STAŠA ZAJOVIĆ, JEDNA OD OSNIVAČICA I KOORDINATORICA UDRUGE "ŽENE U CRNOM", MIROVNE SKUPINE KOJA SE ŠESNAEST GODINA BORI PROTIV AUTOKRATSKIH REŽIMA U SRBIJI

KRST NA ČELU, PRST NA OBARAČU
Tatjana GROMAČA
6. lipnja, 2007.

Nitko se iz Srpske pravoslavne crkve nije čak ni ogradio od tvrdnje rodbine i prijatelja nedavno osuđenog ubice Zorana Đinđića da je dotični atentator, koji se zove Zvezdan Jovanović, nevin u pogledu djela za koje je osuđen, i to zato što je on pravoslavni hrišćanin, pa ne bi mogao da ubije jednog Srbina, a budući da je Đinđić bio Srbin, onda to znači da ga ovaj nije ubio. Dakle, pravoslavni hrišćani smiju ubijati one koji nisu Srbi: zapovijest "Ne ubij!" odnosi se isključivo na Srbe, a ne i na druge. Očito je da SPC nema ništa protiv takve interpretacije hrišćanstva

zajovic_02_120.jpg

"Žene u crnom", ženska mirovna grupa feminističko-antimilitarističke orijentacije, započela je svoj rad još 1991. godine. Gospođa Staša Zajović jedna je od osnivačica i glavna koordinatorica ove iznimno važne udruge koja je svoj rad proširila i na međunarodne mirovne mreže. Za svoj rad ova je udruga dobila brojne međunarodne nagrade, a gospođa Zajović bila je nominirana i za Nobelovu nagradu za mir. Udruga uspješno djeluje na više nivoa - organizirajući mirovnu edukaciju, inzistirajući na suočavanju s prošlosti, odgovornosti za rat i ratne zločine putem uličnih akcija, apela, peticija, kampanja, prisustvom na komemoracijama, konferencijama i slično. Također, "Žene u crnom" godinama rade na stvaranju mreže ženske solidarnosti, mirovnih koalicija i saveza izvan svih državnih, etničkih granica i podjela, a u cilju prevencije i rješavanja sukoba putem dijaloga. "Žene u crnom" su, također, pokrenule i izdavački rad, a iza njih je već oko pedesetak objavljenih biranih naslova.

- "Sjećamo se prvoga u nizu velikih i neoprostivih zločina koji su počinjeni u naše ime. Sjećamo se, znajući da je zlo krenulo iz Beograda." Te su riječi, prije pola godine, aktivistice "Žena u crnom" izgovorile na mirovnom skupu u Vukovaru, tražeći oprost. "Srpski režim smatramo najodgovornijim za ono što se dogodilo u Srebrenici" - nedavno ste - 11. svibnja, rekli u Srebrenici. Na kakve reakcije, nakon što izgovorite ove riječi, nailazite na "drugoj strani"? Kod branitelja Domovinskog rata u Vukovaru, recimo?
 
- Aktivistkinje "Žena u crnom" iz Beograda i naše feminističko-antimilitarističke mreže koja djeluje u svim krajevima Srbije zaista su u Vukovaru izrekle te riječi, to su riječi koje mi godinama, sve od početka našeg javnog djelovanja, oktobra 1991., stalno ponavljamo. Nije to izraz nikakve hrabrosti, to je samo ispunjavanje jednog moralnog duga: jer zločini u Vukovaru, Srebrenici i na stotinama drugih mjesta počinjeni su u naše ime i mi jesmo moralno odgovorne, nezavisno od toga što smo se od prvog dana srpske agresije javno suprotstavljale zločinačkim poduhvatima režima koji je nastupao u ime čitave zajednice. I koji je, ne trebamo to zaboraviti, u jednom momentu imao većinsku podršku stanovništva, jer nije
Milošević došao na vlast državnim udarom ili nekom revolucijom, nego demokratskim izborima. Nisam, nažalost, lično bila u Vukovaru, pa ne bih o reakcijama, ali bila sam u Srebrenici, ne jednom, i mogu da kažem da su reakcije tzv. druge strane više nego pozitivne. Ali to nije nikakva druga strana, članice srebreničkih udruženja majki i žena žrtava genocida su naše drugarice, zbližile smo se ovih godina i zajedno sarađujemo na uspostavljanju mostova mira i demokratije u našoj regiji.
 
Znamo da bez osude svih zločina, u prvom redu zločina počinjenih u naše ime, a potom i svih drugih, nema šanse ni za pomirenje, ni za normalan život. Jasno, treba razlikovati poziciju žrtava zločina i agresije od pozicije pripadnica zajednice u čije ime su zločini počinjeni. Nama u Srbiji je moralno i ljudski mnogo jednostavnije osuđivati sve zločine počinjene sa srpske strane, nego što je rodbini žrtava srpskih zločina moguće da vide kako se i u odbrambenim ratovima mogu činiti zločini i da osude one koji su situaciju agresije koristili za etnička čišćenja, pljačku i bogaćenje, a koji se i danas prikazuju kao zaštitnici nacionalnih interesa. Mi stalno ponavljamo
Kasandrine riječi: "Ne dajte se prevariti od svojih." I, mada sporo, to ima odjeka.
 
"Naši heroji"
 
- Može li se zločin, veliko zlo, oprostiti? Jeste li naišli na ljude, nije bitno gdje i na kojoj "strani", koji su osobno pogođeni zlom, i koji su bili spremni oprostiti?
 
- Na svim stranama sretala sam i srećem žrtve koje su spremne da oproste, ali i one koje to nisu ili još nisu u stanju da urade. Međutim, ja mislim ovo: zločin se može oprostiti samo ako se zločinac pokaje i ako prizna svoju krivicu. Naše aktivistkinje sistematski prate neka suđenja za ratne zločine pred specijalnim sudom u Beogradu, i na osnovu toga, ali i na osnovu ponašanja najvećeg dijela optuženih pred Haškim tribunalom, mogu tvrditi da među počiniocima zločina gotovo da i nema onih koji su spremni na priznanje krivice i na pokajanje. Točnije, ima ih, ali su izrazito malobrojni. Za takve ne može biti oproštenja. Ali najgore je što takvi zločinci imaju podršku u svojim porodicama, kao i u široj javnosti.

To svakako ima veze i s medijskom prezentacijom, kao i sa stavom vodećih političkih snaga u svim zemljama koje su učestvovale u ratu, a prema kojima je najbolje sve zaboraviti ili čak treba da slavimo "naše heroje", koji su u odsudnim trenucima "stali na branik ugroženog srpskog naroda", ili nekog drugog naroda, pa im se može progledati kroz prste ako su nekad "malo prekardašili".
 
- Problem suočavanja s prošlošću problem je svih društava s ovog područja, jer nitko iz rata nije izašao neokrvavljenih ruku, koliko god se trudili uvjeriti sebe i druge u suprotno. Vaša organizacija jedna je od rijetkih u Srbiji koja konstantno inzistira na tom problemu. Ima li pomaka? Znamo da društvo kažnjava takve kao vi – nedavno je bomba eksplodirala na prozoru stana u kojem živi novinar tjednika Vreme Dejan Anastasijević koji je pisao o masakrima na Kosovu koje je počinila srpska vojska.
 
- Nismo jedine u Srbiji koje insistiramo na neophodnosti suočavanja sa zločinačkom prošlošću, ali istina je da smo u izrazitoj manjini. Pozitivnih pomaka ima, ali to je isuviše sporo i posve neprimjereno težini te nedavne prošlosti. Osnovni razlog zbog čega su te promjene tako spore sastoji se u izostajanju političke volje da se oslobodimo prošlosti i da postignemo konsensus u pogledu osude zločina i, posebno, u pogledu osude politike koja je dovela do zločinačkog projekta Velike Srbije. Ne smijemo ni gubiti iz vida da je naše društvo po dominantnom mentalitetu duboko patrijarhalno i autoritarno, da je Srbija, a to vjerovatno važi i za druge, prožeta slavljenjem vojničkih vrednosti, slavljenjem heroja u prošlosti - iako bi se za većinu tih srednjovjekovnih i drugih heroja moglo lako ustanoviti da su bili najobičniji nasilnici i da je njihov udio u izgradnji materijalne i duhovne kulture bio minimalan ili čak negativan. I odgajanjem mladih generacija u duhu militarističkog patriotizma.
 
Ako tome dodamo ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja je nakon odlaska
Miloševića popunila ideološku i duhovnu prazninu nastalu propašću miloševićevsko-šešeljevskog projekta Velike Srbije, onda će stvari biti još jasnije. Jedan od vodećih vladika, Filaret, poznat je, recimo, po svom učešću u srpskim osvajanjima i po tome što javno podržava zločinca Ratka Mladića, a nije jedini vladika koji to čini. Dalje, nitko se iz SPC-a nije čak ni ogradio od tvrdnje rodbine i prijatelja nedavno osuđenog ubice Zorana Đinđića da je dotični atentator, koji se zove Zvezdan Jovanović, nevin u pogledu djela za koje je osuđen, i to zato što je on pravoslavni hrišćanin, pa ne bi mogao da ubije jednog Srbina, a budući da je Đinđić bio Srbin, onda to znači da ga ovaj nije ubio.
 
Dakle, pravoslavni hrišćani smiju ubijati one koji nisu Srbi: zapovijest "Ne ubij!" odnosi se isključivo na Srbe, a ne i na druge. Očito je da SPC nema ništa protiv takve interpretacije hrišćanstva. Ali zato će takvi, a to je glavnina Crkve, većinski dio Srpske akademije nauka, najveći dio medija, desničarske i fašistoidne stranke, odlučno osuđivati nacionalne izdajnice, među koje spadamo i mi, kao i svi oni koji se javno zalažu za suočavanje sa prošlošću. "Pristojni građanski centar" ima jednu drugačiju, ali ne manje destruktivnu taktiku - osuđuju fašistički ekstremizam, oni osuđuju ljubitelje
Ratka Mladića i Vojislava Šešelja, ali onda odmah prave umjetnu ravnotežu pa kažu da radikalni nisu prihvatljivi, ali isto tako nije prihvatljiva ni Nataša Kandić, koja se zalaže za procesuiranje svih ratnih zločina, nije prihvatljiv Petar Luković, nije prihvatljiv Čeda Jovanović, nisu, naravno, prihvatljive ni "Žene u crnom", niko nije prihvatljiv ko se zalaže za to da živimo u zemlji po čijim se ulicama neće slobodno šetati ratni zločinci.
 
I ljubitelji zločina i kritičari i kritičarke zločina su ekstremisti, samo sa različitim predznacima, govore nam ti tzv. pristojni građani – i time se usporava proces suočavanja sa prošlošću. A ne treba zanemariti ni podatak da raste broj onih koji se ne slažu čak ni sa rezultatima Drugog svjetskog rata, u Srbiji ima nekoliko gradova s ulicama
Milana Nedića i Dimitrija Ljotića. O spomenicima Draži Mihailoviću neću ni govoriti, ali to je problem Sjedinjenih Američkih Država koje su Dražinim potomcima nedavno uručile visoko odlikovanje za njegove zasluge u spašavanju američkih pilota.
 
Proces ozdravljenja
 
- Kao jedna od jačih, bez ustezanja se može reći i najjačih skupina u Srbiji koja potvrđuje da "glasovi razuma" postoje u svakom društvu, što možete reći, koliko je nade da tih glasova bude još više? Koji je, prema nekom vašem uvidu, današnji postotak onih građana Srbije koji su spremni boriti se za njeno ozdravljenje, može li se uopće imati neki uvid u to?
 
- Da nema tih prepreka, o kojima sam već govorila, glasova razuma bi bilo još više. Nemam uvida u najnovija istraživanja, ali sasvim sigurno nema aktuelno više od 10 do 15 posto stanovništva koje je spremno na ozdravljenje društva, dok potencijalno nema više od dvije trećine takve populacije. Tek kada se broj onih koji ustrajavaju na kontinuitetu sa zločinačkom prošlošću svede ispod jedne petine, moći ćemo da govorimo kako je proces ozdravljenja Srbije uspješno priveden kraju. Ne znam kada će se to dogoditi, ali ako se danas ne radi na tome – neće se dogoditi nikada!
 
- Imate li uvid u to koliko vaš rad, razna predavanja, tribine i drugo, utječe u odgojnom, odnosno preodgojnom smislu na ljude, one čiji se stavovi startno ne podudaraju sa stavovima koje zastupa vaša organizacija?
 
- Počele smo kao mala grupa, naše djelovanje bilo je prvih godina najvećim dijelom ograničeno na
Beograd. Nakon masovnih protesta protiv Miloševićevog režima 1996.-97. kojima smo se priključile, započele smo sa intenzivnom edukacijom u četiri regije Srbije i u Crnoj Gori, sve zahvaljujući njemačkoj fondaciji Heinrich Böll, što je bio prvi slučaj da nas je neko formalno finansijski podržao. Prije toga je naš rad bio isključivo volonterski, a troškove iznajmljivanja našeg sjedišta i objavljivanja brojnih publikacija pokrivale smo zahvaljujući solidarnoj pomoći naših prijateljica sa Zapada, iz feminističko-pacifističkih ženskih mreža. Edukacija je obuhvaćala osnovna pitanja ženske mirovne politike i dovela je do toga da smo stvorile jednu feminističko-antimilitarističku mrežu u cijeloj Srbiji, što je postalo vidljivo nakon rušenja Miloševićevog režima.
 
Danas imamo niz žena po gradovima i varošicama Srbije koje su se od službenica, domaćica, poslušnih supruga i patriotskih glasačica ili ravnodušnih apolitičnih žena pretvorile u svjesne aktivistkinje i koje u svojim sredinama šire vrijednosti demokratije, civilnog društva i feminizma. Sve je to, naravno, isuviše malo, ali daje nade da će se stvari mijenjati u željenom smjeru. Niz tribina koje smo držale po Srbiji, a na kojima su učestvovale i osobe iz drugih zemalja bivše Jugoslavije, a najviše upravo iz Hrvatske, takođe je dao određen doprinos razbijanju stereotipa i preispitivanju patrijarhalno-militarističkih stereotipa.
 
Perfidni Koštunica
 

zajovic_01_150.jpg

- Polučuje li, iz vašeg iskustva, izravan rad na ulici, kao što su performansi, protestni skupovi, dijeljenje letaka i slično, više rezultata nego tribine i predavanja?
 
- Jedno i drugo ima svog mjesta, ali specifičnost javnih, uličnih akcija jeste ta da njima postajemo vidljive, a takođe dospijevamo do više građana i građanki; s druge strane, na ulici se suočavamo i s negativnim reakcijama, i sa ravnodušnošću i drugim, tako da su ove akcije i svojevrsno testiranje javnog mnijenja.
 
- Surađujete li sa srodnim nevladinim organizacijama iz Hrvatske?
 
- Sa našim antiratnim drugaricama iz Hrvatske svih ovih godina održavamo uspješnu saradnju i uspostavile smo odnose međusobne solidarnosti. Naime, sa onima koje dijele bazične feminističko-antimilitarističke vrijednosti i koje osuđuju zločine počinjene na njihovoj strani. I u najgorim ratnim godinama nalazile smo načina da prelazimo preko svih granica, starih i novih, i da uspostavljamo mostove mira i saradnje u regiji.
 
- Što je s muškarcima u "Ženama u crnom"? Ima li muškaraca u vašoj organizaciji?
 
- Od samog početka našeg djelovanja sa nama su bili i muškarci, davali su nam podršku i učestvovali u nizu naših aktivnosti. U prvom redu radilo se o mladićima koji su odbijali da ratuju, dezerterima, kojima smo pružale svaku moguću vrstu podrške, kasnije su u prvi plan došli prigovarači savjesti. Učešće muškaraca u našim aktivnostima vidljivo je i danas, a zajedničko svim generacijama muškaraca u našim redovima jeste to da se radi o osobama koji dijele naše feminističke i mirovne vrednosti, muškarcima koji su senzibilni i koji, što je najvažnije, odbacuju patrijarhat, zalažući se zajedno sa nama za jedan bolji svijet, slobodan od rata, nepravde, neravnopravnosti i nasilja.
 
- Kako država "trpi" vaše djelovanje sve te godine? Jedno je vrijeme vaš rad bio opstruiran u Srbiji, morali ste se povući u Crnu Goru…
 
-
Miloševićev režim je pred svoj slom započeo s otvorenom represijom. Naravno, kao što je poznato, represije je bilo i ranije, ali je bila relativno suptilna, a kasnije su krenula privođenja, hapšenja, a na udaru su bili svi koji su se otvoreno zalagali za promjene. Posebno je oštra bila represija protiv aktivistkinja "Žena u crnom", više naših aktivistkinja i aktivista je hapšeno, bilo je i slučajeva torture. Za mnom su čak i raspisali potjernicu, tako da sam do promjene nekoliko mjeseci boravila u rodnoj Crnoj Gori. Sve se promijenilo s novom vlašću, ali nakon što je Koštunica postao predsjednik vlade, neki oblici represije su se obnovili, iako na mnogo suptilniji ili perfidniji način nego u ona ranija vremena. Neki mediji bliski Koštuničinoj stranci nas podvrgavaju sistematskoj demonizaciji, a nakon protesta iz svijeta zbog nekoliko napada na nas od strane neonacista, policija nas je na našim javnim protestima počela da štiti tako da je svojom masovnošću i prekomjernom demonstracijom spremnosti na upotrebu sile počela da onemogućuje naš kontakt s običnim građankama i građanima. Sve su to pokušaji da nas u što većoj mjeri marginaliziraju.

KRST NA ČELU, PRST NA OBARAČU

 

 

http://feral.mediaturtle.com/look/weekly1/article.tpl?IdLanguage=7&IdPublication=1&NrArticle=16069&NrIssue=1133&NrSection=15