IZBJEGLICE SA SIROM  
Boris RAŠETA
28 studenoga 2002

Zapadni teoretičari već dulje vrijeme govore o “zamoru suosjećanja”. Jedna velika američka multinacionalna kompanija upotrijebila je imidž izbjeglica s Kosova kako bi reklamirala jedan od svojih proizvoda, tjesteninu sa sirom. U blizini Praga izgradili su za milijun dolara izbjeglički logor, dok su prave izbjeglice s Kosova pomogli sa samo sto tisuća dolara. Dakle, deset puta više novca utrošeno je u kampanju za proizvodnju imidža

“Neonacisti i suvremene umjetnice, virusi i zagovornici prava na pobačaj, paketi humanitarne pomoći i parfemi, pervertiti i gosti Oprah Winfrey, antičke Sirene i postsocijalistički diktatori, junaci melodrama i žrtve silovanja...” - sve su to, kako piše na koricama knjige “Protiv ravnodušnosti”, kod nas nedavno objavljene, teme kojima se bavi slovenska psihoanalitičarka Renata Salecl. Ovu autoricu, koja se oslanja na, u Hrvatskoj sve popularniju, lakanovsku školu psihoanalize, ne zanimaju međutim mehanizmi velikih društvenih događaja, nego ponajprije “ljubav, mržnja, strepnja, strah i ostali mehanizmi koji su na prvi pogled tek odraz velikih društvenih zbivanja, no koji se s njima nalaze u daleko složenijem odnosu”. Knjigu su zajednički objavili zagrebački Arkzin, udruga Što, kako i za koga te sarajevsko Društvo za teorijsku psihoanalizu.

- Zašto je upravo “ravnodušnost” središnji problem vaše knjige?

- Nakon početka sukoba u Hrvatskoj i Bosni, svjetski mediji i javnost puno su pisali o žrtvama i traumama ljudi s ovih područja. No, vrlo brzo diskusija je poprimila ravnodušan ton. Zapitala sam se kako je moguće identificirati se s nekim tko je proživio traumu. Postoji li neka autentična identifikacija, koja bi podrazumijevala osjećaje? Iz iskustva psihoanalize znamo da s drugima suosjećamo vrlo često iz golog straha da bi se isto iskustvo moglo dogoditi i nama. No, to suosjećanje još više ovisi o tome da se mi kao pojedinci identificiramo s nekim simboličkim poretkom, a potom iz njega izvodimo svoje osjećaje. U današnjem demokratskom simboličkom poretku ideja suosjećanja i patnje zbog drugoga ima visoku vrijednost. Zbog toga ljudi koji ističu takve osjećaje na način da ih čine javno dostupnima, zapravo žele steći vrijednost u društvu, jer znaju da će demonstracija takvih čuvstava biti društveno honorirana. No jako je teško izraziti sućut s drugim; drugi traumu uvijek doživljava na različit način.

- Nije li ravnodušnost prirodan izraz otpora prema činjenici da smo dnevno iz medija bombardirani desecima informacija o katastrofama?

- Zapadni teoretičari već dulje vrijeme govore o “zamoru suosjećanja”. Činjenica da svega ima previše natjerala je ljude na distancu, i oni se žele odvojiti. To je jedan odgovor. No psihoanaliza ide u drugom smjeru, traži drugi odgovor. U ovom slučaju, pokušavamo reći da svaki čovjek traumu doživljava na drugi način. Odbijamo vidjeti traumu drugoga, jer je ta trauma uvijek preblizu. No, slažem se s konstatacijom da i mediji i ideologije - načinom na koji prezentiraju rat - produciraju bezbrižnost. Moderni kapitalizam po mom mišljenju igra baš na tu notu, tako da se, recimo, i neke kompanije predstavljaju na način koji podrazumijeva da one suosjećaju s ljudima koji se nalaze na terenu gdje se odvijaju intenzivne patnje. Iza te sućuti se, međutim, uvijek krije borba za profit. Viši ciljevi su samo pokriće. Imate primjer od prije dvije godine, da je jedna velika američka multinacionalna kompanija upotrijebila imidž izbjeglica s Kosova kako bi reklamirala jedan od svojih proizvoda, tjesteninu sa sirom. Oni su potrošili milijun dolara da bi u blizini Praga napravili jedan izbjeglički kamp. Unajmili su nekoliko stotina ljudi koji su izgledom podsjećali na kosovske Albance. Kupili su im autentične nošnje s Kosova, kako bi sve izgledalo vjerodostojno. Cilj im je bio prikazati sebe kao kompaniju koja suosjeća s problemima tih ljudi i pomaže Albancima. No, u realnosti su, kao kompanija, prave izbjeglice s Kosova pomogli sa samo sto tisuća dolara. Dakle, deset puta više novca utrošeno je u kampanju za proizvodnju imidža.

- U Hrvatskoj su početkom rata mnogi zamjerali međunarodnoj zajednici ravnodušnost prema ratu u Hrvatskoj. No, kad je počeo rat u Makedoniji, recimo, hrvatska je javnost zauzela posve indiferentan stav - kao da se sve događa na drugom planetu.

- Isto se dogodilo u Sloveniji. To je situacija u kojoj se ljudi koji su već proživjeli neku traumu, ponašaju kao da ih se rat u susjednoj republici ne tiče. To je neka vrsta ograde, barijere, koja omogućuje preživljavanje. Ta ignorancija ima neki zaštitnički podton, ona nije samo golo neobaziranje. Mi u Jugoslaviji uvijek smo vjerovali da smo više dio Zapada nego neke druge zemlje, pa smo se - kad bi se negdje dogodio rat - uvijek izvlačili na to da je to tribalizam, koji pripada Trećem svijetu i nerazvijenijim civilizacijama, da to nije rat za koji bismo mi trebali pokazivati poseban interes. U svim ovim slučajevima, bio je to pogled svisoka.

- U Hrvatskoj smo često mogli primijetiti da su mnogi koji nisu bili u poziciji žrtve više mrzili i intenzivnije naglašavali ratne traume od onih koji su rat osjetili na svojoj koži. Kako to objašnjavate?

- U knjizi se bavim i tim problemom. Prije nekoliko godina u Švicarskoj je jedan autor izdao knjigu memoara u kojima je opisano njegovo odrastanje u logoru. Knjiga je uskoro postala međunarodni bestseler. No uskoro se pokazalo da autor nikada nije bio u konclogoru i da je sve čisti fiction, no napisan tako uvjerljivo da su svi povjerovali kako je riječ o autentičnom memoarskom štivu koje opisuje proživljenu traumu. Na tom primjeru pokazalo se, među ostalim, da društvena scena proizvodi imidž žrtve kao nešto popularno, nešto u čemu se svi žele vidjeti. To je sigurno dio odgovora na vaše pitanje: u svijetu su bile dosta popularne ideologije koje promoviraju ulogu žrtve, i one nameću ljudima koji tu ulogu nisu realno iskusili ponašanje kao da su stvarno bili žrtve.

- Na neki način, može se reći da je popularno biti žrtva?

- Ta je situacija postojala do jučer. No, danas se paradigma promijenila. Ulogu žrtve zauzeo je surviver; danas je popularan onaj koji opstaje, koji preživljava. U svjetskim medijima, žrtvu je iz glavne uloge istisnuo “onaj koji opstaje”. Mi smo svi sad “oni koji preživljavaju”, u svim situacijama, od obiteljskih odnosa, do globalnog kapitalizma. Ta je ideologija inkorporirana u sustav modernog kapitalizma.

- Ima li ta promjena veze s 11. rujnom, ili je nastala prije?

- Ona je došla prije. Bila sam u Americi prije 11. rujna, i ta je tema već onda bila dominantna. Ona je izraz kapitalizma: ti si bolji jer opstaješ, jer se tako razlikuješ od drugih, ti si žilaviji i sposobniji. Ti si taj koji se izvukao iz traume.