EVANĐELJE PO BUSHU  
Irena GRUDZIŃSKA-GROSS
26 rujna 2002

Zabrinuta sam za ovu zemlju, mislim da se uistinu promijenila. Uzmite, na primjer, činjenicu da netko poput Busha može biti predsjednik! On je nedavno izjavio da je njegov omiljeni filozof Isus Krist. On očito ne zna što je filozofija, niti zna išta o Isusu Kristu. Kad bi u Europi javni dužnosnik izjavio da je njegov omiljeni filozof Isus Krist, ljudi bi mislili da je lud ili blesav

- Koliko dugo već živite u New Yorku? Ovdje ste rođeni, zar ne?

- Ovdje sam rođena, no otišla sam kao dijete od šest mjeseci. Vratila sam se nakon razvoda, kad sam imala 26 godina. Udala sam se sa 17 i razvela sa 26 godina. Tad sam došla u New York sa sedmogodišnjim djetetom i otpočela pravi život. Činjenica da sam ovdje rođena nema za mene nikakva značenja. Zapravo bih voljela da nisam ovdje rođena, to bi dalo bolju priču: roditi se u provinciji i doći u veliki grad. Činjenica da sam ovdje rođena čak mi je i estetski pomalo neugodna. Volim, naime, misliti o New Yorku kao o nečemu što možete zaslužiti, steći ili izabrati. Mislim da je moj sin sretan što je rođen u Bostonu, jer jako voli i New York. Lijepo je biti rođen drugdje, a New York je grad ka kojem se teži, to je svjetski grad, pravi kozmopolitski grad.

- To je osobina koja New York razlikuje od svih ostalih gradova u SAD-u.

- Da, ostali dio SAD-a ne voli New York. Nakratko su ga zavoljeli nakon 11. rujna, no to se sad promijenilo. Ostatak SAD-a ne voli New York iz istih razloga iz kojih ga ja volim. Ne sviđa mi se osobito američka kultura, ima u njoj puno stvari koje baš ne volim ili imam prema njima dvojake osjećaje. Brinem se oko imperijalističke arogancije Amerike; naša istinska nezainteresiranost za ostatak svijeta veoma me uznemiruje. Ali ako živite u New Yorku, zapravo živite na otoku uz istočnu obalu ovog kontinenta. Možete se osjećati bliže Europi, osjećate se bliže cijelom svijetu. Ovdje možete ugodno živjeti sa svojim dvojakim osjećajima prema Americi. Tu još uvijek ima puno Amerikanaca, ali većina ljudi koje poznajem govori neameričkim naglaskom, stranci su. Druga stvar koju volim je zbijenost New Yorka. Naravno, uglavnom govorim o Manhattanu, ali za razliku od većine stanovnika Manhattana, ja nisam potpuno neupućena u ostale četvrti, povremeno idem u Brooklyn, Bronx ili Queens. I ondje također vlada iznimna zbijenost, no to nije okomita gustoća velikih nebodera Manhattana, nego ljudska zbijenost. Negdje sam pročitala da se u školama u Queensu govori 187 jezika! Možete otići do susjedstva i osjećati se kao u stranoj zemlji, u Pakistanu ili Hrvatskoj. To je neka vrsta pregleda cijelog svijeta.

Postoje i neke loše strane New Yorka, primjerice, New York ima lošu arhitekturu. Grad je lijep kao cjelina, ali ovdje se ne potiče izgradnja zanimljivih suvremenih zgrada, kao u Los Angelesu i, posebice, u Chicagu i Houstonu, koji imaju fantastične suvremene zgrade. Dakle, New York nije lijep grad, iako je zadivljujući grad, posebice noću. Mislim da je vrlo čaroban. Mogu reći da kad ne bih živjela u New Yorku, ne bih živjela u Americi, što mi se osobito ne sviđa. Zapravo je New York taj koji mi omogućuje da živim u Americi.

- Jedanaestog rujna bili ste u Berlinu.

- Nažalost, da.

- Tada ste napisali znameniti tekst za The New Yorker. Bio je to kratak, vrlo snažan tekst, kritika upućena reakciji američke vlade na rujansku tragediju.

- Nitko zasigurno neće ništa bolje razumjeti što se događa ako se govori onim, za mene uznemirujućim jezikom kojim se govorilo odmah nakon 11. rujna: jezik civilizacije protiv barbarstva, kršćanstva protiv islama...

- Ni ja tada nisam bila u SAD-u i zaista razumijem vašu reakciju. Ali sjećam se da je ljude uistinu potresla vaša izjava da teroristi nisu kukavice unatoč suprotnoj tvrdnji predsjednika Busha.

- Nije li to neobično? Ja čak nisam ni rekla da su hrabri, samo sam rekla da nisu kukavice. Mislim da hrabrost nema moralnu vrijednost. Točno je da je hrabrost privlačna, ali svi znaju da loši ljudi mogu biti i hrabri. Dat ću vam jedan primjer. Ima puno ljudi - među njima je, primjerice, britanski esejist George Steiner - koji su cijelog života razmišljali o zagonetnom podatku da je Rudolf Hess, zapovjednik logora Auschwitz, danju izvršavao svoje dužnosti, slao ljude u krematorije, otimao majkama djecu iz ruku, razbijao im glave o zid, a navečer se vraćao kući, ljubio ženu i djecu i svirao Schuberta. Ljudi poput Steinera i dalje raspravljaju o paradoksu i misteriju kako je mogao biti tako zao, a onda svirati Schuberta. Mislim da to uopće nije misteriozno. Tko kaže da zli ljudi ne mogu voljeti umjetnost? Zar im priroda njihova zla priječi ili zabranjuje da vole umjetnost ili glazbu? Isto tako možemo reći da zli ljudi mogu biti hrabri. Meni se to čini tako očitim. Rekla sam da je besmisleno i vulgarno, i ponižavajuće, upućivati sve te negativne etikete na te ljude. Kakvog smisla ima reći da je to kukavički napad? Nije bio kukavički. Bio je hrabar i pametan i svakako je zahtijevao određeni stoicizam. Rekla sam da su to riječi koje umanjuju sposobnost da se problem razumije. No ljudi žele neprijatelju uputiti sve moguće pogrde i uvrede. Za mene je najvažnija bila zadnja rečenica: tugujmo zajedno, no nemojmo se zajedno ponašati glupo. Ali ljudi to nisu čuli.

- Mislite li da biste bili napisali takav tekst da ste u to vrijeme bili u New Yorku?

- Da sam bila ovdje, mislim da ne bih bila napisala takav tekst. Bila sam u Berlinu, kao gost Američke akademije, sjedila sam u stanu. U uglu sobe bio je televizor. Ja inače obično ne gledam televiziju, u svojoj kući nemam čak ni TV-aparat. Tad me je nazvao jedan prijatelj iz Rima i rekao: “Napadnut je World Trade Center. Uključi televizor.”

- I ja sam tada bila u Rimu i sjedila pred televizorom...

- Kad sam uključila televizor, već je drugi toranj bio napadnut, no još nije bio pao. Provela sam sljedećih 20 sati pred televizorom, i kad me je taj urednik iz The New Yorkera sutradan pitao bih li nešto napisala, jedino sam imala televiziju. I tako sam vrlo oštro reagirala na način na koji je administracija umotala taj događaj. Mogla sam vidjeti da će im se ovo dogoditi, da će imati svoj razlog postojanja, novi rat, novi beskrajni rat, čak bolji od hladnog rata. Teroristi su posvuda, postali su jedna od onih kategorija poput “komunista” koja se koristila početkom pedesetih, epitet za nekoga tko je, primjerice, podržavao pravo na pobačaj. Sve sam to shvatila jer sam promatrala predstavljanje događaja, a ne sam događaj. Gledala sam galeriju ljudi koje slučajno poznajem, iako vrlo površno – Richarda Holbrookea, Madeleine Albright i Henryja Kissingera – koji su na CNN-u koristili istovjetne izraze i ponavljali frazu “kako je već spomenuo moj uvaženi kolega”, itd. Slučajno znam da svi ti ljudi preziru jedni druge i da se ni jedan od njih ne slaže s vanjskom politikom svojih “uvaženih kolega”. Bilo mi je jasno da je to neproduktivna rasprava i da “united we stand” znači: nemojte se slučajno usuditi reći nešto različito od ostalih.

I tako, iz perspektive CNN-a i preko galerije tih glasova dobila sam sliku - koja je na žalost u potpunosti proistekla iz onoga što se dogodilo prošle godine, novog snaženja SAD-a u odnosu na ostatak svijeta - koja mi se činila vrlo zloslutnom. Odavde, iz New Yorka, ne bih je mogla vidjeti, jer bih je promatrala s krova svoje zgrade, otišla bih u grad, kao što su mnogi učinili, i vjerojatno bih priskočila u pomoć, dodavala rukavice vatrogascima ili nešto slično, zajedno s ljudima koji su došli i pomagali prvih nekoliko dana. Bila bih potpuno zaokupljena ljudskom dramom i pokušavala pomoći i ne bih razmišljala ni o čemu drugom. Bila sam u nekoliko ratova – kad netko leži na zemlji, morate mu dodati vode. I tako, kad me ljudi upitaju gdje sam bila, kažem da mi je žao što nisam bila ovdje. Na neki je način dobro to što sam bila odsutna, inače ne bih bila napisala takav tekst.

- Slažete li se, dakle, sada s onim što ste tada napisali?

- Da. Bilo je puno primjedaba na taj tekst. Postoji jedna opaska s kojom se ne slažem, a koju je uputio veći broj kritičara, od Salmana Rushdieja i Christophera Hitchensa, do mog sina (političkog komentatora, Davida Rieffa, op. a.), čije mišljenje iznimno poštujem. Kritika se odnosila na to da je pokušaj da se razumiju njihovi problemi jednako loš kao i opravdavanje čina. On je tvrdio: ti kažeš, naravno da je ono što su oni napravili strašno, naravno da se to ne radi na takav način, naravno da osuđujem gubitak života, njihova sredstva su pogrešna, ali njihovi razlozi su ispravni. Ali ja nisam rekla da su njihovi razlozi ispravni! Ja sam rekla da ne pružam bezrezervnu podršku američkoj vanjskoj politici ili američkoj imperijalističkoj prisutnosti. I još sam rekla da izrazito mrzim američku masovnu kulturu, koja je kao neka vrsta kiseline što izjeda kulture ostalog svijeta. No, s druge strane, ni islam mi nije, blago rečeno, privlačan. On je svjetska religija koja mi se najmanje sviđa, i puno me stvari u vezi s njom smeta. Prije svega, ja sam potpuno sekularna, zatim, ja sam žena: duboko me vrijeđaju i ljute kulture koje zatiru žene, kažnjavaju jednu polovicu ljudskog roda, polovicu kojoj ja pripadam.

- Reakcija vašeg sina nije bila usamljena. Tekst je primljen s gotovo općim neodobravanjem. Što mislite, zbog čega je izazvao tako žestoku reakciju?

- To me je silno iznenadilo. Mislim da ono što sam rekla, nije ni u kojem slučaju radikalno. Do sada sam imala nekoliko radikalnih prosudaba, ali ova mi se zapravo čini kao izraz zdravog razuma. Vjerujem da je to mišljenje većine Europljana, barem onih koji o tome razmišljaju. To je mainstream, prosvijećeni stav u nemuslimanskim zemljama.

Mi tzv. liberalni demokrati sada smo politički nevažni, ali vjerovala sam da ako niste desno orijentirani republikanac, jednostavno tako mislite. Mislila sam da govorim nešto “umjereno”, naravno, ne u smislu trenutačnog dijela biračkog tijela koji nije fer i demokratski. To je dio biračkog tijela u kojem, u dobrim vremenima, samo 20 posto bira predsjednika. Predsjednik Bush nije čak bio ni izabran, nego ga je Vrhovni sud imenovao!

Zašto je moj tekst tretiran kao veleizdaja? Bila sam u šoku, dobivala sam prijeteća pisma i bila izložena nevjerojatnim napadima u medijima. U časopisu The New Republic, koji ne smatram lošom tiskovinom, pojavio se članak odmah sljedećeg tjedna, u kojem je prva rečenica glasila: “Što je zajedničko Osami bin Ladenu, Saddamu Husseinu i Susan Sontag?” Rekli su mi također da je i u jednom od newyorških dnevnih listova objavljen članak u kojem se izjavljuje da bi me trebalo udaviti i raščerečiti. Bilo je i nekih debata u on-line-magazinu o tome da bi me trebalo protjerati iz zemlje. No ja sam ovdje rođena, kao već četvrta generacija moje obitelji, i mislim da me se ne bi moglo protjerati. Zapanjuje me da jedna izravna građanska umjerena liberalna izjava može biti dočekana na takav način. Osim ako nisam neka vrsta gromobrana i zbog toga me ljudi napadaju.

- Vjerojatno je vaš stav tumačen u kontekstu vaših prethodnih kontroverznih stavova: vaši posjeti Kubi i Hanoju, vaš govor u Jeruzalemu, gdje ste predložili ukidanje izraelskih naselja na okupiranim teritorijima, čak i vaš govor o uvođenju ratnog zakona u Poljskoj, koji je izazvao dosta napada...

- Ali tad me je napala ljevica! Rekla sam da je komunizam fašizam s ljudskim licem! Rekla sam nešto što je ljude jako iznerviralo: ako pogledate izdanja časopisa Reader's Digest (časopis za široke mase, op. a.) iz pedesetih godina i The Nation (lijevo orijentirani tjednik, op. a.), očito je da je Reader's Digest bio najbliži istini o komunizmu. Tako je to bilo! Ljudi su bili bijesni – čini se da instinktivno govorim nešto što razbješnjuje ljude. Ja to radim nesvjesno, mislim da govorim nešto sasvim normalno. Ja imam drugačije stajalište, možda zato što sam žena, a žene obično bolje vide s druge točke gledišta. Ja također često boravim izvan zemlje i uvijek me zaprepasti kako izgledaju Sjedinjene Američke Države kad niste u Americi.

- Je li vas jako pogodio masovni napad na vas?

- Ne brinem se za sebe kad me ljudi napadaju ili mi šalju prijeteća pisma. Sve dok ne pucaju na mene, ja sam u redu. Zabrinuta sam za ovu zemlju, mislim da se uistinu promijenila. Uzmite, na primjer, činjenicu da netko poput Busha može biti predsjednik! On je nedavno izjavio da je njegov omiljeni filozof Isus Krist. On očito ne zna što je filozofija, niti zna išta o Isusu Kristu. Kad bi u Europi javni dužnosnik izjavio da mu je omiljeni filozof Isus Krist, ljudi bi mislili da je lud ili blesav. To je dio nove primjene religije, ne religije u smislu u kojem postoji u Poljskoj, gdje su ljudi vjernici. To je zastrašujuća vezivna masa koja se koristi u političke svrhe i pokazuje prave promjene u političkoj klasi. Konačno, ovom zemljom upravlja nekoliko stotina ljudi, i ti ljudi misle da je Bush pravi vođa. Najpametnija osoba u ovoj administraciji je general Powell, koji nije toliko pametan koliko ima neku vezu sa stvarnošću, i zapravo zna što je to rat.

Ne shvaćam odakle dolazi ta pasivnost, zašto nema nikakve rasprave. Neki dan sam čitala u New York Timesu da je šef Demokratskog nacionalnog odbora najoštrije napao predsjednika Busha. Ali što je to najoštriji napad? Da on nije jak vođa? Zar je to napad? Moj sin kaže da sad imamo samo jednu političku stranku s dva ogranka koja su već vrlo bliska. Demokrati imenuju ponešto različite suce od republikanaca, a Bush to sad često radi, premda to i ne dospijeva u novine. No, koja je inače razlika? Primjerice, smrtna kazna nije u ovoj zemlji uopće tema rasprave. Ovdje se ne možete natjecati za mjesto živodera u nekom malom gradu i reći da ste protiv smrtne kazne. To je političko samoubojstvo!

Silina konsenzusa u SAD-u postaje sve jača. Rat bez kraja koji neće ni na koga imati učinka i neće prouzročiti žrtve, nego će donijeti samo dobrobit ekonomiji! SAD imaju pravo raditi što žele, zato što će uvijek biti neprijatelja i terorista, pa će stoga uvijek biti i rata! Hladni rat u usporedbi s tim izgleda kao pozitivan, civiliziran pothvat. Tada je zapravo postojalo jedno drugo područje vlasti koje je imalo svoje granice te nekoliko zemalja unutar svoje sfere utjecaja. Ali ovaj je rat recept za svjetsku dominaciju, dozvola da se SAD umiješaju gdje god im odgovara. Nikakvi međunarodni sporazumi nisu prihvatljivi zbog toga što bi SAD mogle biti prisiljene da rade ono što ne žele. Stoga to nije samo odbijanje Sporazuma o smanjenju ispuštanja štetnih plinova iz Kyota, sporazuma o Međunarodnom sudu, o zaštiti okoliša, to su svi međunarodni sporazumi. Potpisali ih ili ne, ne pridržavaju ih se. To je vrlo radikalno stajalište.

- Ali, koliko se sjećam, SAD su uvijek bile umiješane u veće ili manje ratove.

- U drugom dijelu 19. stoljeća i u 20. stoljeću Sjedinjene su Države, uz objavljene ratove, vodile veliki broj vojnih akcija, na Filipinima, na otocima na Pacifiku, u Srednjoj Americi, na Karibima. Mora se, međutim, reći da je crta između rata i mira bila jasna. Sada, u novoj retorici 21. stoljeća, imamo ovaj beskrajni, bezopasni rat, koji je zapravo istovjetan imperijalističkoj dominaciji. I ljudi poput Johna Ashcrofta – teško je vjerovati da je takva osoba državni odvjetnik – naređuju uhićenje i zatvaranje ljudi bez objave njihovih imena, bez odvjetnika i bez sudskog postupka. Tko bi mogao povjerovati da će američka vlada suspendirati načelo habeas corpus, pravo na suđenje, itd.? Ashcroft kaže da djeluje u ime nacionalne sigurnosti. Kako natjerati ljude da idu u rat? Kažete im da ih napadaju i da se moraju braniti.

- Rekli ste također da je prijetnja SAD-u stvarna.

- Ne želim reći da SAD nemaju neprijatelja. Imaju ih. Postoji radikalna međunarodna struja u islamskome svijetu i ima puno sljedbenika, puno pripadnika, zbog cijelog niza razloga, od kojih su neki tako očiti. To je uglavnom vrlo siromašan dio svijeta, svijet koji se teško prilagođuje modernom životu i zbog toga mu se suprotstavlja. Oni istodobno žele od modernog života preuzeti prosperitet, ali ne žele kulturološke promjene koje on donosi, primjerice otkrivanje lica u žena i žensku autonomnost. Možda je najviši domet modernog života promjena u statusu žena. Postoji veliki sukob s modernim životom i njegov je rezultat silna mržnja i bijes prema najuočljivijem utjelovljenju modernog života, tj. prema SAD-u. Ima puno ljudi koji bi voljeli vidjeti još nesreća poput razaranja Svjetskoga trgovačkog centra i Pentagona. Može se pretpostaviti da bi bili spremni i za napad. Ja, dakle, nisam protiv uhićenja ljudi koji planiraju napade na civile, ali to ne znači da je sve ostalo ispravno.

- Dosad smo govorili o politici, ali vi ste spisateljica, esejistica, napisali ste poznate tekstove o bolesti, o kiču i o fotografiji. Zbunjuje me činjenica da je fotografija bila umjetnost koja je najživlje reagirala na događaje od 11. rujna.

- Upravo sad pišem esej o fotografiji i ratu. Fotografija je prva istinska demokratska umjetnost. Poznato vam je da je skupina fotografa odaslala poziv da im se pošalju fotografije koje se odnose na ovaj događaj. Ideja im je bila da prikažu te fotografije bez naslova i bez imena fotografa. I tek kad ste kupili digitalnu kopiju fotografije, mogli ste ustanoviti jeste li kupili rad Gillesa Peressa ili fotografa amatera. Vrlo su često amaterske fotografije bile jednako dobre kao i one profesionalne. To je prva demokratska umjetnost, zbog sretne okolnosti koja tu igra važnu ulogu. Morate biti na pravome mjestu u pravo vrijeme, s otvorenim objektivom. Osim toga, fotografski standardi omogućuju da gotovo svaka slika bude do određene mjere dobra, osobito ako je stara. Umjetnost fotografije ima najblaže standarde među svim ostalim umjetnostima. To je umjetnost koju ne morate vježbati. Sasvim je moguće da mogu snimiti jednu jako dobru fotografiju iako inače ne fotografiram. Nije međutim moguće da, ako ne sviram klavir, mogu sjesti za nj i dobro svirati. Ili, ako ne znam slikati, da mogu naslikati sliku. Ili, ako ne pišem poeziju, da mogu napisati dobru pjesmu. To je, dakle, umjetnost u kojoj postoji jednaka prilika za svakoga, do određene mjere. To je laka umjetnost. No u njoj postoji i jedna čudna mješavina svjedočanstva i interpretiranja. Jer možete vidjeti jedan dio realnosti, potrebno vam je stvarno svjetlo i ne možete fotografirati nekoga tko nije tu. S druge strane, fotografija je podložna svakoj vrsti manipulacije i falsificiranja, kod izrade i naziva. Poznate li onu divnu knjigu friziranih sovjetskih fotografija “Komesar koji nestaje”? Tu se nalazi fotografija sastanka jednog odbora, ljudi koji sjede za stolom ispod kojeg se vidi više nogu, jer su izbrisali tijelo Trockog, ali su zaboravili njegove noge.

- Pitala sam ljude koji su fotografirali katastrofu 11. rujna kako su se osjećali. Rekli su da nisu osjećali ništa, da su samo fotografirali. Stoga mislim da je fotografiranje također i oblik distanciranja od traume.

- Naravno. To je jedan od razloga zašto se ja ne koristim kamerom. To je savršena umjetnost modernog doba, jer je suprotna poeziji.