broj 75
Željka Jelavić, etnologinja, feministička teoretičarka i
kustosica
Između Albanije i Hollywooda: tijelo Hrvatica
Kad je riječ o izlaganju ženskih tijela gotovo da nema jasne
linije razlikovanja između Nacionala, Playboya, Ferala ili
Večernjaka, na primjer. To jasno ukazuje na potpuno neshvaćanje
pojma demokratizacije
Boris Beck i Nataša Govedić
 foto: Hrvoje Žučko |
– Proces skeletizacije može se pratiti od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, a intenzivirao se u posljednjih petnaestak godina. Ljepota je historijska kategorija. Standardi ljepote mijenjaju se kroz razdoblja unutar pojedinih društava, a razlikuju se i unutar kultura. U suvremenom industrijskom društvu Zapada izgladnjeli izgled i mršavost postali su dominantni modeli izgleda ženskog tijela. Ta je mršavost praćena sve većim pritiskom za održanjem dobre tjelesne kondicije, vježbanjem, ukratko discipliniranjem tijela. Općenito, mislim da su danas i žene i muškarci u znatnoj mjeri okrenuti brizi o izgledu i fizičkoj formi nego što je to bilo, primjerice, prije tridesetak godina kada trčanje, aerobik ili vježbanje u teretani nisu bili toliko rašireni kao što su danas. Suvremene su žene pod golemim pritiskom kako im izgleda tijelo. Mršavo izgladnjelo tijelo može biti funkcionalno, ako je u dobroj formi.
Izgled kao ključ socijalnog uspjeha
Samodisciplina s jedne strane, i kontrola s druge, preduvjeti su postizanja "dobrog izgleda", a dobroizgledajuća žena jest i prihvaćena u društvu. Žene su zato vrlo često prinuđene kontrolirati svoje tijelo. Tako je, primjerice, u pedesetima tjelesna kontrola prvenstveno trebala spriječiti neželjenu trudnoću. Kako pomalo labavi seksualna stega, rasterećenje nastupa s raširenom upotrebom kontracepcijske pilule, a s hipi pokretom i studentskim buntom vraćaju se i ženska tijela u prirodnost. Kao izraz oslobađanja tijela žene su palile simbol tjelesne stege: grudnjake! (Koja si danas žena u Hrvatskoj može priuštiti taj luksuz, pitam se.)
Poremećaji prehrane
Stalan pritisak za postizanjem savršenog tijela kod mnogih djevojaka izaziva poremećaje prehrane. Anoreksija i bulimija, drastični su primjeri poremećaja prehrane koji su danas postali i kod nas prisutni. U nekim zapadnim zemljama poprimaju razmjere koji bitno narušavaju zdravlje mlađih djevojaka i žena. O anoreksiji se u javnosti gotovo ništa nije znalo do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, iako iz medicinskih arhiva doznajemo da ju je izgleda poznavao i srednji vijek te viktorijanska era. To su kulturno uvjetovane bolesti bogatog i sitog Zapada, a riječ je o vrlo složenim fenomenima koji drastično utječu na zdravlje pojedinki. Te bolesti gotovo da i ne postoje izvan zapadnoga civilizacijskog kruga, a neka novija istraživanja pokazuju da su u Aziji prisutnije kod uskog kruga bogatijih slojeva koji se utječu evropskim stilovima života.
Kapital i tijelo
Ne treba zaboraviti ni na povezanost kapitala i stvaranja tržišta s konstrukcijom poželjnih oblika tjelesnosti. Mršavost potiču i nove industrije: od industrije zdrave hrane, kozmetičke i farmaceutske, do industrije sporta i turizma. Paradoksalno, u modernom svijetu stremeći prirodi čovjek koristi sve više instant proizvoda: od vitaminskih kapsula do kapsula češnjaka i jabučnog octa. Kult zdravog, čitaj lijepog i prirodnog, tijela postiže se discipliniranim vježbanjem. Kapitalistička proizvodnja i stvaranje profita ne mogu čekati relativno sporu prirodnu mijenu reda stvari. Moramo biti "zdravi i lijepi" sad i odmah! Liberalni duh građanskog društva smješta brigu i odgovornost o tijelu i o zdravlju na pojedinca. Odgovorna se osoba MORA brinuti o svome izgledu. Teško je odoljeti tome izazovu ima li se u vidu da se poruka «kupite!» vješto pakira u slogane tipa «brinete li se dovoljno o svome tijelu i svome zdravlju?».
Čini se da veliki dio problema predstavlja i medicinska struka, mahom nesvjesna takozvanih «kulturalnih bolesti» današnjice?
– Čini mi se da je za liječničku profesiju iznimno važno imati svijest o tome. Posebno je važno da imaju u vidu na koji se sve način kulturno konstruira tijelo tako da se čini kao da je to biološka danost.
Individualno, simboličko i biopolitičko tijelo
 foto: Hrvoje Žučko |
– Moguće je o tijelu misliti na barem tri razine koje se međusobno isprepliću, odnosno preklapaju. Kao što kaže Nency Scheper Huges, o tijelu možemo govoriti kao o individualnom tijelu doživljenom kroz vlastito iskustvo. S druge strane možemo govoriti o društvenom, odnosno simboličkom tijelu, gdje se konceptualiziraju priroda, društvo ili kultura s pomoću tjelesnih metafora. Treća je razina biopolitička, na kojoj država regulira i kontrolira te nadgleda ponašanje tijela na individualnoj i grupnoj razini. Za feminističku analizu interesantno je Foucoultovo razmatranje o tijelu. On tvrdi da je za konceptualiziranje tijela u suvremenom društvu važno kliničko ispitivanje koje datira s kraja 18. stoljeća. Pregled pacijenata, obdukcija, upotreba mikroskopa, različitih naprava za preglede, te razvoj medicinskih disciplina kao što su anatomija, psihijatrija ili kirurgija pridonose bitno moći nad tijelom koju imaju liječnici. Dodatna disciplina i nadzor čine se i kroz institucije vojske, zatvora, škola ili tvornica. Slijedeći Foucoulta, neke feministkinje ističu da je upravo na ženskim tijelima moguće pratiti kako patrijarhat definira i kontrolira žene preko njihovih tijela, kako individualno tako i simbolički.
Moj je dojam da su mediji u Hrvatskoj, pa čak i oni demokratski, izrazito šovinistički: uglavnom u njima vidimo gole žene i odjevene muškarce, s jasnim akcentom na profesionalnom kredibilitetu onih odjevenih. Možete li to komentirati (možda na nekim aktualnim primjerima)?
– U našim je novinama ženska golotinja preplavila gotovo sva izdanja bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Danas se gotovo nitko ne uzbuđuje što se na naslovnicama dnevnih ili tjednih političkih novina bjelasaju stražnjice ili grudi, dakako mlade, pa neće valjda otromboljene, koje veze nemaju s temama naslova. Kad je riječ o izlaganju ženskih tijela gotovo da nema jasne linije razlikovanja između Nacionala, Playboya, Ferala ili Večernjaka, na primjer. To jasno ukazuje na potpuno neshvaćanje pojma demokratizacije. Mediji, kao ni društvo, koji ne vode računa o rodnoj ravnopravnosti i toleranciji i ne provode je – nisu demokratski.
Latinica
Nedavno je jedna emisija Latinice bila posvećena temi rodne ravnopravnosti, a kasnije je uslijedila i Latinica o anoreksiji. U obje je emisije Latin veliki medijski prostor poklonio zagovornicima šovinističkog diskurza te zagovornicima dijetalne politike koji uopće ne uviđaju vezu dijete i anoreksije. Kakvo je Vaše mišljenje o obradi ženskog pitanja i ženskih tijela u Latinovoj emisiji?
– Ne spadam u redovite gledateljice Latinice, no ipak valja reći da ta emisija spada u rijetke na programu nacionalne televizije koja je gledateljima ponudila teme koje su važne, a koje nisu došle na red u drugim tipovima emisija. Izgleda da ljudi zapravo rado gledaju tu emisiju. Nisam gledala Latinicu o anoreksiji koju spominjete, no gledala sam onu o ravnopravnosti spolova. Iako Latinica spada u najgledanije i najhvaljenije, kritična sam prema njoj. Meni zapravo nije jasno je li Latinica zabavna emisija ili je ona emisija političkog tipa. Ako smjera biti zabavna, mislim da je potpuno promašena. U emisiji u kojoj je tema bila ravnopravnost spolova nije bilo ničega zabavnog. Prije bih rekla da je bila izuzetno iritantna zbog ponašanja dijela sudionika. S druge pak strane, ako je Latinica politička emisija, opet nije bila na visini. Pitam se kako je moguće dovesti u emisiju goste koje ne znaju materiju o kojoj se govori kao npr. Milan Ivkošić ili Zdravko Mamić, izvjesni nogometni menadžer? Dobro, ovaj potonji je barem iskreno priznao da mu je razina diskusije previsoka, pa se nije previše niti uključivao. Pozivanje nekompetentnih gostiju prvorazredan je urednički propust. Opet, ako je riječ o zabavnoj emisiji, dvojica spomenutih nisu se pokazali ni zabavnima ni duhovitima. Naprotiv, Milan Ivkošić demonstrirao je golemu količinu bahatosti i netolerancije, kao i neznanja. Da mi se ne prigovori kako samo opanjkavam muškarce, nejasno je zašto je izabrana simpatična gošća iz Slovenije, arhitektica po zanimanju. Ta nam žena nije uistinu ništa znala reći o slovenskoj situaciji u vezi s ravnopravnošću spolova… Za razliku od spomenutih gostiju, Rada Borić, Morana Paliković Gruden ili Nela Vlašić, govorile su argumentirano, jasnim i, što je važno kazati, nenapadačkim jezikom. Ne znam zašto je Ivkošić dobio vrijeme za javno vrijeđanje. Stvarno, bilo bi zanimljivo čuti od urednika Latina po kojem kriteriju bira goste u emisiju. Dobro, netko može kazati da Ivkošić dovoljno legitimira samoga sebe, da takvih ljudi ionako ima podosta u Hrvatskoj… To je uostalom točno, no ne opravdava urednika koji poziva gosta koji je nemušt i još k tome agresivan. Bilo kakva ozbiljna rasprava onemogućena je u samom začetku jer je dio sudionika potpuno nekompetentan. Slažem se da treba prikazati raznovrsnost gledišta o nekoj temi, sugovornici se ne trebaju nužno u svemu slagati, no svi trebaju znati argumentirano razgovarati!! Kad mislim o Latinici mislim o neuspješnom nahočetu između Oprah i Jerry Springer showa...
Umor, stres, Cosmopolitan
Kako suvremena antropologija tijela analizira problem civilizacije premorenosti, dakle tijela koje je pod stalnim stresom i u stalnom radu (s minimalno odmora)?
– Pravilan raspored rada i užitka cilj je kojem streme suvremeni ljudi današnjice. Može li se uopće postići željena ravnoteža? Jedan od paradoksa je u povezivanju užitka i boli: da bi postigli rasterećenje od stresa mnogi ljudi pribjegavaju mukotrpnom vježbanju do granica izdržljivosti. Vježbanjem se postiže bolja tjelesna kondicija koja podiže razinu izdržljivosti. Bol je dakle cijena koju se mora platiti da bi se uživala sloboda od ograničenja radne svakodnevice.
Prema Vašem iskustvu rada sa studenticama, što su njihovi glavni problemi vezani za tijelo? Postoje li generacijske razlike?
– Čini mi se da nisu suviše opterećene svojim izgledom. Njih zanima geneza današnjeg odnosa prema tijelu. Vrlo su kritične prema prikazivanju žena u medijima. Većina ih je jako nezadovoljna pisanjem ženskih listova o tijelu i o tome što je ženska ljepota, te kako se prezentiraju žene. Jedna je od zadnjih diskusija o utjecaju novina kao što je Cosmopolitan bila vrlo zanimljiva. One, naime, smatraju da je to vrlo seksistička novina… i to u odnosu na muškarce. S druge strane, sugestija je Cosmopolitana da se djevojke, ako žele biti uspješne, moraju služiti većim ili manjim trikovima – prijevarama, kako u odnosu prema muškarcima tako i postizanja ideala ljepote. Takvim načinom, smatraju studentice, žene neće povećati svoje samopouzdanje.
Prodaja tijela
U nekoliko sam navrata pročitala izjave Alemke Lisinski, glavne urednice Cosmopolitana, koja smatra da njezin časopis ne nanosi štete samosvijesti svojih čitateljica – gospođa Lisinski smatra da je riječ o «neutralnim» porukama oko normi izgleda ili sugeriranih načina ženskog ponašanja. Što vi mislite?
– Ne slažem se da su poruke Cosmopolitana neutralne. Taj je časopis usmjeren mladim, samosvjesnim, uspješnim ženama – kako tvrde. Meni se čini da je jako utišan glas mladih žena, one naime relativno malo govore o sebi i svojim raznolikim iskustvima. Puno više čitateljice savjetuju različiti autoriteti, domaći i prepisani. Savjeti djevojkama idu od onih «zašto se isplati patiti zbog ljepote» do «mršavljenja bez gimnastike i dijete», preko onih «kako ga usrećiti u seksu». Zapravo uopće mi nije jasno zašto oni toliko savjetuju samosvjesne uspješne djevojke kojima je časopis, kako vele, namijenjen. One valjda znaju misliti svojim lijepim, pa k tome i pametnim, glavama… Ne mislim da će ovakav slobodniji govor o seksu nužno značiti i emancipiranost mladih djevojaka koje ga čitaju te da će nužno pridonijeti izgradnji njihove samosvijesti. A onda i slike djevojaka koje Cosmo lansira; sve su supermršavice, dotjerane skupom kozmetikom, odjevene u «potpisanu» odjeću. (Baš kao i većina vršnjakinja u Hrvatskoj…) Cosmo i postoji da bi se stvari što bolje prodavale. Na polju seksualnosti nudi se čitav niz stereotipa kao, npr. jedan nasumce izabran, onaj da je penetracija središnji dio seksualnog čina! Još jedna stvar je vrlo tipična: o ženskoj seksualnosti i komentira i savjete dijeli izvršni urednik! Kao da bi same žene tu imale što pametno reći… A istospolni seks? To vam je tek – pravi Cosmo tabu!
Domaći seksolozi
U Hrvatskoj se sve češće na stranicama tiražnih novina, od Playboyja do Globusa, pojavljuju rezultati seksoloških istraživanja čiji je voditelj Aleksandar Štulhofer. Koliko su spomenuta istraživanja uistinu koncipirana i provođena poštujući ženske seksualne prioritete i suvremenu seksološku znanost?
– Mislim da dr. Štulhofer često komentira istraživanja jednostavno stoga što je on jedini sociolog za kojeg novinari znaju, a koji se bavi spolnošću iz akademskih interesa. Njegova su znanstvena istraživanja o spolnosti klasična sociološka istraživanja na velikom uzorku ljudi, obrađena kvantitativnom metodologijom. Takva su istraživanja nesumnjivo važna. Ipak, valja reći da nam kvantitativna istraživanja ne daju odgovore na sva pitanja koja nas mogu zanimati. Područje je seksualnosti izrazito podložno ideologizaciji, svjesnoj ili nesvjesnoj manipulaciji te moraliziranju. Rodni odnosi u društvu zrcale se i u toj sferi, odnosi moći također. Upravo je feministička kritika u znanosti pokazala koliko je važno uzeti u obzir i pitanja koja se ne postavljaju, ili način na koji su postavljena te tko ih postavlja i kako se interpretiraju odgovori. Treba imati na umu da novinska istraživanja nisu nužno i znanstvena, te ih valja uzeti s dozom opreza. Važna su nam dakako kao indikator, iz spomenutih razloga ideologizacije i manipulacije… Ilustrirat ću to na primjeru nedavne Globusove ankete o seksualnom životu Hrvatica koje, doduše, nije proveo dr. Štulhofer, već sociologinja Snježana Beroš. Čitajući, mora se kazati duhovitu interpretaciju kolumnistice Milane Vuković, stekao bi se dojam da su Hrvatice listom heteroseksualne, što naravno nije točno. O homoseksualnim iskustvima žena ne saznajemo ništa, jer su SVA pitanja postavljena o vezi s partnerom, što nam ukazuje da je heteroseksualna veza društvena norma koja se podrazumijeva kao obavezan obrazac ponašanja. Ili, na primjer, ne sjećam se da sam vidjela pitanje otvorenog tipa u kojem žene same definiraju orgazam. Kakav je ženski orgazam, to se također podrazumijeva. To smo sada već naučile: malo od Kinseyja, malo od hollywodskih redatelja… Šalu na stranu, ono što nam svakako predstoji jest kvalitativno istraživanje seksualnosti koje će koristiti žensku optiku, u kojem će se čuti ženski glasovi i žensko iskustvo.
Etnografija i etika tijela
Možete li etnografski usporediti tradicionalnu, popularnu i elitnu kulturu s obzirom na odnos prema tijelu?
– Naša se etnografija razmjerno malo bavila tijelom. Skupljene građe o toj temi gotovo ni nema. O koncepciji tijela ili tjelesne ljepote posredno možemo saznati putem pučkih poslovica ili poezije. Zanimljivim mi se čini ovdje spomenuti istraživanje švedskog etnologa Jonasa Frykmana koji je analizirao rodni identitet švedskih muškaraca kroz tjelesno vježbanje u razdoblju proteklog stoljeća. Tjelesno vježbanje početkom dvadesetog stoljeća bilo je prvenstveno fiksacija buržuja koji su morali graditi svoj novi identitet u eri rastućega kapitalizma. Odnos između tijela i vode vrlo je zanimljiv. Kupanje je činilo muškarce otpornima, plivanje je jačalo njihove muške osobine, naročito u rijekama ili moru. Kupanje u jezeru postalo je previše ženskasto. Ženama se uopće ne sugerira plivanje, to jača, smatralo se, muške osobine.
Biste li bili spremni govoriti o etici ženskog tijela?
– Gdje počinje intima, što je privatnost, u kakvom sam odnosu prema tijelu i sebi pri kirurškim zahvatima, kod različitih procesa ugradnje implantata ili pri in vitro fertilizaciji? Za mene je prvorazredno etičko pitanje kako žene s tjelesnim invaliditetom mogu obaviti ginekološki pregled? Žene znaju kako izgleda popeti se na ginekološki stol… U Zagrebu danas postoji navodno samo jedan stol primjeren ženama s tjelesnim poteškoćama. Čitav je sklop problema vezan uz intervencije plastičnih kirurga na tijelu.
Trudoća i porod
Zanima nas i tema trudnoće i poroda: kakva su vaša antropološka iskustva s tretmanom trudnica u Hrvatskoj?
– Tema trudnoće i poroda zanimljiva mi je iz nekoliko razloga. Moja su mi osobna iskustva ukazala na jasno postojanje zamišljenog i ostvarenog reda. Iz razgovora sa različitim ženama shvatila sam da nisam usamljena, te da je znatno veći broj žena koje dijele nelagodu negoli zadovoljstvo iz susreta s ginekolozima. Ginekologija je mizogina struka, a tretman rodilja u Hrvatskoj jasno pokazuje da žene nemaju moći nad vlastitim tijelima. Medicina je uopće vrlo moćno sredstvo discipliniranja građana. Suvremena medicina defragmentirala je tijelo. Čovjek ne postoji kao pojedinka ili pojedinac, osoba s imenom i prezimenom, već samo kao parcijalni dio tijela; kao uterus, ili larings ili neki drugi organ… Medicina nam jasno pokazuje da je patrijarhat razvlastio žene od njihovih tijela. Žene su izgubile moć nad svojim tijelima. Kako kaže Christiane Northrup, američka ginekologinja, patrijarhat podržava ovisničko ponašanje žena prema službenoj medicini. Doktor je taj koji zna, moje tijelo ne zna, pa onda liječnik donosi odluku. Zanima me kako žene mogu utjecati na promjenu takvog odnosa, te kako mi same za sebe možemo nešto učiniti. Spomenula bih da je upravo u tijeku zanimljiva izložba o narodnoj medicini u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Nedostaje nam istraživanja o suvremenoj kulturnoj praksi poroda, no zato ima prikupljene građe o običajima vezanim uz porode te različita vjerovanja i magijske radnje za zaštitu djeteta i trudnica koje pokazuje ova izložba osim niza drugih zanimljivosti vezanih uz pučko poimanje liječenja, zdravlja i bolesti.
Bez obzira na to zamislimo li kiborga kao duh u stroju ili kao ljudsko biće s protezama koje mu održavaju vitalne životne funkcije, u oba će slučaja isključivanje «stroja» (nekadašnjeg tijela) značiti i smrt. Ne znači li to da kiborg nije polustroj-polučovjek, već samo stroj?
– Nisam sigurna da možemo reći da je riječ samo o stroju. Kiborga doduše možemo shvatiti i kao nadomjestak za ljudsku nefunkcionalnost. Kako se očituje zajednica čovjeka i stroja i nakon što se stroj ugasi? Što je s emocijama? Nije mi jednostavno odgovoriti na ta pitanja.
Represija tijela možda je veća u odnosu prema ženama nego prema muškarcima, ali predstavlja i muško iskustvo. Ne bi li taj zajednički osjećaj represije, «izdaja tijela», kako kaže Iva Nerina Gattin, mogao predstavljati mogućnost za međusobno rodno razumijevanje?
– Potencijalno da, ako se suprotstavljamo patrijarhatu i nasilničkoj kulturi na različitim razinama ljudskog djelovanja. No i kad govorimo o tome moramo imati u vidu da patrijarhalna kultura nije jedinstvena te da se neravnomjerna društvena moć koju imaju muškarci i žene pojavljuje u nizu različitih oblika. U patrijarhalnim kulturama drastični oblici sakaćenja ženskog tijela kao što su, primjerice, obrezivanje klitorisa ili šivanje ženskog spolovila imaju za cilj kontrolu i uskraćivanje ženskog užitka. Danas u svijetu milijuni žena trpe takav oblik represije. Kako se suprotstaviti tome, kako spriječiti takvo nasilje, pitanja su koja si Europljani postavljaju? Riječ je o vrlo kompleksnom problemu, jer mnoge žene pripadnice kultura u kojima postoji takva praksa (najviše muslimanski svijet supsaharske Afrike) pristaju na to i odbijaju bjelačku pomoć kao oblik imperijalne politike Zapada. Izuzetno je složena ta problematika. Ono što je u demokracijama zapadnog tipa nedopustivo i pripada u sferu kršenja osnovnih ljudskih prava, drugdje se uopće ne prepoznaje kao relevantan društveni problem, dapače žene sudjeluju, dakle i suodgovorne su za takvu represiju.
Rječnici, ne hrvatski, s pravom ne definiraju ženu kao nekoga tko rađa: s leksikološkog stajališta prokreativna moć doista nije razlikovno svojstvo između muškaraca i žena. No, nije li u teoriji, za ljubav leksikologije, zanemareno specifično žensko iskustvo tijela unutar tijela?
– Mislim da je rađanje ključno polazište rasprave o prirodi i kulturi. Jedna biološka činjenica, a to je potencijal za rađanje, jest kulturno oblikovana. Iskustvo «tijela u tijelu», kako ga nazivate, odnosno trudnoće i majčinstva, u fokusu su feminističkih kritičarki. Već sam nešto kazala o tijelu unutar medicinskog diskursa. A pravo na slobodan i siguran pobačaj – prvorazredno je političko pitanje. Majčinstvo i trudnoća su potencijali koji se namjerno ili nenamjerno mogu realizirati. Stvar je izbora svake pojedinke kako će odlučiti. Problem nastaje u tome kada žene koje ne realiziraju svoju «prirodnu» funkciju zbog toga bivaju diskriminirane kao socijalna ili politička bića…. Patrijarhat operira s pojmovima prirodne uloge, koja je npr. za ženu da bude majka. Feministička kritika ne ide za tim, kao što neki pogrešno shvaćaju, da ženama negira pravo da budu majke, već suprotno tome daje ženama moć da odluče žele li ili ne žele realizirati svoje majčinstvo. Nadalje, feminizam kritizira neravnopravnu distribuciju moći koje imaju muškarci i žene u društvu, a ne služi kritiziranju muškarca, što mi se čini bitnom razlikom. Iz nerazumijevanja tih pojmova proizlazi pogrešna slika o feministkinjama kao mrziteljicama muškaraca…
Građani protiv medijskih diskriminacija
Saborski Odbor
podignuo je tužbu protiv autora plakata na kojoj gola žena reklamira
automobilske gume. Ta je ista žena, nesumnjivo za honorar, kasnije
pozirala za hrvatski Playboy, prodaja guma porasla je za 80% i tako
su svi zaradili. Protiv autora ostalih reklama koja seksualiziraju žensko
tijelo saborski Odbor nije podignuo tužbu. Tko je tu lud?
– Slažem se da je reklama koju spominjete seksistička, a seksističkom je čini kontekst koji joj daje značenje. Saborski odbor bi čini se trebao stalno dizati nekakve tužbe jer gotovo da nema reklame koja nije seksistička. Mislim da je potrebna stalna budnost i reakcije javnosti. Na primjer, jedna je banka nakon burnih prosvjeda aktivistkinja za ženska prava povukla svoju seksističku reklamu „staro za novo“. Javnost treba činiti stalni pritisak na kompanije ili novine koje objavljuju takve reklame. Valja pisati protestna pisma, zatrpati uprave faksovima, e-mailovima, reagirati u medijima... to su sve načini kako građani djeluju u mnogim zemljama i ne samo kada je riječ o seksizmima u javnom prostoru. Kod nas kao da postoji nevjerica da bi građani takvim načinom iskazivanja mišljenja išta mogli učiniti. Ne znam je li tvornica koja, na primjer, proizvodi ženske čarape, a dobije tisuće pisama nezadovoljnih potencijalnih ženskih kupaca tih istih čarapa zbog seksističke reklame, može olako zanemariti njihovo nezadovoljstvo. Kupovat će konkurentske čarape što će se odraziti na profit. Vjerujem da će biti onih koji će odmahnuti glavom i reći da je to utopijsko razmišljanje, no praksa pokazuje da se pomaci mogu napraviti. S druge strane, čini mi se važnim poraditi na edukaciji o rodnoj toleranciji. Ona bi trebala uz edukaciju o ljudskim pravima, pravima manjina i nenasilju, biti dio redovitih školskih programa, pa vjerujem da bi posljedično bilo manje seksističkih ispada i u Saboru, kao i na reklamnim panoima.
Feministička nastava
Pisali ste magisterij o feminističkoj metodologiji nastave. Možete li o tome reći nešto više: kakav se prostor preporuča, kakav način komunikacije?
– Feministička kritika unutar pedagogije polazi od toga da se rodna tolerancija nedovoljno provodi unutar učionica i nastavnog procesa. Kritički se razmatra proces stjecanja znanja. Tko ovjerava znanje, kakva je uloga iskustvenog znanja, kakvi su odnosi moći unutar obrazovnog procesa? Feministička kritika naglašava osvještavajuću komponentu znanja te inzistira na preispitivanju znanstvenih autoriteta. Kritičarke tradicionalnih načina spoznavanja, kao i tradicionalnih prenošenja znanja, smatraju da su upravo specifična ženska znanja zanemarena. To je dakako povezano s položajem žena u društvu. Evaluacije polaznica ženskih studija pokazuju da je aktivno sudjelovanje studentica u poticajnoj i sigurnoj atmosferi bitno za izgradnju samopoštovanja i samosvijesti. Nerijetko studentice spominju kako im naizgled bezazlene stvari, kao na primjer: sjedenje u krugu, gledanje sugovornica u lice, ili unaprijed dogovorena pravila ponašanja u grupi koje one same kreiraju, postaju poticaj da se aktivno uključuju u diskusiju. Postoji niz istraživanja koja potvrđuju ono što i studentice Centra za ženske studije navode kao izvor nelagode u miješanim studijskim grupama: muškarci vole dominirati diskusijom, kad netko govori nisu skloni govornika ili govornicu ohrabrivati neverbalnim oblicima komunikacije, često se udaljavaju od teme rasprave, višekratno se javljaju za riječ – vole slušati svoj glas…. Nažalost, studentice nisu dovoljno ohrabrivane ni od dijela profesora; omiljena je uzrečica da ženama ionako bolje pristaje kuhača od diplome. Nemojte me krivo shvatiti: ne kažem ja da to svi profesori govore, ali nedopustivo je da to kaže ijedan…
Ženski studiji i sveučilište
Ženski studiji nalaze se pred vratima oficijelnog sveučilišta. Koje kolegije feminističkoga kurikuluma smatrate prioritetnima i za sve ostale studentske grupe?
– Centar za ženske studije postoji već sedmu godinu. Iako djeluje izvan sveučilišta kao autonomna organizacija, sustavno se jedino u Centru za ženske studije poučava i proučava spoznaje o ženskim rodnim identitetima, seksualnosti, odnosima moći i ravnopravnost spolova, pojmovima patrijarhata, seksizma, rasizma, ili nasilja. Nažalost, Hrvatska je jedina zemlja osim Albanije na području jugoistočne Europe u kojoj na sveučilišnoj razini ne postoje ženski studiji. U Centru za ženske studije upravo se dovršava studija o integraciji ženskih i rodnih studija u hrvatski sveučilišni sustav. Ta će nam studija poslužiti kao polazište za razgovore o integriranju ženskih studija na sveučilište. Europske zemlje već nekoliko desetljeća poznaju različite modele postojanja ženskih studija, bilo da su integrirani u različitim disciplinama, odnosno odsjecima, bilo da postoje kao zasebni odsjeci, katedre ili tematski studiji. Tematski ženski studiji pokrivaju široko područje društveno-humanističkih disciplina i umjetnosti, a u novije vrijeme i fizike, matematike i ekologije i drugih prirodnih znanosti. Za potrebe studije napravile smo anketu među studentima društveno-humanističkih fakulteta koja nam je pokazala da su studenti, iako relativno malo znaju o ženskim studijima, vrlo otvoreni za nove sadržaje kakve im nudi program ženskih studija. Prvi okrugli stol s kolegicama i kolegama s nekih zagrebačkih fakulteta pokazao nam je da postoji razumijevanje i potpora ideji otvaranja ženskih studija na fakultetskoj razini. Stvar je daljnjih procesa u kojem će se obliku oni realizirati, kao postdiplomski studij, u vidu izbornih kolegija, ili kao opći kolegij. Mogućnosti ima raznih. Kako u ovom času reforma cijelog sveučilišnog sustava nije ni blizu kraja, teško je govoriti o detaljima… Podsjećam vas da smo prije dvije godine održale seriju predavanja o ženskim studijima na sveučilištima diljem Hrvatske: u Rijeci, Zadru, Splitu i Osijeku, koja su pobudila veliki interes studentske javnosti. U svakom slučaju, važno je naglasiti da tim žena iz Centra za ženske studije ima veliko predavačko iskustvo kao i iskustvo u znanstvenim istraživanjima, te da je posve kompetentan za provođenje programa ženskih studija na sveučilišnoj razini. Mi, naime, takav program već provodimo, on je zasad namijenjen ženskoj javnosti. Ulaskom u oficijelni program studija bit će dostupan svim studenticama i studentima.
| Željka
Jelavić etnologinja je, osnivačica i koordinatorica Centra za
ženske studije. U sklopu Centra predaje Uvod u ženske studije
i Feminističku antropologiju. Organizatorica i predavačica na
Feminističkoj ljetnoj školi Ženske mreže. Surađuje s različitim
ženskim grupama. Urednica je časopisa Treća. Viša je
kustosica u Etnografskom muzeju u Zagrebu i autorica niza izložbi.
|