'Odlazak' kao ideja postoji u životu moje generacije još
od osnovne škole. U moju osnovnu školu, u moj i živote mojih drugarica i
drugova dolazile su izbeglice. Oni su nam izgledali nekako čudno,
nestvarno, a sa godinama smo i sami počeli da ličimo na njih.
Prvi moj drug koji je otišao bio je jedan Bosanac. Bili
smo u drugom razredu srednje škole. On i njegova porodica su imali
velikih problema zbog nacionalnosti. Prodali su sve što su imali i otišli za
Kanadu. Posle tog usledili su razni drugi odlasci. Krug onih koji su otišli
širio se. Svaki sledeći odlazak je bio manje traumatičan od
prethodnog, postajao je, nezgodno je reći, prihvatljiviji. Počeli smo da stičemo naviku.
Nikada nisam imala nameru da odem iz Jugoslavije. Mama me
učila da je to moja zemlja, da treba da ostanem i borim se za
drugačiji, kvalitetniji život u njoj. Poverovala sam da će baš moja
generacija stvoriti bolju budućnost našoj zemlji. Posle silnih razočarenja
i strašnih događanja u našoj zemlji shvatila sam da nemam nikakvu moć
da nešto promenim. U stvari, ja nisam to sutra naše zemlje, jer mi ne daju da
to budem. Postoje ljudi koji su zauzeli stabilna mesta, imaju moć i ne daju
mladima da grade budućnost po sopstvenoj meri. Govorim o generaciji naših
dedova i baba. Oni pate od kompleksa svemoćnosti. Uništili su
budućnost generaciji naših majki i očeva i sada uništavaju našu. Sve
to zarad nekih svojih ideja, koje bi trebalo nekud da vode, a zapravo su nas
dovele u stanje beznađa. Oni veruju da su večni, misle da su popili
svu pamet ovog sveta, da su najjači i najbolji samo zato što su pre pola
veka oslobodili zemlju od "tiranina Nemca". Jel' tako? I misle da
svet i dalje funkcioniše onako kako su ga oni videli u mladosti. Ne žele da
otvore oči i puste nas da gradimo budućnost. Zato, eto, jedino što
ostaje mojoj generaciji jeste da pobegne iz vlastite zemlje. Moja dilema je
bila: stvoriti samoj sebi budućnost, koja neće imati veze sa našom
zemljom ili istruliti i poludeti u njoj. Mi smo urlali, a niko nije hteo da nas
čuje. Jer, oni su suviše visoko, a mi suviše nisko. I tako ja odoh.
Izabrah da se borim za sebe.
Moja drugarica Mirjana je pronašla varijantu da studira
arhitekturu, jer je čula od jedne drugarice da u Italiji postoji
mogućnost da se dobije stipendija za studiranje. Sa tom idejom smo krenule
u Italijanski kulturni centar u kome smo dobile vrlo šture informacije. Posle
toga smo "kopale" po Internetu i pronašle nešto više informacija. Sa
šačicom prikupljenih informacija smo "zapucale" u Italiju.
Otsele smo kod jedne prijateljice mamine prijateljice - feministička varijanta. Dakle, 1. septembra 1998.
smo stigle, sedmog sam polagala prijemni ispit i položila, za dva dana sam
podnela zahtev za dom i stipendiju, molbu za dozvolu boravka. Devetog septembra
su nam uveli sankcije i JAT-ovi
avioni su prestali da lete. Ostale smo u Italiji bez varijante za povratak, bez
krova nad glavom i bez novca. "Na mišiće" smo se izborile da se
vratimo nekim kombijem preko Austrije i Mađarske.
Sebi sam
rekla kad sam polazila u Italiju: "Kad se vratiš kući, donećeš
definitivnu odluku da li ideš ili ostaješ." Za tih deset dana osetila sam
na kratko šta znači živeti u normalnoj zemlji. Ono što smo u Italiji
razrešile za deset dana, u Beogradu je bilo nerešivo. Videla sam da biti student u Italiji znači imati
određen društveni status. Država je tu da ti pomogne, a ne da ti odmogne. I tako
deset dana sam živela normalan život, a na povratku za Jugoslaviju opet
bezbrojne prepreke. Čim namirišem Jugoslaviju, odmah problem. To su
nenormalnosti u kojima ljudi u Jugoslaviji žive godinama. U našoj zemlji većina ljudi je poremećena. I ja
bih poludela da sam ostala. Moja generacija se samo seća problema.
Roditelji su imali malo vremena za nas jer su bili preokupirani time kako da
nas prehrane. Često sam bila ljuta na moju mamu zato što je nema. Iz ove
perspektive mi je jasno da nije ni mogla da bude uz mene ako je htela da nas
prehrani. Uopšte, užasno mnogo je žrtava kod nas. To je jasno prikazano u filmu
"Bure baruta". Ko ga je gledao mogao bi da se složi sa rezimeom: Niko
nije nevin, a svi su žrtve.
Naravno, ni italijansko društvo nije bez problema. Ovde se
osećam kao strankinja, ali ovde ja to i jesam. Osećam povremeno i
miris rasizma, nacionalizma…Iskreno, sutra bih se vratila u Beograd, da mogu.
A, ne mogu. Ne mogu, jer neću da gledam kako moj grad umire, a ja ne mogu
to da sprečim, niti promenim. Ima toliko jačih od mene koji su
mafioze, najgori ljudski šljam, a na uticajnim su mestima i kroje
budućnost mojoj zemlji. Oni bi me zgazili kao mrava. Apsolutna nemoć
je u pitanju. Ja ne mogu da dišem u toj
nemoći, ne mogu da se radujem. Neću se vratiti dok god
bude situacija kakva je sada.
Drugo pitanje je koliko ću ostati u Veneciji. Ovo
nije moj grad, ni moja zemlja. Jedino me moj dečko Đani vezuje za
ovaj prostor, ali i on je spreman da se pomerimo jednog dana odavde. Ostaje
činjenica da mi ova zemlja pruža mogućnost da studiram, da zaradim za
kiriju, za hranu, odeću, obuću. To su elementarne stvari i normalno
je da ih imaš. I zato ostajem ovde. Meni je potrebno da živim u normalnim
uslovima da bih učila, završila studij i stala na sopstvene noge.
Najveći problem mi je u Veneciji predstavljalo to
što sam strankinja i što sam iz Srbije. Kada sam 1998. u oktobru došla u
Veneciju bilo je najavljeno bombardovanje Jugoslavije. Ko god bi mi se obratio,
osećala bih mu u glasu: "A ti si ona vest sa Teleđornale!
Ispričaj nam malo uživo šta se kod vas događa." To mi je strašno
smetalo. Osećala sam se kao slučaj na propitivanju.
Puno puta sam shvatila da mi ljudi šalju poruku: "Ti
ne pripadaš ovde." Jedan slušbenik u odeljenju za dodelu stipendija mi je
eksplicite rekao: "Što si ti došla ovde da kradeš italijanskim studentima
stipendiju?" Jedan profesor, koji je trebalo da mi da saglasnost za
nostrifikaciju ispita koje sam u Beogradu na fakultetu položila, je bacio moja
dokumenta na pod ne pogledavši ih i rekao: "Mene to uopšte ne interesuje.
Na fakultetu u Beogradu se sigurno ne radi ono što ja radim."
Na početku, moj italijanski jezik nije bio dobar. I oko
toga sam imala neprijatnih situacija. Recimo, kad bi mi nedostajala neka
reč na italijanskom, ubacivala sam englesku reč. Jedan profesor me
pitao: "Ako bolje govoriš engleski, zašto nisi otišla u Englesku da
studiraš?"
Našla
sam se i pred nizom prepreka koje su posledica primene automatizacije u
svakodnevnom životu. U prvih nekoliko dana svaka vrata sam doživljavala kao
preponu, a odlazak u WC je mogao biti agonija. Sve je funkcionisalo sasvim drugačije nego kod nas.
Satisfakciju mi je predstavljao kvalitet studija. Ovde
postoje profesori koji se bave samo gramatikom japanskog jezika, koji su
specijalisti za izgovor, za književnost, novinske ili udžbeničke tekstove,
lektori se menjaju svake dve godine, ne puštaju korenje na katedri. Što se
tiče drugih predmeta, otvorile su mi se mogućnosti koje nisam mogla u
Beogradu ni da zamislim. Mogu da izaberem smer: književno - jezički, istorijski,
arheološko - umetnički, filozofsko-religijski. Ovde imam 21 ispit. Od toga je deset ispita
po mom izboru. U Beogradu bih studij japanskog završila sa 14 ispita. Po mojoj
proceni bih nešto naučila pripremajući polovinu.
O bombardovanju Jugoslavije ne volim da govorim.
Osećala sam se užasno, izolovano i na neki način kao izdajnica.
Pitala sam se šta ću ja u Veneciji kad je veći deo mene u Beogradu.
Niko se u Veneciji prema meni nije odnosio neprijateljski. Krug u kome sam se
kretala bio je protiv bombardovanja i to su mi davali na znanje. Ali, u Italiji
su me zadržale samo reči moje mame da bi je moj dolazak u Beograd dotukao
i da joj je dovoljna strepnja za brata i sestru.
Povukla sam za sobom moje najbolje drugare Sabinu i
Željka. Sabina je povukla Nebojšu i Lidiju. Željko Irenu i
Nemanju. Nebojša jednog drugog Nemanju i Anđelku. Sabina, Željko i ja
Natašu, našu poslednju četvrtinu. Eto
krug se širi. Sada nas je već dosta ovde. Oni koji nisu sa nama u Italiji
otišli su u SAD, Španiju, Australiju, Japan, Mađarsku. Ko je gde mogao.
Kada sam odlazila 1998. na autobuskoj stanici me je pratilo preko dvadeset
ljudi. Pre dve nedelje, kada sam od kuće krenula za Veneciju, na stanicu
su me ispratili Željko, Sabina i Nataša koji su posle nedelju dana krenuli,
takođe, za Italiju. Svaki put kad dođem u Beograd, sve je manje ljudi
koje želim da vidim i sve manje razloga da za Beograd budem vezana. Gotovo sve
meni drage osobe su "zapalile" za inostranstvo. Što se tiče moje
porodice, sestra mi je na postdiplomskim studijama u Budimpešti, mama na
relaciji Beograd-Venecija-Budimpešta. Đani, Željko i ja živimo u jednom stanu
i mama ima gde da dođe. Jedino me moj brat još vezuje za Beograd i
nekoliko drugarica - Makica koja će ubrzo otići i Kaća koja
nema gde da ode.