Trauma
nije deo naših svakodnevnih iskustava. Većina ljudi retko ili nikada ne
doživi traume. Trauma se razlikuje od stresa koji jeste deo iskustava
većine ljudi. Stres može biti posljedica brzog životnog tempa, gubitka
posla, razvoda, bolesti nekih nama dragih bića… Pod određenim
uslovima stres može djelovati kao trauma. Trauma je pak posljedica
događanja koja nisu uobičajena, koja nam preokreću život. Na
primjer, čovjek preživljava traumu ako se nađe u razornom
zemljotresu, poplavi, zoni ratnih operacija. Za javljanje posttraumatskog sindoma
odlučujuća je težina traume, vrijeme njenog trajanja i prethodna
traumatična iskustva koja čovjek ima. Da li su prethodne traume
razriješene, koliko je ličnost ojačala kroz njihovo razrješavanje i
da li je razvila adaptivne snage – od svega toga zavisi kako će ona/on i
kojim tempom prevazići novonastalu traumu, kaže Verica Mirović.
Postoje li razlike između žena žrtava nasilja u
porodici i žena koje su žrtve trgovine ljudima?
Nasilje
je elemenat iskustva i žena žrtava porodičnog nasilja i žena žrtava
trgovine ljudskim bićima. Ono što bitno otežava položaj žena žrtava
trgovine ljudskim bićima je iskustvo učestalog seksualnog nasilja,
višestruko ponavljanje silovanja. Silovanje, nažalost, poljulja ženu iznutra,
uzrokuje duboke i dugotrajne traume. Pored toga što silovanje ugrožava tjelesno
zdravlje žene, žena gubi osjećanje ličnog dostojanstva i
samopoštovanja, razara joj identitet i sliku koju ima sama o sebi. Posljedica
je i gubitak povjerenja u druge ljude.
Koliko je žena žrtava trgovine ljudima do sada prošlo kroz
Sigurnu žensku kuću?
Pedeset
i jedna.
U Sigurnu žensku kuću su i tokom protekle dve godine
dolazile žene žrtve trgovine ljudskim bićima. Vi ste pokušavale da javnost
upoznate sa problemom trgovine ljudskim bićima. Sve je ostajalo nekako na
margini. Šta je presudilo da slučaj S.Č. dospe na prve novinske
strane?
Tačno
je da se već dve godine trudimo da probudimo savjest
građanki/građana Crne Gore. Vodile smo medijske kampanje (spotovi,
džinglovi, propagandni materijali…), radile edukacije policajaca, ljudi iz
centara za socijalni rad, žena iz tužilaštava, sudova, članica ženskih
grupa i imale smo svijest da je to nedovoljno, da većina ljudi ne prima
poruke koje im upućujemo, da se slabašni glas jedne ženske grupe prima sa
dozom nepovjerenja. A trgovina ljudima je eskalirala. Nisu samo Moldavke i
Ukrajinke bile u lancima trafikanata. Bile su tu i devojke iz Srbije, Bosne,
Crne Gore… Istina je da ljudi rađe zatvaraju oči pred neprijatnom
pojavom, no što su spremni da je sagledaju i suprotstave joj se. Retki istražni
i sudski procesi su ili zataškavani ili završavani bez ozbiljnog kažnjavanja za
ozbiljan delikt. Trafikovane žene su i ranije davale izjave policiji. Iz
policije je to prosleđivano ili nije prosleđivano, tek ozbiljnog
suočavanja sa problemom nije bilo. Imala sam utisak da sve završava u
fijokama nekolicine ljudi. Valjda su u jednom trenutku i te fijoke popustile.
A žene
su uglavnom deportovane u zemlju porekla?
Da, u
većini slučajeva su, nakon kratkih izjava datih policiji,
deportovane.
Čini
mi se da su naše kampanje primane sa nevjericom i nepovjerenjem. Čula sam
u gradu komentare da je “to tamo neka ženska rabota”. Kod dosta ljudi žensko
organizovanje još izaziva otpor. Slučaj S.Č. su nekako od prvog dana
preuzeli mediji. Suviše su senzacionalistički od 12. novembra 2002, sve to
tretirali. Naslovi su aludirali na učešće poznatih ličnosti u
aferi, a ljudi su naročito na to prijemčivi. Ako postoji primisao da
je neki političar umiješan, odmah se pobudi radoznalost. Naravno, da je to
za nas koje radimo sa žrtvama u drugom planu i da nas interesuje samo u mjeri u
kojoj moć tog čovjeka može dodatno da destabilizuje ženu.
Kad je
S.Č. došla u kuću može se reći da je bila u poodmakloj fazi
posttraumatičnog sindroma. Žena je provela četiri godine na našim
prostorima (u Vojvodini, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori). Sve vrijeme je prolazila
kroz strašna iskustva. Bila je izložena fizičkom, psihičkom,
emocionalnom i seksualnom zlostavljanju. Dakle, bila je dugo vremena izložena
užasnom nasilju, što znači da su svi simptomi posttraumatskog stresa imali
povoljno tlo da eskaliraju i razviju se. Ona je pokušavala da se bori,
prilagođava situacijama, da gradi mehanizme preživljavanja, ali traume su
bile jače od njenih odbrambenih mehanizama. Traume su promenile njenu
percepciju svijeta, njene emocije, telo i dušu. Mogla bih da tvrdim da se
užbenički na S.Č. moglo pratiti kakve posljedice na sve strukture
ličnosti ostavlja trauma. Bila je zbunjena, slabe koncentracije, komfuzna,
njene izjave pratile su pojačane glavobolje, bilo joj je teško da održava
orijentaciju u vremenu i prostoru. Imala je već razvijen ‘osjećaj
krivice’, koji spada u jednu od mogućih reakcija na traumu. Okrivljavala
je sebe što nije u pravom trenutku osjetila da joj prijeti opasnost, što je
imala želju da živi bolje no što joj je njeno mjesto omogućavalo, što je
poželjela da zaradi novac… Stidjela se. Osjećaj srama je pratio svaki njen
iskaz.
Treba
znati da trgovci ljudskim bićima uvlače žene, protiv njihove volje, u
različite deliktne radnje, da ih potom time ucjenjuju i prenaglašavaju
njihovo učešće u deliktu. Žene često nemaju realnu sliku o tome
šta su učinile, za šta su, a za šta nisu krive. Dakle, i S.Č. su
pratile sumnje šta je uradila a da to nije željela ni htjela da uradi. Imala je
fleš bekove, nametnute misli. Neki blagi podsticaj ili impuls mogao je u njoj
da proizvede neočekivano burnu reakciju, koja je ličila na reakciju u
traumi. Reč je, zapravo, o nekim situacijama koje su je asocirale na
stvarno traumatična događanja. Njeno stanje bi se moglo opisati kao stanje
stalne potrebe da govori o traumi i straha da neće izdržati da izgovori
ono što je muči. Fleš bekovi, nametanje slika i situacija, prekid misli su
deo njene svakodnevice.
Kakva je
bila tvoja uloga u odnosu sa S.Č.?
Pre
svega profesionalna. Trebalo je dati joj prostor da niveliše bujice ružnih
slika, zvukova, neprijatnih dodira koji su je obuzimali. Bilo mi je važno da
joj prenesem poruku da nije kriva za ono što joj se dogodilo, da to nije ni
njena krivica, ni sramota, da sramotu treba da osjećaju oni koji su je
gurnuli u sve to i držali u ropskom položaju. Za nju je riječ
profesionalke mjerodavna. Iz te pozicije lakše je prenijeti joj da je stanje u
kome se nalazi normalna reakcija na užase koje je prošla, da ne bi bilo
normalno da nema osjećanja koja ima. Strašne glavobolje, bolovi u
mišićima i stomaku, nepovjerenje u ljude – sve su to normalne reakcije na
ono kroz šta je ova žena prošla. U pauzama ispitivanja u policiji i sudu
nastojala sam da joj dam što temeljitija objašnjenja onoga što osjeća tjelesno
i duševno, da joj probudim nadu da je moguće izaći iz tog stanja.
Kako je
na S.Č. delovao tok istražnog postupka?
Izgledalo
je kao da sve ponovo preživljava. Prvo je davala izjavu policiji, u više
navrata. Onda je pred kamerom ponovila to što je prvo rekla u policiji. U
cjelini sa policijom je razgovarala dvadesetak sati. Posle policije na red je
došao istražni postupak kod istražne sudijke. Gospođa Ana Vuković je
vrlo pažljiva, dobronamjerna i krajnje profesionalna osoba. S.Č. je stekla
povjerenje u nju. Ipak, bio je to za S.Č. iscrpljujući maraton kroz
proživljene i već više puta objelodanjene muke. Dolazila je u SŽK krajnje
iscrpljena. I zbog nas iz SŽK i zbog drugih djevojaka koje su još uvijek u
rukama trgovaca ljudskim bićima ona se naprezala do krajnjih granica,
pokušavala da iz sjećanja izvuče imena koja je potiskivala, mjesta na
kojima je bila mrcvarena i silovana, detalje onoga što su joj ‘korisnici
usluga’ i trafikanti radili…
Ponavljanje
životne priče u postupcima istrage je zapravo ponavljanje traume. Sasvim
je drugo kad žena tokom terapeutskog postupka priča o traumi, jer u tom
postupku ona vlada pričom, govori koliko može u tom trenutku i
terapeutkinja nalazi način da zatvori priču tako da žrtva doživi
olakšanje.
U
istrazi, osim sudijke, pitanja postavljaju i branioci okrivljenih. U
slučaju S.Č. izređala su se četiri advokata koji su bili
potpuno bešćutni prema žrtvi. Nisu prezali da insinuiraju, da zabadaju
strelice svojih pretpostavki na mjesta na kojima je žrtva najranjivija. Na
primjer, iskopali su da joj je otac Rom i natuknicama sugerirali da su sve to
‘ciganska posla’. Naravno, da je takve opaske žena morala doživljavati kao
dodatnu nelagodu. Isto tako su sve vrijeme pokušavali da joj se obraćaju
kao prostitutki, nastojeći da je takvim etiketiranjem omalovaže kao
svjedokinju. Moram da kažem da mi je bilo izuzetno mučno od onoga što su
advokati radili toj ženi u istražnom postupku. Ipak je žrtve potrebno zaštiti
od takve dodatne torture koja ugrožava njihovo dostojanstvo. Upravo to je
izazvalo pred kraj ispitivanja njenu totalnu emocionalnu iscrpljenost i
oduzimanje ekstremiteta.
Traumatiziranoj
osobi je jako važno da povrati kontrolu nad svojim životom i postupcima. Za
početak dovoljno je da sama odredi kada će jesti, da li će i
kada piti kafu, kupati se, šetati. Sve to je bilo teško obezbijediti joj u SŽK.
Neke greške su dio naše želje da joj pomognemo, a neke su uslovljene razlozima
njene bezbjednosti. Ma koliko se mi trudile da ona bude sigurna, njeno kretanje
je moralo biti limitirano, struktura dana uslovljena istražnim postupcima…
Kad se
zamislim, nakon njenog odlaska, imam problem sa činjenicom da je i ovaj
period u njenom životu bio prožet nasiljem. Naravno, ne nasiljem koje je
preživjela, ali ona jeste morala da izdrži mnogobrojne pritiske institucija,
medija, a pitanje je kako je i nas doživljavala jer smo i mi bile dio jednog za
nju mučnog postupka.
Koliko
sati je S.Č. davala izjave?
Kad bi
se sabralo stotinak sati – priče policiji, nama u SŽK, istražnoj sudijki,
odgovaranje na pitanja, prepoznavanje objekata… Sto sati morala je da
proživljava najgore stranice svog života. I nije unapred znala koliko će
to trajati i kada će se završiti.
Kakve šanse S.Č. ima da izađe iz traume u
kojoj živi?
Nažalost, vrlo sam skeptična. Pred njom je
dugačak put. Prvo, mora da se izbori sama sa sobom, a potom da pokuša da
se uklopi u treću sredinu, u drugačije kulturne obrasce, da povrati
povjerenje u ljude, da uspostavi kontakt sa djecom koju nije vidjela
četiri godine, što će možda biti najteže… Pod idealnim uslovima njen
put će biti vrlo trnovit i težak.
Kako je medijsko praćenje svedočenja
S.Č. uticalo na nju?
Izuzetno
loše. To je bila neljudska, neprofesionalna, dodatna agresija na nju. Pa jedan
dnevni list je na početku objavio njeno puno ime i prezime. Pri kraju
njenog boravka u Crnoj Gori “Publika”, a potom i neki drugi listovi objavili su
njene fotografije. To su užasne povrede ličnosti i izazvale su strašnu
patnju. Ne mogu da shvatim zašto su joj to uradili.
Ali, da njena
priča nije izašla u javnost, o sex traffikingu bi se i dalje pričalo
kao o pojavi koja se događa negde drugde, a ne tu u našem komšiluku.
Tako je. Crna Gora je profitirala od njenog
svjedočenja. Danas, teško da bi se mogla u Crnoj Gori naći osoba koja
ne zna šta je sex traffiking. Naša djeca će posle svega ovoga valjda biti
opreznija. Preventivo, S.Č. je uradila jako mnogo na suzbijanju ove jezive
pojave.
Sve češće u Sigurnu žensku
kuću dolaze i žene sa naših prostora. Dakle, žrtve trafikanata nisu samo
Moldavke, Ukrajinke, Rumunke?
Naravno, postali smo i zemlja porekla a ne samo
zemlja tranzita i destinacije. Za mene je tužno saznanje bilo kada smo
S.Č. odvele u treću zemlju, da smo u kući gdje je smještena
susreli i djevojke iz naših krajeva. Ali, to jeste realnost ženskih života
danas i ovdje.