Sama bih sebi postavila pitanje: da li su
intelektualci u višedecenijskim totalitarnim društvima imali prilike da se
oforme kao slobodni i nezavisni? Habermas kaže: “Represivna društva se najlakše
raspoznaju po tome što niti trpe niti stvaraju individue koje idu uspravno.” To
je jedan od odgovora na pitanje kako su se intelektualci u Jugoslaviji u
poslednjih šest decenija ponašali. Da li su imali uslova da budu slobodni?
Istovremeno, upozorila bih da pojam intelektualca podrazumeva da intelektualac
nije neko ko čeka na odgovarajuće uslove, nego ga odlikuje i to da
može da kaže “ne” uslovima koji stvaraju represivnu klimu i onemogućuju ga
da ide uspravno. Dakle, intelektualac treba da se usprotivi toj i takvoj
klimi u totalitarnom društvu. Ostaje pitanje koliko i koji intelektualci su se
tako ponašali, odnosno potvrdili stvarno svoj intelektualni status.. Za mene
intelektualac nije samo obrazovan čovek, nego pre svega čovek koji
ima svoj stav nezavisno od uslova koji utiču na formiranje stavova
većine. Vidim tri vrste intelektualaca u tom dobu. Jedni su bili slepi sledbenici vladajućeg poretka
i trudili se da budu dobri poslušnici. Drugi su bili, i to je većina, ćutolozi. To je ona grupa ljudi
koja se u rečniku Istočne Evrope naziva unutrašnjom emigracijom. Oni su često bili protiv sistema, ali
su se zadovoljavali time da budu protiv sami sa sobom, a ništa da ne čine
da se takav sistem promeni. Treći su bili disidenti, to jest oni, ne treba da kažem da su oni bili
najmalobrojniji, koji se nisu mirili sa postojećim poretkom stvari,
kritički se ponašali i zbog toga su trpeli konsekvence.
Šta se u tom
pogledu promenilo posle 5. oktobra?
Većina intelektualaca iz one prve poslušničke i
sledbeničke grupe postaju konvertiti, žure da se upišu u partije koje su
osvojile vlast ili nude svoje usluge novoj vlasti. Iz druge grupe
ćutologa, takođe, žure da se deklarišu za novu vlast
predstavljajući sebe kao žrtve bivšeg režima što u stvari nisu bili jer se
nisu ni eksponirali u tom režimu. Jedan broj intelektualaca iz treće
grupe, dakle disidenata, takođe se priključuje novoj vlasti i postaju
deo vlasti, ali deo koji se nije priključio vlasti ostaje dosledan sebi i
formira kritičko javno mnjenje. Nažalost, to je i danas manjina. U tom
pogledu mi imamo dve grupe jednu koja je pohrlila da se priključi
vladajućoj kooaliciji u kojoj su oni koji su brzo promenili svoje stavove
i oni koji su decenijama ćutali a sada nalaze da mogu da se eksponiraju, i
ostaje malobrojna grupa intelektualaca koja danas čini kritičko javno
mnjenje.
Neki od intelektualaca koji su bili vrlo
kritični i glasni u kritici bivšeg režima, danas se ne čuju, kao da
se oštrica njihove kritike ne može
primeniti i na novu vlast?
Jedan broj disidenata je ušao u vlast i samim tim nisu
više skloni da kritički posmatraju sami sebe, što bi sa stanovišta
demokratije trebalo da čine. Naime, demokratska i pravna država pretpostavlja
da sama vlast i država sebe ograničava i kontroliše. Nažalost, to se kod
nas nije još dogodilo. Mi vidimo da ovi koji su ušli u vlast uglavnom
pričaju sve najlepše o vlasti. Takođe, jedan deo disidenata koji je
blizak današnjoj vlasti smatra da još nije uputno kritikovati vlast. Oni ne
shvataju da je kontrola svake vlasti neophodna, pa i demokratske vlasti, jer
demokratska vlast nije a priori
demokratska i može vrlo brzo da se ponovo pretvori u autoritarnu vlast, kao što
nažalost neki elementi današnjeg načina vladanja to potvrđuju.
Identifikujte elemente koji u ponašanju aktuelne
vlasti vuku ka autoritarnom načinu upravljanja.
Više puta sam i pisala i govorila o tome. Jedan od
elemenata autoritarnog načina je, pre svega, vladanje, dok je za demokratiju
karakteristično da vlast upravlja, a ne da vlada. Kad kažemo vlada, to
znači da se iz jednog centralističkog vrha donose zakoni, uredbe koji
se nameću bez dovoljno objašnjenja, bez transparentnosti i bez dovoljno
konsultacije javnoga mnjenja. Osnovna karakteristika demokratije je da vlast
mora u saradnji sa javnim mnjenjem kreirati novu stvarnost i da bude vrlo
osetljiva na upozorenja i kritike koje joj dolaze od javnosti, što nažalost
naša vlast ne pokazuje. Druga karakteristika je da se ova vlast često
ponaša po principu stare partijske države, o čemu počinje da govori i
predsednik Koštunica, a nažalost to je prisutno i u njegovom ponašanju. Predstavnici vlasti se
regrutuju, pre svega, po principu partijske pripadnosti, a ne po principu
kompetencije. Čudi me da taj termin upotrebljava i predsednik države s
obzirom da je on veoma insistirao da neki ministri budu ministri samo zbog toga
što su pripadnici Demokratske stranke Srbije. Tako je forsirao ministra
Joksimovića, iako je protiv njega bilo celo zdravstvo. Ali,
on je postao ministar jer je bio član DSS-a. Zbog toga mislim da Koštunica
ovaj termin zloupotrebljava i da ga je preuzeo od kritičke javnosti koja
mu daje sasvim drugačiji smisao. Jedan od elemenata nagoveštaja
mogućnosti obnove autoritarnoga sistema je činjenica da su partije i
dalje ostale liderske partije i da se one i dalje ocenjuju prema liderima, a ne
prema programima, a mnoge partije i nemaju programa ili su im programi
netransparentni ili vrlo slični a opet među njima dolazi do sukoba,
znači ne po koncepcijskoj liniji nego po personalnoj liniji. Sve to govori
da se neki predstavnici vlasti nisu oslobodili autoritarnog mentaliteta koji je
formiran dugotrajnim životom u jednom totalitarnom i autoritarnom društvu. Ali,
pretpostavka je bila da bi se gradila demokratija da se toga moramo
oslobađati.
Ipak napravljen je nepovratan presek sa onim što nam se
događalo pre 5. oktobra. Niti totalitarizam niti autokratizam (vlast
jednog čoveka) nemaju više šansi da se na ovim prostorima pojave.
Danas nemamo više vladavinu jedne partije. Imamo
vladavinu osamnaest partija koje se doduše ponekad ponašaju kao novi centralni
komitet. Ali, sama činjenica da u koaliciji ima osamnaest partija koje
imaju i različite programe pokazuje da oni među sobom mogu biti
kontrola jedni drugima i da mogu podsticati jedni druge. To se često i
pokazuje. Recimo DSS ponekad odstupi od svojih krutih stavova kad ne naiđe
na saglasnost ostatka DOS-a. Te razlike nisu negativne, naprotiv one utiču
da se shvati da se ne može vladati na stari jednopartijski način.
Istovremeno i govore o kraju totalitarističkih režima, što ne znači
da ne treba ukazivati na elemente autoritarnosti koje ispoljava nova vlast. Ne
mislim ni da bi se autoritarizam u celini mogao obnoviti s obzirom da je i
narod postao kritičan. Narod nije samo nezadovoljan. Nezadovoljan je pre
svega zbog materijalne situacije. Interesantno je da je ne mali broj ljudi
spreman da shvati zašto je još uvek teška materijalna situacija, da sve nije
moglo odjednom da se promeni, ali postavlja uslov da se radi na tome da se
stvari brže menjaju i sa pravom kritikuje zašto neke stvari još nisu
promenjene. I potpuno su u pravu. Recimo, potpuno je opravdana kritika kad
ljudi kažu: mnogi čelnici staroga režima trebalo je da odu još 6. oktobra.
Neki su morali biti uhapšeni, neki predati sudu, a neki su morali sići sa
političke scene, jer nemaju šta da traže u ovom društvu, pogotovu ako je
reč o ljudima koji su uprljali ruke krvlju, profitima, bogaćenjem na
račun naroda. Kad ljudi kažu da na tom planu nije dovoljno urađeno za
ovih godinu dana potpuno se slažem.
Ne vidim razloge zbog kojih u vojsci nije došlo
do ozbiljnih kadrovskih promena.
To je potpuno opravdana
kritika. I ovaj gest koji je učinio predsednik Koštunica sa zadržavanjem
generala Pavkovića na mestu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije
je krajnje neracionalan, neargumentovan. Pavković je bio desna ruka
Miloševića. On je neki dan izjavio nešto što je sa njegovog stanovišta u
redu: »Ja sam uvek bio dosledan i radio sam po nalozima onih koji su bili na
čelu države, a radiću tako i dalje.« Ali, to nije u redu sa
stanovišta demokratije. Jedna takva ličnost, koja je mogla po nalozima
bivšeg režima da se upušta u aktivnosti koje su proizvele zločine, ne može
samo zato što će raditi po nalozima predsednika Koštunice biti garancija
za demokratsko društvo. Sa te strane su reagovanja koja su posle ove odluke
predsednika Koštunice došla i od strane DOS-a i iz javnosti potpuno opravdana.
Mora doći do radikalne promene i u vojsci i u policiji, a to su dve
ustanove koje veoma mnogo mogu da doprinesu snaženju nekih autoritarnih
elemenata.
Što se tiče Državne bezbednosti, kad su
otvoreni dosijei Štazija, na primer, ljudi su dobili u ruke svoje dosijee.
Ovde, ljudi koji su ostvarili uvid u svoje dosijee govore o prežvakanom,
takozvanom analitičkom materijalu, ali nema dostava ni izvornih materijala
na bazi kojih su sastavljane analitičke procene. Osim toga, materijali u
dosijeima završavaju početkom devedesetih, pa ispada da dosijei nisu dopunjavani
u proteklih deset godina. Sve to je znak da Državna bezbednost nije ozbiljno
raskrstila sa dosadašnjom praksom.
Nisam išla da vidim svoj dosije
niti me to interesovalo. Znam da sam praćena od ranih pedesetih. Mislim da
je jedan od razloga što se dobijaju tako šture informacije u dosijeima što su
ljudi bivšeg režima ostali dugo posle 5. oktobra na svojim mestima i uništili
mnogo toga što bi ih moglo kompromitovati. A ono što nije uništeno zašto se
sakriva mogu samo da pretpostavljam. Pretpostavka je da su i neki čelnici
sadašnje vlasti bili umešani u prikupljanje materijala u dosijeima, ali to su
samo pretpostavke. Naravno, potrebno je raščistiti sa odgovornošću
svih koji su ustrojili takav poredak stvari da dosijea budu moguća, da su
uopšte postojala. A mi još uvek danas imamo u policiji mnogo ljudi koji će
to sprečavati, a ne vrše se ozbiljnije pripreme da oni budu smenjeni.
Štaviše, pod nekim lažnim legalitetom to se sprečava.
Koje još tačke u sistemu smatrate da treba
da pretrpe reforme?
Rekla bih da se bitnije mora
promeniti odnos vlasti prema medijima i prema civilnom društvu. I dalje
uočavamo težnju ka kontroli medija, što je na neki način i
razumljivo, jer svaka vlast želi da ima kontrolu nad medijima, pošto znamo da
je propaganda uvod u aktualizaciju neke politike. Mogu to da razumem, ali ne i
da opravdam. Polazim od toga da demokratija znači i slobodu izražavanja i
slobodu pisane reči, dakle i medija. Još uvek vidimo da vlast kontroliše
državne medije. To je evidentno na elektronskim medijima. Ti državni mediji su
se najmanje promenili. Na RTS-u smo imali apologiju Slobodana Miloševića.
Sada imamo apologiju nove vlasti. I kada zovu ljude na RTS to su uglavnom ljudi
iz vlasti. Vrlo malo zovu ljude iz civilnog društva.
Neki ljudi se žale da su snimali priloge na RTS-u
i da ti prilozi kasnije nisu emitovani.
Imala sam i ja slično iskustvo. Za vreme snimanja
emisije o godišnjici 5. oktobra mene i Čedu Čupića su držali od
devet uveče do pola tri po ponoći jer smo u tri sata ujutru davali
završnu reč. Pošto smo govorili vrlo kritički, sutradan kad je u
dnevnom terminu emisija reprizirana, naša svodna razmišljanja su izostavljena.
Umesto toga emitovani su prilozi čelnika vlasti. Rekli su nam da to nisu
emitovali navodno iz tehničkih razloga – “bilo je dugačko i nije
moglo”. Što sve nije tačno. Umesto toga puštene su izjave
Svilanovića, Đinđića, što samo dokazuje da je cenzura
itekako prisutna. Takve stvari se pojavljuju, štaviše pojavljuje se i u nekim
nezavisnim medijama. Ne sviđa mi se što neki nezavisni mediji sve više
počinju da liče na tabloide. Objavljuju skandalozne vesti, veliki
broj slika, a sve manje kritički intoniranih tekstova. Danas se tu još izdvaja. Glas javnosti sve više liči na Blic.
Drugi problem je što vladajuće strukture
nisu spremne da uvažavaju građanske inicijative i inicijative civilnoga
društva. Izuzetak je ministarstvo Rasima Ljajića jer dok nije usvojen
zakon o nacionalnim manjinama, konsultovano je mnogo udruženja građana i
građanskih inicijativa. Navela bih kao pozitivan primer i ministra
Đelića koji govori vrlo otvoreno o tome šta su namere vlasti. On
govori i o vrlo teškim problemima, o posledicama određenih mera i pokazuje
spremnost da na svako pitanje odgovori, što znači da ima potrebu da
sasluša primedbe i odgovori na inicijative koje dolaze. U celini vlast se ipak
ne ponaša tako. Ovo su retki primeri. Naročito se to vidi u nespremnosti
vlasti da sarađuje sa sindikatima. Spremna je da sarađuje samo sa
sindikatom koga vodi ministar rada i koji je praktično državni sindikat, a
nije spremna da uvažava zahteve nezavisnih ili poluzavisnih sindikalnih
organizacija. I kad stupe sa njima u kontakt, iznevere sve oko čega su se
dogovorili. Tipičan primer je zakon o radu u kome skoro ništa nije uvaženo
od onoga što su sindikati podneli kao amandmane.
Tačno je da je jedan broj ljudi iz nevladinog
sektora postao deo vlasti. Međutim, opet da navedem primer Miroljuba
Labusa, iako je on iz jedne nevladine organizacije G-17 plus ušao u vlast, on
kad se nađe u nevladinim organizacijama ponaša se kao bivši član NVO
sektora. Neki drugi su, nažalost, to zaboravili. Postoje ozbiljni razlozi za
postojanje nevladinog sektora. Rekla bih da su ti razlozi danas i veći.
Danas bi trebalo da ima još više uslova nevladin sektor da postane deo civilnog
društva i kritičkog javnog mnjenja. Vidim i po tome što je nedavo na
jednoj velikoj konferenciji NVO sektora oko 300 aktivista bilo vrlo motivirano
da razgovaraju o budućnosti NVO sektora, o načinu udruživanja,
osnovnim zadacima nevladinih organizacija i nizu drugih pitanja.
U NVO sektoru postoji mogućnost istraživanja novih
formi organizacije i odlučivanja, jer je nevladin sektor autonoman, nije
pod pritiskom vlasti niti pod pritiskom raspodele moći. NVO sektor se
organizuje prema problemima i postoje široke mogućnosti ispoljavanja
različitih inicijativa. Kad je reč o građanskim inicijativama
NVO sektor je pravo mesto koje će određene građanske inicijative
podupirati, gurati, pomoći im da se organizuju i dobiju podršku vlasti.
Prednost je upravo u tome što ne postoji šablon, što je moguće koristiti
različite oblike organizovanja.
Primećujem tendenciju organizovanja
ravnopravne strukture unutar NVO. Naravno, ne može se očekivati da se
preko noći stvari promene. Celokupna populacija je zaražena autoritarnim
načinom mišljenja. Autoritarni mentalitet je nešto što se taložilo
decenijama. Treba dugo vremena da pojedinac sa sobom raščisti, da shvati
da on treba da se bori protiv liderstva, a ne kad stekne poziciju lidera, odmah
promoviše stari način organizovanja. To vidim kao fazu u sazrevanju. Zbog
toga uvek naglašavam da sami moramo da menjamo svoj stav prema stvarnosti,
životu, prema samima sebi, da shvatimo da tu moć koju pridajemo vlastima,
autoritetima, liderima treba da tražimo u sebi i da na taj način
ograničavamo i moć lidera i moć vlasti. Mi kao pojedinci,
takođe, imamo nekakvu moć koju otkrivamo i pomoću te moći
možemo da kontrolišemo sve segmente društva i vlasti.
Kako vidite
stanje na univerzitetu?
Kad je reč o visokom školstvu čini mi se da
ministarstvo prosvete jako sporo reaguje. Godinu dana je prošlo od
uspostavljanja nove vlasti., a stari zakon je još uvek formalno na snazi.
Izmenjeni su neki elementi. Na primer, rektori i dekani postavljeni za vreme
Miloševićeve vlasti nisu pravosnažni funkcioneri i mogli su biti
promenjeni na bazi odluke univerzitetskog saveta. Tu su izvršene kadrovske
promene. Promenjen je rektor i dekani, naročito oni koji su bili produžena
ruka režima. Izmena je učinjena i u postupku izbora vanrednih i redovnih
profesora na fakultetima. Naime, vraćena je nadležnost
nastano-naučnim većima i uzeto to pravo odlučivanja pojedincu,
dekanu. To su neke najosnovnije stvari koje su uredbama izmenjene, ali zakon u
celini nije izmenjen. Mesecima ovaj zakon čeka da uđe u proceduru i
kad će ući ne zna se, tako da su univerzitetu prilično vezane
ruke da ide u ozbiljniju reformu. Istovremeno, međunarodna zajednica
pritiska da se ide u reforme na osnovu Bolonjske konvencije. U načinu
studiranja, finansiranja univerziteta, sticanja diploma moraju se uneti
ozbiljne izmene. Smatram da je ministarstvo prosvete nekako najmanje ažurno za
razliku od vrlo aktivnog i agilnog dela vlasti koji se bavi ekonomijom i
finansijama. Labus, Pitić, Đelić, pa i Dinkić koga mnogo
kritikuju – ti ljudi su uticali da se stvarno neke stvari promene. Promene se
vide, bez obzira što nisu spektakularne, a nisu ni mogle biti spektakularne s
obzirom kakvu su situaciju zatekli i koliko smo u stvari siromašni.
Treba nam sigurno drugačiji univerzitet, moderniji,
ali ni ono pameti što imamo ne uspevamo da zadržimo u zemlji. I danas
nam odlaze mladi sposobni i talentovani ljudi. Nije to bilo samo za vreme
Miloševića. Znači, moramo stvoriti takvu situaciju da mladi ljudi
vide svoju šansu ovde.
Vi ste na svojoj matičnoj katedri stvorili solidnu
kadrovsku osnovu. Iza Vas su ostale na katedri pametne mlađe profesorke,
ali Marina Blagojević je otišla, Branka Arsić je otišla, Žarana
Papić je napola otišla i naravno pošto je reč o profesorskom kadru
koji se ne može stvoriti preko noći, praznina se itekako oseća.
Znači samo da ovde ne vide šansu. Da li ne vide
šansu u pogledu mogućnosti stručnog napredovanja ovde ili ne vide
šansu u pogledu materijalne situacije ne mogu reći. Mislim da je ipak
odlučujuća materijalna situacija. Nešto su se sada plate
univerzitetskih profesora promenile, ali i ovakve kakve su one su plate u
jednoj osiromašenoj zemlji. Mi smo najsiromašnija zemlja u Evropi. Naši
standardi su u svakom pogledu na vrlo niskom nivou.
I bez obzira što mi kukamo na cene, cene prehrambenih
proizvoda su znatno niže od onih na Zapadu. Pogledajte samo pretpraznične
pijace. Običan svet je dosta kupovao, ne samo ljudi iz bogatijih slojeva.
Gledam to. Ljudi još uvek kupuju meso na kilo-dve, a ne na šniclu kako se meso
na Zapadu kupuje. Moraćemo da menjamo navike, stav prema životu. I
naravo moramo menjati odnos prema radu. Većina stanovnika se odvikla od
rada. Radnici koji su ostali bez posla i bili na prinudnim odmorima su se
okrenuli buvljaku i sada im se više i ne vraća u fabrike. Interesantno je da mnogi konkursi ostaju bez popune
ponuđenih mesta. Na buvljaku zarađuju lakše, sa manje rada i za
kraće vreme. Mislim da ćemo morati mnogo da se pomučimo, da
naučimo da radimo. Mnoge stvari zavise i od toga šta smo mi sami i
koliko učinili. Ne vidim da se u svesti ljudi
mnogo toga promenilo. I danas velika većina očekuje da im vlast reši
probleme. To vreme je prošlo. Danas ljudi moraju da pokažu inicijativu,
spremnost da se udružuju, da budu samopregorni i odgovorni u poslu koji
počinju da bi uspeli, da bi se mogli prijavljivati za kredite i razvijati
privatni biznis. Ta svest još nije prevladala. Nezaposlenost se može ovde
rešiti samozapošljavanjem. Takvih inicijativa još kod nas nema.
Iz
Instituta za filozofiju i društvenu teoriju na kome Vi i danas radite potekli
su mnogi istaknuti političari. Primećujem da se oni po koncepcijama
koje zastupaju itekako razlikuju. Kako je iz jedne naučne institucije proizašlo
toliko različitih koncepata društvenog razvoja?
Mislim da to nije ništa neobično. Činjenica je
da su iz ove institucije potekli i Vojislav Koštunica, i Zoran
Đinđić, i Vesna Pešić, i Kosta Čavoški. Ali, oni su i
dok su bili u instituciji imali vrlo različite poglede. Na tolerantan
način mi smo o tome raspravljali i često se nismo slagali sa nekim
nacionalističkim stavovima jer je među nama bilo i onih koji su
zastupali manje ili više tvrde ili umerene nacionalističke stavove. Kao
što je bilo i neslaganja nekih sa levičarskim stavovima koje su zastupali
neki drugi među nama. Dakle, razlike su postojale. Samo, znate šta, te
razlike postanu drugačije kad neko dobije moć. Onda se
one ispolje na način koji dobije i negativnu konotaciju. Ako neko ko je
bio umereni nacionalista živi i radi u jednoj naučnoj ustanovi to nikom ne
smeta, jer je to njegovo lično stanovište koje će on braniti na ovaj
ili onaj način, ali u naučnoj ustanovi on mora samo argumentima da ga
brani. Kad postane predstavnik vlasti, zakažu argumenti. Onda više deluje stav
potkrepljen pozicijom onoga ko taj stav zastupa. Zbog toga se te razlike danas
mnogo više vide i ispoljavaju i čini se nemogućim da su svi ti ljudi
potekli iz jedne ustanove. To ništa nije neobično. Mi smo svi znali kakve
ko stavove zastupa, koliko se međusobno razlikujemo, samo što to nije
imalo nikakve ozbiljne konsekvence pošto se u naučnoj ustanovi vodi
teorijska i argumentovana rasprava.
Vrednosti za koje ste se zalagali u svom naučnom,
pedagoškom i političkom radu su dobile prevagu. Osećate li
zadovoljstvo zbog toga?
Svakako
da osećam zadovoljstvo. Kad odem na neku tribinu i sretnem jako
razočarane ljude ja im kažem: znate šta, ja nisam razočarana, zato
što nisam bila ni očarana. Znala sam
da promene ne dolaze preko noći, sa kakvim ljudima imamo posla. Ali,
postoji i nešto što mi uliva nadu. Ljudi su se oslobodili straha. Počinju
manje-više da misle svojom glavom. Da li su spremni to i da javno kažu je drugo
pitanje. Svuda gde idem ja provociram razgovor i konstatujem da danas ljudi
mnogo slobodnije govore. Prvih dana predizborne kampanje niste mogli reč da
izvučete ljudima. Danas je to mnogo drugačije. Znači, ljudi su
se oslobodili straha. Imaju i dalje neke egzistencijalne strahove – od gladi,
siromaštva, bolesti, jer ne mogu da kupe lekove... To je razumljivo. Ali su se
oslobodili straha od vlasti, političkoga straha. I to je
jedan od preduslova slobode. Ne možete biti slobodan čovek ako ste
uplašeni. Uplašen čovek je podanik. On je spreman da sagne glavu bez
obzira šta se činilo, spreman da prihvati represiju i ne odupre joj se.
Ako se čovek toga straha oslobodi on stiče uslov da bude slobodan i
da poštuje svoje ljudsko dostojanstvo. Sloboda i ljudsko dostojanstvo su dva
osnovna uslova da postanemo ljudi, građani koji će moći da žive
u demokratskom društvu.