Ovo je druga godina kako studiram u Italiji. Odluku sam
davno donela, ali trebalo mi je dosta vremena da definitivno prelomim.
Verovatno je bila reč o nedostatku hrabrosti.
U Beogradu sam četiri godine učila japanski
jezik u Filološkoj gimnaziji. Kada smo završili srednju školu, morale smo da
upišemo Filološki fakultet po programu za početnike kao da ništa od
japanskog jezika i kulture nismo poznavale. Sigurno da za nas nije bila
ohrabrujuća činjenica da za dve godine studija nismo napravile
nikakav pomak u odnosu na srednjoškolsko znanje. Nismo naučile ništa novo.
Nismo ni u čemu napredovale. To je jedan od osnovnih razloga zašto sam
želela da odem. Pored toga, uticalo je i sve što smo svi preživljavali u
poslednjih deset godina. Sećam se osećanja klaustrofobičnosti.
Imala sam sve manje volje da radim i sve manje razloga da se radujem. Često mi se događalo da ujutru ne mogu da se
probudim ili ne želim da se probudim.
Početkom 1999. godine rekla sam najboljoj drugarici:
“Ovo je poslednji voz, ako uopšte uspemo i taj da uhvatimo.” Ubrzo posle toga
počelo je bombardovanje. Kao da su se moje reči obistinile. Više nije
bilo dileme. Moja odluka je postala definitivna. Ali, Italijanski kulturni
centar u Beogradu je bio zatvoren, a jedino preko njega mogla su se poslati
dokumenta i izvršiti transfer studija. Posle mesec dana bombardovanja,
krajem aprila, otišla sam u London kod brata od tetke. Pokušala sam da iz Londona pošaljem svoja dokumenta i
napravim transfer studija. S obzirom na moj status, na to odakle dolazim i s
obzirom na italijansku birokratiju, koja je vrlo komplikovana, to nije bilo
nimalo lako. Uspela sam isključivo zahvaljujući svojoj upornosti.
Već sam boravkom u Londonu tri meseca bila odvojena
od kuće. Kada sam se vratila, preostale su mi samo tri nedelje da budem sa
roditeljima i prijateljima. U septembru sam krenula da polažem prijemni ispit.
Moja mama je u početku bila protiv mog odlaska. Zapravo, bilo joj je teško
da prihvati ideju da ja više neću živeti sa njima u kući. Tata mi je,
naprotiv, pružio veliku podršku. On je bio za to da odem gde želim i gde mi se
pružaju bolji uslovi da postignem ono što želim, ma šta to bilo. Posle izvesnog
vremena i mama je shvatila da je to najbolje za mene. Oboje su me podržali.
Činjenica da sam drugu godinu ovde, da nameravam da
ovde završim fakultet znači da su prednosti studiranja u Veneciji
veće od teškoća. Uslovi studiranja su daleko bolji. Svake godine
imamo po tri-četiri lektora. Imamo duplo više ispita i niz veoma korisnih
predmeta koji nam pružaju obimno znanje iz kulture i istorije zemlje čiji
jezik učimo.
Ne mogu da kažem da Italijani nama iz Jugoslavije nisu
izašli u susret. Sam prijemni ispit je formalnost. Od nas se očekivalo da
znamo italijanski jezik, da poznajemo italijansku kulturu i književnost. Na
fakultetu se osećam ravnopravno sa Italijanima, bez obzira što sam
strankinja, bez obzira na to što sam “ekstrakomunitarija”. Nadam se
da to nećemo još dugo biti. Već, na drugoj godini bira se smer. Samim
tim biraju se ispiti koji nas više zanimaju. Tokom studija stičemo
određenu specijalizaciju na taj način. Od iduće godine na
italijanskim univerzitetima vrši se reforma. Studenti će imati tri godine
obavezne, a poslednje dve će biti specijalizacija. Pošto sam već na
trećoj godini studija, moći ću sama da izaberem da li ću
studije završiti po starom ili po novom programu, koji je bliži evropskim
normama. Fakultetom sam veoma zadovoljna. Želela bih da završim fakultet,
upišem postdiplomske studije, takođe, u Italiji. Postoji i mogućnost
razmene studenata, što znači da mogu provesti šest meseci ili godinu dana
na jednom od evropskih fakulteta sa kojim naš fakultet sarađuje. Pored
toga, postoje stipendije i mogućnost da se radi u okviru fakulteta. Van
fakulteta, takođe, je moguće naći posao i raditi dva-tri puta
nedeljno. To sam već radila. Prodavala sam karte za koncerte orkestra Rondo
Venecijano. Na taj način mogu da zaradim dovoljno novca za sve osnovne
životne potrebe.
Još uvek ne znam da li ću se vratiti jednog dana u
Beograd. Promene koje su se dogodile su tek u začetku, još su suviše male
da bih mogla da vidim kakve mogućnosti bi mi pružile ukoliko se vratim. Ne
znam da li će mi te promene omogućiti da se bavim onim što želim i
umem. Izabrala sam filološki smer. Moje dalje ambicije su da upišem
postdiplomske studije koje su u vezi sa lingvistikom. Najviše bih želela
univerzitetsku karijeru. Nažalost, ne verujem da bi mi se te šanse pružile u
Beogradu. Barem ne još uvek. Sa druge strane, moj život ovde mi deluje kao
nešto privremeno. Ne mogu da zamislim da ću i posle studija nastaviti da
živim daleko od roditelja, daleko od mojih najboljih prijatelja - Nataše, Jelene
i Marka i daleko od Beograda.
Marghera, 25. XI 2000. (neobjavljeno)