Jasmina Tešanović

 

O normalnosti: moralna opera
jednog politiČkog idiota

 

 

Sebe i svoje bližnje pozajmila sam političkom idiotu
da bi se pokrenuo sa mrtve tačke

 

PROLOG

 

17. mart 98.

 

Sva drhtim, noge mi drhte u snu. Osećam se kao junakinja žrtva “Belog hotela”: zašto mi drhte noge kao da neka struja kroz njih prolazi u krug? Da li će me izdati kad budem morala da bežim? Plašim se smrti i ubijanja. Plašim se svoje nemogućnosti da zamislim bilo kakvu budućnost, čak ni ručak u kome bih mogla da uživam. Posmatram svoju kćerku sa osećanjem krivice. Ja, sa ovom sudbinom drhtavih nogu, nisam smela da imam decu. Da od njih napravim žrtve. Živeći ovde u Srbiji, živeći ovde osamdesetih i devedesetih godina. Trebalo je da budem dovoljno razumna da shvatim da ne smem da imam decu. Nema budućnosti, nema mira. Kada sam bila u drugom stanju, osamdesetih, nismo danima imali struje. Bila je zima, i Tito je upravo bio umro. Tito nam je uvek govorio da imamo mnogo struje, da smo bogata zemlja, da smo najbolji na svetu, između Istoka i Zapada. Ja sam mu verovala, dopadalo mi se njegovo lice, sećam ga se od rođenja. Mislila sam da mi je neki deda. Jednom, kao mala, trebalo je da mu predam cveće ali su me naterali da uručim cveće egipatskom predsedniku Naseru, zato što sam ja bila viša a Tito je bio niži, a Naser je bio viši a druga devojčica niža. Od tada sam uvek mislila da je biti mali pitanje privilegije i lepote.

Odrasla sam u inostranstvu, moja majka je pedijatar koja je prestala da radi da bi pratila karijeru mog oca koji je postao biznismen. U počektu je bila u depresiji ali se onda navikla, imala je mene, ali kad sam krenula u englesku celodnevnu školu dobila je astmu. Ali se i na nju navikla: na samoću i astmu. Živeli smo u Egiptu i Italiji; išla sam u englesku školu, govorila srpski kod kuće a svet oko mene je govorio isprva arapski a potom italijanski. To je bilo više od šizofrenije, svakog dana sam prelazila sa tri jezika iz jednog u drugi, živela u tri kulture...i, kao i moja majka, navikla sam se. Tek mnogo godina kasnije uspela sam taj bolni Vavilon da pretvorim u mojoj glavi u privilegiju. Kao što je moj otac tvrdio da je red.

Noge mi drhte kao da sam neka stara žena. Kada sam bila dete, noge su mi takođe drhtale, ali tada još ništa nisam znala o životu, ratovima. Bila sam samo dete u mukama.

 

 

20. mart 98.

 

Ovaj mesec je bio strašan, naročito poslednje nedelje. Ubijanje je opet počelo. Opet smo svedoci koji ne vide. Znamo da se dešava ali smo slepi. Nemam pojma da li treba nešto da uradim. Nije čak ni nasilje koje me svaki dan ubija na sitno, već ova ravnodušnost u odnosu na ubijanje, koja obesmišljava sve u našim životima. Nije bitno da li pišemo ili ne pišemo. Nije bitno ni da li zapravo vidimo, da li se krećemo, da li pokušavamo da popravimo stvari, ili samo ubijamo, razaramo i nastavljamo dalje u životinjskom opstajanju. Ceo život mi je u krizi: ne vidim mu smisao. Pripadam zemlji, jeziku, kulturi koju baš briga za bilo kog drugog i za koju sve druge baš briga. I potpuno sam paralisana jer ne umem da se borim, ne umem da ubijam. Nikome više ništa ne verujem, ni samoj sebi. Ostala sam ovde, pogrešila sam: žrtva ili ne, postala sam deo onih koji ništa nisu uradili za sebe ili za one koje vole. Slušam roditelje i njihove besmislice. Stari su, senilni, ali su ipak uništili moju slobodu, moju snagu i oduzeli mi moć moje mladosti. Zapravo se borim protiv svojih roditelja. Opet je neprijatelj u meni, deo mene. I imam osećanje da neću preživeti. Drhtim na ivici ludila, i nema ničega i nikoga da mi pomognu.

 

 

22. mart 98.

 

Zar nije čudno, danas se dobro osećam kao da pre nedelju dana nisam doživela užas. I sve to je bilo i zbog California Fitness vitamina koje sam uzimala. Pitam se, da li je moguće da cela jedna nacija uzima vitamine godinama od kojih ja poludim posle samo dva dana? Htela sam iz kože da iskočim, bila sam drogirana beskorisnom energijom bez pameti. Izašla sam na ulicu i šetala po snegu i kiši bez kaputa. Tek pošto sam izbacila tu energiju, opet sam došla k sebi, iako bolesna i slaba, kao što sam bila i pre uzimanja vitamina. Da li je to Evropa protiv Amerike, ili sam to samo ja, sama protiv svetskih sila, protiv sveta kao takvog? Sada pijem čajeve, kamilicu i uzimam po malo dobre hrane svaki dan. Bez dijeta, bez ambicija vezanih za dijete, izgled, zdravlje. Jedini način da čovek ostane čitav je da ostane u svom ljudskom, prirodnom obliku, u tesnoj vezi sa samim sobom i svojim godinama. A to nije lako dok Amerika traži i nameće visoke standarde. Beskoristan, moj život i dalje deluje dosta uzaludan, osim u nekom detalju: poneko ponekad pročita moju knjigu i oseti se dobro. Onda se osetim korisnom, ili manje beskorisnom. Inače se pitam, ako je svakdonevni život tako suvišan i beskoristan kao moj, šta to pokreće svet, zašto se deca rađaju. I tada shvatam da je u mom skriptu život uvek bio negde drugde, kao i talenat, novac, uspeh. U mom skriptu, bilo mi je zabranjeno da živim i uspem: moji roditelji i moja zemlja to nisu želeli. Zabranili su nam da budemo pojedinci, uspešni, drugačiji. Sve vreme su živeli u strahu, a trebalo je i mi taj strah da nasledimo. Zaista smo umrli. Bar ja jesam. Čekam na bombe, čekam kaznu, i moja snaga leži u mom otporu, u mom preživljavanju.

 

Sinoć sam provela veče sa tri lepe mlade žene; tako dobre, tako srećne, ko zna zašto, možda zato što im nade još nisu uništene. I ne mogu biti u njihovim godinama. Nema rata ili nepravde koja može da uništi nadu onih koji još nisu živeli. Kao i moja kćerka koja ima samo trinaest godina. I gledale su u mene sa divljenjem: htele bi da budu kao ja u mojim godinama. Ne vide moje strahove, moju anksioznost, moju uništenu unutarnjost. One misle da sam mudra, lepa i iskrena. I bila sam. Kao neki medijum postajem onakva s kim sam, neka je dobro, neka je zlo, neka je to nešto što želim, ili ne. Bilo mi je dobro sinoć. Smejale smo se sankcijama, ratu, našoj sudbini ljudi koji uvek moraju da beže. Zato što znamo da moramo ili da odemo i pokušamo negde drugde nov život ili da postanemo isti kao ostali. A moj muž kaže: svaka zemlja ima svoju užasnu političku i društvenu atmosferu, svoje grozne ljude, i ljudi beže od ljudi s kojima su rođeni. I to jeste istina, ali danas nema gde da se ode, osim kod onih drugih koji su opresivni, jadni kao i ovi od kojih bežiš. Poznajem taj očaj iz mog prvog egzila i plašim se takvog izbora. Godine ’92. bila sam u Beču, čekajući da bombarduje Beograd i zemlja koja mi je bila domaćin. Nisam imala drugi izbor osim da budem Srpkinja, štagod to značilo u Austriji, zemlji čiji jezik nisam razumela. U Italiji je bilo još gore: odlično sam mogla da shvatim da je moja uloga bila da budem zla Srpkinja odgovorna za sve ratne zločine i kriva što ne može da ih zaustavi. Prinudni egzil bi od mene napravio nacionalistkinju kao što su mnogi ljudi koji žive u egzilu.