EVOLUCIJA EGZILA  
Muharem BAZDULJ
31 listopada 2002

Prema napisima nekih novinara koji su pratili bibliocid u Hrvatskoj, moje knjige su se u toku ovih desetak godina znale naći na smeću. Na sebi su imale žigove nekih hrvatskih biblioteka. U tom smislu, izdavanje mojih knjiga je važno. Važno je meni, a vjerujem da je važno i onim čitaocima koji vole moje knjige i koji do njih u toku ovih desetak godina nisu mogli doći

Ovih je dana u zajedničkom izdanju zagrebačkog Konzora i beogradskog Samizdata B92 u originalu objavljen roman Dubravke Ugrešić “Muzej bezuvjetne predaje”. Tako je možda najprevođeniji roman napisan na hrvatskom jeziku posljednjih desetak godina napokon objavljen i na jeziku originala. Imamo li na umu da je ova knjiga izišla usporedo s nekim ranijim djelima Dubravke Ugrešić, što je također projekt ovih dvaju izdavača, te spomenemo li nedavno objavljivanje zbirke eseja “Zabranjeno čitanje”, očito je da je Dubravka Ugrešić iznova sve prisutnija u - kako se to kaže - regiji. Potvrđuje to i nagrada bosanskohercegovačkog PEN-a koja joj je ovih dana uručena u Sarajevu.

* Gospođo Ugrešić, kakav je osjećaj vidjeti svoj roman na jeziku na kojem je napisan, dakle materinskom jeziku - šest godina nakon što je napisan, pet godina nakon prvog nizozemskog izdanja te nakon još nekoliko inozemnih izdanja?

- Drago mi je da se roman konačno pojavio na jeziku na kojem je i pisan, što drugo da kažem. Još mi je draže da se pojavio u kontekstu drugih mojih knjiga. U zajedničkom izdanju Samizdata B92 i Konzora izašlo je sveukupno osam knjiga. “Forsiranja romana-reke” nije bilo nekih 14 godina, zbirka priča “Život je bajka” pojavljuje se nakon dvadeset godina. Za mene će biti zanimljivo da vidim kako će mlađi čitaoci - ti koji su možda i čuli za moje ime, ali nisu imali prilike čitati moje knjige - reagirati, i koliko će im moje knjige značiti. Iz vlastitog čitalačkog iskustva znam da književni tekstovi stare. Zanima me jesu li ostarjeli moji tekstovi, što ja sama, naravno, ne mogu vidjeti.

* Spomenuli ste kako vam je drago da “Muzej” izlazi u sklopu vaših izabranih djela. Kakva je njegova veza s prethodnim vašim romanima, poglavito “Šteficom Cvek u raljama života” te “Forsiranjem romana-reke”?

- Najprije vas moram ispraviti. Ne radi se o mojim izabranim djelima. Radi se naprosto o mojih osam knjiga koje su, zahvaljujući upornosti urednika Dejana Ilića i spremnosti na suradnju drugog, zagrebačkog urednika, Milana Šarca, izašle. Ne zaboravite da mojih knjiga veoma dugo nije bilo u knjižarama. Od prvog izdanja “Život je bajka” proteklo je gotovo dvadeset godina. “Muzej” se prvi put pojavljuje na hrvatskom jeziku, a “Zabranjeno čitanje” prvi put u hrvatskim knjižarama. Prema napisima nekih novinara koji su pratili bibliocid u Hrvatskoj, moje knjige su se u toku ovih desetak godina znale naći na smeću. Na sebi su imale žigove nekih hrvatskih biblioteka. U tom smislu to izdanje je važno. Važno je meni, a vjerujem da je važno i onim čitaocima koji vole moje knjige i koji do njih u toku ovih desetak godina nisu mogli doći. A sada da odgovorim na vaše pitanje. Sva tri romana su posve različiti romansijerski “projekti”. “Štefica Cvek u raljama života” je roman ogoljenih postupaka, rečeno jezikom ruskog formalizma. On je, u vrijeme kada se pojavio, korespondirao s pojavom feminizma i tzv. ženske proze, s tematikom tzv. ženskog svijeta, popularne ženske štampe, sniženog, kolokvijalnog jezika. To je roman u kojem je autorica suverena, ona se odnosi prema glavnom liku kao prema svojoj lutki, ona stvara, gradi i kontrolira svoj lik, ona testira svoj lik na shematskim situacijama. Međutim, igra s likom bit će na kraju i autoričin poraz. Štefica Cvek u konačnu rezultatu pobjeđuje autoricu, ona ostaje živa i autentična usprkos autoričinim “dekonstruktivnim” naporima. “Forsiranje romana-reke” moj je pokušaj da se nosim s fabulativnim romanom, da ispričam priču. “Muzej bezuvjetne predaje” je roman-kolaž ili roman-instalacija, sastavljen od raznoraznih fragmenata i priča, koji se povezuje ne prema fabulativnom, nego prema tematskom principu: svaki fragment, baš kao u kolažu, podupire i osmišljava onaj drugi. Sva tri romana različita su ne samo tematski nego su to i tri različita tipa gradnje romana.

* “Muzej” mi djeluje nekako najnostalgičnije od svih vaših djela. Na mnogim mjestima podsjetio me na projekt “Leksikon YU mitologije”, koji ste pokrenuli. Je li razlog za to činjenica “da je borba čovjeka protiv moći borba pamćenja protiv zaborava”?

- To je istina, “Muzej” je roman nostalgije. Što se “Leksikona YU mitologije” tiče, meni je drago što sam pokrenula obarač kolektivnog sjećanja protiv kolektivne amnezije, što sam potakla neke ljude da se pozabave poslom prisjećanja. Tako je “Leksikon” nekoliko godina bio internetska društvena igra. Nadam se da će izaći kao knjiga, ali ja osobno tu nemam nikakvu ulogu. Znam da Arkzin iz Zagreba i Rende iz Beograda pripremaju zajedničko izdanje. Uskoro će se pojaviti i knjiga Dejana Novačića “SFRJ za ponavljače”, također inspirirana idejom leksikona.

* Na samom početku romana kažete: “Pitanje je li ovaj roman autobiografski moglo bi u nekom eventualnom, hipotetičnom trenutku spadati u nadležnost policije, ali ne i čitalaca.” Neću vas, dakle, pitati je li roman autobiografski, no ne mogu se oteti dojmu da u slučaju univerzitetskih cura iz vašeg romana ima nečeg od one miloszevske klasifikacije iz “Zarobljenog uma”: alfa, beta, gama i delta.

- U romanima nije čest slučaj da se politička sudbina prelama na ženskim likovima. Obično su to muški likovi. Moj roman, iako govori o intimnim ženskim sudbinama, o ženskim biografijama, o egzilu, jest i “politički” roman. Mislim da nema mnogo veze s Miloszevim “Zarobljenim umom”. Radi se naprosto o personalnim izborima u izuzetnoj situaciji, kakva je bila raspad Jugoslavije i rat. A tih personalnih izbora zapravo i nema mnogo. Na kraju se svi mogu podvesti na nekoliko uzoraka. Da, alfa, beta, gama...

* Stanje egzila jedno je od temeljnih iskustava opisanih u romanu. No roman je, znamo, napisan još prije šest godina. Mijenja li se protokom vremena način na koji se egzil doživljava?

- Mijenja se, dakako. Egzil može biti privremen ili trajan, ali se doživljaj toga stanja zvanog egzil mijenja. O tome bih mogla napisati novu knjigu. Tema, čini se, još nije potrošena.

* Muzej je jedan od središnjih simboličkih toposa postmoderne. Zašto naslov romana glasi upravo “Muzej bezuvjetne predaje”?

- Muzej bezuvjetne predaje ili, točnije, kapitulacije je stvaran muzej, koji je postojao u Berlinu do 1994. godine i ja sam vjerojatno jedan od njegovih zadnjih posjetilaca. U ljeto 1994. Muzej je zatvoren. Nalazio se u zgradi u kojoj je potpisana njemačka kapitulacija u bivšem Istočnom Berlinu. Bio je to sovjetski muzej. Kada sam 1994. godine posjetila taj muzej, bio je gotovo prazan, osim kafeterije u podrumu u koju su zalazili bosanski izbjeglice. Zašto? Zato što su mnogi dobili privremeni smještaj u stanovima koji su pripadali sovjetskim vojnicima. Te stambene zgrade, koje su sovjetski vojnici polako napuštali, nalazile su se u blizini muzeja. Kada sam vidjela naše ljude kako u podrumu Muzeja s pokojim zalutalim posjetiocem kakva sam bila ja igraju šah i karte, shvatila sam da sama ne bih mogla izmisliti bolju i simboličniju scenografiju od te koju je donio sam život. Sve u svemu, mislim da bolji naslov nisam mogla naći.

* Nakon brojnih uglednih nagrada koje ste dobili u svijetu (Charles Veillone, Heinrich Mann) ovih dana primate nakon dužeg vremena i jednu nagradu ovdašnju, onu bosanskohercegovačkog PEN-a. Što za vas znači ta nagrada?

- Priznanje bosanskohercegovačkog PEN-a koje ću primiti i zbog kojega dolazim u Sarajevo neobično me dirnulo; moram priznati, više od svih ovih nagrada koje ste spomenuli. Zašto? Možda i zato što takvo što nisam očekivala. Toliko sam se u ovih desetak godina navikla na to da iz bivše domovine dolaze samo neugodne vijesti, da me priznanje bosanskog PEN-a zaista dirnulo. Zanimljivost vezana uz konferenciju PEN-a odnosi se i na program koji će biti posvećen spisateljicama, što je “historijski” presedan u književnom životu svih naših južnoslavenskih regija. Nikada se do sada nije dogodilo da konferencija PEN-a posveti cijeli dan razgovoru o participaciji spisateljica u književnom životu. Da ne zaboravim, bit će tu i prevoditeljice na njemački, francuski i engleski jezik, koje su, između ostalih, prevele i moje knjige na ta tri jezika. Treće, bit će to prilika da vidim Sarajevo koje nisam vidjela nekih četrnaestak godina, da vidim neke stare znance, da sretnem ljude kao što je Nenad Veličković, kojeg sam upoznala i sretala u inozemstvu i to se poznanstvo u međuvremenu pretvorilo u prijateljstvo; te da konačno upoznam neke ljude s kojima sam bila u kontaktu samo elektronskom poštom, kao što je Ferida Duraković. I vas sam, uostalom, upoznala u Americi. Ovo je prilika da vas sretnem ponovno u Sarajevu, zar ne?