JOAN WALLACH SCOTT, JEDNA OD NAJUTJECAJNIJIH POVJESNIČARKI DANAŠNJICE I PROFESORICA NA SVEUČILIŠTU U PRINCETONU

BUSH VLADA KAO MUŽJAK  
Andrea FELDMAN
23 svibnja 2003

Bushova reakcija na žestoke prosvjede protiv rata u Iraku u Americi bila je: "Dobro je da oni izražavaju svoje mišljenje, ali ja sam predsjednik i ja najbolje znam što treba raditi za sigurnost ove zemlje." Ako pogledate tu izjavu iz feminističke perspektive, ona je klasična muška i dominantna. Ona znači: "Ja ću se pobrinuti za tebe, a ti ćeš mi prepustiti svoju samostalnost, svoju autonomiju, kako bih te ja zaštitio!"

S profesoricom Joan Wallach Scott, jednom od najutjecajnijih povjesničarki današnjice, razgovarali smo u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, gdje u organizaciji Ženske infoteke iz Zagreba sudjeluje na međunarodnoj konferenciji "Suvremeni ženski i feministički pokreti u postkomunističkim zemljama". Joan W. Scott je profesorica društvenih znanosti pri Institutu za napredne studije u Princetonu, New Jersey, uglednoj ustanovi gdje su među ostalima radili i Albert Einstein, George Kennan i Clifford Geertz. Povod dolaska Joan Scott u Hrvatsku je i objavljivanje njezine najreferentnije knjige "Rod i politika povijesti" na hrvatskom jeziku.

- Koliko je na vaše zanimanje za povijest utjecala politika, obiteljsko naslijeđe i iskustvo političkih, studentskih pokreta?

- Odrasla sam u obitelji ljevičara, profesora povijesti, židovskih intelektualaca iz Brooklyna. Bila sam, kako se to tada nazivalo - beba crvenih pelena. Na fakultetu sam bila aktivna u pokretu za građanska prava i u prosvjedima protiv rata u Vijetnamu. Sve je to bilo povezano uz studentsku organizaciju Students for Democratic Society (Studenti za demokratsko društvo). Bila sam aktivna, ali kao mnoge žene koje su bile dio tog pokreta, učinila sam korak prema feminizmu, pod dojmom mačističkog ponašanja vođa pokreta koji su se koristili svojom karizmom na način koji nismo smatrali egalitarnim. Žene koje su bile bliske vodstvu pokreta artikulirale su vlastite, feminističke ideje, često u kombinaciji s marksističkim pozicijama, kao kritiku ljevice, kao dominantno muške aktivnosti, kao aktivnosti koja je usredotočena na muškarca. Svakako je kombinacija političkog aktivizma i iskustva rada sa studentima bila ta koja me je gurnula prema feminizmu.

- To je vrijeme bilo ipak drugačije od današnjeg, zar ne?

- Da, danas mi potičemo feminističku svijest kod studenata, a tih su godina oni poticali, a profesori su odgovarali na njihove zahtjeve. Bilo je to vrijeme prije e-maila, Interneta i jedna od prvih koja je počela sastavljati bibliografije i dijeliti ih s nama bila je Natalie Zemon Davis. Razmjenjivale smo iskustva o tome kako predavati žensku povijest. Srela sam Louise Tilly i nakon što smo obje bile u žestokom sukobu s Nedom Shorterom i njegovom knjigom "Nastanak moderne obitelji", odlučile smo napisati zajednički članak, koji je poslije prerastao u knjigu "Žene, rad i obitelj".

Nakon toga bila sam potpuno obuzeta ženskom poviješću. Bilo je to vrlo živahno doba. Bilo je toliko toga što nismo znale, toliko je novoga trebalo istražiti. A studenti su bili vrlo znatiželjni. Tako smo došli i do ustanovljavanja ženskih studija. Početkom osamdesetih susrela sam se s feminističkom književnom teorijom, i to je za mene koja sam do tada radila na društvenoj povijesti predstavljalo sasvim nov svijet, jer se do tada nisam bavila teorijom i načinima na koji se može razmišljati o pitanjima roda.

- Kako biste definirali feminističku povijest?

- Mislim da je feministička povijest analiza odnosa moći koja konstruira rod, koja konstruira uloge, definicije i atribute onoga što smatramo karakterističnim za muškarce i žene. Dakako, postoji povijest žena, jer moramo znati nešto o ženama, njihovom specifičnom iskustvu, kako bismo mogle raditi, ali to nije sve. Radi se o rodu i moći i o načinima na koje te dvije kategorije ulaze u različite međusobne odnose. Sedamdesetih i osamdesetih godina naglasak je bio na ženama i naporu da se pokaže njihova vidljivost, te na odgovorima na pitanje zašto i prije toga nisu bile prepoznate, vidljive u povijesti. Zašto je podcjenjivan njihov doprinos u povijesti?

Iako se nikada ne radi o linearnom razvoju, od tada je primjetan pomak do pitanja o rodu i odnosima moći između muškaraca i žena. Koji su psihološki, gospodarski i društveni utjecaji doveli do naturalizacije određenih uloga spolova, ideje o tome kakvi bi spolovi morali biti, idealiziranih slika o tome kako bi ljudi trebali živjeti i tko su uopće? Mnogo je pitanja koje se postavlja u ovom trenutku o tome kamo se okrenuti, kuda krenuti, i postoje različiti odgovori. Neki misle da samo treba nastaviti, pisati nove priče o ženama i uvijek iznova dokazivati kako žene nisu imale priliku biti politički aktivne, itd. Ali, postoje novi izazovi.

- Primjerice, pitanja koja se tiču zaštite, sigurnosti postala su posebno značajna za vrijeme sadašnje Bushove administracije...

- U pravu ste. Argumenti koje je ona koristila kako bi opravdala intervenciju u Afganistanu, kao i sadašnji napori da odgovore na pitanja o terorizmu uopće, marketinški slikaju Busha kao čovjeka koji je ovdje kako bi nas zaštitio. Njegova reakcija na žestoke proteste protiv rata u Iraku u Americi bila je: "Dobro je da oni izražavaju svoje mišljenje, ali ja sam predsjednik i ja najbolje znam što treba raditi za sigurnost ove zemlje." Ako pogledate tu izjavu iz feminističke perspektive, ona je klasična muška i dominantna. Ona znači: "Ja ću se pobrinuti za tebe, a ti ćeš mi prepustiti svoju samostalnost, svoju autonomiju, kako bih te ja zaštitio!"

Postoji, dakle, način feminističke analize koja stavlja u pitanje teze o sigurnosti, u kojima se ne radi samo o ženama u Afganistanu nego o cijeloj američkoj naciji. Tako se može razumjeti da se radi o ozbiljnoj prijetnji demokraciji. O odustajanju od svojih prava, jer netko zna bolje i radi za vaše najbolje interese, kao što su očevi nekada radili za djecu ili, u zaista staro doba, muževi za žene.

- Kako razumijete doprinose feminističkoj teoriji iz zemalja u tranziciji?

- Iskustva su različita u različitim dijelovima svijeta. Uostalom, u vašoj zemlji, odnosno u svim zemljama tranzicije, mnogo je zanimljivih primjera kako su se iz feminističke perspektive kritizirala nastojanja nacionalističke ideologije da se konstruira oko određenih vizija koje govore o tome kako bi se muškarci i žene trebali ponašati. U jednom trenutku nakon pada komunizma zapadne su feministkinje odlučile da trebaju pomoći svojim istočnim sestrama da se "moderniziraju". I čini mi se da je postojalo neshvaćanje intelektualne povijesti Istočne Europe, koja je imala vrlo intenzivan opozicioni diskurs ne samo prema marksizmu nego i prema strukturalizmu.

Suradnja različitih intelektualnih, regionalnih i međunarodnih povijesti ima smisla samo ako se doista razumije koliko su stvarno različite, da se ne zahtijeva da jedna doseže standarde drugih. Radi se o kritičnom diskursu koji intervenira u odnose roda i moći, koji je vrlo različit na različitim mjestima, a upravo povjesničarke među nama moraju biti svjesne da se feminizam, kao ni druge ideologije, ne može nekritički primjenjivati ni razumjeti u svim uvjetima.

- Kakva je, po vašem mišljenju, budućnost sveučilišta?

- Zabrinuta sam, jer vidim da se u SAD-u pojačani naglasak stavlja na profitabilnost znanja, a to znači i naglasak na ono što je korisno, a ne na ono što je kritično, na humanističke znanosti, koje su jezgra onoga što smatramo starim sveučilištem. Sve više se govori o prodaji diploma, o znanju kao robi i usluzi koju prodajete. Sve je više korporativnog mentaliteta, rektori sveučilišta sve više dolaze iz poslovnog svijeta, govori se o polaganju računa, doslovno o računovodstvu. Predviđam dva tipa sveučilišta koja će preživjeti - ona elitna, koja obrazuju elite i koja razumiju potrebu za kulturnim znanjima, a druga će biti proizvođači zanimanja, pravnika, poslovnih ljudi, kompjuterskih stručnjaka.

Ono što smatram svojim poslom - podučavanje i stvaranje uvjeta za kritičko razmišljanje, propitkivanje onoga što se zna i povećanje kvalitete života kroz napor da se inteligentno misli - ostat će u manjini. Tome treba pridodati zahtjeve za ukidanjem redovitih profesura i stvaranje goleme mase predavača-proletera koji se kao u utrci štakora bore za posao.

- Posljedica rata u Iraku je i globalni trend antiamerikanizma. Koliko je, s obzirom na svoje tradicije, SAD još u mogućnosti da bude rezervoar svjetske demokracije?

- Činjenica je da su ljudi govorili protiv rata u Iraku i da su još uvijek na svojim radnim mjestima, da predaju. Od 11. rujna organizacija Američkih sveučilišnih profesora, kojoj pripadam, vrlo pozorno motri na svaku eventualnu diskriminaciju koja bi mogla biti u vezi s nečijom političkom aktivnošću ili stavom. Ne ušutkavaju se protivnici Bushove politike, demonstracije su dopuštene, rasprave također, novine i TV-mreže (jasno, s izuzetkom CNN-a i FOX-a) objavljuju mnoštvo različitih mišljenja. Postoji vrlo izrazita budnost protiv mogućnosti povratka u dane makartizma. Senatori su uzimali riječ u Senatu da upozore na takve pojave.

Premda sam zabrinuta da se to može dogoditi u budućnosti, no upravo su objavljeni tajni dokumenti iz McCarthyjeva vremena i političari su vrlo promptno upozorili da se takvo što ne smije ponoviti. Doista postoji rezervoar demokracije u SAD-u. Ono što uznemiruje nas koji smo kritični prema Bushovoj administraciji, jesu ljudi poput Rumsfelda, Wolfowitza, koji prijete toj tradiciji i naslijeđu, i koji se s prezirom odnose prema međunarodnom poretku. Bush je opozvao sporazum u Kyotu, sporazume o kontroli naoružanja; udarac koji su namjerno zadali Ujedinjenim narodima, kao i NATO-u, smatram da je bio namjeran.

- Kako tumačite to da su svi ti potezi upereni protiv institucija, da tako kažemo, internacionalizma?

- Ponašati se kao da međunarodne institucije više ne postoje, kaubojska je logika, koja dopušta da se krši Ženevska konvencija u Zaljevu Guantanamo, ali ne i u Iraku. Dok s jedne strane Amerika još uvijek pronosi iznimno važne tradicije demokracije i stoji uz mnoge pozitivne stvari u svjetskoj povijesti, sadašnje iskustvo pokazuje da ona ne poštuje ono što je najvažnije - demokratske institucije, koje jedino mogu obraniti demokratski proces i zaštititi nas. Ali da bi ih se moglo očuvati, potrebno je u njima sudjelovati, sudjelovati u političkom procesu.

________________________________
Copyright © 1993 - 2003 Feral Tribune. All rights reserved.