Šta radiš
kad Skupština ne zaseda?
Trenutno je pauza u Skupštini, pa mogu malo više da se
posvetim poslovima koje sam radila u civilnom sektoru. Uspela sam u toku leta
da pripremim projekat kojim oživljavamo jednu zakonsku mogućnost. Zakon o
lokalnoj samoupravi ima instituciju ombuda.
Ta institucija je zakonskim rešenjem tek nagoveštena, to jest pominje se u dve
rečenice. Tražila sam podršku OEBS-a, zapravo da nam omoguće
edukaciju, da povežemo civilni sektor i lokalnu samoupravu, da stvorimo
kriterije po kojima bi se birali ombudi. To su preduslovi da bi budući
ombudi mogli da otpočnu svoj posao na lokalnom nivou. Isto tako, oko
sadržaja i načina rada koristićemo pomoć OEBS-a, odnosno
spoznaje koje ta organizacija ima o delovanju sličnih institucija u svetu.
Međutim, malo je zemalja koje
imaju instituciju ombuda na lokalnom nivou. Postoje u nekim delovima Velike
Britanije. Naša situacija je po mnogo čemu specifična. U minuloj
deceniji prošli smo kroz ogromnu eroziju u svim društvenim segmentima, a
posebno na planu ostvarivanja ljudskih prava. Sjajno je da smo tu instituciju
dobili kroz zakon o lokalnoj samoupravi. Sada tu mogućnost treba
iskoristiti, dati joj prave sadržaje, omogućiti joj da ispuni prazninu
koja postoji između civilnog sektora i organa lokalne vlasti.
Šta ta
institucija znači za građanku/građanina. Sa kojim pitanjima mogu
doći kod ombuda i očekivati da od nje/njega dobiju odgovor.
Dobro je što naglašavaš građanka jer, između
ostalog, lokalni ombud treba da se bavi pravima žena. Ukoliko postoji
diskriminacija žene po osnovu pola kome pripada, što žene vrlo učestalo
doživljavaju, zadatak je ombuda da onemogući tu, kao i sve druge oblike
diskriminacije. Ombudu je moguće ukazati na diskriminaciju
pojedinke/pojedinca, grupe, na vlastitu diskriminaciju ili diskriminaciju druge
osobe. Ukoliko se dokaže da je reč o diskriminaciji ombud će imati
mogućnost da na nju ukaže organima vlasti i utiče na ispravljanje
posledica te diskriminacije. Isto tako, ako su nekome uskraćena prava, a
postoji indicija da je bila reč o korupciji, ombud će imati
mogućnost da reaguje. U bilo kojoj vrsti selekcije ako dođe do
protežiranja jedne strane, a diskriminisanja druge ili drugih biće
moguće da ombud reaguje. Ombud će imati vrlo precizna
ovlašćenja. Suštinski on/ona će nadzirati rad lokalne uprave i
reagovati na sve odluke koje pogađaju građanke i građane a nisu
zasnovane na pravnoj regulativi.
Praktično
je zaštita ljudskih prava žena, u nedostatku resora koji bi se time bavio,
prošla kroz ministarstvo za lokalnu samoupravu?
Tako je. A isto tako, projekat će početi da se
realizuje pre no što bude donet zakon o narodnom advokatu u Skupštini Srbije.
Očekujem da će na jesenjem zasedanju Skupštine biti donet zakon o
narodnom advokatu. Reč je o centralnom državnom ombudu koji će imati
kancelariju sa pomoćnicima za specifične zadatke ombuda. Borićemo se da jedan
od zamenika ombuda bude samo za ženska ljudska prava.
Da li je
delatnost ministarstva za lokalnu samoupravu usmerena ka zaštiti ljudskih prava
grupa koje su inače u društvu marginalizovane posledica toga što je na
čelu ministarstva Rodoljub Šabić iz Socijaldemokratske partije?
Za mene je prirodno da ljudi socijaldemokratske
orijentacije, levičari, prednjače u takvim inicijativama, jer je
zaštita ljudskih prava deo programa socijaldemokratskih partija. 'Rodna
jednakost', 'jednake mogućnosti za sve ljude', 'socijalna pravda' su
kategorije za čiju realizaciju se zalažu partije socijaldemokratske
orijentacije. Kada je reč o ljudskim pravima žena treba imati u vidu da su
socijalna prava žena ugroženija jer se uz ostale marginalizacije lepi i
marginalizacija po osnovu pola. Unutar ranjivih kategorija građana, kao
što su izbeglice ili raseljena lica žene su u lošijem položaju. Kada dolazi do
otpuštanja radnika, žene češće gube posao. Dakle, u svim teškim
situacijama žene prolaze lošije od muškaraca.
Ti si
uključena u kampanju "Ekonomski ravnopravne".
Čemu daješ prioritet u popravljanju ekonomske pozicije žena?
Prva stvar je da se ekonomska neravnopravnost žena
učini društveno vidljivom. Bitno je da se utvrdi i pokaže da su žene kao
društvena grupa u ekonomskom smislu diskriminisane, odnosno da postoji velika
neravnoteža u raspodeli ekonomske moći između muškaraca i žena. Kad
je to vidljivo u društvu treba problem učiniti političkim problemom,
a to znači definisati prioritete koji će voditi smanjivanju i
eliminisanju ekonomske neravnopravnosti žena.
Da li si za
uvođenje mera takozvane pozitivne diskriminacije, to jest da žene pri
istim kvalifikacijama i zadatim uslovima imaju prednost pri zapošljavanju.
Apsolutno, da.
Na koji
način je to moguće realizovati?
Čini mi se da je ovog trenutka primereno primeniti
ono na čemu smo kao stranka, prilikom formulisanja Zakona o izborima za
lokalne organe uprave, insistirali u parlamentu i dobili – 30% žena u organima
lokalne uprave. Kvota je dobra garancija ženama da neće biti sasvim
zanemarene. Kada se vrši izbor 30% mora biti minimum rezervisan za žene. To
znači da su mesta unapred rezervisana za žene, a liste na kojima nije
trećina žena neće biti proglašene. Naravno, to je potpuno
različito od uobičajenog važećeg načina izbora. Ali, kad se
pogleda u kojoj meri su žene zapostavljene, izostavljene, preskočene, bez
kvota ćemo teško izboriti ravnopravnu poziciju. Uostalom, kvote koriste i
vrlo razvijene zemlje. Praktično sve zemlje razvijene demokratije imaju
kvote u predstavničkim telima i na mestima na kojima se donose odluke da
bi ispravile neravnotežu u pogledu zastupljenosti žena. Taj problem je
evidentiran i postoje razuđeni mehanizmi njegovog rešavanja.
Da bi žene
u ekonomskoj sferi pomerile bar malo postojeću neravnotežu šta treba
uraditi?
Prvo treba utvrditi jasnu sliku stanja. Neke pokazatelje
već imamo. Imamo pokazatelje o vlasništvu, o zaposlenosti... Manje od
petine žena su vlasnice stana, samo 8% žena su vlasnice kuća. Stanove i
kuće su najčešće zajednički sticali muž i žena, ali kad je
ukinuta kategorija stanarskog prava takoreći preko noći ženama je
učinjena ogromna nepravda. Pokazalo se da zaista živimo u društvu koje je
u velikoj meri autoritarno i tradicionalno. Žene su ekonomski razvlašćene
na brzinu. Kad su se prenule, njihovi muževi su bili vlasnici stanova koje su
zajednički sticali. Na prvi pogled, to ne mora da bude problem. Ali,
osećaj vlastitog statusa zasnovan je, uz ostalo, i na vlasništvu. Žena
sebe doživljava na drugačiji način ako je vlasnica ili suvlasnica stana.
To je radikalno drugačija situacija od ove u kojoj zasigurno zna da joj
ništa ne pripada. Žena ne može podići hipotekarni kredit da bi
započela posao, muškarac može. Isto važi i za vlasništvo nad zanatskim
radnjama, automobilima i drugim materijalno vrednijim stvarima. Muškarci su
većinski vlasnici imovine. Žena se pojavljuje kao vlasnica gotovo samo u
slučajevima kada muškarcu preti opasnost da će biti radikalnije
oporezovan. Jasno je da je takva vrsta vlasništva u većini slučajeva
zapravo fiktivno vlasništvo, pretvoreno u stvarno vlasništvo dominacijom i
odnosima moći. Dakle, treba snimiti stanje i na bazi podataka napraviti
prioritete u delovanju. Kada znamo prioritete, iznaći ćemo mehanizme.
Jedan od prioriteta je i iznalaženje zakonskih rešenja koja će popraviti
ekonomsku poziciju žena.
Zakon o
radu je donet. Sa mnogim rešenjima žene nisu zadovoljne. Koliko je realno
očekivati da se ovaj zakon u skoroj budućnosti menja?
Tačno je: Zakon o radu je donet. Međutim,
ukoliko bude vršen adekvatan pritisak, neke izmene mogu biti donete. Poslanici
SDP, stranke kojoj pripadam, su pokušavali, podnoseći amandmane na Zakon o
radu, da smanje dužinu radnog staža za žene. Smatrali smo da je ženska radna
snaga mnogo više iscrpljena od muške budući da su žene na dva fronta (u porodici
i na radnom mestu) u minuloj deceniji bile izložene enormnim stresovima i
naporima. Ako tome dodamo da je proces privatizacije u toku, da će veliki
broj žena na tržištu rada morati kod privatnika da konkuriše i da žene koje su
u poslednjoj dekadi svog radnog veka teško mogu da ostvare norme i uopšte
dobiju posao kod privatnika, jasno je koliko produžavanje radnog staža
pogađa ovu, ne malu, grupu žena. Želeli smo da tu nepravdu, koju je
donošenje ovog zakona učinilo ženama, predupredimo, ali u tome nismo
uspeli. Prosto, parlament nije prihvatio naše predloge. Ipak, uspeli smo da se
izborimo da se zadrži beneficirani staž, da se pojača zaštita zaposlenih
trudnica i da se u Zakon o radu unese klauzula kojom se sprečava ekonomska
diskriminacija žena, pripadnika manjinskih nacija ili društvenih grupa koje su
negativno stereotipizirane.
Posle
onolikih priča o populacionoj politici, stimulacijama za rađanje
trećeg deteta, žene koje su rodile i odgajile troje i više dece nisu
dobile nikakve bonuse u radnom stažu.
I to je tačno. Ali, bez utvrđivanja prioriteta
nećemo ništa moći da uradimo. Postoji jedan univerzalan odgovor na
sve zahteve sa kojima izlazimo: novca u državnoj kasi nema. I to je tačno.
Zato su prioriteti važni. Ukoliko budemo vršile pritisak zajedničkim snagama,
a to znači ukoliko žene iz vlasti, iz sindikata i ženskog pokreta budu
delovale zajednički pomeraćemo granice naše neravnopravnosti i
poboljšavati ekonomski položaj žena. Ženski pokret deluje tek fragmentarno
(fragmentiran je na 'žene u politici', 'žene u medijima'. 'žene u nevladinim
organizacijama') i treba ga oživeti, jer je ženama u vlasti snaga tog pokreta
neophodna. Sa ciljanim pritiskom dobićemo ono što tražimo jer to
i jeste prioritet u našem društvu.
Treba imati u vidu da postoje i različiti
interesi žena: intelektualke godinama ulažu svoju energiju u obrazovanje i
najčešće ne žele da im se radni staž prekida po sili zakona zato što
su žene. Dakle, traže da mogu da rade koliko i njihove kolege.
Radnice koje su radni vek provele po halama, na promaji, u vlazi, koje su
radile monotone ili poslove koji zahtevaju veliki fizički napor traže
kraći radni staž. Politika ih najčešće međusobno
konfrontira i iznalazi rešenja koja ne odgovaraju ni jednoj ni drugoj strani.
Naravno,
treba ponuditi fleksibilna rešenja, a ne rešenja 'ili ili'. Treba poštovati
interese i jedne i druge grupacije i povezati ih na taj način što bi
rešenja bila opciona.
Član Zakona o radu o seksualnom uznemiravanju
i ucenjivanju na poslu nije ušao u zakon jer je prilikom glasanja nedostajao
jedan glas. Hoćete li vratiti u proceduru ponovo to pitanje?
Ne.
Tražićemo da se vrati u proceduru nakon usvajanja Zakona o braku i
porodici u kome će biti jedno čitavo poglavlje posvećeno nasilju
u porodici sa inkriminisanim delima vezanim za nasilje protiv žena. Kada
donesemo taj zakon, vratićemo se ponovo na krivični zakon i zakon o
radu i uneti delikt seksualnog uznemiravanja i ucenjivanja i u ove zakone.
Kakav je
položaj žena u tvojoj stranci?
Što se mene lično tiče, imam dosta odrgovornih
funkcija u stranci. Stranka adekvatno koristi moje kapacitete. Sa te strane bih
mogla da budem zadovoljna. Međutim, delim sa ostalim ženama iz stranke
jedno jako osećanje da postoji pritisak, zapravo muška dominacija otkako
nismo u opoziciji. Kada su se približili prvi izbori sa mogućnošću da
se uđe u vlast i da se vlast realizuje sa svim onim što ta realizacija
donosi (to je bilo pred decembarske izbore 2000.) došlo je do antagonizma i po
toj liniji. Taj antagonizam nije bio sasvim vidljiv, ali posle tih izbora se
videlo da su odnosi u strankama narušeni i da mnogo manje žena ima priliku da
se izbori za svoj položaj. Pritom, smatram da je situacija u SDP povoljnija
nego u drugim strankama, ali još uvek ne odgovara našim programskim ciljevima.
Koliko
poslanika u parlamentu ima tvoja stranka i koliko je među njima žena?
Trinaest nas je u Skupštini Republike Srbije, od toga je
pet žena. U Predsedništvu stranke gotovo polovina su žene. Ima odbora u kojima
preovlađuju žene. Na sledećim izborima će nas statutarna odredba
da mora biti 30% žena u organima stranke i na listama odbraniti od dominacije
muškaraca. Insistiraćemo da se to poštuje, a kod sledeće izmene
statuta stranke zahtevaćemo potpuni paritet na listama, dakle 50% žena.
Kakva
iskustva imaš sa mestima žena na listama?
Hmm. Mnoge stranke su poštovale kvote i na listama je
bilo 30% žena, ali na začelju listi, na mestima sa kojih nisu prolazile u
predstavnička tela.