Ingeborg
Bahman
MALINA
prevod
Sanja Došlov
Prva
glava: SREĆNA SA IVANOM
Druga
glava: TREĆI ČOVEK
Treća glava: O POSLEDNJIM STVARIMA
Likovi:
Ivan rođen 1935. u Mađarskoj, u Pečuju. Već
nekoliko godina živi u Beču i ima redovan posao u zgradi koja se nalazi u
Kertneringu. Da se ne bi prizvale nepotrebne teškoće za Ivana i njegovu budućnost,
treba je nazvati institutom za izuzetno neophodne poslove, pošto se bavi
novcem. Ne radi se o Kreditnoj banci.
Bela
Andraš deca,
7 i 5 godina starosti
Malina starost, sudeći po izgledu, neodređena, danas
napunio četrdeset godina, autor ”Apokrifa” koga više nema u knjižarama i koji
je kasnih pedesetih godina prodat u nekoliko primeraka. U cilju kamuflaže
državni službenik klase A, zaposlen u austrijskom Vojnom muzeju gde mu je
završeni studij istorije (kao glavni predmet) i istorije umetnosti (kao
sporedni predmet) omogućio da se zaposli na dobrom mestu na kome napreduje ne
pomerajući se, ne ističući se uplitanjem, ambicijom, zahtevima ili nečujnim
razmišljanjima o usavršavanju procedura i pismenih postupaka između
Ministarstva odbrane na Keju Franca Jozefa i muzeja u arsenalu koji, ne
privlačeći posebnu pažnju, spada u najneobičnije ustanove našeg grada.
Ja austrijski pasoš izdat od strane
Ministarstva unutrašnjih poslova. Overena potvrda o državljanstvu. Oči smeđe,
kosa plava, rođena u Klagenfurtu, slede podaci i zanimanje, dvaput precrtavano
i pisano preko toga, adrese, tri puta precrtane i lepim rukopisom napisano
preko toga: stanuje u Ungargase, Beč III.
Vreme današnje
Mesto Beč
Jedino sam
o vremenu morala duže da razmišljam, jer skoro mi je nemoguće da kažem ”danas”,
iako ”danas” kažemo svakog dana, da, moramo to da kažemo, ali kada mi ljudi, na
primer, saopšte šta danas imaju u planu – a o sutra da i ne govorim – ne
postane mi pogled, kao što se često misli, odsutan, već jako pažljiv, zbog
osećanja nelagodnosti, toliko je beznadežan moj odnos prema tom ”danas”, jer
zbog tog Danas mogu samo u najvećem strahu i ogromnoj žurbi da dođem i napišem
ili samo kažem nešto o tome, u tom najvećem strahu, šta se događa, jer smesta
bi se moralo uništiti ono što se piše o Danas, kao što se prava pisma iscepaju,
zgužvaju, ne dovrše, ne pošalju, jer su od danas i jer ni u jednom Danas neće
stići na odredište.
Ko je
ikada napisao ijedno užasno molećivo pismo da bi ga onda ipak pocepao i odbacio
najbolje zna šta se ovde smatra pod ”danas”. I ne poznaje li svako tu skoro
nečitljivu ceduljicu: ”Dođite, ako uopšte, ako možete, želite, ako smem da Vas
zamolim! U pet sati u kafeu Landman!” Ili ovakve telegrame: ”molim te javi se
odmah stop još danas”. Ili: ”danas nije moguće”.
Jer,
Danas je reč koju smeju da upotrebljavaju samo samoubice, za sve ostale ona
uopšte nema smisla, ”danas” je za njih samo oznaka bilo kog dana, eto baš
današnjeg, jasno im je da opet imaju samo osam sati za posao ili da će uzeti
slobodno, da će nešto obaviti, otići u kupovinu, pročitati jedno jutarnje i
jedno večernje izdanje novina, popiti kafu, nešto zaboraviti, da su se sa nekim
nešto dogovorili, da moraju nekoga da nazovu telefonom, znači dan u kome nešto
treba da se desi ili, još bolje, da se ne desi previše toga.
Kad,
naprotiv, ja kažem ”danas”, disanje mi postaje nepravilno, počinje ta aritmija
koju je sad već moguće ustanoviti na elektrokardiogramu, samo što se iz crteža
ne vidi da joj je uzrok to moje danas, uvek novo, opterećujuće, ali ja mogu da
dokažem smetnju koja je sažeta u rasejanosti medicinara za nešto što proističe
iz napada straha, što me čini raspoloženom, što me obeležava, danas još
funkcionalno, tako kažu, smatraju, oni koji se razumeju. Samo se ja bojim da je
”danas” ono što me previše uznemiruje, što je previše bez mere, ono što me
previše ponese i u tom patološkom uzbuđenju za mene će do poslednjeg trenutka
trajati ”danas”.
Ako sam,
dakle, ne baš slučajno već pod strašnom prinudom došla do te jedinice vremena,
onda za jedinicu mesta mogu da zahvalim slučaju, jer nisam je pronašla ja. U
toj mnogo neverovatnijoj jedinici došla sam k sebi i snalazim se u njoj, oh, i
te kako, jer mesto je, sve u svemu, Beč, tu još ništa nije čudno, ali u stvari
je mesto samo jedna ulica, odnosno jedan mali deo Ungargase, a to je stoga što
sve troje stanujemo tu, Ivan, Malina i ja. Kada se svet posmatra iz III kvarta,
kada je pogled tako sužen, čovek teži tome da izdvoji Ungargase, da o njoj
nešto sazna, da je pohvali i prida joj neki određeni značaj. Moglo bi se reći
da je to posebna ulica, jer počinje na jednom skoro mirnom, prijateljskom mestu
kod Hojmarkta i odavde gde ja stanujem može da se vidi gradski park, ali i
opasna zatvorena pijaca i glavna carinarnica. Još uvek se nalazimo među
dostojanstvenim, zaključanim kućama i tek nešto iza Ivanove kuće, sa brojem 9 i
dva bronzana lava na kapiji, ona prestaje da izgleda mirno, sređeno i
organizovano, iako se bliži diplomatskoj četvrti, nju, međutim, ostavlja sa
leve strane iza sebe i pokazuje malo srodnosti sa tom ”otmenom četvrti” Beča –
kako je u poverenju nazivaju. Korisna je sa svojim malenim kafićima i
mnogobrojnim starim gostionicama, odlazimo kod Starog Helera, tu je i jedna
upotrebljiva garaža, jako upotrebljiva Nova apoteka, trafika kod Nojlingase, ne
treba zaboraviti dobru pekaru na uglu Beatriksgase i na sreću Mincgase u kojoj
možemo da parkiramo auto kad nigde nema mesta. Mestimično, npr. na uzvišici
Consolato Italiano, sa Istituto Italiano di Cultura ne može joj se osporiti
određena čar, ali ipak nema toga previše, jer kad se približi trolejbus ili kad
se baci pogled na sumnjivu garažu za poštanska kola, na kojoj dve table ne kažu
do kraja šta žele već samo kratko ”Car Franc Jozef I 1850.” i ”Kancelarija i
radionica”, zaboravlja čovek njen trud da se oplemeni, i ona podseća na svoju
daleku mladost, na staru Hungargase u kojoj su odsedali prodavci i trgovci
konjima, volovima i senom koji bi doputovali iz Mađarske i u kojoj su se nalazile
njihove gostionice. Tako se ona prostire, kako se službeno kaže, ”u velikom
luku u pravcu grada”. U opisivanju svog luka niz koji ponekad silazim iz pravca
Renvega, zadržava me svojim uvek novim pojedinostima, uvredljivim novostima,
prodavnicama koje se nazivaju Moderno stanovanje i koje su mi važnije od svih
trgova i ulica grada koji trijumfuju nad njom. Ona nije ni nepoznata, jer ljudi
znaju za nju, ali stranac je nikada neće videti, jer u njoj ne postoji ništa
vredno obilaska i ovde može samo da se stanuje. Posetilac bi se okrenuo na Trgu
Švarcenberg ili najkasnije kod Renvega, kod Belvedera, sa kojim nam je
zajednička samo čast što nosimo naziv ”III kvart”, a mogao bi stranac možda da
priđe i s druge strane, iz pravca Udruženja klizača, ukoliko je odseo u novoj
kamenoj kutiji, u hotelu Vienna Intercontinental, i ukoliko se odšeta predaleko
u gradskom parku. Ali u taj gradski park, iznad kojeg mi je Pjero, beo kao
kreč, nagovestio svojim blesavim glasom,
o, sta -
ri mi - ris i-iz baj - ke
odlazimo
najviše deset puta godišnje, jer se do tamo stiže za pet minuta; a Ivan, koji u
principu ne ide peške, uprkos mojim molbama i ulagivanjima, poznaje ga čak samo
iz kola, jer se park jednostavno nalazi suviše blizu i na svež vazduh i sa
decom odlazimo u Bečku šumu, na brdo Kalenberg, sve do zamaka Laksenburg i
Majerling, do Petronela i Karnuntuma u Gradištu. Prema ovom gradskom parku, do
koga ne bismo morali da odemo kolima, gajimo neko odbijanje i nesrdačnost i ne
sećam se više ničega iz bajke. Ponekad još uplašeno primetim magnoliju sa prvim
cvetovima, ali ne može se to svaki put naglašavati; a kad, kao danas, ponovo
kažem Malini, pošto mi ništa drugo ne pada na pamet, jesi li video magnolije u
gradskom parku? on će mi, iz pristojnosti, odgovoriti i klimnuti potvrdno
glavom, ali ta rečenica sa magnolijama već mu je poznata.
Lako je
pogoditi da u Beču postoje mnogo lepše uličice, ali one su u drugim kvartovima
i prolaze kao one prelepe žene, koje odmah pogledaš sa dužnim poštovanjem, ali
ti ne pada na pamet da se sa njima spetljaš. Još nikad niko nije tvrdio da je
Ungargase lepa ili da ga je očaralo ili ostavilo bez teksta raskršće
Invalidengase i Ungargase. Zato neću ni da počnem sa neuverljivim tvrdnjama o
mojoj ulici, o našoj ulici, trebalo bi radije da potražim u sebi svoju vezanost
za Ungargase, jer ona samo u meni pravi svoj luk, do broja 9 i broja 6 i morala
bih sebe da upitam zašto se stalno nalazim u njenom magnetnom polju, bez obzira
da li idem preko Frejunga, da li kupujem u Grabenu, da li landram do narodne
biblioteke, stojim na Trgu Lobkovica i razmišljam, tu, tu bi baš trebalo
živeti! Ili na Trgu Am Hof! Čak i kad gubim vreme u centru grada i kad se
pravim kao da mi se ne ide kući, kad ceo sat sedim u kafiću i prelistavam
novine, jer u potaji već želim da se vratim, i kad skrenem u svoj kvart iz
Beatriksgase, u kojoj sam ranije stanovala, ili iz pravca Hojmarkta, onda nije
kao sa bolešću vremena, iako se vreme odjednom poklapa sa mestom, ali nakon
Hojmarkta skače mi pritisak i istovremeno popušta napetost, grč, koji me
spopada u nepoznatim okruženjima, i postajem potpuno mirna i srećna iako hodam
brže. Ništa mi nije bezbednije od ovog dela ulice, po danu trčim uz stepenice,
noću se zalećem na kapiju s ključem u ruci i ponovo nastupa onaj srećni trenutak
kad se ključ zaglavi, otvori se kapija, otvore se vrata i taj osećaj povratka
kući preplavi me u haosu saobraćaja i ljudi već u krugu od sto, dvesta metara,
u kome mi sve najavljuje moju kuću, koja nije moja kuća već, naravno, pripada
nekoj radnoj zajednici ili nekoj bandi špekulanata, koji su ovu kuću ponovo
izgradili, u stvari zakrpili je, ali o tome ne znam skoro ništa, jer sam, dok
je trajalo renoviranje, stanovala deset minuta odavde i najčešće sam prolazila
pored broja 26, koji je dugo bio moj srećan broj, utučena i svesna svoje
krivice kao pas koji je promenio gazdu, pa kad ponovo sretne svog starog gazdu
ne zna kome treba da bude privržen. Ali danas prolazim pored Beatriksgase broj
26 kao da tu nikad ništa nije bilo, skoro ništa, ili da, bilo je jednom na ovom
mestu, miris starih vremena, ne oseća se više.
Moj
odnos sa Malinom sastojao se godinama od neprijatnih susreta, velikih
nesporazuma i nekoliko gluposti – hoću da kažem od mnogo većih nesporazuma nego
kod drugih ljudi. Nalazila sam se doduše od početka ispod njega i mora da sam rano shvatila da će on sigurno
postati moja zla kob, da je Malinovo mesto već zauzeo Malina pre nego što je
ušao u moj život. Jedino što sam bila pošteđena, ili sam samoj sebi to
prištedela, da rano budem s njim. Jer već je na tramvajskoj stanici E2, H2 kod
gradskog parka jednom malo falilo da počne. Tu je stajao Malina s novinama u
ruci, a ja sam se pravila kao da ga ne primećujem i netremice sam gledala preko
ivica svojih novina u njega i nisam mogla da zaključim da li je stvarno toliko
udubljen u svoje novine ili je primetio da ga fiksiram, hipnotišem, da sam
želela da ga nateram da podigne pogled. Ja da nateram Malinu na nešto! Mislila
sam, ako prvo dođe E2 onda će sve biti u redu, samo da se, za ime boga, ne
pojavi prvo nesimpatični H2 ili čak retki G2, i onda je stvarno stigao E2, ali
kad sam uskočila u drugi vagon, Malina je bio nestao, međutim ne u prvom
vagonu, ne u mom, a nije ni bio ostao napolju. Mogao je jedino odjednom da
utrči u staničnu zgradu u trenutku kad sam morala da se okrenem, pa nije valjda
mogao da propadne u zemlju. Pošto nisam mogla da smislim objašnjenje, pošto sam
ga tražila pogledom, a nisam znala ni razlog za njegovo i svoje ponašanje, bio
je to težak dan. Ali to je daleka prošlost i danas nema više dovoljno vremena
da se o tome priča. Nakon mnogo godina doživela sam isto to sa njim u jednoj
sali za predavanja u Minhenu. Odjednom je stajao pored mene, onda se udaljio
nekoliko koraka, otišao među studente koji su se gurali, tražio je mesto, vratio
se, a ja sam, na granici da se onesvestim od uzbuđenja, slušala jednoipočasovno
predavanje, ”Umetnost u veku tehnike”, i tražila i tražila u toj masi, osuđenoj
da mirno sedi i bude ganuta, Malinu. Te večeri postalo mi je jasno da ne želim
da se držim ni umetnosti ni tehnike ni tog veka, da se nikada neću baviti javno
prežvakanim stvarima, temama, problemima, i bila sam sigurna da želim Malinu i
da sve što želim da znam mora da dođe od njega. Na kraju sam sa ostalima dugo
aplaudirala, dva čoveka iz Minhena izvela su me iz sale, jedan me je držao za
lakat, drugi mi je uporno pričao nešto pametno, treći je hteo da razgovara sa
mnom, a ja sam gledala za Malinom koji je takođe hteo da izađe na zadnji izlaz,
ali polako, tako da sam ja uspela da budem brža i učinila sam nemoguće, gurnula
sam ga kao da su mene gurnuli na njega, kao da padam na njega i stvarno sam
pala na njega. Tako je morao da me primeti, ali nisam sigurna da me je stvarno
video. Tada sam prvi put čula njegov glas, miran, korektan, u jednom tonu:
Oprostite.
Nisam
nalazila odgovor na to, jer to mi još nikad niko nije rekao i nisam bila
sigurna da li me moli da mu oprostim ili on meni oprašta, oči su mi se tako
brzo napunile suzama da više nisam mogla da gledam za njim, već sam, zbog
drugih, pogledala u pod, izvadila maramicu iz torbe i prošaptala da me je neko
zgazio. Kad sam ponovo bila u stanju da podignem pogled, Malina se bio izgubio
u masi.
Nisam ga
više tražila po Beču, mislila sam da je u inostranstvu i ne nadajući se
prolazila sam stalno iznova putem do gradskog parka, jer tada još nisam imala
kola. Jednog jutra sam saznala nešto o njemu iz novina, ali u tom izveštaju
uopšte se nije radilo o njemu, već je pre svega bilo govora o sahrani Marije
Malina, najupečatljivijoj, najvećoj koju su Bečlije, dobrovoljno i naravno samo
zato što se radi o glumici, obeležavali. Među ožalošćenima nalazio se Malinov
brat, talentovani, mladi, poznati pisac koji nije bio poznat i kome su novinari
brzo pomogli da ostvari jednodnevnu slavu. Jer Mariji Malini, u trenutku kada
su se ministri i kućepazitelji, kritičari i gimnazisti, koji neće imati gde da
sednu u dugačkoj koloni kretali ka centralnom groblju nije trebao brat koji je
napisao knjigu za koju niko nije čuo i koji je uopšte bio ”niko i ništa”. Morao
je na taj dan narodne žalosti da obuče te tri reči ”mlad i talentovan i
poznat”.
O tom
trećem neukusnom dodiru preko novina, koji je ionako postojao samo za mene,
nikad nismo razgovarali, kao da on nije imao nikakve veze s njim, a još manje
sa mnom. Jer u ono izgubljeno vreme kad jedno drugo nismo mogli da pitamo ni za
imena, a pogotovo ne da razgovaramo o našim životima, zvala sam ga u sebi
’Evgenije’, jer je pesma ’Princ Evgenije, plemeniti vitez’ bila prva koju sam
naučila i to je bilo moje prvo muško ime, to ime mi se odmah veoma dopalo kao i
grad ’Belgerad’ čiji su se egzotika i značaj izgubili čim se ispostavilo da
Malina nije iz Beograda, već samo sa jugoslovenske granice kao i ja i ponekad
kažemo jedno drugom nešto na slovenačkom ili na jeziku lužičkih Srba kao prvih
dana: Jaz in ti. In ti in jaz. Inače nam nije potrebno da pričamo o našim lepim
danima s početka, jer nam dani postaju sve lepši i sad se smejem kad se setim
vremena kad sam bila besna na Malinu, jer mi je dozvoljavao da tako mnogo
vremena gubim na druge ljude i druge stvari, zato sam ga prognala iz Beograda,
oduzela sam mu ime, pripisala mu misteriozne priče, čas je bio prevarant, čas
malograđanin, čas špijun, a kad sam bila boljeg raspoloženja, činila sam da
nestane iz stvarnosti i smeštala ga u neke bajke i legende, nazivala ga
Floricel, Riđobradi, ali najradije sam ga zvala svetim Georgijem koji je ubio
aždahu da bi mogao da nastane Klagenfurt iz velike močvare u kojoj ništa nije
uspevalo, da bi nastao moj prvi grad. Nakon mnogobrojnih beskorisnih igara
vratila sam se, obeshrabrena, jedinoj pravoj pretpostavci da je Malina stvarno
postojao u Beču i da ga ja u ovom gradu, u kome sam imala tako mnogo mogućnosti
da ga sretnem, ipak svaki put promašim. Počela sam da učestvujem u razgovorima
kad bi neko negde pričao o Malini, iako se to nije često događalo. To je ružno
sećanje koje me danas više ne boli, ali imala sam potrebu da se pravim kao da
ga i ja poznajem, kao da znam nešto o njemu i šalila sam se kao i drugi kad se
prepričavala smešna, podla priča o Malini i gospođi Jordan. Danas znam da
Malina sa tom gospođom Jordan nikad ništa nije ’imao’, kako se to ovde kaže, da
se čak ni Martin Raner nije sa njom tajno sastajao, jer je ona bila njegova
sestra, ali posebno je Malinu nemoguće zamisliti u vezi sa drugim ženama. Ne
može se isključiti da je Malina poznavao žene pre mene, on poznaje dosta ljudi,
znači i žena, ali to je potpuno beznačajno otkad živimo zajedno; više mi ne
dolaze takve misli, jer moje sumnje i stanja zbunjenosti, kada je reč o Malini,
uništila je njegova zapanjenost. Nije ta mlada gospođa Jordan ni bila ona žena
o kojoj su dugo kružile glasine da je dala onu čuvenu izjavu ”Bavim se
politikom onostranog” kada ju je asistent njenog muža iznenadio dok je na
kolenima ribala pod i kada je izrazila sav svoj prezir prema svom mužu. Bilo je
drugačije, neka druga priča je u pitanju i jednom će se već saznati kako je
stvarno bilo. Likovi u glasinama postaće stvarni likovi, oslobođeni i veliki,
kao za mene danas Malina koji više nije rezultat glasina već opušteno sedi
pored mene ili ide sa mnom kroz grad. Za ostale ispravke još nije došlo vreme,
one će doći na red kasnije. Ne danas.
Treba
samo još da se zapitam, otkad je između nas postalo tako kako je, šta možemo da
budemo jedno za drugo, Malina i ja, pošto smo toliko neslični, toliko različiti
i to nije pitanje pola, načina, jačine njegove egzistencije i slabosti moje.
Doduše, Malina nikad nije vodio tako grčevit život kao ja, nikad nije trošio
vreme na gluposti, telefonirao kao lud, čekao da se stvari dogode same od sebe,
nikad nije upadao u nešto, još manje je pola sata stajao pred ogledalom i
buljio u svoj odraz da bi nakon toga pojurio nekud, pri tome redovno kasnio,
mucao nekakvo izvinjenje, stideo se zbog nekog pitanja ili ostajao bez
odgovora. Mislim da i danas imamo jedno s drugim malo veze, međusobno se
trpimo, čudimo se jedno drugom, ali moje čuđenje je radoznalo (da li se Malina
uopšte čudi? sve manje verujem u to) i nemirno, upravo zato što ga moje prisustvo
nikad ne iritira, jer ga primećuje kad mu je do toga, ne primećuje kad nema šta
da se kaže, kao da ne prolazimo stalno jedno pored drugog u stanu, kao da je
moguće da jedno drugo ne vidimo dok upražnjavamo svakodnevne aktivnosti. Meni
tad deluje kao da njegov mir potiče odatle što za njega predstavljam jedno
suviše nevažno i poznato Ja, kao da me je on izbacio iz sebe, otpadak, suvišno
ljudsko stvorenje, kao da sam stvorena od njegovog rebra i oduvek mu bila
suvišna, ali i kao da sam nezaobilazna mračna priča koja prati njegovu priču,
želi da je dopuni, ali koju on odvaja i razgraničava od svoje jasne priče.
Stoga imam samo ja nešto s njim da razjasnim, i pre svega moram i mogu sama
sebi samo pred njim da postanem jasna. On nema ništa za razjašnjavanje, ne, on
ne. Sređujem predsoblje, želim da budem u blizini vrata, jer uskoro će da
dodje, ključ se pomera u bravi, vraćam se nekoliko koraka unazad da me ne bi
udario, on zaključava vrata i istovremeno i ljubazno kažemo: dobro veče. I dok
idemo hodnikom, kažem još nešto:
Moram da
pričam. Pričaću. Ne postoji više ništa što mi ometa sećanja.
Da, kaže
Malina bez čuđenja. Ulazim u dnevnu sobu, on nastavlja dalje, jer njegova soba
je poslednja.
Moram i
hoću, ponavljam glasno za sebe, jer ako Malina ništa ne pita i ne želi ništa
više da zna, onda je dobro. Mogu da budem mirna.
Ali ako
je moje sećanje podrazumevalo samo uobičajena sećanja, ono što je ostalo iza
mene, proživljeno, napušteno, onda sam još daleko, veoma daleko od skrivenog
sećanja u kome ništa više ne sme da me ometa.
Šta da
me ometa kod jednog grada, na primer, u kome sam rođena ne uviđajući zašto baš
tu, a ne negde drugo, ali moram li toga da se sećam? Turistička organizacija
pruža informacije o onom najvažnijem, neke stvari ne spadaju u njenu nadležnost,
ali ni ja nisam kompetentna, mora da sam, međutim, saznala tamo u školi gde su
se spojili ’muška hrabrost i ženska vernost’ i gde, u našoj himni, sjaji ”des
Glockners Eisgefilde”. Najveći sin našeg grada, Tomas Košat, o kome svedoči
Ulica Tomasa Košata, komponovao je tu pesmu: ”Napušten, napušten, napušten
sam”, u školi ”Herbert Bizmark” morala sam još jednom da naučim tablicu
množenja koju sam već znala, u Benediktinskoj školi da ne bih išla na krizmanje
išla sam na nastavu veronauke uvek popodne sa jednom devojčicom iz nekog drugog
razreda, jer su svi ostali, katolici, imali veronauku pre podne, a ja sam zato
uvek bila slobodna, mladi pomoćnik sveštenika navodno nije bio zdrave pameti,
stari dekan je bio strog, brkat i smatrao je da je postavljanje pitanja znak
nezrelosti. Gimnazija “Sv. Ursula” je sad zatvorila vrata, koja sam još jednom
protresla. Možda ipak nisam dobila parče torte nakon prijemnog ispita u kafeu
Muzil, ali želela bih da jesam i već vidim sebe kako malom viljuškom komadam
tortu. Možda sam tu tortu dobila tek nekoliko godina kasnije. Na početku
šetališta kod jezera Verter nedaleko od pristaništa prvi put sam se ljubila,
ali ne vidim više lice pred sobom koje mi se približava, i ime tog stranca mora
da je nestalo u blatu jezera, poznate su mi samo kartice za namirnice koje sam
dala strancu koji se sledećeg dana nije pojavio kod pristaništa, jer je bio
pozvan kod najlepše žene u gradu koja je sa velikim šeširom išla kroz Vinergase
i stvarno se zvala Vanda; jednom sam je pratila do Vagplaca, bez šešira, bez
parfema i bez sigurnog hoda žene od trideset i pet godina. Stranac je možda bio
begunac ili je hteo da zameni kartice za cigarete i da ih popuši sa lepom
visokom ženom, samo ja sam tada imala već devetnaest godina, a ne više šest, sa
školskom torbom na leđima, kad se stvarno desilo. U velikom planu naslikan je
mali most na reci Glan, ne obala jezera predveče, samo taj osunčani most u
podne sa dva mala dečaka koji takođe na leđima nose školske torbe i stariji od
njih, barem dve godine stariji od mene, uzvikuje: Hej, hej ti, dođi ovamo, imam
nešto za tebe! Te reči nisu zaboravljene, ni dečačko lice, najvažniji prvi
poziv, ni moja prva divlja radost, zaustavljanje, oklevanje i prvi korak ka
nekom drugom na tom mostu, i odmah nakon toga pljesak teške ruke po licu: Evo
ti! To je bio moj prvi šamar i prva svest o dubokom zadovoljstvu onog drugog
pri udaranju. Prva spoznaja bola. Sa rukama na kaiševima školske torbe, ne
plačući i ravnomernim koracima otkasao je kući neko, ko je nekada bio ja, jedan
jedini put ne izbrojavši daske na tarabi pored puta, prvi put je pao među
ljude. Ponekad čovek ipak zna kad je počelo, kako i gde i koje je suze trebalo
isplakati.
Bilo je
to na mostu na reci Glan. Ne na šetalištu pored jezera.
Dok su
neki ljudi rođeni dana kao što je 1. juli kad je istovremeno rođeno četvoro
jako poznatih ljudi, ili 5. maja oko koga se otimaju spasioci sveta i geniji
koji su tada ispustili svoj prvi vrisak, nikad nisam mogla da saznam ko je još
bio toliko nepažljiv da započne svoj život onog dana koji je za mene bio prvi.
Nije mi poznato zadovoljstvo da zajedno sa Aleksandrom Velikim, Lajbnicom,
Galileom Galilejom ili Karl Marksom delim tako značajan trenutak i čak je na
putu iz Njujorka za Evropu, na brodu ”Roterdam”, na kome se evidentira spisak
svih putnika koji tih dana slave rođendan, onog dana kad sam ja bila na redu
samo ispod vrata moje kabine progurana čestitka od kapetana i još sam se do
podneva nadala da među stotinama putnika postoji još nekoliko, kao svih ostalih
dana, koji će tog dana dobiti besplatnu tortu i biti iznenađeni pesmom ”happy
birthday to you”. Ali bila sam to samo ja, uzalud sam tražila pogledom po sali
za ručavanje, ne, niko drugi, brzo sam načela tortu, brzo je razdelila
Holanđanima za tri stola i pričala sam i pila i pričala kako ne podnosim
talase, kako celu noć nisam spavala i otrčala sam u kabinu i zaključala se.
Nije to
bilo na mostu na reci Glan, nije ni na šetalištu, nije bilo ni na Atlantiku u
noći. Samo sam išla kroz tu noć, pijana, u susret najnižoj noći.
Tek mi
je kasnije palo na pamet da je tog dana, koji me je tada zanimao, barem neko
umro. Pred opasnošću da pokvarim planove i običnoj astrologiji, jer imam pravo
da umislim šta se događa visoko iznad nas, jer me pri tom nijedna nauka ne može
kontrolisati i udarati po prstima, povezujem svoj početak s krajem, jer zašto
ne bi neko započeo svoj život kad se ugasi duh drugog čoveka, ali neću da kažem
ime tog čoveka, jer važnije je što me je to odmah asociralo na bioskop u
Kertneringu, u kome sam dva sata, zbunjena bojama i velikom tamom, prvi put
gledala Veneciju, udarce vesala po vodi i neka muzika je prolazila sa svetlima
kroz vodu i njeno dadim, dadam koje me je vuklo sve do figura, dvostrukih
figura i njihovih plesnih koraka. Tako sam došla u Veneciju, koju nikad nisam
videla, jednog vetrovitog, škriputavog bečkog zimskog dana. Često sam iznova
slušala tu muziku, improvizovanu, izmenjenu, ali nikad više onako kako treba,
jednom iz druge sobe gde su je isprekidali za vreme neke višeglasne diskusije o
raspadu monarhije, budućnosti socijalizma, a jedan je onda počeo da viče, jer
je neko drugi rekao nešto protiv egzistencijalizma ili strukturalizma, dok sam
ja pažljivo osluškivala da bih čula takt, ali tad je muzika već nestala u
dranju, a ja sam bila potpuno van sebe, jer ništa drugo nisam htela da čujem.
Često neću da čujem i često ne mogu da vidim. Kao što nisam mogla da gledam
konja koji umire nakon što je pao niz stenu kod Hermagora i zbog kojeg sam
prešla dva kilometra da bih dovela pomoć, ali ostavila sam ga sa čuvarem koji
takođe ništa nije mogao da učini, ili kao što nisam mogla da slušam Mocartovu
Veliku misu i pucnje u jednom selu za vreme poklada.
Neću da pričam, sve me ometa u sećanjima. Malina ulazi u
sobu, traži polupraznu flašu viskija, dodaje mi čašu, sipa i kaže: Još uvek
te ometa. Još uvek. Ali ometa te jedno drugo sećanje.