Kako bi
ocenila danas novinarsku profesiju?
U novinarskoj profesiji se dosta toga promenilo. Pre svega, promenili
su se sami mediji. Ne može se više reći da podržavaju određenog
političara. Mada vrlo stidljivo, sa druge strane mediji su se podelili na
one koji su za Đinđića i one koji su za Koštunicu. To su
verovatno dva najzinimljivija političara na našoj političkoj sceni.
Zanimljivi su i po tome što su totalno različiti, kako njihove stranke,
tako i oni kao ljudi i političari i po tome što su permanentno u odnosu za
koji se ne bi moglo reći ni da je partnerski ni prijateljski. U svakom
slučaju obojica su za novine vrlo zanimljivi. Iz novina se vidi da jedni
navijaju za jednog, drugi za drugog. Koliko je to i stvar pritiska,
ne bih znala da kažem. Ostaje pitanje da li je neko od tih političara
izlobirao novinare ili je prosto reč o ostatku odnosa i ponašanja iz
prošlih vremena prema onima koji su na vlasti ili prema onima za koje važe
procene da će dugoročno ostati na određenim pozicijama
moći. Podržavanje, hvaljenje, otsustvo kritike i kuđenja ljudi na
politički važnim mestima pripadaju prošlim vremenima, ali se ta vrsta
odnosa može videti vrlo često i danas. Mediji su se u celini oslobodili,
ali ton poniznosti i poslušništva im ni danas nije stran. Još prisustvujemo
intervjuima sa političarima u kojima se novinari ne usuđuju ni oštro
pitanje da postave. Nedostaje nam elemenat istraživačkog novinarstva i
kritičnost. Ali, u svakom slučaju sjajno je kad se ima u vidu vreme
kad je Milošević bio na vlasti.
Želim naravno da dođemo do objektivnog i fer
novinarstva. Nije posao novinara da prekapaju po tuđim krevetima,
razvodima, vezama, bave se time šta je ko kome privatno rekao... U svetu se
zna. Postoji određena vrsta štampe koja se time bavi. Tu vrstu znatiželje
zadovoljavaju tabloidi i oni imaju svoju publiku. Ali, to nije posao ozbiljnih
medija, onih čije se mišljenje sluša. Da bi novinari ozbiljno i slobodno
pisali moraju biti i oslobođeni straha da će ih neko smeniti u
njihovoj novinskoj kući, da će neki političar da pripreti... Toga
ima jako mnogo, posebno na lokalnom nivou. Novinarima na lokalnom nivou je
mnogo teže no ovima u Beogradu. Tamo se zna šta je ko ručao, znaju
porodična stabla jedni drugima. Spomenuću bez pominjanja imena jednu
situaciju. Jedan političar je iskazivao veliko nezadovoljstvo radom jednog
dopisnika Radija Slobodna Evropa iz unutrašnjosti. Malo sam
proveravala otkuda to, jer je čovek vrlo korektno radio svoj posao. Taj
političar je imao nesporazume sa njegovim ocem. Dakle, dotle to ide.
Slična je situacija u Čačku sa problemima koje ima Svetlana
Zarić sa gradonačelnikom. Rečnik koji gradonačelnik
upotrebljava kad o njoj govori je potpuno neprimeren. U takvim situacijama NUNS
mora naći načine da stane iza svojih članova i zaštiti njihova
profesionalna i ljudska prava.
Pitali su me šta će NUNS da uradi u ‘slučaju Ćuruvije’
i ‘Mihajla Pantića’. NUNS ne može voditi sopstvenu istragu. Možemo samo
svakog dana pozivati policiju i pitati šta ste uradili. Nije na nama
da budemo ni policija ni istražni organi. Ali, možemo prozivati one koji su
dužni da razotkriju počinjene zločine, potsećati ih svaki dan da
neko očekuje da oni to razreše. Apsolutno sam zgranuta nad činjenicom
da neko ubije novinara. Tu smo nemoćni.
Kako u
socijalnom pogledu stoji novinarska profesija?
Kako ko. Novinari koji rade u privatnim medijima su u
mnogo boljoj situaciji. Bolje su plaćeni. Nažalost, postoji mnogo medija
koji su istinski siromašni. Novinarske plate najvećeg broja novinara
kreću se oko prosečnog ličnog dohotka u Srbiji. Ono što primi čovek
sa srednjom stručnom spremom prima i novinar koji je visokoobrazovan
čovek i zna svoj posao Smatram da su plate novinara užasno male. Kada se
govori o sudijama i policajcima, zahteva se njihova nezavisnost i kvalitetno
obavljanje posla, treba imati u vidu da isti razlozi važe i za novinare. Ne
može se očekivati da novinari pišu nezavisno i da budu pritom ovako bedno
plaćeni. To je uslov da novinari ne bi bili korumpirani, da bi bili
slobodni i smeli. Smelost je veliki kvalitet u novinarstvu. A sme čovek
koji je nezavistan i materijalno, naravno. Sve to zavisi od tiraža, od
bogatstva vlasnika, od interesa države za dotični medij, što bi trebalo da
bude slučaj sa RTV. Nad materijalnim položajem novinara stvarno treba da
se zamislimo i zabrinemo. Posebno me brine što susrećem brojne novinare
koji su ušli u četrdesete godine, koji godinama dobro rade novinarski
posao, ali nemaju ni jedan dan plaćenih doprinosa za radni staž. Honorari
su toliko mali da se od njih nije moglo uplaćivati i za radni staž. Oni su
večiti honorarci. Najčešće oni nemaju ni zdravstveno osiguranje.
Smatram da nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) mora ozbiljno da se bavi
ovim pitanjima. Novinarima je udruženje potrebno, pre svega, da zaštiti njihova
prava koja proizlaze iz ove odgovorne i teške profesije. Rešenje
egzistencijalnih pitanja je uslov da novinari budu svoji i objektivni. Ako ste
sirotinja, drhtite pred svakim. Stvarno su novinari u mnogim medijima prava
pravcata sirotinja.
Šta će biti prioritetni zadaci novog
rukovodstva NUNS-a?
Neke sam već pomenula. Dobro je i što je prethodni
saziv rukovodstva NUNS-a pokrenuo osnivanje lokalne mreže NUNS-a u
unutrašnjosti jer to znači da će Nezavisno udruženje novinara Srbije
biti na izvoru svih nedaća koje prate novinare. Signali koje budu slali iz
lokalnih organizacija biće dragoceni za efikasniju zaštitu nezavisnog
novinarstva i novinara pojedinačno.
Treba razvijati nove inicijative. Krajem februara
imaćemo nezavisnu radnu grupu u kojoj pored predstavnika NUNS-a
učestvuju i drugi zainteresovani činioci o etičkom kodeksu
novinara.
Već ove nedelje treba da se sastanem sa saveznim
ministrom za informisanje oko ova tri zakonska teksta koja su od izuzetne
važnosti za medije i kojima treba da se unese red u ovu haotičnu oblast.
Reč je o zakonu o javnom informisanju, zakonu o frekvencijama i zakonu o
telekomunikacijama. Kao što ne možemo da radimo posao policije, tako ne možemo
ni da radimo poslove parlamenta, ali ćemo jako lobirati da ovi zakoni što
pre dođu na dnevni red, da uđu u skupštinsku proceduru. Mada je moj
utisak da političari uopšte ne žure sa usvajanjem tih zakona, da im ovakva
situacija u medijima odgovara bar dok ne prođu izbori.
Treba početi i neke nove projekte. Postoji
inicijativa, u koju će se NUNS sigurno uključiti, reč je o
uspostavljanju stalnog srpsko-hrvatskog dijaloga. Taj dijalog se ne bi odnosio
samo na političku, ekonomsku i kulturnu saradnju, nego i na medije.
Mediji su poslednjih godina promenili uveliko i
rečnik i diskurs kad je reč o ženskoj egzistenciji iako su još daleko
od jednakog vrednovanja ženske perspektive. Hoće li NUNS realizovati i
neke projekte vezane za razumevanje ženske situacije u društvu?
Nije to loša ideja. Zapazila sam, pošto je sada u svim
novinama bila vest da sam izabrana za predsednicu NUNS-a, da je pisalo
'predsednik', pa onda u nastavku dosadašnja urednica Radija Slobodna Evropa.
Sigurno su tu i navike. Ljudi teško menjaju navike. Tema je zanimljiva i
predložiću na Predsedništvu NUNS-a da o tome razgovaramo. Čini mi se
da su u poslednje vreme i političke partije shvatile koliko su žene važne
u politici i u skladu sa tim već deluju. Mnoge stranke imaju svoje
programe za žene, postoji Ženska politička mreža. Kad su tvrdokorne muške
tvrđave kakve su stranke to shvatile, mora se nešto i u novinarstvu menjati.
Mene, naravno, u poslednje vreme veoma zabrinjavaju pojave antisemitizma i
nacionalizma. Rekla bih da su i izraženije od seksizma, koga naravno ima.
Protiv takvih pojava smo obavezni da radimo u NUNS-u, posebno kad ih ima i na
medijima. Ko je, na primer, doveo Žarka Gavrilovića na Yu info?
Koliko NUNS ima ingerencija da pomogne kad su
povređena individualna prava novinara, članova NUNS-a?
NUNS može da angažuje advokate, može da javno osudi, da
svakodnevno ponavlja javnu osudu i tako vrši pritisak na javnost i upozorava na
neprihvatljiva ponašanja.
U poslednjih deset godina kontakti sa svetom su
bili retki, a stasala je čitava nova generacija novinara. Predviđate
li neke edukativne programe u NUNS-u?
Kako da ne, već se uveliko priprema trening za mlade
novinare, novinarska škola. Medijski svet na Zapadu je otišao daleko daleko
ispred nas. Velikim delom to je stvar odnosa bogatstva i siromaštva. Kad se
gledaju naše emisije i kada su vrlo sadržajne imaju brojne nedostatke u
dizajnu, tehničkoj podršci koja ih prati. To je rezultat bede u kojoj
živimo. Osim toga, ovde deluje još puno epskih novinara ili novinara kvazi
renesansnog tipa, od svega znaju po malo, a ništa solidno. Ovi treninzi za
novinare će vrlo brzo krenuti.
Mladi ljudi koji ulaze u novinarstvo već samom
svojom mladošću unose svežinu izraza. To je drugačija generacija. U
poređenju sa mojom rekla bih drčniji su, prodorniji, racionalniji,
uporniji, nemaju nikakvo strahopoštovanje, pozvaće u jedanaest noću
premijera ili ministra ako im za ponoćnu emisiju treba njihova izjava o
nečemu što se te večeri dogodilo. Oni imaju veću fleksibilnost i
prilagodiljvost i biće im sigurno lakše no ljudima koji su ušli u petu
deceniju a usvajaju potpuno drugačija pravila delanja u profesiji.
Da li je inercija starog načina rada u novinarstvu
jaka. Teško mi je da objasnim sebi zašto se Politika nije bitnije promenila,
osim naravno što nema više onih besramnih tekstova u unutrašnjoj politici.
To zavisi i od pojedinca. O Politici imam vrlo
određeno mišljenje. Politika je jedan ozbiljan i profesionalan list koji
je i u Miloševićevo vreme imao sjajnu kulturnu rubriku, odličnu
spoljnu rubriku i naravno imao je tragičnu unutrašnju rubriku jer su tu
bili naručeni komentari. Politika nema više tu tragičnu unutrašnju
rubriku, a sve ostalo je bilo i pre dobro i beogradska hronika i krimi rubrika.
Nisu u Politici valjale samo one stvari koje su sa vrha neposredno od Dragana
Hadži Antića Struje bile dirigovane.
Ne bih baš podelila to mišljenje o Politici. Rekla bih da
u Politici suviše dominira logika Srpske pravoslavne crkve i da je suviše
nacionalno euforična.
Ta logika dominira još više u drugim listovima i
medijima. Koji god TV kanal da okrenem svuda su liturgije, osvešćenja
bolnica, lokala, butika.... Pa, ljudi su počeli da osvećuju automobile
koje voze. A što se tiče Politike, ona je oduvek bila nacionalni list. To
je najstariji srpski list ovde, uvek je bio okrenut srpskom nacionalnom
interesu. Za takve listove ovde ima prostora. Sada Politika više nije
samostalna. Kupio ih je Vac.
Ti si bila i predsednica Centra za antiratne
akcije i znaš koliko je za ovu zemlju važno da se pitanje pomirenja na
prostorima bivše Jugoslavije otvori. Koliko su novinari ti koji mogu ubrzati
ovaj proces?
Prvo, mislim da ne bi svi novinari ni imali pravo da se
bave temom pomirenja. Svi oni koji su u maskirnim uniformama izveštavali sa
ratišta, svi oni koji su se bavili ratnom propagandom, koji su predstavljali
Miloševićev ratni servis nemaju pravo da govore o pomirenju. Oni zapravo i
ne bi smeli više ni da budu u novinarstvu, jer svaka njihova reč je nekoga
usmrtila, kad to nije bilo bukvalno značilo je da je proizvodila mržnju
koja stoji u korenu zločina. Ovaj narod ili neće da se seti toga ili
brzo zaboravlja ili, što je meni malo verovatno, nikada i nije saznao pravu
istinu. Doduše, bilo je fantastične indoktrinacije i laganja naroda,
priča da smo mi žrtve, herojski narod, upiranja prsta u druge,
insinuiranja da protiv nas radi kominterna, Vatikan, ove i one lože, jednom
rečju priča da se ceo svet protiv nas urotio. Narod je lagan. Ali
svako ko je imao trunku razuma mogao je da shvati da su to laži. Novinari koji
su se bavili tim strašnim poslom ne treba uopšte da rade na pomirenju jer to bi
bilo njihovo iskupljivanje. Po meni, oni nikada ne mogu da se iskupe za ono što
su uradili.
Ipak, ostaje pitanje zašto se o zločinima
počinjenim u poslednjoj deceniji tako malo govori. Bilo je povoda –
masovne grobnice, film o Srebrenici, sada su bile žene iz Bosne u Kulturnom
centru Beograda. I kad se načne tema brzo se zataška. Mediji retko i iz
vlastitog iskustva mogu da kažem nerado daju prostor toj temi.
Ne bih rekla da se zataška, nego u nedostatku novih
informacija gurne se u stranu. Kada su masovne grobnice u pitanju, možda
stvarno ta DNK analiza dugo traje, ali zar nije moglo paralelno da se ispita ko
je vozio te hladnjače, ko je te leševe istovarivao, utovarivao, ko je
kopao jame. Postoje brojni svedoci. Postoje pumpe na kojima su te
hladnjače koje su išle sa Kosova uzimale gorivo, virmani kojima je plaćano,
jednom rečju moraju postojati brojni svedoci. Novinari i javnost od letos
nisu dobili nijednu novu informaciju. Da imaš bar jednu novu informaciju mogao
bi za nju da se uhvatiš da pišeš. Samo povremeno poneko od javnih ličnosti
podseti da o tome još ništa ne znamo.