– Nikad nisam mislila da premošćujem jaz između viših i nižih kultura. Nema nikakve sumnje da sam, bez ikakve ironije ili dvosmislenosti, vjerna kanonu visoke kulture u književnosti, glazbi, te vizualnim i izvedbenim umjetnostima. Ali uživala sam, na primjer, i u puno popularne glazbe. Činilo se da nastojimo razabrati zbog čega je to savršeno moguće i zbog čega nije ni najmanje paradoksalno… te kolika je raznolikost ili mnoštvo standarda moguće. Pa ipak, to nije značilo odricanje od hijerarhije, nije značilo uravnilovku. U određenom smislu, podržavala sam ili navijala za tradicionalnu kulturnu hijerarhiju jednako koliko i neki kulturni konzervativci, ali moja hijerarhija nije bila iscrtana na isti način… Na primjer: samo zato što volim Dostojevskoga ne znači da ne mogu voljeti i Brucea Springsteena. Naravno, da mi netko kaže kako moram odabrati između ruske književnosti i rock’n’rolla, svakako bih odabrala rusku književnost. Ali ne moram birati. I kad to kažem, nikako ne mislim reći da su te dvije stvari jednako vrijedne, ali na mene je silan dojam ostavila činjenica da iskustva pojedinca mogu biti toliko bogata i raznolika. Iz toga proizlazi činjenica kako vjerujem da su mnogi komentatori kulture lagali o raznovrsnosti svojih iskustava. S druge strane, u masovnoj kulturi postoje mnoge stvari koje me ni najmanje nisu privukle, prvenstveno ono što možemo vidjeti na televiziji. Čini mi se da to ni najmanje ne njeguje duh, da je konvencionalno, isprazno, trivijalno. Prema tome, nije se radilo o premošćivanju jaza. Riječ je jednostavno o tome da je u mojim iskustvima uživanja bilo puno raznolikosti i činilo mi se da je veći dio diskurza o kulturi ili licemjeran ili snobovski plitak. Dakle, nije to bila situacija «ovo je tu a ono je tamo, a ja ću sagraditi most». Jednostavno, shvatila sam da sam iskusila puno raznih doživljaja i užitaka i nastojala sam razumjeti kako je to moguće i kako je moguće, uza sve to, zadržati hijerarhijski smisao za vrijednosti.

Poravnavanje i reciklaža

Ništa od toga nije primjenjivo na senzibilitet koji se naziva postmodernim – usput budi rečeno, to nije riječ kojom se služim i koju bih smatrala korisnom. Asocijacije koje u meni budi postmodernizam su poravnavanje i reciklaža. Sama riječ modernizam najprije se javila u arhitekturi, u kojoj ima posve specifično značenje. Predstavlja Bauhaus, Corbusiera, neboder u obliku kutije, odbacivanje ornamenata. Forma jednako funkcija. U arhitekturi postoji čitav niz modernističkih dogmi koje nisu prevladale ostalo samo zbog svojih estetičkih vrijednosti. Te su ideje imale materijalnu podršku: takve je zgrade jeftinije graditi. U svakom slučaju, kad se termin postmodernizam počeo koristiti uzduž i poprijeko za sve umjetnosti, došlo je do inflacije. I zaista, mnogi pisci koje se prije označavalo kao moderne ili modernističke, sad su označeni kao postmodernisti, zato što recikliraju, koriste citate – kao, na primjer, Donald Barthelme – ili prakticiraju ono što je poznato kao intertekstualnost.

Postmoderna – ideologija potrošačkoga kapitalizma

– Jameson je vodeći među znanstvenicima koji su pokušali razabrati smisao kategorije postmodernističkog. Jedan od razloga zbog kojih njegovo korištenje toga pojma još ne smatram uvjerljivim, leži i u mojem uvjerenju kako Jameson nije zainteresiran za umjetnost, ne dubinski. Čak ni u književnosti. Njega zanimaju ideje. Da mu je imalo stalo do književnosti, onda ne bi – pogotovo u tim količinama – citirao Normana Mailera. Ako svoje ideje ilustrirate odlomcima iz romana, onda time implicite sugerirate ljudima kako bi te knjige trebali pročitati. Čini mi se da Jameson ili ne zna da Mailer nije osobito dobar pisac, ili mu je jednostavno svejedno. Drugi je primjer kad Jameson tretira Van Gogha i Andyja Warhola kao jednakovrijedne i to samo zbog toga da bi se sagradila teorija i da bi u tu teoriju upali svi primjeri koji su mu potrebni. To je trenutak u kojem ja izlazim iz autobusa. Prema mom mišljenju, ono što se naziva postmodernizmom – odnosno, izjednačavanje svih vrijednosti – zapravo je savršena ideologija potrošačkoga kapitalizma. To je ideja akumulacije, pripremanja ljudi na ekspedicije po trgovačkim centrima. To nisu kritičke ideje…

Pa ipak, u svom podužem eseju AIDS i metafore bolesti iz 1989. godine, označili ste taj trenutak suvremenosti kao “zahvalan povratak onome što se smatra ‘konvencionalnim’, kao povratak figurativnom slikarstvu i krajoliku… zapletu i liku, te mnogim drugim vajnim, osporavanim aspektima teškog modernizma u umjetnosti…. Novi seksualni realizam stoji uz ponovno otkrivanje užitka u tonalnoj glazbi, Boughuereaua, karijeru u investicijskom bankarstvu i crkveno vjenčanje”. Meni se to učinilo kao pjevanje hvalospjeva postmodernizmu.

– Zaista? To mi nikako nije bila namjera. Mislila sam da sam sarkastična.

A čini se i da ste otvorili nove izvore energije, pretvarajući se u spisateljicu povijesnih romana, autoricu Ljubitelja vulkana (1992) i U Americi (2000), a oni bi – kako se meni čini – svakako mogli biti označeni kao postmodernistički.

– Iako sam napisala dva romana čija se radnja odvija u prošlosti, ne bih ih nazvala povijesnim romanima. Odnosno, točnije bi bilo reći kako sebe ne smatram autoricom koja piše u sklopu žanrova kakvi su krimići, znanstvena fantastika ili horrori. Želim povećati svoja prirodna bogatstva kao spisateljica narativne fikcije i nalazim da me smještanje radnje u prošlost uvelike oslobađa. Ti romani nisu mogli biti napisani ni u koje drugo vrijeme osim kraja dvadesetog stoljeća, i mogli su biti napisani samo kao kombinacija prvog i trećeg lica, s miješanjem glasova. Ne bih rekla da tu ima bilo kakva povratka konvenciji ili figuraciji. Možda bi te romane trebalo promatrati kao knjige o putovanjima, knjige o ljudima na nepoznatim mjestima: Ljubitelj vulkana knjiga je o Englezu u Italiji, a U Americi o poljskim emigrantima. Roman na kojem upravo radim je roman o Japancima u Francuskoj, dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ali ne radim to zato da bih ispunila program – jednostavno se nastojim proširiti.

Protiv interpretacije

– Nisam sigurna da su «likovi» konvencionalni oblici. Ali ljudi su uvijek moja polazišna točka, to je slučaj čak i s djelima kao što su Dobročinitelj (1963) ili Pribor za smrt (1967). Dobročinitelj istražuje svojevrsnu povučenu osobnost, koja je zapravo vrlo nihilistična – nježni nihilizam. Pribor za smrt priča o čovjeku koji počinja samoubojstvo. Dok sam pisala ta dva romana počela sam se više zanimati za povijest – ne u odnosu na tekuće događaje ili određene teme – nego za povijest kao takvu i što to znači razumjeti nešto u povijesnom kontekstu, razumjeti što se u svakom trenutku krije iza načina na koji se stvari odvijaju. Prije sam mislila da me zanima politika, ali nakon što sam pročitala mnogo povijesnih djela, došla sam do zaključka kako je politika vrlo plitka. Zapravo, ako ti je stalo do povijesti, ne može ti biti osobito stalo do politike.

Nakon što sam dovršila prva dva romana, više sam putovala. U to sam vrijeme već iskoračila izvan bogatih zemalja Sjeverne Amerike i Zapadne Europe. Na primjer, bila sam u Sjevernoj Africi i Meksiku. Ali prva zemlja koju sam posjetila, a u kojoj sam vidjela istinsku patnju, bio je Vijetnam. Na ta iskustva nisam gledala samo u estetičkom smislu, nego s moralnom ozbiljnošću. Prema tome, nisam razočarana modernizmom. Riječ je samo o tome da želim upiti više stvarnosti i – još uvijek modernističkim sredstvima – pisati o stvarnoj patnji, velikom svijetu, probijajući okove narcizma i solipsizma.

Nedavno sam, nakon gotovo dvadeset godina, ponovno pročitao vaš prvi roman, Dobročinitelja... Kad sam prvi put naletio na nju živio sam u Hong Kongu, posve nesvjestan suvremene književne scene, i pukim sam slučajem počeo čitati Hannu Arendt. Negdje sam u njezinim djelima pročitao kako hvali Dobročinitelja. Pohvalila je Vašu originalnost i izrazila divljenje vašoj sposobnosti da stvorite priču iz snova i misli. Pretpostavljam da njezina fascinacija proizlazi iz onoga što je nazvala «eksperimentom s mislima». Ono što se meni učinilo posebno zanimljivim, to je činjenica da je Dobročinitelj obuhvatio tako puno tema i preokupacija iz vaše spisateljske karijere. To je, zapravo, Protiv interpretacije, samo u fikcionalnom obliku. Hippolyte je netko tko ne želi tumačiti svoj život kroz snove, već kroz njih, i s njima, djelovati.

– Potpuno ste u pravu kad kažete kako se u Dobročinitelju nalaze sve moje teme. To me još čudi, to je kao da ste dobili karte u ruke, ali preko očiju imate povez. I tek, i to možda, polovicom života dobijete priliku samo baciti pogled na karte koje držite u ruci. Svako toliko uspijem uhvatiti bljesak načina na koji se moja djela sklapaju jedno uz drugo. Na primjer, eseji koje sam napisala o bolestima – Bolest kao metafora i AIDS i njegove metafore – također su, na neki način, bili «protiv interpretacije». Bolest ne trebate interpretirati. Kad ste bolesni, bolesni ste i ne morate u to ulagati još i sve te mitove i fantazije…

U Dobročinitelju ste napisali: “Nijedan aspekt modernog senzibiliteta nije toliko zamoran kao njegovo usrdno izmišljanje isprika i potreba da jedna stvar uvijek znači nešto drugo.”

– Na to sam zaboravila. Kako li sam znala što u to doba posve podsvjesno znam? Kad sam počela pisati Dobročinitelja, pojma nisam imala što zapravo činim, za razliku od kasnijih djela, kad sam osnovne ideje dobro razradila prije samog početka pisanja. Jednostavno sam išla rečenicu po rečenicu i nisam pojma imala gdje će to završiti. Ali istodobno, tu je knjigu bilo vrlo lako napisati, kao da je već ležala spremna i kao da sam je trebala samo zapisati. Neki od snova koji se u njoj spominju sadrže elemente mojih snova, ali većinom su ipak izmišljeni.

Sarajevsko iskustvo

– Imate pravo u vezi s Kleistom. Taj sam esej pročitala kad sam bila vrlo mlada i potpuno me opčarao. Radi se o tome kako pisati treba iz dubinskih dijelova uma, a djela poput tog eseja potonu duboko i pomognu vam da otkrijete kako možete pisati. Mnogi su me ljudi pitali zašto nisam napisala roman ili dramu o opsadi Sarajeva. Odgovaram im kako to iskustvo još nije potonulo na svoje najdublje mjesto.

Odgovarajući na činjenicu da ste se politički umiješali postavljajući u Sarajevu na scenu U očekivanju Godota, Jean Baudrillard je rekao: “Čak i kad bi još postojali intelektualci… ne slažem se s njihovim tezama o ‘sudioništvu’, ne slažem se s intelektualcima koji se uvijek smatraju ‘odgovornima’ za nešto, smatrajući tu odgovornost povlasticom radikalne savjesti koja je nekad bila povlastica intelektualaca… Subjekti kao što je Susan Sontag više ni u što ne mogu intervenirati, ali ponavljam – to nije ni prognoza ni dijagnoza.”

– Baudrillard je politički, a možda čak i moralni idiot. Da sam ikad i imala ideju kako djelujem kao tipični javni intelektualac, sarajevsko bi me iskustvo od toga zauvijek izliječilo. Gledajte, nisam otišla u Sarajevo zato da bih režirala Godota. Čovjek bi trebao biti potpuno lud za to. U Sarajevo sam otišla zato što mi je to putovanje predložio moj sin, koji je – kao novinar – izvještavao iz rata. Kad sam tamo bila prvi put, u travnju 1993., rekla sam ljudima kako bih se rado vratila i radila nešto u tom gradu pod opsadom. Kad su me pitali što znam raditi rekla sam: mogu tipkati, znam osnovne bolničarske poslove, mogu podučavati engleski, znam snimati filmove i režirati predstave. “Oh”, rekli su mi, “režirajte predstavu, ovdje ima toliko glumaca bez posla.” Godota sam izabrala u dogovoru s kazališnom zajednicom u Sarajevu. Bit je u tome da je ta predstava u Sarajevu bila posljedica toga što su me to, kad sam već bila u tom gradu, zamolile neke Sarajlije od kojih sam tražila da mi kažu kako bih, na neki skroman način, mogla biti od koristi.

Poštovanje stvarnosti

To nije imalo baš nikakve veze s «povlasticom intelektualaca»! Moj posjet nije imao namjeru biti politička intervencija. Ako sam imala ikakav impuls, on je svakako prije bio moralni nego politički. Bila bih zadovoljna i da su mi dali da pomažem ljudima da sjednu u invalidska kolica. Obvezala sam se obaviti posao, riskirajući svoj život, u situaciji iznimne neudobnosti i smrtne opasnosti. Bilo je bombardiranja, meci su mi letjeli oko glave… Nije bilo hrane, struje, tekuće vode, nije bilo pošte ni telefona – dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. To nije «simboličko». To je stvarno. A ljudi misle da sam tamo malo navratila i režirala predstavu. Gledajte, u Sarajevo sam otišla u travnju 1993. i ostala u njemu više-manje do kraja 1995. To su dvije i pol godine. A režiranje predstave trajalo je dva mjeseca. Sumnjam da Baudrillard zna koliko sam dugo bila u Sarajevu. Nisam ja Bernard-Henry Levy koji je snimio dokumentarac Bosna. U Francuskoj ga zovu BHL; u Sarajevu su ga zvali DHS – deux heures ŕ Sarajevo, dva sata u Sarajevu. Stigao je ujutro, francuskim vojnim zrakoplovom, iskrcao svoju filmsku ekipu, a popodne se već vratio kući. Ekipa je odnijela snimke u Pariz, a on je dodao intervju s Mitterandom, snimio spikerske dionice i montirao film. Joan Baez bila je u Sarajevu dvadeset i četiri sata, a pritom nijednom nije stala nogom na pločnik. Sve se vrijeme vozila uokolo u francuskom tenku, okružena vojnom pratnjom. Tako su se neki ljudi ponašali u Sarajevu.

Je li točno da ste Baudrillarda nazvali lukavim nihilistom?

– Iskreno sumnjam. Ne vjerujem da bih ga nazvala nihilistom. Mislim da je on cinična neznalica. I definitivno je pun raznih mišljenja o intelektualcima. Postoje intelektualci i intelektualci. Većina njih su konformisti. Ali neki su hrabri, uistinu hrabri. A što intelektualci rade s postmodernizmom? Kako ti ljudi sele pojmove uokolo, umjesto da se suoče sa stvarnošću! Zalažem se za kompleksnost, za poštovanje stvarnosti. U tom smislu uopće ne želim razmišljati teorijski. Zanima me otkrivanje genealogije ideja. Ako i jesam protiv interpretacije, onda nisam protiv interpretacije kao takve, jer svako je razmišljanje interpretacija. Ono protiv čega se borim jest reduktivna interpretacija. Protivim se olakoj transpoziciji i povlačenju jeftinih usporedbi.

Kirurški rez u stvarnosti i na filmu

– Da, pretpostavljam da je tako. Ali ponavljam – nemam potrebu koristiti se riječju «postmodernizam». No istina je da mislim kako promatranje svijeta na fotografski način dovodi do gubitka razlika. Pa ipak, i dalje razbijam glavu nad posljedicama promatranja svjetskih užasa i strahota kroz fotografije. Umrtvljuje li nas to? Navikavamo li se zbog toga na užase? Je li se umanjila naša sposobnost da osjetimo šok? Ne znam. Velika je razlika između nepokretnih i pokretnih slika. Pokretna je slika izrazito moćna, jer ne znate kako će završiti. U posljednjem eseju knjige O fotografiji, govorila sam o iskustvu koje sam proživjela u Kini, dok sam promatrala operaciju koja se odvijala pod akupunkturnom anestezijom. Promatrala sam kako čovjeku koji je imao strahoviti čir na želucu, uklanjaju gotovo čitav želudac. Akupunktura je očito djelovala. Pacijentove su oči bile otvorene, govorio je i pijuckao neku tekućinu kroz slamčicu. Nije bilo moguće lažirati takvo što, zaista je djelovalo. Liječnik je rekao kako ta vrsta anestezije dobro djeluje kod operacija torza, ali ne osobito dobro kad se operiraju udovi; na neke pacijente uopće ne djeluje. Ali na ovoga je djelovalo. Operaciju sam promatrala bez trzanja, gledala sam otvaranje trbušne šupljine i golemi dio bolesnikova želuca na kojem je bio čir koji je izgledao kao siva automobilska guma. Bila je to prva operacija koju sam gledala i bojala sam se da će mi to možda biti teško, ali nije bilo. Šest mjeseci poslije, u jednom sam pariškom kinu gledala Chung Kuo, Antonionijev kineski film, u kojem postoji scena koja prikazuje carski rez pod akupunkturnom anestezijom. U trenutku kad su razrezali trudničin trbuh, nisam to više mogla gledati. Baš je to čudno, mogla sam gledati stvarni događaj, ali ne i njegovu sliku. To mi je bilo vrlo zanimljivo. Puno je zagonetki o tome što je zapravo kultura slika.

Neka su se od najzlokobnijih predviđanja iz djela O fotografiji već ostvarila. Na primjer, fotografija je – u svom posljednjem utjelovljenju, digitalnoj tehnologiji – odnijela pobjedu nad umjetnošću. Televizija, Hollywood i informativno-zabavni programi preuzeli su primat, što za posljedicu, između ostaloga, ima i ono što ste nazvali «propašću kinematografije», najvažnijeg modernističkog umjetničkog oblika. Jean-Luc Goddard nedavno je rekao da je kinematografija kakvu smo poznavali mrtva.

– Mrtva je kinematografija kakvu je on poznavao. To je sigurno točno – iz cijelog niza razloga, koji uključuju i propast sustava distribucije. Morala sam čekati osam godina da vidim filmove Alaina Resnaisa Smoking/No Smoking, tek sam ga nedavno vidjela u Lincoln Centru. Resnais ih je snimio početkom devedesetih, ali nijedan njegov film tijekom posljednjeg desetljeća nije bio distribuiran u SAD. I ovdje u New Yorku, koji je, navodno, dobro mjesto za gledanje filmova, dobivamo sve uži i uži izbor. S druge strane, ako podnosite male formate – a ja slučajno imam problema s minijaturiziranim slikama – možete dobiti cijelu povijest filma i gledati je stalno iznova. Ne morate biti ovisni o distribucijskom sustavu. Ti problemi s kinematografijom, barem se meni tako čini, stvar su kulturalnog neuspjeha. Ukusi su se iskvarili i sve rjeđe možete vidjeti sineasta koji teži da se pozabavi dubljim mislima i osjećajima. Postoji razlog zbog kojeg sve više i više filmova koji se meni sviđaju dolaze iz slabije razvijenog dijela svijeta, gdje komercijalizacija još nije odnijela prevagu. Na primjer, čini mi se da je jedan od razloga zbog kojih su ljudi tako pozitivno reagirali na Kiarostamija u tome što on, u ovom svijetu u kojem je svakim danom sve više cinizma, pokazuje ljude koji su posve nevini, nimalo cinični. I u tom smislu, čini mi se da kinematografija još nije umrla.

Intelektualci i komunizam

– Da bude posve jasno, to nigdje nisam napisala. To su usputne primjedbe koje sam izrekla na konferenciji za novinare koju je organizirao Orville Schell nakon što su Weija ponovno uhitili, a koje je snimio, zapisao i pokupio časopis The New York Review of Books. Da će moje primjedbe biti objavljene, saznala sam tek nekoliko dana poslije, kad su me iz časopisa nazvali i rekli da mi šalju ispis mog «kineskog teksta» na redakturu. Znate, nisam relativist. Odrasla sam slušajući kako je azijska kultura drukčija od zapadnjačke. Čitavi naraštaji sinologa, uključujući i Johna Fairbanka, tvrdili su kako su – kad je Azija u pitanju – zapadnjački standardi ljudskih prava besmisleni, ili se jednostavno ne daju primijeniti, jer su ti standardi proizašli iz europske protestantske kulture koja stavlja naglasak na individualizam, dok su azijske kulture fundamentalno kolektivističke. To su pogubne tvrdnje, u duhu kolonijalističke. Ti standardi ljudskih prava ne mogu se primijeniti ni na koje tradicionalno društvo ili zajednicu, što uključuje i one europske. Ali, živite li u modernom svijetu, koji je definiran kao suprotnost tradicionalnom, onda svakako težite k tim slobodama. Svi ih žele imati. Vrlo je važno da se to dobro objasni privilegiranim ljudima iz bogatih zemalja, koji misle da su ta prava namijenjena samo «nama».

Uzorna odredišta bila su dio veće cjeline od rada na kojoj ste odustali?

– Da, trebala je to biti knjiga od stotinjak stranica, koja se trebala baviti odnosom intelektualaca i komunizma, jer me se doista dojmila silna naivnost koju su iskazivali posjetitelji socijalističkih zemalja. Ti su ljudi običavali putovati u delegacijama, odsjedali su u hotelima i kretali se naokolo s pratnjom. Sjetila sam se svog putovanja u Kinu, u siječnju 1973., kad se «kulturna revolucija» bližila kraju. Sprijateljila sam se sa ženom koja mi je bila dodijeljena kao prevoditeljica. Nisam bila nitko osobito važan, pa sam dobila nižerangiranu osobu iz ministarstva vanjskih poslova. Bilo je očito da svakodnevno piše izvješća o meni. Bila je to draga, ali uplašena sredovječna žena koja je u «kulturnoj revoluciji» izgubila supruga. Rekla mi je da živi kod svojih prijatelja. Pokazalo se, međutim, da živi u majušnoj sobici koja je bila gotovo nalik na ormar, u podrumu hotela. Vidjela sam tu sobicu zato što sam inzistirala da mi pokaže gdje živi – nije to smjela nikome pokazivati. Jednog me dana pozvala u šetnju, pokretima naznačujući da je prostorija ozvučena. Na svom je šepavom engleskom vrlo polako rekla: “Jeste li čitali knjigu koja se zove 19…” Kad sam čula «Tisuću devetsto», srce mi se stisnulo. Znala sam što će sljedeće reći – “‘84”. “1984”, ponovila sam, iako sam se uzrujala više nego što sam željela pokazati. “Da”, rekla je ona, smiješeći se. “Tako vam je u Kini.”

Kako ne možete vidjeti?

Meni se čini da – kad ste se već potrudili ostvariti neke međuljudske kontakte – baš možete pokušati saznati i nešto istine o tim zemljama. Roland Barthes barem je imao hrabrosti koja je proizlazila iz njegova spolnog ukusa. Sviđale su mu se Sjeverna Afrika i Azija, jer je tamo mogao spavati s dječacima; s obzirom na to da to u Kini nije mogao, Kina mu je bila dosadna. Ali ga ipak nisu uspjeli zavarati. Njegova mu je seksualnost osigurala iskrenost kojom je izricao nimalo laskave ocjene maoističke moralizirajuće i kulturne jednoobraznosti. Istom prilikom kad i on, 1974. su u Kini bili Julia Kristeva i Philippe Sollers, koji su se vratili pričajući kako je sve to apsolutno prekrasno i ponavljajući sve moguće maoističke floskule. Možete reći kako su im njihovi ideološki štitnici za oči uvjetovali određeni pogled na stvari. Tu su i svi oni naivci koji su posjetili Sovjetski Savez tijekom tridesetih godina. Takvim ljudima poželite reći: “Stanite! Znate li gdje ste? Što vidite? Pokušajte početi od onog što je potpuno konkretno. Kako ne možete vidjeti?”

Je li i u vašem životu postojalo razdoblje u kojem vas je komunizam uspio ozbiljno zavesti?

– Ne, komunizam nije, ali borba protiv američkog imperijalizma jest. Bila sam opsjednuta američkim ratom protiv Vijetnama. Sve do danas, Amerikanci govore o 56.000 ljudi koji su tamo poginuli. To je golema brojka. Ali poginulo je i tri milijuna vijetnamskih vojnika, kao i nebrojeni civili. A zemlja je ekološki upropaštena. Na tu je zemlju bačeno više bombi nego u čitavom Drugom svjetskom ratu, isto vrijedi i za Koreju. Neproporcionalna snaga američke vatrene moći koja je ušla u te zemlje bila je upravo neshvatljiva. Uzmite, na primjer, rat u Iraku. Rat je već bio završen, a Amerikanci su još bacali napalm i zapaljive bombe na bosonoge iračke vojnike koji su se povlačili prema sjeveru. Mene takve stvari dovode do očaja. Ne treba smetnuti s uma kako je i razdoblje između 1963. i 1968., kad su Sovjeti ušli u Čehoslovačku, za mnoge od nas bilo razdoblje intenzivnog razmišljanja. Godine 1963., postala sam aktivna u antiratnom pokretu, iako on, kao takav, zapravo još nije ni postojao. Rat u Vijetnamu tek je počinjao. Udružila sam se s jednim bivšim pripadnikom «Zelenih beretki» i krenuli smo na turneju po Kaliforniji, držeći govore. Stajali smo na uglovima ulica, dvaput su nas kamenovali. Tijekom tog razdoblja, sredinom šezdesetih, sretala sam ljude iz Sovjetskog Saveza koji su tvrdili da su stvari, zapravo, jako napredovale i da se sve kreće u pravom smjeru. A onda se, u kolovozu 1968., sve srušilo. Prema tome, da, između 1963. i 1968. bila sam spremna povjerovati kako se u zemljama takozvanog Trećeg svijeta, koje se opiru američkom imperijalizmu i koje su prihvatile jednopartijske komunističke sustave – ne mislim samo na Vijetnam i Kubu – mogu razviti humane alternative njihovu prijašnjem, pukom kolonijalističkom statusu. To se pokazalo netočnim, no tijekom cijelog života koji sam provela razmišljajući o tome što se događa u svijetu, pet godina i nije tako dugačka pogreška.

Sretan život

– Naravno da ne bih. Komunističke su vlasti jedno kratko vrijeme uspijevale mobilizirati velike izvore idealizma. Tijekom tridesetih godina, u Europi je komunizam privukao neke izvanredne ljude koji pojma nisu imali što se zapravo događa. A ljudima koji su pokušali reći istinu stalno se govorilo da umuknu, jer je najvažnije bilo poraziti Hitlera i to da nikako ne smijemo potkopavati pravu stranu u španjolskome Građanskom ratu.

Je li razlog zbog kojeg niste dovršili knjigu o intelektualcima i komunizmu možda taj što ste se bojali da bi je mogli zloupotrijebiti neokonzervativci?

– Ne, nikako. Ostavila sam je nedovršenom zato što sam se, više od svega, željela vratiti fikciji. Znala sam da bi mi ta knjiga mogla oduzeti nekoliko godina. Puno je toga što sam ostavila nedovršenim. I nisam jedan od onih skribomana koji sve vrijeme pišu. Postoje razdoblja kad mi se čini da je pisanje najteža stvar na svijetu.

Neki kritičari smatraju da je lik Marine u romanu U Americi Vaš svojevrsni fikcionalni autoportret. Hoćete li nam reći koliko se poistovjećujete sa sljedećim opisom u romanu, s mjestom na kojem nam nudite njezin posljednji opis u trećem licu: “Marina je sjela i pogledala se u zrcalo. Svakako, plakala je zato što je bila tako sretna – osim ako sretan život nije posve nemoguć, a junački život ono najviše što ljudsko biće može postići. Sreća se pojavljuje u mnogo oblika: živjeti za umjetnost je povlastica i blagoslov.”

– Potpuno se poistovjećujem s tim rečenicama.