Sređujući
različite političke činjenice koje obeležavaju politički
život višetranačke Crne Gore, ustvrdila bih da je najbolje što se Crnoj
Gori dogodilo u minuloj deceniji izbor jedne žene za predsednicu parlamenta. To
je siguran znak da snage mraka i patrijarhata uzmiču. I to je dovelo do
drugačijeg pogleda sveta na političke prilike u Crnoj Gori.
Crnoj Gori se desilo prvi put u njenoj istoriji da jedna
žena postane predsednica parlamenta. Mislim da je to za Crnu Goru jako dobro i
važno. Koliko je meni to uzelo života i živaca manje je važno.
Postala sam predsednica parlamenta podrškom jednih
poslaničkih klubova, pa kad su oni hteli da me smene, dobila sam podršku
drugih poslaničkih klubova, upravo onih koji su prilikom mog izbora bili
protiv toga. Tako da je tokom mog jednogodišnjeg mandata došlo do potpune
promene odnosa snaga u parlamentu. Sve je to u priličnoj meri uticalo da
crnogorski parlament izgubi rigidnost i počne da liči na parlamente
zemalja sa demokratskom tradicijom. Dogovori poslaničkih klubova prilikom
glasanja o određenim pitanjima postali su realnost. Pregovori i lobiranje
su postali sastavni deo rada u parlamentu. Prvi put viđam po hodnicima
ljude iz različitih stranaka u živim razgovorima. Naravno, DPS koji je
naviknut na monopolsku poziciju, se u tome loše snalazi. Po prvi put nema
sigurnu mašinu za glasanje kroz koju je sve moglo da prođe. A, nisu
naučili ni da lobiraju. Doduše, i drugi se tome tek uče. Ali,
dugogodišnje delovanje iz opozicije je podstaklo ljude da budu mnogo
fleksibilniji i odgovorniji. Monopoli kroz koje je DPS godinama rešavao sva
pitanja onesposobljavaju stranku. Drugo je pak pitanje kako je uopšte DPS
rešavao probleme crnogorskog društva. Sada se sa posledicama njihovog lošeg
rada nosi čitavo društvo. Crna Gora je posle njihove vladavine potpuno
opustošena.
U radu parlamenta sam se trudila da radim najbolje što
mogu. Određivala sam se prema situacijama. Doživela sam da oni koji su
bili protiv mene prilikom mog prvog izbora za predsednicu parlamenta promene
svoj stav. To doživljavam kao veliku satisfakciju. Čak i oni koji su
inicirali moju smenu, uradili su to iz nekih političkih razloga i
obračuna, a ne zato što su bili nezadovoljni mojim predsedavanjem
parlamentom. To me obradovalo jer mislim da sam svoju ličnost
izgrađivala nastojeći da budem pravična i objektivna. Koliko god
su mi neke političke opcije bile bliske, a druge daleke, nastojala sam da
ugledaju svetlo dana. Nikada nisam položaj predsednice parlamenta iskoristila
da prevagu odnese moje političko mišljenje. Upravo to je presudilo da me
pripadnici različitih stranaka prihvate kao predsednicu parlamenta. Pored
toga, ostala sam odana stavovima svoje stranke i poslaničkog kluba kome
pripadam.
U Crnoj Gori je pre mene punih sedam godina predsednik
parlamenta bio Svetozar Marović. On je tu funkciju učinio
nedodirljivom, gotovo kraljevskom. Imao je malo nastupa u javnosti. Stvorio je
iluziju u javnosti da je to mesto izrazito moćno. Moć je crpio
zapravo isključivo iz svoje partije, a ne iz samog parlamenta koga
čine i ljudi iz drugih partija. Na tom mestu ponašam se sasvim
drugačije. Moja vrata su širom otvorena javnosti. Primila sam mnogo
građanki/građana. Kabinet predsednice parlamenta je pružao pravnu
pomoć svima koji su se obratili. Novinari imaju, na primer, broj mog
mobilnog telefona. Ne znam nijednog istaknutog političara ili državnog funkcionera
u Crnoj Gori koji je novinarima dostupan kad god zažele. Ponekad je to naporno,
ali želela sam da funkciju i posao koji obavljam učinim transparentnim, da
ga demistifikujem i oslobodim patrijarhalne tabuiziranosti. Sve je to bitno za
Crnu Goru koja je još prilično konzervativna i koja se tek čupa iz
minulih vremena u kojima su političari bili silno zabrinuti za dobro
naroda, a zapravo sasvim nedodirljivi.
Na
početku vašeg mandata javna osporavanja žene na čelu crnogorskog
parlamenta su imala formu prave hajke. Imam utisak da su se vremenom ta
osporavanja smanjila i razredila. Da li je tome doprinela i podrška koju su Vam
pružile ženske nevladine organizacije.
Osporavanja i napadi na moj izbor su bili vrlo jaki.
Preživela sam ih. Imam utisak da su ti napadi bili i kontraproduktivni. Kada su
me napadali samo zato što sam žena morali su da koriste vrlo niske udarce, a
upotreba niskih udaraca se vraća kao bumerang i okreće javno mnjenje
upravo protiv onih koji im pribegavaju. Kod većine ljudi takvi napadi su
izazvali revolt. Brojne ženske organizacije su ustale u moju odbranu. Meni je
to puno značilo. A donelo je i pozitivne promene u javnom mnjenju.
Naravno, u društvu akti ženske solidarnosti moraju biti u
još većoj meri ohrabrivani i afirmisani. Žene su učene da se glože, da
budu instrumenti "svojih" muškaraca, a ne da budu autonomne u
odlučivanju i ženski solidarne. Mnogo još moramo raditi da osnažimo zrnca
ženske solidarnosti koja su nastala sa pojavljivanjem ženskog pokreta i
masovnijim učešćem žena u radu stranaka.
I kada se nađu u politici mnoge žene se još uvek
ponašaju kao muškarci i deluju u funkciji muških interesa. Mene uvek zaboli kad
vidim da žene postaju oruđe u rukama svojih stranačkih drugova.
Naročito mi teško pada kad žene osporavaju druge žene. Mislim da neke
stranke podvaljuju svojim članicama jer im daju da one izgovore ono što
će ih konfrontirati sa ženama iz drugih stranaka. Trebalo bi da
naučimo neke lekcije, da postupamo mudrije i ne dozvolimo da nas
međusobno konfrontiraju jer nas je u organima vlasti, pa i stranaka, još
suviše malo.
Stranačke liste koje su se pojavile uoči
izbora, pred kojima se nalazimo, pokazuju da je jako malo žena na tim listama i
da su uglavnom na začelju listi. Ove liste su znak da će žena biti
još manje u parlamentu no što ih danas ima. Manje ima žena na listama DPS i SDP
no što ih je bilo uoči prošlih izbora.
Kakve kvote
za žene je usvojio Liberalni savez Crne Gore?
Liberalni savez nije usvajao kvote. Bili smo protiv
kvota. I sama reč nije prijatna, mada imam svest da je to jedna od
tehničkih mogućnosti da žene uđu u organe vlasti. Ali, Liberalni
savez ima puno žena u članstvu i to vrlo kvalitetnih žena. Dogodilo se
nakon poslednjih lokalnih izbora da od četiri gradonačelnička
mesta koja je osvojio Liberalni savez dva dobiju žene. Jedna je postala
gradonačelnica Budve, grada koji je bio privatni posed Svetozara
Marovića. Ne treba da kažem da je Budva grad koga opterećuje milion
problema, jer to je poznato. Ova mlada i ambiciozna žena se izvanredno snalazi
na mestu gradonačelnice. Isto je i u Nikšiću, koji je pak bio
privatni posed Mila Đukanovića. Gradonačelnica nudi
drugačije razrešavanje nagomilanih gradskih problema. One su za par meseci
koliko su na tim funkcijama doterale svoje linije, tako da izazivaju zavist.
Ali, zapravo je to posledica ogromnih napora koje ulažu da razreše probleme u
kojima su se našli gradovi na čijem čelu se nalaze. Prihvatile su
izazove i umeju da se nose sa njima. I vidljivi su uspesi.
Liberali prvi put učestvuju u vlasti, ali imamo i
dosta predsednica opštinskih odbora i dosta žena na listama. Žene su u
Liberalnom savezu uvažavane. Možda i činjenica da je Liberalni savez
stranka koja nema veliku moć utiče da su žene ravnopravne.
Obično tamo gde su koncentrisani moć i novac muškarci ne pripuštaju
žene. Ali i tamo gde smo osvojili vlast, žene nisu potisnute.
Menjaju li
se u Crnoj Gori zakoni u korist žena?
Od kada sam na čelu parlamenta uspele smo da
oformimo Odbor za ravnopravnost polova. Ali, evo žena koja je predsednica tog
odbora nije na izbornoj listi svoje stranke. Ne znam da li ćemo imati koga
da stavimo u taj odbor posle izbora, ako pođemo od pretpostavke da u
odboru treba da budu žene.
Odbor je do sada razmatrao zakone imajući u vidu i
žensku perspektivu. U celini nije menjano mnogo zakona pa i ženski ugao
gledanja nije mogao doći do izražaja.
U Krivični zakon su ušli stavovi koji inkriminišu
delikte nasilja protiv žena i sex traffikinga u skladu sa zakonodavstvom
razvijenih zemalja.
Izbori su u
Crnoj Gori odloženi. O čemu je reč?
U parlamentu Crne Gore prvi put se okupila većina
koja traži poštene uslove za slobodne i fer izbore. Uvek smo do sada imali
izbore čiji finalni rezultat nije bio izraz preovlađujuće volje
birača. Naše biračko telo je malo. Čini ga 450000 ljudi. Ima
biračkih mesta na kojima glasa po 18 birača. Kad imate autokratsku
vlast, te ljude je lako kontrolisati. To znači da se tačno zna ko je
za koga glasao i da ljudi nisu slobodni kad odlučuju.
Prilikom poslednjeg odlučivanja u Skupštini Crne
Gore među strankama koje su tražile poštene uslove za slobodne izbore nije
bila i stranka Mila Đukanovića. DPS u stvari vuče sve
privilegije i monopole iz perioda komunističke vlasti i putem njih
produžava svoje lažne pobede na izborima. Tako smo došli u situaciju da je
parlament doneo izmene kojima je popravio te uslove, ali da predsednik
Republike i njegova stranka koja ima svoju vladu, iako ta vlada još od 2.
aprila nema parlamentarnu podršku, insistiraju da se izbori moraju izvesti na
stari način. Pošto su suprotstavljene strane bile nepomirljive, uz
pomoć OEBS-a je pronađeno treće rešenje, koje je nedavno
usvojeno u parlamentu i koje je zahtevalo odlaganje izbora od 6. za 20.
oktobar. Sada se spremamo za izbore, ali nemamo Ustavni sud. Koincidencija je
da su istovremeno svih pet sudija Ustavnog suda otišli u penziju. Sudije
Ustavnog suda predlaže predsednik, a bira parlament. Kako je došlo do promene
političkih snaga u parlamenti, jedan predlog predsednika Republike nije
dobio većinu, pa sada on obavlja konsultacije kako bi našao ličnosti
koje će dobiti podršku parlamenta. Ustavni sud je bitan za tok izbora jer
je jedini ovlašćen za odlučivanje po raznim pravnim lekovima u samom
izbornom procesu.
Gde je
zapelo sa ustavnom poveljom. Kako Vi vidite stvari u ovom trenutku, odnosno
kako bi se sa crnogorskog stanovišta problem mogao definisati.
Jedno je šta ja o svemu tome mislim, a drugo dokle smo de facto stigli. Prvo, ne postoji jedno
crnogorsko stanovište. Postoje najmanje dva crnogorska viđenja, što je
loše za jednu tako malu zemlju kakva je Crna Gora. Crna Gora mora na period,
koji je znatno duži od tri godine, opredeliti svoje mesto u državnoj zajednici,
što znači da bi morao postojati konsensus političkih snaga o tome
kakvo će to njeno mesto biti. Ne bih ulazila u razjašnjavanje istorijskih
okolnosti iz kojih je proizašao tako duboki rascep i podeljenost biračkog
tela Crne Gore u odnosu na osnovno državotvorno pitanje. U ovom trenutku razlog
njihove podeljenosti (namerno kažem "njihove", a ne naše) leži u
činjenici da zagovornici i jedne i druge opcije nastoje da sačuvaju
svoj deo biračkog tela, svoje glasače. Tako jedni, preko ustavne
povelje, glume velike borce za crnogorsku nezavisnost, a drugi se ponašaju kao
zaljubljenici u jedinstvenu državu sa Srbijom. Rekla sam "njihove"
zato što postoji i treća politička snaga u Crnoj Gori, okupljena oko
Liberalnog saveza Crne Gore koji je bio protiv potpisivanja Beogradskog
sporazuma jer smatra da zajednička država Srbije i Crne Gore ne može biti
povoljna jer će uvek postojati prirodna želja Srbije za dominacijom s
obzirom na razliku u veličini te dve zajednice. Dakle, Liberalni savez je
bio protiv toga, ali je uvažio realnost iza koje je stala međunarodna
zajednica. Liberalni savez se odlučio da prati DPS u tome, prosto stoga
što je većina crnogorskih građana koja priželjkuje nezavisnost Crne
Gore, glasala za DPS verujući da će ta partija ispuniti ono što im je
obećavala. Time je DPS i dobio političku moć koju ima.
Poznata su mi rešenja predložena u ustavnoj povelji.
Znane su mi i tačke sporenja. Jasno je da uz srpski koncept stoji i deo
crnogorskih političara. Pretpostavljam da svima odgovara odlaganje
donošenja te povelje, jer ustavna povelja stavlja tačku na pitanje
državnog statusa. A manipulisanje upravo tim pitanjem održava neke političare
u životu i daje im osećanje da u svojim rukama drže glasove birača.