Studirala sam tri godine medicinu u Beogradu pre no što
sam došla u Padovu. Izvršila sam transfer studija. Znači, nisam
počela sve ispočetka. Priznali su mi sve ispite koje sam položila u
Beogradu. U Padovi su me upisali na treću godinu.
Definitivnu odluku da dođem u Italiju donela sam za
vreme bombardovanja. Godinu dana pre toga u Italiju je otišla da studira moja
najbolja drugarica. Ona se raspitala i znale smo da postoji mogućnost da
dođem i ja i naš zajednički drug. Ali, sve to je nekako bila samo mogućnost.
Nisam bila, u stvari, za to. Za vreme bombardovanja odlučila sam da
ću otići iz Beograda, ma gde to bilo.
Prvo nisam imala podršku majke. Otac je bio oduševljen,
ali on već godinama živi u inostranstvu, u Nemačkoj. Za vreme
bombardovanja i majka mi je rekla: "Prvi put u životu bih želela da nisi
ovde sa mnom, jer bi mi tako bilo mnogo lakše."
Došla sam u Italiju i zadovoljna sam i nezadovoljna, i
srećna i nesrećna. Ipak, morala sam u Beogradu da ostavim sve što sam
za 22 godine života izgradila. Došla sam u za mene potpuno nepoznatu i novu
sredinu. Ovde ljudi drugačije funkcionišu. Sve mi je to strano.
Prvu godinu sam provela ne misleći mnogo o tome što
sam ovde. Kao da sebi nisam dozvoljavala da postanem svesna da sam otišla iz
Beograda. Međutim, sada, što više vreme prolazi sve mi je teže. To može da
izgleda nelogično, ali tako je. Sve mi je teže da shvatim da sam daleko od
svoje kuće, porodice, prijatelja.
Zadovoljna sam Medicinskim fakultetom u Padovi, mada ima
i mana. Teši me zapravo činjenica da sa diplomom ovog fakulteta imam mnogo
veću perspektivu no što bih je imala sa diplomom Medicinskog fakulteta u
Beogradu.
Posle studija u Padovi verovatno neću ostati u
Italiji. Specijalizaciju ću nastaviti drugde. Ono u šta sam prilično
sigurna je da se neću vratiti u Beograd. Čak i posle promena koje su
se u mojoj zemlji dogodile ne čini mi se da bih se odlučila za
povratak.
Ovde mi studiranje, pored perspektive za dalje
usavršavanje, pruža i bolje uslove - od najbanalnijih stvari kao što su moderni
medicinski aparati do kvaliteta predavanja i drugačijeg odnosa profesora
sa studentima. Čini mi se da je Medicinski fakultet u Beogradu čak
bolje organizovan, ali je oprema zastarela, a odnos prema studentima pripada
nekom prošlom vremenu. Ovde se student posmatra kao ličnost. Profesor
uspostavlja kontakt sa nama, predavanja nisu upućena nekom nedefinisanom
auditoriju. Stoga ovde idem redovno na predavanja. U Beogradu mi predavanja
nisu pružala ništa što se već u udžbeniku nije moglo pronaći.
Ipak, znanje koje sam stekla u Beogradu pomoglo mi je i
ovde da se snađem. Te tri godine studija u Beogradu su meni bile jako lepe
godine. Rado ih se sećam. Još uvek sam u kontaktu sa svim ljudima sa
kojima sam studirala. Sve su mi to vrlo drage osobe.
Odluku da odem sam prvenstveno donela zbog političke
situacije u zemlji. Tužno mi je da o tome govorim. Ali, više nisam videla
nikakvu perspektivu u svojoj zemlji. U Kliničkom centru nema mesta za
mlade ljude. Ne bih mogla da dobijem specijalizaciju koju želim. Videla sam da ljudi
dobijaju ocene na fakultetu ne samo na osnovu svog rada.
Imala sam vrlo visok prosek. Učila sam, trudila se,
ali prosek 10,0 je ipak rezervisan za "određene" osobe. Mene to
direktno nije ugrožavalo. Ali, smetalo mi je. Ne kažem ni da ovde toga nema, ali
ovde nisam u prilici to da vidim.
Možda će se neko pitati zašto sam u stvari otišla.
Bio je to "klik" u glavi, ono stanje kad kažete sebi: "Dosta, pa
ne moram tako da živim." Nisam odlazak planirala. To je bio šok za moju
majku, pa na izvestan način i za mog oca koji me već posle završene
srednje škole nagovarao da upišem studije u inostranstvu. Tada sam njegovu
ponudu kategorički odbila. Možda je ovog puta određenu ulogu odigrala
i činjenica da su mi najbolji drug i drugarica već na studijama u
Italiji. Da sam morala sama da odlučim i sama odem bilo bi mi još teže. U
Padovi smo nas troje sa iste godine medicine. I ovi moji drugovi su na
sličan način doneli odluku. Italijani su nam stvarno otvorili
mogućnost. Da smo morali da počnemo od početka, od prve godine
studija bili bismo pred teškom odlukom, jer bi to značilo da moramo
odbaciti tri godine rada. Ali, priznali su nam ispite i dali nam stipendije. I
ove godine smo na osnovu prošlogodišnjeg rada i ispita položenih u Italiji
dobili stipendije. Oni nas podstiču. Daju nam volju da nastavimo da
učimo. Imamo osećaj da nam se naš rad priznaje. Ovde student ima
pravo glasa. Možeš slobodno da priđeš profesoru, izneseš problem i pokušaš
sa profesorom da ga razrešiš. Postoje studentske organizacije koje artikulišu
naše interese. Ovde mogu i da radim i zaradim. Raznosila sam na primer neke
letke i to mi je solidno bilo plaćeno. Taj posao sam lako našla. U okviru
fakulteta mogu u toku godine da radim 150 sati i fakultet mi to plaća.
Želela bih da specijaliziram ginekologiju. Gde ću
živeti i raditi još uvek ne znam. Kad završim fakultet u Padovi,
pozabaviću se time. Volela bih da specijalizaciju nastavim u Evropi. Nemam
jasnu sliku o budućnosti. Za sada sam na tački da završim još ove tri
godine, pa da vidim kako i šta ću dalje.
Moja majka će živeti sa mnom, ma gde ja bila. To
planira i ona. Ja sam možda previše vezana za moju majku, ali u Italiji mi
najteže pada to što sam od nje odvojena. Svoju budućnost vidim sa njom. To
bih stvarno strašno želela, a mislim da će tako i biti. Mislim da i ja
njoj strašno nedostajem jer sam sve što ona ima.