Konferencija „Empower Women Now“ na temu seksualnog nasilja u ratu održana je 11. i 12. maja 2017, u Đakovici, na Kosovu. Predstavnica Autonomnog ženskog centra, Sanja Pavlović, prisustvovala je konferenciji organizovanoj od strane Medika Đakovica i Medika Mondijale.
Tokom konferencije je naglašeno da su žene preživele seksualno nasilje u ratu, prema zakonu koji je donet 2014. godine prepoznate kao civilne žrtve rata, te prema kome imaju mogućnost da ostvare pravo na mesečnu penziju. Iako primena ovog zakona nije funkcionisala do sada, ministar rada i socijalnog blagostanja, Arban Abrashi (u tom momentu već ministar Vlade koja je pala), naglasio je da je Komisija za dodelu statusa uspostavljena, kao i da je usvojen budžet. Očekuje se da u narednih nekoliko nedelja žene mogu početi da šalju zahteve za dodelu statusa. Iznos mesečne penzije nije i neće biti poznat javnosti zbog zaštite privatnosti žena (u odnosu na njihove porodice, ali i na banke koje isplaćuju itd) , ali će biti jedan od iznosa koji se već dodeljuje u okviru penzionog sistema.
Uvodne govore su održale Mirlinda Sada, direktorka Medike Đakovice i Monika Hauser, članica UO Medike Mondijale. Nakon toga su govorile bivša predsednica Kosova, Atifete Jahjaga, koja se tokom svog mandata značajno zalagala za uvođenje žrtava silovanja među civilne žrtve rata koje mogu da dobiju penziju na osnovu tog statusa, kao i gradonačelnica Đakovice, Mimoza Kusari-Lila.
U svom govoru, aktivistkinja Igballe Rogova ispred Ženske mreže Kosova, naglasila je da, da su žrtve seksualnog nasilja u ratu mahom muškarci, društvo bi se drugačije odnosilo prema njima, ali žene su te koje su uvek krive. Takođe je zatražila alauz za sve aktivistkinje koje su bile uz žene, jer istorija često briše doprinos aktivistkinja i važno je da ga vrednujemo. Pričala je o tome da je za 8. mart 2012. godine organizovan marš sa glavnim banerom „Nećemo cveće, hoćemo pravdu“, a protest je bio usmeren na pravdu za žrtve seksualnog nasilja u ratu. Sutradan je prvi put u kosovskom parlamentu i medijima otvorena ova tema.
Kroz sva izlaganja akcenat je bio na stigmi koju žene žrtve seksualnog nasilja preživljavaju od strane društva i naglašavano je da to nikada nije krivica žene. Izlistane su prepreke sa kojima se žene mogu suočavati u narednom periodu čak i sa postojećim zakonom – strah od identifikacije, stigma i predrasude, odsustvo informisanosti, problem pri prikupljanju dokumentacije, isključivanja iz drugih oblika zarade (npr. nije moguće dobiti i porodičnu penziju za ubistvo supruga i penziju kao žrtva seksualnog nasilja), strah da će porodica saznati za njena primanja, generalno nedostatak podrške porodice i društva, medijsko izveštavanje koje ne poštuje privatnost, širi dezinformacije i senzacionalističko je. Prednosti koje su pomenute su – da se zahtev može uputiti preko NVO, da žene same biraju banku preko koje dobijaju sredstva, poneki mediji mogu biti saveznici, pogotovo za to da informacija dođe do što većeg broja žena, postojaće manje info grupe koje će deliti svoja iskustva. Naglašeno je da mora postojati kultura sećanja, nasuprot kulturi ćutanja, da zaborav podstiče ratove, kao i da se agresorska država nije izvinila, što doprinosi tome da narod mrzi narod, a ne zločince i zločine.
U toku konferencije su bila izlaganja o iskustvima aktivistkinja iz BIH i Hrvatske gde se ovaj vid podrške za preživele seksualno nasilje već primenjuje.
Srbija je jedina država u regionu koja nije uvela ovu vrstu nadoknade za preživele seksualno nasilje u ratu, o čemu je AŽC već pisao ovde.
Fotografije