Kako si
videla svoju ulogu u parlamentu?
Kao poslanica, učesnica u parlamentarnom životu
smatrala sam da mogu da utičem na promenu zakona, pre svega onih koji se
odnose na ekonomsku sferu života. Zemlja je već bila jako siromašna i brzo
je trebalo menjati uslove rada i privređivanja da bi se ušlo u reforme.
Dakle, osnovna namera mi je bila da jačamo uslove za ekonomski oporavak
zemlje. Naravno, sve vreme imam u vidu ekonomsko osnaživanje žena. Žene su
praktično najsiromašniji sloj stanovništva, a i iznele su najveći teret
u poslednjih deset godina života pod Miloševićem. Smatrala sam da će
početak ekonomskih reformi dovesti do mnogo brže demokratizacije društva i
da ćemo se brže kao društvo okrenuti zaštiti i unapređivanju ljudskih
prava, da će sfera ženskih ljudskih prava biti postavljena na nove osnove,
uređena i da ćemo raskrstiti sa lošim običajima i po žene
degradirajućom tradicijom i navikama. Nažalost, malo je urađeno. Ne
mogu reći da nema pomaka, ali malo je to u odnosu na očekivanja sa
kojima sam ušla u Skupštinu Srbije.
Pokušavaš
li da mi kažeš da si nezadovoljna radom Skupštine Republike Srbije?
Tako je. Nezadovoljna sam učinjenim. Imali smo
prilike da više uradimo. Ali, kolektivno parlament nije pokazao dovoljnu svest
da u datom momentu učini što može. Koliko god da je bilo dobrih projekata,
jedna ne mala grupa narodnih poslanika je vukla nazad. To je naročito
vidljivo u domenu ženskih ljudskih prava. Ta grupa je prosto prenebegavala
probleme žena i čak eksplicitno insistirala da ne postoji nešto što je
specifično ženski problem, nešto po čemu se ženska ljudska prava
razlikuju od muških. Poznate su njihove teze da su prava jednaka za sve, da su
žene kod nas ravnopravne i da samo od njih zavisi da li će neko pravo
iskoristiti ili ne. Čak su i neke žene u parlamentu smatrale da je
ponižavajuće zakonski posebno štititi ženka ljudska prava. Posebno su se u
tome isticale i neke poslanice DOS-a. Imajući u vidu izuzetno lošu
poziciju žena, posebno u ekonomskoj sferi, smatrala sam da je zakonska zaštita
ženskih ljudskih prava put ka ispravljanju te loše pozicije i nepravednog
poretka stvari po žene.
Da li
atmosferu u Skupštini doživljavaš kao mizoginu?
Ponekad. Žene su, u Skupštini Republike Srbije,
vređane, osporavane samo zato što su žene. Nisu retki komentari na izlaganja
poslanica: "More, batina je iz raja izašla" ili "Moja žena je
poštena. Sedi kući, kuva ručak, pere, pegla i čuva decu".
Ne treba da naglašavam da je pri izricanju ovih komentara sasvim jasno da su
upućeni direktno poslanicama i to sa namerom da nas omalovaže,
diskredituju, da u nama proizvedu nelagodu. O ružnim rečima, psovkama,
uvredljivim komentarima kojima smo izložene bi se moglo poduže govoriti.
Na TV
prenosima se deo tih komentara čuje. Da li je poslanici neprijatno da
izađe za govornicu Skupštine Republike Srbije?
Veoma je neprijatno. Kada izađem za govornicu,
očekujem da se obratim svojim kolegama poslanicama/poslanicima i da
će to što govorim imati bar neki efekat, da će čuti dodatne
argumente koje iznosim za teze koje zastupam u debati. Međutim, ili ne
slušaju jer pričaju međusobno ili vređaju, dobacuju. Čula
sam i komentare najniže vrste. Smatram da se ovaj manir u komunikaciji
odomaćio jer mnogi poslanici ne govore da bi nešto saopštili ostalim
poslanicama i da bi uticali na kvalitetniji rad Skupštine. Motivi njihovog
obraćanja su van parlamenta. Oni u stvari komuniciraju sa TV auditorijem.
Njima ostali poslanici nisu bitni. Oni se isključuju iz debate koja se
vodi u parlamentu. Parlament ne koriste kao mesto za debatu već kao mesto
za besplatnu reklamu svojih partijskih ili ličnih stavova i nepodopština.
Da li je to
karakteristično samo za neke grupacije ili je uvrežen manir?
Prvo je to bio manir grupe poslanika, ali se maligno
proširio u parlamentu. Sve ćešće slušamo poslanike iz različitih
poslaničkih klubova koji se direktno obraćaju TV gledaocima kao da je
reč o TV emisiji uživo, a ne o parlamentarnoj raspravi.
Šta smatraš
da je Skupština Republike Srbije dobro uradila u ovom mandatu?
Smatram da smo dosta toga uspele da uradimo u Zakonu o
radu, mada ima puno mesta za doradu. Zakon garantuje jednaku zaradu za isti rad
ili rad iste vrednosti kod poslodavca.
I terminološki smo neka pitanja doveli u red. Recimo,
govori se o odsustvu sa rada radi nege deteta, a ne samo o 'porodiljskom
otsustvu', što znači da sam zakon svojom terminologijom daje na znanje
građankama/građanima da su oba roditelja jednako odgovorna za
podizanje i vaspitanje deteta.
Zatim, u Zakonu o radu uvedene su zaštitne mere kada su
ugrožena ženska ljudska prava, a radi se o nejednakoj zaradi za isti rad. Tu
ima prostora za delovanje inspekcija rada. Inspektori/inspektorke rada u praksi
ako primete kršenje ženskih ljudskih prava u obavezi su da po službenoj
dužnosti deluju. Naravno, da bi prepoznali načine kršenja ženskih ljudskih
prava potrebno je da prođu kroz odgovarajuće edukacije. Zakonodavac
je tek otvorio jedan kanal za zaštitu prava žena. To je važno jer se žene retko
same žale na povredu svojih prava. Reč je o nepoznavanju svih prava koja
imaju, o strahu od gubljenja posla, od pojačanog kršenja njihovih prava
ili o nečem trećem.
U Krivičnom zakonu smo uspele da uvedemo novo
krivično delo – nasilje u porodici. U dva navrata smo tu bitku vodile.
Dobro smo lobirale prilikom izmena Krivičnog zakona. Ostalo nam je
nedovršeno inkriminisanje seksualnog uznemiravanja i ucenjivanja. Bile smo
nadomak rešenja, ali prilikom glasanja amandman nije prošao.
U Zakon o lokanim izborima uvedena je prva kvota (30%
žena). Po prvi put smo se dobro organizovale u parlamentu. Stav većine
poslanika bio je negativan. Išle su velike priče o ustavnosti, o
nečijoj (bez definisanog subjekta) neravnopravnosti, o suprotnosti sa
drugim zakonima... Ipak smo dale dovoljno argumenata i ubedile dovoljno naših
kolega da je naš zahtev ustavan, da nije u suprotnosti ni sa jednim
postojećim zakonom. U tom zakonu mi nismo tražile 30% za žene već
minimum 30% za pripadnike/pripadnice onog pola koji je manje zastupljen. Mada,
naravno, svi znaju da su žene te koje su uvek manje zastupljene. Za očigledne
istine je teško izboriti se.
Ne daj Bože
da ste tražile da žena na listama bude koliko i muškaraca ili muškaraca koliko
žena ili da su jedni i drugi zastupljeni proporcionalno broju u stanovništvu.
Daleko smo od pravednog rešenja, ali i pravda je
dostižna, mudrošću i borbom.
Da li je
reč o procentu žena na listama ili o procentu u izbornom telu?
Ovaj zakon je usvojio da moraju biti izabrane. Tako je
napravljena i struktura liste. Dakle, ako je jednog pola manje,
pripadnice/pripadnici tog pola se moraju nalaziti na svakom četvrtom mestu
i taj red se ne sme kasnije menjati da se struktura ne remeti.
Naravno, poznate su nam manipulacije koje su na izborima
2000. vršene. Sporazum koji smo sa stranačkim liderima kao ženska
politička mreža potpisale obavezivao je na 30% žena na listama. Kad
pogledamo te liste, žene su bile zgurane na njihovo dno, na pozicije koje im
nisu obezbeđivale mesto u parlamentu. To je bila prevara. Zbog stalnih
promena u parlamentu neke žene su ulazile, neke izlazile, ali polna struktura
parlamenta se zasad ne popravlja. Stalno smo oko istog postotka.
Ne
čini li ti se da su žene u Skupštini Republike Srbije nedovoljno vidljive?
Žene u Skupštini Republike Srbije dosta rade.
Najvidljivije je da imamo predsednicu i podpredsednicu parlamenta. Na njima su
i poslovi vođenja i organizacije rada parlamenta. Zahvaljujući njima
postale smo vidljivije. Ostale parlamentarke puno rade u svojim odborima. Dosta
energije troše na poslove koji su važni za parlament, ali u javnosti nisu
dovoljno vidljivi. Sam sistem rada u parlamentu daje mogućnost šefovima
poslaničkih grupa da preduzmu glavne uloge. Većina šefova
poslaničkih grupa su muškarci. Samo je jedna žena na čelu
poslaničke grupe. Poslaničke grupe, srazmerno broju poslanika, imaju
određenu minutažu, a pošto je nas manje ređe i dolazimo na red da
govorimo. Stoga smo i nevidljivije.
Drugo, postoji praksa fabrikovanja amandmana od strane
nekih grupacija u parlamentu da bi se odugovlačio rad parlamenta i
koristila parlamentarna govornica za stranačku promociju. Ta praksa
usporava rad Skupštine, zamara auditorij, pa stranke kojima je stalo da
Skupština efikasnije radi ne koriste svoje vreme u celini.
Na početku smo bile i zatečene načinom
rada parlamenta. Nismo očekivale da će parlament raditi kako je
radio. Nismo imale dovoljno iskustva. Protekom vremena sve više poslanica uzima
učešće u radu i postajemo sve vidljivije.
Šta bi
želela da se promeni u zakonskim propisima do kraja tvog mandata u Skupštini?
S obzirom da sam se pored političkog angažmana
bavila i problemima ekonomskog osnaživanja žena u nevladinom sektoru, važno mi
je da ideje koje smo u NGO sektoru razvile, posebno u Centru za preduzeća,
prereduzetništvo i menadžment čija sam članica već nekoliko
godina, pretočimo u zakone. Jedan deo tih zakona je u nadležnosti savezne
države, a jedan deo bismo mogli usvojiti u republičkom parlamentu. Nešto
od toga je urađeno. Već tri godine radi se na agencijama za razvoj
malih i srednjih preduzeća. Taj zakon je donet iako ne sasvim po našim
očekivanjima. Osnovana je državna agencija i druge regionalne agencije.
Potrebno je razviti ideje o mikrokreditiranju unutar koga bi žene pod
drugačijim uslovima od postojećih mogle dobiti kredite za pokretanje
biznisa. Poznato je da žene u malom procentu imaju imovinu na koju se može staviti
hipoteka. Garancije ženama treba omogućiti na drugačiji način.
Zasad nema političke volje. U susednim zemljama je to urađeno. Kod
nas nema mogućnosti da se osnoju mikrofinansijske organizacije. Kredite
ovde faktički daju ili državni fondovi ili banke. To je jedna od mojih
neostvarenih želja.
Na jesen se donosi zakon o garancijskom fondu. Potreban
je garancijski fond za žene da žene mogu lakše doći do kredita.
Posebno me interesuju biznis inkubatori za žene. Tu je
manji problem zakonska regulativa, veći problem je finansiranje takvih
projekata.
U ženskom
pokretu se dosta razgovara o zadrugama i oslobađanju zadruga prvih godina
od poreza. Ako stranci dobijaju pogodnosti za pokretanje biznisa, zašto te
pogodnosti ne bi dobile i zadrugarke?
Nema više pogodnosti ni za ulaganje stranog kapitala samo
zato što je strani kapital. Materija zadruga bi trebalo što pre da se uredi.
Zakon je prevaziđen. Znači, materija je neadekvatno uređena.
Promenjen je zakon o preduzećima, a unete su i promene u Zakon o privatnim
preduzetnicima, itd. Stvar je poreske politike koju će parlament utvrditi,
a vlada voditi, da se daju izvesne olakšice zadrugama. Inače, zadrugarstvo
je jedna od plodnih mogućnosti da se sa malo kapitala uz znanje, spremnost
i angažman pokrene posao.
Ti pripadaš
jednoj socijaldemokratskoj stranci – Reformistima Vojvodine. Ideje
socijaldemokratije ne spadaju danas u glavni tok ni u Evropi ni kod nas. Nekako
desne političke partije odnose prevagu. Sa druge strane centralne
programske ideje socijaldemokratskih partija su 'socijalna pravda', 'iste
mogućnosti za sve' za kojima se ovde oseća glad.Kako sa stanovišta
ideja koje podržavaš vidiš Skupštinu.
Činjenica je da su mnoga zakonska rešenja koja je
parlament prihvatio doneta u duhu liberalne ekonomije, bez uvažavanja
socijaldemokratskih ideja, a sa druge strane imamo veoma siromašno
stanovništvo. Najveću cenu tu plaćaju žene i to one iznad pedeset
godina. One će prve ostati bez posla, a produžen im je i radni vek.
Jednom
rečju smatraš da vreme socijaldemokratije tek dolazi?
Da. Vreme socilajdemokratije je tek pred nama. Zato što
nam je država izrazito siromašna prave se rezovi i nema socijalnog programa i
dijaloga. Smatram da reforme ne mogu uspeti ako se ne uspostavi socijalni
dijalog jer reforme nose ljudi a ne samo zakoni.