Veza
pozorišta i onoga što smo živeli imala je intenzitet. Pozorište ima svoj udeo u
prevratima koji su se zbivali. Mogle bismo reći da se sve prvo dogodilo u
pozorišnim predstavama, pa onda u životu i da su ljudi pozorišta videli dalje
od političara. Gde smo sada sa pozorišnim tekstovima i realizacijama u
odnosu na ono što živimo?
Uticaj stvarnosti na pozorište i obratno pozorišta na naš
život mogao bi da se shvati dvostruko - kao uticaj stvarnosti preko mode na
pozorište i kao inspiracija. Kad kažem preko mode, mislim na tekstove koji se
igraju svuda u svetu, pa i kod nas. To su predstave poput “Schoping &
fucking”, koja se igra u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, čiji naslov
nismo čak ni preveli, valjda da bismo izbegli reč 'jebanje' ili da
bismo naglasili kopču sa svetom. Što se, pak tiče inspiracije tu je
situacija kompleksnija. Poslednjih desetak godina pozorište je u tom pogledu
prolazilo kroz ozbiljnu krizu. Čak sam mislila da će 'stvarnost'
ubiti pozorište i to nakon što ga ni film ni televizija nisu uspeli da ubiju.
Mada, ruku na srce, pozorište je stalno u krizi. 'Kriza' je bitna odrednica
pozorišnog života. Ali, u poslednjih desetak godina predstave su se otkazivale
zbog svega i svačega. Na tu temu je, na primer, Duško Kovačević
napisao “Larija Tomsona”. Mislim da je suština te krize bila u tome što je
drama na ulicama bila snažnija od one u pozorištu. Prirodno stanje je da ljudi
sa ulice zaviruju u pozorište da bi pratili dramu, a mi smo bili u situaciji da
su ljudi iz pozorišta, ja radim u pozorištu »Boško Buha«, virili kroz prozore
da bismo bili u toku sa dramom koja se odvijala pod našim prozorima. To je bilo
jedno neprirodno stanje. Naravno, ne sporim da je Trg Republike dobar scenski
prostor za sve moguće drame, a i u svakom trenutku ima bar pet hiljada
gledalaca. Verujem da je suština naše pozorišne krize bila u tome što je drama
napolju bila veća od one unutra. Onda je to prošlo kao što prođe kuga
ili velike boginje. Ima onih koji su i kugu preživeli. Sada je pozorište ponovo
živo. A i pozorišni poslenici su nešto iz te situacije naučili. Shvatili
su da drama u teatru mora biti žešća od one na ulici da bi pozorište
opstalo. »Lari Tomson« je odmah tretirao taj problem. Onda, pomenuću
Stevana Koprivicu, odličnog pisca čije predstave se upravo igraju,
»Tajna plave ptice« koja se trenutno igra u Ateljeu 212 je sjajan savremen
tekst koji je pritom i komercijalan. Dakle, naučili smo šta je tržište,
kako se pravi komercijalna i dobra predstava. Pozorište je krenulo ka
komercijali. Znači: dva glumca i jedna stolica ili tri glumca i dve
stolice. Dakle, oslanja se na tekst i na umetnost glume, što samo po sebi može
da bude dobro, ali ima i svoje granice i ako ostane kao zakon pozorišta
neizvesno je kuda će nas odvesti. Steva je uspeo da napravi komediju i to
komediju sa potkom, ne praznjikavu kakvih je isuviše u našim pozorištima. Ima
još dosta dobrih predstava naših savremenih pisaca. Nije potrebno da
pričam o stranim predstavama koje stižu kao moda.
Domaća drama, pogotovu komedija je u ekspanziji, što
je po meni još važnije jer je komedija lekovita, a u ovom trenu nam treba lek.
Lekova nema i skupi su, pa pozorište može da pripomogne.
Domaći
komadi dominiraju u pozorištima. Koliko naša pozorišta imaju veze sa onim što
se događa u pozorištima u svetu?
Nisam rekla da domaće predstave dominiraju. One
dominiraju u izboru koji bih ja napravila, jer su kvalitetnije. Iako, za neke
od odličnih predstava javnost gotovo nije ni čula. Na
primer, predstava “Damin gambit” u Slavija teatru je sjajna a prošla je gotovo
nezapaženo. To je predstava jednog mladog pisca kome je to prvi tekst. To je
čovek kome se dogodila bajka. Njemu su se ispunili snovi.
Kod mene
dominiraju domaći tekstovi jer smatram da je pozorište stvar trenutnog
doživljalja. Ono ne može da se doživi za
deset godina ili za dvadeset. Na primer, predstava “Proleće u januaru” je
pre dvadeset godina propala u Ateljeu. To je bila jedina propala predstava
Duška Kovačevića. Poslednjih godina on je po toj predstavi napisao
“Andergraund”, scenario za film. Sada je taj tekst funkcionisao. Znači,
kad je napisao “Proleće u januaru” bilo je suviše rano. Tada je taj tekst
delovao kao naučna fantastika. Onda je ovih godina ta predstava postala
naša svakodnevica. Verujem da je pozorišna predstava stvar domaćeg
ambijenta i jezika. To ne znači da ne treba igrati predstave na
uvezene tekstove, svetske hitove. Jedna od trenutno najboljih predstava u
Beogradu je “Art” po tekstu Jasmine Reze u Ateljeu 212. Već sledeće
dve predstave po njenim tekstovima, kao što je “Čovek slučajnosti” na
maloj sceni Narodnog pozorišta u kojoj njih dvoje sve vreme sede i misle,
odnosno govore unutarnje monologe u vozu, su potpuno nescenične. U
najboljem slučaju od tog teksta bi se mogla napraviti TV drama sa krupnim
kadrovima. Isto tako i nova predstava “Tri verzije života” u Ateljeu 212 je
promašena. U tom smislu smo nekritični. Uvezemo jedan dobar tekst koji naiđe
na prijem kod publike i eto još dva teksta iste autorke koji nisu istog
kvaliteta. Doduše, i ti tekstovi su odlični za čitanje, ali nisu za
predstavu.
Smatram da se kultura jednog naroda, a pozorište je
kultura, a ne informacija, bazira na sopstvenom mentalitetu i sopstvenom
jeziku. Uvezene tekstove ipak smatram informacijom o svetu. To
nije loše, ali ne bi trebalo da bude prioritetno. Sveta je mnogo više nego nas.
Ako budemo samo uvozili, uskoro nas neće ni biti. Ima odličnih
Koljadinih tekstova poput “Kokoške” koju je Jagoš radio u “Bojanu Stupici”, ali
imamo i vlastitu pozorišnu klasiku. U krajnjoj liniji smatram da imamo velike
pozorišne potencijale, rekla bih čak prevelike za to kolika smo zemlja.
Ako nam zemlja ima desetak miliona ljudi, imamo glumaca, reditelja, dramskih
pisaca za zemlju od pedeset miliona stanovnika.
Postoji
li velika razlika između pozorišta u provinciji i ovih u Beogradu i Novom
Sadu?
Praktično
imamo dva jaka pozorišna centra: Beograd i Novi Sad. Donekle i povremeno se u
trku uključe Sombor i Kruševac. Ostali uglavnom tavore. Pozorište je skupa
stvar. Kada smo počeli da zapadamo u sve dublje siromaštvo, pozorište je
to prvo osetilo. Nije slučajno Duško Kovačević nedavno rekao:
“Kad privreda stane na dve noge, pozorište će stati na jednu.” Tu ima
istine. Iz provincije ljudi beže, što zbog začaurenosti sredine, što zbog
smanjenih šansi. Kukanje iz provincije da mladi glumci neće da im
dođu često ima i drugu stranu, da zapravo ne žele promene koje sa
mladim glumcima, takođe, stižu. Poznajem mlade glumce koji su bili
stipendisti lokalnih pozorišta, otišli tamo posle akademije, proveli po godinu
dana bez ijedne uloge i vratili se u Beograd.
Da
li je moguće razvijati neki drugi koncept pozorišnog života, recimo da se
ne prave pozorišni centri nego da predstave gostuju.
Ni to
nije jeftino, jer sa predstavom od tri glumca ide ekipa od deset ljudi, a sa
predstavom od dvadeset glumaca ide pedeset ljudi, što znači dva kamiona,
autobus... U “Bošku Buhi” nam se događalo da nam prevoz bude skuplji od
predstave. Smatram, ipak da ideja G17+, odnosno baziranje pozorišta na jednom
centru koji bi pravio mobilne predstave iako je to jedan od mogućih
koncepata pozorišta, nije dobra. Za
pozorište uopšte nije dobro da se igra samo na jednu formulu. Srbija, a
Vojvodina posebno, imaju odličan amaterski teatar. Ne bavim se posebno
amaterskim teatrom, ali i u toj formi su skriveni neki od potencijala
pozorišnog života. U manjem gradu se uvek postavlja i pitanje publike. Sa mog
stanovišta predstava treba da se igra bar malo više puta no što je bilo proba
dok je nastala. Prosečno predstava dok se ne pripremi ima pedesetak
proba. Dakle, trebalo bi je odigrati bar šezdesetak puta. Mala mesta nemaju taj
kapacitet publike. Znam za dramatične situacije, predstava se odigra
triput i gotovo. To doduše nije samo specijalitet provincije. Znam za predstave
koje u sred Beograda, u Bitef teatru nisu imale više od tri izvođenja.
Tamo gde je problem malo publike taj nedostatak treba razrešiti gostovanjem u
drugim gradovima.
Šta
treba da prati pozorišni život i predstave da bi se potencijalna publika
zainteresovala?
Pre
svega, pozorište mora da ima dobru reklamu. Publika mora da zna da se nešto negde igra. Pravo da ti
kažem, ne znam nikoga ko je otišao da gleda neku predstavu zato što je
pročitao dobru ili lošu kritiku. Znam da postoje ljudi koji idu u
pozorište i oni koji ne idu. U Beogradu je problem što se ne zna kako se
nabavljaju karte. Na blagajnama pozorišta postoje karte za određenu
predstavu, ali se pozorišta boje da ostave sve karte na blagajni i izlože se
riziku. Zato se veći deo karata daje akviziterima, pa se događa da za
neku dobru predstavu čovek mesecima ne može da dobije kartu u pozorištu,
ali zato može na primer preko Luke Beograd. Pomalo apsurdno. Osim nestašice i
našeg generalnog siromaštva, jer pozorišna karta je oko 300 dinara, ljudi
nemaju ni dovoljno vremena. Ako dva puta dođe do pozorišta pa ili ne
dobije kartu ili je predstava otkazana, postavlja se pitanje hoće li se
treći put odlučiti da krene u neizvesnost. Tako gubimo publiku.
Informacije o repertoarima u novinama često nisu tačne. Pre
svega je potrebno tačno
informisanje. Kritike su važne, poneko hoće da pročita i kritiku, a
važna je i reklama. Ali, pozorište nema novac za spot na televiziji jer cena
tog spota uveliko premašuje sumu koja se može dobiti za prodatu predstavu, pa
smo u začaranom krugu.
Ti se,
između ostalog, baviš i pisanjem pozorišne kritike. Zašto?
Pa upravo da bih popularisala pozorište. Moje kritike se
prilično razlikuju od uobičajenih pozorišnih kritika. One su prgave,
smešne, trudim se da budu duhovite, da deluju kao poziv na dvoboj. Ipak,
tragično je to da u Knez Mihajlovoj ulici možeš da sretneš čoveka
koji ne zna gde je pozorište “Boško Buha”. Kažeš mu: “Pa, to je preko puta “Narodnog
pozorišta”. On ne zna ni gde je Narodno pozorište. Pokušaš da pomeneš: “Tik uz
Narodni muzej”. Opet nepoznat toponim i tek kad se pomene kafana “Kod konja”
razjasni se enigmatična lokacija.
Juče sam srela jednu ženu koja nikada nije bila u
pozorištu. To je za mene bilo potpuno neverovatno. Kaže da je nekoliko puta htela da ide, ali uvek joj se
nešto isprečilo. Reč je o ženi iz Bosne koja živi u Beogradu od
početka ratova.
Jednom sam pak srela jednog bivšeg policajca koji me
iznenadio tvrdnjom da Narodno pozorište treba svakako zapaliti. Zainteresovao
me njegov pristup. Kaže da je radio kao noćni čuvar dok je Narodno
pozorište renovirano i da je to suviše koštalo, pa ga stoga treba zapaliti.
Ipak, pozorište opstaje uprkos okruženju u kome nije mali broj onih koji nikada
u njega nisu ušli ili imaju neku neverovatnu ideju vezanu za njegov opstanak.
Budimpešta ima pedeset pozorišta. Beograd i kad
uračuna sobna pozorišta, poput onog u Rige od Fere, ima jedva dvadesetak,
a približno je isti grad po veličini kao Budimpešta. A imamo potencijale.
Imamo poslednjih godina duplo više pozorišnih akademija. Sada BK akademija ima
105 studenata glume od kojih su skoro 90 devojke, što je strašna nesrazmera s
obzirom na broj ženskih uloga. Na Akademiji nije bilo nikada više od pedeset
studenata. Onda postoji Novosadska akademija, pa niška ekspozitura, pa
Akademija lepih umetnosti u Zemunu.
Želiš li
nešto posebno da mi kažeš?
Htela bih da kažem da je dokazano da ljudi koji idu u
pozorište žive duže za razliku od onih koji rade u pozorištu i baš zbog toga
žive kraće.
Zašto je život ljudi iz pozorišta kraći od života
njihove publike.
Zato što
je stresan. U skoro svim segmentima to je stresan posao, čak i za ljude iz
pozorišnog marketinga, operative... Možda nije stresan za vatrogasca u
pozorištu, mada skoro sva pozorišta rade bez ptotivpožarne dozvole pa verovatno
ni vatrogascima nije lako. Zašto sam prestala da se bavim režijom? Ljudi na
probe dođu sa svim svojim problemima kojih ne mogu da se otarase i posao
režisera postaje neka vrsta psihoterapije, pogotovu ako je komplikovan zadatak
u pitanju. Svi su rastrzani među mnoštvom obaveza jer da bi preživeli
moraju da rade na sve strane, pa probe kasne...Ako proba kasni petnaest minuta,
možeš da je baciš. A sada skoro sve probe kasne. Prave se predkalkulacije za
predstavu koje se uvek probiju. Nikada pozorište ne dobije dovoljno sredstava
za predstavu. E, pa za to novca što nedostaje, svaka predstava je stresna. Imaš
predkalkulaciju predstave na dvadeset hiljada maraka. De facto košta trideset
hiljada maraka, a dobiješ dve hiljade. Razliku
pokriva stres.
Da li
uopšte može da se živi od rada u pozorištu?
Mi spadamo u one zemlje u kojima čovek ne može da
živi od svog rada. Ali, smo takođe i zemlja u kojoj ovoliki narod živi ne
radeći ništa. Tako da smo stvarno retki. Od rada u pozorištu naravno ne
može da se živi. Mora da se radi još negde. Na televiziji, na primer, ali sada
ni tamo ne plaćaju. Možda još od reklamnih spotova može da se nešto
zaradi. Prvak u pozorištu “Boško Buha” koji ima po tridesetak predstava
mesečno, jer mi smo kuća koja igra dečije predstave i nemilice
troši glumce je tretiran gore od glumca istog ranga, recimo u Jugoslovenskom
dramskom pozorištu koji mesečno ima pet-šest predstava i može da radi i
zaradi nešto sa strane.
Neki glumci su u trendu, veoma traženi, stalno pred
očima publike, mada dosta jednako kvalitetnih glumaca vapije za ulogom. Na
koordinaciji beogradskih pozorišta prilikom sastavljanja repertoara nisu retki
dijalozi tipa: “Dam ti dvaput Ninkovića, da mi daš triput Natašu
Ninković.” Pritom Ninkovići nemaju među sobom nikakve veze.
Kao što, uostalom ni ti nemaš nikakve veze ni sa jednim
od opštepoznatih Ojdanića.