SUSAN BROWNMILLER, NEWYORŠKA
FEMINISTKINJA, POVJESNIČARKA, NOVINARKA I SPISATELJICA, AUTORICA KULTNOG DJELA O
POVIJESTI SILOVANJA
ZASTAVE ZA KAMUFLAŽU
Saša
PANIĆ
14 ožujka 2003
Nakon 11. rujna ljudi su stavili zastavu u lobby velike zgrade u kojoj
živim. Neki su je željeli držati tamo sve vrijeme, a neki su se potom tomu
usprotivili i govorili da se tu radi o desničarskom tipu patriotizma. Nakon što
nije uspio uhvatiti Bin Ladena, Bush se odjednom okrenuo Sadamu Huseinu u
pokušaju da učini ono što njegovu ocu nije uspjelo i zastava je ponovno osvanula
u lobbyju...
Susan Brownmiller američka je feministkinja,
povjesničarka, novinarka i spisateljica. Rođena je u New Yorku 1935. godine.
Studirala je glumu, pa je tako nastupila i u nekoliko broadwayskih predstava, a
potom se posvetila pisanju. Šezdesetih i sedamdesetih godina sudjelovala je u
pokretu za građanska prava u Americi, a njezin politički aktivizam posebno je
bio usmjeren na borbu za ženska prava. Autorica je niza romana te teorijskih i
historiografskih djela. Njezine najznačajnije knjige su "Femininity" (1984.) i
"In Our Time: Memoir of a Revolution" (1999.), a još 1975. napisala je svoju do
danas najpoznatiju i najprevođeniju knjigu – prevedenu i u nas – "Protiv naše
volje: Muškarci, žene, silovanje", prvu sintetsku povijest silovanja. Susan
Brownmiller predaje ženske studije na newyorškom Pace University, te drži tečaj
kreativnoga pisanja na New York University.
- Prije gotovo 30 godina
zapisali ste da je silovanje "ništa više i ništa manje nego vrlo svjestan proces
zastrašivanja žena kojim svi muškarci drže sve žene u stanju straha", te da su
se pojmovi hijerarhije, privatnoga vlasništva i ropstva razvili iz prvotnoga
podređivanja žena. Kako te teze razumijevate danas?
- Nažalost,
mislim da se ništa nije promijenilo. Danas bih rekla da se ne radi samo o
silovanju nego i o svim formama fizičkoga nasilja, i ta dva fenomena ne treba
razumijevati odvojeno, to je nešto što čine muškarci i što u ženama rađa strah.
Muškarci tako neprestano drže žene u stanju straha. Svjesno ili
nesvjesno.
- Radove koje ste ponovno protumačili zapisali ste u knjizi
"Protiv naše volje". U istoj ste se knjizi posebno usredotočili na silovanja u
ratu.
- Pod krinkom rata muškarci osjećaju da
imaju dozvolu za silovanje i da se mogu izvući bez kazne. Postoji još jedna
logika o kojoj je moguće govoriti, neka vrsta macho-logike: silovanjem osvajači
pokazuju svoju nadmoć među muškarcima, ponižavaju neprijateljeve žene, ali tim
činom, isto tako, ponižavaju i muškoga neprijatelja. Napreduješ u neprijateljski
teritorij s oružjem u ruci, oko tebe su drugi vojnici, kao i ti nadahnuti duhom
patriotizma. I taj patriotizam postaje još jedan dodatni izgovor za nasilje, za
uništavanje i krađu tuđe imovine, za silovanje. Nadahnuti patriotizmom ljudi
samima sebi izgledaju kreposni i pravednički u onome što čine.
- U
nedavnim ratovima na tlu bivše Jugoslavije mnoge su žene doživjele tragična
poniženja, nasilje i silovanje. Kako je moguće protumačiti ideološki imperativ
čiste nacionalne duše i tijela i silovanje pripadnica drugoga
naroda?
- U ratovima u bivšoj Jugoslaviji srpska vojska bila je ona
koja je napredovala i osvajala teritorije pa su bosanske i hrvatske žene bile
žrtve silovanja, no i danas mislim da je teško govoriti o planskome silovanju i
o nekoj dotad nepoznatoj vrsti nasilja i terora, koji bi trebalo interpretirati
prije svega u nacionalnome ključu. Zbog toga sam imala brojne nesporazume s
nekim ženama u vašoj zemlji. Ljudi su bili ljuti i optuživali su me da sam
zauzela prosrpsko stajalište, ali to nije istina.
U
isto vrijeme događala su se masovna silovanja u Ruandi – ona nisu imala
toliko odjeka u javnosti, jer se u Afriku ne gleda onako pomno kao u Europu –
gdje je također došlo do etničkoga konflikta i tamo su Hutui, kao strana koja u
sukobu pobjeđuje, sve vrijeme silovali žene iz naroda Tutsi. Potom je izbio
sukob u Maleziji i ja sam odande dobila poziv; taj glas je govorio kako se ono
što se njima događa još nikada u povijesti nije dogodilo. Ja sam mu morala
odgovoriti da to nažalost nije nikakva iznimka.
- Pokušajmo sada,
molim vas, označiti suvremenu Ameriku, tu vodeću svjetsku demokraciju. Nije li
nešto trulo u njoj, odnosno kako je moguće da predsjednik postane netko tko je
imao tako mizerne rezultate kao guverner? Dok je Bush mlađi bio guverner Texasa,
to je bila država sa sve većim brojem smrtnih kazni, jednim od najslabijih
obrazovnih sustava i najvećim brojem djece bez zdravstvenoga
osiguranja.
- Istina je da je Texas jedna vrlo smiješna, ridikulozna
država. Ali na ovim izborima nije bio Bush onaj koji je pobijedio, nego je Al
Gore izgubio izbore, vodio je jednu očajnu kampanju. Većina ljudi se zapravo
slaže da je Bush slučajni predsjednik, koji, među ostalim, nije dobio većinu
glasova birača, nego većinu elektorskih glasova, a u pravome trenutku imao je na
Floridi brata za guvernera. Na televiziji je Bush bio mladić koji je bio vrlo
oprezan u izražavanju, nije izgledao kao netko tko raspolaže većim
intelektualnim kapacitetom, ali je izgledao siguran u sebe, bio je vrlo
samouvjeren i mnogi ljudi – razočarani demokratima - vidjeli su ga kao
alternativu.
- Kako ste vi doživjeli 11.
rujna?
- Prije svega bih rekla da nitko od nas nije znao da smo
toliko omraženi u drugim dijelovima svijeta. Imali smo dojam da ljudi rado
dolaze u Ameriku zbog slobode koju imamo, da vole naše plave traperice, glazbu i
da rado uče naš jezik. Mislili smo da smo voljena zemlja i sve nas je užasno
šokirala spoznaja da je grupa islamskih radikala spremna uzeti sebi život i
napasti Ameriku. U cijelome 20. stoljeću nije bilo rata na našim obalama i mi
nismo znali kako je to kada eksplodira zgrada u našim gradovima. Amerikanci nisu
bili spremni na takvo što i stali su iza svojega predsjednika. On je bio vrlo
zbunjen, nekoliko dana se skrivao i to je bilo vrlo ponižavajuće.
-
Kako danas rušenje WTC-a utječe na vašu svakodnevicu?
- Amerikanci
još uvijek žive u velikoj nesigurnosti. I zrak u New Yorku još je uvijek vrlo
loš pa sam nedavno prvi put u životu imala bronhitis, jer je u zraku još uvijek
ostala prašina od plastičnih predmeta. S druge strane, mnogo se diskutira o tome
što bi trebao predstavljati patriotizam. Nakon 11. rujna ljudi su stavili
zastavu u lobby velike zgrade u kojoj živim. Neki su je željeli držati tamo sve
vrijeme, a neki su se potom tomu usprotivili i govorili su da se tu radi o
desničarskom tipu patriotizma. Nakon što nije uspio uhvatiti Osamu bin Ladena,
Bush se odjednom okrenuo Sadamu Huseinu u pokušaju da učini ono što njegovu ocu
nije uspjelo i zastava je ponovo osvanula u lobbyju. Mnogi su se usprotivili
ponovnom postavljanju zastave jer su mislili da je to znak potpore ratu u Iraku,
a drugi su govorili da je to samo zastava i ništa drugo. U Americi vlada velika
konfuzija o tome što bi patriotizam danas trebao biti i što uopće znači biti
patriot.
- Vi ste dugi niz godina aktivni u
feminističkome pokretu. Kako su se žene angažirale nakon 11. rujna?
-
Ne mislim da smo imale neku zapaženiju ulogu i sigurno je da nas nisu pitali za
mišljenje. S druge strane, bilo je zanimljivo da se upravo Bushova
administracija služila feminističkim idejama u potpirivanju sentimenta protiv
talibana; odjednom su ljudi, koji inače nisu poklonili ni jednu svoju misao
položaju žena u Afganistanu, počeli govoriti o poniženim ženama, ženama kojima
je onemogućeno školovanje; kad se pokazala veza između talibana i al-Qa’ide, svi
su oni odjednom počeli zvučati kao feministkinje. Nažalost, bila je to samo
jeftina propaganda.
- Vi ste šezdesetih i sedamdesetih bili angažirani
u pokretu za građanska prava. Koliko je ta tradicija živa u SAD-u?
-
Marksistički intelektualac Lev Jesinski došao je jednom vrlo zabrinut. Ja ću ga
sada citirati, jer tada nisam razmišljala na takav način, ali on je govorio
ispravno: "Amerika ima enormni kapacitet u proždiranju kritičkoga mišljenja
pretvarajući ga u nešto posve drugo." Što se, dakle, dogodilo s pokretom za
građanska prava, s pokretom za jednakost crnaca? Dogodilo se da se poneki crni
čovjek uzdigao do iznimne slave. U Bushovoj administraciji su Colin Powell i
Condoleezza Rice, to su konzervativni ljudi, crni konzervativni ljudi i oni su
vrlo vidljivi.
Razlike između bogatih i siromašnih
ubrzano rastu i u Americi ne postoji pokret koji bi izazvao kapitaliste s
njihovim milijunskim bonusima, nema pokreta koji bi se suprotstavio
nevjerojatnoj korupciji i koji bi izazvao ovakav tip kapitalizma, svu njegovu
nemoralnost.
- Ima li, dakle, u Americi ljevice?
- Zazor i
nepovjerljivost prema svakoj vrsti ideologije danas je u Americi veća nego ikada
prije. Danas Amerika ima samo šaku ljevičara, to su ljudi poput Noama Chomskog
ili Edwarda Saida.
________________________________
Copyright ©
1993 - 2003 Feral Tribune. All rights
reserved.