Šta te ovog puta dovelo
do Novog Sada?
U Novi Sad sam došla zbog jedne vrlo zanimljive i važne akcije. U
Novom Sadu naime kreće kampanja za uspostavljanje nacionalnih mehanizama
koji će podržavati ravnopravnost i jednake mogućnosti muškaraca i
žena. To je mali korak za ovu zemlju, ali je veliki korak za
žene. Inače, ovakvi događaji u ovoj regiji postaju sve
češći. Kad smo krenuli u radnoj grupi za jednakost polova unutar Pakta
za stabilnost da radimo sa vladama samo u dve zemlje je postojalo
institucionalizovano nešto što je nalikovalo na mehanizam za obezbeđivanje
jednakih mogućnosti za muškarce i žene – u Sloveniji i Hrvatskoj. U
Sloveniji je postojao ured koji se tada zvao Ured za žensku politiku, sada je
preimenovan. U Hrvatskoj je postojalo Vladino povjerenstvo za žene.
Slovenački ured je prvi koji je napravljen u zemljama u tranziciji, dakle
prva institucija u jednoj od 27 zemalja koje su krenule u tranziciju. Nastao je
već 1992. godine, ali nikada nije dobio mandat i ovlašćenja koja bi
mu bila neophodna da obavi predviđene poslove. Ipak, bio je to ured koji
je napravio valjanu statistiku, pregled stanja ženskih prava u Sloveniji i
prisilio slovenačku vladu da počne da se bavi nekim od problema koji
su obeležavali žensku egzistenciju.
Vi ste nakon
prvih višestranačkih izbora imali najveći procenat žena u parlamentu
u odnosu na sve druge države nastale na prostorima bivše Jugoslavije.
Imali smo različite situacije u poslednjoj deceniji. Odmah nakon
prvih izbora, posle 26% žena u parlamentu u socijalizmu, spali smo na bednih
11%. Tada smo shvatile da ako se žene ne udruže i ne bore da će biti još
gore, jer je krenula tranzicija, a tranzicija znači manje i tanje u svim
socijalnim davanjima. Tranzicija je donosila političke slobode ali je
oduzimala ekonomske i socijalne, a to je za žene ključna stvar. Vrlo brzo
smo shvatile da nam i ona prava, za koja je izgledalo da su nam Bogom dana i da
ih niko neće dirati, baš nisu tako sigurna. Desne partije su odmah
počele voditi kampanju da se iz Ustava izostavi član o slobodi
rađanja koji je tamo ušao još 1974. godine. Tada, 1991. godine
organizovale smo veliku žensku akciju za odbranu tog prava. Akcija se završila
demonstracijama ispred parlamenta. Pod pritiskom javnosti parlamentarci se
prosto nisu usudili da diraju u taj član Ustava. Tako je član o
slobodi rađanja ostao u našem Ustavu do dan danas, a zbog te akcije su na
sledećim izborima žene dobile još više mesta u parlamentu. Izabrano
je 14% žena u slovenački parlament. Onda je došao debakl. 1996. godine
najpre smo zakonom pokušale uvesti kvotu koja je podrazumevala minimalno 40% za
jedan i drugi pol. Taj zakon o kvoti u parlamentu nije prošao jer se nismo bile
dobro organizovale. Tako smo prvo izgubile u parlamentu, a onda i na izborima.
Koji su bili
razlozi za tako drastičan pad broja žena u parlamentu?
Bilo je više razloga. Prvi, žene iz dve
najjače partije Udružene liste Socialnih demokrata i Liberalnodemokratske
nisu shvatile da to nisu pitanja oko kojih se treba međusobno natjecati
među strankama. Znači, nije bilo dobro što smo se borile da naša
stranka oko toga nosi zaslugu. Bitno je to shvatiti, jer kad god bi naša
stranka nešto predložila druga najjača stranka bi nas odbila zato što to
nije bio njihov predlog. I obrnuto. Kad smo tako dva puta jedne druge
ispreskakale i kad je iz istog konkurentskog razloga i predlog zakona o kvotama
parlament odbio, onda se desilo nešto vrlo zanimljivo. Lideri naše stranke su
upozoravali one iz drugih stranaka da se čuvaju svojih »veštica«, da im
suviše ne popuštaju jer to neće na dobro izaći. Onda su ti lideri
drugih stranaka nagovorili svoje žene da javno istupe protiv kvota. Neke su to
uradile nadajući se da će za to dobiti mesto u parlamentu. Nijedna
žena od onih koje su istupile protiv kvota nije potom izabrana u parlament.
Daduše, nismo izabrane ni mi koje smo se za kvote borile. Ispalo je da smo
svoju glupost u porazu podelile. Nakon tog poraza, četiri godine se nismo
mogle oporaviti. Od 1996 do 2000. kad su bili sledeći nacionalni izbori
žene su vrlo malo radile na javnoj sceni, ali su »lizale rane« i popravljale
greške. Nakon tih izbora stanje se opet malo popravilo. Sada imamo 13,7 % žena
u parlamentu. Ali, ono što je još važnije je da smo prošle godine napravile
prvu veliku žensku koaliciju koja prelazi sve granice, odnosno okuplja žene iz
partija, iz vlasti, sindikata, nevladinih organizacija, medija. Jednom
rečju, žene su se udružile. Mi tražimo ustavne promene, hoćemo paritet
na francuski način. To znači da najpre moramo promeniti Ustav, kako
nam ne bi rekli da delujemo protivustavno, jer zakidamo prava muškaraca. Kad
smo krenule da radimo zajedno, onda smo dobile i mušku podršku u parlamentu, od
90 glasova u parlamentu dobile smo 73 za promene Ustava. Stigle smo dakle do
vrata koja se otvaraju, ali je taj otvor još jako mali. Ništa se neće
razvijati brzinom munje. Potrebna nam je vrlo razvijena i solidna podrška u
civilnom društvu da bismo uspele. U protivnom, mala nesloga nas može blokirati
i od svega neće ispasti ništa. Može se dobiti i kvota od 40%, ali ako se
ne dobiju dobitna mesta na koja će se žena kandidovati, to ne mora
značiti ništa, može biti obična varka na bazi koje neće biti ni
jedne žene u vlasti. Zato se još previše ne radujem. Ali, rekla bih da polako
učimo kako se poraz pretvara u akciju.
Pošto si u
toku sa stanjem ženskih prava u politici u svim zemljama na prostorima bivše
Jugoslavije, kakvo je stanje u tim zemljama?
Situacije su jako različite. Pre svega
različita je snaga ženskog pokreta u svakoj od tih zemalja. Recimo, u
Sloveniji je ženski pokret još slabačak. Mi imamo samo nekoliko ženskih
nevladinih organizacija. Ženske grupe u političkim strankama nisu snažne,
osim u mojoj stranci. Zapravo ženski pokret tek treba organizirati. Jedino je
svest sazrela da nam nema druge.
U Hrvatskoj imamo potpuno drugačiju
situaciju. Tamo su jako moćne ženske nevladine organizacije. Žene u
političkim strankama stoje kako-tako. Problem je u saradnji. To još moraju
naučiti. Moraju naučiti da se međusobno podržavaju. I tu postoje
velike razlike. Recimo ženske grupe u političkim strankama nisu sve
podjednako otvorene. Saradnja sa vladom ide sporo. Ženske nevladine grupe su
bile navikle na delovanje iz opozicije, a sada bi u vladi i njenim
organizacijama trebalo da imaju partnerke, saveznice, ali nisu pronašle
način kako da to stvarno i urade.
U Srbiji je, po mom mišljenju, sasvim
drugačija situacija. Mislim da se u Srbiji desilo nešto vrlo zanimljivo.
Žene su zajednički prošle kroz najveći politički okršaj, svesno
su taj okršaj vodile tako da i one same nešto od toga dobiju. Srbija je jedina
zemlja u tranziciji u kojoj su žene to tako uradile. Nema nijedne druge zemlje
u kojoj se žene time mogu pohvaliti. Fantastično ste to izvele, ali nakon
pobede stvari su postale znatno komplikovanije. Jer, jedinstvo žena iz civilnog
sektora sa ženama iz različitih partija i među ženama iz
dojučerašnjih opozicionih partija nije više samo po sebi razumljivo. Sada
to jedinstvo treba graditi na konkretnim akcijama, a za to je potreban novac i
promena taktike. Naravno, bilo bi jako dobro da nam vlade – savezna,
republička i ova pokrajinska, izađu u susret. Za sada to jos vrlo
tesko ide.
Možda je
situacija donekle različita u Vojvodini jer Izvršno veće Vojvodine
ima resor za pitanja žena i pokrajinska vlada je dala i materijalnu pomoć
nevladinom sektoru, doduše malu, ali bar simboličnu.
Jeste, postoje gesti vojvođanske vlasti koji
govore o razumevanju problema. Recimo, Jelica Rajačić
Čapaković je prva na području Jugoslavije ponudila Gender task
force Pakta za stabilnost da može u Novom Sadu da otvori kancelariju. Sve ove
pozitivne vojvođanske inicijative treba još osnaživati da bi one krenule
kao proces koji će sistematski podržavati ravnopravnost polova. Ono što je
ovde sigurno je da postoji dobra politička volja.
Na razini federacije zene su krenule sa
razvijanjem mehanizama za ravnopravnost polova.Čini mi se da se najmanje
toga događa na razini Srbije. Nemam poslednju informaciju o tome da li su
žene uspele da ozvaniče barem ženski parlamentarni lobi.
Nemam ni ja
tu informaciju, ali znam da su parlamentarke uspele, mimo očekivanja žena
iz nevladinih organizacija, da u predlog novog krivičnog zakona uđu
amandmani o nasilju protiv žena. I to je značajan posao koji su žene u
parlamentu uradile.
Žene u parlamentu stvarno mogu mnogo da urade.
Treba imati u vidu da se sve radi i jako velikom brzinom, da se zakoni usvajaju
kao na tekućoj traci. Sve što se odnosi na ženska ljudska prava, zapravo
na lična prava žena a u skladu je sa prihvaćenim evropskim i svetskim
standardima neće biti teško uvrstiti ni u naše zakonodavne akte. To ne bi
trebao da bude problem, jer to nikoga ne košta ništa, a puno znači na
nivou svesti, u pristupu čoveku. Pritisak međunarodnih faktora za
ozakonjenje ovih prava je, takođe, velik. Kad se pogleda problematika
nasilja protiv žena i dece, incesta, seksualnog uznemiravanja i ucenjivanja,
trgovine »belim robljem«, prisilne prostitucije – sa tim ide i dosta brzo i
lako. Čak i kod pitanja kao što je 'jednaka plata za isti rad'. To će
sve proći. Tu je međunarodna zajednica odličan saveznik ženama.
Ali, kada dođe do ljudskih prava sa ekonomskog i socijalnog stanovišta,
onda nam taj »veliki svet« više nije saveznik. Onda će nam
Međunarodni monetarni fond uskratiti porodiljski dopust, onda će
vršiti pritisak na zdravstveni sistem da roditelji ne mogu ostajati uz bolesno
dete. Ono što je bio naš socijalni standard koji je itekako uticao da se žene
osećaju ravnopravnim, biće u tranziciji dobrano uzdrmano. Politika
štednje i ekonomske racionalnosti na tu vrstu ženskih prava gleda popreko. O
tome će odlučivati političke strukture i baš zbog toga je važno
da su žene prisutne na mestima gde se politički odlučuje. Jer, kad se
nađemo u situaciji da nema dovoljno radnih mesta, da su restrikcije
posvuda prisutne, onda se ono što je ženama potrebno čini kao luksuz.
Vrtić je luksuz ako ga država plaća. Zdravlje je luksuz ako ga
poslodavac plaća ili budžet. Čak i školovanje postaje luksuz. Onaj ko
nema novca da plati školarinu, neće ići u školu. To su naši
najveći problemi. I sada pitanje je kako se dogovoriti sa muškarcima o
prioritetima. Ne zato što oni ne bi hteli, nego kad nema novca, političari
utvrđuju prioritete, poređa se vojska, diplomatija, policija ali ne i
socijala, zdravstvo, obrazovanje... E, u tim situacijama se zna kuda se
okreću prioriteti i zbog toga je potrebno više žena u politici. Ne mislim
da se sve može razrešiti, ali teško breme tranzicije koja se zahuktava se mora
raspodeliti.
Šta je osnovna
ideja kampanje koju danas ovom promocijom u Novom Sadu počinjemo?
Osnovna ideja je da je država shvatila da ima
dužnost prema ljudskim pravima i da su ženska prava ljudska prava. Dakle, da
ako država podržava sva ljudska prava, onda mora podržati i ženska ljudska
prava. Naravno, podrška jednakosti polova se ne može raditi »na divlje«, jer
ima mnogo prikrivene diskriminacije. Mnoge žene još misle da diskriminacija
nije veliki problem. Svaka koja oseća da joj se nešto loše dešava misli da
je to njen privatni problem. Misli da je imala peh u životu, pa je naišla na
šefa koji je uznemirava ili muža/partnera koji u komunikaciji koristi nasilje i
druga nedozvoljena sredstva. Vrlo teško ženama dolazi do svesti da je reč
o strukturalnom društvenom problemu, koji je veoma prikriven. Pa ni u jednom
zakonu ne piše da žene treba tući. Jedino nema mehanizama koji bi štitili
prava koja u zakonu postoje. Nema mehanizama koji bi pratili šta se ženama u
društvu događa i nema mehanizama koji bi isterivali pravdu, da im se ono
loše što im se događa, više ne događa. To je osnovno. Mehanizmi koje
sada pokušavamo da uspostavimo treba da omoguće da zakoni, koji nisu tako
loši, a ako jesu da se poprave, budu pravilno i efikasno korišćeni.
Posle 5.
oktobra uloga nevladinog sektora se menja. Nevladine organizacije su umnogome
zamenjivale državu čije funkcije su bile odumrle ili nisu bile ni
razvijene. Kako sada vidiš ulogu nevladinog sektora kod nas?
I ovo vreme je puno velikih izazova i velikih
mogućnosti. Važno je sa vladinim sektorom razviti nove strategije
delovanja. Ranije smo imali sistem koji je sve humane servise prepuštao državi.
Država je onda to svima egalitarno razdeljivala. Kvalitet usluga je bio
osrednji ili nizak. Na kraju je država propala, pa je i tih niskih usluga
nestalo. Jer, zašto su ženske organizacije uzele u svoje ruke deobu lekova,
humanitarnu pomoć... Zato što , zapravo, ničega više nije bilo. To je
bio način samoorganizovanja žena, pridobijanja novca izvana da neke
osnovne stvari ipak funkcionišu. Žene su pribavljale lekove, pružale podršku
izbeglicama, pretučenim ženama, različitim ranjivim kategorijama
stanovništva. To su inače poslovi svake normalne socijalne države. Ali,
ako te normalne socijalne države nema, dobro je da su se žene samoorganizirale,
privukle strani novac i nešto uradile. Sada imamo nov momenat i pitanje je da
li će sada država ili njen takozvani javni sektor preuzeti na sebe
proizvodnju svih socijalnih dobara ili će ipak raditi neku kombinaciju sa
nevladinim organizacijama. To onda ne znači da će nevladine
organizacije nastaviti da rade te poslove besplatno, nego znači da će
i budžetska sredstva biti angažovana za finansiranje usluga koje pružaju
nevladine organizacije. To bi bila vrlo pametna politika, jer bi se na taj
način mogao kombinovati strani i domaći novac za različite
socijalne usluge. Stranci će još dosta dugo podržavati projekte te vrste
ovde, ali ako se bude divlje postupalo sa projektima izgubiće se i
potencijalni sponzori. Ne glorifikujem nevladin sektor. U NGO sektoru su
junački odrađeni mnogi poslovi, ali i tu treba uvesti više reda,
stručnosti, znanja. Stoga i zagovaram kombinirani pristup u kome bi
različiti servisi, koji služe ljudima, bili deo nevladinog sektora ali se
istovremeno radili i u dosluhu sa državom i sa tačno razrađenim
pravilima igre, onda bi sigurno od takvog posla profitirali korisnici usluga i
obe strane. Treba, naravno, menjati i svest ljudi da je država obavezna da sve
za njih uradi. Kad imaš javni sektor koji je strahovito jak, on ima tendenciju
da se birokratizuje i pretvara ljude u svoje ovisnike. Kad imaš kombinaciju
između civilnog društva i države i njihovu međusobnu kontrolu, onda i
građani znaju da moraju i malo svog dobrovoljnog rada da ulože za opšte
dobro, da ne stiže sve gotovo od države ako hoće da žive na jednom višem
nivou. Volela bih da dođemo do kombinacije američkog i švedskog
sistema. Švedski sistem previše visi na državi, a američki previše visi na
civilnom sektoru. Oba su neracionalna iz potpuno različitih razloga. U
Švedskoj više novca ode na birokraciju nego na usluge, a u Americi nema plana i
uvida u celinu problema. Kad bismo našli kombinaciju između ta dva sistema
kao što su uradile na primer Holandija ili Danska, to bi bilo izvanredno.
Mislim da bi taj kombinovani sistem i veoma odgovarao našem mentalitetu, jer bi
nas nukao da budemo aktivni a ne bi ni državu amnestirao od njenih obaveza.
Takva se strategija može napraviti ali je moraju hteti i država i civilni
sektor.
Prema tvom
viđenju, koliko vlast kod nas pokazuje dobre volje u odnosu na inicijative
civilnog sektora?
Rekla bih da vlast još nema punu svest šta sve
može da dobije od civilnog sektora. Nije svesna koliko znanja, sposobnosti,
dobre motivacije je akumulirano u nevladinim organizacijama. Vlast sasvim
sigurno hoće promene, zahuktala se. Druga stvar je što u toj brzini mnogo
toga promiče, a mogli bi se većim učešćem civilnog sektora
preduprediti propusti do kojih dolazi. To je situacija i u Hrvatskoj i u
Sloveniji. Zakoni dolaze na dnevni red preko noći, tako da ljudi ponekad
gotovo da nemaju vremena da ga solidno iščitaju i dok uhvate zakon u ruke,
on je već prošao. Onda kad se oko nekog zakona podigne buka, mobiliziraju
zainteresovani, isprave se postavke. Imali ste i vi takve situacije već.
Ali, neko treba da mobilizira zainteresovane. Vlast ide svojim putem, jer mora,
žuri joj se. A mi žene kaskamo za njima. Kako to kaskanje ubrzati, kakav
mehanizam može obezbediti ženama da ne kaskaju. Kad je mehanizam napravljen
tako da je otvoren, da za svaki problem koji dolazi na dnevni red moraš
uključiti aktere, one iz društva koji o tom problemu najviše znaju, to je
onda sasvim nešto drugo od monopola jedne grupe ljudi da priprema zakonska
akta. Bez dobrog otvorenog mehanizma može doći i do konflikata između,
recimo, stranačke ženske politike i nevladine ženske politike.
Akcija »Žene
to mogu«, za koju bez preterivanja mislim da je uveliko zaslužna za odlazak
Miloševića i njegove politike sa političke scene Srbije, se
nastavlja. Šta sada žene to mogu?
Dve stvari su bitne. Prvo, akcija žene to mogu
nije nikad završena. Zapravo rezultat tog projekta je da u svakom gradu gde smo
održale seminare »Žene to mogu« postoji jedna grupa žena u kojoj sve žene žele
da budu politički aktivne, imaju svest i sposobnosti da se bave politikom.
Sada nam treba mehanizam koji će tu aktivnost održavati u pogonu. To
naravno ne može bez novca. I u tome i jeste glavni problem. Gender task force
nije dovoljno snažna da može pridobiti i privući sredstva koja bi tu
lokalnu aktivnost žena održavala u snazi. Oko toga će biti još velike
borbe. Nemam veliku nadu da će to samo po sebi doći.
Druga stvar je da su ostali neki nedovršeni
poslovi. Žene su ušle u političke partije, postale su svesne da imaju malo
drugačije prioritete od muškaraca, ali svoje strukture unutar partija nisu
dobro izgradile. Ne mogu čak ni u svojim vlastitim partijama da postave
prioritete. Kako će ih onda uspostaviti u parlamentu. Znači, treba
jačati žene unutar partija i tome će poslužiti sada projekat »Žene to
mogu II«. Glavna ideja tog projekta da će žene iz političkih partija
zajedno odlučiti na kojim pitanjima će zajedno raditi u parlamentu,
bez obzira iz koje partije došle do poslaničkog mandata.
Treća stvar je kako ženama, koje su već
došle na položaje, pomoći. Kako da one nauče da taj posao rade
maksimalno profesionalno i kako da one znaju da pokažu da zato što su žene u
politici rade drugačije. Recimo, šta bi bilo lepše od podrške
gradonačelnice jednog velikog grada iz inostranstva gradonačelnici
Beograda da sprovede jedan značajan projekat za žene Beograda. To je
moguće uraditi, ali neko mora to da pripremi. To je veliki posao. Jasno je
da gradonačelnica nema kad da ga uradi. Ona verovatno i ovako ustaje u pet
sati ujutru i leže posle jedanaest uveče. Ako hoćemo da pokažemo da žene
mogu i nešto različito da urade, onda moramo pomoći recimo
gradonačelnici Beograda da izgura tu vrstu projekta koji će osnažiti
dve gradonačelnice i pokazati moć ženske politike. Dakle, još više
naše ženske solidarnosti moramo investirati u žene političarke.
Da li si
ponosna što su i na čelu parlamenta u Srbiji i u Crnoj Gori žene?
Znaš koliko! Najlepše je kad pogledaš sve te žene
koje su danas predsednice parlamenata, ministarke, zamenice ministarki,
gradonačelnice, šta su radile prethodnih godina. Bile su demonstrantkinje,
otporne majke, štrajkačice, pravile su političku zimnicu...
Prekjuče sam se vratila iz Albanije. Potpuno
su, čak i unutar političkih stranaka, svi u međusobnim sukobima.
Daju ostavke, svađaju se, uslovljavaju jedan drugom uz ultimatume.
Parlament je bio stalno u bojkotu. Premijer je u sukobu sa šefom svoje partije.
Šef njegove partije misli da je glavni problem borba sa korupcijom. On misli da
treba pokrenuti ekonomiju i da je to prioritet, da ne treba biti čistunac
pritom. Sad je on dao ostavku. Struje nema po ceo dan. Stanje je prilično
haotično. I znaš šta su žene uradile. Žene iz svih političkih
stranaka su se našle i dogovorile da naprave koaliciju, da neće dozvoliti
da ih gnjave političari svojim sukobima, već će one podići
svoje učešće u politici i pomeriti stvari sa mrtve tačke. U
situaciji kad ni ljudi iz iste partije međusobno ne govore, one iz
različitih partija se nalaze i dogovaraju. To je rezultat našeg rada. Nije
to došlo spolja, niti im je to neko nametnuo. Žene su naprosto kroz
zajednički rad u Paktu stabilnosti izgradile svest o tome da treba da
preuzimaju inicijativu...