JOAN WALLACH SCOTT, JEDNA OD
NAJUTJECAJNIJIH POVJESNIČARKI DANAŠNJICE I PROFESORICA NA SVEUČILIŠTU U
PRINCETONU
BUSH VLADA KAO MUŽJAK
Andrea
FELDMAN
23 svibnja 2003
Bushova reakcija na žestoke prosvjede protiv rata u Iraku u Americi bila
je: "Dobro je da oni izražavaju svoje mišljenje, ali ja sam predsjednik i ja
najbolje znam što treba raditi za sigurnost ove zemlje." Ako pogledate tu izjavu
iz feminističke perspektive, ona je klasična muška i dominantna. Ona znači: "Ja
ću se pobrinuti za tebe, a ti ćeš mi prepustiti svoju samostalnost, svoju
autonomiju, kako bih te ja zaštitio!"
S profesoricom Joan Wallach Scott, jednom od
najutjecajnijih povjesničarki današnjice, razgovarali smo u Interuniverzitetskom
centru u Dubrovniku, gdje u organizaciji Ženske infoteke iz Zagreba sudjeluje na
međunarodnoj konferenciji "Suvremeni ženski i feministički pokreti u
postkomunističkim zemljama". Joan W. Scott je profesorica društvenih znanosti
pri Institutu za napredne studije u Princetonu, New Jersey, uglednoj ustanovi
gdje su među ostalima radili i Albert Einstein, George Kennan i Clifford Geertz.
Povod dolaska Joan Scott u Hrvatsku je i objavljivanje njezine najreferentnije
knjige "Rod i politika povijesti" na hrvatskom jeziku.
- Koliko je na
vaše zanimanje za povijest utjecala politika, obiteljsko naslijeđe i iskustvo
političkih, studentskih pokreta?
- Odrasla sam u obitelji ljevičara,
profesora povijesti, židovskih intelektualaca iz Brooklyna. Bila sam, kako se to
tada nazivalo - beba crvenih pelena. Na fakultetu sam bila aktivna u pokretu za
građanska prava i u prosvjedima protiv rata u Vijetnamu. Sve je to bilo povezano
uz studentsku organizaciju Students for Democratic Society (Studenti za
demokratsko društvo). Bila sam aktivna, ali kao mnoge žene koje su bile dio tog
pokreta, učinila sam korak prema feminizmu, pod dojmom mačističkog ponašanja
vođa pokreta koji su se koristili svojom karizmom na način koji nismo smatrali
egalitarnim. Žene koje su bile bliske vodstvu pokreta artikulirale su vlastite,
feminističke ideje, često u kombinaciji s marksističkim pozicijama, kao kritiku
ljevice, kao dominantno muške aktivnosti, kao aktivnosti koja je usredotočena na
muškarca. Svakako je kombinacija političkog aktivizma i iskustva rada sa
studentima bila ta koja me je gurnula prema feminizmu.
- To je vrijeme bilo ipak drugačije od današnjeg, zar
ne?
- Da, danas mi potičemo feminističku svijest kod studenata, a tih
su godina oni poticali, a profesori su odgovarali na njihove zahtjeve. Bilo je
to vrijeme prije e-maila, Interneta i jedna od prvih koja je počela sastavljati
bibliografije i dijeliti ih s nama bila je Natalie Zemon Davis. Razmjenjivale
smo iskustva o tome kako predavati žensku povijest. Srela sam Louise Tilly i
nakon što smo obje bile u žestokom sukobu s Nedom Shorterom i njegovom knjigom
"Nastanak moderne obitelji", odlučile smo napisati zajednički članak, koji je
poslije prerastao u knjigu "Žene, rad i obitelj".
Nakon toga bila sam
potpuno obuzeta ženskom poviješću. Bilo je to vrlo živahno doba. Bilo je toliko
toga što nismo znale, toliko je novoga trebalo istražiti. A studenti su bili
vrlo znatiželjni. Tako smo došli i do ustanovljavanja ženskih studija. Početkom
osamdesetih susrela sam se s feminističkom književnom teorijom, i to je za mene
koja sam do tada radila na društvenoj povijesti predstavljalo sasvim nov svijet,
jer se do tada nisam bavila teorijom i načinima na koji se može razmišljati o
pitanjima roda.
- Kako biste definirali feminističku
povijest?
- Mislim da je feministička povijest
analiza odnosa moći koja konstruira rod, koja konstruira uloge, definicije i
atribute onoga što smatramo karakterističnim za muškarce i žene. Dakako, postoji
povijest žena, jer moramo znati nešto o ženama, njihovom specifičnom iskustvu,
kako bismo mogle raditi, ali to nije sve. Radi se o rodu i moći i o načinima na
koje te dvije kategorije ulaze u različite međusobne odnose. Sedamdesetih i
osamdesetih godina naglasak je bio na ženama i naporu da se pokaže njihova
vidljivost, te na odgovorima na pitanje zašto i prije toga nisu bile prepoznate,
vidljive u povijesti. Zašto je podcjenjivan njihov doprinos u povijesti?
Iako se nikada ne radi o linearnom razvoju, od tada je primjetan pomak
do pitanja o rodu i odnosima moći između muškaraca i žena. Koji su psihološki,
gospodarski i društveni utjecaji doveli do naturalizacije određenih uloga
spolova, ideje o tome kakvi bi spolovi morali biti, idealiziranih slika o tome
kako bi ljudi trebali živjeti i tko su uopće? Mnogo je pitanja koje se postavlja
u ovom trenutku o tome kamo se okrenuti, kuda krenuti, i postoje različiti
odgovori. Neki misle da samo treba nastaviti, pisati nove priče o ženama i
uvijek iznova dokazivati kako žene nisu imale priliku biti politički aktivne,
itd. Ali, postoje novi izazovi.
- Primjerice, pitanja koja se tiču
zaštite, sigurnosti postala su posebno značajna za vrijeme sadašnje Bushove
administracije...
- U pravu ste. Argumenti
koje je ona koristila kako bi opravdala intervenciju u Afganistanu, kao i
sadašnji napori da odgovore na pitanja o terorizmu uopće, marketinški slikaju
Busha kao čovjeka koji je ovdje kako bi nas zaštitio. Njegova reakcija na
žestoke proteste protiv rata u Iraku u Americi bila je: "Dobro je da oni
izražavaju svoje mišljenje, ali ja sam predsjednik i ja najbolje znam što treba
raditi za sigurnost ove zemlje." Ako pogledate tu izjavu iz feminističke
perspektive, ona je klasična muška i dominantna. Ona znači: "Ja ću se pobrinuti
za tebe, a ti ćeš mi prepustiti svoju samostalnost, svoju autonomiju, kako bih
te ja zaštitio!"
Postoji, dakle, način feminističke analize koja stavlja
u pitanje teze o sigurnosti, u kojima se ne radi samo o ženama u Afganistanu
nego o cijeloj američkoj naciji. Tako se može razumjeti da se radi o ozbiljnoj
prijetnji demokraciji. O odustajanju od svojih prava, jer netko zna bolje i radi
za vaše najbolje interese, kao što su očevi nekada radili za djecu ili, u zaista
staro doba, muževi za žene.
- Kako razumijete doprinose feminističkoj
teoriji iz zemalja u tranziciji?
- Iskustva su različita u različitim
dijelovima svijeta. Uostalom, u vašoj zemlji, odnosno u svim zemljama
tranzicije, mnogo je zanimljivih primjera kako su se iz feminističke perspektive
kritizirala nastojanja nacionalističke ideologije da se konstruira oko određenih
vizija koje govore o tome kako bi se muškarci i žene trebali ponašati. U jednom
trenutku nakon pada komunizma zapadne su feministkinje odlučile da trebaju
pomoći svojim istočnim sestrama da se "moderniziraju". I čini mi se da je
postojalo neshvaćanje intelektualne povijesti Istočne Europe, koja je imala vrlo
intenzivan opozicioni diskurs ne samo prema marksizmu nego i prema
strukturalizmu.
Suradnja različitih
intelektualnih, regionalnih i međunarodnih povijesti ima smisla samo ako se
doista razumije koliko su stvarno različite, da se ne zahtijeva da jedna doseže
standarde drugih. Radi se o kritičnom diskursu koji intervenira u odnose roda i
moći, koji je vrlo različit na različitim mjestima, a upravo povjesničarke među
nama moraju biti svjesne da se feminizam, kao ni druge ideologije, ne može
nekritički primjenjivati ni razumjeti u svim uvjetima.
- Kakva je, po vašem mišljenju, budućnost
sveučilišta?
- Zabrinuta sam, jer vidim da se u SAD-u pojačani
naglasak stavlja na profitabilnost znanja, a to znači i naglasak na ono što je
korisno, a ne na ono što je kritično, na humanističke znanosti, koje su jezgra
onoga što smatramo starim sveučilištem. Sve više se govori o prodaji diploma, o
znanju kao robi i usluzi koju prodajete. Sve je više korporativnog mentaliteta,
rektori sveučilišta sve više dolaze iz poslovnog svijeta, govori se o polaganju
računa, doslovno o računovodstvu. Predviđam dva tipa sveučilišta koja će
preživjeti - ona elitna, koja obrazuju elite i koja razumiju potrebu za
kulturnim znanjima, a druga će biti proizvođači zanimanja, pravnika, poslovnih
ljudi, kompjuterskih stručnjaka.
Ono što smatram svojim poslom -
podučavanje i stvaranje uvjeta za kritičko razmišljanje, propitkivanje onoga što
se zna i povećanje kvalitete života kroz napor da se inteligentno misli - ostat
će u manjini. Tome treba pridodati zahtjeve za ukidanjem redovitih profesura i
stvaranje goleme mase predavača-proletera koji se kao u utrci štakora bore za
posao.
- Posljedica rata u Iraku je i globalni
trend antiamerikanizma. Koliko je, s obzirom na svoje tradicije, SAD još u
mogućnosti da bude rezervoar svjetske demokracije?
- Činjenica je da
su ljudi govorili protiv rata u Iraku i da su još uvijek na svojim radnim
mjestima, da predaju. Od 11. rujna organizacija Američkih sveučilišnih
profesora, kojoj pripadam, vrlo pozorno motri na svaku eventualnu diskriminaciju
koja bi mogla biti u vezi s nečijom političkom aktivnošću ili stavom. Ne
ušutkavaju se protivnici Bushove politike, demonstracije su dopuštene, rasprave
također, novine i TV-mreže (jasno, s izuzetkom CNN-a i FOX-a) objavljuju mnoštvo
različitih mišljenja. Postoji vrlo izrazita budnost protiv mogućnosti povratka u
dane makartizma. Senatori su uzimali riječ u Senatu da upozore na takve pojave.
Premda sam zabrinuta da se to može dogoditi u budućnosti, no upravo su
objavljeni tajni dokumenti iz McCarthyjeva vremena i političari su vrlo promptno
upozorili da se takvo što ne smije ponoviti. Doista postoji rezervoar
demokracije u SAD-u. Ono što uznemiruje nas koji smo kritični prema Bushovoj
administraciji, jesu ljudi poput Rumsfelda, Wolfowitza, koji prijete toj
tradiciji i naslijeđu, i koji se s prezirom odnose prema međunarodnom poretku.
Bush je opozvao sporazum u Kyotu, sporazume o kontroli naoružanja; udarac koji
su namjerno zadali Ujedinjenim narodima, kao i NATO-u, smatram da je bio
namjeran.
- Kako tumačite to da su svi ti
potezi upereni protiv institucija, da tako kažemo,
internacionalizma?
- Ponašati se kao da međunarodne institucije više
ne postoje, kaubojska je logika, koja dopušta da se krši Ženevska konvencija u
Zaljevu Guantanamo, ali ne i u Iraku. Dok s jedne strane Amerika još uvijek
pronosi iznimno važne tradicije demokracije i stoji uz mnoge pozitivne stvari u
svjetskoj povijesti, sadašnje iskustvo pokazuje da ona ne poštuje ono što je
najvažnije - demokratske institucije, koje jedino mogu obraniti demokratski
proces i zaštititi nas. Ali da bi ih se moglo očuvati, potrebno je u njima
sudjelovati, sudjelovati u političkom procesu.
________________________________
Copyright ©
1993 - 2003 Feral Tribune. All rights
reserved.