Kako
vidiš našu aktuelnu političku
situaciju?
Najbolje da to iskažem preko jedne kontradiktornosti: sve
ide dobro ali ništa nije dobro. Kao kada pacijent krene na lečenje, pa tek
onda izbiju svi simptomi. A pri tom je velika razlika da li se bolesnik
leči ili ne. Od pada Miloševića mi smo lečenje započeli ali
ishod je još uvek neizvestan.
Zašto
ta neizvestnost?
Svi naši vodeći političari i relevantne
stranke, mislim na DOS i DSS, slažu se da je naš strateški cilj da uđemo u
Evropu. Ali, kojim putem ćemo do tog cilja stići, pa i da li
ćemo uopšte stići, nije sasvim izvesno. Stiče se utisak da
će u najmanju ruku biti kašnjenja. Naši političari su u prvi plan
stavili sopstveno pozicioniranje, pa se najviše na sceni vide njihovi
taktiči potezi dok se opšti ciljevi i strateška opredeljenja gube u šumi
političkih afera i taktikčkih nadgornjavanja. Politika se vodi u
skladu sa odredjenim principima i
uverenjima ali se oni zabašuruju pa se javni život svodi na saplitanja i
afere, pa građani opet na vlast gledaju sa nevericom. Političari
suviše lako zaboravljaju svoja obećanja i svoje »vjeruju«. Ja znam da partijska slika
obećanja pre izbora i slika
njihove realizacije posle izbora nije baš ista, ali raskorak izmedju te dve slike ne treba da bude toliko velki da i
ne liče jedna da drugu. Sada je, i
posle promene bivšeg režima, taj raskorak i dalje suviše veliki. No, sem baš
naših patentiranih namćora, ljudi ipak smatraju da je danas bolje nego što
je bilo.
Čini mi se da bi naši građani voleli da ih
politika malo ostavi na miru, da ona
funkcioniše po institucionalnim pravilima, efikasno, transparentno i bešumno.
Za sada - nista od toga, a ne zna se ni
kada će to biti. A to drugim rečima znači da se ne zna ni
približno kojim tempom ćemo da se
uključujemo u Evropu, mada
je to naš nesporno strateški cilj oko koga se, bar na rečima, svi slažu.
Šta
doprinosi da se napravi jasan institucionalni okvir u kome bi se rešavala
pitanja umesto što se sve pokušava rešavati u izvršnim odborima stranaka?
Vidimo da i institucije kao sto su vojska, ili parlament, sve više služe
partijama a manje javnom interesu. Kao da se nismo dogovorili o tim osnovnim
pitanjima?
Pa tačno je to da tog osnovnog dogovora nema, nema temeljnih vrednosti koje niko (sem
ekstremista) ne bi dovodio u pitanje. Nakon pada Miloševića nije dogovoren
i ponudjen jednan novi pogled na svet, novi ugao vidjenja stvari, dovoljno
širok da se oko njega društvo složi, kao što to imamo u razvijenim demokratskim
društvima. Baš kao i tamo gde sam ja ambasador, u Meksiku, situacija je
slična a tamošnji analitičari je nazivaju partokratijom – vladavinom
stranaka umesto naroda. Koliko god smo mi političari ponavljali da se
borimo za promene sistema a ne za puku promenu vlasti, dakle, za jednu
radikalnu promenu svih institucija i načina života, to se nije moglo
izvesti ako se i vrednosti, filozofija društva i ugao procenjivanja stvari ne
promene i ne postanu osnova okupljanja ljudi i ono što sve stranke spaja. Taj
nam kamen temeljac nedostaje. Naravno, još nije kasno da se izborimo za jednu
novu interpretaciju naše prošlosti i budućnosti. Ja sam za to da se jedna
takva propaganda pokrene, medijski i edukativno. Ako je mogao Milošević
onako uporna da nas preparira, zašto bi jedna kontra propaganda nove vlasti
sada smetala ako ona ne bi ugrožavala različite poglede na svet u okviru
prva na slobodu mišljenja. Šta je loše u tome da se objašnjava jasno i glasno u
čemu je bila greška Miloševićeve politike i ratova, jer sada ispada
kao da je njegova najveća greška bila to što je njegova klika
pljačkala narod. A sve drugo se ne spominje i ostavlja se na miru svest ljudi
koju je Milošević svesno dizajnirao prema svojim političkim
ciljevima. Na tim starim predstvama o sebi i drugima teško se grade demokratske
institucije. To je prosto Sizofov posao. A nekako je i šizofreno. Ja smatram da
bi sada bilo poželjno da na svim televizijama nastupaju naučnici, pisci, javni ljudi, umetnici,
akademici, pa i crkveni ljudi, koji bi otvorili javni dijalog o putvima promene
ali i objašnjavali greške naše bliske
prošlosti i projekciju naše evropske budućnosti. Medjutim, tu su nastale
te osnovne podele, baš na tom vidjenju naše prošlosti, a od toga je naviše
zavisilo koliko ćemo radikalno da se menjamo.
Kakve
tačno podele?
Pokazalo se da nije jedina i glavna politička podela
bila izmedju vlasti i opozicije, odnosno da je opozicija bila proevropska a
vlast populistička i autoritarna, nego da se slična podela, u nešto
drugačijem vidu, javila i unutar pobedničke opozicije, sadašnje
vlasti. Naravno da se to moglo pretpostaviti i
sada mi živimo tu podelu čiji akteri su na vlasti. DSS je bio za promene, ali ne radikalne jer
je prethodno odobravao odredjeni deo Miloševićeve politike i često
joj se suprodstavljao kada je htela da sklapa mirovne ugovore u Hrvatskoj i
Bosni smatrajući je izdajničkom. Neke druge stranke koje su govorile
da su za sistemske promene hoće da ih utemelje na monarhiji, veronauci i
crkvi što je potpuno kontradiktorno u odnosu na ciljeve modernizacije i
evropejstva (to su oni koji Miloševića vide samo kao komunistu i ništa
više). Treća grupa okuplja one koji su zaista radikalno bili protiv onog
režima – idejno, nacionalno i politički. No, oni su se uplašili da se kao
takvi predstave narodu i započnu kampanju za nove vrednosti, nove
interpretacije i nove institucije. Oni su zapali, da upotrebim jedan starinski
izraz, u oprtunizam, a često ih novinari nazivaju i »pragmatičarima«.
Ako im se može zameriti nedostatak borbe za politička uverenja, ovi
poslednji bar nešto rade, često i veoma dobro, dok naši konzervativci niti nešto rade niti su se pokazali da
drže da uverenja, reda i zakona. Tako
smo se sada ušančili na račun obećanja gradjanima, pa mi se sve
čini da su nam potrebni novi proboji, pa i nove pobede.
Neki to
opisuju kao da se ništa nije promenilo?
E s tim se ne slažem i to stalno ponavljam. Ova
politička sukobljavanja, ova podela o kojoj govorim i koja je sada na vlasti nije ista kao što je bio
Milošević, to prosto nije tačno. Ja ne podnosim to »crno« pakovanje.
Sve nedaće kroz koje prolazimo se povežu sa izabranom tradicijom koja tom
crnilu odgovara, pa se onda olako zaključuje da smo mi uvek bili takvi i
da nam nema spasa. Jedini spas nam je da nas neko okupira, stavi pod svoje ili
da se tako snažno prenemo iz sopstvenog brloga, da iznenada i nadahnuto uvidimo
sve svoje bliže i dalje grehe i krenemo da se kajemo. To prosto neće
ići tako i zato ja više nas vidim u jednoj evolutivnoj perspektivi, a ona
znači da svake godine napravimo jasan korak napred, da svaki izbori donesu
novo sredjivanje i učvršćivanje demokratije, reformi, boljeg života i
evropskog puta, kroz stalno podizanje ugleda naše zemlje. To se zove zalaganje
za »održivi razvoj« da dužu stazu, a ne samo jedan skok, pa onda skok u nazad
jer nema resursa da se odžava pravac razvoja. Recimo, Argentina krene u pravcu
demokratije i razvoja, svi je hvale da je čudo nevidjeno, a onda se preko
noći stropošta u bedu i bezizlaz. Mi smo napravili jedan veliki korak
napred, jedan skok u odnosu na Miloševićev režim, ali smo upali u nove
zaplete koji nas opasno vuku u borbe za golu vlast, koje prete da zaboramo i ispustimo
iz vidika glavni prvac i težnje prekreta koji je izveden 5. oktobra. No, te su
podele bile predvidljive i zato treba da se u narednom koraku
institucionalizuju i tako napravi novo sredjivanje prilika u kojima bi mirno
tekla borba oko osnovnih političkih opcija. Dakle, ne više u kontekstu
»srpskih raskola« tj. svadja koje ne znače ništa drugo nego borbu za
vlast. Treba što pre partijske funkcije razdvojiti od državnih jer bi to, pored
drugih dobrih efekata doprinelo otvaranju fundamentalnih razlika oko
političkih načela, interpretacije prošlosti i budućnosti. To
treba da rade državnici a ne partijski trudbenici. Tu mogu da pomognu
intelektualne snage koje imamo, ali ih
izgleda niko nije angažovao i okupio.
Često pominješ ulogu intelektualaca, mada se smatra
da oni u demokratijama izlaze iz mode?
Pa možda u demokratijama izlaze iz mode, mada to nije
tačno, bar nije tačno za Evropu. Mi smo još daleko od te mode.
Poznato je da su se neki intelektualci blamirali kada su služili
Miloševiću i njegovim ratnim ciljevima, ali ja verujem i znam da ima i
drugih ljudi sa drugačijim uverenjima koji bi sada mogli da dobiju šansu i
pomognu reforme, razvitak demokratskih institucija, njihovo približavanje
životu običnog čoveka, ali i da preuzmu ulogu u našoj moralnoj
obnovi. Ono što se najsporije menja je
upravo taj ugao gledanja na stvari, na pitanje odgovornosti za protekle ratove
i počinjene zločine. Kolektivna krivice nema i ne može je biti, ali o
odgovornosti se može raspravljati. Problem je očigledno u tome što se
brane individualni krivci optuženi za ratne zločine kao deo kolektivnog
identiteta. Možda treba vremena da se to razdvoji. Ja sam sklona da verujem da
ljudima treba i vremena i malo uspeha da bi mogli da se približe tim pitanjima
i samima sebi. Tako su mi i pali na pamet intelektulaci, pisci, istoričari
i drugi, oni su nadležni za te teme koje su u oblasti emocija, psihologije,
odgovornosti, morala i ljudskosti. Ne može sve da urade političari, pa smo
do farse doveli priču u tome šta sve treba da urade Djindjic i Koštunica
ali, eto, oni se svadjaju! Političari u toj priči stižu na kraju.
Medjutm od toga jasno treba razlikovati primenu zakona za šta su oni, naravno,
sasvim nadležni, i obavezni prema Haškom tribunalu da se optuženi za zločine
predaju. Jedno je moralna priča o pomirenju i izvinjenju, a sasasvim druga
onaj realizam u koji ubrajam priču, ako je tačna, da se u Srbiji
krije Mladić i da ga krije VJ. To je drastično izigravanje zakona
koje SR Jugoslavija sebi ne sme da dopusti. Dokumentacija više nego izvesno
demonstrira da je u Srebrenici pobijeno oko 7,500 ljudi i da je to izvršeno pod
vodjstvom Mladića. Ja sada ne govorim o patnji, ovih ili onih konkretnih
ljudi, nego o primeni zakona a Haški tribunal je ta primena, bar za sada. Tu se
sada mešaju neki intelektualci koji su nekakvi »polutani« i koji pokušavaju da
zamrse stvar sa zakonom, pa stalno pričaju priče u šreh, u korist ili
protiv, pomirenja, izvinjenja, Vili Branta i klečanja, a nije reč o tome. Pa onda se ide još
više u šreh s pričama tipa »svi su
patili«, »svi su činili zličine« što je čista banalnost jer je
to opšste mesto. Ma ne zanima me to (zanima me, naravno, ali je to druga
priča), interesuje me zakon i pravna pravda za Srebrenicu i druge
zločine a ne istorijska i moralna naklpanja. Kada su takve stvari u pitanju uopšte ne smatram da treba da
čekamo narod da se osvešćuje i deca skinu sa svojih majica likove
tatinih i maminih heroja - Mladića i Karadzića. Reč je o tome da
državni organi rade punom parom svoj posao, a ako ga ne rade da za to
odgovaraju ljudi na odgovarajućim državnim funkcijama.
Hajde da se vratimo ponovo na politički teren.
Raspisani su predsednički izbopri, kako ti izgleda situacija?
Mislim da je dobro što
ćemo imati predsedničke izbore i što će raspisani ranije, jer
nam je važna, pa hitna provera dokle smo stali sa promenama. Iako su povodom
predsedničkih izbora već vidljive taktike u koje su se bacile dve
glavne političke partije (pozicije), pomovo ćemo se vratiti i
političkim uverenjima koja su sada zabašurena. Što se taktike tiče,
čini mi se da su jedni rešili da idu sa dva kandidata – jedan pravi a
drugi lažni pri čemu bi ovaj drugi
bio zadužen da odvlači glasove od glavnog protikandidata. Došla sam
do takvog zaključka jer ne mogu da verujem da jedna politička
grupacija, mislim na DOS (bez DSS, naravno), može da podrži politički,
kulturno i ideološki tako oprečne kandidate kao što bi to bili Velimir
Ilic i Miroljub Labus. Ako bi se tako nešto desilo, mislim da bi politički
principi i uverenja o čemu sam govorila potpuno bili poraženi pred
providim taktiziranjem. Na drugoj strani se sprema druga taktika, opet
neprincipijelna. Njihov kandidat će da razmišlja dugo i teško, sve do 8.
septembra, tj. poslednjeg dana, jer ima pametnija posla nego da se bavi kandidaturom
za predsednika Srbije, ali će ta pametnija posla u jednom trenutku
ostaviti na cedilu, preći u
Srbiju, i pobediti na izborima. A sigurno će preći u Srbiju u
slučaju da propadne pisanje Povelje se ono rastegne u nedogled. Od jednog predsednika pretvoriće se u
drugog predsednika. Prva taktička pozicija pripada DOS a druga DSS.
No, makar koliko se trudila da
kritički gledam na našu situaciju, ja uvek biram onu stranu koja nosi
potencijal evolucije, napretka, tj. onu za koju mi se čini da nas brže
vodi ka zajedničkom strateškom cilju - Evropi, demokratiji, boljem životu.
A ni ta pozicija
ne mora biti idealna, jer u politici takve najčešće i nema. Zato je
kandidatura Miroljuba Labusa najozibljnija. Primećujem da će Labus
kao predsednički kandidat pokušati da ponovo izoštri liniju izmedju
reformskog i antireformskog kursa koja se u razmiricama sve više gubi, što je
veoma dobro. On će se verovatno kloniti da je izroštri i na onim opasnim
temama o kojima sam već govorila. On pominje referendumsku situaciju ako
se kandiduje Koštunica, tj.da to neće biti izbori za ličnost već
za tempo i kurs reformskih promena. Ja podržavam brže reforme, ali mislim da pošto on neće otvoriti
»ugao gledanja na stvari« niti će se baviti interpretacijom prošlost i
budućnosti, (on reforme definiše na nižem nivou od toga), smatram da ćemo u sledećem turnusu
i, ako pobedi Labus, iznova dobiti sličnu podelu, mada mnogo razblaženiju
i tada već bliskiju klasičnoj podeli na levicu i desnicu. Možda tek u
sledećem turnusu stižemo do naših fundamentalnih teškoća. Ali, ja ne
podcenjujem ovaj ključni medjukorak koji će odrediti našu sudbinu.
Dovoljno da se javnost već jednom centrira oko ekonomska pitanja, razvoja,
posla i budućnosti da bude mnogo učinjeno. Ako pobedi Koštunica ili kandidat njegove orijentacije, onda se
ta evolutivna perspktiva gubi i mislim da bismo išli u zastoj.
Dakle, sa mene nema simetrije izmedju dve
političke opcije, pa niti kritiku niti komplimente delim na jednake
časti. Ja vrednujem više onu koja
će da vuče napred.
Šta
zameraš Koštunicinoj kandidaturi i zašto njegovu pobedu smatraš zastojem?
Ne zameram ništa ničijoj kandidaturi, već mogućem zastoju, iako su kroz
njega prolazile neke naše susedne zemlje, na primer, Rumunija, Bugarska,
Albanija - da pomenem samo neke susede. Normalno je da je bolje da tog zastoja nema a mislim da bi ga sa DSS- om na
vlasti bilo, koliko zbog njene inertnosti (pokazali su se kao posmatrači
koji su protiv »brzih promena«) toliko i zbog negativnog aktivizma, tj. kada je
DSS aktivna, ona više gleda da sapliće nego da pomaže. Ako nešto zameram
nameri da se Koštunica kandiduje za predsednika Srbije to je njegovo gotovo
ekskluzivno i nedvosmisleno angažovanje na očuvanju zajednice Srbije i
Crne Gore. Ako je to njegov najvažniji zadatak, ne može onda da tu novu
tvorevinu, koja se tek stvara i to pod njegovim rukovodstvom, prvi napusti i
pređe na funkciju u Srbiju. Pa ko će bolje da brine o toj državi nego
on, ako je iskreno mislio da je ona dragocena za naš nacionalni interes. Ali ako
je ta država koja se stvara nekakva trula daska, šta će nam onda ta trula
daska. Onda bi on morao biti odgovoran za takvu tvorevinu - ako nije uspela.
Ako je pak »dobra daska«, i stvar uspe, pa onda bi trebalo i da sedi na njoj.
Mnogi
viču da se nacionalizam opet povampirio i ustoličio?
Ja mislim da posle promene bivšeg režima ne treba
više da pričamo neodređeno o nacionalizmu. I on treba da se
operacionalizuje kako bi se videli njegovi rezultati i odgovornosti. Problem je
u tome što se oni koji se izdaju za nacionaliste uopšte ne trude oko naših
nacionalnih interesa. Kakvi su to nacionalisti koji su loši pregovarači,
na primer, sada kada je bilo u pitanju pregovaranje izmedju Srbije i Crne Gore.
Ja mislim da je dogovorena tvorevina veoma slaba, od imena pa do institucija, a
i vremenski je ograničena jer se dozvoljava referendum za tri godine. Može da se desi da za tri godine opet menjamo državu. Pa
to nije ozbiljno, a još manje dobro. Srbija kao uža domovina je lošije prošla
od Crne Gore zato što su naši predstavnici navijali za tu prelaznu zajednucu
kakva god da je. A tu problematiku oko države koja baš i nije za potcenjivanje
stalno okupiraju nacionalisti, tobože oni znaju šta su »državni i nacionalni
interesi«. Ako sebe neko zove nacionalistom – taj ima da donese i dobar
nacionalni rezultat, isto kako se to traži od Đelića u finansijama,
ili od Gordane Matković u socijali. Jer oni
su nadležni bili za dogovor Srbije i Crne Gore. Nacionalisti misle da se ljubav
prema narodu pokazuje tako što će Romu da razbiju (nepostojeći)
prozor i prebiju mu dete, izbace antisemitsku parolu, psuje majku hrvatsku; oni
malo žešći vade ljude iz vozova da bi ih likvidirali samo zato što su
druge vere; oni još žešći pate od sumanutih ideja da obnavljaju Dušanovo
carstvo, zbog kojih kreču u rat da ga vrati posle šest vekova, a kada rat
izgube, brane ratne zločince kao nacionalne heroje. Oni su imali
neviđeni popust da nas oteraju u najstrašnije katastrofe, i da nas ponovo
maltretiraju svojim patriotskim pričama, stvarno su »našli pa zašli«. Sa
odlaskom Miloševića nacionalisti više ne mogu da budu neki
metafizičari, neki koji vole ili mrze, svoj ili tuđ narod, nego kao i
svi drugi političari i oni moraju da pokažu rezultate svoje politike. Oni
su smislili jedan neobičan prostakluk da kada im propadne sve čega se
late, a i to čega su se latili pogrešno su uradili, onda proglase da nas
ceo svet mrzi. I konačno, naši su nacionalisti veoma nesposobni jer su
nacionalisti nekih drugih naroda bivše Jugoslavije napravili nekakve države sa
imenom i prezimenom, samo naši nisu uspeli nikakav trajan državni okvir da
naprave. I zato im ne treba više davati šansu
da nas uništavaju. Reč je o vrlo određenim ljudima, pa možemo da
budemo sasvim precizni. To su činjenice pa neka se prema njima ravnaju. I
to što mi živimo u državnom provizorijumu, posledica je politike naših
nacionalista koji su od drugih pravili provizorijume, ali smo mi završili u
njemu.
Kako je
danas biti ambasadorka Jugoslavije?
Ma šta pričali, sve je danas mnogo lakše i ja to ne
zaboravim da naglasim i pored brojnih problema sa kojima se suočavamo. SR
Jugoslavija danas je član gotovo svih međunarodnih organizacija, što
je radikalno drugačija pozicija od one kada smo bili pas lutalica kome
niko neće da otvori vrata. Svet shvata da imamo teškoće koje moramo
da rešavamo ali i da smo izabrali put regionalnih i evropskih integracija,
dakle, u osnovi, dobar pravac. Pred nama je strateški cilj: ulazak u zajednicu
evropskih naroda. Cilj je dobar samo da ubrzamo njegovo ostvarenje, a tu
diplomatija može mnogo da pomogne. Čini mi se da je na svima obaveza, i na
građanima a ne samo političarima, da što više afirmišemo rad,
obrazovanje, energiju, napore i izvesno strpljenje. Mi još živimo suviše
raskomoćeno, ne mislim finansijski koliko mentalno. Ne radi se dovoljno. U
svetu se mnogo više radi, ali to pismo još nije stiglo do nas. Stoga moramo
sami sebe da opominjemo svakodnevno kako bismo vlastite kapacitete podigli do
maksimuma. Problem je što nam novac nije stigao, nema još uvek očekivanih
investicija, a nada nekih naših ministara da će se razvoj obezbediti iz
naših slamarica, nije realna. Slažem se da novac iz slamarica treba staviti u
banke, ali moraće i to da se sačeka jer je najteže povratiti
izgubljeno poverenje. Ako sami sebi ne verujemo, kako da nam poveruju drugi.
Zato nam se žuri, da sve ide mnogo brže i bez zastoja. Nažalost, ja mislim da
iako nam je pravac kretanja u osnovi dobar, niti će se on drastično
menjati, čini mi se da nećemo biti ni prvaci u trci sa preponama. No,
iz moje perspektive iz koje sada posmatram stvari, vidim da bar 90 posto
zemalja živi teško, nesređeno, siromašno. Ako nismo prvaci, mi ipak imamo
šansu da od sebe napravimo sređenu zemlju.