DALEKO VAM ŽENSKA KUĆA  
Toni GABRIĆ
5 prosinca 2002

Zagrebačko sklonište za zlostavljane žene prvo je takvo mjesto u Istočnoj Evropi. Ono postoji 12 godina, no uvijek iznova dolazi u situaciju da organizira kampanje radi namicanja sredstava za svoj rad. U toku ove kampanje palo je obećanje premijera da će “problem” riješiti. Živi bili, pa vidjeli

Konceptualna umjetnica Sanja Iveković već desetak godina surađuje s mrežama feminističkih i ženskih organizacija i u toj suradnji kreira svoj rad. Nakon postavljanja u različitim dijelovima svijeta, u Zagrebu je sada prvi put izložen njezin projekt “Ženska kuća”. Autoricu zanima žena kao nezaobilazni politički subjekt do kojeg se dolazi praksom njezina oslobađanja.

- Od čega se sastoji zagrebački projekt Ženska kuća?

- Stalni element su odljevi lica žena s kojima sam radila radionice i tekstovi koje su pisale te žene. Taj dio se prezentira kao instalacija bilo u prostoru muzeja ili u nekom javnom prostoru. U Luxembourgu je instalacija bila postavljena u Nacionalnom povijesnom muzeju unutar stalnog postava. U Bangkoku sam je izlagala u paviljonu u javnom parku. U Zagrebu je logičan izbor bio Jelačićev trg i okolne trgovine, knjižare, kavane... Na pločniku Trga je apliciran tlocrt Autonomne ženske kuće Zagreb, u omjeru 1:1, a na izlozima dućana u kojima se nalaze postamenti s odljevima lica 28 žena i tekstovima, postavila sam imena tih žena. Važan mi je i medijski dio projekta koji se sastoji od devet foto-kolaža koje sam ponudila za tiskanje domaćim dnevnim listovima i časopisima. Broj odgovara broju žena koje su u skloništu. Vizualni dio tih devet posebno oblikovanih stranica sastoji se od fotokopija različitih oglasa poznatih tvrtki za prestižni modni artikl – crne naočale, a tekstualni dio su priče koje se pojavljuju i u instalaciji.

- Kakva su bila vaša iskustva u kontaktima sa ženama koje su u skloništu potražile sigurnost pred obiteljskim nasiljem?

- Za mene, suočavanje sa sudbinama na kakve u vlastitoj sredini rijetko nailazim bilo je vrlo vrijedno iskustvo. Znamo da je zagrebačko sklonište za zlostavljane žene prvo takvo mjesto u Istočnoj Evropi. Ono postoji 12 godina, no uvijek iznova dolazi u situaciju da organizira kampanje radi namicanja sredstava za svoj rad. Hrvatska je potpisnica mnoštva deklaracija i konvencija po kojima bi se trebala brinuti o žrtvama nasilja i boriti se protiv spolne diskriminacije, no usprkos tome žensko je sklonište, kako vidimo, opet došlo u dramatičnu situaciju. U toku ove kampanje palo je obećanje premijera da će “problem” riješiti. Živi bili, pa vidjeli.

- Pretpostavljam da se uvjeti u skloništima u različitim dijelovima svijeta u kojima ste izvodili projekt, znatno razlikuju?

- Nasilje je globalna pojava, ali iz pojedinih priča o konkretnim ženama moguće je iščitati pozadinu karakterističnu za različite sredine. Ta pozadina u nekim je zemljama obilježena industrijom seksa, ili tretmanom osoba oboljelih od AIDS-a; u Bangkoku, recimo, većina žena s kojima sam radila bila je seropozitivna. U Luksemburgu, zemlji liberalne demokracije, stvari se odvijaju u posve drugom kontekstu: premda se radi o malenoj zemlji, ondje postoji nekoliko skloništa i kuća za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji. U Hrvatskoj imamo samo jedno takvo mjesto. Iznenadila sam se kad sam vidjela da u Bangkoku postoji veliki kompleks namijenjen ženama koje se sklanjaju od nasilja, ali njihova je specifičnost da primaju i bolesne osobe i socijalne slučajeve. Posve je drugačija priča u New Yorku. Ondje se u svakoj četvrti nalazi po pet-šest takvih mjesta. U svim tim zemljama skloništa za žrtve nasilja u obitelji financira država.

- Primijetio sam da je u vašoj seriji radova GEN XX, o antifašističkim narodnim heroinama, naglašen kontrast između maski zlostavljanih žena i fotografija našminkanih fotomodela. I u tim djelima, u kojima te fotografije spajate s ukratko ispričanim sudbinama Ljubice Gerovac, Anke Butorac, Dragice Končar ili sestara Baković sadržano je nasilje, jer se radi o ubijenim mladim ženama. U projektu Ženska kuća nasilje je posve ogoljeno?

- Ne vidim u tome kontrast, nego kontinuitet. Tim je projektima zajedničko što se bave onim što trenutačna vlast želi sakriti pod tepih. U tuđmanovsko vrijeme, kad je nastao projekt GEN XX, tabu tema bila je naša socijalistička prošlost, i taj rad je nastao kao znak mog otpora prema režimu koji je ustrajno radio na konstrukciji kolektivne amnezije. Što se nasilja nad ženama tiče, javnost posljednjih godina počinje biti svjesna tog ozbiljnog društvenog problema, ali to je još donedavno bila relativno nepoznata tema.

- Imate li želju za intervencijom na nekom od “simbola” hrvatskog nacionalnog identiteta, poput spomenika banu Jelačiću, Medvedgrada ili crkve Sveta Mati Slobode? Kako uopće doživljavate takva mjesta?

- Što li je to uopće nacionalni identitet?! Koga to zanima? Sjetite se da je predsjednik Mesić, ubrzo po preuzimanju mandata, osnovao komisiju koja je trebala promišljati nacionalni identitet, od kravate pa nadalje, ali to je neslavno propalo. Hvala bogu! Mislim da ima puno važnijih problema kojima bi se vlast trebala baviti.

- Kako biste, na osnovi vlastita iskustva, usporedili umjetničke slobode u jugoslavenskom socijalizmu, u HDZ-ovoj varijanti tranzicije i danas?

- Za vrijeme HDZ-a uglavnom sam radila vani, jer mi nije bilo stalo da radim u institucijama koje su podržavale tu vlast, a koje bi trebale biti hramovi autonomne, slobodne kulture. Bila sam odlučila da ne sudjelujem u čitavoj toj priči. Što se slobode tiče, ona je uvijek onolika koliko je osvojite. Za današnje je pak vrijeme bitno sljedeće: usprkos nominalnoj podršci vladajućih struktura, u konkretnim slučajevima, poput pitanja pojedinih zakona koji reguliraju status umjetnika, stvari evidentno nisu u skladu s proklamacijama. Na primjer, prije tjedan dana je, nakon ultrakratkog postupka, u Saboru izglasan prijedlog da se osnovica za mirovine samostalnih umjetnika dvostruko smanji. To znači da će, recimo, moja penzija, koju sam pošteno zaradila svojim dugogodišnjim radom na domaćoj umjetničkoj sceni, iznositi 890 kuna. Kako samostalnih umjetnika u ovoj zemlji ima ukupno 1100, vidimo da su tom odlukom ostvarene vrlo značajne uštede budžetskih sredstava. Takav odnos prema socijalnom položaju umjetnika dovoljno govori o podršci ove vlasti suvremenoj umjetnosti.

- Znači li to da osnovnim problemom ove vlasti u njezinom odnosu prema kulturi i umjetnosti smatrate nebrigu prema socijalnom položaju umjetnika?

- Nemojmo se zavaravati: pitanje preživljavanja vrlo je ozbiljno, a biti umjetnikom nije samo stvar časti i sreće. Umjetnost bi se, valjda, trebala smatrati društveno vrijednom djelatnošću. Riječi podrške nekom umjetniku na otvorenju izložbe, ili dodjela nagrade, same po sebi nisu znak temeljite, sustavne i bitne promjene odnosa vlasti prema umjetnosti. Ako prevlada stav da je umjetnički proizvod roba, i da podliježe tržišnim zakonima kao i sva druga roba, to bi bila katastrofa. To je krajnje konzervativan, antisuvremen i anticivilizacijski stav.