaru kroz glavu, i svima
nama koji zamišljamo (kao u arkani Broj Jedan po imenu Bagatto) inžinjere koji
se u tom trenutku muče da demontiraju veliki Mehanički Mozak da bi se pronašao
kvar u točkićima cevčicama elektrodama tricama i kučinama.
Iste
karte u ovoj priči mogu da se čitaju i iščitavaju sa različitim značenjima;
ruka pripovedača grčevito ševrda i ponovo pokazuje Kulu ili Obešenog kao
pozivajući nas da prepoznamo u neizoštrenim telefotografijama nekog večernjeg
lista brze fotke nekog užasnog zbivanja crne hronike: žena koja propada sa
vratolomne visine u prazno među neboderima. U prvoj od ovih figura pad se lepo
vidi u hvatanju ruku, podizanju suknje, u istovremenosti duple slike vrtloga; u
drugoj, sa detaljem tela koje se pre no što se smrska o pod zakačinje nogama za
žicu, objašnjava se uzrok električnom kvaru.
I
tako možemo da mentalno rekonstruišemo to ružno zbivanje sa drhtavim glasom
Lude koji dopire do Kralja: – Kraljica! Kraljica! Padala je s praskom! Užarena!
Znaš šta su meteoriti? Hoće krila da raširi! Ne, vezana je za noge! S glavom
nadole! Zakačinje se o žice i tu ostaje! Razapeta na nivou visokog napona! Rita
se, zapomaže, maše! Izvrće papke, kraljevske kožice naše voljene Vladarke!
Osušena tamo visi...
Podiže
se uzbuna. – Kraljica je mrtva! Naša dobra Vladarka! Skočila je sa balkona!
Ubio ju je Kralj! Osvetimo je! – odasvuda pristiže svet pešice i na konju,
naoružan Mačevima, Štapovima, Štitovima, i postavlja Pehare otrovane krvi kao
mamac. – To je vampirska stvar! Carstvo je u vlasti vampira! Kralj je vampir!
Uhvatimo ga!
Dve priče u kojima se traži i gubi
Gosti
krčme se gurkaju oko stola koji se polako prekriva kartama, pokušavajući da
nađu svoju priču u gužvi tarota, i što priče postaju zbrkanije i klimavije, to
više raštrkane karte nalaze svoje mesto u jednom sređenom mozaiku. Da li je
ovaj crtež samo rezultat slučaja, ili ga neko od nas strpljivo slaže?
Tu
je na primer jedan stariji čovek koji usred gungule zadržava svoju medidativnu
smirenost, i pre no što spusti kartu dobro je zagleda kao da je zanesen nekom
operacijom čiji ishod ne poznaje, kombinacijom nebitnih elemenata ali iz kojih
može da iskoči iznenđujući rezultat. Bela profesorska brada vrlo je negovana,
ozbiljan pogled sa tračkom uznemirenosti su nekoliko crta koje ima zajedničke
sa Kraljem novčića. Ovaj njegov portret, zajedno sa kartama Pehara i Zlata koje
se vide oko njega mogle bi da posluže da ga definišu kao alhemičara koji je
proveo život ispitujući kombinacije elemenata i njihovu metamorfozu. U
epruvetama i ampulama koje mu pruža Žandar pehara, njegov rođak ili asistent,
on posmatra ključanje gustih tekućina kao urin, obojene reagensima u oblacima
indigo ili cinober boje, iz kojih bi trebalo da se odvoje molekule kralja
metala. Ali iščekivanje je uzaludno, ono što ostaje na dnu sudova je samo
olovo.
Svima
je poznato, ili bi bar trebalo da jeste, da ako alhemičar traži tajnu zlata iz
pohlepe za bogatstvom da će njegovi eksperimenti biti neuspešni: mora međutim
da se oslobodi egoizama i ličnih ograničenja, da se sjedini sa snagama koje se
kreću u dnu stvari, i posle prvog pravog preobražaja samog sebe, ostali će lako
doći. Pošto je svoje najbolje godine posvetio tom Velikom Delu, naš stariji
gost čak i sada dok ima špil tarota u rukama jeste ravan Velikom Delu koje hoće
da sastavi, ređajući karte u kvadrat u kome se čitaju odozgo nadole, s leva na
desno, i suprotno, sve priče uključujući i njegova. Ali kad mu se učini da
priče drugih pasuju, primećuje da se njegova izgubila.
Nije
on jedini koji traži u nizu karata put ka promeni unutar samog sebe koja se
prenosi spolja. Ima i onih koji se sa lepom nepromišljenošću mladih prepoznaju u
najživahnijoj figuri ratnika u celom špilu, Žandaru Mačeva, i koji u jurišu
hvataju najoštrije karte Mačeva, najoštrije štapova da bi stigli do svog cilja.
Ali moraće da pređu veliki krug (kako pokazuje zmijoliki znak Dvojke novčića),
da izazovu (Dvojka mačeva) paklene sile (Đavo) koje priziva Mag Merlin
(Bagatto) u šumi Broćelianda-e (Sedmica štapova), ako žele da na kraju budu
primeljeni za Okruglim Stolom (Desetka pehara) Kralja Artura (Kralj mačeva), na
mesto koje nijedan vitez dosada nije smeo da zauzme.
Očigledno
je da je i za alhemičara kao i za viteza lutalicu cilj As pehara koji za jednog
ima flogistos ili kamen filozofa ili eliksir za dugačak život, dok je za drugog
to amajlija koju čuva Kralj ribara, tajanstvena vaza koju nam njeni prvi pesnik
nije stigao da objasni – ili nije hteo – i koja od odonda buja reke mastila
zamisli, Posuda za koju se i dalje bore romanska i keltska vera. (Možda je
izumitelj Šampanjca upravo to tražio: da bitka ne zamre između Pape i
Druida-Pustinjaka. Nema boljeg mesta od nedovršenog romana da se sačuva tajna).
Znači
problem koji su naša dva gosta hteli da razreše ređajući karte oko Asa Pehara
bio je istovremeno Veliko Delo alhemije i Potraga za Gralom. U istim kartama,
jedna za drugom, oboje mogu da prepoznaju etape njihove Umetnosti ili Avanture:
u Suncu zlatnoj zvezdi ili nevinosti dečka ratnika, u Točku neprekidni pokret
ili šumsku čaroliju, u Sudu smrt ili vaskrsenje (metala i duše) ili nebeski
zov.
S
obzirom na stanje stvari, dve priče neprekidno rizikuju da se spopletu jedna o
drugu, ako se mehanizam dobro ne razjasni. Alhemičar je onaj koji da bi
postigao razmenu u materiji pokušava da napravi svoju dušu nepromenljivom i
čistom kao zlato; ali u slučaju jednog doktora Faustusa koji izvrće pravila
alhemičara, duša postaje predmet razmene nadajući se tako da će priroda postati
neiskvarljiva i nije više potrebno tražiti zlato jer će svi elementi biti
jednako vredni, svet je zlatan i zlato je svet. Na isti način je lutajući vitez
onaj koji podvrgava svoja dela jednom aposlutnom i strogom moralu, da bi
prirodan zakon zadržao raskošnost na zemlji sa aposlutnom trpeljivošću; ali
probajmo da zamislimo jednog Persevala-Parcivala-Parsifala koji izvrće pravila
Okruglog Stola: viteške vrline biće u njemu nenamerne, izaći će kao dar
prirode, kao boje na krilima leptira, i tako izvršavajući svoje poduhvate sa
začuđenom nonšalatnošću možda će uspeti da podvrgne prirodu svojoj volji, da
zauzda nauku sveta kao celinu, da postane mag ili čudotvorac, da zaleči ranu
Kralja Ribara i da podari zeleni život pustoj zemlji.
Mozaik
karata koji ovde prikovani gledamo jeste dakle Delo ili Istraga koju bismo
hteli da završimo bez delanja ili istraživanja. Doktor Faustus se umorio
zavisnosti od sporih preobražaja koji se događaju unutar nas samih koje prave
trenutačne metamorfoze metala, sumnja u znanje koje se gomila u usamljeničkom
životu Pustinjaka, razočaran je u moć svog umeća kao i zbog dangubljenja u vezi
sa kombinacijama tarota. U tom trenutku jedna munja osvetljava njegov sobičak
na vrhu Kule. Pojavljuje mu se jedan lik sa šeširom širokog oboda, sličan onom
kojeg nose studenti Vitemberga: možda je neki lutajući crkvenjak, ili neki
obešenjak šarlatan, vašarski čarobnjak koji je postavio na tezgi laboratoriju
sa različitim posudama.
–
Ti misliš da možeš da oponašaš moje umeće? – mora da se tako pravi alhemičar
obratio uljezu. – Kakvu čorbu mešaš u tvojim loncima?
–
Čorbu koja je postojala na samom početku Sveta – mora da je tako odgovorio
nepoznati – iz koje su se uobličili kristali i biljke i vrste životinja i rasa
homo sapiensa! – i to što on govori jasno se vidi u materiji koja ključa u
jednom užarenom ključu, kao što mi to sad vidimo na arkani XXI. U ovoj karti
koja ima najveći broj od svih tarota i koja najviše vredi u prebrojavanju kod igrača
jedna boginja gola leti, ukrašena mirtom, možda Venera; četiri lika koja su oko
nje mogu se prepoznati kao noviji odani emblemi, ali je to možda samo oprezno
prerušavanje drugih manje neskladanih pojava sa pobedom boginje tu na sredini,
možda kentauri sirene harpije gorgone, koje su držale svet pre no što su ih
vlasti sa Olimpa potčinile, ili možda dinosaurusi mastodonti krilonošci mamuti,
probe koje je priroda napravila pre no što se pomirila – ne zna se još koliko
dugo – sa nadmoćnošću čoveka. I neko vidi u centralnom liku ne Veneru već
Hemrafroditu, simbol duša koje stižu u centar sveta, vrhunska tačka koju
alhemičar mora da dostigne na svom putu.
–
Znači umeš i zlato da praviš? – mora da je doktor to pitao, da ovaj na to:
–
Pogledaj! – mora da je odgovorio, bljesnuvši mu pred očima sefove prepune
lingotima napravljenim kod kuće.
–
I možeš mladost da mi povratiš?
I
sada mu iskušitelj pokazuje arkanu Ljubav, u kojoj se priča o Faustusu meša sa
pričom Don Đovanija Tenorija, bez daljnjeg i ona skrivena u mreži tarota.
–
Šta tražiš zauzvrat za tu tajnu?
Karta
Dvojka pehara je podsetnik za tajnu pravljenja zlata, i tu se može naći kako se
razdvajaju duše Sulfura i Žive, ili kako se spajaju Sunce i Mesec, ili bitka
između Fiksnog i Letećeg, recepti koji se čitaju u svim traktatima, ali koji da
bi uspeli možeš da provedeš čitav život duvajući nad vatrom i ne izlazeći ni sa
čim na kraj.
Izgleda
kao da naš gost i sam dešifruje u tarotima neku priču koja mu se unutra još
uvek dešava. Ali za sada ne izgleda da nešto neočekivano može da se dogodi:
Dvoja novčića brzom grafičkom efikasnošću pokazuje neku razmenu, trampu,
do-ut-des; a kako uloga za ovu razmenu ne može biti ništa drugo do duša našeg
gosta, lako je prepoznati naivnu alegoriju u fluidnom krilatom pojavljivanju
arkane Umerenost; i ako je trgovina dušama ta kojom se mračni vrač bavi, nema
više sumnji o njegovom identitetu đavola.
Uz
pomoć Mefista, svaka Faustusova želja odmah se ispunjava. Ili bolje, da
iskažemo stvari kako stoje, Faustus dobija protivrednost u zlatu onoga što
želi.
Zar
nisi zadovoljan?
Mislio
sam da je bogatsvo ono različito, višestruko, promenljivo, a vidim samo komade
jednakog metala koji dolaze i odlaze i gomilaju se, i ničemu drugom ne služe
nego da sami sebe umnožavaju, uvek isti.
Sve
što njegove ruke dotaknu pretvara se u zlato. Dakle, priča doktora Faustusa
meša se i sa pričom o kralju Midi, u karti As novčića koja predstavlja
vodenozemljanu kuglu koja se pretvara u loptu od masivnog zlata, osušenu u
aptraktnosti valute, nepogodna za jelo i život.
Već
se kaješ što si potpisao pakt sa đavolom?
Ne,
greška je bila što sam trampio samo jednu dušu za samo jedan metal. Samo ako se
Faust upusti sa mnogo đavola jednim po jednim spasiće svoju mnogostruku dušu,
naći će zlatna perca u dnu plastične materije, videće Veneru kako se neprekidno
ponovo rađa na obalama Kipra, razbijajući naftonosne mrlje, penu od praška...
Arkana
broj Sedamnaest koja može da završi priču doktora u alhemiji, može takođe da
započne priču o pustolovnom junaku, pokazujući njegovo rođenje pod srećnom
zvezdom. Sin nepoznatog oca i svrgnute i lutajuće kraljice, Parsifal nosi u
sebi tajnu porekla. Da bi ga sprečila da više sazna, majka (koja mora da je za
to imala jake razloge) ga je naučila da nikad ne postavlja pitanja, i podigla
ga je u samoći, razrešivši ga teške obuke viteštva. Ali čak i u tim čekinjastim
pustarama lutaju lutajući vitezi i mladić ne pitajući ništa kreće sa njima,
uzima oružje, skače u sedlo i konjskim kopitima gazi majku koja ga je isuviše
dugo štitila.
Dete
grešne veze, ubica majke i ne znajući, ubrzo upleten u podjednako zabranjenu
ljubav, Parsifal lagano protrčava svet, savršeno nevin. Bez znanja svega onoga
što mora da se nauči da bi se opstalo u svetu, ponaša se bez viteških pravila
zato što mu tako dolazi. I blistajući od jasnog neznanja prolazi kroz predele
opterećene mračnom svešću.
Puste
zemlje prostiru se u tarotu Mesec. Na obali jednog mrtvog jezera stoji zamak na
čiju je Kulu pala kletva. Tu boravi Amfortas, Kralj ribar, koga ovde vidimo
starog i oronulog, kako pipa jednu svoju ranu koja neće da se zaleči. Sve dok
se ta rana ne zaleči, neće se ponovo okretati točak preobražaja koji prolazi od
svetlosti sunca do zelenila lišća i do veselja slavlja prolećne ravnodnevnice.
Možda
je greh kralja Amfortasa neko zapušeno znanje, neka tužna nauka, sačuvana možda
na dnu suda koji Parsifal vidi da nose u povorci uz stepenice zamka i voleo bi
da zna šta je to, pa ipak ćuti. Parsifalova snaga je ta što je toliko nov u
životu i tako zauzet činjenicom da je na svetu da mu nikad ne pada na pamet da
postavlja pitanja u vezi sa onim što vidi. Pa ipak bilo bi dovoljno jedno
njegovo pitanje, jedno prvo pitanje koje bi izazvalo pitanje svega onoga što
svetu nikad nije ništa tražilo, i evo kako naslage vekova u prahu na dnu sudova
iz iskopina kako se rastvara, ere prignječene među zemljanim naslagama ponovo
teku, budućnost dobija prošlost, polen raskošnih godišnjih doba zakopan
milenijumima u tresetištima ponovo leti, izdiže se iznad prašine godina suše...
Ne
znam već koliko vremena (sati ili godina) Faustus i Parsifal se trude da ispišu
svoje staze, tarot za tarotom, na stolu krčme. Ali svaki put kad se sagnu nad
kartama njihova priča se čita na neki drugi način, trpi ispravke, varijante,
oseća raspoloženje tog dana i tok misli, oscilira između dva pola: svega i
ničega.
–
Svet ne postoji – Faustus zaključuje kad klatno ode u drugu krajnost – ne
postoji neka sveukupnost koja se sva odjednom daje: postoji jedan konačan broj
elemenata čije se kombinacije množe na milijarde milijardi, malo njih pronađe
oblik i smisao i nameće se usred jedne prašine bez smisla ili oblika; kao
sedamdesetosam karata iz špila tarota u čijem zbližavanju nastaju nizovi priča
koji se odmah raspadaju.
Dok
bi ovo trebalo da je zaključak (opet provizoran) Prasifala, srž sveta je
prazan, princip onoga što se pokreće u univezumu je prostor ničega, oko
odsustva konstruiše se ono što postoji, u dnu grala postoji tao, i pokazuje
prazan pravougaonik okružen tarortima.
I ja pokušavam da ispričam svoju
Otvaram
usta, pokušavam da artikulišem reči, mučem, došao je trenutak da ja svoju
ispričam, jasno je da su karte ove dvojice i karte moje priče, priče koja me je
dovde dovela, niz ružnih susreta koji su možda samo niz promašenih susreta.
Da
bih ponovo počeo moram da skrenem pažnju na kartu po imenu Kralj štapova, na
kojoj se vidi jedan lik kako sedi, koji bi ako niko drugi to ne traži mogao bih
i ja da budem: tim pre što drži neko zaoštreno oruđe sa vrškom okrenutom
nadole, upravo kao što ja činim ovog trenutka, i zapravo to oruđe kad ga malo
bolje zagledaš liči na neku pisaljku ili pero ili dobro zaoštrenu olovku ili
hemijsku olovku, i to što ima predimenzioniranu veličinu biće da pokaže značaj
tog oruđa za pisanje u životu pomenutog lika koji sedi. Koliko ja znam, baš je
ta crna nit koja izlazi iz vrha tog jeftinog skiptra put koji me je dovde
doveo, i nije isključeno da je Kralj štapova taj naziv koji me čeka, i u tom
smislu Štapovi se tumače kao u smislu zastava koje deca prave u školi, prvo
mucanje nekoga ko proba da opšti iscrtavajući znakove, ili u smislu debla
topole od koje sa prave bela celuloza i izvlače rizme hartije spremne da budu
(i opet se značenja ukrštaju) išarane.
Dvojka
novčića je za mene znak razmene, obe razmene koje postoje u svakom znaku, još od
pre iscrtane žvrljotine da bi se razlikovala od neke druge žvrljotine prvog
pisca, znak pisma povezanog sa razmenom drugih dobara, ne slučajno izmišljena
od strane Feničanina, u igri kruženja kružećeg kao zlatne kovanice, slovo koje
se ne shvata bukvalno, slovo koje prevazilazi vrednosti koje bez slova ništa ne
vrede, slovo uvek otvoreno da nadraste samo sebe i da se ukrasi cvećem
uzvišenog, vidi ga ovde istorizovano i procvetalo na svojoj površini značenja,
slovo kao prvi element Lepe Književnosti, uvek dok uvlači u svoje obrte znaka
krugove značenja, slovo S zmijoliko da bi značilo da je spremno da označava
značenja, znak značenja koji ima oblik slova S da bi njegova značenja takođe
uzela oblik slova S.
I
svi ti pehari nisu drugo do isušene mastionice koje u mraku mastila čekaju da
isplivaju demoni paklene sile babaroge himne noći cveće zla srca tame, ili da
proklizi setni anđeo koji pročišćava raspoloženja duše i puni raspoloženjem
blaženosti i bogojavljanjem. Ništa međutim. Žandar pehara me povlači dok se
saginjem da bolje osmotrim unutar sopstvene ljušture; i nisam zadovoljan: dobro
se protresam i cedim, duša je suva mastionica. Koji bi je đavo uzeo kao platu
da mi garantuje uspeh dela?
Đavo
bi trebalo da je karta koja se u mom poslu najčešće sreće: zar materija pre
pisanja nije sve vreme isplivavanje na površinu dlakavih kandži, psećih ujeda,
kozijih udaraca rogovima, zaustavljenog nasilja koje u mraku čuči? Ali stvar
može da se posmatra na dva načina: da je ovo demonsko tinjanje unutar
pojedinačnih ili mnogostrukih ličnosti, u ostvarenim rabotama ili za koje
mislimo da smo ostvarili, u izrečenim rečima ili onim koje smo mislili da smo
izrekli, način delanja ili govora koji nije pristojan, i da valja sve natrag
vratiti, ili da je to ono što najviše znači i da je preporučljivo napolje da
izađe; dva načina pogleda na stvar koji se potom sami raznorazno mešaju, jer bi
moglo biti da negativno jeste negativno ali nužno jer bez njega pozitivno nije
pozitivno, ili da uopšte nije negativno dok sam negativni slučaj nikad nije taj
koji se smatra pozitivnim.
U
tom slučaju, čoveku koji piše ništa drugo ne preostaje nego nedostižan model
kome on teži: toliko đavolski grof da ga smatraju svetim, koji je reči naterao
da istražuju tamne granice zamislivog. (I priča koju ćemo morati da pokušamo da
tražimo u ovim tarotima biće o dvema sestrama koje bi mogle da su Kraljica
pehara i Kraljica mačeva, jedna anđeoska i jedna perverzna. U samostanu u kome
se prva zamonašila, čim se okrene jedan pustinjak je baca pod sebe i iskorišćava
njenu ženstvenost iza njenih leđa; a ona kad se žali, Igumanija ili vrhovna
sveštenica joj kaže: Ti ne poznaješ svet, Justina: moć Novčića i Mačeva služi
pre svega da se svedu na stvari druga ljudska bića; raznolikost zadovoljstva
nema granica, kao i kombinacija uslovnih refleksa. Tvoja sestra Đulijeta može
da te uvede u promiskuitetne tajne Ljubavi; od nje ćeš moći da naučiš da ima
onih koji uživaju da okreću Točak muka kao i onih Obešenih koji vise naopačke.
Sve
ovo je kao san koji reč u sebi nosi i koji se oslobađa prolazeći kroz onoga
koji piše oslobađajući i njega. U pisanju govori ono potlačeno. I tada bi Papa
sa belom bradom mogao da bude veliki pastir duša a tumač snova Siđismondo od
Vindobona, a da bi se to potvrdilo moramo da proverimo da li s neke strane u
kvadratu tarota postoji priča koja se, kako uči njegova doktrina nalazi u
mehanizmu svake priče. (Uzmimo nekog mladića, Žandara novčića, koji želi od
sebe da odagna neko crno predskazanje: ubistvo oca i brak sa rođenom majkom.
Stavljamo ga da krene u susret svojoj sudbini u Kola koja su bogato ukrašena.
Dvojka štapova označava raskrsnicu na prašnjavom glavnom putu, štaviše: to
jeste raskrsnica, i ko je tu bio može da prepozna mesto na kome put iz Korinta
susreće put za Tebu. As štapova govori o svađi na putu, štaviše na rasrkšću sa
tri puta, kada dvoje kola jedno drugom ne daju prednost i stoje sa zarobljenim
koturima točkova a kočijaši sleću na zemlju podivljali i prašnjavi psujući
upravo kao kočijaši, vređajući se, nazivajući svinjom i kravom majku i oca
ovoga drugog, i ako jedan od njih isuče iz džepa smrtonosno oružje lako će biti
i mrtvih. Zapravo ovde su As mačeva, Luda, i Smrt: onaj nepoznati, onaj iz Tebe
ostao je da leži, tako će da nauči da kontroliše svoje živce, ti Edipe nisi to
namerno učinio, znamo, bio je to afekat, ali si se ipak bacio na njega naoružan
kao da ništa drugo nisi čekao čitavog života. Među kartama koje posle dolaze tu
je i Točak sreće ili Sfinga, tu je ulazak u Tebu Cara koji pobeđuje, tu su
Pehari slavlja svadbe kraljice Jokaste koju ovde vidimo nacrtanu kao Kraljicu
novčića, u udovičkoj odeći, zanosna žena iako zrela. Ali se proročanstvo
ispunjava: kuga zavladava Tebom, oblak bakcila spušta se na grad, plavi kužnim
isparenjima ulice i kuće, po telima izbijaju crveni i plavi plikovi i ona
osušena padaju po ulicama, ližući vodu iz muljevitih bara suvim usnama. U ovim
slučajevima nema druge do otići do Sibile Delfike, koja će da objasni koji su
zakoni i tabui prekršeni: starica sa papinskom krunom i otvorenom knjigom, nazvana
čudnim pridevom Igumanija, to je ona.. Ako želimo, u arkani pod imenom Sud ili
Anđeo može se prepoznati primarna scena na koju se poziva Sigismondova doktrina
snova: nežno anđelče koje se noću budi i kroz obake sna vidi odrasle i ne
shvata šta rade, skroz goli i u neshvatljvim položajima, mama i tata i ostale
zvanice. U snu govore činjenice. Ne preostaje nam ništa drugo nego da ih
konstatujemo. Edip koji ništa nije znao, vadi sebi svetlost iz očiju: bukvalno,
tarot Pustinjaka pokazuje njega dok sebi iz očiju vadi jedno svetlo, i kreće
putem Kolona sa ogrtačem i štapom lutalice).
O
svemu tome pisanje predoseća kao prorok a pročišćava kao tragedija. Sve u svemu
ne treba od toga praviti problem. Pisanje ima podlogu koja pripada vrsti, ili
bar civilizaciji ili bar izvesnim kategorijama prihoda. A ja? I ono mnogo ili
malo isključivo moje koje sam mislio da umetnem? Ako već senku nekog autora
mogu da evociram da prati moj nepoverljiv hod na polju lične sudbine, jastva,
ili (kako se danas kaže) "proživljenog", to bi onda trebalo da je
senka Egotiste iz Grenobla, provincijalca koji osvaja svet, koju sam nekad
čitao kao iščekujući od njega priču koju bi trebalo da napišem (ili proživim:
postojala je neka zbrka između ta dva glagola, u njemu, ili u meni tada). Koja
bi me od ovih karata označila, ako bih još uvek odgovarala na moj apel? Karte
romana koji nisam napisao, sa Ljubavlju i svom energijom koja se pokreće i
strepnje i prevare. Kola pobedničke ambicije, Svet koji ti se otvara, obećana
lepota sreće? Ali ja ovde vidim samo otiske scena koje se uvek iste ponavljaju,
tran-tran svakodnevnih kolica, sreću onakvu kakvu je jeftina štampa
predstavlja. Da li je to možda recept koji sam od njega očekivao? (Za roman i
za nešto nevdiljivo povezano sa romanom: "život"?) Šta je sve ovo
držalo zajedno i onda nestalo?
Bacaj
jednu kartu, bacaj drugu i nalazim se sa malo karata u ruci. Žandar mačeva,
Pustinjak, Bagato, sve sam to ja kako sam se s vremena na vreme zamišljao dok i
dalje sedim vukući olovku gore dole po papiru. Putevima mastila beži
galopirajući ratnički elan mladosti, ezgistencijalna strepnja, energija
pustolovine potrošena u krvoproliću brisanja i zgužvanih papira. I u narednoj
karti nalazim sebe u jednom starom monahu, već godinama izolovanom u svojoj
ćeliji, bibliotekarskom mišu koji već godinama lista uz svetlost svetiljke neko
zaboravljeno znanje među fusnotama u dnu stranice i pozivanjima na
analitičarski indeks. Možda je došao trenutak da priznam da je tarot broj Jedan
jedini koji poštenio predstavlja ono što sam uspeo da postanem: igrač ili
iluzionista koji raspoređuje na svojoj vašarskoj tezgi figure pomerajući ih,
povezujući ih i razmenjujući ih tako da postigne izvestan broj efekata.
Mađioničarsku
igru koja se sastoji od ređanja tarota u nizu i izvlačenja priča iz njih, mogao
bih i sa muzejskim slikama da izvedem; staviti na primer jednog San Đirolama
umesto Pustinjaka, jednog Svetog Đorđa umesto Konjanika mačeva i videti šta se
dešava. To su, u slikarskim temama one koje su me najviše privukle. U muzejima
se uvek rado zaustavim ispred Svetih Đirolama. Slikari predstvaljaju Pustinjaka
kao naučnika koji lista dela na otvorenom vazduhu, dok sedi na ulasku u neku
pećinu. Malo dalje sedi jedan lav, domaći, miran. Zašto lav? Pisana reč
zarobljava strasti? Ili podređuje snage prirode? Ili iznalazi harmoniju sa
nehumanošću univerzuma? Ili čuva neku suzdržanu silu koja je ipak uvek spremna
da iskoči, da proždere? Može se bilo kako objasniti, slikarima se dopalo da
Sveti Đirolamo ima lava pored sebe (da ozbiljno shvatimo pričicu o trnu u šapi,
zahvaljujući uobičajnom qui pro quo nekog prepisivača), i tako meni pričinjava
zadovoljstvo i smiruje me de ih vidim zajedno, pokušavajući da se prepoznam u
njoj, ne posebno u svecu kao ni u lavu (koji uostalom često veoma liče) već u
njima dvoma zajedno, u celini, u slici, likovima predmetima pejzažu.
U
pejzažu predmeti čitanja i pisanja smeštaju se između stenja trave guštera,
postaju proizvodi i instrumenti mineralnog-vegetativnog-životinjskog
kontinuiteta. Između ostalih pustinjakovih pomagala tu je i jedna lobanja:
napisana reč uvek ima na umu brisanje osobe koja ju je napisala ili one koja će
je pročitati. Neartikulisana priroda obuhvata u svom govoru i ljudski govor.
Ali
obratite pažnju da nismo u pustinji, u džungli, na Robisonovom ostrvu; grad je
tu na dva koraka. Slike Pustinjaka, gotovo uvek imaju neki grad u pozadini.
Jedna Direrova grafika sva je zauzeta gradom, niska piramida okružena
četvrtastim tornjevima i oštrim krovovima; svetac spljošten na jednom vrhu u
prvom planu, okrenut mu je leđima, i ne odvaja pogled od knjige, pod kapuljačom
monaha. Na Rembrantovoj Puntasecca visok grad stoji iznad lava koji okreće
njušku okolo, dok je svetac dole, dok blaženo čita, u senci jednog hrasta, pod
šeširom širokog oboda. Uveče Pustinjaci vide kako se osvetljavaju prozori,
vetar u talasima nosi muziku slavlja. Za četvrt sata, samo da to požele mogu da
se vrate natrag međ' svet. Snaga pustinjaka ne meri se po tome koliko je daleko
otišao da boravi, već po maloj razdaljini koja mu je potrebna da bi se udaljio
od grada, a da ga nikad ne izgubi iz vida.
Ili
je možda usamljeni slikar predstavljen u svojoj radnoj sobi, gde se jedan Sveti
Đirolamo, samo da nema lava, lako brka sa Svetim Augustinom: zanat pisanja
uniformiše individualne živote, čovek za pisaćim stolom liči na bilo kog drugog
čoveka za pisaćim stolom. Ali ne samo lav već i druge životinje posećuju
naučnika u njegovoj usamljenosti, diskretni glasnici od spolja: jedan paun (kod
Antonela od Mesine u Londonu), jedan vučić (kod Direra, jedna druga grafika),
malteški psić (kod Karpaća u Veneciji).
U
ovim slikama eneterijera važno je kako se izvestan broj vrlo jasno
prepoznatljivih predmeta razmeštaju u nekom prostoru, i puštaju da svetlost i
vreme prelaze preko njihove površine: povezane knjige, zavoji pergamenta,
klepsidere, astrolabi, školjke, kugla koja visi sa tavanice koja pokazuje kako
se obrću neba (na njenom mestu kod Direra stoji jedna tikva). Lik
Svetogđirolama-Svetogaugustina može da sedi u samom središtu platna, kao kod
Antonela, ali znamo da portret povezuje katalog predmeta, i prostor sobe
reprodukuje prostor uma, enciklopedijski ideal intelekta, njegov red, njegove
klasifikacije i mir.
Ili
njegov nemir: Sveti Augustin, kod Botićelija (u Uficima), postaje nervozan, savija
list za listom i baca ih na pod pod sto. Čak i u radnoj sobi u kojoj vlada
zaneseni mir, koncentracija, dobrostanje (i dalje gledam Karpaća) provejava
izvesna struja visokog napona; knjige okolo rastvorene same obrću stranice,
ljulja se okačena kugla, svetlost sa prozora ulazi postrance, pas podiže
njušku. U unutarnjem prostoru rovari najava zemljotresa; harmonična
intelektualna geometrija dodiruje granicu paranoične opsesije. Ili su to
spoljna grmljenja od kojih prozori drhte? Tako kako sam grad daje smisao
ispranom pejzažu Pustinjaka, tako radna soba, sa svojom tišinom i svojim redom,
nije ništa drugo do mesto na kome se registruju oscilacije sismografa.
Već
sam ovde godinama zatvoren, prežvakavajući hiljadu razloga da ne promolim nos
napolje, i ne nalazeći nijedan koji bi mi dušu smirio. Možda žalim za
ekstrovertnijim načinima da se izrazim? Bilo je izvesno vreme kada sam kružeći
po muzejima zastajkivao da se suočim i preispitam Sveteđorđeve i njihove
aždaje. Slike Svetog Đorđa imaju tu vrlinu: stave ti do znanja da je slikar bio
srećan da naslika Svetog Đorđa. Jer Sveti Đorđe se slika bez mnogo vere,
verujući u sliku a ne i temu? Nestabilne pozicije Svetog Đorđa (kao sveca iz
legende, vrlo slično Perseju iz mita; kao heroju mita, vrlo slično mlađem bratu
iz bajke) izgleda da su slikari oduvek bili svesni, gledajući tako na njega
uvek sa pomalo "primitivnim" okom. Ali istovremeno i verujući: na
onaj način na koji slikari i pisci veruju u neku priču koja je prošla kroz niz
oblika, i zbog same činjenica što je slikana i slikana, pisana i pisana, i da
nije istinita, postaće.
Čak
i na slikarskim platnima Sveti Đorđe uvek ima neko bezlično lice, dosta slično
Žandaru mačeva u kartama, i njegova borba sa aždajom je lik na grbu ukucan
negde izvan vremena, bilo da ga vidiš u galopu sa ne isukanom sabljom, kao kod
Karpaća, kako juriša sa svoje polovine platna na aždaju koja se baca na drugoj
strani platna, zanesen koncentrisanog izraza lica, spuštene glave, kao
biciklista (okolo, u detaljima, leži niz leševa čije faze dekompozicije
sastavljaju vremensko odigravanje priče), bilo da se konj i aždaja prepliću kao
u nekom monogramu, kao kod Rafaela u Luvru, dok Sveti đorđe kopljem radi odozgo
nadole kroz grlo čudovišta, operišući anđeoskim hirurškim zahvatom, (ovde se ostatak
priče sažima u polomljenom koplju na zemlji i u jednoj nevinoj devojci čedno
zapanjenoj); ili, da se u sekvenci; princeza, aždaja, Sveti Đorđe, zver
(dinosaurus!) predstavlja kao centralni element (Paolo Ućelo, u Londonu i
Parizu) ili Sveti Đorđe razdvaja tamo u dnu zmaja, od princeze u prvom planu
(Tintoreto u Londonu).
U
svakom slučaju Sveti Đorđe izvršava svoj poduhvat na naše oči, uvek u svom
oklopu zakopčan, ne pokazujući ništa od sebe: psihologija nije za čoveka od
akcije. Može se štaviše reći da je psihologija sva na strani aždaje, s njegovim
besnim grčenjima: neprijatelj monstrum pobeđeni imaju patos koji heroj pobednik
ni ne sanja da ima (ili dobro vodi računa da ne pokaže). Od ove tačke pa do
tvrdnje da je aždaja psihologija, kratak je korak: štaviše, upravo psihu,
mračno dno samog sebe Sveti Đorđe suočava, neprijatelj koji je namučio mnoge
mladiće i devojke, unutrašnji neprijatelj koji postaje predmet esecranda
prezrive otuđenja. Da li je to priča o energiji koja se projektuje u svet ili je
to dnevnik jedne introspekcije?
Ostale
slike predstavljaju narednu fazu, (aždaja opružena na zemlji je samo mrlja na
tlu, jedna izduvani omotač) i slavi se pomirenje sa prirodom, koja gaji drveće
i stenje koji zauzimaju celu sliku, proterujući u ćošak male likove ratnika i
čudovišta (Altdorfer, u Minhenu; Đorđone u Londonu); ili je to slavlje
regenerisanog društva, oko heroja i princeze (Pizanelo u Veroni i Karpaćo u
narednim platnima u ciklusu, u Skjavonima). (Patetično podrazumevanje; pošto je
heroj svetac neće biti venčanje već krštenje). Sveti Đorđe vodi na uzici aždaju
na trg da bi ga usmrtio u javnoj ceremoniji. Ali u celom tom slavlju grada
oslobođenog od košmara, niko se ne smeši; sva lica su ozbiljna. Oglašavaju se
trube i bubnjevi, prisustvujemo jednoj smrtnoj kazni, mač Svetog Đorđa visi u
vazduhu, svi zadržavamo dah, na tački da shvatimo da aždaja nije samo
neprijatelj, ono različito, ono drugo, već smo to mi, jedan deo nas samih kome
moramo da sudimo.
Na
zidovima Skjavona u Veneciji, priče Svetog Đorđa i Svetog Đirolama nastavljaju
jedna za drugom kao da su ista priča. I možda su zaista ista priča, život
jednog te istog čoveka, mladost zrelost starost i smrt. Moram samo da nađem
trag koji spaja viteški podvig sa osvajanjem mudrosti. Ali zar nisam upravo
sada uspeo da prevrnem Svetog Đirolama na napolje a Svetog Đorđa na unutra?
Razmislimo.
Kad malo bolje pogledamo, zajednički element dveju priča leži u odnosu sa
proždrljivom zveri, aždajom neprijateljem ili lavom prijateljem. Aždaja preti
gradu, lav samoći. Možemo da shvatimo kao jednu te istu zver: divlja zver koju
susrećemo kako izvan toliko i u nama, na javnom ili privatnom mestu. Postoji
jedan pogrešan način da se živi u gradu: utvrditi stanje proždrljive zveri
dajući mu našu decu za jelo. Postoji jedan pogrešan način da se živi samoća:
smatrati se mirnim zato što je divlja zver postala bezopasna zbog trna u šapi.
Heroj priče je onaj koji u gradu zabada koplje u grlo aždaje, a u samoći drži
sa sobom lava u punoj snazi, prihvatajući ga kao čuvara i kućnog duha, ali ne
sakrivajući njegovu zversku prirodu.
Dakle,
uspeo sam da zaključim, mogu da budem zadovoljan. Ali da nisam previše veličao?
Čitam ponovo. Da sve iscepam? Da vidimo, prvo valja reći da priča o
Svetomđorđu-Svetomđirolamu nije priča sa pre i posle: u središtu smo sobe sa
likovima koji se pokazuju svi zajedno. Lik u pitanju ili uspeva da bude ratnik
i mudrac u svemu što radi i msili, ili neće biti niko, i sama zver je
istovremeno aždaja neprijatelj u svakodnevnom pokolju grada i lav čuvar u
prostoru misli: i ne možeš mu se suprostaviti osim u dva ujedinjena oblika.
Tako
sam sve stavio na svoje mesto. Bar na papiru. U meni sve ostaje kao i pre.
Tri priče o ludilu i uništenju
Sada
kada smo videli ove komade kartona kako postaju muzej slika vrhunskih umetnika,
scena tragedije, biblioteka pesama i romana, prizemno nemo prežvakavanje koje
je da bi bilo na nivou magičnih figura karata, moralo polako da se uzdiže, moći
će da proba da leti još više, da se razmeće još perjastijim rečima, koje možda
prisluškuje neki loggione, kada se na njihovo odjekivanje iskrzane kulise na
krckavim pozorišnim daskama pretvaraju u dvorce i bojna polja.
Zapravo
ono troje koji su se svađali sada su to radili sa svečanim gestovima kao da
recituju, i kad bi svo troje uperili prst na istu kartu, drugom rukom ili
prizivajućim grimasama trudili su se iskažu da te figure treba shvatiti ovako a
ne onako. I eto sada kad u karti čije se ime razlikuje od zavisnosti običaja
ili idioma; Kula, Kuća boga, Kuća đavola, jedan mladić koji nosi mač – reklo bi
se – da bi počešao glavu pod raskošnom svetlom kosom – koja je sada bela –
prepoznaje spalti zamka u Elzinoru, kad se u mraku noći pojavljuje duh koji na
smrt plaši stražare: kraljevsko koračanje utvare koja liči, sa prosedom bradom
i šlemom i oklopom koji šljašte, koliko na Cara iz tarota toliko i na
preminulog kralja Danske koji se vratio da traži Pravdu. U tom upitnom obliku
karte se nude nemim pitanjima mladića: – zašto su se teške čeljusti tvog groba
ponovo otvorile i tvoj leš ponovo oblači odeću od gvožđa i ponovo posećuje naš
podmesečni svet izbezumljući zrakove Meseca?
Prekida
ga jedna dama uznemirenog pogleda pretendujući da u toj istoj Kuli prepozna
zamak iz Dunzinanea kada će progrmeti osveta koju su veštice nejasno najavile:
šuma Birnama pokrenuće se penjući se uz uzbrdice brda, nizovi i nizovi drveća
napredovaće na korenima iščupanim iz zemlje, pružajući grane kao desetka
štapova u napadu na tvrđavu, i uzurpator će shvatiti da je Makduf, rođen od
udarca mača taj koji će mu jednim udarcem Mača odseći glavu. Isto kao što veze
među kartama nalaze neki mračan smisao: Igumanija ili vračara proročica, Mesec
ili noć u kojoj tri puta mijauče tigrasta mačka ili grokće bodljikavo prase, i
škorpije žabe zmije mogu da se uhvate za supu, Točak ili bućkuriš grgutavog
lonca u kome se rastvaraju mumije zlobnica, brabonjci od koze, koža od slepog
miša, mozak fetusa, creva od tvora, repovi letećih majmuna, na isti način
najbesmisleniji znakovi koje veštice muljaju u svojoj smesi, dobiju neki smisao
koji ih pre ili kasnije potvrđuje, i na kraju ga čak i one same pronađu, i
svedu te, tebe i tvoju logiku, na blato.
Ali
na arkanu Kule ili groma uperuje se i drhtavi prst jednog starca, koji u drugoj
ruci podiže figuru Kralja pehara, bez daljnjeg da bi ga prepooznali, s obzirom
da na njegovoj razorenoj osobi nema preostalih kraljevskih osobina; ništa mu na
svetu nisu ostavile njegove snaturate kćeri (to izgleda hoće da kaže pokazujući
na dva porterta dveju krunisanih dama a zatim na sumoran pejzaž Meseca) i sada
hoće i ovu kartu da mu uzurpiraju, dokaz kako je on oteran sa svog dvora,
prevrnut izvan zidina kao neka kanta za đubre, prepušten divljanju elemenata.
Sada je on živeo u mećavi i na kiši i na vetru kao da ne može da ima drugi dom,
kao da nije bilo prihvatljvo da svet sadrži drugo do grad i grmljavine i oluju,
i tako kao da njegov um sada gaji samo vetar i gromove i ludilo. – Duvajte,
vetrovi, dok vam se obrazi ne izbrazdaju! Vodopadi, uragani, preplavite i
potopite zvonike, i udavite petlove na vetru! Sumporne munje, brže od misli,
štafete munja koje cepaju hrastove, osmudite moju belu kosu! A ti zvuče,
prodrmaj zemljanu kuglu, spljošti debljinu kugle u tanjirastu planisferu,
polomi otiske prirode, razbacaj hromozome koji produžuju nezahvalnu suštinu
ljudskog roda! – Ovaj uragan misli čitamo u očima starog vladara koji sedi
između nas, sa povijenim leđima pokrivenim ne više ogrtačem od hermelina već
rizom pustinjaka, kao da još uvek luta sa svetiljkom po ledini bez skovišta, sa
Ludom kao jedinom podrškom i ogledalom svog ludila.
Međutim,
za mladića od pre Luda nije ništa drugo do uloga koju je sam sebi nametnuo, da
bi bolje proučio plan osvete i sakrio izbezumljen duh zbog otkrivanja krivice
majke Gertrude i strica. Ako je u pitanju neuroza, u svakoj neurozi postoji
metod a u svakom metodu neuroza. (To dobro znamo mi koji smo zakucani ovom
igrom tarota). Bila je to priča u odnosima između starih i mladih koju nam je
počeo da priča Hamlet: što se oseća krhkijim pred autoritetom starih, to je mladost
više naterana da stvori ekstremnu i apsolutnu ideju o sebi, i tako ostaje još
više dominirana nasrtajima rodbinskih duhova. Ništa manje uzbuđenje ne
izazivaju mladi kod strarijih: nasrću kao duhovi, kruže spuštene glave, žvačući
gorčinu, iznoseći na površinu osećanja krivice koja su stari zakopali,
prezirući ono što stari misle da je najbolje kod njih: iskustvo. Dakle, neka
izigrava ludaka Hamlet, sa zarozanim čarapama i sa otvorenom knjigom pod nosom:
prelazna starosna doba podložna su mentalnim poremećajima. Uostalom njegova
majka ga je iznenadila (Ljubavnik!) dok bunca za Ofelijom: dijagnoza se brzo
postavlja, nazovimo to ljubavno ludilo tako da se sve objašnjava. Ko će
nastradati biće Ofelija, siroto anđelče: arkana koja je obeležava je Umerenost
i već predviđa njen vodeni kraj.
Evo
Bagatto kao grupa putujućih akrobata i glumaca koji stižu da izvedu predstavu
na dvoru: to je prilika da se krivi stave pred svojom krivicom. Drama
predstavlja Caricu koja je preljubnica i ubica: da li se Gertruda prepoznaje?
Klaudio beži uznemiren. Od ovog trenutka Hamlet zna da ga stric špijunira iza
zavesa: dovoljan bi bio jedan dobar udarac Mačem spram zavese koja se mrda i
kralj bi pao bez daha. Miš! Miš! Kladimo se da ću ga proburaziti do smrti! Ma
kakvi; sakriven tamo nije bio kralj već (kao što otkriva karta po imenu
Pustinjak) stari Polonije, zauvek ukopan u činu prisluškivanja, jadna
špijunčina koja je umela malo da rasvetli. Nikakav potez ti ne uspeva, Hamlete:
nisi smirio senku svoga oca i devojku koju voliš napravio si siroticom. Tvoj
karakter te je odredio za apstraktne mentalne spekulacije: nije slučajno da te
Žandar novčića prikazuje zanesenog dok kontempliraš neki kružni crtež: možda mandalu, dijagram neke vanzemaljske
harmonije.
Čak
i naša manje kontemplativna gošća, koja se inače zove Kraljica mačeva ili Ledi
Makbet, kad vidi kartu Pustinjaka deluje potreseno: možda vidi nekog novog
duha, senku Banka sa kapuljačom, mrtav i zaklan dok se jedva vuče hodnicima
zamka, i seda nepozvan na počasno mesto za večerom, visi mu krvavi uvojak nad
supom. Ili prepoznaje svog muža lično, Makbeta koji je ubio san: sa svetiljkom
neprekidno celu noć posećuje sobe gostiju, oklevajući kao neki komarac koji ne
želi da isprlja posteljinu. Krvave ruke i bledo srce! Pecka ga i podbada žena,
ali to ne znači da je ona mnogo gora od njega: podelili su uloge kao dobri
supružnici, brak je susret dva egoizma koja se melju međusobno i iz kojih
proviru pukotine u osnovi ljudskog združivanja, stubovi javnog dobra drže se na
zmijskim kožama privatnog varvarstva.
Pa
ipak videli smo da se u Pustinjaku najverovatnije prepoznao Kralj Lir dok lud
nausmice šeta tražeći svoju anđeosku ćerku Kordeliju (evo, Umerenost je još
jedna izgubljena karta i samo njegovom krivicom, ova), ćerka koju on nije
shvatio i koja je nepravedno oterana da bi poslušao lažljivu zloću Regane i
Gonerile. Šta god da uradi jedan otac sa ćerkama on greši: bilo da su
autoritativni ili permisivni, roditeljima nikad niko neće reći hvala:
generacije se mrko gledaju i razgovaraju da se ne bi razumele, da bi se
međusobno optuživale što su rasle nesrećno i umrle razočarane.
Gde
je završila Kordelija? Možda bez azila i odeće da se pokrije, možda se sakrila
u ovim pustim ledinama, i pije vodu iz rupa, i kao Mariji egipatskoj ptice
donose zrna prosa da bi je nahranile. To može biti smisao arkane Zvezda, u
kojoj međutim Ledi Makbet prepoznaje sebe mesečarku koja se noću diže bez odeće
i zatvorenih očiju posmatra mrlje krvi po svojim rukama i muči se uzaludno ih
perući. Drugo je potrebno! Miris krvi ne prolazi; da bi se oprale te male ruke
nisu svi parfemi Arabije dovoljni.
Takvoj
interpretaciji suprostavlja se Hamlet koji je u svojoj priči došao do tačke u
kojoj (arkana Svet) Ofelija ludi, crvkuće besmislenosti i pesmice, luta po
livadama okićena vencima – koprive, suncokreti, i ono cveće izduženog oblika
kojem razulareni pastiri daju neko sirovo ime ali koje naše sramne devojke
nazivaju organom mrtvaca – i da bi nastavio priču potrebna mu je baš ta karta,
arkana broj Sedamanest, u kojoj se vidi Ofelija na obali potoka, dok leži i
staklastoj i muljastoj struji koja će je za neki tren potopiti bojeći u zelenu
buđ njenu kosu.
Skriven
među grobovima na groblju, Hamlet misli na Smrt podižuću polomljenu lobanju
Jorika lude. (To je dakle okrugli predmet koji Žandar novčića drži u ruci!) gde
je profesionalni ludak mrtav, ludilo desktrukcije koje je u njemu nalazilo
pražnjenje i ogledalo po ritualnim pravilima, meša se sa jezikom i činovima
prinčeva i podanika, nezaštićenih i pred samim sobom. Hamlet već zna da bilo
šta da dotakne navlači nesreću: misle da on nije u stanju da ubije? Ali zar mu
to jedino ne polazi za rukom! Nevolja je što stalno pogađa pogrešne ciljeve;
kada ubija uvek nekog drugog ubija.
Dva
Mača ukrštaju se u dvoboju: izgledaju isti ali je jedan oštar a drugi tup,
jedan je otrovan a drugi čist. Bilo kako uvek se mladi prvi posvađaju, Laerte i
Hamlet kojima bi neka bolja sudbina pripisala ulogu rođaka a ne žrtve
međusobnog klanja. U Peharima kralj Klaudije bacio je perlu koja je tableta otrova
za nećaka: ne, Gertrudo, ne ispijaj! Ali kraljica je žedna; isuviše kasno!
Prekasno Hamletov mač probada kralja, već se završava peti čin.
Za
sve tri tragedije napredovanje Kočija rata jednog kralja pobednika označava pad
zavese. Fortinbras od Norveške iskrcava se na bledom ostrvu Baltika, dvor je
tih, vođa ulazi u mermerni prostor; ali ovo je grob! Evo mrtve cele kraljevske
porodice Danske. Ili Smrt, uobražena i snob! Da bi ih na koje gala slavlje
pozvala nele tue spelonche bez izlaza toliko si visokih ličnosti uništila samo
jednim udarcem, prelistavajući almanah di Gotha sa svojim srpom-nožem za papir!
Ne,
nije Fortinbras: to je kralj Francuske muž Koredilijin koji prelazi Lamanš u
pomoć Liru i okružuje izbliza armiju Kopila iz Glostera, za kojim se bore dve
kraljice rivalke i perverzne, ali neće stići na vreme da oslobodi iz kaveza
ludog kralja i ćerku, zatvorene da pevaju kao ptice i da se smeju na leptire.
Prvi put da malo mira vlada u porodici: dovoljno bi bilo da ubica zakasni neki
minut. Međutim on stiže tačan, davi Kordeliju i njega Lir davi koji viče:
–
Zašto konj, pas, miš imaju život a Kordelija ne diše? – a Kentu, vernom Kentu
ne preostaje druga želja da mu poželi do: – Pukni srce, preklinjem te, pukni.
Osim
ako nije reč o kralju Norveške niti Francsuke već Škotske, legitimnom
nasledniku prestola koje je Makbet uzurpirao, i njegova kočija napreduju vodeći
englesku vojsku, i konačno Makbet mora da kaže: – Umoran sam da Sunce ostane na
nebu, jedva čekam da se polomi sintaksa Sveta, da se promešaju karte u igri,
papiri u fascikli, komadići ogledala propasti.
KRAJ
(Naslov originala: Italo
Calvino, Il castello dei destini
incrociati.)