TOMAC JE FRUSTRIRAN SVOJOM PROŠLOŠĆU  
Ivica ĐIKIĆ
17 siječnja 2003

Tomčev angažman u politici bio je, pod različitim režimima, vrlo različit, odnosno, u jednoj je stvari taj angažman uvijek bio dosta sličan: naime, Tomac je uvijek bio blizak vlasti, a različito je to što je svakoj vlasti govorio ono što je ona željela čuti. Različite vlasti, naravno, željele su čuti dijametralno suprotne stavove. I zato se on sad teško nosi sa svojom prošlošću i frustracijama iz te prošlosti

- U otvorenom pismu koje vam je ovih dana uputio, Zdravko Tomac, potpredsjednik SDP-a i Hrvatskog sabora, odgovara na vaš zahtjev da ga se smijeni s pozicije predsjednika parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku zbog njegove izjave da je politika Franje Tuđmana prema BiH bila ispravna. Optužio vas je da rušite hrvatsku vanjsku politiku i da ne poštujete saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu koje se on, Tomac, čvrsto drži.

- Iskreno rečeno, ne mogu sama sebi objasniti opsjednutost kolege Tomca Bosnom i Hercegovinom: čini mi se da je to njegov pokušaj da se nosi s vlastitom lošom savješću. On ima potrebu da javno dokazuje vlastito hrvatstvo i da prokazuje one koji, po njemu, nisu dovoljno Hrvati, a onaj tko nema lošu savjest, nema ni potrebu da se busa u prsa i čitavo vrijeme podvlači svoju nacionalnu pripadnost...

- Mislite da ima lošu savjest u vezi s hrvatstvom ili...?

- Ma, u vezi s čitavim svojim angažmanom u politici. Njegov angažman u politici bio je, pod različitim režimima, vrlo različit, odnosno, u jednoj je stvari taj angažman uvijek bio dosta sličan: naime, Tomac je uvijek bio blizak vlasti, a različito je to što je svakoj vlasti govorio ono što je ona željela čuti. Različite vlasti, naravno, željele su čuti dijametralno suprotne stavove. I zato se on sad teško nosi sa svojom prošlošću i frustracijama iz te prošlosti.

- Vratimo se Bosni i Hercegovini i Tomčevoj opsjednutosti njome.

- Nema nikakve dvojbe da je Tuđmanova politika prema Bosni u proteklom desetljeću bila destruktivna i negativna za Bosnu, za Hrvate u Bosni i za Hrvatsku. Svima je to jasno, svi to znaju i to, zapravo, nije ni teško znati: to je, uostalom, i materijalno dokazivo. Čitava je ta stvar, dakle, strašno jednostavna: hrvatskoj vanjskoj politici danas je potreban potpuni diskontinuitet i odricanje od Tuđmanove politike prema BiH. Nema nikakve potrebe da tu okolišamo i poslije se igramo s krivim interpretacijama. Ako kolega Tomac tako misli, molim ga da to napiše jasno i razgovijetno, a za to mu ne treba više od jedne rečenice. Ali mi ne znamo kakav je Tomčev stav o Tuđmanovoj politici prema BiH, jer je poslije tvrdio da su ga novinari krivo razumjeli. Ako su ga krivo razumjeli i interpretirali, zašto tim medijima nije uputio pismo i, u jednoj rečenici, napisao što je krivo interpretirano i što on, uostalom, misli o Tuđmanovoj politici prema BiH? Neka jasno kaže što je njegov stav, bez krivih interpretacija, pa onda možemo razgovarati.

- Tomac je u svojem pismu napisao da vaša stranka priprema alternativnu Deklaraciju o Domovinskom ratu. Je li to istina?

- Ne, nije istina... Istina je da je Anto Nobilo, i prije nego što je ušao u HNS, rekao da je saborska Deklaracija o Domovinskom ratu neprihvatljiva i da bi on skupio grupu intelektualaca koji bi napisali alternativnu Deklaraciju o Domovinskom ratu. To je, dakle, Nobilova inicijativa, a on sasvim sigurno jako puno zna o hrvatskoj politici prema Bosni devedesetih godina, jer je - baveći se odvjetničkim poslom - bio u prilici da sazna mnogo detalja koji su bili, i još jesu, uskraćeni javnosti. Moje je mišljenje da ne bi bilo loše da jedan takav tekst bude napisan. No iskreno rečeno, mislim da za neposrednu budućnost nije tako važno detaljno sagledavanje tog razdoblja i te politike.

- Zašto?

- Mi sad imamo neke konkretne ciljeve koje moramo ostvariti kao zemlja, kao nacionalna ekonomija i kao politički sustav. No, mislim da je sagledavanje tog razdoblja naše povijesti važno za srednjoročno i dugoročno razdoblje, jer se u svim zemljama, koje su prošle kroz slične kolektivne traume, pokazalo da se prešućivanje ili falsificiranje redovito vraća kao bumerang.

- Zar se, izglasavajući Deklaraciju o Domovinskom ratu, ova vlast nije opredijelila za laž i samoobmanu oko jedne vrlo neslavne i krvave hrvatske epizode u Bosni?

- Nije vam ta deklaracija tako važna. To nije zakonski dokument. Tomac ne govori istinu kad kaže da sam glasala za tu deklaraciju, jer sam baš u to vrijeme bila na proslavi desete obljetnice HNS-a u Lisinskom: da sam bila u Saboru, nikada taj tekst ne bi bio takav ili barem ne bi bio izglasan jednoglasno. Ali, ponavljam da to nije tako važna stvar...

- Zašto se Deklaracija onda izglasavala u Saboru, ako nije tako važna? Što je onda njezina funkcija?

- Deklaracija o Domovinskom ratu ima funkciju zamjene za pravu i ozbiljnu analizu hrvatske politike prema BiH i HDZ-ove politike u to vrijeme. Po meni, Domovinskog rata nema izvan Domovine i Domovinski se rat nije mogao voditi u Bosni. Što se tiče pravog Domovinskog rata, mislim da devedeset i pet posto hrvatskih građana zna o čemu se tu radilo i zna da se Hrvatska s pravom branila i obranila, pa mi nije jasno zašto se u Saboru izglasava nešto što velika većina naših građana zna i podrazumijeva. Zaklinjanje Hrvatskog sabora da podržava Domovinski rat meni je besmisleno i smiješno, jer je tu sve jasno: taj nam se rat dogodio, branili smo se i spasili od jedne agresivne diktature koja nam je prijetila; Hrvatska, jednostavno, nije imala izbora i morala se braniti od Miloševića. Funkcija Deklaracije jest, dakle, da se prekrije sve što je HDZ radio u to vrijeme, a ja tvrdim da je upravo HDZ vodio svoj rat u Bosni. Sabor, naime, nikad nije donio odluku o slanju hrvatskih trupa u BiH: to je bio privatni rat jedne partije. Mi ćemo se kad-tad morati suočiti s HDZ-ovim ratom u Bosni i ratnim zločinima i nikakva nam deklaracija tu neće pomoći. Ideja da se pomiješa Domovinski rat s ratom u BiH apsolutno je neprihvatljiva i ima samo jednu svrhu: da opravda agresivnu i samovoljnu HDZ-ovu politiku tih godina.

- Zašto u toj raboti sudjeluju i stranke koje su sad na vlasti?

- To meni nije sasvim jasno...

- Radi li se o ulagivanju desnici nekih danas vladajućih stranaka?

- To je nesumnjivo ulagivanje desnici, ali pitam se čemu služi ulagivanje desnici. Ne vidim kako netko iz SDP-a može misliti da bi čovjek koji je dosad glasao za desnicu, sad – pod bilo kojim okolnostima – glasao za SDP. To nema nikakve šanse! No, pristojni ljudi koji su glasali za SDP, zamjerit će Račanovoj stranci to što se ulaguje desnici i možda za nju neće glasati. Dakle, ne mogu sasvim razumjeti to ulagivanje desnici... Pokušavam to sebi objasniti time da jedan broj ljudi koji su došli iz jednostranačkog sustava ne može pobjeći od svog mentalnog i intelektualnog refleksa, a taj je refleks uvijek refleks jednostranačkog sustava: njihova je parola – trebamo dobiti sve frakcije! To su oni koji stalno pitaju – tko dijeli hrvatski narod? Pa, demokracija i pravo na različitost dijele hrvatski narod i hvala Bogu da je tako, jer bismo inače imali samo hitlerovske olimpijade. Saborsku bi se deklaraciju, krajnje dobronamjerno, moglo protumačiti pokušajem ove vlasti da pitanje Domovinskoga rata skine s dnevnog reda politike, s čime se ja, načelno gledano, slažem: ne mislim, naime, da bi se cjelokupna naša politika trebala stalno vrtjeti oko Domovinskoga rata.

- Ne mislite li da je Deklaracijom o Domovinskom ratu čitava ta stvar samo gurnuta pod tepih?

- Politika bi se trebala prestati baviti tom temom, ali bi morala osigurati da se tom temom mogu baviti akademske institucije, organizacije civilnog društva, pa i svi oni koji se osjećaju pozvanima da se time bave. Formalne institucije države tome najbolje mogu pridonijeti ako rade svoj posao. Pa, u barem pedeset posto saborskih rasprava dokazivalo se tko je pravovjerniji, domoljubniji, veći Hrvat... U Saboru nije mjesto takvim raspravama, jer se tamo treba raditi jedan drugi, ozbiljniji, posao.

- Mislite li da će i u predstojećoj predizbornoj kampanji dominirati tzv. nacionalne teme?

- To ovisi o inteligenciji i osjetljivosti političkih stranaka, ali i o tome s koliko tema pojedine stranke raspolažu. Moj je dojam da tzv. nacionalne teme više nisu teme na kojima se dobivaju ili gube glasovi. Mislim da će glasačima biti važnije tko će, recimo, ponuditi plan reforme HEP-a, pa da Dalmacija ne ostaje u mraku.

- Zašto se onda naši političari i dalje uporno bave Domovinskim ratom, nacionalnom ugroženošću i sličnim temama?

- Zato što jedno vrijeme vaše znanje ili dokazani uspjesi nisu značili ništa, ako niste bili odani desničarskoj interpretaciji državotvornosti. Istodobno, mogli ste biti zadnji probisvijet koji je udario u nacionalne talambase i zbog toga biste doživjeli silnu popularnost i podršku. Osim toga, u Hrvatskoj danas imate dvije vrste politike. Jedna je starinska i tradicionalna – Budiša i Tomac možda su njezini najbolji predstavnici – i ona se temelji na pokušajima osobnih diskvalifikacija i diskvalifikacija ideja, ali se ideje diskvalificiraju po principu “loša ti je pisma, kaže meni Stipan, a ja njemu kažem – Stipan, ti si klipan”. Ta politika nema drugoga sadržaja osim diskvalifikacija, jer ti ljudi politiku uopće ne povezuju s produktivnošću. Druga vrsta politike jest ona kojoj je cilj mijenjanje i poboljšavanje svakodnevnog života, te u kojoj je ljudima stalo da proguraju pozitivne ideje i projekte u koje vjeruju.

- Čini mi se da je u Hrvatskoj ova prva vrsta puno prisutnija i primjetnija?

- Najbitniji korak u razvoju političke kulture u Hrvatskoj jest prijeći sa “Stipan, ti si klipan” na produktivnu politiku projekata.

- Iznenađuje li vas da su neki od najvažnijih nositelja te nazadne politike ljudi iz vrha SDP-a i HSLS-a?

- Ne iznenađuje me to i mislim da takvih ima po svim strankama. Glavni kriterij pritom je, u velikoj mjeri, staž u politici. To, samo po sebi, nije ni plus ni minus, to je jednostavno činjenica. Ali je isto tako činjenica da je jedan broj ljudi koji su ostali iz jednopartijskog vremena formirao svoje razumijevanje politike i političku kulturu u tom vremenu. Glavna stvar u tom načinu vođenja politike jest međusobno sukobljavanje i nadmetanje, te sitno podmetanje radi napredovanja. Jasno mi je da nije lako napustiti takvo poimanje politike. Jasno mi je da nije lako prestati misliti da si zauvijek i početi misliti da si tu na četiri godine... U politici imate problem s ljudima koji nemaju neku osnovnu struku, jer oni s indignacijom odbijaju saslušati stručna mišljenja. Kažete im da nešto mora biti tako zbog temeljnih postavki teorije države i prava, a oni odmahuju rukom i govore “nemoj ti meni o teoriji države i prava”... Oni uopće ne razumiju da postoje određeni standardi u raznim disciplinama i da se ispod toga ne ide.

- Razumije li Dražen Budiša što je javna uprava kad govori da je vaša prezentacija reforme javne uprave “komunistički skeč”?

- To što govori Budiša potpuno je irelevantno, ali možda dobro ilustrira taj stari model politike. On niti što misli o javnoj upravi, niti o tome što zna, ali osjeća potrebu da pokuša omalovažiti one koji o tome nešto misle i koji nešto rade. Budiša se nama, zapravo, izbeljio, a to ne zaslužuje ozbiljno razmatranje.

- Nije li “beljenje naciji” i tajnovito međupartijsko pregovaranje o prodaji jednog poduzeća, konkretno Sunčanog Hvara?

- Što se tiče Sunčanog Hvara, tu je sve savršeno jasno. Terme Čatež javile su se na natječaj, ponuda je dobra, korisna je za firmu i riječ je o ozbiljnom ulagaču.

- Zašto onda imamo dramu oko toga?

- Kako je meni rečeno, vrh niti jedne stranke - mislim na SDP i HSS - nije postavio pitanje prodaje Sunčanog Hvara. No, netko je očito imao veliki interes da se jedan legalan natječaj poništi i imao je interes da se oko toga stvori drama i jedna sasvim iracionalna situacija. Kako mi je odgovoreno na direktno pitanje, na sastanku SDP-a i HSS-a nije bilo riječi o Sunčanom Hvaru, nego se pričalo o međusobnim problemima tih dviju stranaka i modelu privatizacije. No, meni je neprihvatljivo da dvije stranke - od kojih jedna ima 44 saborska zastupnika, a druga 15 - raspravljaju o dugoročnom konceptu privatizacije: ako oni misle da samostalno mogu voditi zemlju, neka pokušaju, ali HNS-u ne pada na pamet da preuzima odgovornost za nešto što se dogovara na sastancima kojima mi nismo ni prisutni. E, to neće ići i tako se neće moći raditi!