O ekonomskom nasilju se retko govori. Ono se često predstavlja kao nešto normalno, čak prirodno (“zašto bi žena radila kada je njena uloga da čuva decu”), pravda se siromaštvom ili tradicionalnim nazovivrednostima. Kompleksnost ekonomskog nasilja nad ženom je i u tome što ono jeste jedan od oblika nasilja, ali i rezultuje u krajnjem obesnaživanju žene koja onda, nemajući kud i kako, i dalje ostaje sa nasilnikom.
“Kada govorimo o nasilju prema ženama, važno je naglasiti da se ono dešava ženama zato što su žene i da uzrok nasilja ne leži u nekom njenom svojstvu ili resursu koji (ne) poseduju, mada je to čest izgovor za nasilje. To nije pojava vezana za pojedine žene, nego društvo održava nasilje, kroz svoje norme i vrednosti, nejednakost u moći između žena i muškaraca. Ekonomska zavisnost jeste u korenu nejednakosti, ali sama razlika u ekonomskim resursima nije uzrok nasilja, već je to zloupotreba razlike, odnosno zloupotreba moći. Naravno, onaj koji ima veću moć tu razliku bi mogao da upotrebi na konstruktivan način, da se brine, podrži razvoj članova porodice koji su zavisni. Na primer, tipičan primer je odnos roditelja i dece. Roditelji su uvek moćniji, imaju resurse, ali to ne znači da će zavisnost deteta biti zloupotrebljena”, kaže Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra.
Ovo su uvodne rečenice intervjua sa Tanjom Ignjatović o ekonomskom nasilju u dodatku nedeljnika Vreme, a celokupan intervju dostupan je na njihovom sajtu na ovom linku.