NO LOGO! NO LOGOR!  
Toni GABRIĆ
15 studenoga 2002

Marketing globalizacije koji se danas stvara temelji se na slobodi i pokretljivosti, ali samo za one koji pripadaju poslovnom sloju svjetskog društva. Za sve druge, globalizacija zapravo znači ograničavanje pristupa stvarima koje su najvažnije za preživljavanje... Nakon što je zemlja već odavno ograđena, ograđuju se pristupi vodi, intelektualni dosezi, pa čak i genotipi, dakle stvari za koje nikada dosad nismo mislili da ih je moguće do kraja privatizirati

Naomi Klein, kanadska publicistkinja, autorica je kultne knjige “No logo”, objavljene 2000. godine, koju je New York Times proglasio “Biblijom antikorporacijskog pokreta”. “No logo” prevedena je na 25 jezika, a hrvatski smo prijevod, u izdanju VBZ-a, dočekali sredinom 2002. Knjiga je doista jedan od svjetskih bestselera na prijelazu stoljeća: osvojila je kanadsku Nacionalnu nagradu za poslovnu knjigu godine, Canadian National Business Book Award, i francusku nagradu Mediationes, a ušla je i u najuži izbor za Guardianovu književnu nagradu 2001. godine. Samoj autorici, čestoj suradnici najuglednijih svjetskih časopisa, omogućila je status gostujuće predavačice na sveučilištima Harvard, Yale i New York.

Krajem listopada ove godine Naomi Klein je objavila novu knjigu, “Fences and Windows” (Ograde i prozori), koju u ovom intervjuu predstavlja hrvatskoj publici.

- Na kakve se to ograde odnosi naslov vaše nove knjige?

- To s ogradama paradoksalna je stvar. Globalizacija bi trebala biti rušenje različitih barijera, prvotno nam je bio prodan takav njezin imidž. Rušenje Berlinskog zida bilo nam je tako predstavljeno kao simbolički čin ulaska u novo doba, bez ograda. Značajka tog novog doba trebala je biti ujedinjavanje svih zemalja u svjetsku ekonomiju, u kojoj bi za sve vrijedila ista pravila, koja bi se vodila načelom gradnje mostova i daljnjeg rušenja ograda i zidova. No istraživanja učinaka neoliberalne globalizacije najčešće daju sliku novih ograda i barijera koje se svakodnevno podižu.

- Mislite prije svega na zatvorenost tržišta bogatih zemalja za proizvode svjetskog Juga?

- Ne samo na to. Stalno se podižu nove ograde oko privatnog vlasništva. Principi profita ulaze u sferu javnog dobra, poput vodoprivrede ili sustava obrazovanja. Neke ograde su vrlo stvarne, npr. one oko američkih zatvora u kojima se događaju strašne stvari. Tu su, dakako, i barijere podignute na granicama bogatih zemalja. I EU i SAD od sebe su napravile utvrde, ogradivši se od drugih dijelova svijeta. Marketing globalizacije koji se danas stvara, temelji se na slobodi i pokretljivosti, a globalizacija doduše i jest takva za ljude iz svijeta velikog biznisa. Za one koji ne pripadaju poslovnom sloju svjetskog društva, globalizacija zapravo znači ograničavanje pristupa stvarima najvažnijim za preživljavanje; za njih, ona je ograda, a ne most.

- Ideja ograde je, rekao bih, nešto starija od globalizacije. Na pamet mi pada Jean Jacques Rousseau i njegova priča o prvom čovjeku koji je ogradio zemljište i proglasio ga svojim kao uzročniku svih svjetskih nepravdi.

- Ograđivanje zemljišta zasigurno je bilo prvi korak privatizacijske logike. Globalizaciju međutim danas nastoje predstaviti kao slobodan protok dobara i usluga preko granica. Pogledamo li pritom ono čime se bave posljednji summiti međunarodnih trgovinskih institucija, tu se uopće ne radi o protoku dobara. Radi se, naprotiv, o pronalaženju novih resursa koje je moguće privatizirati. To znači da se nastavlja ono o čemu je govorio Rousseau: nakon što je zemlja već odavno ograđena, danas se ograđuju pristupi vodi, intelektualni dosezi, pa čak i genotipi, dakle stvari za koje nikada dosad nismo mislili da ih je moguće do kraja privatizirati. To je dio povijesti kapitalizma, kao dugog procesa ograđivanja svega, dok se potpuno ne iscrpi sfera javnog dobra.

- U knjizi opisujete kako padaju ograde koje su javnu sferu dosad zaštićivale od ulaska logike profita. To se zbiva u obrazovnom sustavu, znanosti, javnom zdravstvu, u autonomnoj kulturnoj sferi...

- Da, to je naličje istoga procesa: dok se dižu ograde oko privatnog vlasništva, one oko javne sfere padaju. Nikad do prije nekoliko godina javno školstvo nije bilo izloženo markiranju od strane velikih korporacija, a to danas, pogotovo u Americi, postaje sve prisutnije. Upravo o tome se radi u kapitalizmu: u traženju novih mogućnosti rasta, ograde koje su prvobitno štitile javnu sferu sada se ruše. U kontekstu marketinga, koji je danas od presudne važnosti, intenzivno se pronalaze nova područja ekspanzije, pa otuda invazija sustava oglašavanja na javno školstvo. Istodobno sve moćnija farmaceutska industrija okupira sustav javnog zdravstva. O nestanku javne sfere dosta sam pisala i u “No logo”.

- Kako to da se eksplozija “novih” korporacija, koje diktiraju novi tip neoliberalnog svjetskog kapitalizma, u SAD-u dogodila upravo za vladavine Billa Clintona i demokrata?

- Sam početak “novih” korporacija ne bih toliko vezala uz Clintonovu koliko uz Reaganovu administraciju. Političari “trećeg puta”, poput Clintona i Blaira, ionako su samo preuzeli ekonomsku politiku Reaganova doba i dizajnirali je tolerantnijim kulturnim i socijalnim vrijednostima. Sama suština “trećeg puta” raskidanje je s tradicionalnim obrascima socijaldemokratskih, laburističkih i demokratskih stranaka i ostajanje na kursu neoliberalnog projekta.

- Što se dalje može očekivati pod republikanskom vladavinom i Georgeom W. Bushom? Služi li “rat protiv terorizma” obrani neoliberalnog kursa?

- Kod Busha najviše uznemiruje to što se u njegovu “ratu protiv terorizma” radi zapravo o nazivu – marki. Ako ste pročitali “No logo”, shvaćate kako definiram marku: u ekonomskom oglašavanju, kao ideju proizvoda odvojenu od njega samoga. Logika je takvog markiranja da se ono može transferirati na bilo što. Sad ga vidimo i na području ratovanja. Ideja “ratovanja protiv terorizma” potpuno je odvojena od originalnog čina koji je prouzročio to ratovanje, odnosno napade 11. rujna. Ona je postala marka, i sad se može primijeniti na sve konflikte, kao njihova racionalizacija. Tom se markom koristi Ariel Sharon za reklamiranje svoje ratne politike na Bliskom istoku, jednako kao i Vladimir Putin u odnosu prema Čečenima. Strah od terorizma, potkrijepljen nedostatkom informacija, koristi se za pokretanje rata protiv golemog broja pokreta u svijetu. Nije pritom bitno radi li se o ljudima koji se opiru hegemoniji, bore li se za vlastiti život, za samostalnost, za vlastitu zemlju, protiv okupacije, ili protiv privatizacije; protiv svih koristi se isti jezik. Rabi ga UN - što se vidi na primjeru Kolumbije - jednako kao i razni hegemonistički režimi. Marka je kreirana nevjerojatno fleksibilno i predstavlja moto za žigosanje svih “krivovjernika”.

- U knjizi “No logo” pisali ste o kulturnom, ekonomskom i političkom diktatu velikih korporacija, o “slobodnim industrijskim zonama” u Trećem svijetu gdje život najviše nalikuje na koncentracijske logore ili gulage, o redukciji radničkih prava koja vodi gotovo do porobljavanja ljudi, o izvrtanju demokratskih principa, jednoobraznosti masovnih medija... Bojite li se da bi 21. stoljeće moglo biti doba “neoliberalnog totalitarizma”?

- Na neki način to smo već i vidjeli. Neke zemlje združuju ono najgore od “slobodnog” i “neslobodnog” svijeta: slobodno tržište, ali bez ljudskih sloboda. Govori nam se da su te zemlje samo u tranziciji, na putu prema vlastitoj demokraciji. Ipak, vidimo da je kršenje ljudskih prava u njima u porastu, pogotovo u Kini. Ne postoji mnogo uvjerljivih dokaza za tvrdnju da “konstruktivni angažman”, koji se svodi na ulazak stranog kapitala, odvraća od totalitarizma o kojem govorite. Zapravo, čini se da je upravo to jedan od idealnih uvjeta za stvaranje ekonomskog modela koji velik broj ljudi obespravljuje i isključuje iz odlučivanja, stvarajući istodobno golemi suficit radne snage. Tim mehanizmima ljudi se drže pod kontrolom, uz nepoštivanje njihovih elementarnih prava. To je tobože samo jedan od koraka na putu prema američkom modelu demokracije, no proces je možda upravo suprotan: mi smo možda na putu prema kineskom modelu braka između slobodnog tržišta i despotske države.

- Ipak, obično se smatra da je slobodno tržište jedno od prijeko potrebnih uvjeta demokracije?

- Mogu vam iznijeti niz argumenata za suprotnu tvrdnju. U povijesti Latinske Amerike upravo je brutalna vojna sila bila ta čijim je posredstvom uvođena neoliberalna politika, uz deregulaciju tržišta, isključivanje sindikata, privatizaciju javne imovine i tvrtki. Najdramatičniji primjer toga bio je Čile. Takva politika mogla je biti uvedena samo nasiljem i represijom, a nakon nekoliko desetljeća represije mogla je nastupiti samo vrlo ograničena demokracija. U mnogim slučajevima tranzicija od vojne diktature prema demokraciji uvjetovana je izrazitim kontinuitetom ekonomske politike. Na primjer, sadašnji argentinski ministar financija isti je onaj koji je tu funkciju obavljao u vrijeme diktature, a kadrovski i politički kontinuitet posredovan je angažmanom MMF-a. Slično je i u južnoafričkoj tranziciji od aparthejda prema demokraciji, gdje isti ljudi, po dogovoru, drže pod kontrolom glavne ekonomske pozicije. Ti ljudi su novu, slobodnu državu natjerali da naslijedi sve dugove svojih ugnjetača... Ne radi se pritom o odstupanju ili devijaciji neoliberalne politike, nego upravo o potvrdi da ona najbolje djeluje u uvjetima snažne represije. Marketinška kampanja koja tvrdi da demokracija i slobodno tržište idu zajedno, jednostavno nije istinita.

- U Firenci je prošloga vikenda održan milijunski skup pod motom “Protiv neoliberalizma, rata i rasizma – drugačija Europa je moguća”. Kako ovaj put nije bilo nasilja, većina masovnih medija nije smatrala shodnim popratiti događaj. Smatrate li takve skupove “prozorima” iz naslova svoje knjige?

- Svakako. Značenje onoga što se dogodilo u Firenci jest da to ovaj put nije bio protest protiv nekog od sastanaka zemalja G8 ili Europske Unije, nego se radilo o skupu s pozitivnim programom. U Firenci je učinjen važan korak za europski globalistički pokret, jer se s organiziranja “kontrasamita” napokon prešlo na organiziranje autonomnih rasprava i stvaranje alternativnih ideja. Radilo se o svojevrsnom nastavku Svjetskog socijalnog foruma održanog u Brazilu.

- Italija je u proljeće ove godine bila poprištem velikih radničkih demonstracija protiv fleksibilizacije tržišta rada. Njihova masovnost pokazuje strah bogatih društava Sjevera da “novi kapitalizam” ugrožava i njihovu egzistenciju?

- Kao što sam pokazala u “No logo”, bit onoga što se na današnjem tržištu prodaje više nije proizvod, stvar, nego marka. Jedna od posljedica “proizvodnje marki” je radikalno obezvrjeđivanje rada, smanjenje radničkih prava na Zapadu i preseljenje proizvodnje na Jug. Taj sustav je izrabljivački ne samo za radnike u tim zemljama, nego su užasni uvjeti njihova rada samo dio globalnog trenda privremenog i honorarnog zapošljavanja. Na Zapadu, osuđenost na nalaženje samo privremenih poslova lišava ljude bilo kakve perspektive. Razumijemo li to, daleko ćemo lakše ostvariti solidarnost između siromašnijih i bogatih zemalja. Jer premda nismo pogođeni na isti način, podređeni smo istoj logici.

- Vjerujete li da se politika svjetskih institucija kapitala može promijeniti iznutra, u interesu pravednije raspodjele? Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, tvrdi da je to moguće.

- Ne vjerujem da Stiglitz u to doista vjeruje, jer inače ne bi napustio posao u Svjetskoj banci. WTO, MMF i Svjetska banka apsolutno su utjelovljenje kapitalističkog neoliberalnog centraliziranog planiranja. Argentina je bila MMF-ov laboratorij za čitavu Latinsku Ameriku, no njihov eksperiment potpuno je propao. Zemlja se našla u kaosu, polovica stanovništva skliznula je u bijedu. No kad MMF pregovara o uvjetima sljedećeg zajma Argentini, pa čak i samo o uvjetima isplate već dogovorenog zajma, on inzistira na dodatnoj privatizaciji i na još strožim mjerama osiguranja ulaganja. Argentina je bila MMF-ov pokusni kunić, ali MMF nije sposoban išta naučiti iz onoga što je taj eksperiment pokazao. Iz toga se vidi da je on institucija zasnovana na ideologiji. No tu je, dakako, i problem demokracije. U Svjetskoj banci vjerojatno ima vrlo dobronamjernih ljudi, no je li moguće da organizacija koja naveliko planira rješavanje problema gladovanja u čitavom svijetu bude smještena u Washingtonu? Može li ona svoje planove ikako pomiriti s pravom svakog čovjeka na sudjelovanje u odlučivanju o pitanjima koja ga se neposredno tiču? Kad Svjetska banka planira izgradnju riječne brane u Indiji, je li sposobna provesti konzultacije u svakom pojedinom selu, kako bi čitava stvar bila demokratski izvedena? Mislim da nije, i to je suštinski problem centraliziranog planiranja i centralizacije moći uopće.

- Kako komentirate ovogodišnji krah Enrona, WorldComa, Xeroxa i drugih velikih korporacija u Americi? Korporacije u kojima je izbio financijski skandal nisu među onima o kojima ste pisali u “No logo”?

- Enron sam spominjala. On se kasnih devedesetih našao usred velikog skandala u Indiji, u sklopu velikog energetskog projekta koji je uključivao regulaciju rijeka. Indijske su vlasti do te mjere progonile, premlaćivale i zatvarale seljake koji su se opirali gradnji brana, da je Amnesty International o tome napravio poseban izvještaj. Zaključci izvještaja bili su vrlo zanimljivi. U njima se tvrdilo da su u AI-ju vjerovali kako strana ulaganja nedemokratske zemlje privode demokraciji. No slučaj Enrona, kaže se, pokazuje upravo suprotan obrazac: kako bi pripremile teren za strane ulagače, demokratske zemlje poput Indije postaju sve manje demokratske i napadaju vlastite ljude vrlo neregularnim i uzurpatorskim sredstvima.