Iz knjige: Nadežda Radović, Politika na ženski način - RAZGOVORI

 

OLGICA KIRĆANSKI

Većina žena u parlamentu je dobro vaspitana i ne zloupotrebljava govornicu

Posle mog prvog oduševljenja i vere da će se sve jako brzo menjati na bolje i da će pomaci u radu parlamenta biti brzo vidljivi, počela sam da se navikavam da je reč o jednom mukotrpnom i dugotrajnom poslu. Nema rezultata na prečac. Svaki i najmanji uspeh prati veliki rad, upornost, stalni pritisak. Moj glavni motiv je bio da se u zdravstvu prilike promene jer sam i sama zdravstvena radnica. Pre poslaničkog mandata radila sam u privatnoj farmaceutskoj praksi, a pre toga i u domovima zdravlja, bolnicama, u medicinskoj školi. Verovala sam da ću svojim delovanjem u parlamentu pomoći da se poprave uslovi poslovanja u zdravstvu. Međutim, prvo smo imali nesreću sa imenovanjem ministra za zdravstvo, jer nije ništa radio, a kad je počelo oko njega nešto da se dešava, bili su to skandali. Novi ministar je u posao počeo da ulazi faktički tek na pola mandata. Dve godine su propuštene. U zdravstvu se akumuliralo za to vreme veliko nezadovoljstvo koje se može delimično prevazilaziti ad hoc potezima. Ipak, suštinska reforma zdravstva zahteva krucijalne zahvate, odnosno izmenu zakona o zdravstvenom osiguranju i zakona o zdravstvenoj zaštiti. Treći prateći zakon će biti zakon o medicinskim i farmaceutskim komorama. Na nacrtima tih zakona smo u stranci radili i pre izbora 2000. Nacrti tih zakona postoje. Enigma je zašto ti nacrti ne ulaze u proceduru kad već postoje, zašto se jedno loše stanje u nedogled produžava i zašto je potrebno toliko vremena da se prihvati nešto što je usaglašeno sa standardima i propisima Svetske zdravstvene organizacije i Evropske zajednice.

 

Gde vidiš razloge?

Svaka reforma u zdravstvu biće skopčana sa velikim potresima. Koncepcija našeg zdravstvenog sistema je bazirana na dinosaurusima od domova zdravlja koji su neefikasni, nefunkcionalni i pretvorili su se u saobraćajce koji ljude samo upućuju u razne druge specijalizovane institucije. To je balast koga moramo da se oslobodimo, a pola veka smo u njega ulagali. Pored zgrada i opreme koji su ogromne mrtve investicije u tim domovima zdravlja specijalističke službe rade od 10 do 13 časova. Rad specijalističkih službi održavaju ljudi koji inače rade u bolnicama. Ovakav sistem zdravstva ne bi mogla da finansiraju ni mnogo bogatija društva od našeg. Otuda ide priča da nam zdravstvo nije besplatno, a do sada nam je bilo besplatno, a na stvari nismo imali ništa. Ljudi teško prihvataju činjenicu da zdravlje košta. Sećam se mog dede koji je pričao da kad bi se neko u porodici razboleo, on je morao da proda kravu. Bilo je za očekivati da lečenje mora da se plati. To je bilo normalno. Sistem koji smo imali je navodno obezbeđivao totalnu zdravstvenu zaštitu, ali je zato i srozavao kvalitet usluga koje su ljudima pružane.

Loša je bila i podela na takozvani proizvodni i neproizvodni rad. Kad se dogodi saobraćajna nesreća, onaj što popravlja kola ili put se tretira kao proizvodni radnik, a onaj koji zbrinjava povređene se tretira kao neproizvodni radnik. To je potpuno suluda i loša podela. Svoje mesto vidim u delovanju u Odboru za zdravstvo. Dok ne izmenimo zakone, sve ove sitne popravke će biti samo kozmetičke naravi.

Takođe, smatram da su klinički centri neracionalno formirani. Postoje svetski standardi prema kojima se tačno zna na koliko stanovnika treba formirati klinički centar, obezbediti određeni aparat, bolničko odeljenje, specijalističko bolničko odeljenje itd. Potpuno neracionalno su osnovani i medicinski fakulteti. Medicinski fakultet postoji u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Prištini, Novom Sadu. To je previše. Niti je našem društvu potrebno toliko lekara koliko može da se obrazuje na ovom broju fakulteta, niti ima smisla ako se "fabrikuju" lekari očekivati da njihovo obrazovanje bude besplatno. Što se pak tiče farmaceutskih fakulteta za potrebe bivše Jugoslaviji bili su dovoljni fakulteti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Kada su otvoreni fakulteti u Skoplju i Sarajevu znalo se da je reč o hiperprodukciji kadrova. Danas, u ovoj znatno manjoj Jugoslaviji imamo pored beogradskog i farmaceutske fakultete u Novom Sadu i Nišu. To je krajnja neracionalnost. Ne treba da posebno naglašavam da manje-više isti profesori predaju na svim ovim fakultetima.

Kada su u Vranju, zbog deficita farmaceutskih tehničara, tražili da se otvori srednja farmaceutska škola, rekla sam im da im se mnogo više isplati da stipendiraju mlade da u nekom većem centru završe školu, nego da otvaraju školu, a potom se hvataju za glavu šta će sa tolikim brojem ljudi te struke.

Kao dosta veliki problem doživljavam i nerešene odnose između republičkog i saveznog ministarstva. Verovatno će u bližoj budućnosti savezno ministarstvo prestati da postoji. Recimo, savezno ministarstvo ima ingerencije nad proizvodnjom i prometom lekova, a republičko ministarstvo ima ingerencije nad zdravstvom. Pa, savezno ministarstvo kaže "prometu lekova pripadaju i apoteke", a republičko ministarstvo kaže "ne, apoteke su u funkciji zdravstva". Mnoge stvari su se tako našle u makazama pobrkanih ingerencija. Nadamo se da će situacija biti jasnija kada se razreši status i ingerencije savezne države.

 

U razvijenim zemljama veoma je rasprostranjeno i lečenje alternativnim metodima, biljem, homeopatskom terapijom. Kako mi stojimo u toj oblasti?

Postoje entuzijasti i veliki stručnjaci na našem terenu za alternativne lekove, homeopatsku terapiju, lečenje biljem, itd. ... Međutim, nama je nepopravljiva šteta učinjena u poslednjih desetak godina. Zato što nisu donošeni adekvatni propisi i tim poslom se bavio ko je hteo i kako je hteo. Teško je te greške ispraviti. Najteže je vratiti poverenje u te vrste terapije i osloboditi ih oreola šarlatanstva koji su im nametnuti.

 

Da li u projektima zakona ima rešenja i za ovu oblast?

Pre svega, to moraju raditi ljudi određene stručnosti. Imali smo situaciju da je svako ko je video svoj interes u tome da se bavi trgovinom lekovima to mogao da radi. Postojale su neke obaveze u vezi stručnosti, ali i načini da se tim obavezama manje-više formalno udovolji. Inspekcije nisu pokazivale preterani interes da kontrolišu. Rekla bih da su se sticali svakojaki interesi, a da se sve obijalo o krajnjeg korisnika. U Farmaceutskoj komori se sada trudimo da vratimo ugled profesiji i poverenje građanki/građana u farmaceutsku profesiju. Farmaceut je poslednja instanca između leka i pacijenta. Dakle, on/ona je u prilici da spreči pogrešnu terapiju ukoliko su svi pre njega napravili grešku.

 

Nema mnogo žena u parlamentu?

Da, 27 žena, odnosno oko 11%. Do sada smo imale izvanrednu saradnju. Reč je o poslanicama DOS-a koje su od početka povezane u Žensku političku mrežu i nastavile su da sarađuju. Žene iz DSS nam se nisu priključile, čak su i odbile da potpišu neke zahteve kada smo se izjašnjavale o ženskim temama. Rekle su nam da je za njih degradirajuće i neprihvatljivo uvođenje kvota za žene, da žene treba da se nametnu svojim kvalitetima, a ne administrativnim merama. Ali, pritom su izgubile iz vida da su i demokratski mnogo razvijenije zemlje od naše uvele kvote, odnosno mere pozitivne diskriminacije da bi bar donekle ublažile disparitet u zastupljenosti žena i u parlamentima i u izvršnoj vlasti.

 

Poslanice viđamo retko za skupštinskom govornicom. Zašto?

To da malo govorimo i da se retko pojavljujemo za skupštinskom govornicom je tačno. Verovatno zato što nas je i znatno manje u parlamentu od muškaraca. Ali, da budem iskrena, većina žena u parlametu je dobro vaspitana i ne zloupotrebljava skupštinsku govornicu. Mi smo za govornicu izlazile onda kada smo imale šta da kažimo. Dosta žena je govorilo kada su na dnevnom redu Skupštine bile izmene Krivičnog zakonika. Tada smo se solidarisale i izborile da 'silovanje u braku', 'nasilje u porodici' postanu krivična dela. Tada smo pokušale i da 'seksualno uznemiravanje i ucenjivanje' Krivični zakon inkriminiše, ali u tome nismo uspele. Uskoro će se taj amandman ponovo naći u skupštinskoj proceduri.

 

Kako reaguješ na dobacivanja iz poslaničkih klupa?

Ignorišem ih. Da odgovaram na dobacivanja, imala bih osećanje da samu sebe degradiram. Prosto, jasno mi je koliko je to nizak nivo komunikacije i ne želim da se osvrćem na to. Dobacivanja su uglavnom vrlo primitivna. Kad muškarac sebi dozvoli tu vrstu opaski, podrazumeva se da bi razumeo samo uzvraćanje istom merom. A zašto bih sebe spuštala na tako primitivan nivo komunikacije. Trudila sam se da ignorišem 'dosetke', mada je bilo vrlo neprijatno slušati ih. Često su dobacivanja bila sračunata da izazovu nelagodu u ženi koja govori, da je ometu i da je izazovu da odreaguje, što bi zapravo značilo da postane kao i ti koji dobacuju. Ignorisanje daje i efekte, jer ako nekoliko puta ne odreagujete, prestaju da vam dobacuju. Naročito je neprijatno bilo kada smo imali probleme u stranci sa predsednikom stranke koji je seksualno uznemiravao žene u stranci. Poslanici su takvo njegovo ponašanje komentarisali 'blagonaklono' ukazujući da imamo belu kugu u društvu, pa eto on pokušava da razreši taj problem.

Sa druge strane, ženama u parlamentu se upućuju neke primedbe na ponašanje na koje se gotovo sa simpatijama gleda kad je reč o muškarcima. Neki poslanici sebi dozvoljavaju da konzumiraju i veće količine alhohola u bifeu, a Nataša Mičić neprestano sluša neumesne pozive na pivo, jer je viđena jedanput kako uz obrok pije pivo. To je poražavajuće. Konačno zbog oblokavanja nekih poslanika zabranjeno je u skupštinskom bifeu točenje alhoholnih pića.

 

Ti si članica Socijaldemokratske partije. Koliko su u tvojoj partiji prihvaćeni standardi evropske socijaldemokratije?

Baš to je jedan od vrlo važnih razloga što sam članica svoje stranke. I Slobodan Orlić i Žarko Korać se odazivaju na sve pozive koje im upućujemo kada pokrećemo edukacije i akcije u korist žena.

 

Nedavno su vam u stranci bile žene iz Ženskog lobija Evropskog parlamenta. O kakvoj komunikaciji je reč?

Mi sarađujemo sa fondacijom "Žan Žores". To je fondacija Socijalističke partije Francuske. Oni na naše seminare šalju vrlo eminentne teoretičare i teoretičarke, parlamentarke francuskog i evropskog parlamenta. Kada jednog dana i mi uđemo u Evropski parlament, žene iz naše stranke će imati već uspostavljenu prijateljsku saradnju sa članicama tog parlamenta i Ženskim lobijem.

 

Da li bi u našem parlamentu mogao da se osnuje Ženski lobi?

Pa, Ženska politička mreža upravo to radi. Vrlo često smo svoju žensku solidarnost stavljale ispred partijske solidarnosti.

Važna je saradnja Ženske političke mreže sa ženama iz NVO sektora jer su ženske grupe fokusirane na pojedine teme, mnogo znaju o tome, imaju analize i izvor su dragocenih podataka nama za kvalifikovano pripremanje predloga.

Neka pitanja su otvorena i pokrenuta zahvaljujući upravo ženama iz NVO sektora. O trgovini ljudskim bićima se, recimo, vrlo malo znalo, a zahvaljujući saradnji sa ženskim grupama formirano je vladino telo, osnovana sigurna kuća za žene koje su žrtve sex traffiking-a, uspostavljene veze sa međunarodnim organizacijama, imamo mobilni tim itd.

 

Ipak, kod nas i dalje rade kafane u kojima žene igraju oko šipke i pružaju seksualne usluge, a policijske racije u kojima bi se takve stvari otkrivale su prava retkost??

Kao što verovatno znaš, postoje dva moguća pristupa tom problemu. Sklonija sam da prihvatim model koji je gotovo do savršenstva dovela Švedska prema kome je oštrica usmerena ka konzumentima i organizatorima prostitucije. Prostitucija se prema Švedskim zakonima smatra nasiljem, jer nema dobrovoljne prostitucije. Žena i kad se na prostituciju odlučuje, to radi zato što joj je društvo suzilo izbor. Izuzetno mali broj prostitutki je "dobrovoljno" u tom poslu. Razlozi leže u traumama, lošem socijalnom položaju, otsustvu životnih šansi. Dakle, ne može se govoriti o slobodnom izboru žene. Drugi pristup, koga se drži, recimo, Švajcarska ili Holandija nastoji da izjednači prava prostitutki sa pravima iz radnog odnosa i da u što je moguće većoj meri eliminiše makroe iz njihovog posla. Ne mogu da prihvatim da je reč o delatnosti koja je kao i svaka druga, ali de facto prostitucija postoji.

 

Ima li ideja da se taj domen i kod nas zakonski reguliše?

Viktimološko društvo Srbije je dalo niz analiza i predloga. Do sada se prostitutke kod nas tretiraju ili kao ilegalne imigrantkinje, pa se vraćaju nazad ili se po zakonu o kršenju javnog reda i mira prekršajno kažnjavaju. Treba promeniti set zakona da bi se ova oblast uredila. Zapravo, i ovo što smo do sada uradile nema prava zakonska pokrića. Dakle, promene zakona su neophodne.

Danas, 14-15. XII 2002, str. IV-V