Razgovor s Kerol Belami

ŽENE UMIRU

Prevela Aleksandra Vesić

 

 

Kerol Belami (Carol Belami), 54, je izvršna direktorka Fonda za decu Ujedinjenih nacija (UNICEF). Poslednji izveštaj ove organizacije o napretku nacija pokazao je da je broj žena koje svake godine umiru tokom trudnoće i porođaja porastao sa 500.000 na oko 585.000. Drugačije rečeno, izveštaj izdvaja mnoge uzroke smrtnosti prilikom trudnoće i porođaja  na koje se može uticati – između ostalih anemiju, trovanje krvi i eklampsiju – i predlaže mere kojima se može boriti protiv njih. Njusvikova reporterka Suzan H. Grinberg (Suzanne H. Greanberg) razgovarala je sa Belamijevom u njenoj kancelariji u glavnom sedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku.

 

Odlomak:

 

Grinberg: Izveštaj o napretku nacija koji ste vi nadgledali, opisuje 140.000 žena koje svake godine umiru od krvarenja, »krvareći u autobusima ili po podu volovskih kola ili nosilima natopljenim krvlju dok njihove porodice i prijatelji bezuspešno traže pomoć.« Zašto tako slikovit jezik?

Belami: Tu se ne radi samo o brojevima. Procenili smo da je ovo pitanje koje mora da privuče pažnju. Morali smo što bolje objasniti kakvi su problemi u pitanju. Više ljudi umire, i ne samo više ljudi, već više žena. To utiče ne samo na žene, već i na njihove porodice, njihovu decu i zajednicu kao celinu.

 

Zašto su te nove statistike tako alarmantne?

Jer ono što vidimo nije smanjenje smrtnosti u eri u kojoj se na veliki broj bolesti utiče preventivno ili su sasvim reducirane, bilo da su to boginje, polio, ili bolesti dijareje. Razlog tome je da se širom sveta nešto preduzima u vezi tih bolesti. Onim što se preduzima kada su u pitanju trudnoća i porođaj i ne postiže se baš mnogo. Vi možete uraditi imunizaciju na klinici u malom selu. Ali smanjivanje smrtnosti žena pri trudnoći i porođaju je mnogo kompleksnije.

 

Šta bi trebalo da se uradi?

Ne morate imati lekara ili bolnicu sa pet zvezdica, ali je potrebno bolje razumevanje pre i post-natalne nege, ako i neke od najvažnijih pitanja trudnoće kao što je pre-eklampsija. To se može učiniti tokom obuke medicinskih sestara, babica i zdravstvenih radnica(ka), ali to morate posebno uvesti. Dodavanjem još jednog zdravstvenog radnice-ka u selu se ništa ne postiže. Takođe, moramo ojačati priznavanje koliko je žensko zdravlje generalno važno u vladama zemalja, na najvišem nivou.

 

Stope smrtnosti se drastično razlikuju od zemlje do zemlje. Kako to objašnjavate? Ako za primer uzmete Sjedinjene Države – gde umire jedna od 3000 žena – i uporedite ih sa podsaharskom Afrikom gde umire jedna od sedamnaest žena, ili Južnom Azijom gde umire jedna od trideset i pet žena, to je dramatična razlika. To je lekcija koju treba naučiti. Pre četrdeset ili pedeset godina Zapadna Evropa i Sjedinjene Države su učinile napor da poboljšaju kvalitet obstetričke nege. A to je ono što će morati da se desi i u drugim delovima sveta. A pre 40 ili 50 godina niste imali velike visoko medicinske centre. Znači jasno je da su te stvari u okviru mogućnosti podsaharske Afrike i južne Azije.

 

Izveštaj govori o činjenici da je 15 miliona žena svake godine povređeno prilikom trudnoće i porođaja. Zašto je to značajno?

Na svaku ženu koja umre dolazi oko trideset povređenih žena. To je izuzetno veliki broj. I to ima ogromne posledice. Na mnogim mestima, ako izgubite majku, izgubili ste porodicu jer ste izgubili glavnog ekonomskog činioca.

 

U kojoj meri su visoke stope smrtnosti prilikom materinstva odraz statusa žena u mnogim zemljama?

Jasno je da je uloga žena u društvu faktor koji utiče. Devojčice se ne vode u klinike kad i dečaci. Od 100 miliona dece koja ne pohađaju škole većina je ženskog pola. Lideri su uvek spremni da izjave: »Uradićemo nešto za decu«. Ali, kada su u pitanju žene, mora se ojačati politička volja.

 

Zašto je tako teško pridobiti ljude da obrate pažnju na žensko pitanje?

Na to nemam odgovor osim da je to tako. Teže je pokrenuti žensko pitanje, nego dečije, iako su ona čvrsto povezana. Pravni okvir nije tako jak. Konvenciju o eliminaciji diskriminacije žena je ratifikovalo znatno manje zemalja nego Konvenciju o pravima dece, koju je potpisalo 187 zemalja.

 

Koliko je teško navesti pojedine zemlje da se suoče sa nekima od tih problema?

Lakše je nego što ljudi misle. U zemljama u razvoju ponekada postoji veća otvorenost kada se govori o oblastima koje treba poboljšati nego u razvijenim zemljama. Svake godine se dve ili tri zemlje žale da naši podaci o njima nisu tačni. Ali većina ove probleme uzima sasvim ozbiljno. Takođe ovo daje podlogu ministrima zdravlja ili obrazovanja da odu kod njihovih ministara finansija i kažu »pogledajte gde smo u odnosu na druge«. Mogu ovo upotrebiti kao alatku.

 

Šta mislite da ćete postići izveštajem o smrtnosti prilikom materinstva?

Nadam se da će uticati na mnoge vlade da se probude i kažu: »Šta smo uopšte uradili  u vezi ovoga? Ne baš mnogo i nešto moramo da uradimo«.