Posle mog prvog oduševljenja i vere da će se sve
jako brzo menjati na bolje i da će pomaci u radu parlamenta biti brzo
vidljivi, počela sam da se navikavam da je reč o jednom mukotrpnom i
dugotrajnom poslu. Nema rezultata na prečac. Svaki i najmanji uspeh prati
veliki rad, upornost, stalni pritisak. Moj glavni motiv je bio da se u zdravstvu
prilike promene jer sam i sama zdravstvena radnica. Pre poslaničkog
mandata radila sam u privatnoj farmaceutskoj praksi, a pre toga i u domovima
zdravlja, bolnicama, u medicinskoj školi. Verovala sam da ću svojim
delovanjem u parlamentu pomoći da se poprave uslovi poslovanja u
zdravstvu. Međutim, prvo smo imali nesreću sa imenovanjem ministra za
zdravstvo, jer nije ništa radio, a kad je počelo oko njega nešto da se
dešava, bili su to skandali. Novi ministar je u posao počeo da ulazi
faktički tek na pola mandata. Dve godine su propuštene. U zdravstvu se
akumuliralo za to vreme veliko nezadovoljstvo koje se može delimično
prevazilaziti ad hoc potezima. Ipak, suštinska reforma zdravstva zahteva
krucijalne zahvate, odnosno izmenu zakona o zdravstvenom osiguranju i zakona o
zdravstvenoj zaštiti. Treći prateći zakon će biti zakon o
medicinskim i farmaceutskim komorama. Na nacrtima tih zakona smo u stranci
radili i pre izbora 2000. Nacrti tih zakona postoje. Enigma je zašto ti nacrti
ne ulaze u proceduru kad već postoje, zašto se jedno loše stanje u
nedogled produžava i zašto je potrebno toliko vremena da se prihvati nešto što
je usaglašeno sa standardima i propisima Svetske zdravstvene organizacije i
Evropske zajednice.
Gde vidiš
razloge?
Svaka reforma u zdravstvu biće skopčana sa
velikim potresima. Koncepcija našeg zdravstvenog sistema je bazirana na
dinosaurusima od domova zdravlja koji su neefikasni, nefunkcionalni i
pretvorili su se u saobraćajce koji ljude samo upućuju u razne druge
specijalizovane institucije. To je balast koga moramo da se oslobodimo, a pola
veka smo u njega ulagali. Pored zgrada i opreme koji su ogromne mrtve
investicije u tim domovima zdravlja specijalističke službe rade od 10 do
13 časova. Rad specijalističkih službi održavaju ljudi koji
inače rade u bolnicama. Ovakav sistem zdravstva ne bi mogla da finansiraju
ni mnogo bogatija društva od našeg. Otuda ide priča da nam zdravstvo nije
besplatno, a do sada nam je bilo besplatno, a na stvari nismo imali ništa.
Ljudi teško prihvataju činjenicu da zdravlje košta. Sećam se mog dede
koji je pričao da kad bi se neko u porodici razboleo, on je morao da proda
kravu. Bilo je za očekivati da lečenje mora da se plati. To je bilo
normalno. Sistem koji smo imali je navodno obezbeđivao totalnu zdravstvenu
zaštitu, ali je zato i srozavao kvalitet usluga koje su ljudima pružane.
Loša je bila i podela na takozvani proizvodni i
neproizvodni rad. Kad se dogodi saobraćajna nesreća, onaj što
popravlja kola ili put se tretira kao proizvodni radnik, a onaj koji zbrinjava
povređene se tretira kao neproizvodni radnik. To je potpuno suluda i loša
podela. Svoje mesto vidim u delovanju u Odboru za zdravstvo. Dok ne izmenimo
zakone, sve ove sitne popravke će biti samo kozmetičke naravi.
Takođe, smatram da su klinički centri
neracionalno formirani. Postoje svetski standardi prema kojima se tačno
zna na koliko stanovnika treba formirati klinički centar, obezbediti
određeni aparat, bolničko odeljenje, specijalističko
bolničko odeljenje itd. Potpuno neracionalno su osnovani i medicinski
fakulteti. Medicinski fakultet postoji u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Prištini,
Novom Sadu. To je previše. Niti je našem društvu potrebno toliko lekara koliko
može da se obrazuje na ovom broju fakulteta, niti ima smisla ako se "fabrikuju"
lekari očekivati da njihovo obrazovanje bude besplatno. Što se pak
tiče farmaceutskih fakulteta za potrebe bivše Jugoslaviji bili su dovoljni
fakulteti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Kada su otvoreni fakulteti u Skoplju
i Sarajevu znalo se da je reč o hiperprodukciji kadrova. Danas, u ovoj
znatno manjoj Jugoslaviji imamo pored beogradskog i farmaceutske fakultete u
Novom Sadu i Nišu. To je krajnja neracionalnost. Ne treba da posebno naglašavam
da manje-više isti profesori predaju na svim ovim fakultetima.
Kada su u Vranju, zbog deficita farmaceutskih
tehničara, tražili da se otvori srednja farmaceutska škola, rekla sam im
da im se mnogo više isplati da stipendiraju mlade da u nekom većem centru
završe školu, nego da otvaraju školu, a potom se hvataju za glavu šta će
sa tolikim brojem ljudi te struke.
Kao dosta veliki problem doživljavam i nerešene odnose
između republičkog i saveznog ministarstva. Verovatno će u
bližoj budućnosti savezno ministarstvo prestati da postoji. Recimo,
savezno ministarstvo ima ingerencije nad proizvodnjom i prometom lekova, a
republičko ministarstvo ima ingerencije nad zdravstvom. Pa, savezno
ministarstvo kaže "prometu lekova pripadaju i apoteke", a
republičko ministarstvo kaže "ne, apoteke su u funkciji zdravstva".
Mnoge stvari su se tako našle u makazama pobrkanih ingerencija. Nadamo se da
će situacija biti jasnija kada se razreši status i ingerencije savezne
države.
U
razvijenim zemljama veoma je rasprostranjeno i lečenje alternativnim
metodima, biljem, homeopatskom terapijom. Kako mi stojimo u toj oblasti?
Postoje entuzijasti i veliki stručnjaci na našem
terenu za alternativne lekove, homeopatsku terapiju, lečenje biljem, itd.
... Međutim, nama je nepopravljiva šteta učinjena u poslednjih
desetak godina. Zato što nisu donošeni adekvatni propisi i tim poslom se bavio
ko je hteo i kako je hteo. Teško je te greške ispraviti. Najteže je vratiti
poverenje u te vrste terapije i osloboditi ih oreola šarlatanstva koji su im
nametnuti.
Da li u
projektima zakona ima rešenja i za ovu oblast?
Pre svega, to moraju raditi ljudi određene
stručnosti. Imali smo situaciju da je svako ko je video svoj interes u
tome da se bavi trgovinom lekovima to mogao da radi. Postojale su neke obaveze
u vezi stručnosti, ali i načini da se tim obavezama manje-više
formalno udovolji. Inspekcije nisu pokazivale preterani interes da kontrolišu.
Rekla bih da su se sticali svakojaki interesi, a da se sve obijalo o krajnjeg
korisnika. U Farmaceutskoj komori se sada trudimo da vratimo ugled profesiji i
poverenje građanki/građana u farmaceutsku profesiju. Farmaceut je
poslednja instanca između leka i pacijenta. Dakle, on/ona je u prilici da
spreči pogrešnu terapiju ukoliko su svi pre njega napravili grešku.
Nema mnogo
žena u parlamentu?
Da, 27 žena, odnosno oko 11%. Do sada smo imale
izvanrednu saradnju. Reč je o poslanicama DOS-a koje su od početka
povezane u Žensku političku mrežu i nastavile su da sarađuju. Žene iz
DSS nam se nisu priključile, čak su i odbile da potpišu neke zahteve
kada smo se izjašnjavale o ženskim temama. Rekle su nam da je za njih
degradirajuće i neprihvatljivo uvođenje kvota za žene, da žene treba
da se nametnu svojim kvalitetima, a ne administrativnim merama. Ali, pritom su
izgubile iz vida da su i demokratski mnogo razvijenije zemlje od naše uvele
kvote, odnosno mere pozitivne diskriminacije da bi bar donekle ublažile
disparitet u zastupljenosti žena i u parlamentima i u izvršnoj vlasti.
Poslanice
viđamo retko za skupštinskom govornicom. Zašto?
To da malo govorimo i da se retko pojavljujemo za skupštinskom
govornicom je tačno. Verovatno zato što nas je i znatno manje u parlamentu
od muškaraca. Ali, da budem iskrena, većina žena u parlametu je dobro
vaspitana i ne zloupotrebljava skupštinsku govornicu. Mi smo za govornicu
izlazile onda kada smo imale šta da kažimo. Dosta žena je govorilo kada su na
dnevnom redu Skupštine bile izmene Krivičnog zakonika. Tada smo se
solidarisale i izborile da 'silovanje u braku', 'nasilje u porodici' postanu
krivična dela. Tada smo pokušale i da 'seksualno uznemiravanje i
ucenjivanje' Krivični zakon inkriminiše, ali u tome nismo uspele. Uskoro
će se taj amandman ponovo naći u skupštinskoj proceduri.
Kako
reaguješ na dobacivanja iz poslaničkih klupa?
Ignorišem ih. Da odgovaram na dobacivanja, imala bih
osećanje da samu sebe degradiram. Prosto, jasno mi je koliko je to nizak
nivo komunikacije i ne želim da se osvrćem na to. Dobacivanja su uglavnom
vrlo primitivna. Kad muškarac sebi dozvoli tu vrstu opaski, podrazumeva se da
bi razumeo samo uzvraćanje istom merom. A zašto bih sebe spuštala na tako
primitivan nivo komunikacije. Trudila sam se da ignorišem 'dosetke', mada je
bilo vrlo neprijatno slušati ih. Često su dobacivanja bila sračunata
da izazovu nelagodu u ženi koja govori, da je ometu i da je izazovu da odreaguje,
što bi zapravo značilo da postane kao i ti koji dobacuju. Ignorisanje daje
i efekte, jer ako nekoliko puta ne odreagujete, prestaju da vam dobacuju.
Naročito je neprijatno bilo kada smo imali probleme u stranci sa
predsednikom stranke koji je seksualno uznemiravao žene u stranci. Poslanici su
takvo njegovo ponašanje komentarisali 'blagonaklono' ukazujući da imamo
belu kugu u društvu, pa eto on pokušava da razreši taj problem.
Sa druge strane, ženama u parlamentu se upućuju neke
primedbe na ponašanje na koje se gotovo sa simpatijama gleda kad je reč o
muškarcima. Neki poslanici sebi dozvoljavaju da konzumiraju i veće
količine alhohola u bifeu, a Nataša Mičić neprestano sluša
neumesne pozive na pivo, jer je viđena jedanput kako uz obrok pije pivo.
To je poražavajuće. Konačno zbog oblokavanja nekih poslanika
zabranjeno je u skupštinskom bifeu točenje alhoholnih pića.
Ti si
članica Socijaldemokratske partije. Koliko su u tvojoj partiji
prihvaćeni standardi evropske socijaldemokratije?
Baš to je jedan od vrlo važnih razloga što sam
članica svoje stranke. I Slobodan Orlić i Žarko Korać se
odazivaju na sve pozive koje im upućujemo kada pokrećemo edukacije i
akcije u korist žena.
Nedavno su
vam u stranci bile žene iz Ženskog lobija Evropskog parlamenta. O kakvoj komunikaciji
je reč?
Mi sarađujemo sa fondacijom "Žan Žores".
To je fondacija Socijalističke partije Francuske. Oni na naše seminare
šalju vrlo eminentne teoretičare i teoretičarke, parlamentarke
francuskog i evropskog parlamenta. Kada jednog dana i mi uđemo u Evropski
parlament, žene iz naše stranke će imati već uspostavljenu
prijateljsku saradnju sa članicama tog parlamenta i Ženskim lobijem.
Da li bi u
našem parlamentu mogao da se osnuje Ženski lobi?
Pa, Ženska politička mreža upravo to radi. Vrlo
često smo svoju žensku solidarnost stavljale ispred partijske
solidarnosti.
Važna je saradnja Ženske političke mreže sa ženama
iz NVO sektora jer su ženske grupe fokusirane na pojedine teme, mnogo znaju o
tome, imaju analize i izvor su dragocenih podataka nama za kvalifikovano
pripremanje predloga.
Neka pitanja su otvorena i pokrenuta zahvaljujući
upravo ženama iz NVO sektora. O trgovini ljudskim bićima se, recimo, vrlo
malo znalo, a zahvaljujući saradnji sa ženskim grupama formirano je
vladino telo, osnovana sigurna kuća za žene koje su žrtve sex
traffiking-a, uspostavljene veze sa međunarodnim organizacijama, imamo
mobilni tim itd.
Ipak, kod
nas i dalje rade kafane u kojima žene igraju oko šipke i pružaju seksualne
usluge, a policijske racije u kojima bi se takve stvari otkrivale su prava
retkost??
Kao što verovatno znaš, postoje dva moguća pristupa
tom problemu. Sklonija sam da prihvatim model koji je gotovo do savršenstva
dovela Švedska prema kome je oštrica usmerena ka konzumentima i organizatorima
prostitucije. Prostitucija se prema Švedskim zakonima smatra nasiljem, jer nema
dobrovoljne prostitucije. Žena i kad se na prostituciju odlučuje, to radi
zato što joj je društvo suzilo izbor. Izuzetno mali broj prostitutki je
"dobrovoljno" u tom poslu. Razlozi leže u traumama, lošem socijalnom
položaju, otsustvu životnih šansi. Dakle, ne može se govoriti o slobodnom
izboru žene. Drugi pristup, koga se drži, recimo, Švajcarska ili Holandija
nastoji da izjednači prava prostitutki sa pravima iz radnog odnosa i da u
što je moguće većoj meri eliminiše makroe iz njihovog posla. Ne mogu
da prihvatim da je reč o delatnosti koja je kao i svaka druga, ali de
facto prostitucija postoji.
Ima li
ideja da se taj domen i kod nas zakonski reguliše?
Viktimološko društvo Srbije je dalo niz analiza i
predloga. Do sada se prostitutke kod nas tretiraju ili kao ilegalne
imigrantkinje, pa se vraćaju nazad ili se po zakonu o kršenju javnog reda
i mira prekršajno kažnjavaju. Treba promeniti set zakona da bi se ova oblast
uredila. Zapravo, i ovo što smo do sada uradile nema prava zakonska
pokrića. Dakle, promene zakona su neophodne.