STAŠA ZAJOVIĆ, JEDNA OD OSNIVAČICA I KOORDINATORICA UDRUGE
"ŽENE U CRNOM", MIROVNE SKUPINE KOJA SE ŠESNAEST GODINA BORI PROTIV
AUTOKRATSKIH REŽIMA U SRBIJI
KRST NA ČELU, PRST NA
OBARAČU
Tatjana GROMAČA
6. lipnja, 2007.
Nitko se iz Srpske
pravoslavne crkve nije čak ni ogradio od tvrdnje rodbine i prijatelja nedavno
osuđenog ubice Zorana Đinđića da je dotični atentator, koji se zove Zvezdan
Jovanović, nevin u pogledu djela za koje je osuđen, i to zato što je on
pravoslavni hrišćanin, pa ne bi mogao da ubije jednog Srbina, a budući da je
Đinđić bio Srbin, onda to znači da ga ovaj nije ubio. Dakle, pravoslavni
hrišćani smiju ubijati one koji nisu Srbi: zapovijest "Ne ubij!"
odnosi se isključivo na Srbe, a ne i na druge. Očito je da SPC nema ništa
protiv takve interpretacije hrišćanstva
|
"Žene u crnom",
ženska mirovna grupa feminističko-antimilitarističke orijentacije, započela je
svoj rad još 1991. godine. Gospođa Staša Zajović jedna je od osnivačica i
glavna koordinatorica ove iznimno važne udruge koja je svoj rad proširila i na
međunarodne mirovne mreže. Za svoj rad ova je udruga dobila brojne međunarodne
nagrade, a gospođa Zajović bila je nominirana i za
Nobelovu nagradu za mir. Udruga uspješno djeluje na više nivoa - organizirajući
mirovnu edukaciju, inzistirajući na suočavanju s prošlosti, odgovornosti za rat
i ratne zločine putem uličnih akcija, apela, peticija, kampanja, prisustvom na
komemoracijama, konferencijama i slično. Također, "Žene u crnom"
godinama rade na stvaranju mreže ženske solidarnosti, mirovnih koalicija i
saveza izvan svih državnih, etničkih granica i podjela, a u cilju prevencije i
rješavanja sukoba putem dijaloga. "Žene u crnom" su, također,
pokrenule i izdavački rad, a iza njih je već oko pedesetak objavljenih biranih
naslova.
- "Sjećamo se prvoga u nizu velikih i neoprostivih
zločina koji su počinjeni u naše ime. Sjećamo se, znajući da je zlo krenulo iz
Beograda." Te su riječi, prije pola godine, aktivistice "Žena u
crnom" izgovorile na mirovnom skupu u Vukovaru, tražeći oprost.
"Srpski režim smatramo najodgovornijim za ono što se dogodilo u
Srebrenici" - nedavno ste - 11. svibnja, rekli u Srebrenici. Na kakve
reakcije, nakon što izgovorite ove riječi, nailazite na "drugoj
strani"? Kod branitelja Domovinskog rata u Vukovaru, recimo?
- Aktivistkinje "Žena u crnom" iz Beograda i naše
feminističko-antimilitarističke mreže koja djeluje u svim krajevima Srbije
zaista su u Vukovaru izrekle te riječi, to su riječi koje mi godinama, sve od
početka našeg javnog djelovanja, oktobra 1991., stalno ponavljamo. Nije to
izraz nikakve hrabrosti, to je samo ispunjavanje jednog moralnog duga: jer
zločini u Vukovaru, Srebrenici i na stotinama drugih mjesta počinjeni su u naše
ime i mi jesmo moralno odgovorne, nezavisno od toga što smo se od prvog dana
srpske agresije javno suprotstavljale zločinačkim poduhvatima režima koji je
nastupao u ime čitave zajednice. I koji je, ne trebamo to zaboraviti, u jednom
momentu imao većinsku podršku stanovništva, jer nije Milošević
došao na
vlast državnim udarom ili nekom revolucijom, nego demokratskim izborima. Nisam,
nažalost, lično bila u Vukovaru, pa ne bih o reakcijama, ali bila sam u
Srebrenici, ne jednom, i mogu da kažem da su reakcije tzv. druge strane više
nego pozitivne. Ali to nije nikakva druga strana, članice srebreničkih
udruženja majki i žena žrtava genocida su naše drugarice, zbližile smo se ovih
godina i zajedno sarađujemo na uspostavljanju mostova mira i demokratije u
našoj regiji.
Znamo da bez osude svih zločina, u prvom redu zločina počinjenih u naše ime, a
potom i svih drugih, nema šanse ni za pomirenje, ni za normalan život. Jasno,
treba razlikovati poziciju žrtava zločina i agresije od pozicije pripadnica
zajednice u čije ime su zločini počinjeni. Nama u Srbiji je moralno i ljudski
mnogo jednostavnije osuđivati sve zločine počinjene sa srpske strane, nego što
je rodbini žrtava srpskih zločina moguće da vide kako se i u odbrambenim ratovima
mogu činiti zločini i da osude one koji su situaciju agresije koristili za
etnička čišćenja, pljačku i bogaćenje, a koji se i danas prikazuju kao
zaštitnici nacionalnih interesa. Mi stalno ponavljamo Kasandrine
riječi:
"Ne dajte se prevariti od svojih." I, mada sporo, to ima odjeka.
"Naši heroji"
- Može li se zločin, veliko zlo, oprostiti? Jeste li naišli
na ljude, nije bitno gdje i na kojoj "strani", koji su osobno
pogođeni zlom, i koji su bili spremni oprostiti?
- Na svim stranama sretala sam i srećem žrtve koje su spremne da oproste, ali i
one koje to nisu ili još nisu u stanju da urade. Međutim, ja mislim ovo: zločin
se može oprostiti samo ako se zločinac pokaje i ako prizna svoju krivicu. Naše
aktivistkinje sistematski prate neka suđenja za ratne zločine pred specijalnim
sudom u Beogradu, i na osnovu toga, ali i na osnovu ponašanja najvećeg dijela
optuženih pred Haškim tribunalom, mogu tvrditi da među počiniocima zločina
gotovo da i nema onih koji su spremni na priznanje krivice i na pokajanje. Točnije,
ima ih, ali su izrazito malobrojni. Za takve ne može biti oproštenja. Ali
najgore je što takvi zločinci imaju podršku u svojim porodicama, kao i u široj
javnosti.
To svakako ima veze i s medijskom prezentacijom, kao i
sa stavom vodećih političkih snaga u svim zemljama koje su učestvovale u ratu,
a prema kojima je najbolje sve zaboraviti ili čak treba da slavimo "naše
heroje", koji su u odsudnim trenucima "stali na branik ugroženog
srpskog naroda", ili nekog drugog naroda, pa im se može progledati kroz
prste ako su nekad "malo prekardašili".
- Problem suočavanja s prošlošću problem je svih društava s
ovog područja, jer nitko iz rata nije izašao neokrvavljenih ruku, koliko god se
trudili uvjeriti sebe i druge u suprotno. Vaša organizacija jedna je od
rijetkih u Srbiji koja konstantno inzistira na tom problemu. Ima li pomaka?
Znamo da društvo kažnjava takve kao vi – nedavno je bomba eksplodirala na
prozoru stana u kojem živi novinar tjednika Vreme Dejan Anastasijević
koji je pisao o masakrima na Kosovu koje je počinila srpska vojska.
- Nismo jedine u Srbiji koje insistiramo na neophodnosti suočavanja sa
zločinačkom prošlošću, ali istina je da smo u izrazitoj manjini. Pozitivnih
pomaka ima, ali to je isuviše sporo i posve neprimjereno težini te nedavne
prošlosti. Osnovni razlog zbog čega su te promjene tako spore sastoji se u
izostajanju političke volje da se oslobodimo prošlosti i da postignemo
konsensus u pogledu osude zločina i, posebno, u pogledu osude politike koja je
dovela do zločinačkog projekta Velike Srbije. Ne smijemo ni gubiti iz vida da
je naše društvo po dominantnom mentalitetu duboko patrijarhalno i autoritarno,
da je Srbija, a to vjerovatno važi i za druge, prožeta slavljenjem vojničkih
vrednosti, slavljenjem heroja u prošlosti - iako bi se za većinu tih
srednjovjekovnih i drugih heroja moglo lako ustanoviti da su bili najobičniji
nasilnici i da je njihov udio u izgradnji materijalne i duhovne kulture bio
minimalan ili čak negativan. I odgajanjem mladih generacija u duhu
militarističkog patriotizma.
Ako tome dodamo ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja je nakon odlaska Miloševića
popunila
ideološku i duhovnu prazninu nastalu propašću miloševićevsko-šešeljevskog
projekta Velike Srbije, onda će stvari biti još jasnije. Jedan od vodećih vladika,
Filaret, poznat je, recimo, po svom učešću u srpskim osvajanjima i
po tome što javno podržava zločinca Ratka
Mladića,
a nije jedini vladika koji to čini. Dalje, nitko se iz SPC-a nije čak ni
ogradio od tvrdnje rodbine i prijatelja nedavno osuđenog ubice Zorana
Đinđića da
je dotični atentator, koji se zove Zvezdan Jovanović, nevin u pogledu djela
za koje je osuđen, i to zato što je on pravoslavni hrišćanin, pa ne bi mogao da
ubije jednog Srbina, a budući da je Đinđić bio Srbin, onda to znači
da ga ovaj nije ubio.
Dakle, pravoslavni hrišćani smiju ubijati one koji nisu Srbi: zapovijest
"Ne ubij!" odnosi se isključivo na Srbe, a ne i na druge. Očito je da
SPC nema ništa protiv takve interpretacije hrišćanstva. Ali zato će takvi, a to
je glavnina Crkve, većinski dio Srpske akademije nauka, najveći dio medija,
desničarske i fašistoidne stranke, odlučno osuđivati nacionalne izdajnice, među
koje spadamo i mi, kao i svi oni koji se javno zalažu za suočavanje sa
prošlošću. "Pristojni građanski centar" ima jednu drugačiju, ali ne
manje destruktivnu taktiku - osuđuju fašistički ekstremizam, oni osuđuju
ljubitelje Ratka Mladića i Vojislava
Šešelja,
ali onda odmah prave umjetnu ravnotežu pa kažu da radikalni nisu prihvatljivi,
ali isto tako nije prihvatljiva ni Nataša Kandić, koja se zalaže za
procesuiranje svih ratnih zločina, nije prihvatljiv Petar
Luković,
nije prihvatljiv Čeda Jovanović, nisu, naravno, prihvatljive ni
"Žene u crnom", niko nije prihvatljiv ko se zalaže za to da živimo u
zemlji po čijim se ulicama neće slobodno šetati ratni zločinci.
I ljubitelji zločina i kritičari i kritičarke zločina su ekstremisti, samo sa
različitim predznacima, govore nam ti tzv. pristojni građani – i time se
usporava proces suočavanja sa prošlošću. A ne treba zanemariti ni podatak da
raste broj onih koji se ne slažu čak ni sa rezultatima Drugog svjetskog rata, u
Srbiji ima nekoliko gradova s ulicama Milana
Nedića i
Dimitrija Ljotića. O spomenicima Draži
Mihailoviću neću ni govoriti, ali to je problem Sjedinjenih Američkih Država koje su
Dražinim potomcima nedavno uručile visoko odlikovanje za njegove
zasluge u spašavanju američkih pilota.
Proces
ozdravljenja
- Kao jedna od jačih, bez ustezanja se može reći i najjačih
skupina u Srbiji koja potvrđuje da "glasovi razuma" postoje u svakom
društvu, što možete reći, koliko je nade da tih glasova bude još više? Koji je,
prema nekom vašem uvidu, današnji postotak onih građana Srbije koji su spremni
boriti se za njeno ozdravljenje, može li se uopće imati neki uvid u to?
- Da nema tih prepreka, o kojima sam već govorila, glasova razuma bi bilo još
više. Nemam uvida u najnovija istraživanja, ali sasvim sigurno nema aktuelno
više od 10 do 15 posto stanovništva koje je spremno na ozdravljenje društva,
dok potencijalno nema više od dvije trećine takve populacije. Tek kada se broj
onih koji ustrajavaju na kontinuitetu sa zločinačkom prošlošću svede ispod jedne
petine, moći ćemo da govorimo kako je proces ozdravljenja Srbije uspješno
priveden kraju. Ne znam kada će se to dogoditi, ali ako se danas ne radi na
tome – neće se dogoditi nikada!
- Imate li uvid u to koliko vaš rad, razna predavanja,
tribine i drugo, utječe u odgojnom, odnosno preodgojnom smislu na ljude, one
čiji se stavovi startno ne podudaraju sa stavovima koje zastupa vaša
organizacija?
- Počele smo kao mala grupa, naše djelovanje bilo je prvih godina najvećim
dijelom ograničeno na
Danas imamo niz žena po gradovima i varošicama Srbije koje su se od službenica,
domaćica, poslušnih supruga i patriotskih glasačica ili ravnodušnih apolitičnih
žena pretvorile u svjesne aktivistkinje i koje u svojim sredinama šire
vrijednosti demokratije, civilnog društva i feminizma. Sve je to, naravno,
isuviše malo, ali daje nade da će se stvari mijenjati u željenom smjeru. Niz
tribina koje smo držale po Srbiji, a na kojima su učestvovale i osobe iz drugih
zemalja bivše Jugoslavije, a najviše upravo iz Hrvatske, takođe je dao određen
doprinos razbijanju stereotipa i preispitivanju patrijarhalno-militarističkih
stereotipa.
Perfidni Koštunica
|
-
Polučuje li, iz vašeg iskustva, izravan rad na ulici, kao što su performansi,
protestni skupovi, dijeljenje letaka i slično, više rezultata nego tribine i
predavanja?
- Jedno i drugo ima svog mjesta, ali specifičnost javnih, uličnih akcija jeste
ta da njima postajemo vidljive, a takođe dospijevamo do više građana i
građanki; s druge strane, na ulici se suočavamo i s negativnim reakcijama, i sa
ravnodušnošću i drugim, tako da su ove akcije i svojevrsno testiranje javnog
mnijenja.
- Surađujete li sa srodnim nevladinim organizacijama iz
Hrvatske?
- Sa našim antiratnim drugaricama iz Hrvatske svih ovih godina održavamo
uspješnu saradnju i uspostavile smo odnose međusobne solidarnosti. Naime, sa
onima koje dijele bazične feminističko-antimilitarističke vrijednosti i koje
osuđuju zločine počinjene na njihovoj strani. I u najgorim ratnim godinama
nalazile smo načina da prelazimo preko svih granica, starih i novih, i da
uspostavljamo mostove mira i saradnje u regiji.
- Što je s muškarcima u "Ženama u crnom"? Ima li
muškaraca u vašoj organizaciji?
- Od samog početka našeg djelovanja sa nama su bili i muškarci, davali su nam
podršku i učestvovali u nizu naših aktivnosti. U prvom redu radilo se o
mladićima koji su odbijali da ratuju, dezerterima, kojima smo pružale svaku
moguću vrstu podrške, kasnije su u prvi plan došli prigovarači savjesti. Učešće
muškaraca u našim aktivnostima vidljivo je i danas, a zajedničko svim
generacijama muškaraca u našim redovima jeste to da se radi o osobama koji
dijele naše feminističke i mirovne vrednosti, muškarcima koji su senzibilni i
koji, što je najvažnije, odbacuju patrijarhat, zalažući se zajedno sa nama za
jedan bolji svijet, slobodan od rata, nepravde, neravnopravnosti i nasilja.
- Kako
država "trpi" vaše djelovanje sve te godine? Jedno je vrijeme vaš rad
bio opstruiran u Srbiji, morali ste se povući u Crnu Goru…
- Miloševićev režim je pred svoj slom započeo s otvorenom
represijom. Naravno, kao što je poznato, represije je bilo i ranije, ali je
bila relativno suptilna, a kasnije su krenula privođenja, hapšenja, a na udaru
su bili svi koji su se otvoreno zalagali za promjene. Posebno je oštra bila
represija protiv aktivistkinja "Žena u crnom", više naših
aktivistkinja i aktivista je hapšeno, bilo je i slučajeva torture. Za mnom su čak
i raspisali potjernicu, tako da sam do promjene nekoliko mjeseci boravila u
rodnoj Crnoj Gori. Sve se promijenilo s novom vlašću, ali nakon što je Koštunica
postao
predsjednik vlade, neki oblici represije su se obnovili, iako na mnogo
suptilniji ili perfidniji način nego u ona ranija vremena. Neki mediji bliski Koštuničinoj
stranci
nas podvrgavaju sistematskoj demonizaciji, a nakon protesta iz svijeta zbog
nekoliko napada na nas od strane neonacista, policija nas je na našim javnim
protestima počela da štiti tako da je svojom masovnošću i prekomjernom
demonstracijom spremnosti na upotrebu sile počela da onemogućuje naš kontakt s
običnim građankama i građanima. Sve su to pokušaji da nas u što većoj mjeri
marginaliziraju.
KRST NA ČELU, PRST NA OBARAČU