RELIGIJA UBIJA ŽENE  
Srećko PULIG
16 svibnja 2003

Nažalost, palestinska revolucija dijelom se danas povezuje s religijom. A gdje uđe religija, slobodno zaboravite borbu protiv patrijarhata. Ako moderni Hamas i religiozniji dio palestinske revolucije prisvoji više moći, manje moći bit će za žene. Danas vidite više pokrivenih žena, više onih koje ostaju u kući no što ste ih mogli vidjeti prije. Na djelu je nekakva simulacija povratka tradiciji

Centar za žene žrtve rata i Centar za žene Roza u Zagrebu su od 9. do 11. svibnja u povodu svoje desetogodišnjice organizirali konferenciju pod nazivom "Žene obnavljaju sjećanja: feministički otpor ratu i nacionalizmu". Uz sudionice iz zemalja što su nastale na tlu nekadašnje Jugoslavije skupu je prisustvovalo i nekoliko aktivistica iz drugih dijelova svijeta.

Tu smo priliku iskoristili za razgovor s Orly Lubin, koja je na skup stigla iz Izraela. Profesorica Lubin predaje književnost u Tel Avivu, a vodi i tamošnje Ženske studije. Vrlo zanimljivo govorila je o liku i ulozi žene u Izraelu, u izraelskoj vojsci, u sukobima Palestinaca i Izraelaca.

- Što danas znači biti “dobra izraelska žena”, u kontekstu govora o “starim” i “novim” Židovima?

- Kultura opskrbljuje muškarce i žene nekim definitivnim i konačnim modelima o tome kako biti dobar muškarac ili dobra žena. Pa tako i kako biti npr. hrvatska ili izraelska žena, Palestinka ili Židovka. Ja proučavam te modele na način koji je istodobno marksistički i postmodernistički, a to znači kako mislim da ne postoji ništa esencijalno što se krije iza tih modela. Modeli koji se ženi nude u Izraelu modeli su otpora, borbe, odlaženja u vojsku, ako je moguće postajanje članom borbenih jedinica, kao i model majke. Za razliku od zapadnih kultura, gdje se od žena očekuje da budu ili borci ili majke, od žena u Izraelu očekuje se da budu i jedno i drugo.

- U povijesti cionizma država Izrael pokušala se “oprirodniti” preko žena?

- Dualni model majke i borca, koji je kreirao cionizam, služio je kolonizacijskom pokretu. Žena ga je trebala učiniti prirodnim. To više nije nasilan pokret, kolonizacija, nego povratak majki svojoj zemlji, povratak prirode prirodi. U zapadnom nacionalizmu majka uvijek simbolizira naciju.

- Postoji i sličnost cionističke propagande sa socijalističkim realizmom?

- Naravno. Pa cionizam je i potekao iz socijalističkog pokreta. Prvi val moderne izraelske književnosti bio je socijalistički realizam, prvi stil u slikarstvu bio je socijalistički realizam. Izrael je i danas, na mnogo načina, još uvijek više socijalistička negoli kapitalistička zemlja.

- Koji stereotipi vladaju o odnosu između židovskih i palestinskih žena?

- Teškoća je u golemoj razlici u položaju. Palestinske žene žive pod okupacijom, a mi Židovke smo slobodne i moćne. Sasvim doslovno: naoružane smo. Palestinske žene pridružile su se palestinskoj revoluciji, ustanku. Ne mogu govoriti u njihovo ime, no sjećam se što su nam govorile u našim razgovorima, dok su oni još bili mogući, jer sada je sve prekinuto; da sam ja Palestinka, ne bih htjela živjeti s Izraelcima, pa zašto bi to one htjele.

- To me podsjeća na stav nekih albanskih krugova, pa i žena na nevladinoj sceni, koje jedno vrijeme nisu htjele sudjelovati ni na kakvim postjugoslavenskim skupovima.

- Postoje skupine žena koje se sastaju. No, to nije u javnosti. Time one danas riskiraju svoje živote. U akademskom životu ja to shvaćam ovako: naša je uloga da pozivamo Palestinke, a njihova da se ne odazovu. Naravno, razgovori i kontakti, prijateljski i privatni, ne mogu se u potpunosti spriječiti.

- A susreti u trećim zemljama?

- Pokušavale smo. Ne zaboravite, govorimo li o vremenu od 1967. godine do danas, sve do 2001., do druge intifade, putovale smo preko granica i posvuda se susretale s Palestinkama. Zadnje dvije godine sve je presječeno. No ipak mogu reći da žene imaju bolje odnose, ženske skupine još uvijek rade.

- Nacionalnooslobodilački pokret u drugi plan stavlja probleme patrijarhata, položaja žene?

- Apsolutno. To nam i same Palestinke govore. Nažalost, palestinska revolucija dijelom se danas povezuje s religijom. A, gdje uđe religija, slobodno zaboravite borbu protiv patrijarhata. Ako moderni Hamas i religiozniji dio palestinske revolucije prisvoji više moći, manje moći bit će za žene. Danas vidite više pokrivenih žena, više onih koje ostaju u kući no što je to bilo prije. To je tendencija u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali, na okupiranim teritorijima, puno više negoli u Izraelu. Na djelu je nekakva simulacija povratka tradiciji.

- A što je s ulogom i slikom žene u izraelskoj vojsci?

- To je uvijek dvostruka slika. Žena je vojnik, a istodobno i ne baš pravi vojnik. Ponekad, ona je vojnik, a izgleda poput fotomodela. Ponekad, ona je vojnik, no radi ženske poslove: priprema i dijeli hranu i slično. Ili je naprosto lijepa, fotografiraju je za naslovnicu vojnih žurnala. Njezina je uloga da istodobno pripada skupini i da podsjeća na dom. Ona ne može samo biti kod kuće, jer tada ne bi štitila vojnike pred strahom od smrti. Zašto muškarci uopće odlaze u vojsku, ne samo u rat? Zar žele poginuti? Na to ih nekako treba navesti, bilo da im se obećava vječni život, vječni spomen u našem pamćenju i sl. Kao, kada umru bit će više živi no što su to sada.

S druge strane, uvođenjem žena u vojsku osigurava se osjećaj doma u toj instituciji, kontinuitet s obitelji, koji se prekida kada poginete. Žena koja je tu, obećanje je održanja tog kontinuiteta. Zatim, muško prijateljstvo, koje vlada vojskom, uvijek je i homoerotska prijetnja. Gomila muškaraca koji se u radnjama dodiruju, zajedno obavljaju higijenu... Prisutnost žene podsjeća na to tko treba biti penetriran, u koga treba prodrijeti, ona je kastrirana, a ne mi.

Homofobija se iskazuje i kao strah da se ne postane ženom. Preuzimajući penetraciju na sebe, bivajući onom koja je penetrirana, žena ne štiti samo od homoerotskih, homoseksualnih “zastranjenja”. Ona štiti i od penetracije metaka, druge vrste prodiranja, koje može narušiti tjelesni integritet. Jer izvana prodiru i metci. Prisutnost žena trebalo bi pomoći da muškarci potisnu tu nezgodnu činjenicu. Žena je tu, dom, netko s kime možeš imati seksualni odnos, netko tko će ti vidati rane budeš li ranjen. Bolničarka, majka, ljubavnica, majka tvoje djece, preko koje nastavljaš živjeti...

- U izraelskoj vojsci, u kojoj su muškarci i žene, dopušteni su spolni odnosi?

- Da. No, iznenađujuće je da Izrael ima najbolje zakone o seksualnom uznemirivanju, koji se i provode. Postoji nasilje, no žene su i dobro zaštićene. U pedesetim godinama nije bilo tako. Seksa je bilo samo nađu li se u vojsci zajedno mladić i djevojka iz civilstva. A onda je eskaliralo nasilje, silovanja, uznemirivanja. Ministar je završio na sudu i izgubio položaj zbog seksualnog uznemirivanja...

- Vojnikinje nisu "kurve", no zato su tu etiketu dobile mirovne aktivistice, primjerice izraelske Žene u crnom?

- Sada smo napredovale, od kurvi do izdajica, što jest nekakvo političko prepoznavanje i priznanje. Postoje ženske mirovne skupine koje koriste te stereotipe, crninu, majčinstvo, vjersku tradiciju, ne bi li ih okrenule u politički prosvjed. Postoji skupina koja se poigrava starozavjetnom tradicijom. Najprije su se nazvale Četiri majke, a nakon početka druge intifade Peta majka. I roditelji žrtava bombaša-samoubojica organizirali su mirovne skupine, pa majke vojnika...

Provokacija Žena u crnom jest u tome što svojim izgledom, tradicijom koja pripada domu, izlaze u javni prostor, na ulicu. A tko stoji na prometnicama? Samo kurve.

Takva su bila i dobacivanja prolaznika: “Živite s Arapima! Jebete se s Palestincima! Palestinske ljubavnice!” I to je trajalo godinama. Odjednom, sada su se uvrede i dobacivanja preobrazila u “Izdajice!”. Dakle, prihvaćene su u javnu, političku sferu. To je i znak da je izraelsko društvo uplašeno onim što se događa, uplašeno mogućom društvenom fragmentacijom, tako da neke vrste otpora ratu naprosto ne može podnijeti kao “svoje”. No, ta fragmentacija mogla bi biti produktivna.

- Što “izdajice” mogu učiniti u budućnosti?

- Nacionalisti se boje “izdajica”, onih koje neće u njihovo kolo....

- I mi u Hrvatskoj imali smo “vještice”.

- Na Bliskom istoku “izdaja” je možda još složenija. Što ja mogu učiniti kada postanem izdajica? Otići na palestinsku stranu i činiti što? Stati pred buldožere, to je u redu. Postati Palestinkom ne čini mi se načinom izlaska iz nacionalističkog kruga.

- Mora postojati drugi put, različit od zauzimanja strane u sukobu?

- Najbolje bi, naravno, bilo da se stvori jedna demokratska država koja bi poštivala ljudska prava svih svojih građana. No, to sada nije vjerojatno, to je zadaća za naše unuke. Onda neka budu dvije države, židovska i palestinska. No i nakon razdvajanja mi ćemo biti odgovorni za boljitak Palestinaca. Jer mi smo razlog njihove patnje, mi smo uništili njihovu infrastrukturu, od kuća, preko komunalnih potreba, sve do zadnjeg kompjutera koji su ikada imali. Pokušavamo ubiti njihove vođe, one koji samo pokušavaju biti vođe, ne dopuštamo da itko izraste u njihovog vođu...

A što se tiče rodnih odnosa, moramo se nastaviti boriti protiv tradicije, starih sjećanja. Za nas je to “sjećanje” od 5 tisuća godina, Stari zavjet, Talmud, patrijarhat, militarizam, nacionalizam, govor mržnje. Palestinska, ne pan-arapska, povijest je kraća, no također je natopljena mržnjom. Jedine koje mogu stvoriti nova sjećanja su žene. Zašto? Zato što nemamo vlastite historije. Sva navodno univerzalna historija je muška. Za razliku od muškaraca, žene nemaju za čime biti nostalgične, njima ni u jednom razdoblju nije bilo dobro, pa se slobodnije mogu okrenuti budućnosti.