Srbija na
istoku ili Srbija na zapadu – koliko je ta dilema danas još prisutna na
političkoj sceni Srbije i ko će odneti prevagu?
Podela Srbije na proevropsku i antievropsku je prisutna duže od dva veka. Ovaj protekli period sa Miloševićem na čelu je, prema mojoj proceni, bio upravo period otpora da se uključimo u moderne evropske tokove. Postojala je ogromna istorijska šansa kad je nestalo podele na blokove da se uključimo u Evropu, ali ovde je učinjeno sve da se ta šansa ne iskoristi. Reč je o konstanti u istoriji srpske politike. Čak su nam i dinastije bile tako podeljene – Obrenovići su bili prozapadno orijentisani, a Karađorđevići više proruski, dakle proistočno. Ta podela traje i ovaj poslednji brodolom, koji smo jedva preživeli, je proizvela jedna snažna antievropska struja koja je ovde dominirala. Praktično, kad smo mogli da se priključimo modernim evropskim tokovima, kad je pala barijera Berlinskog zida i nestale hladnoratovske konfrontacije, konačno kad su se neke istočnoevropske zemlje okrenule promenama i Evropi, mi smo se okrenuli srednjevekovnim rešenjima i otpočeli ratove. Modernizacijski tokovi i evropske integracije su olako odbačeni.
Posle 5. oktobra, naravno, nastupile su promene i
situacija je znatno drugačija. Ali, odlaskom Miloševića nije iz
političkog života nestalo i te anahrone tendencije koja nas odvaja od
razvijenog sveta. Nazvala bih tu pojavu “miloševićevizam”, koji najviše
karakteriše gotovo radikalni parohijalizam i zatvorenost. On je otišao kao
ličnost, ali taj mentalni sklop ili pogled na svet nije nestao. I ne
samo da nije nestao, nego je i dalje vrlo jak, a to se sada i jasno vidi na
političkoj sceni u Srbiji. Imamo utisak kao da neke stranke u DOS-u, time
što su se zakavdžile do te mere da su između sebe sve mostove porušile,
nastavljaju taj mentalni sklop, odnosno utonulost u parohijalno i
palanačko. To znači da se ne vidi dalje od nosa, da ne postoji jasna
vizija kako i gde sebe vidimo u budućnosti. Ja ni sama ne bih
glorifikovala Zapad, nije reč o tome, nego važno je da se što pre napravi
takav okvir društvenog života koji će voditi ekonomskom razvoju, višem
standardu, stabilnosti države i transparentnosti institucija u kojima se donose
važne odluke. Kad kažem da treba kritički posmatrati i Zapad, nemam u vidu
omiljenu teoriju zavere – “šta nam zlotvori spremaju” – nego veoma konkretne
stvari. Na primer: moramo biti pažljivi pred institucijama kakve su MMF i
Svetska banka, da ne bismo postali jedna od zemalja u kojoj su ove institucije
ostavile pustoš. U Latinskoj Americi, na primer, ove institucije su ostavljale
vrlo loše tragove. U Argentini su držali nizak kurs nacionalne monete i
negativno uticali na njihovu ekonomiju. Mi ne znamo kakav je sada naš odnos sa
Medjunarodnim monetarnim fondom i kakav aranžman imamo. Slovenci ih nisu
prihvatili, nije im odgovarao model koji nudi MMF. Dakle, govorim o sasvim
konkretnim stvarima o kojima se malo zna i malo raspravlja.
Šta bi trebalo uraditi da se potencijalno negativni
uticaji na privredu spreče?
Moramo
znati šta mi sami hoćemo, pa tek iz te perspektive procenjivati kako se
orijentisati prema svetskim institucijama o kojima upravo govorimo. Već
sam rekla da naš problem jeste u tome što nemamo viziju, što nismo definisali
šta zapravo hoćemo. Kad znamo šta tačno hoćemo, možemo, kad nam
dođu, da kažemo koji je naš pristup rešavanju pojedinih problema i da se
za njega izborimo. Meni je logičnije da naši stručnjaci znaju bolje
šta i koji lekovi odgovaraju našoj privredi, uključujući i poznavanje
navika, psihologije i mentaliteta, nego neko sa strane. Tu pomaže dijalog i on
stalno treba da bude otvoren a ne da se nameću rešenja, niti da se kao
nekada tera inat i zemlja zatvara prema modernim i globalnim tokovima. Trebalo
bi napraviti i strateške planove za pojedine delatnosti, ne samo u ekonomiji,
nego i u obrazovanju, zdravstvu... Moramo da znamo šta hoćemo za dve
godine, za pet godina, za deset godina. Zato i postoji strateško planiranje.
Danas sam bila sa našim odbojkašima i čujem da se u svetskoj odbojci
planira šta će se dešavati sve do 2010. godine, pa planira li naš Savez
svoje poteze unapred. Sve to još više treba da važi za razvoj institucija i
jednog solidnog pravnog okvira u kome će se odvijati društveni život. Konačno, mora i otvoreno da se govori gradjanima da
cena tranzicije mora da se plati. Ona ne može da se izbegne, radi se samo o
tome da ona bude što manja.
U
nevladinom sektoru su proteklih godina gotovo svi aktivisti prošli kroz
edukacije o strateškom planiranju, valjda su i ljudi iz stranaka učili
kako se to radi i da nema uspešne aktivnosti ako unapred nije osmišljena sa
jasnom vizijom, strategijom, ciljevima, zadacima, nosiocima, načinom
evaluiranja?
Bilo je izvesne edukacije, ali nedovoljne, pa nam stalno
nedostaju kadrovi. Pored toga stranke opozicije su bile pod stalnim pritiskom i
nisu mogle normalno da rade i da se pripremaju za preuzimanje vlasti. Više smo
mitingovali nego što smo se edukovali za razne delatnosti nakon pobede na
izborima. To nikoga ne treba da čudi, znamo kakvo smo vreme ostavili iza
sebe. Sada je ta opozicija preuzmela državne funkcije, mnogi i veoma uspešno,
ali ima i mnogo “škripe”. No, ono što nervira jeste velika kumulacija funkcija,
pa je jedna osoba u tri ili četiri parlamenta, od opštine do federacije,
pa su tu još i upravni odbori, pa ministarska mesta, pa funkicje u stranci...
A šta
ćemo sa najnovijim sukobima u DOS-u koji se samo premeštaju sa jednog
mesta na drugo, sve do poslednjeg u parlamentu?
Smatrala sam da je u ovom periodu neophodna saradnja
ljudi iz DOS-a. Kako ćemo napraviti generalnu viziju kretanja društva,
Ustav, zakone, dovesti investicije (nema ih još ni od korova) ako se odnosi u
DOS-u svode na tako duboka neslaganje koja dovode do nestabilnosti države i
koja, kao takva, mnoge odbijaju da ovde ulože novac koji nam je toliko potreban
da pokrenemo privredu. Oni su se zapravo uhvatili za guše i sapliću jedan
drugog, a to građanima ne može biti prijatno ako je obećano da
će prve dve godine raditi zajedno kako bi se zemlja podigla iz pepela, a
tek potom bi stranačke razlike bile i dobrodošle i konstruktivne. No, šta
više vredi pričati kada od tog dogovora nije ostalo ništa. Ne vredi više
da ponavljamo kako je u ovoj prvoj fazi DOS morao više da sarađuje, a
manje da se svađa i uzajamo sapliće. No, šta je tu je i zato je sada
važnije da se traži izlaz iz ove pat pozicije nego da se kuka što nema
jedinstva. Gotovo je to – jedinstva nema i neće ga ni biti. To
je najbolje pokazalo sukobljavanje u parlamentu, čiji je poslednji povod
bio zakon o radu. Nikome nije jasno zašto se taj zakon toliko koči -
gotovo do besvesti, da je moralo da dodje i do smene predsednika Skupštine. Ako
smo za reforme, a bez njih nema oporavka, moramo se uhvatiti u koštac sa viškom
radne snage. Naša realna situacija je da je u privredi ogroman broj radnih mesta
koja su fiktivna, bez ekonomskog opravdanja. Neprihvatanje dolazi od desnih
stranaka, pa se u vezi sa tim zakonom ponašaju kao da su
lenjinističko-marksitičko-trockističke stranke. Kako mi to zamišljamo da idemo u reforme, a da se
očuva samoupravljanje? Da je reč o nekakvim ultra levim,
komunističkim stranaka, ja bih još tu nešto i razumela, a ovako jasno je
da je reč o sukobu koji više nema nikakvu logiku sem baš tu -
sukobljavanje radi vlasti.
Pa šta
treba uraditi?
Mislim da više nema drugog izlaza nego da se ponovo
vratimo na neku vrstu nulte tačke i da se raspišu izbori, ali samo pod
uslovom da se promeni izborni sistem. Treba uvesti većinski sistem da bi
se parlament, vlada i država stabilizovali. Proporcionalni sistem je
očigledno neodgovarajući, a većinski sistem bi jasno uspostavio
odgovornost stranke na vlasti, ali bi i jasnije profilisao šta je danas kod nas
kritika i opozicija.
Kako ti
teku poslovi i dani u Meksiku?
Radim koliko mi okolnosti u kojima živimo
omogućavaju. Sve što nam se događa u zemlji ima svoje posledice i u
diplomatskim predstavništvima. Ni u ambasadinim poslovima ne cvetaju ruže,
najviše zbog nedostatka sredstva. Nismo primali plate poslednja tri meseca. A
još teže je što su sredstva potrebna da bi se naša zemlja čula i videla u
inostranstvu, a mi imamo šta da pokažemo, naročito u kulturi i sportu.
Važno nam je da stičemo ugled, da razvijamo ekonomske odnose, da tako
unapredimo našu privredu, da uspostavimo razne vidove razmene itd. Za
poslednjih deset godina smo izgubili skoro sva negdašnja tržišta. Sa Meksikom
smo imali prilično veliku ekonomsku razmenu, ali dugogodišnje sankcije su
to sve potrle. Sve to treba da se pokrene od samog početka, ali moramo i
da imamo malo strpljenja jer koliko ćemo biti prisutni na tržištima zavisi
od toga kojom brzinom ćemo podići našu proizvodnju. Ne može da se
mnogo izvozi ako nemamo šta da izvozimo. Svet se takmiči, ide dalje. A mi
smo bili blokirani na svetskim tržištima, a i proizvodnja, naročito ona
konkuretna, je mnogo opala i još se nije pokrenula. Pokušavam da obnavljam veze
koje su nekada postojale i koje smo pogubili i da povežem stare partnere i da
se nađu i novi, naročito oni koji bi investirali u našu zemlju.
Meksiko je velika zemlja, da bi se u Meksiko nešto izvozilo mora se ponuditi
velika serijska proizvodnja jer to je tržište sa preko sto miliona ljudi. Samo
Meksiko Siti ima stanovnika kao cela bivša Jugoslavija. Utoliko je izvoz za
Meksiko komplikovaniji, ali i daje velike šanse u budućnosti.
Pokušavam sa predstavljanjem naše kulture i sporta, jer
stvarno imamo dosta talentovanih umetnika, vrhunskih sportista. No, bivši režim
je ostavio finansijsku pustinju, a mnogo nam treba da se napregnemo, pa i da
progutamo i po neku knedlu, jer nema sredstava da se predstavimo u punom svetlu.
Ali, ja sam optimiskinja, i verujem da ako budemo imali pameti, nećemo
moći sebe da prepoznamo za četiri do pet godina, mislim u pozitivnom
smislu. Sada treba da bude onaj herojski period da se podignemo iz pepela i da
dođemo na svoje mesto i odmerimo se prema svetu. Najbolje merilo za to
kako zemlji ide treba da nam bude koliko radimo i koliko smo zaposleni. To nije
pitanje lenjosti, već razvoja i produktivnosti. Onda kad budemo krenuli sa
poslom znaćemo da će i nama pojedinačno i državi biti bolje. To
će svako sam moći da proceni. Po mojoj proceni situacija momentalno
baš nije vesela, ali to ne mora tako i da ostane. Možda već iduće godine mogu da se vide prvi
rezultati napredovanja.
Kako ti
posle višemesečnog otsustvovanja izgleda Beograd i svi mi tvoji
prijatelji. Primećuješ li neke promene?
Čini mi se da su ljudi bolje raspoloženi, sem onih
koji moraju da plaćaju porez. Ma kako problemi bili veliki vidim da se
ljudi sa njima bore. To daje nadu. Onda smo gledali destrukciju a nije bilo
izlaza, ni jednog otvorenog prozora. Sada znamo da je situacija teška, ali
vidim da se puno ljudi iskreno angažuje da nam bude bolje i da su nam šanse
ponovo otvorene.
Mi smo žene
u zrelom životnom dobu veruješ li da će se za naših života ovde bolje
živeti ili ako baš hoćeš da ćemo dočekati da živimo kao normalan
svet.
Ako bude dovoljno razuma da se složimo da moramo da
izvučemo zemlju iz krize u kojoj se nalazi, biće boljih dana.
Oslobodili smo se stege koju nam je bivši režim nametao. Ja sam uvek verovala
da će doći do oslobodjenja i novih prilika da popravimo izgubljeno.
Nikad ne bih ni pomislila da to nije moguće. Konačno, sve vreme borbe
protiv Miloševićevog režima znala sam da ćemo uspeti. Nismo mi Irak
da sa Sadamom Huseinom sedimo čitav svoj život. Ovde ipak postoji ta
energija naroda koja se ne može predugo držati pod presijom.
Puno
prijatelja i poznanika me pita poslednjih dana hoćeš li da se vratiš u
politiku. Ljudima zapravo nedostaje tvoja medijacija u ovoj muškoj surovoj
političkoj balkanskoj areni.
Pa ja nisam baš otišla iz politike. Ipak, bavim se nekim
poslom koji ima veze sa državnom politikom i njenim prezentovanjem u svetu. A i
nije reč o tome da ja nedostajem u politici. Problem je, i to stalno
ponavljam, u tome što ne smeju stvari da se slepljuju, nego moraju da se
razdvajaju. Znači, jedna ekipa ljudi koja je bila u opoziciji sada je
preuzela državne funkcije. Ta ekipa mora potpuno da se posveti državnom poslu.
Problem je u tome što oni hoće da govore sa dva glasa - i stranački i
državno, sve u isto vreme. Ne može da se bude i na vlasti i u opoziciji u istom
momentu. Onaj ko je prihvatio državnu funkciju ne može sad da kritikuje to što
sam radi. On mora da obavlja svoj posao što može bolje, a mora da postoji i
relevantna opozicija i javnost koji će kontrolisati taj rad. Sada je sve
to nekako smešano, a opozicija koju vidimo u parlamentu – bolje bi bilo da
takve stranke i nemamo. U strankama je trebalo da dođe do obnavljanja
kadra, uvođenja novih ljudi, one treba da unose živost, da se pripremaju
za nove izbore, da podstiču svoje predstavnike u vlasti i propituju ih
koliko su im oni dobra legitimacija za te buduće izbore. One moraju da
formiraju programe za budućnost, jer nakon četiri godine dolaze novi
izbori. Neće to biti isto vreme. Ponašamo se kao da će za četiri
godine biti isto kao i kad je vlast osvojena, a okolnosti se menjaju. Vreme ne
stoji. Ono se sada nešto zaustavilo zbog sukoba u DOS-u, ali će se opet
ubrzati čim izađemo iz sadašnje krze. Svaka stranka treba da neguje
svoj politički potencijal i da ga stalno gradi. Kod nas je rašireno
mišljenje da ako neko nije baš predsednik ili podpredsednik stranke, a da
će mu se politička karijera izmaći. Pogledajte koliko funkcija
je izmenio Havijer Solana, a i ne znamo iz koje je on stranke. Dakle, umesto da
se sve lepi kao pekmez, predlažem da se politika sve više usložnjava, da se
funkcije razdvajaju, da se smišljeno stvaraju nove generacije političara.
Šta zameraš
DOS-u?
Pa već sam odgovorila na to pitanje. DOS se
dogovorio da će postaviti temelje modernog demokratskog društva, da
će napraviti institucionalni i zakonski okvir takvog društva i pokrenuti
razvoj. Kririkujem DOS upravo zbog toga, što taj deo dogovora nije ostvario.
Ali ne kažem da nije ništa ostvario, i to bi bila neodmerena izjava.
Ali ovde se
elementarna pitanja itekako postavljaju. Ne zna se hoće li zemlja biti
republika ili monarhija, sekularna ili teološka država...
U DOS-u su se dogovorili da ta pitanja ostave za posle.
Dok se ne donese novi Ustav, sistemski zakoni, ne postavi sudstvo na noge itd.
ne treba zaskakati sa pitanjima koja su u suštini marginalna. Kome je danas
ozbiljnio važno pitanje monarhije – da li ne? Mi i ovako mnogo volimo intrige,
samo nam fale još i »dvorske intrige«. Ja sam republikanka i lično ne
verujem da je ovom narodu mnogo stalo do monarhije. Ali, ako se pokaže da mu je
stalo, biće načina da se i o tome razgovara. Sigurno, to sada nije
prioritet. Sada se time ne treba baviti, jer to budi strasti i iracionalni
faktori dobijaju na snazi na političkoj sceni.
Šta bi nam
poručila?
Moramo da se koncentrišemo na pokretanje proizvodnje, da
pazimo kako ulazimo u odnose sa MMF-om i Svetskom bankom, i da pokrenemo
investicije. Moramo rešiti politička pitanja koja se odnose na našu
prošlost i odnos sa Haškim tribunalom, jer nam to može postati velika prepreka.
Treće, što pre stranke u DOS-u moraju da naprave pakt o saradnji dok ne raspišu izbore. Smešno je da se bez izbora
vodi permanentna kampanja koja nas više razara nego što nam pomaže. Bilo bi
dobro da prestanemo sa navijanjem ko je za ovoga, a ko za onoga. Strašno sporo
idu dogovaranja, zakoni,. Iako je DOS imao većinu, ona postaje
diskutabilna. Niko ne zna šta se u vojsci dešava, ko i koliko para troši.
Nemamo uvid dokle su stigle reforme policije i kako će one teći i kojim
tempom. Te institucije pod hitno moraju postati podložne javnoj kontroli i na
saveznom i na republičkom nivou. I konačno, poručujem da nije
tačno kada se kaže »ništa se nije promenilo«, i ne samo da nije
tačno, nego je i nekako suviše mračno i ne vuče nas na gore nego
nas gura tamo odakle smo se upravo izvukli.