SUSAN BROWNMILLER, NEWYORŠKA FEMINISTKINJA, POVJESNIČARKA, NOVINARKA I SPISATELJICA, AUTORICA KULTNOG DJELA O POVIJESTI SILOVANJA

ZASTAVE ZA KAMUFLAŽU  
Saša PANIĆ
14 ožujka 2003

Nakon 11. rujna ljudi su stavili zastavu u lobby velike zgrade u kojoj živim. Neki su je željeli držati tamo sve vrijeme, a neki su se potom tomu usprotivili i govorili da se tu radi o desničarskom tipu patriotizma. Nakon što nije uspio uhvatiti Bin Ladena, Bush se odjednom okrenuo Sadamu Huseinu u pokušaju da učini ono što njegovu ocu nije uspjelo i zastava je ponovno osvanula u lobbyju...

Susan Brownmiller američka je feministkinja, povjesničarka, novinarka i spisateljica. Rođena je u New Yorku 1935. godine. Studirala je glumu, pa je tako nastupila i u nekoliko broadwayskih predstava, a potom se posvetila pisanju. Šezdesetih i sedamdesetih godina sudjelovala je u pokretu za građanska prava u Americi, a njezin politički aktivizam posebno je bio usmjeren na borbu za ženska prava. Autorica je niza romana te teorijskih i historiografskih djela. Njezine najznačajnije knjige su "Femininity" (1984.) i "In Our Time: Memoir of a Revolution" (1999.), a još 1975. napisala je svoju do danas najpoznatiju i najprevođeniju knjigu – prevedenu i u nas – "Protiv naše volje: Muškarci, žene, silovanje", prvu sintetsku povijest silovanja. Susan Brownmiller predaje ženske studije na newyorškom Pace University, te drži tečaj kreativnoga pisanja na New York University.

- Prije gotovo 30 godina zapisali ste da je silovanje "ništa više i ništa manje nego vrlo svjestan proces zastrašivanja žena kojim svi muškarci drže sve žene u stanju straha", te da su se pojmovi hijerarhije, privatnoga vlasništva i ropstva razvili iz prvotnoga podređivanja žena. Kako te teze razumijevate danas?

- Nažalost, mislim da se ništa nije promijenilo. Danas bih rekla da se ne radi samo o silovanju nego i o svim formama fizičkoga nasilja, i ta dva fenomena ne treba razumijevati odvojeno, to je nešto što čine muškarci i što u ženama rađa strah. Muškarci tako neprestano drže žene u stanju straha. Svjesno ili nesvjesno.

- Radove koje ste ponovno protumačili zapisali ste u knjizi "Protiv naše volje". U istoj ste se knjizi posebno usredotočili na silovanja u ratu.

- Pod krinkom rata muškarci osjećaju da imaju dozvolu za silovanje i da se mogu izvući bez kazne. Postoji još jedna logika o kojoj je moguće govoriti, neka vrsta macho-logike: silovanjem osvajači pokazuju svoju nadmoć među muškarcima, ponižavaju neprijateljeve žene, ali tim činom, isto tako, ponižavaju i muškoga neprijatelja. Napreduješ u neprijateljski teritorij s oružjem u ruci, oko tebe su drugi vojnici, kao i ti nadahnuti duhom patriotizma. I taj patriotizam postaje još jedan dodatni izgovor za nasilje, za uništavanje i krađu tuđe imovine, za silovanje. Nadahnuti patriotizmom ljudi samima sebi izgledaju kreposni i pravednički u onome što čine.

- U nedavnim ratovima na tlu bivše Jugoslavije mnoge su žene doživjele tragična poniženja, nasilje i silovanje. Kako je moguće protumačiti ideološki imperativ čiste nacionalne duše i tijela i silovanje pripadnica drugoga naroda?

- U ratovima u bivšoj Jugoslaviji srpska vojska bila je ona koja je napredovala i osvajala teritorije pa su bosanske i hrvatske žene bile žrtve silovanja, no i danas mislim da je teško govoriti o planskome silovanju i o nekoj dotad nepoznatoj vrsti nasilja i terora, koji bi trebalo interpretirati prije svega u nacionalnome ključu. Zbog toga sam imala brojne nesporazume s nekim ženama u vašoj zemlji. Ljudi su bili ljuti i optuživali su me da sam zauzela prosrpsko stajalište, ali to nije istina.

U isto vrijeme događala su se masovna silovanja u Ruandi – ona nisu imala toliko odjeka u javnosti, jer se u Afriku ne gleda onako pomno kao u Europu – gdje je također došlo do etničkoga konflikta i tamo su Hutui, kao strana koja u sukobu pobjeđuje, sve vrijeme silovali žene iz naroda Tutsi. Potom je izbio sukob u Maleziji i ja sam odande dobila poziv; taj glas je govorio kako se ono što se njima događa još nikada u povijesti nije dogodilo. Ja sam mu morala odgovoriti da to nažalost nije nikakva iznimka.

- Pokušajmo sada, molim vas, označiti suvremenu Ameriku, tu vodeću svjetsku demokraciju. Nije li nešto trulo u njoj, odnosno kako je moguće da predsjednik postane netko tko je imao tako mizerne rezultate kao guverner? Dok je Bush mlađi bio guverner Texasa, to je bila država sa sve većim brojem smrtnih kazni, jednim od najslabijih obrazovnih sustava i najvećim brojem djece bez zdravstvenoga osiguranja.

- Istina je da je Texas jedna vrlo smiješna, ridikulozna država. Ali na ovim izborima nije bio Bush onaj koji je pobijedio, nego je Al Gore izgubio izbore, vodio je jednu očajnu kampanju. Većina ljudi se zapravo slaže da je Bush slučajni predsjednik, koji, među ostalim, nije dobio većinu glasova birača, nego većinu elektorskih glasova, a u pravome trenutku imao je na Floridi brata za guvernera. Na televiziji je Bush bio mladić koji je bio vrlo oprezan u izražavanju, nije izgledao kao netko tko raspolaže većim intelektualnim kapacitetom, ali je izgledao siguran u sebe, bio je vrlo samouvjeren i mnogi ljudi – razočarani demokratima - vidjeli su ga kao alternativu.

- Kako ste vi doživjeli 11. rujna?

- Prije svega bih rekla da nitko od nas nije znao da smo toliko omraženi u drugim dijelovima svijeta. Imali smo dojam da ljudi rado dolaze u Ameriku zbog slobode koju imamo, da vole naše plave traperice, glazbu i da rado uče naš jezik. Mislili smo da smo voljena zemlja i sve nas je užasno šokirala spoznaja da je grupa islamskih radikala spremna uzeti sebi život i napasti Ameriku. U cijelome 20. stoljeću nije bilo rata na našim obalama i mi nismo znali kako je to kada eksplodira zgrada u našim gradovima. Amerikanci nisu bili spremni na takvo što i stali su iza svojega predsjednika. On je bio vrlo zbunjen, nekoliko dana se skrivao i to je bilo vrlo ponižavajuće.

- Kako danas rušenje WTC-a utječe na vašu svakodnevicu?

- Amerikanci još uvijek žive u velikoj nesigurnosti. I zrak u New Yorku još je uvijek vrlo loš pa sam nedavno prvi put u životu imala bronhitis, jer je u zraku još uvijek ostala prašina od plastičnih predmeta. S druge strane, mnogo se diskutira o tome što bi trebao predstavljati patriotizam. Nakon 11. rujna ljudi su stavili zastavu u lobby velike zgrade u kojoj živim. Neki su je željeli držati tamo sve vrijeme, a neki su se potom tomu usprotivili i govorili su da se tu radi o desničarskom tipu patriotizma. Nakon što nije uspio uhvatiti Osamu bin Ladena, Bush se odjednom okrenuo Sadamu Huseinu u pokušaju da učini ono što njegovu ocu nije uspjelo i zastava je ponovo osvanula u lobbyju. Mnogi su se usprotivili ponovnom postavljanju zastave jer su mislili da je to znak potpore ratu u Iraku, a drugi su govorili da je to samo zastava i ništa drugo. U Americi vlada velika konfuzija o tome što bi patriotizam danas trebao biti i što uopće znači biti patriot.

- Vi ste dugi niz godina aktivni u feminističkome pokretu. Kako su se žene angažirale nakon 11. rujna?

- Ne mislim da smo imale neku zapaženiju ulogu i sigurno je da nas nisu pitali za mišljenje. S druge strane, bilo je zanimljivo da se upravo Bushova administracija služila feminističkim idejama u potpirivanju sentimenta protiv talibana; odjednom su ljudi, koji inače nisu poklonili ni jednu svoju misao položaju žena u Afganistanu, počeli govoriti o poniženim ženama, ženama kojima je onemogućeno školovanje; kad se pokazala veza između talibana i al-Qa’ide, svi su oni odjednom počeli zvučati kao feministkinje. Nažalost, bila je to samo jeftina propaganda.

- Vi ste šezdesetih i sedamdesetih bili angažirani u pokretu za građanska prava. Koliko je ta tradicija živa u SAD-u?

- Marksistički intelektualac Lev Jesinski došao je jednom vrlo zabrinut. Ja ću ga sada citirati, jer tada nisam razmišljala na takav način, ali on je govorio ispravno: "Amerika ima enormni kapacitet u proždiranju kritičkoga mišljenja pretvarajući ga u nešto posve drugo." Što se, dakle, dogodilo s pokretom za građanska prava, s pokretom za jednakost crnaca? Dogodilo se da se poneki crni čovjek uzdigao do iznimne slave. U Bushovoj administraciji su Colin Powell i Condoleezza Rice, to su konzervativni ljudi, crni konzervativni ljudi i oni su vrlo vidljivi.

Razlike između bogatih i siromašnih ubrzano rastu i u Americi ne postoji pokret koji bi izazvao kapitaliste s njihovim milijunskim bonusima, nema pokreta koji bi se suprotstavio nevjerojatnoj korupciji i koji bi izazvao ovakav tip kapitalizma, svu njegovu nemoralnost.

- Ima li, dakle, u Americi ljevice?

- Zazor i nepovjerljivost prema svakoj vrsti ideologije danas je u Americi veća nego ikada prije. Danas Amerika ima samo šaku ljevičara, to su ljudi poput Noama Chomskog ili Edwarda Saida.

________________________________
Copyright © 1993 - 2003 Feral Tribune. All rights reserved.